Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Zoran Antić

Zoran Antić

Srpska napredna stranka

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, očigledno je da postoji ozbiljna razlika između poslanika vlasti i poslanika opozicije kada je u pitanju zakon o predsedniku Republike, i to suštinska razlika, i to je razlog za veliki broj amandmana koji su podneti na ovaj zakon.
Podneo sam amandman na član 27. Istina, on nije suštinske prirode, on je pravno-tehničke prirode, ali mislim da pokazuje da je dosta nezgrapno vlast ušla u pripremu ovog zakona, da je zakon poprilično nedorečen i da ima ozbiljnih tehničkih propusta.
Znači, amandman se, kao što rekoh, odnosi na član 27, i to na stav 6, na jednu konstataciju koja je izuzetno gruba i, evo, pročitaću vam da biste mogli i sami da procenite o čemu se radi: ''Generalni sekretar i zamenik generalnog sekretara jesu funkcioneri kojima funkcija prestaje ako podnesu ostavku ...''
Mojim amandmanom je data mnogo jasnija, logičnija definicija: ''Generalnom sekretaru i zameniku generalnog sekretara funkcija prestaje podnošenjem ostavke, razrešenjem i polaganjem zakletve novog predsednika Republike''. Znači, potpuno je jasno da je ova konstatacija jezički mnogo opravdanija, logičnija.
Objašnjenje koje sam dobio od Vlade odnosi se na to da je bilo neophodno da se naglasi da je generalni sekretar funkcioner. Mislim da je to potpuno nepotrebno jer mi već imamo Zakon o državnim službenicima i nameštenicima koji definiše tu problematiku, a i u prvom stavu člana 27. se kaže da Generalni sekretarijat vodi generalni sekretar i da ga razrešava i imenuje predsednik Republike. Prema tome, sasvim je jasno da se radi o imenovanim licima.
Dodao bih još i da u narednom članu 28, u prvom stavu, imamo isto tako očiglednu konstataciju da je generalni sekretar funkcioner pa je, prema tome, ovo objašnjenje, koje je stiglo od Vlade, neprimereno.
Ono, nažalost, pokazuje nespremnost Vlade i nespremnost ministra za lokalnu samoupravu da se posvete ovom zakonu, da shvate dobronamernost svih amandmana i predloga poslanika opozicije i da na jedan trajniji, ozbiljniji način urede ovu instituciju, koja je od izuzetnog značaja, a ne da, na osnovu svoje pretpostavke ko će i ko bi trebalo da bude predsednik Republike, kroje zakone koji utiču na sve institucije u Republici Srbiji. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, velike su razlike između poslanika vlasti, odnosno između vlasti i SRS kada je u pitanju oblast osiguranja. Očigledno da ove izmene i dopune Zakona o osiguranju imaju za cilj da učvrste kontrolu Narodne banke nad sektorom osiguranja i naravno, pre svega, guvernera Radovana Jelašića, sa jedne strane, kao i da se izvrše pripreme za privatizaciju, za koju su se već očigledno odlučili nosioci vlasti. To je ono što je sa pozicije SRS nedopustivo.
Imaćete priliku i da kroz ostale amandmane vidite da je zahtev SRS da država ostane većinski vlasnik u osiguravajućim kompanijama, odnosno pre svega u "Dunavu", jer smatramo da je to izuzetno važno u narednom periodu kada ćemo biti u situaciji da imamo sve manje investicija u Srbiji. Nažalost, završava se proces privatizacije, ono što se prodalo prodalo se. Dobar deo investicija koje su ušle u Srbiju ušle su baš kroz proces privatizacije, onih pravih investicija je jako malo.
Oblast osiguranja, pre svega, podrazumeva štednju, jedan svojevrstan vid štednje. Životno osiguranje, dobrovoljno penzijsko osiguranje trebalo bi da omogući da se ta akumulacija koja je prisutna kod građana Srbije, znači ta štednja, kanališe u razvoj, pre svega, finansijskog tržišta i bitno utiče na razvoj privrede u nekom narednom periodu. S obzirom na dosta problematičnu i nestabilnu političku situaciju, trebalo bi ozbiljno da shvatimo sam sektor osiguranja, jer bi u narednom periodu umnogome mogao da popravi kapital, investicije u našu privredu i u naša preduzeća.
Što se tiče onog što smo mi očekivali da vidimo u ovom tekstu zakona, a čega nema, nažalost, tek to pokazuje da Vlada nema ozbiljnu nameru da se bavi razvojem ovog sektora, sektora osiguranja, i da ima nameru da se prema osiguranju ponaša kao što se ponašala 2005. godine prema bankama, da ih što pre rasproda, nekritički, bez obzira na sve što su te domaće banke u tom periodu mogle da pruže privredi Srbije i bez obzira što nismo sačuvali nacionalno bankarstvo. Očigledno je da danas nema volje da se sačuva ni nacionalno osiguranje.
Moram da kažem da je pre svega trebalo da u Predlogu zakona nađemo poreske olakšice, koje bi pospešile razvoj sektora osiguranja, olakšice koje se odnose na dohodak i prihode građana. U toj oblasti ne bi trebalo da bude duplog oporezivanja; kroz ovaj zakon trebalo bi da se reguliše i jedna mnogo ozbiljnija regulativa o upravljanju rizicima, a toga, nažalost, nemamo, i sigurnost uloga, sigurnost premija treba da bude na jednom znatno kvalitetnijem nivou nego što je danas.
Ono što je za nas od izuzetnog značaja, to je da se mnogo više posveti pažnja sektoru osiguranja u narednom periodu, jer ovo tržište jeste nerazvijeno, ali premije rastu iz godine u godinu i potencijali ovog tržišta su izuzetno veliki. Kada su u pitanju neki pokazatelji, u 2006. godini smo imali premiju, prema podacima kojima raspolažem, u visini od 452 miliona evra, u 2007. godini se očekuje oko 500 miliona evra, a u 2008. godini čak 584. To je rast od nekih 10-15%, što ukazuje da prodavati i privatizovati osiguravajuće kuće u ovom trenutku znači jedan loš potez, ekonomski totalno neopravdan. Kroz razvoj privrede, kroz rast standarda, kroz povećanje društvenog bogatstva imaćemo pravu priliku da na pravi način sagledamo mogućnost i potencijale ovog tržišta i da kroz privatizaciju, eventualno, u nekom narednom periodu dođemo i do prave tržišne cene.
Što se tiče samog amandmana, on se odnosi na zahtev za izdavanje dozvole za obavljanje poslova osiguranja. Tu se u drugom stavu kroz 12 tačaka reguliše koja je potrebna dokumentacija i konkretno u tački 8) i tački 10) vrše se izmene, gde se ponovo daje mogućnost da se i u otvorenim postupcima prinudne likvidacije i stečaja pojedinim članovima upravnog odbora i rukovodstva osiguravajućih kompanija onemogući zapošljavanje, ukoliko u roku od tri godine bude otvoren postupak stečaja, likvidacije. Očigledno, s obzirom na iskustvo koje smo imali sa Narodnom bankom i sa onim koferima i sa netransparentnošću u procesu privatizacije banaka, ne možemo da imamo poverenja u rukovodstvo Narodne banke, na ovaj način se njima otvara prostor za dalje manipulacije i dezavuisanje pojedinih ljudi iz osiguranja.
