Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/7807">Žarko Obradović</a>

Žarko Obradović

Socijalistička partija Srbije

Govori

Hvala kolegama i koleginicama narodnim poslanicima koji su učestvovali do sada kao ovlašćeni predstavnici poslaničkih grupa ili kao šefovi poslaničkih grupa u raspravi o ovim zakonima, jer, ipak, oni iznose osnovne ideje u ime poslaničkih grupa koje predstavljaju. Za mene kao ministra je bilo zanimljivo čuti sijaset i sugestija i primedaba, ali i pohvala na predložene zakone. Smatram da je bolje da u ovom delu, kada ipak završavamo jedan deo rasprave, dam i odgovore na postavljena pitanja, da izbegnem tu mogućnost popodne, a u odnosu na ono što se bude govorilo popodne, potrudiću se da odgovorim i na ta pitanja.
Poštovane kolege narodni poslanici, po mom mišljenju, kao ministra prosvete Vlade Republike Srbije, najbolji obrazovni sistemi su oni koji se stalno nadograđuju, na kojima se radi, znači, ne kada se ruši, pa se sve podiže odjedanput, nego se uzimaju dobre stvari iz prethodnog sistema, one loše se eliminišu, uvode se novine, stalno se vrši evaluacija, i onda se, kroz tu neprestanu promenu, sistem usavršava i daje dobre rezultate.
Ovo govorim u kontekstu pitanja koje je postavio kolega Ranđelović, vezano za putujuće vrtiće i, čini mi se, kolega Plavšić, za putujuće vrtiće i putujuće nastavnike. Verovali ili ne, ta ideja je bila utvrđena, bar ova oko vrtića, bila je promovisana od strane Prosvetnog saveta Republike Srbije 1977. godine. Inače, tu ideju je UNICEF preuzeo od nevladinih organizacija, implementirao je u pojedinim zemljama, obezbedio sredstva da bi ona posle postala deo obrazovnog sistema.
Ta ideja o putujućim vrtićima za nas je prihvatljiva i mi je primenjujemo, ali nemamo još uvek dovoljno sredstava da bismo imali i putujuće nastavnike. Tu nam je materijalni faktor ograničavajući, kao što je i ideja o doživotnom učenju. Neki ugledni profesori iz Nemačke su mi rekli, jedan od njih je i dobitnik najveće nagrade u oblasti obrazovanja (kao što u košarci postoji NBA, ''Kuća slavnih'', tako i u obrazovanju postoji ''Kuća slavnih'', u Americi), jedan od njih mi je rekao – znate, mi smo ideju o doživotnom učenju preuzeli od vas iz bivše Jugoslavije, kroz ideju o obrazovanju odraslih.
Ovo govorim da biste videli koliko je u obrazovanju važno da dobre ideje postoje, a one se uvek mogu nadograđivati i iznova primenjivati.
Dobro bi bilo da smo ove zakone razmatrali u julu, voleo bih. Nažalost, dnevni red Skupštine je bio takav da su ova dva zakona kasnila nedelju dana u odnosu na prethodna dva, Zakon o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja i Zakon o udžbenicima; ušli su u proceduru i do sada nisu bili predmet razmatranja Narodne skupštine Republike Srbije. To je loše. Dobro je što je ipak proteklo nekoliko meseci, pa smo imali mogućnost da vidimo i sadržaj ova dva zakona i, u odnosu na njihov sadržaj, da vidimo da li ima ovih negativnih stvari i na koji način da to otklonimo.
Odmah da vam kažem, neke primedbe koje smo čuli ćemo prihvatiti kroz amandmane koje su dali pojedine kolege narodni poslanici i iz SRS-a, i iz Nove Srbije i ostalih poslaničkih grupa. Znači, nemamo tu vrstu a priori stava da ne prihvatamo amandmane. Naprotiv, sve što bude valjalo, sve ćemo prihvatiti.
Dozvolite mi da sada dam odgovore na nekoliko vrlo konkretnih pitanja. Zabeležio sam ovde oko desetak. Nemojte se ljutiti, možda neću ići od predškolskog na učenički i studentski standard, nego ću prema redu, kako su ona izlagana u toku prepodnevnog rada Narodne skupštine.
Mreža ustanova učeničkog i studentskog standarda nije dobra. Moguće je, ali ona je deo nasleđenog stanja, kao i ceo obrazovni sistem, iz vremena koje je bilo pre. Mogu da vas podsetim da je ceo obrazovni sistem utemeljen decenijama pre, u vreme bivše Jugoslavije. Beograd je bio obrazovni centar velike Jugoslavije i svi studenti iz bivših jugoslovenskih republika su dolazili da studiraju u Beograd, pa je verovatno iz tog razloga proistekla potreba da se najveći broj studentskih domova i pravi u Beogradu. Ko je ikada bio u Studentskom gradu, a skromno za sebe kažem da sam bio, i to određeni broj godina, kao student i kao postdiplomac, zna šta znači biti u studentskom domu ili u Studentskom gradu i šta je Studentski grad značio za studentski život i, generalno, za Univerzitet i univerzitetske centre u Srbiji. Znači, to je tačno i to je neko nasleđeno stanje.
Mi pokušavamo da malo stvari pomerimo. U Ministarstvu smo počeli da realizujemo projekat izgradnje studentskog doma u Nišu. Hoćemo da se u Nišu napravi, prvi put posle 30 godina, jedan studentski dom i da to uradimo u narednim godinama, zato što smatramo da to Nišu treba. Treba i ostalim sredinama, ali počinjemo od Niša, s ovim skromnim finansijskim sredstvima.
Kada je reč o mreži, treba i o tome da razgovaramo, jer, generalno, nama mreža obrazovnih institucija ne prati demografsku situaciju u Srbiji. To je tema o kojoj treba da razgovaramo na svim nivoima i na svim telima koja su posvećena obrazovanju.
Kada je reč o Republičkom fondu za razvoj naučnog i umetničkog podmlatka, bez uvrede, mnoge kolege su kucale na otvorena vrata i bez dovoljno poznavanja podataka o toj instituciji. Ta institucija postoji. Suština je u tome što mi ovim zakonom i ovim rešenjima želimo da potpuno pravno uobličimo delatnost Fondacije za razvoj podmlatka, odnosno ona prerasta u fond. Svi ljudi se preuzimaju, niko se novi ne prima, neće se povećavati finansijska sredstva za njihov rad, članovi upravnog odbora neće dobijati novčane naknade, kao što, generalno, u svim obrazovnim institucijama Republike Srbije članovi upravnih i nadzornih odbora ne dobijaju nadoknade za svoj rad. To je bilo 90-ih godina, tako je i danas. U studentskim odmaralištima, studentskim centrima i drugim studentskim i đačkim ustanovama niko ne dobija sredstva za taj deo rada.
Želim da vam kažem da imamo nekoliko podataka o tome kako je to izgledalo u školskoj 2008/09. godini. Ministarstvo prosvete učestvovalo je sa 81.400.313 dinara, dok je Ministarstvo nauke i tehnološkog razvoja učestvovalo u finansiranju stipendista Republičke fondacije sa 14.040.000. Znači, Ministarstvo nauke i Ministarstvo prosvete zajednički su prošle godine finansirali. Mi želimo da uključimo i Ministarstvo kulture, da to bude, pošto govorimo i o umetničkom delu, nešto što će pomoći ovim mladim talentovanim đacima i studentima. Naravno da postoji i Fond za mlade talente, koji odlično radi, ima dobre rezultate, a postoje i drugi načini promovisanja i podržavanja mladih talenata, nije sve u stipendiji.
Moram vam reći da mi u Ministarstvu prosvete plaćamo kada god imamo para, a za to imamo, i troškove priprema i troškove putovanja, i kada mladi đaci osvoje te medalje na svetskim takmičenjima. Moram vam reći da sam kao ministar, pre nepunih mesec i po dana, na jednoj međunarodnoj konferenciji o znanju i obrazovanju u Londonu, kada je bilo prisutno 75 ministara prosvete širom sveta, imao zadovoljstvo da kažem da su naši đaci u poslednje četiri godine osvojili preko 400 medalja iz matematike, fizike, astronomije, računarstva. I ostali su bili zaprepašćeni. Inače, ne ocenjujemo ni mi naš obrazovni sistem kvalitetnim, ali ga ne treba potcenjivati, hoćemo da bude bolji, kako dobre rezultate imamo u tom uzrastu. Suština je – kako posle?
