Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Zoran Antić

Zoran Antić

Srpska napredna stranka

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, član 13. stav 2, posle reči "zakona" predlaže se da se briše ostali deo teksta.
Član 13. se odnosi na davanje saglasnosti na izbor članova uprave i direktora društva za upravljanje i sasvim je jasno u prvom delu stava da Komisija donosi rešenja o davanju saglasnosti na izbor predloženih članova uprave i direktora društva za upravljanje, na osnovu dokaza da su ispunjeni uslovi utvrđeni u članu 12. ovog zakona.
Ovaj član 12 je sasvim dovoljan, propisuje uslove koji su potrebni za ispunjenje tih uslova da bismo došli do saglasnosti na izbor članova uprave društva i ukoliko pogledamo član 12. videćete da veliki broj stavova definiše te uslove.
Dakle, sasvim je nepotrebna dopuna koja glasi – "kada proceni da su predloženi članovi uprave i direktor podobni i pouzdani". Opet se vraćamo na problem odokativne procene moralnosti, podobnosti, menadžmenta i rukovodstva društva za upravljanje investicionih fondova.
Činjenica je da, što se moralnosti i menadžmentnosti tiče, do toga se ne dolazi zakonskim regulativama, već često kontrolom rada društva za upravljanje, a često kontrolom rada investicionih fondova, i to je ono na čemu bi Komisija za hartije od vrednosti trebalo da insistira, a pitanje je da li je stručno i tehnički osposobljena da vrši sve ove kontrole, da donosi ova nedozvoljena podzakonska akta koja prate ovaj zakon.
Ali, od toga kako se vrši kontrola zavisiće i rad samog menadžmenta, jer je činjenica da menadžment često koristi neznanje i neinformisanost predlagača, da zloupotrebljava samo društvo za upravljanje i da stiče enormno bogatstvo za taj menadžerski kadar. Česti su takvi primeri, kao i primeri da se pune njihovi računi u stranim bankama.
Od toga kako će neki portfolio menadžer da proceni u koje hartije od vrednosti treba da uloži novac akcionara, zavisiće i performanse te firme. Za sve to moguće je tražiti i finansijsku protivuslugu od vlasnika i od većinskih akcionara neke firme. Takvih primera ima dosta u našem okruženju i na tome bi trebalo da insistira Komisija za hartije od vrednosti, da do toga ne dolazi.
Neophodno je da imamo finansijsko tržište koje uživa poverenje svih građana, svih eventualnih investitora, a do moralnog, čestitog finansijskog tržišta ne dolazi se uz pomoć afera tipa "Knjaz Miloš", "C-market", eventualno kada je u pitanju i "Toza Marković", gde smo imali puno problema. Tu se urušava sama institucija, sama Komisija za hartije od vrednosti.
Osnovni problem jeste u tome da se naglasi značaj kontrole i da Komisija za hartije od vrednosti, prilikom funkcionisanja društva za upravljanje, pre svega obrati pažnju na Nadzorni odbor. Nadzorni odbori su vrlo često u funkciji portparola menadžmenta preduzeća, ne brinu se o ulozima građana, već prećutkuju i previđaju očigledne nezakonitosti i eventualno, neefikasan utrošak sredstava ulagača u fondove.
Prema tome, mislim da je sasvim nepotrebna dopuna u ovoj rečenici, što je gospodin Milovan Radovanović dobro primetio, i da je njegov amandman na mestu.
Komisija za hartije od vrednosti mora mnogo ozbiljnije da se bavi kontrolom rada svih institucija koje prate finansijsko tržište, a ne da ovakvim nakaradnim institutima, dopunama koje se odnose na podobnost i pouzdanost, na neka diskreciona prava, omalovažava i finansijsko tržište i sam zakon.
Hvala. Član 13. stav 3, narodni poslanik Gordana Pop-Lazić podnela je predlog da se taj stav 3. briše. Morao bih  da pročitam ovaj stav, jer kada ga budem pročitao videćete koliko je besmislen i koliko je nepotreban u ovom predlogu zakona, i samo upotpunjava ovu priču koju poslanici SRS pokušavaju da dokažu poslednjih sat vremena, koliko je ovaj zakon nedorečen i neozbiljan.
Znači, stav 3. glasi: "Kada odlučuje o davanju saglasnosti iz stava 1. ovog člana, Komisija može, ukoliko je to neophodno, zatražiti od predloženih članova uprave i direktora da lično dođu na intervju".
Problematično je prvo kako to Komisija može da proceni šta je neophodno, za koga je to neophodno, a za koga nije. Ovde se radi o jednom pravnom subjektu. Taj pravni subjekt ima i neka svoja prava i sasvim je neprimereno da se pojedini članovi uprave saslušavaju ispred Komisije za hartije od vrednosti. Istina, Vlada je dala neko rešenje koje se odnosi na to da se ostavi mogućnost Komisiji da prikupi dodatne informacije putem direktnog razgovora sa predloženim članovima, a koje se odnosi na poslovnu reputaciju, profesionalno znanje i iskustvo.
To je obrazloženje Vlade, ali je više nego očigledno da sve što je neophodno Komisiji za hartije od vrednosti da proceni nekog člana uprave može i te kako da se učini pismenim putem, da se dodatno zatraži informacija od svakog predloženog člana ponaosob. To ne bi bilo problematično i moguće je to raditi pismenim putem.
Ostaje nam samo da se posle ovakve formulacije, posle ovakvog stava zapitamo šta je u stvari motiv ovog saslušanja, na osnovu kojih kriterijuma bi Komisija za hartije od vrednosti došla do boljeg zaključka, tačnije pravilnijeg zaključka u odnosu na pismenu mogućnost, izuzev ako se ne procenjuju neki lični kvaliteti člana uprave, da li je to njegova lepota, boja očiju, starost. Sve su to vrlo problematični stavovi u ovom zakonu i bitno utiču na jednakost i ravnopravnost svih građana Srbije.
Ovakve odredbe, ovakve institute ili mogućnosti ne treba stavljati u zakonske projekte, treba se pre svega osloniti na stručnu osposobljenost članova uprave i to je jedina garancija da će društvo za upravljanje raditi na zakonit i legalan način.
Dame i gospodo narodni poslanici, amandman Nemanje Šarovića na član 14. je izuzetno važan, jer pokazuje bitnu razliku između koncepta koji je predložen ovim zakonom i onoga što SRS očekuje od ovog zakona.
Ona, pre svega, očekuje odgovornost svih učesnika na finansijskom tržištu i baš iz tog razloga pročitaću vam amandman koji je podneo Nemanja Šarović.
Smatramo da tačka 3) u stavu 1. treba da se briše, a da tu problematiku treba da određuje poseban zakon.