Kadrovska osposobljenost u samom sektoru osiguranja nije na zadovoljavajućem nivou da bismo tako olako mogli da pređemo preko ovakvog zakonskog rešenja.
Zato predlažem poslanicima i vlasti, naravno, računam da će poslanici SRS sasvim sigurno podržati ovaj moj amandman, da još jednom razmisle o celom konceptu ovog zakona, koji u ovom trenutku znači preuranjenu privatizaciju, i da podrže sve amandmane, pa naravno i moj amandman na tekst ovog zakona. Hvala.
Gospodine predsedavajući, ne bi bilo loše da unapred kažete ko je sledeći poslanik da bi se pripremio, pošto je očigledno da smo malo izgubili red.
Samo bi hteo da kažem da se javljam po članu 104. Poslovnika, odnosi se na dostojanstvo Narodne skupštine. Mislim da su poslanici Srpske radikalne stranke grubo uvređeni od vladajuće koalicije tvrdnjom da za sve ovo što se dešava u toku današnjeg dana krivicu snosi Srpska radikalna stranka.
Bez sumnje nasilje koje se, čini mi se, širi Srbijom, po lokalnim samoupravama i koje je u funkciji, rekao bih, predizborne kampanje za koju se priprema Demokratska stranka, ono je što izaziva ovakav način rada i na to je sasvim normalno da očekujete reakciju Srpske radikalne stranke.
Srpska radikalna stranka je uvek bila spremna za fer i poštene izbore, za izbore za koje ćemo da znamo i datum i sve prateće radnje koje će biti urađene po zakonu.
I zalaganje Srpske radikalne stranke u toku današnjeg dana bilo je baš u tom smislu, da se spreči dalje kršenje zakona i Ustava, da se spreči to nasilje, rekao bih čak i neka vrsta fanatizma kojoj prisustvujemo od 2000. godine pa naovamo.
Ovako jedno nedefinisano stanje, nezakonito stanje koje, čini mi se, odnosno ubeđen sam, vlada u Srbiji danas, podstiče slabe institucije, podstiče osećaj nespokojstva kod svih građana Srbije, podstiče korupciju i kriminal u svim institucijama i duboko je van interesa građana Srbije.
Ono što je mene ponajviše zabolelo u toku ove rasprave, što se još jedanput od strane vladajuće koalicije zloupotrebljavaju mladi ljudi, gde se tvrdi da se ovim zakonom, o kome trebamo da raspravljamo posle ove sednice, omogućuje mladim ljudima da se više kreću po Evropi. Mislim da nije problem u zakonu, problem je u ekonomskoj situaciji koja je jako loša.
Verujte, za veliku većinu građana danas je problem doći do Beograda, prošetati Knez Mihailovom, popiti kafu u Knez Mihailovoj, a kamoli putovati u inostranstvo.
Prema tome, sva ona obećanja od strane vladajuće koalicije koja su davana pre 2000. godine problem su jednog dubokog razočarenja mladih ljudi i krajnje je nečasno i nemoralno koristiti ih u ovako dosta prizemne političke svrhe. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, Srpska radikalna stranka je uložila puno energije sa željom da popravi Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o duvanu svojim amandmanima i da pomogne kako proizvođačima, tako i prodavcima, pa i konzumentima cigareta.
Ovaj moj amandman se upravo odnosi na pušače. Amandman je na član 77. Zakona o duvanu, u kome se naglašava štetnost duvana i obaveza proizvođača da odštampa i opšta i posebna upozorenja o štetnosti duvana.
Što se tiče opšteg upozorenja u drugom stavu ovog člana, potpuno sam saglasan sa tim što piše, a piše ono što je dobro poznato svim pušačima – pušenje ubija, duvanski dim šteti ljudima u vašoj okolini. Tu ne postoji nikakva primedba, ali što se tiče upozorenja u okviru ovog člana, a ima ih 11, čini mi se da nisu u dovoljnoj meri u funkciji objašnjavanja štetnosti duvana.
S tim u vezi, podneo sam amandman na tačku 2) stava 3. u kojoj piše: "pušači rizikuju da obole od raka". Te reči, po mom mišljenju, treba zameniti rečima "pušenje izaziva rak".
Jedna definicija koja je znatno jasnija, koja treba da znači neku vrstu preventive i u potpunosti se uklapa u duh ovog poglavlja Zakona i ovog člana kojim se svim pušačima daje do znanja koliko je duvan štetan, a mislim da o tome nema potrebe nešto specijalno ni govoriti. Dovoljno je da se ugledamo na zemlje iz okruženja koje jako puno sredstava i energije ulažu u smanjenje broja pušača, kroz zabrane pušenja na javnim mestima, u zatvorenim prostorijama. I mi imamo takav zakon, ali se on, nažalost, nedovoljno primenjuje i ne kontroliše se njegova primena. Nadam se da ćemo ovim amandmanima koje su poslanici Srpske radikalne stranke podneli na ovaj deo Zakona o duvanu upotpuniti i tu pravnu prazninu.
Dame i gospodo narodni poslanici, odmah na početku bih se pridružio svim svojim kolegama koji smatraju da je Državna revizorska institucija od izuzetnog značaja za javne finansije Srbije. Čini mi se da smo sa donošenjem ovog zakona pre dve godine već zakasnili, jer je bilo sasvim primereno da taj zakon dobijemo na početku tranzicije, na početku privatizacije. Sasvim sigurno, bilo bi manje pljački, bilo bi manje otimačina u tom procesu.
Bez obzira na sve to, dobili smo ga pre dve godine i imali smo obavezu da u roku od šest meseci izaberemo ovaj savet. Uz te tri godine koje smo u startu izgubili, nažalost, izgubili smo još i godinu i po dana i, evo, još uvek nemamo savet.
Uz to, Vlada se nije držala svojih zakonskih obaveza da obezbedi opremu, prostor, pa i finansije za rad ovog saveta. Procenjuje se da bi za rad Državne revizorske institucije bilo potrebno nekih stotinak miliona dinara da bi ona mogla normalno da funkcioniše i stotinak zaposlenih ljudi da bi mogla da obuhvati ovaj obim posla koji je predviđen zakonom.
Očigledno je da Vlada bezvoljno ulazi u ovaj projekat stvaranja Državne revizorske institucije i rekao bih da se sa ovakvim predlozima, gde su očigledni sukobi interesa, svesno ide na kršenje zakona i da je u samom startu cilj Vlade opstrukcija revizije, opstrukcija ove institucije.
I jedan i drugi scenario i izbor ovih članova saveta odgovara Vladi, jer zahvaljujući njihovoj političkoj pripadnosti može da ih kontroliše, a i sam program rada Državne revizorske institucije potpao bi pod ingerenciju izvršne vlasti. S druge strane, ukoliko bi poslanici odbili ove predloge, jer je očigledno da su u suprotnosti sa zakonom, Vlada i vladajuća većina dobili bi na vremenu i išli bismo na nove predloge. Bilo bi novog pregovaranja i izgubilo bi se još godinu dana.
Proces privatizacije, koji, čini mi se, ponajviše boli ovu vladu, sve ministre u Vladi, najverovatnije bi se priveo kraju i mnogo toga što je nezakonito, nečasno urađeno u ovom procesu bilo bi zataškano.