Moram vam reći da neki od tih mladih genija stanuju u učeničkim domovima. Ovaj dečko iz Šapca, zaboravio sam mu ime, on je jedan od ove petorice-šestorice matematičara koji su sada položili prijemni za Kembridž, stanuje u đačkom domu. Mi smo mu pomogli mimo opštih uslova koje ima, kroz određene kompjutere, naravno, zahvaljujući i Telekomu, da i tehnološki i naučno bude opremljen da bi mogao da prati sve ono što je njegova oblast. Znači, mesto stanovanja njemu nije bio hendikep, naprotiv. Ima puno takve dece koja priliku koju dobiju, ono što država njima pruža, pokušaju da iskoriste na najbolji način i stvarno ima rezultata.
Nemojte me shvatiti pogrešno, to ne znači da smo uspešni, ali ne znači ni da smo loši, da ima onih dobrih stvari koje treba promovisati.
Znači, ima mesta i za jedan i za drugi fond, u ovom slučaju neće biti nikakvih dodatnih finansijskih sredstava za njihov rad i neće to biti nikakvo dodatno finansiranje, samo što želimo da se uključi i Ministarstvo kulture i da ta tri ministarstva, određenim sredstvima, pomognu rad ovog fonda, i mi ovim sadašnjim zakonom, u stvari, postavljamo pravni okvir za sve to. Rekao sam vam, prethodni zakon je bio iz 1992, a Republička fondacija za rad naučnog i umetničkog podmlatka je formirana 1987. godine. Ona je, znači, radila i bez ovog zakona, ali je suština što će sada ovim zakonom, kroz ovaj fond, to biti apsolutno pravno uređeno. Mi mislimo da je to dobro.
Oko primanja zaposlenih u predškolskim ustanovama, radimo na tome i nismo sami, tu je i Ministarstvo za rad i socijalna pitanja i Ministarstvo za državnu upravu i lokalnu samoupravu, zato što se to pitanje mora urediti na način da kada se dogovori taj donji prag primanja, da mogućnost lokalnim samoupravama da, ukoliko imaju novca, daju i više, da se povećaju primanja onih ljudi u predškolskim ustanovama koji imaju niska primanja u odnosu na ekonomsku situaciju u lokalnim samoupravama gde se za istu stručnu spremu prima isti iznos novca. Onda to moramo obezbediti kroz transferna sredstva lokalnim samoupravama. Zato nam je potrebno Ministarstvo finansija, jer kompleks pitanja zahteva angažovanje više ministarstava.
Mi ćemo videti na Odboru, ako treba, da stvorimo pravnu osnovu kroz jedan amandman Odbora, pa ćemo to rešiti. Inače, u Vladi Republike Srbije, među svim članovima Vlade, apsolutno postoji saglasnost da se to pitanje reši.
Nekoliko kolega je pomenulo, i to je suština, da ovim zakonom o predškolskom obrazovanju i vaspitanju želimo da povećamo generalno obuhvat dece u predškolskom obrazovanju i vaspitanju, ali samo ovaj pripremni predškolski program je obavezan, ostalo nije. To je odgovor i na pitanje kolege Jojića vezan za plaćanje. Pripremni predškolski program plaća država. Naravno da, pošto ga plaća država, sva deca koja su u tom uzrastu treba da budu u predškolskim ustanovama, a ako su kapaciteti u predškolskim ustanovama mali, a nažalost jesu, treba graditi predškolske ustanove, onda se taj deo priprema predškolskog programa izvodi u školama i onda škole to treba da rade, a država plaća.
Kada je reč o ovom prethodnom uzrastu predškolskog obrazovanja i vaspitanja, mi smo baš zbog tih relativno malih kapaciteta i dozvolili da se osnivaju privatne predškolske ustanove. Koleginica Radica je pitala vezano za određeni slučaj.
Znate kako, mi nismo u situaciji kao Ministarstvo da utvrdimo imovinsku kartu, a pogotovo posredne veze, direktne ili indirektne, s bilo kojom osobom u Srbiji. Postoje standardi, postoje uslovi, oni normativni, praktični, postoji elaborat koji se podnosi da bi se izdala dozvola za otvaranje predškolske ustanove. Posle toga, odgovarajući državni organi idu i na licu mesta proveravaju stanje objekta da bi se videlo da li ispunjava uslove. Ali, mi nismo u situaciji da znamo izvor novca, postoje drugi državni organi koji o tome vode računa, pa biste morali da razumete i tu dimenziju ovog posla.
Pedagoški asistent. Osnova za pedagoške asistente se nalazi u Zakonu o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, i to u članu 121. Tu smo naveli vrstu i nivo obrazovanja koje on treba da ima. I nije nikakva tajna, to smo govorili i kada smo govorili i o Zakonu o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, to se odnosi na naše kolege pedagoške asistente, čija je funkcija da pomognu pripadnicima romske manjinske zajednice da se uključe u sistem obrazovanja, jer je prema podacima koji sam pomenuo 40% dece obuhvaćeno, a kada su u pitanju romska deca, taj podatak je još gori. Nesumnjivo da nam i to pomaže da rezultat bude bolji.
Inače, želim da znate da smo mi i s OEBS-om potpisali jedan dokument kojim smo prošle godine 28 nastavnika širom Srbije uključili u obrazovni sistem, i da to plaća OEBS, ali za još jednu školsku godinu, posle toga ćemo preuzeti mi. Jednostavno želimo da na različite načine i pripadnike romske manjinske zajednice ohrabrimo da budu deo sistema obrazovanja i vaspitanja Republike Srbije i da postavimo bolje rezultate.
Kada je reč o tretmanu obrazovanja u budžetu, nemam šta da dodam u odnosu na ono što ste svi vi rekli. Želeo bih da naš budžet, izdvajanje za obrazovanje bude veće nego što jeste, jer mi imamo Strategiju održivog razvoja Republike Srbije do 2016. godine, projekciju da udeo obrazovanja treba da bude 6% od društvenog bruto proizvoda. Sada je oko 3,46%, ali moje kolege me teše da se na nivou lokalne samouprave izdvaja 0,8%. Tražio sam da ta metodologija izračunavanja, obračuna, bude standardizovana i da ne govorimo različitim jezikom, mi ili Svetska banka, da se tačno zna koliko se izdvaja, pa da vidimo da li je, u odnosu na to koliko se izdvaja, taj efekat saglasan uloženim sredstvima ili manji, šta treba da menjamo. Slažem se da imamo malo sredstava, jer ogroman deo tog budžeta Ministarstva prosvete odlazi na lična primanja zaposlenih i onda nam ostaje jako malo, a ima puno stvari koje treba uraditi.
Kolega Petar Jojić je pitao i za jednu situaciju koja je bila u nekim godinama pre. Imam pismo direktora, pa ću ga vama pročitati, pošto je kolega Jojić pitao, ili kolega Marković. Još bolje, pošto ste vi tu, pa ćete onda moći da reagujete ako ne budete zadovoljni odgovorom.
"Dom učenika srednjih škola u Beogradu, u periodu april - oktobar 2005. godine, bio je predmet budžetske inspekcije. U izveštaju budžetske kontrole je zapaženo niz propusta u radu. Kao jedna od posledica jeste vođenje disciplinskog postupka protiv određenog broja zaposlenih, među njima šest upravnika i šefa službe za vaspitni rad. U trenutku imenovanja novog direktora, gospodina dr Ivana Mikčevića, ovi disciplinski postupci su bili zastareli. Međutim, shodno svojim ovlašćenjima, svesno smo predvideli tu činjenicu i okončali iste, kojom prilikom su okrivljeni i disciplinski kažnjeni, maksimalnom novčanom kaznom".
Znači, iako je postupak bio zastareo, novi direktor je smatrao da te treba kazniti i te kazne su izvršene. Nismo smeli da pribegnemo radikalnijim kaznama, zato što bi bile oborene na sudu. To je činjenica.