Što se tiče tačke 3), ceo član se odnosi na povlačenje saglasnosti za izbor članova uprave društva za upravljanje. "Komisija povlači saglasnost za izbor direktora, odnosno člana uprave društva za upravljanje, kada utvrdi da je", a pod tačkom 3) se kaže – "izvršio težu povredu odredaba ovog zakona, pravila poslovnog morala, savesnog poslovanja i pravila o upravljanju rizikom ili na drugi način teže ugrozio interese članova, odnosno akcionara investicionog fonda kojim upravlja to društvo za upravljanje".
Mislim da je problematika odgovornosti investicionog savetnika i menadžmenta preduzeća od izuzetnog značaja da bi uopšte zaživeli investicioni fondovi i da je u samom zakonu toj problematici posvećeno jako malo prostora, što pokazuje nedorečenost ovog zakona naspram onih odredaba koje su poprilično opisne baš u ovom delu, gde bi trebalo da imamo mnogo jasniju regulativu kojom bi se ohrabrilo investiranje i onemogućile bilo kakve zloupotrebe koje se često javljaju, naročito na ovako nerazvijenim finansijskim tržištima, kao kod nas i u zemljama u okruženju.
Kako bi ojačali poverenje u te investicione fondove, SRS predlaže da se posebnim zakonom, koji treba da proprati ovaj zakon o investicionim fondovima, reguliše obaveza prava i sankcioniše ponašanje investicionih savetnika, a i menadžmenta društva za upravljanje investicionim fondovima, jer je, kao što rekoh, savesno poslovanje izuzetno bitno, potpomaže razvoj finansijskog tržišta i podstiče poverenje građana, eventualnih investitora, kao i malih investitora, u finansijsko tržište.
Nažalost, često se javlja situacija kod investicionih fondova, kada su u pitanju manji fondovi gde su troškovi poslovanja i provizije koju menadžment pojedinih fondova sebi prigrabi veće od dividende, od zarade tog fonda, da se to knjigovodstveno falsifikuje, prikazuje na drugačiji način i da čak, kroz nominalnu vrednost investicionih jedinica, može često da dođe do velike pljačke one imovine koju su građani uložili u same investicione fondove. Zbog toga je vrlo bitna savesnost u poslovanju ovih fondova i mislim da je, što se tiče ovog zakonskog projekta, jako loše odrađena.
Najčešće se javljaju problemi kod međusobnog trgovanja investicionih fondova, gde oni između sebe trguju po cenama koje su više nego što su zvanično na finansijskom tržištu, na berzi, a i tarifnik po kome naplaćuju svoje usluge, tarifnik provizija, ukoliko je u dovoljnoj meri kontrolisano od Komisije za hartije od vrednosti, može bitno da ošteti sve ulagače u investicione fondove.
Prema tome, razlog za ovakav zakon i te kako postoji. Ozbiljan problem za postojanje ovog zakona napravljen je propustom da se ovakav zakon ne predloži paralelno sa Zakonom o investicionim fondovima. Ceo ovaj zakonski projekat, i ovakav kakav je, može biti bitno iskompromitovan ponašanjem investicionih savetnika i menadžmenta.
Dame i gospodo narodni poslanici, na član 17. Predloga zakona amandman je podneo kolega Vojislav Milajić. Ovaj amandman u potpunosti pokazuje nedorečenost ovog zakona.
Činjenica je da su kroz član 17. dati uslovi i potpuno je razjašnjeno šta se podrazumeva i šta se uređuje pravilima poslovanja kod društva za upravljanje. Pobrojano je nekih devet uslova koje je potrebno ispuniti, a sasvim je nepotreban stav 2, na koji je amandman podneo moj kolega Vojislav Milajić i koji glasi da, nakon svega ovoga što sam već unapred rekao, bližu sadržinu pravila poslovanja uređuje Komisija.
Znači, pored svih pravila koja su pobrojana u članu 17, Komisija za hartije od vrednosti daje sebi za pravo da eventualno kroz neka dodatna pravila potpunije uređuje pravila poslovanja. To se krši sa nekom elementarnom preduzetničkom logikom, jer odluka da se uđe u bilo kakav posao, pa i da formirate društvo za upravljanje, podrazumeva da morate da znate pravila poslovanja da biste ušli u taj poslovni rizik. Nepotrebno je ostavljati Komisiji diskreciona prava kojima može bitno da naruši prava pojedinih društava za upravljanje i da stvori nejednakost između tih društava.
Prema tome, predlažem poslanicima da u danu za glasanje, u svakom slučaju, prihvate amandman mog kolege, jer je neophodno da dobijemo što jasniji i što precizniji zakon o investicionim fondovima.
Dame i gospodo narodni poslanici, amandman se odnosi na član 21, a član 21. reguliše vođenje poslovnih knjiga i sastavljanje finansijskih izveštaja. Tim amandmanom sam nastojao da pojasnim prvi stav ovog zakona, odnosno da se iz tog prvog stava izbace podzakonska akta koje propisuje Komisija za hartije od vrednosti.
Celo pre podne smo vodili raspravu o nadležnosti Komisije koja daje ovaj zakon i po mišljenju srpskih radikala, očigledno je da su ona prevelika. Dozvolite mi, ipak bih da pročitam ovaj stav, jer će vam biti sve jasnije.
Znači: "Vođenje poslovnih knjiga i sastavljanje finansijskih izveštaja društva za upravljanje i investicionog fonda vrši se u skladu sa zakonom kojim se uređuje računovodstvo i revizija". Ovo je sasvim u redu, ali se u tom stavu dodaje – " i podzakonskim aktima Komisije".
Pod tačkom 10. u ovoj sednici imamo Zakon o računovodstvu i reviziji i bilo je sasvim neprimereno da se, kada je već predlagač predložio i jedan i drugi zakon, a iovako je neprimereno paralelno zakonodavstvo, ne uvrsti u zakon, dakle, mislim na ovaj o računovodstvu i reviziji, eventualno obaveze društva za upravljanje u odnosu na računovodstvo i finansijski izveštaj.
Prema tome, smatram da je na ovaj način stvoren nepotreban prostor za menjanje Zakona o računovodstvu i reviziji i da je bilo sasvim dovoljno da se ova materija kojom bi se uredilo društvo za upravljanje ubaci u Zakon o računovodstvu i reviziji, a očekujemo da će to biti u ponedeljak ili utorak.
Želim da kažem da već imamo, nažalost, jednu agenciju, odnosno instituciju koja se potpuno otrgla kontroli državnih organa, a to je Agencija za privatizaciju i, kao član Odbora za privatizaciju, dosta dobro sam upućen u sve probleme.