Mi, narodni poslanici, ne smemo olako da pristupimo svim ovim činjenicama, jer ovaj zakon bitno utiče na kvalitet rada same Narodne skupštine i narodnih poslanika. Institucija državne revizije trebalo bi, pre svega, da bude pod kontrolom Skupštine, trebalo bi da svim poslanicima omogući da imaju kvalitetnije informacije i da te informacije budu proverene i upoređene sa onim informacijama koje dobijamo od Vlade, kao i da sama institucija omogući poslanicima da mogu kvalitetnije da obavljaju svoj posao. Samim tim, došli bismo u situaciju da se poverenje građana u Skupštinu povrati jer je dobrim delom izgubljeno, a za to smo i svi mi krivi.
Očigledno je da ni ovaj cilj nije ispunjen, kao ni sama činjenica da bi Državna revizorska institucija u stvari trebalo u samom startu da prethodi svim onim agencijama, svim savetima koji je trebalo da se bave korupcijom. Ona je trebalo da pruži logističku podršku tim savetima, jer je njena zakonska ingerencija ne samo da kontroliše ono što je urađeno, već i ono što se radi i ono što se planira.
Niz podataka pružila bi, pre svega, Upravi za javne nabavke, gde imamo velikih problema, jer se dobar deo sredstava rasipa, procenjuje se da nekih 20-ak procenata sredstava javnih nabavki nezakonito završi u tuđim džepovima; Savetu za borbu protiv korupcije, koji je osnovan još 2000. godine, ali koji faktički nije dao nikakve rezultate. Isto tako, Državna revizorska institucija pomogla bi Odboru za rešavanje o sukobu interesa da kvalitetnije radi, a rekao bih i Upravi za sprečavanje pranja novca.
Mi u procesu privatizacije imamo jednu čudnu situaciju – niko ne kontroliše privatizaciju, odnosno kontroliše je sektor same Agencije za privatizaciju. Srpska radikalna stranka se više puta uporno zalagala da imamo nezavisnu kontrolu rada Agencije za privatizaciju. Nešto slično, nažalost, dešava se i sada; zbog činjenice da su ovi ljudi predloženi u savet i da svi imaju političku pozadinu izgubićemo priliku da kontrolu privatizacije vrši Državna revizorska institucija.
Više zbog javnosti nego zbog vas poslanika, želeo bih da pobrojim sve one poslove koje bi trebalo da obavlja Državna revizorska institucija. Pre svega, to je kontrola budžeta Vlade, kontrola budžeta autonomnih pokrajina, kontrola budžeta lokalnih samouprava, organizacija obaveznog socijalnog osiguranja, Narodne banke Srbije; naravno, ono što se dotiče javnih finansija, svih javnih preduzeća, privrednih društava u kojima država ima učešće u kapitalu, primaoca donacija od Republike, subjekata koji se bave čuvanjem javnih rezervi.
Isto tako, institucija bi imala mogućnost da procenjuje državni i društveni kapital prilikom prodaje. Zatim, da kontroliše donacije i pomoć EU, međunarodnih organizacija, stranih vlada, nevladinih organizacija i finansiranje političkih stranaka.
Veliki je obim poslova koji je u nadležnosti ove državne institucije. Zbog toga je veliki i njen značaj. Nažalost, nezainteresovanošću skupštinske većine smo došli u tu situaciju da je pitanje kako će se stvari sa Državnom revizorskom institucijom odvijati ubuduće. Ona bitno utiče na efikasnost trošenja svih sredstava, utiče na javne rashode, a samim tim i na fiskalnu politiku, pa bi bila u situaciji da utiče i na makroekonomsku stabilnost. Prema tome, značaj Državne revizorske institucije znatno premašuje interesovanje vladajuće većine koje pokazuje u ovoj diskusiji.
Bilo bi od izuzetnog značaja da se ovi predlozi koji nisu u interesu jednog normalnog razvoja i formiranja te institucije, predlozi za članove saveta, povuku i da, nadam se, uz jedan konstruktivniji dijalog dođemo do članova koji su nezavisni, dovoljno stručni i da uz pomoć vlade ova institucija dobije i kapacitet koji je potreban za vršenje svih ovih obaveza koje su joj i poverene. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, pred nama je Konvencija o uprošćavanju i usklađivanju carinskih postupka, Konvencija koja se u potpunosti uklapa u politiku liberalizacije spoljne trgovine koja se u Srbiji sprovodi od 2000. godine, od kada je DOS došao na vlast.
Po mišljenju Srpske radikalne stranke, takva politika se izuzetno štetno odrazila na privredu Srbije u prethodnom periodu i posledice su očigledne, pre svega, kroz siromaštvo i nemaštinu građana Srbije. Uvozilo se u ovom prethodnom periodu sve i svašta.
Nije se vodilo nimalo računa o realnim procenama, mogućnostima da se naša privreda revitalizuje. Nije se vodilo računa o tome da li je naša privreda konkurentna u odnosu na stranu privredu.
Imali smo jako puno primera nelojalne konkurencije. Imali smo čak i dampinške cene, i sve to bez onih vancarinskih mera zaštite, kojih uopšte nije bilo od 2000. godine naovamo, što nas je dovelo u takvu situaciju da danas građani Srbije većinu svojih potreba zadovoljavaju stranom robom.
U Predlogu budžeta koji smo usvojili pre nekih mesec dana, čini mi se, mogli smo ponajbolje da vidimo da nekih 180 milijardi prihoda od poreza na dodatu vrednost dolazi sa carine, znači od uvozne robe, a da samo nekih 80 milijardi dinara stiže od poreza na dodatu vrednost od robe koja se proizvodi, od robe i usluga koji se proizvode u Srbiji.
Najbolji pokazatelj je taj što blizu 60, pa, rekao bih, i blizu 70% potreba građana Srbije danas zadovoljavamo uvoznom robom. To je najbolji pokazatelj u kakvom je stanju srpska privreda i to je odgovor svim onim građanima koji se pitaju kako danas opstaje srpska država, u situaciji kada privreda ne radi, u situaciji opšte nemaštine građana Srbije, kako država opstaje, kako opstaje tako velika državna birokratija.
Za Vladu Srbije, nažalost, čini nam se da nema velike razlike između toga da li naplaćuje poreze na uvoznu robu ili poreze na domaću robu. Za nju je najbitnije da popuni budžet i da ministarstvima raspodeli taj novac, da ministri krenu da po Srbiji, raznoraznim programima i projektima, popravljaju rejting svojih stranaka, a interesi građana - veliki broj nezaposlenih, koji se iz dana u dan uvećava - u drugom su planu i nisu prioritet za Vladu Srbije danas, nažalost.
Izuzetno je problematično u ovoj politici koja se sprovodi od 2000. naovamo, očigledno, sve veći spoljnotrgovinski deficit, koji je za ovu godinu, znači za 2007, projektovan u vrednosti nekih 9 milijardi dolara, koji se, ono što je najgore, iz godine u godinu uvećava i koji pokazuje da Srbija danas nema robu, nema konkurentnu robu kojom može da izađe na svetsko tržište, a koji se pokriva zaduženjem.