Protiv istih je, po privatnoj krivičnoj prijavi, Treće tužilaštvo Opštinskog javnog tužilaštva u Beogradu pokrenulo istragu i nakon toga je pokrenuta optužnica. Nakon toga, imamo informaciju da je održano više rasprava i da krivični postupak još nije završen. Ustanova ''Dom učenika srednjih škola'' nije učesnik u postupku, već se on vodi po službenoj dužnosti. Ako budete imali neke informacije, ja bih vas molio da nam ih saopštite.
Kada je reč o Fondu, rekao sam. O prodaji mesta u studentskim domovima. Mi smo ovim izmenama, odnosno Predlogom zakona, vrlo precizno utvrdili određene mere da to sprečimo. Nažalost, to je stara tema i postoji koliko postoje i domovi. Međutim, mi smo sada pokušali da napravimo u Predlogu zakona rešenje, kaznenu meru, koja to treba da iskoreni. Članom 16. Predloga zakona, kao teža povreda obaveza, za studente je predviđena zloupotreba prava na smeštaj i ustupanje prava na smeštaj trećim licima, ustupanje prava studentu kome je izrečena disciplinska mera, isključenje iz ustanove. Za napred navedene teže povrede, on trajno gubi pravo na smeštaj i ishranu u studentskom domu. Znači, svako će moći da razmišlja o posledicama svog činjenja, ukoliko neko zloupotrebi pravo koje mu država obezbeđuje, onda i odgovarajuća posledica mora da bude.
O gubitku prava u ustanovi se obaveštava i visokoškolska ustanova u koju je student upisan. Smatramo da ćemo to pitanje na ovaj način rešiti.
Kolege iz SRS-a su postavile pitanje kvaliteta ishrane u domovima učenika. Baš ovim predlogom zakona o učeničkom i studentskom standardu sada nastojimo da rešimo problem kvaliteta ishrane, i to uvođenjem standarda kvaliteta i bezbednosti, tzv. standard "hasap". Znači, unapred smo radili na tome u praksi, da bismo nastojali da rešimo ovaj problem. Preduzeli smo odgovarajuće mere. Krajem 2009. godine, organizovali smo seminar za kuvare radi stručnog usavršavanja i primene u praksi. Data je preporuka za jelovnik za dve nedelje.
Može nekome izgledati suviše detaljisano, ali da budem još praktičniji, pozivam Odbor za prosvetu Narodne skupštine Republike Srbije da, kad hoće, bude gost jednog učeničkog ili studentskog doma i da na licu mesta proveri kvalitet hrane tamo i da li je sve u skladu sa standardima, zato što je naše mišljenje da bi to trebalo stvarno proveriti, pa onda možda da uporedimo s kvalitetom hrane u objektima koje vi koristite, pa da vidite koliko je kvalitet hrane dobar. To su mi rekle neke moje kolege, nemam razloga da im ne verujem.
Oko upravnih odbora sam rekao, o hrani sam rekao, o primanju ljudi. U ovim projektima, i to hoću da znate, koje radimo s međunarodnim organizacijama, tačno je, oni plaćaju određene ljude i ta cena iznosi od 300, 400, do 1.100 evra, prema podacima koje imam. Naši ljudi, kada kažem naši ljudi, mislim iz Ministarstva, ne primaju sredstva za to. Oni su angažovani u stručnom delu. U stvari, imamo problem da neki ljudi primaju pristojne iznose za ono što rade, ali naši ljudi u Ministarstvu su u stručnom delu angažovani i ne primaju nadoknadu. Oni primaju lični dohodak. Onaj ko je deo projekta ne prima lični dohodak i oni se angažuju sa strane. Ima i stručnog angažovanja, o čemu odlučuje onaj koji daje novac. To je, objektivno, van našeg uticaja i moći.
Želim da znate da ljudi u Ministarstvu koji učestvuju u realizaciji projekata ne primaju novčane nadoknade, kao što sam rekao da ih ne primaju ni članovi upravnih i nadzornih odbora.
Racionalizacija, problem na kome radimo. Koleginica Plavšić je pomenula materijalni status, koji nije dovoljno vrednovan kod dobijene stipendije. Tačno. Zato ćemo to pitanje urediti ovim podzakonskim aktima.
Pružanje usluge trećim licima, kolega Knežević. Tačno, i to ima, ali moram da vam kažem da je to vrlo precizno regulisano i u studentskim domovima, i u studentskim odmaralištima, i u đačkim domovima; postoje meseci kada se đaci, odnosno studenti isele i tačno se zna i cena i ostalo. Moram vam reći i za studentska odmarališta, da je u ovim godinama, i zbog ekonomske situacije koja je postojala, u tim ustanovama to bio dobar izvor prihoda, radi investiranja u održavanje i kvalitet ustanove. Inače, zbog naše ekonomske situacije, objektivno nismo mogli značajnije da investiramo, ali tačno se zna procedura, to se na upravnom odboru te institucije razmatra. Tačno se zna vreme. Što je najvažnije, đaci i studenti nisu ni na koji način oštećeni. Naprotiv, to se vrši u onim mesecima i u onim terminima kada đaci ili studenti imaju ispitni rok ili slično, kada je školska pauza, kada oni nisu tu.
Inače, to se radi decenijama. Mi neki koji se poznajemo iz Studentskog grada, još iz tih godina, znamo da je to bila uobičajena praksa, nije bilo problema. Student koji je hteo da zadrži krevet, bar je tada bila praksa, raspitaću se da li se menjala, plaćao je svoj krevet, odnosno ležaj, tokom tih meseci i nije bilo nikakvih problema oko toga.
Na kraju, da vas zamolim, pošto sam čuo jedan deo kritika vezan za evropske standarde i slično. Poštovane kolege narodni poslanici, rekao sam i prilikom svečane akademije posvećene svetom Savi da nema evropskog obrazovanja bez evropskog sistema vrednosti i u oblasti obrazovanja, niti Srbiji mesto u EU ako ne primenjujemo ono što je dobro. Imam i svoje objašnjenje, vrlo logično, a ne morate se složiti s tim, ali mislim da nema nijednog elementa, nijednog poteza, niti bilo kog činjenja da se može dovesti u pitanje da to nešto ne možemo da primenimo, ako hoćemo i ako želimo da poboljšamo naš obrazovni sistem.
Možda izgleda paradoksalno, ali je meni veoma jak argument, prvo, da treba primeniti našu, ako hoćete, i istoriju i sadašnjost.
Ako je Dositej Obradović još 1808. godine, u jednoj ustaničkoj, seljačkoj, nepismenoj, ratobornoj i tada za nezavisnost opredeljenoj Srbiji, uspeo da ubedi tadašnje nepismene naše vođe u potrebu osnivanja škole i da evropske predmete implementira da budu deo sistema obrazovanja, da postavi osnove budućeg obrazovnog sistema Republike Srbije, onda sada, u 21. veku, s ovim potencijalom koji imamo, sa znanjem koje imamo, nekako mi je van logike da možemo biti plen ili predmet nekog ko nas može ubediti da nemamo dovoljno znanja, sposobnosti i veštine da ono što je deo evropskog sistema inplementiramo, naravno, na način koji smatramo potrebnim. Da dobro čuvamo svoju istoriju, duhovnost, kvalitet i sve, ali da ovoj deci stvorimo mogućnost da idu ukorak s drugima, da postižu dobre rezultate, jer Evropa se pravi kao deo evropskog obrazovnog sistema. Bolonjsku deklaraciju primenjuje 47 zemalja, više ili manje, ovako ili onako, ali je primenjuje i stvara se prostor za prohodnost i nastavnika i studenata i univerzitetskog osoblja. To je činjenica.
Moram da vam kažem, i u svetskim razmerama se posmatraju ta globalna kretanja. Svi se trude da pospeše što više tu trku u obrazovanju, jer svako nastoji da nađe svoje mesto. Veliki rade prema ekonomskim mogućnostima i interesima svojih zemalja. Mi mali treba u tome da nađemo svoje mesto.
Da budem iskren, pored potencijala koje imamo i ljudi koji rade na svim nivoima obrazovanja, ako budemo spremni da razgovaramo, za mene je to jedan od ključnih uslova, pošto je ekonomija uvek, a neko će se pozvati na novac, ako budemo spremni da razgovaramo o otvorenim problemima, sigurno ćemo doći do dobrih rešenja za obrazovni sistem Republike Srbije.
