Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Žarko Obradović

Žarko Obradović

Socijalistička partija Srbije

Govori

Uz svo uvažavanje, došao sam na kraj, izvinjavam se zbog ovog kašnjenja. Čuo sam koleginicu Banović koja govori vezano za početnu akreditaciju i eksperiment. Moram javnost da upoznam sa onim što je bilo do sada, pa neka prosudi da li je ovo eksperiment ili bolje rešenje u odnosu na ono što je bilo.
Do sada je Zakon o visokom obrazovanju predviđao da Komisija za akreditaciju kada dobije celu dokumentaciju vezano za postupak osnivanja visokoškolske ustanove daje mišljenje. Na osnovu tog mišljenja ministar je izdavao dozvolu za rad i imali smo situaciju da je bilo mišljenja koja su imali u svom sadržaju odrednicu mišljenja radi registracije kod Privrednog suda, iako Zakon ne poznaje tako nešto.
Dobio sam tumačenje od Komisije za akreditaciju da su neki ljudi koji su dobili mišljenje, kasnije i dozvolu, bez obzira ko je potpisao od ministara, objavljivali u medijima da su imali dozvolu za akreditaciju, a nisu, pa da su primali ili nisu ili slično.
Još jedna promena koju smo uočili - nisu postojali nikakvi rokovi. Dokumentaciju je mogao bilo ko da podnese, odnosno onaj ko je želeo da osnuje visokoškolsku ustanovu, da da bankarsku garanciju i da stvar stoji. Zašto?
Zato što stoji. Nisu mogli da dobiju odgovor Komisije zašto ne rešava taj predmet, negativno ili pozitivno, uopšte ne govorimo o tome. Onda su se žalili Ministarstvu. Mi smo se obraćali Nacionalnom savetu za visoko obrazovanje kao drugostepenom organu koji je formirao tu komisiju, sa molbom da vidi od svog radnog tela koje je formirao šta je uzrok jednom takom stanju.
Mišljenje može biti pozitivno ili negativno, ono je trebalo da da odgovor na to da li ta visokoškolska ustanova može da bude predmet akreditacije. Da li ima obezbeđen prostor, da li ima odgovarajući broj nastavnog osoblja u svim zvanjima, da li je odgovarajući studijski program takav kakav jeste.
Mi smo u Ministarstvu proveravali tačnost navoda iznetih u tom mišljenju. Slali smo prosvetnu inspekciju i nabavljali bankarsku garanciju. Baš polazeći od nekih negativnih pojava koje smo imali u postupku akreditacije, mišljenje Radne grupe u kojoj su učestvovali ljudi koji su bili i u Komisiji za akreditaciju bilo je da je potrebno ovo napraviti iz nekoliko koraka, da bi se jasno znala pravila igre i ponašanja.
Ministarstvo prima dokumentaciju, procenjuje tehničku stranu celog postupka o osnivanju visokoškolske ustanove, dostavlja Komisiji, Komisija daje dozvolu o početnoj akreditaciji, izvrši se registracija, upisuju se studenti, uz odgovarajuću bankarsku garanciju, koja je sada, vidim, jednim amandmanom Odbora za prosvetu i povećana, što govori da je sigurnost studenata tim veća, i sa početkom školske godine kojom počinje primena programa.
Od tog trenutka najmanje u roku od godinu dana se mora podneti zahtev. Može i ranije, a može i Ministarstvo da traži, a može i Nacionalni savet da traži. Mora se ući u postupak akreditacije. Onda se proverava ono što je Komisija već verifikovala kao tačno, jer ipak je to jedan proces. Možete i dobiti dozvolu o akreditaciji, a da sutra se desi nešto sa visokoškolskom ustanovom. Zato postoje garancije. Zato se i propisuju odgovarajući uslovi.
Od strane ljudi koji su radili u Komisiji za akreditaciju, koji su bili u Radnoj grupi, procenjeno je da je ovaj red koraka logičniji i da daje bolju mogućnost kontrole celog procesa osnivanja visokoškolske ustanove.
Da li je to tako ili ne? Naravno, nijedan zakon nije idealan, pokazaće praksa, ali ovo rešenje je napravljeno na osnovu nekih stvari koje su se pokazale do sada nedovoljno dobrim.