Činjenica je da je Agencija za privatizaciju, kao država u državi, svi građani Srbije svesni su pljački, otimačina, i svako preveliko ovlašćenje, bilo koje institucije, a ovde se radi o Komisiji za hartije o vrednosti, izaziva nelagodnost, ne samo kod mene, nego kod većine poslanika SRS.
Smatram da je predlagač morao mnogo ozbiljnije da definiše položaj Komisije za hartije od vrednosti, ali očigledno da je tajkunski lobi koji vlada Srbijom, zahvaljujući Zakonu o privatizaciji i već spomenutoj Agenciji, stekao ogroman novac.
Interesovanje za Komisiju za hartije od vrednosti i te kako je veliko, ubuduće ćemo imati priliku da Komisiju za hartije od vrednosti prepoznamo kroz tu prizmu Agencije za privatizaciju, jer će na isti način kako je Agencija za privatizaciju ostavila mnogobrojne građane bez akcija, radnih mesta, pljačkajući kapital radnika, malih akcionara, postupati i Komisija za hartije od vrednosti.
Očigledan je interes da se Komisija za hartije od vrednosti osmisli kao institucija koja će imati ogromna diskreciona prava i od koje će zavisiti vlasnička struktura u svim preduzećima širom Srbije.
Moj kolega Igor Bečić podneo je amandman na član 25. Predloga zakona o investicionim fondovima i predlaže da se u stavu 3. u tačkama 1), 2), 3) i 5) reč "nacrt" zameni rečju "predlog".
Malopre je o ovome govorio gospodin Arsić. Smatram da bi kod ovih termina koji se koriste u zakonima trebalo mnogo češće da se vodi računa o srpskom jeziku i da se koriste termini koji su prikladniji za ovu materiju koju tretira član 25, a to je dozvola za investicione fondove.
Smatram da je predlog koji je dao moj kolega Igor Bečić znatno bolji i da je sasvim logično da umesto reči "nacrt" imamo reč "predlog", pa vas molim da u danu za glasanje o tome povedete računa. Ovo je samo tehnička korekcija ovog zakona i mislim da bi pomogla da sam zakon bude jasniji.
"Član 26. briše se", predlog je mog kolege Tihomira Đuričića.
Ovim članom predlaže se da se Komisiji za hartije od vrednosti daju neka diskreciona prava da ona procenjuje ciljeve, veličinu investicionih fondova i kaže se – "i druge bitne karakteristike investicionog fonda".
Na osnovu te procene, Komisija za hartije od vrednosti daje sebi za pravo da daje dozvolu, da proceni mogućnost investicionih fondova, a prethodni član 25. u potpunosti je definisao šta je potrebno da biste dobili dozvolu za investicione fondove.
Tako da ovaj predlog mog kolege, da se član 26. briše, u potpunosti stoji, jer se ovde navode neke karakteristike investicionih fondova koje se procenjuju od strane Komisije koje ne stoje i bukvalno predstavljaju pitanje Komisije za hartije od vrednosti za rad finansijskih, odnosno investicionih fondova. Uz to Komisija za hartije od vrednosti procenjuje visinu osnovnog kapitala društva za upravljanje i procenjuje moguću održivost upravljanja investicionim fondom.
Znači, ona isto tako zahteva da portfolio-menadžeri koji upravljaju investicionim fondovima poseduju dozvolu, to se samo po sebi i podrazumeva, i da se na adekvatan način bitno štite interesi članova, odnosno akcionari investicionog fonda. U ovoj trećoj tački ponajbolje možemo da vidimo da i sam zakonodavac na neki način priznaje dugovečnost ovog zakona, da Komisija za hartije od vrednosti štiti interese članova investicionog fonda.
To je ono o čemu ceo dan govorimo i pokušavamo da ubedimo predstavnike predlagača, da su prevelika i preširoka prava Komisije za hartije od vrednosti, kada je ona dala sebi za pravo da štiti interese članova, umesto da to radi zakon jasnim i definisanim normama, na osnovu kojih neće biti zloupotrebe tih interesa.
U svakom slučaju, pozivam vas da još jedanput, poštovane kolege, razmislite o ovom članu. Mislim da amandman stoji, i te kako stoji i da su ove norme date u članu 26. u potpunosti nepotrebne.
Dame i gospodo narodni poslanici, još jedan izuzetno bitan amandman, bitan iz pozicije SRS, jer SRS smatra da domaći investicioni fondovi treba da se koriste pre svega za pomoć domaćoj privredi, domaćeg finansijskog tržišta.
Članom 29. date su široke mogućnosti investiranja koje podrazumevaju da se te mogućnosti šire i van granica naše zemlje i amandmanom gospodina Blažića predlaže se da se ove mogućnosti koje se odnose na investiranje van granica naše zemlje eliminišu iz ovog zakona.
U prvom stavu dato je 18 mogućnosti za investiranje – od dužničke hartije od vrednosti, preko akcija, pa do nepokretnosti. Predlažemo da se u stavu 1. tačke 4), 8), 9), 11), 13) i 15) izbrišu iz ovog teksta zakona. Pročitao bih jednu ili dve da biste mogli da prepoznate o čemu se radi.
Pod tačkom 4) predlaže se da novac koji se prikuplja od građana Srbije kroz investicione fondove može da se uloži u dužničke hartije od vrednosti koje izdaju države članice EU, OECD-a, odnosno susedne države, kojima se trguje na organizovanom tržištu u tim zemljama.
Ili, recimo u tački 8) – "Hartije od vrednosti koje izdaju pravna lica sa sedištem u državama članicama EU, OECD-a, odnosno susednim državama, kojima se trguje na organizovanim tržištima u tim zemljama".
Očigledno je da danas naša privreda i te kako kuburi sa novcem, da je i te kako nelikvidna, da skupim bankarskim kreditima nadoknađuje nedostatak sopstvenih obrtnih sredstava i ovaj zakon o investicionim fondovima je imao za cilj da razvije finansijsko tržište i da se preko finansijskog tržišta, preko primarne trgovine prirodno snabde izuzetno povoljnim, jeftinim sredstvima i omogući da izađemo iz ove bede i siromaštva koja nas svakodnevno pritiska, pritiska sve građane Srbije i sasvim je nelogično i neprimereno da je u tekstu Zakona data mogućnost za domaće fondove da investiraju van granica naše zemlje.
I ovako imamo veliki problem sa likvidnošću našeg tržišta. Ono je poprilično nelikvidno.
Da smo kroz novi Zakon o tržištu hartija od vrednosti dozvolili vanberzansko trgovanje, na tom vanberzanskom trgovanju moći će sami vlasnici akcija da izlaze i nude svoje akcije. Znači, povećaće se ponuda akcija, a ukoliko se na neki način ponudom kapitala, makar kroz investicione fondove, gde se parira toj ponudi akcija, imaćemo još nelikvidnije tržište nego što ga imamo danas. Prema tome, više je nego očigledno da ove tačke nisu smele da se nađu u članu Zakona koji predlažemo za brisanje. Rekao bih da srpskoj privredi i te kako fale investicije, strane investicije.