Naš dug je negde oko 19 milijardi. Ministar tvrdi da je najveći deo toga privatan dug. On to i jeste, ali uopšte nije naivan, jer bitno utiče na devizne rezerve, jer bitno utiče na makroekonomsku stabilnost, na politiku kursa i u narednom periodu bi mogao da bude omča oko vrata srpskoj privredi.
Dobar deo ovog platnog deficita, koji se pokriva, dolazi od sredstava koja stižu od privatizacije, što je isto tako neprihvatljivo za SRS. Ono što je, čini mi se, najgore za nas, jeste što se nivo doznaka građana koji rade u inostranstvu, koje se prelivaju u budžet, iz godine u godinu uvećava. To najbolje pokazuje da građani Srbije, da naša deca danas ne vide Srbiju kao zemlju u kojoj mogu da opstanu, da žive, Srbiju kao zemlju perspektive, već u velikom broju napuštaju zemlju. Traže sebi mesto u tuđim zemljama i mi dolazimo u jednu paradoksalnu situaciju da živimo od onoga što nam naša deca pošalju. Nažalost, taj trend će biti nastavljen i u nekom narednom periodu.
Sve u svemu, danas je Srbija samo tržište Zapadne Evrope, čini mi se, resorska, pa i biološka rezerva Zapada, nesposobna da omogući bilo kakvu ozbiljnu perspektivu građanima Srbije.
Takva ekonomska politika, koja, pre svega, stavlja potrošnju iznad proizvodnje, nastavlja da se sprovodi i u mandatu ove vlade. Sve je to, bez sumnje, neprihvatljivo za SRS. I ova konvencija je nastavak te politike, koju SRS ne želi da sledi, jer njen program podrazumeva brigu o privredi, pre svega, o izvoznoj privredi, uz to, i znatno restriktivniju fiskalnu politiku, znači, smanjenje javne potrošnje i mnogo više ulaganja u proizvodnju Srbije, ulaganja za budućnost Srbije.
To su osnovni razlozi zbog čega ne možemo da prihvatimo ovu konvenciju. Jer, ona nastavlja politiku nekritičke liberalizacije našeg tržišta.
Srbija je zemlja koja pokazuje da ona teorijska pretpostavka - da liberalizacija donosi mnogo manje štete nego koristi za jednu privredu - ne važi, sasvim sigurno, za Srbiju. Očigledno je da bi Vlada hitno trebalo da izvrši ozbiljne promene u ovoj politici, ukoliko želimo da sačuvamo makar deo naše privrede.
Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, moj amandman odnosi se takođe na tečni naftni gas i dosta toga je već rečeno o ovom problemu, odnosno predlogu SRS da se ukine ova akciza na tečni naftni gas, ali mislim da je osnovni problem kod tečnog naftnog gasa što je Vlada verovatno pišući ovaj predlog zakona pošla od pogrešne projekcije.
Pošla je od cene gasa koji je u tom trenutku pretpostavljam bio 30,00 dinara, pa na osnovu toga napravila je ovu akciznu politiku koja podrazumeva nekih 6,00 dinara skok cene gasa do kraja godine i 10,00 dinara početkom sledeće godine.
Mislim da, ako uporedimo sadašnju cenu gasa koja je u ovih poslednjih nedelju dana skočila za 30%, otišlo nekih 40,00 dinara i projektujemo predloženu akciznu politiku, dolazimo u situaciju da je isplativost gasa i uvođenja opreme za gas pod znakom pitanja.
Ako krene od cene od 40,00 dinara, dodate ovih 6,00 dinara, pa na to idite, neće biti velike razlike, jer politika će ostati ista, inflacija manje-više krajem godine, neće biti velike razlike u ceni, nekih 5,00 do 6,00 dinara početkom sledeće godine, politika će ostati ista, cene energenata će biti iste, inflacija je mala. Možemo da projektujemo samo jedan prelazni period.
Ako na tih 6,00 dinara dodamo maloprodajnu maržu, dodamo PDV, doći ćemo do cene koja je 50 i par dinara sasvim sigurno na pumpama. Uz to imamo problem da 10% sasvim sigurno jeste veća potrošnja, kada je u pitanju potrošnja u odnosu na benzin.
Sve u svemu doći ćemo do cene od 55, 56, pa bogami blizu 60,00 dinara po litru, što je neprihvatljivo za građane, jer ostavlja jako malo prostora da kroz cenu opreme budu u situaciji da im se isplati da pređu na gas.
Treba Ministarstvo i vi lično da porazmislite o akciznoj politici, jer je očigledno da je tržište gasa jako nestabilno, da ima jako puno monopola i da ovim predlogom akciza možemo da dođemo u situaciju da samo tržište bitno bude urušeno. Sama politika je poprilično akcizna politika, poprilično nefleksibilna.
Podsetio bih vas da kada su u pitanju naftni derivati, imate 20% za koliko Vlada može da reaguje ukoliko dođe do neke makroekonomske nestabilnosti. U ovom predlogu niste ostavili tu mogućnost da se reaguje i kod gasa.
Mislim da je to jako loše i ne bih ponavljao argumente koji se odnose na ekologiju i činjenicu da dobar deo građana, najsiromašnijih, koristi gas.
Ali dobar deo, podsetio bih vas, i malih privrednika, onih koji danas jako teško izlaze na kraj u situaciji su da se bore za opstanak, zavise od gasa, a mislim da ste na ovaj način jednim neozbiljnim predlogom ugrozili egzistenciju nekih pet, šest hiljada po nekoj mojoj računici, porodica koje direktno zavise od ovog sektora.
U mojoj Jagodini znam da ima sedam, osam benzinskih pumpi koje toče gas, par servisa, 40, 50 ljudi, porodica, zavise u potpunosti od ove oblasti.
Na nivou Srbije, kao što rekoh, to je verovatno pet-šest hiljada porodica.
Ovakvom politikom, kao i malopre politikom akciza na uvozne sokove, mi dolazimo u situaciju da samo gubimo radna mesta u situaciji kada imamo već blizu milion nezaposlenih, kada taj veliki broj nezaposlenih u suštini sprečava bilo kakvo ozbiljno restrukturiranje i prilagođavanje srpske privrede. Mislim da je ovaj predlog nedopustiv i da bi trebalo ozbiljnije da porazmislite i eventualno prihvatite amandman mog kolege.
Dame i gospodo narodni poslanici, kao što ste već čuli od mojih kolega, SRS neće glasati za ovaj predlog budžeta, ali ne samo zato što smo opoziciona stranka i što nam je želja da na ovaj način proverimo koliko Vlada ima podršku za svoju monetarnu politiku u ovom skupštinskom domu, već, pre svega, što je Predlog budžeta izuzetno loš, što je ovim predlogom budžeta ugrožena perspektiva srpske ekonomije u narednom periodu.
Srpska radikalna stranka je očekivala da će Vlada izaći sa jednim restriktivnim fiskalnim budžetom, da će u narednom periodu voditi restriktivnu monetarnu politiku i, u svakom slučaju, da će voditi računa o tome da je poreski kapacitet građana i privrede na nekih 38 do 40% bruto domaćeg proizvoda, a i sami ste u svojim izlaganjima govorili o tome da je konsolidovana potrošnja ovim predlogom budžeta negde oko 50% bruto domaćeg proizvoda.