Videćemo jer će sada postojati odgovarajući rokovi. Pojačavaju se neki uslovi, i Komisija i Nacionalni savet će rešavati, a da budem iskren, nadam se da ćemo doneti još neka druga i mi ćemo kao Ministarstvo, to sam zaboravio reći, dobili smo veće upravne nadležnosti, ovlašćenja, zato što je to bila jedna od sugestija u procesu rasprave o ovom zakonu, i odredbe su usaglašene i sa odredbama ovog zakona o prekršajima, visina kazne.
Ovo govorim zato što sada imamo, po nama u Ministarstvu, a i po ljudima koji su radili u Radnoj grupi, jer stvarno nismo uopšte dirali taj deo, celu nit osnivanja visokoškolskih ustanova na osnovu nekih praznih hodova koji su bili do sada.
Mislimo da će ovaj postupak biti daleko efikasniji, korektniji, profesionalniji nego što je bio do sada, ali opet moram reći da je Komisija za akreditaciju uprkos tim nedostacima stvarno odradila fantastično važan posao za Republiku Srbiju, jer konačno imamo preko 2.000 akreditovanih programa.
Tačno se zna ko gde predaje. Tačno se zna šta svaki od nastavnika u bilo kom zvanju ima kao svoju naučnu biografiju. Jednom rečju, napravljen je red u odnosu na neko dosadašnje stanje, a ovo je prilika da napravimo korak napred.
Evo, kod sebe imam predlog radne grupe da bude ovo rešenje. Znači, kada je reč o toj akademskoj zajednici stvarno se postavlja pitanje koji deo akademske zajednice. Uz uvažavanje svih kolega iz oblasti visokog obrazovanja, to sam postavio nekim svojim kolegama kao pitanje koji deo akademske zajednice je za koje rešenje. Očigledno se u nekim stvarima u akademskoj zajednici ne može postići saglasnost i ne treba insistirati na saglasnosti.
Ovo je predlog radne grupe koji imam ovde u originalnom sadržaju i ovde stoji, evo pročitaću vam – potreban broj nastavnika za dobijanje dozvole za rad je broj nastavnika u radnom odnosu sa punim radnim vremenom neophodan za izvođenje 70% časova aktivne nastave koju izvode nastavnici u studijskom programu. Aktivna nastava je predavanje i vežbe.
Znači, procena je bila da je ovo preciznije. Stepen opterećenja nastavnika će se praviti u odnosu na sadržaj poslova koje taj nastavnik ima unutar visokoškolske ustanove. Pošto verovatno jedan broj časova ima na osnovnim studijama, jedan na master studijama, a jedan broj na doktorskim studijama, u zavisnosti od nivoa programa koji su deo te institucije.
Ljudi koji su ovo predložili, a mi to prihvatili, smatrali su da ovo rešenje jednostavno bolje održava strukturu programa koji se budu akreditovali. Tačno se zna aktivna nastava i to je bilo njihovo rešenje koje smo prihvatili. Da budem iskren, na Odboru su se čula i drugačija mišljenja.
Po nama je ovo rešenje apsolutno precizno. Kada pogledate strukturu nekih programa, ko je radio na procesu akreditacije, vrlo prosto može da zaključi koji je najmanji broj nastavnika koji je potreban za osnivanje visokoškolske ustanove. Imali smo, primera radi, ovo rešenje od 70% predmeta, ako je broj predmeta trideset i nešto, u zavisnosti od stepena opterećenja nastavnika, taj broj nastavnika može u jednoj visokoškolskoj ustanovi biti od deset, 11, 12, 13, u zavisnosti opet od opterećenja.
Ovde se kaže 70% aktivne nastave, predavanje plus vežbe i samo u zavisnosti od stepena opterećenja, jer se računaju za sve nivoe. Po nama, ovo rešenje apsolutno ima svog smisla i rečeno nam je u radnoj grupi, a mi smo prihvatili te argumente, a da ih nismo prihvatili ne bismo predložili ni vama, te smatramo da su precizni i da bolje obrazlažu sadržaj ovog zakona.
Postoje dodatni mehanizmi, bilo je na Odboru, vi ste videli, reč je o njima. Ako Skupština usvoji određene amandmane i to je, naravno, volja Skupštine. Smatrao sam i sada smatram, volja Skupštine je vrhovna i ona se mora prihvatiti.