Ništa novo neću da kažem, ukoliko ne ponovim da stručna javnost procenjuje da nam je godišnje potrebno nekih 2-2,5 milijarde evra ulaganja u našu privredu da bismo sačuvali onaj privredni rast koji smo imali u ove prethodne dve godine, da bismo izbegli dužničku krizu koja nam stoji za vratom. Prema tome, očigledno je da ovakva rešenja koja ne idu u korist naše privrede, ne mogu biti podržana od strane poslanika SRS i siguran sam da svi poslanici SRS neće glasati, a nadam se da do dana za glasanje možda i poslanici iz drugih poslaničkih grupa preispitaju svoje stavove, jer je ovo što je dato u ovom amandmanu i te kako potrebno.
Hvala, gospodine predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, Stefan Zankov, naš kolega, predložio je amandman na član 30. i njegov cilj bio je da se izvrši što je moguće veća disperzija rizika kada je u pitanju ulaganje kapitala investicionih fondova.
Sa ovom disperzijom rizika došli bismo u situaciju da investicioni fondovi posluju znatno sigurnije da bi se izbegli rizici ulaganja i to je ono što je u prirodi svakog investicionog fonda, s obzirom na nizak nivo edukovanosti naših građana i na činjenicu da imamo izuzetno plitko tržište, da je ponuda hartija od vrednosti izuzetno slaba na našem tržištu, što nas svrstava u robno tržište, finansijsko tržište, tržište hartija od vrednosti.
Mislim da je amandman sasvim u redu, stav 1. tačka 2) se odnosi na ulaganje u novčane depozite banaka. Stefan Zankov, naš kolega, kao što rekoh, predlaže da se tu sa 20% imovine investicionih fondova spusti na 10%. Predlog je da se mnogo više sredstava odvoji za privredu, da privreda direktno ima sredstva na raspolaganju i da se ne ide preko banaka.
Ulaganje u novčane depozite banaka znači, u svakom slučaju, jedno neefikasno iskorišćenje novčanih potencijala, jer se kroz obavezne rezerve bitno utiče na visinu kamatnih stopa kod banaka. Već imamo situaciju da su kamate za privredu nepodnošljive. To bitno utiče na poslovanje privrede i na efikasnost same privrede. Kao što imamo prilike svi, a pre svega građani Srbije, da vidimo, odražava se na kompletnu privredu, a pre svega na sve manji i manji broj radnih mesta.
Uz ove predloge, treba naglasiti da su investicioni fondovi sami po sebi izuzetno jaki igrači na finansijskom tržištu, da preveliki upliv njihovog kapitala pojedinim privrednim subjektima može da bude i štetan. Prilikom povlačenja tih investicionih fondova, a pre svega mislim na strane investicione fondove, možemo očekivati ozbiljne probleme za ona privredna društva, one privredne subjekte iz kojih se povlači veliki kapital.
S obzirom na to, smatram da je amandman i te kako prihvatljiv i da je amandman sa ciljem da se pomogne privredi Srbije, a da se bankarski sektor učini manje atraktivnim.
Dame i gospodo narodni poslanici, problematika o kojoj sam malopre govorio odnosi se na disperziju finansijskih sredstava kojima raspolaže investicioni fond, odnosi se član 43. i to je nastavak zalaganja SRS. Predlagač je smatrao da je ovaj član nepotreban, s obzirom da smo već dali predlog amandmana kojim se ide na širu disperziju kapitala kojim raspolažu investicioni fondovi.
Znači, ovde je možda problematična i sama činjenica da se u ovom članu dozvoljava da otvoreni fond može sticati više od 20% vlasničkog učešća, odnosno akcija sa pravom glasa jednog izdavaoca, što je previsoko po mišljenju SRS i zbog toga, s obzirom da bi eventualnim prihvatanjem amandmana koje je SRS dala na član 29, ovaj član bi bio nepotreban.
Predlagač, gospodin Milorad Krstin predložio je da se ovaj član briše.
Član 64. Zakona o investicionim fondovima tretira nadzorni odbor zatvorenog investicionog fonda i uopšte problematiku nadzornog odbora.
Dat je predlog da se u stavu 4. reč "dvotrećinskom" zameni rečju "natpolovičnom". Veliki problem kod funkcionisanja investicionih fondova, posmatrajući zemlje u okruženju i njihove investicione fondove, jeste da se nadzorni odbor poistovećuje sa menadžmentom ili štiti njihove interese, a da se ne vodi dovoljno računa o interesima investitora. To je bio osnovni motiv za predlaganje ovog amandmana.
Ovim amandmanom bi se omogućilo da se skupština akcionara znatno lakše saziva nadpolovičnom, umesto dvotrećinskom većinom, što bi bitno uticalo i na to da se vrši bolja kontrola rada investicionih fondova.
Smatramo da na ovaj način, ovim amandmanom, koji je predložio moj kolega, možemo bar donekle da popravimo mogućnost kontrole investicionih fondova. Hvala.
Pri kraju smo ovog zakona i došli smo do odeljka koji se odnosi na nadzor i na nadležnost Komisije koja je tretirana kroz član 80.
Bilo je već dosta reči o tome koja su prava Komisije, da su ostavljene mogućnosti Komisiji da nekim podzakonskim aktima reguliše pojedine probleme ili pojedine institute u oblasti investicionih fondova.
Sasvim je bilo razumljivo da se kroz nadzor, kao nadležnosti Komisije, omogući da se na neki način makar iskontroliše rad Komisije za hartije od vrednosti. To SRS, a ispred nje je učinio poslanik Bore Kutić koji je predložio amandman kojim bi se stav 2 – "U vršenju svoje nadležnosti Komisija donosi rešenja koja su konačna", promenio da glasi ovako: "Protiv rešenja koja donosi Komisija može se u roku od osam dana od dana prijema rešenja uložiti prigovor ministarstvu nadležnom za poslove finansija".
Mislim da je sasvim logično da, ukoliko su već diskreciona prava Komisije za hartije od vrednosti ovolika, a prevelika su očigledno, ne samo u Zakonu o tržištima hartija od vrednosti, nego očigledno i u Zakonu o investicionim fondovima, imaćemo prilike i u ponedeljak da vidimo kroz zakon za preuzimanje da imamo jednu instituciju koja prevazilazi sve što je do sada viđeno u našoj praksi.