Ta razlika od 10 ili 12%, u svakom slučaju, opterećuje građane i privredu Srbije, a to će značiti dalju nelikvidnost, dalje zaduživanje građana i privrede Srbije, i sve to vodi u dalje osiromašenje Srbije, srpske privrede i srpskog društva.
Restriktivna fiskalna politika morala se voditi u narednom periodu, pre svega, zato što je nivo investicija za realni sektor, u privredi, jako nizak u Srbiji danas.
U odnosu na ostale tranzicione zemlje, koje investiraju nekih 30 do 35% bruto nacionalnog dohotka, procenjuje se da je taj procenat negde oko 20%, što na najbolji način ukazuje na zaostajanje Srbije u odnosu na svoje okruženje, na ostale tranzicione zemlje.
Jednostavno rečeno, za godinu dana, Srbija investira u svoju industriju onoliko koliko zemlje iz okruženja investiraju u šest meseci, što neminovno vodi u dalje zaostajanje Srbije, kada je u pitanju ekonomski razvoj.
Mislim da je ovim predlogom budžeta Vlada trebalo da pospeši restrikciju tražnje, a mi smo imali preveliku agregatnu tražnju u prethodnom periodu, naravno, zato što smo imali privatizacione prihode, zato što smo imali jednu ozbiljnu ekspanziju, delom i zbog rasta plata.
Vlada je morala svojim primerom da ukaže i da pomogne monetarnoj politici u nekom narednom periodu, jer je monetarna politika, odnosno NBS podnela ogroman teret za suzbijanje inflacije u prethodnom periodu.
Sva stručna javnost zamerala je i prethodnoj vladi zato što tom politikom nije podržavala monetarnu politiku i nije pomagala da se ne ide u ovoliku aproprijaciju dinara, koja je, očigledno, prevelika i glavni je uzrok porsta i uvoza i velikog deficita platnog bilansa.
To je osnovni razlog zbog čega se od ove vlade očekivalo da predloži restriktivnu fiskalnu politiku.
S ovakvim deficitom platnog bilansa, koji je evidentan godinama unazad, jako ćemo brzo biti u situaciji da imamo ozbiljnu ekonomsku krizu.
Iznos koji imamo je premali, i kvalitativno i kvantitativno ne odgovara srpskoj ekonomiji - izvoz koji je nekih šest milijardi evra, uz spoljnotrgovinski deficit, koji iznosi šest ili sedam milijardi evra, a po nekim proračunima, ove godine mogao bi da bude i blizu osam milijardi evra.
Mislim da nismo smeli da idemo u ovakvu monetarnu politiku, to je mišljenje SRS-a. To je neodgovorna politika Vlade Srbije, koja je, nažalost, opet podlegla ucenama pojedinim ministara, koja nastavlja politiku od 2000. godine, dakle, ministarstava pojedinih političkih partija, a to se neminovno odražava na preveliku javnu potrošnju za Srbiju u ovom trenutku.
Želeo bih, isto tako, da izrazim svoje nezadovoljstvo Nacionalnim investicionim planom. On ne odgovara jednoj tržišnoj privredi, on predstavlja internacionalizam, on znači da Vlada postaje preduzeće, on znači odricanje od elementarnih principa tržišne privrede, po kojima država uređuje uslove na tržištu, ali se nikako ne pojavljuje kao arbitar ili partner.
Očigledno je da je Nacionalni investicioni plan skrojen i osmišljen u kontekstu neke izborne kampanje, koja je nesumnjivo pred nama, u kontekstu predsedničke kampanje.
Nacionalni investicioni plan u ovom obimu je pet puta veći od onoga koji je prethodna vlada imala pred izbore i koji je iznosio negde oko devet milijardi dinara, a predlog je 44, znači, skoro pet puta veći. Očigledno je ili da ste se uplašili prethodnih izbora ili da vam je bitno opao rejting u toku prethodnih meseci, pa računate da ćete ovakvim nacionalnim investicionim planom uspeti da pobedite na predsedničkim izborima koji nas očekuju krajem godine.
U svakom slučaju, ovim bih završio i ostavio što više vremena mojim kolegama, pozvao bih vas da još jednom dobro razmislite o potrebi za ovako ekspanzivnim budžetom Republičke vlade i da ga u danu za glasanje ne podržite.
Dame i gospodo narodni poslanici, podneo sam amandman na član 6. Predloga zakona o deviznom poslovanju kojim je SRS izuzetno nezadovoljna, jer znači, pre svega, dalju liberalizaciju platnih tokova i omogućiće da se i ovako tanak kapital koji ima privreda Srbije još više otanji. Nema sumnje da je ovaj zakon na jako klizavom terenu i da može i te kako bitno da utiče na platno-bilansni deficit naše zemlje, na spoljnotrgovinski deficit, koji je i ovako velik. Uz činjenicu da imamo mali izvoz u apsolutnim iznosima, ovaj zakon stvoriće uslove da taj spoljnotrgovinski deficit bude još i veći.

Mislim da je jako opasno i dalje zaduživanje naše zemlje. Očigledno je da daljom liberalizacijom deviznog platnog prometa pre svega možemo bitno da utičemo na privatne dugove i da će taj iznos zaduživanja biti znatno veći nego do sada, a odliv kapitala, koji smo i do sada imali kroz naduvane uvozne fakture, eventualno kroz neke fantomske firme, biće još veći. Omogućiće se svim tajkunima, koji već par godina pljačkaju sve ono što je ostalo od privrede Srbije, da na još lakši i legalniji način ta sredstva, koja su i te kako potrebna privredi Srbije, iznesu iz ove zemlje.

Što se tiče člana 6, on se odnosi na naplatu izvoza robe i usluga uvozom robe i usluga. Član 6. je jako skroman i ovu robnu razmenu uopšte ne definiše, već ostavlja mogućnost da uslove i način propisuje Vlada Srbije, što je još jedna velika manjkavost ovog zakona.

Malopre sam govorio o tome da imamo izuzetno skroman izvoz, da je ovo mogućnost i prilika da se izvoz Srbije uveća. Ako već ne možemo da imamo čist izvoz, makar izvoz roba i usluga za uvoz roba i usluga značiće sigurno našoj privredi neko rasterećenje platnog bilansa, tako da je neprimereno da je Vlada Srbije izašla sa ovako nedorečenim predlogom.

Ima se utisak da je i ceo zakon poprilično nedorečen, da je to, u stvari, jedan poluzakon gde nije izvršena ni adekvatna analiza, niti se mogu pretpostaviti efekti ovog zakona, pa smo došli u situaciju da od nekih 70 članova, koliko ima ovaj zakon, jednu petinu čine kaznene i zaštitne odredbe koje omogućavaju Vladi, ukoliko stvar krene lošim tokom, da interveniše.

To na najbolji način pokazuje da se ušlo u jednu avanturu kada je u pitanju devizno poslovanje naše zemlje i da je i te kako neophodno da se svi instituti koji su predloženi ovim zakonom bliže definišu i da učesnici, privredni subjekti znaju pod kojim uslovima ulaze u neki posao. To je osnovno načelo neke pravne sigurnosti i značilo bi, u svakom slučaju, mogućnost da se bitnije popravi stanje u našoj privredi.
Dame i gospodo narodni poslanici, za razliku od mojih kolega koji su uglavnom govorili o zakonu o zemljištu, ja bih da kažem par reči o ovom zakonu o organskoj proizvodnji i organskim proizvodima.