Ova dva zakona i jesu usmerena da unaprede sistem. O njima ćemo razgovarati popodne i, kada budu amandmani, svaki dobar amandman ćemo prihvatiti. Hvala.
Hvala, gospodine Markoviću. Hrane će biti dovoljno za đake i studente u đačkim i studentskim domovima, a još jedanput javno pozivam vas da budete gost, pa da vidite da li je kurs dao rezultate ili nije dao rezultate.
Može se pokazati da je tamo hrana možda bolja nego što je vi ovde koristite, pa će možda i vama biti, da kažem, zgodno da znate, pošto ste predmet čestih kritika kako je u Narodnoj skupštini Republike Srbije sve, kako bih rekao, med i mleko. Hvala, Nikola, pa ne bi bilo loše da to vidite i da donesete sud. To je ovako uzgred.
Ovo suštinsko, rekao sam, stvarno tu činjenice stoje, taj je mladi kolega pokrenuo taj postupak i direktor koji je došao nije imao zakonskih mogućnosti da reaguje drugačije nego što je reagovao. On je njih kaznio u okviru onih ovlašćenja koja je imao.
Zahvaljujući inicijativi tog mladog kolege, Treće opštinsko javno tužilaštvo je taj predmet uzelo u obzir. Sada neka zakon, odnosno državne institucije Republike Srbije daju apsolutno taj sud i neka svakog krivca primerno kazne.
Što se tiče ovog poslednjeg pitanja, znate, verovatno, ali možda javnost ne zna, da je, kako je postupak akreditacije regulisan, uverenje pozitivno. Ministarstvo izdaje dozvolu o promeni vlasničke strukture, odnosno o promeni vlasništva se mi obaveštavamo. Obavešteni smo od dekana ''Singidunuma'', gospodina Stanišića, da nije bilo promene vlasničke strukture. Zvanično smo od njega obavešteni i kao ministar mogu samo zvanično to da vam kažem. O ostalim stvarima, da kažem iskreno, piše se i govori u medijima, ali zvanično nismo dobili nikakvu takvu potvrdu. Od gospodina dekana ''Singidunuma'' smo dobili zvaničnu informaciju da nije došlo do promene vlasničke strukture.
Sačekao sam da vidim da li neko od prisutnih poslanika još želi da govori, pa da kažem nekoliko reči.
Poštovane kolege narodni poslanici, ja bih želeo u ime prisutnih kolega iz Ministarstva prosvete i u svoje lično ime da vam zahvalim na dobrodošlim primedbama, sugestijama, stavovima i svemu onome što ste izrekli o ova dva zakona. Želim da zahvalim onim poslaničkim grupama koje su večeras ovde, s leva na desno, Poslaničkoj grupi PUPS-a, Poslaničkoj grupi SPS-JS i Poslaničkoj grupi ZES, kao i Poslaničkoj grupi Napred Srbijo i Poslaničkoj grupi SRS-a; ostalima ću to učiniti kada budu tu, kada budemo razgovarali o amandmanima.
(Predsedavajući: G 17 plus.)
Izvini, Nikola, zahvaljujem i Poslaničkoj grupi G 17 plus.
Nastaviću sa delom izlaganja kolege Krpića. Mislim da nismo mi ovde prisutni danas toliko u dobitku povodom ove rasprave i onoga što se danas čulo, koliko je na dobitku obrazovanje i koliko je na dobitku Narodna skupština RS. Obrazovanje, jer smo stvarno odgovorno, ozbiljno, savesno i činjenicama razgovarali o dva važna zakona, a Narodna skupština Republike Srbije, jer pokazuje opravdanost svog postojanja i to koliko se o ozbiljnim temama može razgovarati na analitički način, činjenicama i argumentima.
To ne znači da se slažem oko brojnih pitanja koja su sadržana u ova dva zakona, ali, bože moj, i to je deo političkog života i demokratske atmosfere i karaktera političkog sistema u kome svi živimo i radimo.
Želeo bih da kažem nekoliko reči. Večeras smo ovde imali razgovor o dva zakona. Jedan je stvarno počet 2003. godine i sada je doživeo svoju prezentaciju u Narodnoj skupštini Republike Srbije i biće usvojen, nadam se, u danu za glasanje.
Kolege su me obavestile da je pet vlada, odnosno pet vlada i sedam ministara, direktno ili indirektno, više ili manje učestvovalo u pripremi ovog zakona. Nisam u situaciji da znam koliko je ko od njih pojedinačno učestvovao u pravljenju ovog zakona, ali raduje me da danas, na završetku tog velikog puta, možemo da konstatujemo da zakon ima svoj kvalitet. To se čulo direktno ili indirektno od većine poslanika, a nadam se da ćemo popraviti sadržaj zakona amandmanima, jer smo i na Odboru za prosvetu rekli da ćemo određene amandmane prihvatiti, a imaćemo još jedno čitanje i čitanje u Odboru, a onda i u Narodnoj skupštini Republike Srbije, u ovom plenarnom delu, i nema razloga da to ne prihvatimo.
Poštovane kolege, imamo dva velika ograničavajuća faktora kada je obrazovanje Republike Srbije u pitanju. Jedno je naša demografska situacija, a drugo je naša ekonomska situacija. Džabe nam priča o obrazovanju i o ostalom ako ne bude bilo dece. Srbija je, nažalost, u demografskom smislu u vrlo teškoj situaciji. Mi smo već sada među 10 najstarijih zemalja sveta, među pet u Evropi, i kao država treba da donesemo jednu strategiju demografskog razvoja Srbije ili demografske budućnosti Srbije, da bismo imali zdravo tkivo koje će ovu Srbiju povesti ka boljem ekonomskom životu i sigurnoj budućnosti nas sadašnjih, koji ćemo onda biti u starosti.
Druga stvar je ekonomska situacija. Pre podne sam govorio o tome koliko se izdvaja za obrazovanje, i to je sada objektivno limitirajući faktor. Kada sam pomenuo da je dobitak ove rasprave dobitak za obrazovanje, mislio sam pod tim da ćemo i ovu raspravu iskoristiti da tražimo da se povećaju izdvajanja za obrazovanje i da samo saglasnost svih nas o ovako važnoj temi može biti za sve, a najviše za Vladu, jer je Vlada odgovorna, vlast, znak da za obrazovanje, sem toga što govorimo o njegovom značaju, treba da istaknemo izdvajanje većih sredstava.
Koleginica Raguš je pitala da li smo obezbedili sve osnove za sprovodivost ovog zakona? Da. Sada, da. Imamo i normativne i kadrovske i finansijske resurse koji su potrebni da ovi zakoni budu sprovedeni. Imamo normativne, videli ste i ovaj zakon, deo rešenja će biti rešen podzakonskim aktima, i imamo finansijske osnove za sprovođenje ovih zakona, nisu potrebna dodatna finansijska sredstva, ona sada postoje u budžetu Republike Srbije, i imamo kadrovske, to su ljudi koji rade u obrazovanju. Zaista je reč o kompetentnim ljudima.
Kada sam rekao – finansijska strana da nam je ograničavajuća, imamo nedovoljan broj predškolskih ustanova i tešku situaciju u lokalnim samoupravama, ali džabe sve ako ne bude dece. Izgradnja tih predškolskih ustanova ne može biti dovoljan faktor da povećamo obuhvat dece, odnosno i kada napravimo predškolsku ustanovu, potrebna su dodatna finansijska sredstva za njihovo opremanje i nabavku učila, stvaranje uslova za rad tih ustanova.
Opet pominjem koleginicu Raguš, pitala je da li siromaštvo utiče na stepen obrazovanja. Nažalost, da, ali želimo da tu poboljšamo situaciju, da kroz ovaj zakon, baš kroz grupe koje su nabrojane, koje su do sada bile problematične, povećamo obuhvat dece, da bismo kroz obuhvat dece u predškolskom obrazovanju povećali njihov broj u pripremnom predškolskom programu, odnosno u školama, i time stvorili način razmišljanja o značaju obrazovanja, njihovog ličnog obrazovanja za budućnost koja dolazi.