Bilo je sasvim logično da nadzor nad Komisijom za hartije od vrednosti ima makar Ministarstvo finansija. To je ono što je predloženo ovim amandmanom. Smatram da je amandman u potpunosti prihvatljiv, da bi onemogućio vođenje nekih upravnih sporova koji bi mogli da se pokrenu na osnovu pojedinih rešenja koje donosi Komisija za hartije od vrednosti i da bi ubrzao rešavanje svih problema koji bi se mogli javiti u okviru sprovođenja ovog zakona.
Dame i gospodo narodni poslanici, ovo je poslednji amandman, ali je prilika da se kroz ovaj amandman ukaže na neozbiljnost Vlade i predlagača.
Ako smo dve godine čekali na Zakon o tržištu hartija od vrednosti, pa onda na osnovu ovog zakona koji treba da donesemo čekamo još šest meseci da se on implementira, sasvim je nekorektno da se toliki rok ostavi predlagaču da taj zakon sprovede u praksu.
Ista je stvar sa Zakonom o investicionim fondovima. Trebalo je da bude i u skupštinskoj proceduri i primenjivan istog trenutka kada i Zakon o privatizaciji, znači još 2002. godine. Do sada se nije uredila ta oblast, koliko je vremena prošlo, koliko izgubljenih akcija, novca malih akcionara, koliko je obezvređen kapital malih akcionara, da bismo došli u situaciju da se ovaj zakon o investicionim fondovima donese i preimenuje u roku od šest meseci od stupanja na snagu. Znači, potrebno je dodatnih šest meseci da bi se ovaj zakon sproveo u praksu.
Što se nas iz SRS tiče, sasvim je primeren rok od 60 dana. Ovim amandmanom smo hteli da ubrzamo rad Vlade i da ovu problematiku naglasimo, jer nam se čini da je stvarno prošlo isuviše vremena i da je sasvim normalno da Vlada mora mnogo brže da radi, jer je situacija u zemlji i te kako teška, naročito kada je u pitanju oblast finansijskog sektora.
Dame i gospodo narodni poslanici, podneo sam amandman na član 77. koji reguliše poslovanje na berzi, sa predlogom da se stavovi 6, 7. i 8. brišu. Razlog je potpuno jasan, očigledno je da u ovom zakonu ima nejasnoća, jer Komisiji za hartije od vrednosti su data tolika diskreciona prava da je pitanje da li je ovaj zakon uopšte bio i potreban. Bilo je, čini mi se, dovoljno da se prvim članom definiše da će finansijsko tržište da uređuje Komisija za hartije od vrednosti.
Ako malo pogledate zakon, u svakom drugom članu naći ćete diskreciono pravo Komisije za hartije od vrednosti koja propisuje raznorazne uslove, razne institute. Pitam, da li Komisija za hartije od vrednosti ima kapacitet da primenjuje ovaj zakon; a u ovom konkretnom stavu ona određuje podobnost i pouzdanost novih lica koja stiču kvalifikovano učešće prilikom dobijanja 5, 10, 15, 20, pa i 50% od ukupnog broja glasova na skupštini kada je u pitanju berza.
Znači, problematična je i sama mogućnost da se kod dobijanja glasova i dobijanja kvalifikovanog učešća ide na 50% glasova akcija berzi. Očigledno je da se na taj način stvara monopol kada su u pitanju berze, a monopol i berze su dva potpuno suprotstavljena pojma. Naprotiv, berza je baš ta koja treba da onemogući bilo čiji monopol, da afirmiše tržište, konkurenciju, ponudu i potražnju.
Mi, zahvaljujući monopolu koji je do sada imala Beogradska berza, imamo jako loše iskustvo kada su u pitanju monopoli. Trenutno na Beogradskoj berzi monopol imaju bankari.
Ali, kada se pogleda ovaj član, jasna je namera nekoga iz senke da se formiraju, u najgorem smislu reči, privatne berze, koje bi omogućile da se uz pomoć pravila poslovanja koja su potpuno nejasna dođe do velikog novca i do prelivanja ogromnih sredstava u vlasništvu malih akcionara ka vlasničkim gazdama.
Znači, što se Srpske radikalne stranke tiče, ona je u potpunosti protiv celog člana, ali posebno protiv diskrecionih prava Komisije za hartije od vrednosti. Smatram da je u potpunosti ovaj zakon nedorečen i nejasan i da je žalosno da posle dve godine čekanja na ovaj zakon imamo ovakav tekst predloga.
Dame i gospodo, poštovane kolege, kada su u pitanju ova četiri zakona, a govoriću samo o prva tri koja dotiču finansijsko tržište, činjenica je, kao što su rekle i moje kolege, da se sa njima poprilično zakasnilo, ali razlog za to kašnjenje je, pre svega, želja srpskih tajkuna da što više od malih akcionara otmu akcija i što više obezvrede kapital malih akcionara u prethodnom periodu.
Već dve godine ovaj zakon o tržištu hartija od vrednosti, koji, u suštini, ne liči na zakon, koji je osmišljen da bi se opljačkali građani Srbije, funkcioniše. Za te dve godine Vlada Srbije nije našla razloga da spreči tu pljačku, pre svega onaj deo koji se odnosi na preuzimanje, a čini mi se da se o tome u dosadašnjoj raspravi ponajmanje i govorilo.
Privatizacija, s jedne strane i finansijsko tržište, s druge strane, učinili su danas da je većina građana osiromašena, s jedne strane, a s druge strane imamo par onih koji su ogroman kapital, koji je decenijama stican u ovoj državi, prigrabili za sebe ili za svoje najbliže. Pretpostavlja se da je primenom ovog zakona u prethodne dve godine opljačkano na stotine malih akcionara, da se radi o kapitalu malih akcionara koji je u vrednosti negde oko tri milijarde evra i da je dobar tok kapitala nebrigom Vlade prešao u nečije ruke, u ruke srpskih tajkuna.
Nebriga oko finansijskog tržišta je, pre svega, kroz nedonošenje zakona, kroz nepotpunu zakonsku regulativu, ali postoje i veliki problemi u funkcionisanju i stvaranju samog finansijskog tržišta, koji ne dotiču samo regulativu.
Sva ta nebriga može da se iskaže i nekim kvantitativnim podacima, činjenicom da je od ukupnog bruto društvenog prihoda ostvaren promet na finansijskom tržištu samo 2,9%, da je rast indeksa berze kod nas nekih 39% u proseku, prethodne godine, bez obzira na inflaciju koja je iznosila nekih 17-18%, bez obzira na proces privatizacije koji još uvek nije završen, bez obzira na činjenicu da se veliki broj transakcija odvija baš u samom procesu privatizacije.
Sve to, kao i činjenica da je za razvoj finansijskog tržišta potreban izvestan broj godina, izvestan vremenski period, stručnjaci kažu od pet do šest godina da bi efekti po privredu bili pozitivni, razlog je zbog čega danas imamo skup kapital.