Uopšte, taj sektor je jako interesantan i sa pozicije SRS, zato što su potencijali za razvoj ovog sektora jako veliki. Procenjuje se da oko 20% našeg poljoprivrednog zemljišta može da bude iskorišćeno za ovu proizvodnju.
To je proizvodnja koja je orijentisana ka izvozu i uz malo dobre volje Vlade, Ministarstva mogli bismo jedan ozbiljniji iskorak na ovom planu da imamo u nekom narednom periodu.
Nažalost, ovaj predlog zakona koji imamo je, čini mi se, poprilično tanak. Tu je nekih tridesetak članova, uz još nekih devet članova koji se odnose na neke kaznene odredbe. Sve u svemu, poprilično nedorečeno, uz puno diskrecionih prava koja se ostavljaju Ministarstvu da u nekom narednom periodu reguliše ovu oblast.
A, potencijali su izuzetno veliki, kao što rekoh, ne samo kada je u pitanju taj profit koji može da se ostvari ovom proizvodnjom, već kada je u pitanju i zaštita sela, pokušaj sprečavanja emigracije sa sela ka gradu, eventualno, i jedan ozbiljan pomak kada je u pitanju populaciona politika, sa čime očigledno naša zemlja ima poprilično problema.
Ja bih par podataka da dam javnosti i našim poljoprivrednicima, da ih ovako na jedan skroman način zainteresujem za ovu proizvodnju, pa da onda obrazložim ono što po mišljenju SRS nije ušlo u ovaj zakon, a trebalo je u svakom slučaju da bude deo ovakvog zakona.
To je da je u svakom slučaju zdrava hrana, odnosno organska proizvodnja, organska poljoprivreda, novi trend u prehrambenoj proizvodnji i da je izuzetno atraktivna na tržištima EU, da je rast tog tržišta izuzetan, blizu 20% je svake godine, da je to najverovatnije dugoročan rast tražnje i da EU nije u mogućnosti da obezbedi i zadovolji svoje potrebe, uspeva samo 50% svojom proizvodnjom da zadovolji potrebe za organskom poljoprivredom.
Prema tome, mogućnost za našu poljoprivredu je velika. Uz to, to je profitabilna proizvodnja, cene organske hrane su nekih 50 do 100 puta više nego cene obične proizvodnje.
Često su i proizvodni troškovi na nivou klasične, standardne, konvencionalne proizvodnje, a i prinosi ne moraju da budu niži nego što je to u konvencionalnoj proizvodnji. Tako da postoji jako puno razloga da se o ovoj temi znatno ozbiljnije posveti samo Ministarstvo.
Kod nas je ta proizvodnja u začetku, radi se o nekih 3.000 hektara, poprilično malo ako se uzme u obzir da mi baratamo nekom cifrom od oko pet miliona hektara poljoprivrednog zemljišta, znači mogućnosti su velike.
Stiče se utisak da je jedini razlog zašto ste se u stvari opredelili za ovaj zakon da ga imate u skupštinskoj proceduri pre svega zahtev EU, jer EU, kada je u pitanju pridruživanje, očekuje od nas ne samo da imamo ovaj zakon, nego da malo ozbiljnije poradimo na ovom sektoru organske poljoprivrede.
Nažalost, to je bio jedini motiv za vas, a sve ono što je potrebno uraditi kada su u pitanju prateće mere, podsticajne mere za razvoj organske poljoprivrede, propušteno je ili nema naznaka da Vlada i Ministarstvo o tome razmišljaju.
Pre svega, to su subvencije kada je u pitanju organska poljoprivreda. Svuda u svetu normalno je da se subvencija uzima po hektaru za razvoj same organske poljoprivrede, na primer, kod naših suseda Mađara to je nekih 150 evra po hektaru.
Isto tako, veliki problem u ovom zakonu biće troškovi konverzije, jer je naša poljoprivreda poprilično osiromašena i ovaj period od dve do tri godine kada je potrebno da se sa klasične poljoprivrede pređe na organsku poljoprivredu biće neizdrživ za većinu domaćinstava.
Ukoliko se računa da se organskom poljoprivredom bave pre svega ruralna domaćinstva, krajevi koji bi mogli ozbiljniji prinos od toga da ostvare, znači, mogućnosti su još i manje, pa prema tome sama cena sertifikata biće jako velika za poljoprivrednike, i ovo što ste dali u zakonu premalo je da bi moglo da se očekuje bilo kakvo poboljšanje u ovoj oblasti.
Mislim da je veliki problem i edukacija poljoprivrednika, da je bez sumnje za organsku poljoprivredu potreban veći nivo znanja nego za klasičnu poljoprivredu, ali da je i pomoć u osnivanju udruženja, kako se to radi u zemljama u okruženju i eventualno pomoć ekološkim zadrugama koje bi okupljale desetak do 20 domaćinstava, od velikog značaja, a što se Ministarstva tiče tih pomaka za sad nema.
Veliki problem u organskoj poljoprivredi su i inputi, semenski materijal, sredstva za zaštitu biljaka, koji moraju da prate ovaj zakon. Sve su to stvari koje su i te kako potrebne da bismo mogli da očekujemo bilo kakav iskorak u ovoj oblasti. Ali, to je sve ono što Ministarstvo godinama unazad propušta i na tim poslovima ne radi.
Jako bitno za razvoj organske poljoprivrede je i pomoć izvoznicima, naše tržište je i suviše skromno da bismo mogli da očekujemo ozbiljniji razvoj i neke potencijale kada je u pitanju domaće tržište. Za strano tržište moramo da imamo kvalitetnu proizvodnju, morali bismo čak i zakonski da kontrolišemo, ukoliko želimo da izgradimo neki svoj brend, da imamo svoje specifične proizvode kojima bismo u većoj količini, nego što je to u ovom trenutku, mogli da izađemo na svetsko tržište, a i jaki distributeri su i te kako bitni za razvoj ove oblasti.
Sve u svemu, želeo bih da kažem da je ovo što je Ministarstvo dalo kao predlog zakona izuzetno skromno da bismo mi poslanici SRS mogli da budemo zadovoljni. Ima tu mnogo nedorečenosti i, kao što rekoh, nema pratećih mera, tako da ne možemo biti zadovoljni ovim predlogom.
Ali, eto, ostaje nada da ćete u nekom narednom periodu ozbiljnije shvatiti i ovu granu, odnosno ovaj sektor poljoprivrede koji bi mogao da da veoma velike rezultate, naročito u ovom trenutku kada imamo veliki spoljnotrgovinski deficit i kada nam izvoz ne ide. Ostaje nam, nažalost, samo poljoprivreda. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, ova dva zakona koja razmatramo su očigledno u funkciji predizborne kampanje G17 plus i Vlade, kao i obrazloženja gospodina Dinkića isto tako, očigledno da je krenula predizborna kampanja. Oni bitno neće da poprave položaj građana Srbije i ova vlada je imala pune dve godine da se mnogo ozbiljnije pobrine za sve one nezaposlene koji izlaze iz firmi koje se privatizuju širom Srbije.