Ovo je 21. vek, vek znanja, i svako će se truditi da ima što kvalitetnije znanje, da građanima da mogućnost da to znanje pretoče kroz odgovarajuće obrazovanje, da bi svim kategorijama stanovništva dalo mogućnost da u jednom trenutku svog života, zahvaljujući znanju koje poseduju, nađu odgovarajući posao i sami sebi obezbede sigurnu budućnost.
Nemamo sve elemente obrazovnog sistema kako bi trebalo. To je moje mišljenje. Treba da donesemo još zakon o obrazovanju odraslih, da rešimo pitanje neformalnog obrazovanja, pitanje dodatnog stručnog obrazovanja, pitanje doživotnog učenja i na svim nivoima, u zavisnosti od potreba tržišta i želja ljudi, bilo da je reč o srednjem obrazovanju, o srednjestručnom, bilo da je reč o opštem obrazovanju, o povećanju broja gimnazija, bilo da je reč o visokom obrazovanju, o fakultetima, bilo da je reč o želji ljudi da tokom celog svog života uče da bi to svoje znanje iskoristili kao šansu za uspeh. To nam je ideja.
Znam da su finansije ograničavajući faktor, limitirajući faktor, ali ne želim unapred da se pomirim s takvom situacijom, nego ću tražiti od svojih kolega, od Vlade Republike Srbije, da tu preduzme odgovarajuće korake i da situaciju učinimo boljom nego što jeste.
Da bi se shvatilo koliko država ulaže u ovu oblast, poštovane koleginice i kolege, ponoviću samo nekoliko podataka. Primera radi, za učenički stan, učenici, od ekonomske cene, koja iznosi 18.036 dinara, plaćaju 3.900 dinara, znači 21,62% od cene, ostalo plaća država. To se odnosi na celu kategoriju srednjoškolaca koji koriste učeničke ustanove.
Kada je reč o studentima, ta cena je nešto veća – 18.548; studenti plaćaju 5.060 dinara, to je u procentima 27,28%. Ostalo plaća država.
Želim da znate još jedan podatak vezan za broj stipendija koje se svake godine izdvajaju. Godine 2007/08, broj studentskih stipendija iznosio je 5.811, mesečni iznos je 5.100 dinara, to je otprilike bila cena koja pokriva cenu usluge studentskog doma, učenički, isto, gde se drži ta proporcija, ali 5.811 je bilo 2007/08, 2009/10 godine već je 8.411, što pokazuje povećanje broja i želju države da se povećaju iznosi, jer je došlo i do korekcije cene.
Kada je reč o studentskim kreditima, broj korisnika tog kredita je 2007/08. godine bio 17.387, 2009/10 – 17.600. Kada je reč o učeničkim stipendijama, ta brojka se kreće oko 11.300, 2007/08 bila je 11.241, a ove, 2009/10 godine – 11.303. Pomenuo sam strukturu te cene.
Mi imamo u ovom trenutku finansijske mogućnosti, ali postoji potreba da povećamo broj ustanova, kao što bih voleo da i lokalne samouprave, koje su osnivači predškolskih ustanova, povećaju broj predškolskih ustanova, baš da bismo rešili neka pitanja dece iz sredina koja su, objektivno, sada u manjoj mogućnosti da im sve bude dostupno. Mi smo učinili da pripremni predškolski program bude obavezan i dao je dobre rezultate.
Kao ministar bih voleo da predškolsko vaspitanje bude sve briga države i da se plaća, ali to objektivno u ovom trenutku nije moguće. U ovom trenutku, država plaća samo pripremni predškolski program, znači, ovu generaciju dece koja se priprema, taj tzv. nulti razred, pre nego što uđu u osnovnu školu.
I na ostalim nivoima imamo mali obuhvat, što je većina vas danas spomenula. Nije u pitanju samo dobra želja. Džabe dobra želja. Ako je samo dobra želja, onda se suočavamo s onim što vi kažete, kolege iz SRS, da to može biti samo jedan politički pamflet i reč o izborima, a da nema svoju suštinu. Zato mi u Vladi pokušavamo da ono što kažemo i uradimo.
Mi smo ove godine, 2009/10. godine, pokušali da novcem koji imamo poboljšamo situaciju u učeničkom i studentskom standardu. Nisam zaboravio predškolsko, ali ovo moram da pomenem. Kada je bila Univerzijada, mi smo plaćali deo tih troškova, ali smo, zahvaljujući tom delu troškova, uspeli da 10.000 jedinica, znači opreme, nameštaja, kreveta, posteljina i svega ostalo, posle završetka Univerzijade, prebacimo u đačke i studentske domove širom Srbije. Pre nego što smo to vratili na mesto gde se sada nalazi, te sobe su okrečene, podovi promenjeni i poboljšali smo na taj način uslove učenika i studenata.
Uradili smo rekonstrukciju sanitarnih čvorova u Domu na Karaburmi, u Kuli A i B, uradili smo zanatske radove na ''Avali'', u Studentskom odmaralištu "Beograd", rekonstruisali i adaptirali Dom "Ivo Lola Ribar" u Subotici i završili dogradnju Doma učenika srednjih škola u Kraljevu, završili Dom učenika u Valjevu, završili dogradnju i nadogradnju Doma učenika srednjih škola u Sremskoj Mitrovici, sanaciju fasade Doma učenika Srednje škole PTT-a, rekonstrukciju i adaptaciju Doma učenika u Ćupriji i sanaciju i adaptaciju Doma "Petar Drapšin".
Ovo govorim da bi se videlo da mi stvarno radimo. Druga je stvar koliko to ceni ko od vas, ali je važno da deca koja to koriste budu zadovoljna, da njihovi roditelji budu zadovoljni, da imaju sve propisane uslove, da ovo što sadrži ovaj zakon bude primenjeno u tim ustanovama i, naravno, da uče, da im ovo bude osnova za učenje.
Mi smo predvideli ove godine da nastavimo, sa sredstvima koja imamo, bilo samostalno, bilo sa NIP-om, i nadogradnju Doma učenika srednjih škola u Prokuplju i da završimo izgradnju Kongresnog centra na Zlatiboru, izgradnju Studentskog centra u Nišu, Doma učenika srednjih škola u Nišu i Doma učenika u Požegi, kao i izgradnju Aneksa Doma učenika Poljoprivredne škole u Svilajncu. To su naše namere i one su zasnovane na mogućnostima u ovom trenutku.
Ima i ostalih sredstava, ona se ne odnose na ovu temu, na osnovne i srednje škole, preko jednog kredita EIB-a, a to je jedna šira priča. Kolege su mi rekle, vezano za predškolsko obrazovanje, imamo jedan IPA projekat koji je posvećen predškolskom vaspitanju i obrazovanju, koji kreće na jesen, on je zasnovan na akcionom planu za decu i za povećanje obuhvata siromašne populacije, i IPA za romske asistente.
Neko je pitao, čini mi se, koleginica Raguš, da li je cilj svega ovoga da se smanji siromaštvo? Pomenuo sam to jutros, možda je to nekima od vas to promaklo, ali jedan od tekstova na koji smo se oslonili prilikom izrade ovog zakona jeste i Strategija Srbije u borbi protiv siromaštva. Ovo jeste način da se kao država borimo protiv siromaštva.
Još nešto, pošto ima nekoliko konkretnih pitanja, pa da ne bih zaboravio. Mi ćemo odredbe vezane za nadležnosti Saveta manjina, odnosno njihovo učešće u obrazovanju, vezano za ova dva zakona, prilagoditi Zakonu o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja. Gde god postoje uslovi za korišćenje manjinskog jezika, gde je to konstatovano, naravno da će saveti manjina imati svoje mesto i ulogu. Tamo gde ne postoje, objektivno im nema ni mesta.
Zašto ovo govorim? Ovde je reč o ustanovama gde su najmanje korisnici deca s teritorije gde se ta ustanova nalazi, jer oni imaju pravo na jedan obrok, ali kada je reč o korišćenju, tu je reč o deci s teritorije cele Republike Srbije, i to treba znati, to sam juče rekao i nekim predstavnicima manjinskih zajednica, kada smo razgovarali. Pokušaćemo sutra i prekosutra da nađemo najbolja rešenja, naravno, u skladu sa Zakonom o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja.