U situaciji kada Narodna banka Srbije propisuje sve veće i veće rezerve bankama i kada će se to sigurno odraziti na kamate, činjenica je da će bitno uticati na sposobnost privrede u narednom periodu.
Što se ovih problema finansijskog tržišta tiče, nažalost o njima niti raspravlja stručna javnost, Vlada ne pokušava da organizuje skupove na kojem bi se dala neka rešenja, gde bismo stvorili jedan koncept nacionalnog akcionarstva. Sve se to radi u nekim uskim krugovima oko Ministarstva finansija i samog ministra Dinkića i stiče se utisak da imamo svojevrsnu zločinačku organizaciju, s ciljem da se ogroman kapital građana prebaci u ruke par stotina ljudi u Srbiji.
Znači, nedostatak nacionalnog akcionarstva i koncepta je presudan za sve ono što se dešava kada je u pitanju finansijsko tržište, ali je i činjenica da imamo jako lošu makroekonomsku situaciju, činjenica da i ove godine imamo veliku inflaciju ukazuje na to da će i razvoj finansijskog tržišta i ubuduće biti usporen, ukoliko se uzme u obzir da imamo problema i sa zdravim privrednim rastom i da mikroekonomija, stanje u preduzećima nije zadovoljavajuće.
Možemo da očekujemo da i u ovoj meri ova zakonska regulativa koja je donekle popravljena, ali daleko od onoga što smo očekivali, bar mi iz SRS, što se pokazuje kroz veliki broj amandmana koje smo dali, znači da sve to neće popraviti situaciju kada je u pitanju tržište kapitala.
Veliki problem za razvoj finansijskog tržišta u svakom slučaju i neusklađenost realnog i finansijskog sektora i to su već problem privrede koji se odlažu od kad je ova vlada stupila na vlast.
Stiče se utisak da mi u stvarnosti i nemamo Ministarstvo privrede, da je Ministarstvo privrede faktički pod stečajem ministra finansija Mlađana Dinkića, da je Ministarstvo privrede danas samo servis Agencije za privatizaciju i da u okviru naše države postoje neke nedodirljive institucije i institucije koje imaju pravo da samovoljno krčme imovinu koja je sticana decenijama unazad, mislim pre svega na ministarstvo, odnosno na Agenciju za privatizaciju, ali kroz ovaj zakon provlači se i još jedna institucija koja ima neograničena prava i čija prava najvećim delom nisu regulisana predloženim zakonima. To je Komisija za hartije od vrednosti.
Ogromna su diskreciona prava Komisije za hartije od vrednosti u ovim zakonima i naći ćete u svakom drugom, trećem članu pravo Komisije za hartije od vrednosti da propisuje jednu ili drugu oblast.
Ono što je najveći greh Vlade do sada, to je činjenica da na finansijskom tržištu imamo izuzetno slabu ponudu, da nemamo ponudu onih prvoklasnih akcija, ponudu od najvećih, pre svega javnih preduzeća, preduzeća iz oblasti komunikacije, preduzeća iz oblasti elektroprivrede.
Tu bi u svakom slučaju mogla da se nađe i ponuda akcija Železnice, NIS-a, Aerodroma, a pokazalo se u prethodnih godinu dana kroz privatizaciju bankarskog sektora da Vlada i nema stvarnu nameru da potpomogne razvoj finansijskog tržišta, jer da smo imali prilike da banke privatizujemo uz pomoć akcija, uz pomoć finansijskog tržišta, sasvim sigurno bi imali mnogo kvalitetnih hartija danas na samom tržištu. To tržište umnogome bi se produbilo u odnosu na situaciju koju imamo danas.
Ništa Vlada nije uradila ni po pitanju municipalnih obveznica, obveznica lokalnih samouprava i činjenica je da je velika mogućnost da se novac građana Srbije uloži u obnovu i same Srbije i same privrede ispuštena, ne koristeći tu mogućnost obveznica lokalnih samouprava.
Danas imamo izuzetno plitko tržište, tržište na kome dobrim delom dominira strani kapital. Pretpostavlja se da od ukupnih investitora 50% finansija stiže od stranog faktora, ali ono što je činjenica sa stranim faktorom, to je da on čeka, čeka da li će ova vlada uspeti da oporavi ekonomiju Srbije.
Ukoliko se povuče sa našeg finansijskog tržišta biće to jako teški efekti po našu privredu, pre svega odraziće se i te kako na inflaciju, jer se prilikom povlačenja stranih investitora dešava i da dinare zamenjuju za devize i iznose ih, pojavljuje se višak dinara, a sve to u svemu utiče na makroekonomsku stabilnost.
Ne budemo li pod hitno krenuli u razvoj finansijskog tržišta pitanje je ima li uopšte smisla i osmišljavati dalje korake u tom smislu.
Rekao bih da je tržište izuzetno nelikvidno, naročito slobodno berzansko tržište na kome kažu da ima negde oko 960 preduzeća. Od toga imate dnevni promet na nivou nekih 80 preduzeća.
To najbolje pokazuje da je ponuda akcija znatno veća od potražnje, a u proseku to je negde dva i po puta veća ponuda akcija, odnosno kapitala u odnosu na samu potražnju, a indirektno ukazuje i na loše stanje privrede, na šta SRS ukazuje godinama unazad, faktički od samog stupanja ove vlade na vlast.
Što se edukacije građana tiče, ništa nije urađeno u ovom prethodnom periodu. Samim postupkom privatizacije onog trenutka kada je osmišljen zakon trebalo je da krenemo i u razvoj finansijskog tržišta, ali je istog trenutka trebalo da krenemo i na edukaciju građana.
Često pominjem primer Mađarske, koja je kada je krenuo razvoj finansijskog tržišta imala tako ozbiljne i snažne institucije da su građani uzimali kredite da bi kupovali akcije svojih preduzeća, za razliku od naših građana koji kredite uzimaju za ličnu potrošnju.
To najbolje ukazuje koliko građani danas nisu obavešteni i ne prave razliku između osnovnih pojmova koji se dotiču finansijskog tržišta, pa nažalost imate situaciju da su sportske kladionice mnogo zanimljivije od berzanskih izveštaja, iako je mogućnost zarade znatno veća na finansijskom tržištu, nego što je to u sportskim kladionicama. Verovatno sve dok se ne desi da na zadnjim stranama novina imamo finansijski izveštaj sa berzi, nećemo imati priliku da vidimo prave efekte od samog finansijskog tržišta.