Što se tiče uopšte poreskog sistema, očigledno je da ovim stalnim promenama poreskog sistema izaziva se veliko nezadovoljstvo i nespokojstvo svih poreskih obveznika i da smanjivanje poreza jeste lepo na prvi pogled i lepljivo je za uši i, kao što rekoh ,zgodno ga je koristiti u nekoj predizbornoj propagandi, ali kada je u pitanju porez na dohodak građana, očigledno je da tu efekti neće biti veliki, da će efekti biti izuzetno skromni.
Nemam precizne podatke, ali činjenica je da svuda u svetu porez na dohodak građana obično znači jednu šestinu, eventualno jednu sedminu od svih ukupnih fiskalnih prihoda budžeta i iz same te činjenice vidi se da efekti neće biti značajni, ali je kao i svuda u svetu govoriti o smanjenju poreza, kada su u pitanju građani, zahvalno i omogućava da se prikupi još neki politički poen u predizbornoj kampanji koja je pred nama.
Rekao bih da ono najbitnije što ovim zakonom Vlada želi postići, to je da se prikaže kao zabrinuta za veliki broj nezaposlenih koji izlaze iz procesa tranzicije, ali da svaki građanin Srbije danas i te kako dobro zna da se problem nezaposlenosti neće rešiti na ovaj način, već isključivo razvojem privrede Srbije. To je ono o čemu ova vlada nije razmišljala prethodne dve godine.
Mi imamo izuzetno nizak nivo investicija u privredu Srbije, imamo jako loše sproveden proces privatizacije koji je ostavio veliki broj radnika bez posla, imamo jednu nebrigu kad su u pitanju mala i srednja preduzeća i u toj oblasti učinjeno je jako malo. Kompletan onaj koncept iz 2002. godine, kada je u pitanju zapošljavanje, pao je u vodu, od toga nije bilo ništa.
Činjenica je da su i Ministarstvo i sama Vlada pre svega vodili računa o fiskalnoj politici i da su u potpunosti zapostavili privredu i pitanje je da li mi danas uopšte imamo i Ministarstvo privrede kome bi trebalo cilj da bude poboljšanje stanja u srpskoj privredi.
Novac o kome se ovde i govori, koji će se uštedeti, mogao je mnogo bolje da se iskoristi, pre svega, još u samom procesu privatizacije. Zahtev SRS je bio stalno da se taj privatizacioni prihod pre svega koristi za nova radna mesta i na taj način smo mogli da kroz otvaranje novih radnih mesta da dosad zbrinemo hiljade građana, a ne da se kroz ovaj zakonski projekat koji je kratkoročan građanima pokuša da zamažu oči za sve one propuste koje je Vlada imala do sada.
Mislim da ćemo povodom konkretnih amandmana o kojima će govoriti SRS, a kao što znate ima ih oko 40, moći da razgovaramo o svim poreskim stopama, eventualno o usaglašavanjima u odnosu na inflaciju. Mislim da je bilo u samom predlogu teksta dosta propusta, da je to moralo da se uradi na mnogo bolji način.
Iskoristio bih priliku da kada je u pitanju porez na zarade kažem par reči. Činjenica je da je smanjenje poreza na zarade na prvi pogled izuzetno dobro i da će značiti dosta privredi Srbije, ali da i tu imamo jedan selektivan pristup kada je u pitanju porez na zarade.
Mi i danas imamo opštine u kojima onaj deo novca koji je trebalo da legne na račun opštinskih lokalnih samouprava od poreza na zarade, zahvaljujući angažovanju Vlade, nije legao na te račune, da je realizacija budžeta ispod 50%, ovaj put mislim na opštinu Despotovac, i očigledan je selektivan pristup samog ministarstva jer je Poreska uprava dala sebi za pravo da pojedine privredne subjekte oslobađa obaveze da plaćaju porez na zarade, čime je učinjena velika šteta opštinama širom Srbije.
Mislim da je opština Despotovac u tom smislu jedna od opština koja je imala najveću štetu, jer u opštini Despotovac ne radi skoro kompletna privreda, a rudnik Rembas za podzemnu eksploataciju već nekih 30 meseci ne uplaćuje onaj deo poreza na zarade koji pripada lokalnoj samoupravi.
Došli smo u situaciju, kao što rekoh, da se realizuje samo 50% od ukupnih sredstava budžeta.
Dobar deo zakona u stvari predstavlja usaglašavanje sa Zakonom o investicionim fondovima, sa Zakonom o radu i sa Zakonom o dobrovoljnom osiguranju, i čini mi se da je akcenat bio pre svega na zapošljavanju pripravnika i onih mlađih od 30 godina. To je u svakom slučaju želja i SRS, ali taj selektivan pristup pomalo bode oči svim građanima Srbije.
Mislim da se tu moralo ići na neko sretnije rešenje i da je ovim zakonskim rešenjem ovaj cenzus, odnosno ovo ograničenje od 30 godina trebalo da bude znatno veće ili u potpunosti ukinuto, ako već predlagač tvrdi da na ovaj način neće značajno uticati na iznos sredstava koji će faliti u samom fondu za socijalno osiguranje. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, mislim da je amandman gospodina Arsića izuzetno važan. Nalazi se na početku samog zakona i u suštini definiše položaj malih akcionara u korporativnom upravljanju.
S obzirom da Vlada nikako ne pristupa izmenama i dopunama Zakona koje tretira privredno društvo i da je tamo položaj malih akcionara izuzetno loše tretiran, oni imaju samo neka fiktivna prava koja im ne omogućavaju da bitnije utiču na upravljanje samih firmi i na taj način su bitno ugrožena i njihova prava na vlasništvo.
Smatram da je izuzetno bitno da se usvoji ovaj amandman gospodina Veroljuba Arsića, jer se to u osnovi uklapa i u koncept SRS da se spreči koncentracija kapitala.
Samo nedonošenje ovog zakona najbolji je znak da u Srbiji imamo izuzetnu koncentraciju kapitala, da akcionarske gazde preuzimaju veliki kolač od privrede Srbije, a da su mali akcionari u podređenom položaju, tako da bi samom činjenicom, sa 5% učešća, mogli da se udružuju da kroz izmenu Zakona o privrednim društvima dobiju pravo i da kontrolišu menadžment preduzeća. Eventualno da se izborimo za internu reviziju, došli bismo u situaciju da onaj kapital koji imaju građani Srbije danas, što se kaže u "slamaricama", bude uključen u našu privredu.
Bez upravljanja sasvim sigurno neće postojati interes bilo kakvog investiranja od strane malih akcionara, jer u tom slučaju neće moći da kontrolišu novac koji su uložili s jedne strane, a s druge strane imaćemo znatno lošiju strukturu u upravama preduzeća.
Smatram da, ako već Vlada nije imala sluha za izmenu Zakona o privrednim društvima, u svakom slučaju je trebalo da se potrudi da prihvati ovaj amandman, jer se on u osnovi odnosi na jedan koncept koji se suprotstavlja ovom majoritetnom akcionarstvu koji je pokušan da se nametne od strane finansijske oligarhije početkom procesa privatizacije i potpuna je neistina da je 10% nešto što je primereno za zemlje EU. Naprotiv, oni idu na široku disperziju vlasništva, jer to garantuje manje rizike u poslovanju.
Prema tome, zamolio bih sve poslanike da razmisle o ovom amandmanu i u danu za glasanje podrže amandman gospodina Arsića.