Kada je reč o Krnjevu, bio sam tamo, video sam i videćemo s resornim kolegama iz drugog ministarstva šta je u pitanju, ne dovodeći uopšte u pitanje rad ove škole ili bezbednost dece.
Oko Saveta manjina sam rekao, poslaćemo inspekciju i videću šta se dešava u Leskovcu. To je pomenuo kolega Pejčić. Nisam u situaciji da u ovom trenutku dam odgovor na to pitanje, ali se nadam da ćemo u četvrtak to imati.
Nažalost, ekonomska situacija je teška, i to je činjenica, ali ova vlada se trudi da ekonomsku situaciju poboljša i da se suprotstavi ovoj krizi. Neko je spomenuo studente koji su ivici egzistencije. Nažalost, danas je skučena mogućnost da se nađe alternativni način sticanja odgovarajućih prihoda kroz rad, kao u nekim drugim godinama, kada je većina poslanika ovde bila mlađa. Znamo i da je sistem vrednosti bio takav da se podrazumevalo da student, sasvim logično, treba da radi i da mu to bude dodatni izvor prihoda, ali se mora priznati, objektivno, da je tada bilo i više posla, pa se moglo raditi. Sada nije ta situacija, ali mi zato pokušavamo da pomognemo studentima na različite načine.
Čini mi se da je kolega iz Poslaničke grupe Napred Srbijo izneo jedan podatak koji nije tačan. Rekao je da je odnos 1:2. Nije, poštovane kolege. Od 213.000 studenata svih univerziteta u Srbiji, a ima ih oko 150 i nešto hiljada koji su na državnim univerzitetima, verovali ili ne, oko 108.000 studenata je na državnom računu, država vodi brigu o njima. Država, stvarno, u okviru svojih mogućnosti, kao ministar se radujem što je tako, čini sve, ali vam moram reći da je ove godine, kako bih rekao, taj kolač koji je za visoko obrazovanje samo preraspodeljen, jer smo imali manju prolaznost na fakultetima, ali smo ta sredstva izdvojili za masters studije. Sada ćemo dati jedan deo sredstava za doktorske studije.
Naša ideja nije da smanjimo, nego da ono što je u delu za visoko obrazovanje, za studente i nastavnike, implementiramo, da dajemo dalje, kao što radimo i u drugim oblastima. Nije naša ideja da budemo zapamćeni kao neko ko je radio te i te poslove, nego da budemo u funkciji obrazovanja. Nismo mi promovisali projekat besplatnih udžbenika da bismo promovisali politiku Vlade, nego da bismo pokazali da je Srbija socijalno odgovorna država.
Verujte mi na reč, uspeli smo da, u saradnji s učiteljima, napravimo situaciju da učitelji biraju najbolje udžbenike, da se smanji broj udžbenika, jer je, nažalost, za pojedine strukture u obrazovanju izdavanje udžbenika veoma unosan posao. Smanjili smo broj udžbenika, smanjili torbu. Ove godine krećemo s drugom generacijom. Kvalitet tih udžbenika mora da bude bolji, nastavni program utvrđuje Nacionalni prosvetni savet. Zavodi imaju tu svoje mesto. Postoji cela jedna struktura mimo nas koji učestvujemo u oblikovanju obrazovnog sistema i sve je posvećeno i smanjivanju troškova.
Ako kažemo – izaberite, učitelji, najbolje udžbenike, a udžbenik sadrži, recimo, jednu knjigu i jednu radnu svesku, onda je to drugačija situacija i manje novca u odnosu na ranije, kada je jedan izdavač za srpski jezik imao pet knjiga. Roditelj, šta će, dođe i samo dobije spisak šta treba da kupi za svoje dete, a detetu se, i sami znate, nikad ili skoro nikad ništa ne odbija. Kada se nema dovoljno novca, uvek se za decu mora naći.
Pokušavali smo na različite načine, i pokušavamo, da ovaj sistem učinimo kvalitetnijim, efikasnijim, boljim, konkurentnijim, da koristimo iskustva drugih, da promovišemo svoje vrednosti, sve ono što imamo kao deo obrazovnog sistema, jer nema razloga da na bilo koji način zaostajemo za drugima.
Ako sam nešto izostavio tokom današnje rasprave, imamo raspravu o amandmanima. Moje kolege i ja ćemo imati još dva čitanja amandmana, imaćemo Odbor, pa ćemo se zajednički dogovarati. Svaki amandman je dobrodošao. Znam da smo u Odboru već jedan broj amandmana prihvatili i, po meni, zakon učinili boljim, i kada je reč o povećanju obuhvata dece, i kada je reč o stručnim stvarima. Neko je od vas govorio o stručnim stvarima.
Puno toga smo prihvatili i spremni smo da ovaj zakon učinimo još boljim, da bi on u primeni pokazao svoju opravdanost.
Izvinite što sam vam produžio dan, ali pošto sam sedam i po godina delio ove poslaničke klupe zajedno s vama, znam da na kraju ostaju samo oni koji su posvećeni temi i oni koji su najuporniji. Zbog toga, vama posebno zahvaljujem.
Ako dozvolite, pitao bih kolegu Tomića da li sam dobro razumeo stvari. Vi pitate našeg kolegu Ivicu Dačića, ministra unutrašnjih poslova od jula 2008. godine, šta se dešavalo 2003. i 2004. godine? Ko je tada bio ministar policije? Sa zadovoljstvom ću mu preneti pitanje i dobićete sigurno odgovor.
Hvala.        Gospodine Jovanoviću, hvala na pominjanju obrazovanja.
Apsolutno delim njegov stav da ako budemo želeli kao država da imamo bolje obrazovanje – onda treba da napravimo sistem gde uopšte neće biti bitno ko je ministar, iz koje političke stranke, niti personalno, niti stranački, nego da imamo sistem koji funkcioniše i gde se zna šta hoćemo, a ono što ne valja, što se pokaže lošim u praksi, da možemo da menjamo.
Mislim da je osnovna slabost našeg sistema obrazovanja u tome što nismo uspeli u prethodnih nekoliko godina da uspostavimo sistem obrazovanja, šta god to značilo. Kad kažem šta god to značilo, ne mislim ništa loše, ali da stručni ljudi daju svoje mišljenje o sistemu obrazovanja.
Ovo govorim iz razloga što naša deca objektivno zaostaju za kolegama iz inostranstva. Izostajanje iznosi 12 meseci i više, jer, uzimamo različita međunarodna takmičenja, u stvari ne međunarodna takmičenja, na međunarodnim takmičenjima smo dobri, ali na proverama znanja koje daju ocene o kvalitetu sistema obrazovanja, pokazujemo loše rezultate. I to je tačno.
Od 2003. godine učestvujemo u jednom istraživanju kvaliteta sistema obrazovanja, kroz "Piza" testove. To smo radili 2003, 2006, 2009. godine.
Rezultati za 2003. i 2006. su bili loši, 2006. lošiji u odnosu na 2003. godinu, a 2003. nam je bila kao neka polazna granica. Sada smo, aprila 2009, početkom maja, radili. Rezultati toga će se znati tek 2010. godine i videćemo kakvi su u ovom trenutku.
Suštinski, sada pravimo plan za 2012, sa uverenjem da ono što radimo treba da 2012. da rezultate. Tačno je da problema ima i ako želimo u Evropu, a želimo, mislim da je to mišljenje svih stranaka, kada kažem u Evropu, u EU, pošto jesmo u Evropi, onda moramo i naš sistem obrazovanja da učinimo mnogo kvalitetnijim, da se to pitanje kvaliteta uopšte ne postavlja.
Radi se na tome, i moram vam reći da pokušavamo da napravimo makar konsenzus među ljudima koji žele dobro obrazovanje, da se svi u to uključe, ali ponekad, sistem obrazovanja je takav sistem sa 127.000 ljudi, sa preko milion i 200 hiljada korisnika, da se ne mogu, niti treba, očekivati rezultate preko noći. Potrebno je određeno vreme.
Sada smo napravili standarde znanja, nacionalni i prosvetni savez, standarde znanja do 8. razreda. Posle toga idu – nastavni plan, novi udžbenici. Usvojili smo dva zakona. Činjenica je da smo povećali obuku dece i na nivou osnovnog i na nivou srednje škole. Uključili smo inkluziju, marginalizovane grupe.