Kao ministar, rekao sam da neke stvari ne treba da povlačimo ili da predlažemo pre analize. Bez uvrede, dosta stvari koje su pominjane u raspravi su bile pre rezultat nekih pojedinačnih stavova nastavnika ili određenih grupacija, ili pojedinih fakulteta, nego što su bile stvar cele akademske zajednice. Više bih voleo da izvršimo jednu analizu, pa posle četiri ili pet godina i ove još dve godine kada smo izašli u susret studentima, da podvučemo crtu i da kažemo, sistem je dobar, ovo još treba menjati, sistem nije dobar, ovo treba ukloniti.
Obrnuto, primenjujemo direktivu EU o određenim zvanjima i o određenim profesijama i onda preuzeti neke mere. Zašto? Jer što se tiče nekih amandmana, i tu želim da kažem kolegi Saviću, nema ništa vezano za prihvatanje i odbijanje amandmana veze sa vašom poslaničkom grupom, reč je jednostavno o tehničkim razlikama vezano za sadržaj zakona.
Prihvatili smo tri amandmana DSS. Kolege iz DSS-a smatraju da su tehnički. Mi ne smatramo da su tehnički, ali dobro to je deo parlamentarnog života. Neka rešenja koja su sada predložena se mogu naći i u sledećem zakonu, kao što je bilo reči o ovom amandmanu DSS-a od pre dve godine. Tada ga je prof. Šami malo drugačije ga formulisao, pa oko toga na Odboru smo raspravljali oko njegove primene. Zašto? Zato što nekim rešenjima nedostaje obrazloženje, ne s vaše strane pojedinačno, nego akademske zajednice.
Zašto se predlaže rešenje da nastavnici treba da rade do 70 godina. Ako prihvatite to, onda šaljete poruku da vam mladi kadrovi nisu potrebni. Da li su nam mladi ljudi potrebni? Naravno da, ali ako hoćemo do 70 godina da produžimo radni vek, onda moramo da kažemo sada nemamo sledećih tri ili pet godina dovoljan broj nastavnika u određenim zvanjima koji mogu proces nastave da izvode kvalitetno ili potreban nam je određeni broj da bismo mogli primeniti odgovarajuće rešenje.
Nemamo ništa apriori protiv nekih predloga, ali nisu bili dovoljno obrazloženi, čak ni od strane same radne grupe. Oni bi nam otvorili jedan novi korpus pitanja, pa ih zato nismo ni prihvatili. Jednostavno koncepcija, ništa prema poslaničkoj grupi ili prema vama pojedinačno. Hvala.
Koleginice Đerić, slažem se s vama kada kažete da nismo, kako bi narod rekao, repa bez korena u oblasti visokog obrazovanja i da treba da vodimo računa o svojim interesima. Ali, smatram potrebnim da kažem da fenomen ovog stvaranja evropskog prostora visokog obrazovanja jeste upravo u tome što on nije direktivnog karaktera, znači, niko ne ubeđuje drugog da prihvati ono što mu ne odgovara.
Ovo je redak zakon gde se ne traži da se primeni, nego se svaka država autonomno opredeljuje da li hoće ili neće da primenjuje. Tako je bilo i kada smo prihvatili Bolonju 2003. godine, implementirali je u zakon iz 2005. godine, a počeli da primenjujemo 2006. godine. Sada 47 zemalja stvara evropski prostor visokog obrazovanja.
Kažu da je baš fenomen visokog obrazovanja u odnosu na neke druge oblasti što ovde nema direktivnog karaktera, a svi hoće da primenjuju, a tamo gde ima svi iznalaze načine da ne primene baš sve u potpunosti. Ovo govorim u kontekstu vaše početne ideje. Imali smo dobro visoko obrazovanje, mi ga oblikujemo.
Ovde je reč samo o standardima koji treba našoj deci da omoguće veću prohodnost, mobilnost i da sve ono dobro što je s naše strane da možemo da prenesemo drugima, odnosno ono drugo da implementiramo kod nas. Fenomen evropskog prostora visokog obrazovanja jeste upravo u tome što 46 zemalja, 47 sa Kazahstanom sada, bez direktive hoće da učestvuju u stvaranju tog prostora.