Rekao bih u vezi regulative, da je predlog ovih zakona u svakom slučaju trebalo da upotpuni i predlog, odnosno izmene i dopune Zakona o privrednim društvima, jer se Zakon o tržištu od hartija od vrednosti i Zakon o privrednim društvima i te kako prepliću, mnogi instituti nisu usaglašeni, mnoga rešenja između ta dva zakona i u prethodnom zakonu i u ovom sadašnjem Predlogu zakona o tržištu hartija od vrednosti nisu usaglašena. Za uspešan razvoj finansijskog tržišta, u svakom slučaju neophodno je da imamo bitne izmene i dopune Zakona o privrednim društvima.
Iskoristio bih ovu priliku da pomenem samo par stvari. Moramo pod hitno da regulišemo otvorena i zatvorena privredna društva i način prelaska iz jednog u drugi. Dosta se govorilo o tome da će ovaj zakon o tržištu hartija od vrednosti da reguliše tu oblast, međutim, u samom predlogu nema tih rešenja.
Od toga se očigledno pobeglo, jer se nažalost ide na koncentraciju kapitala i u strahu od regulisanja zatvorenih privrednih društava. Mislim da je taj strah osnovni razlog zbog čega se na to išlo, s obzirom na izuzetnu liberalizaciju kada je u pitanju koncentracija kapitala.
Što se tiče korporativnog upravljanja, tu je jako malo učinjeno, iako se Vlada i predlagač hvale da toga ima u ovom zakonu, malo je toga iskreno, a mali akcionari kao osnovni stub svakog akcionarstva, niti Zakonom o privrednim društvima niti ovim predlogom zakona nisu došli u situaciju da ozbiljnije kontrolišu akcijske gazde, da kontrolišu menadžment i upravu, a nemaju čak ni adekvatnu mogućnost da kontrolišu revizore, a spoj revizora i uprave najveći je razlog mnogobrojnih mahinacija na svim finansijskim tržištima širom sveta.
Što se tiče samih problema u vezi Zakona o privrednim društvima, velike su zloupotrebe i sve je veći broj zloupotreba i kada je u pitanju promena pravne forme privrednog društva. Tu se skoro uvek, po pravilu, ne pitaju mali akcionari, čak i nisu svesni šta se dešava, iz kog pravnog oblika u koji pravni oblik je prenešena njihova imovina, a ono što je jako bitno, to je činjenica da mali akcionari crpe svoj legitimitet iz prava na svojinu.
Pravo na svojinu je ono za šta se svi zalažemo da treba biti maksimalno zaštićeno, nije to prosto preglasavanje ko ima koliko akcija u privrednom društvu, da li neko ima 51% ili 65%. I tih 1% i ta jedna akcija nečija je svojina i on ima prava iz te svojine i ta njegova svojina mora da bude zaštićena.
Što se tiče konkretnih zakona, upravo bih, sa po par primedbi da se osvrnem na ova tri zakona. Kažem, poslanici SRS podneli su veliki broj amandmana i kroz te amandmane imaćemo priliku da o svemu tome podrobno razgovaramo.
Ono što je najbitnije kod Zakona o tržištu hartija od vrednosti to je činjenica da je on poprilično neprecizan i nejasan, da je ono što je možda najveći problem u ovom zakonu – pojava vanberzanskog tržišta, a da za to ne postoji ozbiljno objašnjenje da to vanberzansko tržište nije na pravi način definisano, da nije ni na pravi način razgraničeno u odnosu na berzansko tržište i verujem da najvećem broju poslanika, pa i ljudima iz stručne javnosti nije jasan ni cilj postojanja vanberzanskog tržišta, izuzev, ako mu je cilj da mali akcionari mogu svoje akcije da iznesu na tržište bez ikakvih ograničenja, da se eventualno pojave manja i srednja preduzeća.
Ali, sasvim sam siguran da je u okviru postojeće berze, u okviru slobodnog berzanskog tržišta dopunom postojeće regulative i pravila poslovanja berze bilo moguće taj problem rešiti i na mnogo kvalitetniji način, izbegavajući umnožavanje institucija koje će samo da zbuni eventualne akcionare.
Što se tiče same berze, mislim da je krajnje vreme da se ukine monopol beogradske berze. Nema razloga da u Srbiji nemamo još neku berzu, u Crnoj Gori imate dve berze, a potencijal njihov i naš je poprilično različit.
Mislim da država ima mogućnost da preko novosadske robne berze pomogne stvaranje još jedne novčane berze, što bi bitno uticalo na razbijanje monopola beogradske berze. Monopol beogradske berze je očigledan na svakom koraku. Beogradska berza bitno utiče na finansijsko tržište, pre svega kroz Pravilnik koji, istina, usvaja Komisija za hartije od vrednosti, ali su veliki monopoli i u samom Upravnom odboru beogradske berze.
Činjenica je da je najveći broj ljudi koji su u Upravnom odboru, u stvari direktori bivših banaka u stečaju, da bankari imaju monopol u upravnom odboru, a i sami posrednici prilikom kupovina preko nekih svojih, znači brokersko-dilerska društva preko svojih udruženja pokušavaju da osnaže monopole na beogradskoj berzi, a činjenica je da berza i monopol ne idu jedni s drugim, da je berza nešto sasvim suprotno od monopola.
Što se tiče Zakona o tržištu hartija od vrednosti, rekao bih još jednu stvar. Što se tiče stranih profesionalnih investitora potpuno je nejasno zbog čega se predlagač zakona opredelio da na to imaju pravo samo zemlje OECD-a i EU, da je to regulisano članom 11. i da uslove za odobrenje propisuje Komisija za hartije od vrednosti. To je još jedna potvrda da Komisija za hartije od vrednosti ima izuzetna diskreciona prava u najvećem delu instituta koji se pojavljuju u ovim zakonskim rešenjima.
A što se same Komisije za hartije od vrednosti tiče, najveći problem sa njom je to što je pitanje da li ona ima kapacitet i da li je dovoljno osposobljena za sve one podzakonske akte koje je neophodno doneti da bi ovi zakonski predlozi mogli da zažive.
Mi najveći problem imamo, imali smo, a čini mi se, imaćemo i sada, siguran sam u stvari, posle ovog zakonskog rešenja sa prospektima, a dosad je Komisija za hartije od vrednosti propisivala prospekte. Nažalost, bili su poprilično šturi, u razvijenim tržišnim privredama ti prospekti imaju čak i do 30 strana.
Činjenica je da je i ovo zakonsko rešenje trebalo da napravi razliku između privrednih subjekata, da su one ozbiljne, jake, velike firme koje su od velikog značaja za privredu trebalo da imaju znatno obimnije prospekte i da je trebalo rangirati te firme prilikom obaveza iz podzakonskih akata.