Činjenica je, gospodin Jovanović je u pravu, kada kaže da obrazovanje i nema dovoljno sredstava za obrazovanje. Nema, 106,9 milijardi je nedovoljno za ono što Srbiji treba, ali i ja kao ministar i ova vlada pokušavamo u postojećim ekonomskim uslovima da izvučemo, ako mogu reći, ono najbolje što se može i da povećamo efikasnost i sa tim sredstvima. Ako nismo ulagali godinama, a nažalost, propustili smo šansu i u godinama privatizacije da značajna sredstva investiramo u infrastrukturu, onda nema velikih rezultata. Nema države u svetu koja je mogla postići dobre rezultate u obrazovanju, a da ne ulaže u obrazovanje. Mi ulažemo, ali, kada gro tih sredstava, preko 90%, ide u plate, lične dohotke zaposlenih, izdvajanje za zaposlene, onda možete shvatiti koliko malo ostaje da bi se mnogo toga promenilo.
Pokušavamo sa različitim međunarodnim donatorima da napravimo, da kažem, takav sistem u sistemu obrazovanja ili onome što stvaramo, da barem što konkretnije, što efikasnije uradimo. Prošle nedelje smo imali jednu prvu konferenciju sa međunarodnim finansijskim organizacijama koje izdaju pare za obrazovanje, sa željom da vidimo za šta se troše pare koje su namenjene za obrazovanje, da li oni i jedni i drugi znaju za šta se troše, a i da mi znamo za šta se troši, da bismo sproveli te poslove.
Pokušavamo, kažem vam iskreno, da napravimo tu što bolje rezultate, jer za ovaj drugi deo, infrastrukturu, ne da nema para, nego nema uopšte.
Prvi put smo posle nekoliko godina, da ne kažem decenije, napravili devet novih škola zahvaljujući sredstvima Evropske investicione banke. Sada smo u razgovorima, oko 50 miliona evra i to će biti, ali u narednih nekoliko godina. Koleginica Diana i ja ćemo razgovarati sa kolegama iz Evropske investicione banke da pored infrastrukture deo toga bude namenjen i opremi i drugim stvarima koja su potrebna za obrazovanje.
Visoko, takođe problem. Zašto? Usvojili smo 2005. godine Zakon o visokom obrazovanju. Primenjujemo Bolonjsku deklaraciju ili smo deo bolonjskog procesa. Primena je počela 2006. godine. Prošle godine, kada smo počeli da radimo ovaj posao kao nova vlada, moj prvi posao ovde sa vama u Narodnoj skupštini Republike Srbije bio je da izmenimo Zakon o visokom obrazovanju, da smanjimo broj bodova, da bi stvorili uslove da se što veći broj studenata upiše u godinu. I priznali smo da stvari ne idu dobro, kako i jeste, ne idu dobro.
Moram da vam kažem još nešto, moj utisak, reći ću još nešto o studentima. Moj je utisak da svi ne shvataju dobro značaj promene i neki profesori ne žele da se menjaju ili ne mogu da se promene, jedan broj njih stvarno ne može. Zašto? Kada pogledate proces akreditacije, profesor je potpuno autonoman kad pravi svoj program predmeta, potpuno je autonoman kad piše udžbenik, potpuno je autonoman kad izvodi nastavu, potpuno je autonoman kad određuje ispitna pitanja, potpuno je autonoman u izvođenju nastave, potpuno je autonoman profesionalno.
S druge strane, neki studenti ne shvataju da oni treba da budu deo procesa ''bolonje'', da svaki dan budu na nastavi, da svaki dan uče i da sve ono što rade tokom nedelje i tokom semestra jeste nešto što im se računa da bi se dala konačna ocena. Neki od njih to ne shvataju, verovatno nosići sa sobom neku naviku vremena koja su prošla. Sada se zahteva da se bude aktivan u celoj ovoj priči, i gde se hoće i jedni drugima lako nalaze rešenja.
Mi smo imali jednu čudnu situaciju. Prošle godine smo ovde promenili zakon, promenili smo samo one delove koji se odnose na bodove i upisali smo veći broj studenata.
I pitao me je juče profesor Šami zašto nismo prihvatili jedan amandman, rekao sam – profesore, iz prostog razloga, vezano za studente koji mogu naredne godine da budu na teret budžeta, da bi posle toga konkurencija, da kažem, kvalitet došao do izražaja, rekli smo da prošle godine to nije bio zahtev Rektorata i studenata. Sada će sve to biti predmet izmene i dopune zakona. Jedna naša radna grupa radi. Nadamo da će Narodna skupština Republike Srbije početkom proleća raspravljati o tom zakonu. I to ćemo promeniti, kao i mnoge druge stvari koje su se pokazale lošim.
Ima unutar sistema mnogo ljudi koji nisu spremni na promene. Vi ste videli, mi smo imali prethodnih dana proteste studenata. Glavni deo zahteva se odnosio da država plati školarinu, odnosno jednokratno iznos školarine. Nisam imao, da kažem, kapacitet, to je jedna lepa reč, ali u stvari nismo imali novca, dok nismo videli sa Dianom i sa Vladom kako možemo te probleme da rešimo. Moram vam reći, kada smo ušli u podatke, videli smo da se radi o pet fakulteta na nivou, recimo, Beogradskog univerziteta, a imamo tačno raspored za sve fakultete u Srbiji, reč je o studentima Geografskog, Defektološkog, bivšeg, Političkih nauka, Organizacionih nauka i Bezbednosti, a od viših škola na nivou Srbije najveći broj studenata, koji su dali 48 i više bodova, nalaze se na budžetu iz Visoke poslovne škole.
I pošto sad imamo, da kažem, ličnu kartu svakog fakulteta i svake škole, zahvaljujući i kolegama iz Ministarstva finansija, mi ćemo narednih dana da obavimo razgovore sa njima i da vidimo koliko oni mogu da nam pomognu da bude bolja situacija. I taj problem smo rešili.
Pitanje kvota za master studije – nismo mogli ranije da donesemo kvote za master studije iz razloga zato što je bio rebalans budžeta, zato što su bili razgovori sa MMF, što je stanje finansija bilo takvo da nismo znali kojim ćemo novcem raspolagati i doneli smo tu odluku. Posle toga se pojavio zahtev da treba izmeniti kvote. Pojavili su se fakulteti koji sami nisu dostavili kvalitetne podatke. Verujte mi na reč! Reč je o PMF i o Defektologiji. Ovo vam govorim zato što je za mene ova Narodna skupština Republike Srbije, praktično, jedino mesto gde mogu javnosti da saopštim sve podatke, a da ne budem i ja kao ministar, verovali ili ne, tumačen na način koji odgovara koncepciji nekog glasila.
Mi smo izašli u susret dodatno njihovim zahtevima i to je opet bilo u redu. Šta nije bilo u redu? Imamo, naravno, problem grejanja, problem doktorskih studija. Obezbedićemo i tu jedan broj stipendija. Videćemo da li će to da rade univerziteti ili mi pojedinačno, ali i tom zahtevu smo izašli u susret.
Šta nismo mogli rešiti i čemu nismo mogli da izađemo u susret i mislim da je logično što nismo? Takozvano zbrajanje bodova, zahtev za zbrajanje bodova. Iza zahteva za zbrajanje bodova, poštovane kolege, krije se činjenica da jedan broj studenata svih univerziteta u Srbiji nije položio dovoljan broj ispita i nisu stekli zakonom utvrđeni iznos bodova da bi upisali godinu! To je cela istina oko toga. Žao mi je što se to dešava, ali to je deo procesa studiranja.
Najveći broj studenata koji su dali godinu nalazi se ili na budžetu ili im je država sada platila školarinu. I, u pravu ste, ovako ne može! Moramo da menjamo sistem, moramo da znamo za šta država daje i da očekujemo, da za ono što daje, da vidimo – da li su rezultati u skladu sa očekivanjima. Moramo ovaj sistem finansiranja da promenimo. Država daje ogromne novce. Iskreno rečeno, sem ljudi koji su u obrazovanju, malo ko to ceni, malo ko hoće i da prihvati te novce, jer kada imate toliku količinu novca da se preko 100 hiljada studenata finansira, onda ćete priznati da je to za jednu malu Srbiju jedna velika cifra, plus imamo studentske i đačke domove, i onda se tek vidi koliko Srbija, naša država, izdvaja za potrebe visokog obrazovanja.