Pitao sam kako se radi na Bologna Follow-up Group, da li se razmatraju pojedinačno obrazovni sistemi pojedinih zemalja, pa se analizira kakav je ova ili ona zemlja postigla rezultat u pojedinim pitanjima. Kaže – retko. Uglavnom se govori o standardima koji će biti prihvatljivi svima, a unutar toga se ostavlja svakoj zemlji da ona uradi ono što hoće.
Zato ovo govorim. Mislim da mi jednostavno sami sebe dugujemo, i našoj deci i budućnosti Srbije, odgovore na brojna pitanja koja se otvaraju u primeni ovog zakona, i vezano i za stepen prolaznosti, i za strukturu programa, i za sadržaj udžbenika i za način izvođenja nastave i za mnoge druge stvari.
To je potpuno naša stvar jer je suština da se svi zajedno usmerimo se ka onome što se zove kvalitet znanja. Diploma bez znanja je kratkoročni dobitak. Samo znanje, vi to u stvari znate takođe dobro kao ja, samo kvalitetno znanje može da obezbedi dugotrajnost, kvalitet i napredak za ono što nas čeka.
Poštovani kolega Šami, to što govorite je sve logično, ali nije tačno. Razlika je kada profesori pišu, a kada ovu pravnu dimenziju uređuju naše kolege iz zakonodavstva.
O tome smo razgovarali. Ustav RS u članu 198. stav 2. obezbeđuje zaštitu i obezbeđuje da zakonitost konačnih pojedinačnih akata, kojima se odlučuju o pravima i obavezama ili na zakonu zasnovanom interesu, podleže preispitivanju pred sudom u upravnom sporu, ako u određenom slučaju zakonom nije predviđena drugačija sudska zaštita.
Znači, neće se dovoditi u pitanje odluka komisije ili Nacionalnog saveta, prvostepena ili drugostepena, vezana za sadržaj toga. Imali smo, poštovani profesore, situaciju da neki predmeti nisu bili uopšte razmatrani. Verovali ili ne, nisu razmatrani. Potpuno je narušena procedura.
Mi smo kao Ministarstvo dobili veliki broj pisama pojedinačnih, gde nam se ukazuje na to da nisu dobili nikakav odgovor. Ta nemogućnost, da kažem, sudske zaštite je nešto što je bilo evidentno ovde. Ne dovodi se u pitanje sadržaj odluke, nego je poenta što nikakve odluke nije bilo. Sada ima i odluke i mogućnosti da li je proceduralno sve bilo rešeno. To je jedini razlog što ne možemo da prihvatimo i ništa drugo. Znači, samo saglasnost sa članom 198. stav 2. Ustava RS. Ništa drugo.
Gospodine Mihajloviću, samo da vam kažem, moj lični stav je da to pitanje treba da bude predmet novog zakona. Želim da vam kažem da je akademska zajednica iskazala tokom rasprave rezervu vezano za rešavanje pitanja na način na koji ste ga vi postavili.
Poštovani kolega, čini mi se da baš odnos prema ovom amandmanu pokazuje tu dobru volju i nepristrasnost koju smo pokazivali u odnosu na bilo koju poslaničku grupu, jer i sami kažete da je sličan amandman podnela poslanička grupa ZES kao i vaš. I u jednom i u drugom slučaju mi taj amandman nismo prihvatili, a reći ću vam zašto.
U obrazloženju piše, ali treba da znate da je pitanje posebnih uslova pitanje koje se rešava kroz standarde Nacionalnog saveta za visoko obrazovanje. Mi već sada imamo za Medicinski fakultet te posebne uslove.
Inače, ono što nismo ovde napisali, a treba da znate, to je da već imamo u Ministarstvu radnu grupu koja radi na pisanju regulisanih profesija. To su dva različita pitanja. Jedno je pitanje regulisane profesije, a drugo je pitanje uslova za osnivanje ustanova koje imaju određenu profesiju.
Mi ćemo određene stvari morati rešiti kada dobijemo status kandidata za člana EU, kao što će ljudi koji dolaze iz EU u Srbiju morati određene uslove da ispune. To se odnosi i na nas kada je u pitanju druga zemlja. Obrazovanje je samo jedno od tih uslova. Ovo stvarno jeste ozbiljno pitanje i na taj način mu treba i prići.
Nacionalni savet ionako ima značajna ovlašćenja vezano za politiku u oblasti visokog obrazovanja i ukoliko bude postojao stav Nacionalnog saveta za visoko obrazovanje vezano za pojačavanje uslova standarda za osnivanje određenih visokoškolskih ustanova za određene profesije, on to može učiniti i bez posebnog zakonskog rešenja.