Dame i gospodo narodni poslanici, i ovaj amandman gospođice Nataše Jovanović odnosi se na član 11, koji je u potpunosti nedorečen.
Ako se uzme u obzir da se taj član odnosi na izdavanje dozvole za rad društva za upravljanje, društva koje će verovatno činiti investicione jedinice desetine hiljada građana Srbije, najbolje se može videti na osnovu ovog člana koliko je ovaj zakon nedorečen.
Potpuno je u pravu gospodin Krasić, za izdavanje dozvole za rad takvog društva, društva za upravljanje tolikog kapitala, neophodno je da se imaju znatno jasniji propisi.
Dakle, što se konkretno ovog amandmana tiče, odnosi se na stav 1. tačku 1), gde se kaže, u ovom prvom delu, da Komisija izdaje dozvolu za rad kada utvrdi valjanost zahteva iz člana 10. ovog zakona i kada proceni da je poreklo osnovnog kapitala jasno i nesumnjivo na osnovu priloženih dokaza.
Očigledno je, govorili smo nešto o tome u članu 10, da Komisija za hartije od vrednosti nema taj kapacitet da može da proceni koliko je osnovni kapital jasno definisan, koliko je njegovo poreklo jasno definisano, a time moraju da se bave mnogo ozbiljnije institucije.
Kao što reče moj kolega poslanik, Ivan Radić, imamo Komisiju za sprečavanje pranja novca koja nikada nije zaživela i ona je, kada je bilo reči o korupciji, mnogo puta pominjana kao institucija koja može da omogući smanjenje korupcije u našem društvu.
Očigledno je da ne postoji interes bilo koga da se sa korupcijom u našoj državi raščisti, pa na osnovu toga nije ni zaživela Komisija za sprečavanje pranja novca.
Očigledno da tajkuni koji su godinama unazad sticali kapital na sumnjiv način mogu i dalje, bez obzira na ovu klauzulu u članu 11, da svoj novac uključuju u privredu Srbije.
Mislim da će ova mogućnost da Komisija za hartije od vrednosti samostalno procenjuje da li je poreklo osnovnog kapitala jasno i nesumnjivo definisano, omogućiti da se eliminiše polovina konkurencije, kada je u pitanju izdavanje dozvole za rad.
Ovakvom formulacijom nekima će biti omogućeno da dobiju dozvolu za rad, a nekima neće, samo zato što će Komisija za hartije od vrednosti da proceni valjanost njihovih dokaza.
Dakle, još jedan dokaz da će Komisija za hartije od vrednosti ubuduće biti država u državi, i na sve ono što su već rekli poslanici SRS, moram da dodam da su nedopustiva ovolika diskreciona prava za tu komisiju.
Dame i gospodo narodni poslanici, amandman koji je podneo poslanik Milan Škrbić odnosi se, u stvari, na član 11. stava 1. tačka 2), koja kaže da su dokazi iz člana 10. stav 7. ovog zakona uverljivi.
Već smo govorili o tome kako ovakve konstatacije uverljivosti nisu prihvatljive u jednom ozbiljnom zakonskom projektu, ali za objašnjenje ovog amandmana mog kolege Škrbića neophodno je da i u članu 10. prepoznate u stavu 7, član 10. odnosi se na zahtev za izdavanje dozvole za rad, neophodnost, odnosno zahtev da se priloži dokaz o organizacionoj i tehničkoj osposobljenosti.
Sam dokaz o organizacionoj i tehničkoj osposobljenosti uopšte nije definisan ovim zakonom i ne zna se o čemu se u stvari radi, ali za izdavanje dozvole potreban je dokaz iz tog člana 10, znači dokaz o organizacionoj i tehničkoj osposobljenosti treba da bude uverljiv.
Ta uverljivost daje mogućnost Komisiji za hartije od vrednosti da izda dozvolu za rad društvu za upravljanje. Očigledno je da je ovu uverljivost neophodno potkupiti da li sa hiljadu, dve, tri, deset hiljada evra, da biste bili uverljiviji od protivkandidata.
Očigledno je da ovakve zakonske norme podstiču pre svega korupciju, samovolju pojedinaca i zloupotrebu zakona i to je ono protiv čega se SRS bori od svog osnivanja. Neophodno je, i predlog je naravno SRS i mog kolege, da ovaj amandman prihvatite i da ovakve nedorečenosti izbegnemo, ne samo u ovom, nego u svim zakonskim projektima.
Evo, izlazimo iz člana 11, o kome smo dosta toga već rekli i ovaj amandman kolege Zlatana Jovanovića odnosi se na stav 4, gde se kaže – "stav 4. briše se".
Pročitao bih stav 4. da biste mogli da vidite koliko je taj stav apsurdan. "Bliže uslove za određivanje kriterijuma podobnosti i pouzdanosti lica koja stiču kvalifikovano učešće, odnosno članova uprave i direktora društva za upravljanje, utvrđuje Komisija".
Još jednom, i juče sam rekao, a to stoji i posle svega ovoga što smo čuli kada je u pitanju Zakon o investicionim fondovima, očigledno je da je Komisija za hartije od vrednosti svemoguća, kompletno finansijsko tržište mogli smo da prepustimo Komisiji za hartije od vrednosti, da se ne bavimo time ovde i da ne gubimo vreme i novac poreskih obveznika pokušavajući da popravimo nešto što je u startu izuzetno loše.
Rekao bih da je obrazloženje koje je Vlada dostavila, a koje se uglavnom odnosi na to da je usklađeno sa direktivama Evropske unije koje se odnose na finansijska tržišta, poprilično šturo, često netačno, a činjenica je da su i same institucije Evropske unije poprilično nezadovoljne ovim predlogom zakona, i to ste mogli i u štampi da pročitate.
Mnogi instituti koje je trebalo da sadrži ovaj predlog zakona o investicionim fondovima, pre svega o tržištu hartija od vrednosti, za koje postoji sistemski, osnovni zakon iz koga proističu ostali zakoni o kojima ćemo danas da raspravljamo, nisu usaglašeni sa voljom međunarodnih institucija i očigledno da je svet prepoznao da su ovi zakoni rađeni u interesu pojedinaca i pojedinih grupa, lobija na finansijskom tržištu.
Da nije tako, danas bismo imali znatno bolju ponudu akcija na berzi, mogli bismo da računamo na firme velikih prvoklasnih preduzeća tipa Elektroprivrede Srbije, na akcije koje se odnose na "Mobtel". Vidim da "Mobtel" prodajete na tenderu, umesto da uz pomoć akcija postignemo što je moguće veću cenu i podstaknemo finansijsko tržište, jer prvoklasna akcija diže cenu ne samo velikih i jakih preduzeća, već i onih koji su sa nekim slabijim i lošijim finansijskim performansama, ali očigledno je da Vlada nema nameru da bilo šta uradi po tom pitanju, da dođemo do ozbiljnijeg zakona.
Loši makroekonomski pokazatelji, pa i loš privredni ambijent, ne idu na ruku ovakvom zakonu, kada se uz to zakon donosi ovako nedorečen i nejasan, kada se nema namera da se sukcesivno popravlja zakon, da se krene od nekih normi koje su prilagođene mogućnostima finansijskog tržišta danas, sasvim je jasno da od ovakvog zakona nećemo moći da računamo na boljitak.