A sama Komisija za hartije od vrednosti, zahvaljujući kaznenim odredbama koje su isuviše liberalne, niske, neće biti u mogućnosti da u potpunosti sprovodi nadzor nad primenom ovih zakona, a za jedno finansijsko tržište, zdravo tržište, neophodna je potpuna pravna regulativa, neophodno je da imamo adekvatnu kaznenu politiku. To je, prema tome, moja osnovna zamerka, što se tiče Zakona o tržištu hartija od vrednosti.
Jako malo je govoreno i o Zakonu o preuzimanju akcionarskih društava, a mislim da je on izuzetno bitan i da je zahvaljujući ovim rešenjima iz prethodnog Zakona o tržištu hartija od vrednosti opljačkan veliki novac. Nažalost, ovim zakonom se ta pljačka nastavlja, a osnovni razlog je u članu 1. Zakona gde se kaže da predmet trgovanja mogu biti deonice kojim se trgovalo poslednja tri meseca pre objavljivanja ponude za preuzimanje.
Malopre sam govorio o tome koliko je naše tržište nelikvidno, koliko je mala trgovina na samoj beogradskoj berzi. Često su te trgovine fiktivne sa ciljem da se umanji cena akcija, znači posle prve trgovine, ako se ne ide – umanjuje se za onih 20%, pa iz 20% u 20%, da dođemo do jako niske cene akcija. Ako uz to ubedimo male akcionare da je to prava cena akcija, onda ste u mogućnosti da budzašto kupujete te firme na berzi, a u mogućnosti je samo par procenata građana Srbije.
Znači, stav 1. je za SRS neprihvatljiv. Da bi se išlo u preuzimanje akcija nekog preduzeća neophodno je da one budu tržišno verifikovane, da to bude znatno veći period, neophodna su znatno obimnija ograničenja prilikom dozvole za preuzimanje i iz tog samog početnog člana vidimo nameru da se nastavi sa ovim procesom preuzimanja i to budzašto. Proces preuzimanja je skupa rabota u svim zemljama tržišne ekonomije, jedino je kod nas, zahvaljujući ovakvim rešenjima moguće to olako činiti.
Što se tiče zajedničkog delovanja, mislim da je jako bitno da moramo da imamo mogućnost kontrole kada je u pitanju zajedničko delovanje, koje se reguliše članom 4. Toga nema, tih rešenja nema ni u zakonskom projektu. Ne mislim na kontrolu Komisije za hartije od vrednosti, moramo imati institucije koje će ozbiljnije da kontrolišu zajedničko delovanje, jer veliki broj nepravilnosti prilikom preuzimanja proizilazi baš iz toga.
Mislim da imamo čak i odredbe, preskočiću nešto, jer sam dosta vremena oduzeo mojim kolegama, odnosno institute koje već imamo regulisane u Zakonu o privrednim društvima. Najočiglednije je u članovima 34. i 35. ovog zakona, gde imamo prinudnu prodaju, prinudnu kupovinu, da je u zakonu koji reguliše ponudu za preuzimanje to sasvim drugačije rešeno, u odnosu na Zakon o privrednim društvima, gde je to regulisano članovima 446. i 447, gde čak ni rokovi nisu usaglašeni, a svima nam je poznato da je Zakon o privrednim društvima sistemski zakon, da je veliki problem u ovom zakonu član 38, koji reguliše odbranu od preuzimanja.
Ne bih se složio sa mojim kolegama koji zahtevaju da Skupština odlučuje o tome na koji način će Upravni odbor da reaguje na ponudu za preuzimanje, jer je to sasvim nerealno. To je, u stvari, izbegavanje i nemogućnost same odbrane za preuzimanje, jer znate da je minimalni rok za ponudu za preuzimanje 21 dan.
Kakve su mogućnosti da se skupština sazove, organizuje, da se na pravi način obaveste akcionari, a osim toga, ti akcionari su izabrali taj upravni odbor.
On ima zadatak da radi u cilju malih akcionara. Mali akcionari često nisu ni upućeni u samu problematiku ponude za preuzimanje, ne mogu realno da procene koje to posledice može da ostavi po njihov kapital.
Prema tome, nema razloga da se Upravnom odboru onemogući da ide sa odbranom od preuzimanja. Ta odbrana od preuzimanja u svakom slučaju značila bi povećanje, odnosno rast cena akcija, a to je još jedan dokaz da onaj ko je pisao ovaj zakon nije imao dobru nameru, kada su u pitanju cene akcija i malih akcionara.
Jako je loše ukoliko ovim zakonskim rešenjima, ovako kako su koncipirani, dozvolimo koncentraciju kapitala, jer koncentracija kapitala u svakom slučaju znači zatvaranje privrednih društava, znači manji obim trgovine na finansijskom tržištu i manju ponudu kapitala, i to jako kvalitetnog kapitala.
Kada su investicioni fondovi u pitanju, rekao bih da se namerno kasni sa ovim zakonom da bi se cena akcija oborila na berzi što je moguće više, da je uopšte pitanje da li ovaj zakon može da zaživi. Mnogi poslanici iz vlasti su ga hvalili, ali čemu investicioni fondovi ako nemaju čime da trguju. Ako niste izneli portfolije akcija velikih firmi investicioni fondovi neće imati čime ni da trguju na tom finansijskom tržištu.
Prema tome, pitanje je politike razvoja kompletnog finansijskog tržišta i pitanje je da li ovaj zakon ima nekog ozbiljnog smisla.
Što se tiče ograničenja, mislim da je 10% prevelik procenat, da je to neophodno smanjiti na 5%, naročito u početnoj fazi, dok zakon ne zaživi, jer treba što je moguće više diversifikovati rizik; da je jako problematična i neuređena trgovina između investicionih fondova, jer je česta u zemljama u našem okruženju; da investicioni fondovi trguju između sebe i na taj način stvaraju neki virtuelni profit i sebi omogućuju velike profite, profite za menadžment, ali ne profite za one građane koji novac ulože u te investicione fondove.
Neophodno je da se Komisija za hartije od vrednosti bliže uredi, kao i tarifnik, i sasvim je sigurno da uz ovaj zakon moramo doneti mnogo oštriju regulativu kada su u pitanju investicioni savetnici. Bez dobrih i kvalitetnih investicionih savetnika ovaj zakon ne može da zaživi i da se znaju krajnji vlasnici u investicionim fondovima. To je jako bitno za kontrolu celokupnog finansijskog tržišta.
Kao što rekoh, biće dosta priče o ovim zakonima, izuzetno su bitni za srpsku privredu. Imaćemo prilike da sve pojasnimo, u svakom slučaju moram unapred da kažem da je ovo nedovoljno, ni približno onome što je SRS očekivala, a čekala dve godine unazad i da bez sumnje SRS neće glasati za ovaj zakon.