 Hvala, uvaženom kolegi. Vaš amandman je po sadržaju veliki i u određenim delovima je istovetan onome što imamo kao tekst Predloga izmena i dopuna Zakona, u određenim se razlikuje.
Moram reći da smo prihvatili, čini mi se, na isti član zakona amandmane DSS, vezano za rokove, i Odbor je prihvatio jedan amandman, koji je takođe vezan za rokove i obaveze Ministarstva. To jeste i deo vašeg amandmana, ali ima sadržaja koji se razlikuje potpuno. Iz tog razloga on nije mogao biti prihvaćen.
Postupak akreditacije, evo zakon kaže, ko je započeo postupak akreditacije mora da bude završen. Pokazala se manjkavost celog postupka akreditacije što nisu neki rokovi bili precizno utvrđeni. U tom vakuumu neke stvari su ostale, neću reći nerešene, nego o njima nije donet nikakav stav.
Sada je postojala potreba da se i to pitanje reši. Da li će biti mišljenje komisije pozitivno, negativno, to uopšte u ovom trenutku nije bitno. Poenta je da se donese odgovarajuće mišljenje i da se ceo postupak unapredi.
Kada pominjete ovaj naš strateški cilj, izneo sam svoj stav i kada smo govorili o raspravi o ovom zakonu u načelu, moramo da povećamo broj visokoobrazovanih ljudi, zato što je to interes Srbije, a da poradimo svi zajedno na kvalitetu.
Osamdesetih godina prošlog veka u Francuskoj, ne mogu se setiti, ali mislim da je sredinom osamdesetih godina, ne znam ko je bio predsednik Vlade, , osamdesetih godina prošlog veka Francuska je promenila propise u oblasti visokog obrazovanja, i verovali ili ne, to sam pročitao u jednom dnevnom listu tada, prisećam se sada, promenjeni su propisi o osnivanju visokoškolskih ustanova, koji su stvorili mogućnost povećanja broja studenata. Tada je u roku od nekoliko godina broj studenata u Francuskoj povećan sa 900.000 na 2,2 miliona.
Ovo ne govorim u prilog da treba osnivati, ali hoću da kažem da zemlje primenjuju različite metode kako bi rešile neke probleme sa kojima se suočavaju, i nedostatak visokoobrazovanih ljudi, i verovatno potreban broj ljudi sa određenim profesijama ili slično.
Suština je – ovaj zakon nije loš. Naše visoko obrazovanje nije loše, ali hoćemo da bude još bolje i jedno i drugo. Naša namera je da sistem unapredimo, a onda da imamo snage da u sledećih godinu i po dana kažemo šta tu ne valja, pa ono što ne valja da odbacimo, ukinemo, da prestanemo da primenjujemo, a neka nova rešenja koja su kvalitetna, koja otvaraju Srbiji put u budućnost implementiramo.
Podsećam, ovaj zakon je donela jedna skupštinska većina, a danas o njoj razgovara druga skupštinska većina, ali se u raspravi, ono što mene raduje kao ministra, nema rasprave tipa – vi ste doneli, pa smo sada protiv. Ne, razgovara se o sadržaju zakona i o visokom obrazovanju i o onome što može da unapredi zakon.
Neki delovi ovog amandmana su dobri, ali ima i onih delova koje smatramo da su loši jer ih je praksa pokazala lošim, a neki deo tog amandmana je rešen drugim amandmanima i zato nismo mogli da ga prihvatimo.
Ovaj amandman koji je Odbor prihvatio, kao amandman Odbor, jer ga mi nismo tehnički dobili.
Sličan amandman je koleginice Nade Kolundžije. Onda je Odbor doneo svoj amandman, koji će biti predmet izjašnjavanja Narodne skupštine. Odbor je podneo amandman kojim je povećao visinu bankarske garancije za osnivanje visokoškolskih ustanova i sada se traži 25% kao jedna vrsta garancije za studente.
Čisto da prokomentarišem, zato što je to amandman Odbora, pa mislim da bi javnost trebalo da zna i taj detalj.
Razlike postoje. Razlike ne postoje kada je reč o sistemu kvaliteta, o standardima, o uslovima, o opremi i zvanjima nastavnika, standardima koje treba ispuniti i potrebnim uslovima itd, ali razlike druge postoje.
Visina bankarskih garancija kao uslov za osnivanje, kao garancija za studente postoji, gde se u praksi pokazalo da osnivač, baš zato što je drugačiji osnivač, ne može ni da donosi odgovarajuće odluke koje su, objektivno, predstavljale problem za rad.
One jesu ravnopravne vezano za standarde, uslove i oblik svojine, ali određene razlike postoje. Suštinski, to se mora priznati.
Uz svo uvažavanje mišljenja koje ste izneli, mislim da niste u pravu. Predložili smo ovo rešenje zato što smo imali problema u praksi da se ne zna ko u stvari upravlja. Verovali ili ne, neki ljudi vode sudski spor oko toga vezano za univerzitet, fakultete unutar univerziteta ili određene transformacije koje su bile vezane baš za tu strukturu, zato što je privatni osnivač imao jedan broj ljudi, da kažem dvoje ili troje, iz fakulteta iz sastava te visokoškolske institucije bilo je više.
Onda su oni autonomni, iako nisu participirali u osnivanju tog fakulteta na način na koji to čini osnivač, on je donosio odluke koje su bile rezultat njihovog interesa i to je proizvelo jednu razliku.
Dobra volja je dobra volja, ali neka rešenja dovode do potpuno suprotnih situacija u životu. Predložili smo ovo rešenje koje je inače bilo deo nekih predloga koji su se čuli u raspravi da be se tačno znalo šta je šta.
Moram da se vratim na ovo što je rekao kolega Šami. Znate kako, nemojte me shvatiti pogrešno, ali ispada da mi kao da prvi put ozbiljno razgovaramo o nekim stvarima vezano za visoko obrazovanje. Pojedine visokoškolske institucije postoje već 20 godina. Ovo je 2010. godina. Oni postoje već 17, 18, 19, 20 godina i osnovane su po različitim zakonskim aktima.
Tek od ovog zakona, zahvaljujući komisiji za akreditaciju, ti standardi su primenljivi za sve. Ko ispuni uslove, on može da radi, ko ne ispuni uslove ne treba da radi, a pogotovo sad imaćemo i ove veće upravne nadležnosti Ministarstva i kaznene politike.
Kvalitet je problem. Tu ste potpuno u pravu, ali na tom problemu treba da poradimo svi, jer ima privatnih fakulteta gde je prolaznost visoka i ima državnih fakulteta na kojima je prolaznost visoka. Mali je broj privatnih fakulteta gde je prolaznost niska, ali ima i državnih fakulteta na kojima je prolaznost izuzetno niska. O tome se dovoljno ne razgovara.
Jesu uslovi za osnivanje i za rad isti, ali u ovom osnivačkom delu je drugačije, pa je Republika kao osnivač propisala određene uslove za osnivanje. Logično je da, iako privatno lice podnosi zahtev za osnivanje visokoškolske ustanove, ima autonomnost vezano za broj i sastav koji će biti utvrđen osnivačkim aktom te visokoškolske institucije, jer već u praksi imamo na osnovu prethodnog rešenja problema, koje može da se desi da rešava i sud u Strazburu. Kako je krenulo i to može da se desi.
Gospodine Kneževiću, verujte mi na reč, vaše izlaganje uopšte ne doživljavam na drugi način nego kao dobronamerno, samo želim da vam ukažem na ono što sam uočio kao ministar.
Jedna vrsta razgovora je ovde u Skupštini, a druga vrsta razgovora je u medijima. Treća vrsta razgovora je na pojedinim visokoškolskim ustanovama, a četvrta vrsta razgovora je na telima koja su deo sistema visokog obrazovanja, a mi smo Ministarstvo koje mora da predlaže određena rešenja i da probleme rešava.
Ne povodom ovog drugog nego povodom prvog. Kolega Mihajlović i kolega Duvnjak su podneli dva amandmana koji imaju u stvari istu suštinu, a suština je način izbora studentskog parlamenta.
Način izbora studentskog parlamenta i broj članova studentskog parlamentu uređuje se aktom visokoškolske ustanove. Da budem iskren, mislim da tako i treba. Ono što vi treba da odgovorite sebi ili drugima jeste, kako je moguće, pošto nam je kolega Mihajlović to govorio na Odboru, da isto lice šest godina bude predsednik parlamenta.
Zar je moguće da visokoškolska ustanova nije mogla u roku od šest godina da promeni akt i da utvrdi precizno uslove. Pa evo, donosimo zakone, i svako lice može biti izabrano jedanput, dvaput ili već koliko, i za studente isto važi, iz koje godine itd. To pitanje, po meni, apsolutno treba da bude uređeno tim aktom i ne treba da bude predmet ovog zakona.
 Žao mi je, gospodine Šami, što vam se to desilo. To nije bio stav moje stranke. Možda ljudi iz stranke s kojima se nismo slagali. Pomenuli ste, pa je red da kažem, jer imamo mi brojna negativna iskustva kao stranka posle 2000. godine sa ljudima iz vaše stranke, pa ne doživljavamo da je to bila stranačka politika, nego nagon pojedinih ljudi koji su sebe videli u ulozi nekoga ko presuđuje o sudbini drugih. Iskreno se nadam da je to vreme za nama.
Očekujem da će Skupština izglasati amandman kolege Đure Perića i da ćemo to pitanje rešiti na jedan način koji je najbolji u interesu visokog obrazovanja.
 Ministar u ovom slučaju želi da da odgovor. Vi znate taj odgovor, ali zbog poslanika koji su ovde u Narodnoj skupštini Republike Srbije i zbog javnosti Srbije želim da kažem nekoliko stvari.
Pre svega, 2008. godine, kada smo menjali Zakon o visokom obrazovanju i kada smo promenili broj bodova kao uslov potreban za upis godine, tada u akademskoj javnosti Srbije nije postojao predlog da se menja status studenata koji su bili na budžetu. Jednostavno nije. To je bio deo zahteva koji su imali jedan broj studenata koji su tada bili na ulici i to je bio stav Demokratske stranke Srbije. To je tačno.
Što se tiče ovog drugog, rekao sam profesoru Šamiju na Odboru i želim da saopštim svima vama, mislim da je ovo rešenje koje mi predlažemo pravednije. Pravednije jer daje prednost onom studentu, svakom studentu koji u toku školske godine ostvari 60 bodova ili 48 bodova i ima bolji prosek.
To govorim, profesore Šami, samo zbog ove rečenice - koji se odnosi na ukupan broj osvojenih bodova. On mora dati uslov, nesporno je, ali ukupan broj bodova koji ima iz prethodne godine mu može dati prednost u toj godini u odnosu na one koji je možda te godine bolji. Samo iz tog razloga, jer ukupan broj bodova podrazumeva i akumulaciju bodova iz prethodne godine.
Rešenje koje smo mi predvideli podrazumeva najveći broj bodova, 48 do 60, u ovoj i sledećoj godini, a onda već one treće se zna, mora biti 60 bodova i prosek ocena. To je jedini razlog što nismo mogli prihvatiti ovaj amandman. Mislimo jednostavno da je ovo rešenje pravednije za one studente koji u toku te školske godine pokažu veći nivo znanja i imaju bolji prosek ocena.
Stalno se zaboravlja jedan član ovog zakona koji nekako ostaje u senci, a strašno je važno za studente, a pokazuje ipak jednu širinu koju Vlada Republike Srbije pokazuje prema svim studentima. To je član zakona koji reguliše pitanje statusa studenata koji ne polože sve ispite i nemaju do kraja onaj ostvareni broj bodova vezan za tekuću godinu. Država je predvidela mogućnost da ti studenti i u petoj godini budu finansirani.
Oni koji su 2006/2007 godine upisani, ako su ostvarili onaj broj bodova koji je potreban za uslov, oni praktično imaju u petoj godini još 65 bodova, a za one iz 2008/2009. godine taj broj bodova je 36 i država i njih finansira šest meseci.
Znači, stvarno je obuhvaćen veliki broj studenata i sa ovim i sa drugim rešenjima. Ovo rešenje je pravednije i ubeđen sam, septembar i oktobar je vrlo blizu, pa ćemo videti da li će na nekom od fakulteta biti da unutar te takozvane kvote od 120%, kako je mi popularno zovemo, da li imaju svi 60 bodova i da li će biti 120 prvih sa 60 bodova. Po nama je ovo rešenje kvalitetnije i to je jedini razlog što nismo mogli prihvatiti vaš amandman.