Da bi to promenili potrebno je da imamo strategiju, a mi je nemamo. Nažalost, jedna smo od retkih država koja nema strategiju visokog obrazovanja, nemamo strategiju obrazovanja uopšte. Zašto? To je dao našeg mentaliteta. Neću optuživati ni kolege pre niti pre, pre, to je deo onoga što mi jesmo – da nemamo strategiju. Bilo bi sasvim logično kada imate strategiju, kada država zna šta je razvojna politika, kada zna šta hoće u sledećih deset godina, onda da kaže – u redu, e, sada finansiramo, stipendiramo, dajemo kredite ili potpuno plaćamo sto posto ovim studentima, ovim fakultetima, a onda oni koji daju uslov, ispune 60 bodova, njima se oprašta.
To je investiranje države u budućnost, jer nema nijedne države koja može da krene napred, objektivno, bez većeg ulaganja u obrazovanje.
Sada se nalazimo u situaciji, juče sam obrazlagao na Odboru za prosvetu Narodne skupštine Republike Srbije, na sednici koja je bila pre početka Narodne skupštine, da ćemo sa ovim sredstvima ispuniti svoje obaveze, ali da nam se postavlja pitanje troškova koji će biti u osnovnom obrazovanju sa stanovišta inkluzije, to kreće od iduće godine, ove godine treba da izvršimo odgovarajuću pripremu, stručno usavršavanje, da bi se to moglo primeniti, onda inkluzija Roma, predškolski program.
Danas se postavlja pitanje akreditacije. Akreditacija još uvek nije završena.
Prema akreditaciji jedan broj fakulteta, visokoškolskih ustanova će i te kako imati, po uslovima, standardima, koji su usvojeni, potrebu da zaposli jedan broj ljudi.
Moram da kažem, godinama unazad, iz meni nepoznatih razloga, u vreme kada je bilo para, a sada iz poznatih razloga, ove godine, ne branim Vladu niti Dianu, ali ekonomska situacija je takva kakva jeste, dakle, iz meni nepoznatih razloga već godinama unatrag se ne izdvaja dovoljno novca za materijalne troškove fakulteta. Imamo čudnu situaciju da fakulteti dobiju manje novca nego što im treba i jednostavno na devet fakulteta imamo problem sa grejanjem. To pokušavamo zajedno sa Gradom da rešimo.
Poštovane kolege, kada čovek posmatra sistem obrazovanja, kao ministar nosim apsolutno odgovornost za to, iz toga ne bežim, ali kada uđemo u dubinu vidimo da još uvek rešavamo neke probleme iz prošlosti, pokušavajući da izvršimo izmene da bi postigli što bolji rezultat sa novcima koje imamo.
Mi ćemo pokušati i u takvim uslovima da poboljšamo sistem obrazovanja, mislim da smo na dobrom putu. Polako ipak sazreva svest. Ne može se preko noći mnogo toga promeniti, jer obrazovanje ima svoju specifičnost i sa izmenama i dopunama zakona, vi ćete o njemu razgovarati, treba da vidimo šta je to najbolje za visoko obrazovanje i sa drugim zakonima.
U toku proleća ćemo biti vaši česti gosti, biće zakon o osnovama predškolskog vaspitanja i obrazovanja, zakon o učeničkom i studentskom standardu, spremamo zakon o obrazovanju odraslih i onda ćemo makar postaviti zakonski okvir za promene koje očekujemo, i uz očekivanja da će ovi efekti Vlade dati pozitivne rezultate, da ćemo imati dovoljno novca da sve obaveze ispunimo u meri u kojoj po zakonu to treba.
A, moje mišljenje je da ukoliko država ne bude sledećih 10, 15, 20 godina, svake godine ulagala u obrazovanje i povećavala objektivno sredstva, čini mi se da je Diana rekla na jednom odboru, to vi, ostale kolege, ne znate, da je udeo obrazovanja u BDP u zemlji 3,3% – to je daleko od cilja koji smo kao država zacrtali. Zašto kažem daleko? Zacrtali smo 2005. godine da to bude 6%. Sada je 3,3%. Ako uzmete 0,8% na nivou lokalne samouprave to je još uvek 4,1%. To je prosek određenih zemalja koje su u sličnoj ekonomskoj situaciji u okruženju, ali ne pet ili šest, koliko bismo mi želeli.
Uopšte nije poenta, vraćam se na početak i time završavam, treba da napravimo sistem obrazovanja gde neće biti važno ko je u Vladi i ko je personalno, ličnost, nego da ima sistem koji funkcioniše i koji daje rezultate ono što ne valja da menjamo. Hvala vam. (Aplauz.)
Hvala, gospodine Andriću, kada ste govorili o studentima, koliko znam, izneli ste jedan netačan podatak. Zato govorim da je ovo jedna od retkih prilika kada sam ja kao ministar, iako to izgleda čudno, u situaciji da kažem javnosti ono što jeste. Nijedan student koji je dao uslov za godinu nije ostao van brige države.
Pojavio se jedan broj studenata na Primenjenim umetnostima koji su protekle dve godine uživali određena prava na osnovu starog Statuta. Uprava visokoškolske ustanove, verovali ili ne, nije našla za shodno da taj statut upodobi sa Zakonom o visokom obrazovanju, koji je donet 2006. godine. Kada smo mi u Ministarstvu to primetili i kada smo tražili da se zakon primeni, pojavio se problem. Umesto da se kaže – čekajte, koristili ste dve godine nešto na šta niste imali pravo, ili studenti da kažu – koristili smo dve godine nešto na šta nismo imali pravo, problem je ulica, problem je Vlada. Nije tačno. To nije bilo u skladu sa zakonom, nije bilo u skladu sa Statutom tog fakulteta.
Dekan je potpisao dokument gde im je dao obećanje, verovali ili ne, kaže – fakultet će vam platiti sve do 2011. godine, dok ta generacija ne završi ciklus studiranja. Kako? Nema problema, platiće Fakultet. Pa, što ne plati? Nema para. Ko onda treba da plati nešto za šta nema para ili što nije u skladu sa zakonom? Naravno, Vlada, jer se očekuje od države da je uvek dežurna adresa za sve i da ima para za sve. Onda im je rečeno – neka nam Ministarstvo izda potvrdu da su to budžetski studenti, ali im mi nećemo uzimati pare. Izvinite, izdavanje bilo kakve takve potvrde je kršenje zakona, a povlači sa sobom još niz radnji koje su, takođe, kršenje zakona, verovatno pravo za penziju, određena socijalna davanja, kartice, dom, krediti.
Ovo govorim da bi javnost znala šta sve može biti unutar toga što se zove ''zahtevi pojedinih studenata''. Znači, država je dala novac za sve studente koji su dali uslov za godinu. Od toga su izuzeti oni koji nisu dali uslov za godinu ili imaju zahteve koji nisu u skladu sa Zakonom o visokom obrazovanju.
Da li je taj zakon dobar ili ne, o tome ćemo razgovarati u aprilu. Rekao sam profesoru Šamiju, on će imati satisfakciju da u jednom delu jedan njegov amandman bude prihvaćen, ali sam ga, takođe, podsetio da prošle godine cela univerzitetska javnost nije smatrala da treba menjati taj deo amandmana.
Opet se vraćam na ono što je rekao kolega Jovanović, mi treba da stvaramo zakone koji neće biti stvar jednog ministra. Ne može se akademska javnost jedne godine ponašati jedno, drugi put drugo. Znam da ništa nije sveto da se ne može menjati i nema tabu-tema, ali, ipak. ako cela akademska javnost kaže, uključujući i studente, da treba da promenimo to i to, onda ne može iduće godine drugi student da kaže – slušajte, on nije predstavnik studenata, on je predstavnik nekog drugog. Ne može!
Kao i za nas, dok imamo mandat, radimo, kad prestane taj mandat, onda će ovo raditi neko drugi, ali, onda, pitanje je, da li treba i u kojoj meri govoriti loše o kolegama, nego sa stanovišta činjenica.
Dakle, taj podatak je pogrešno iznet u javnost i verovatno je to vas ponukalo da to pomenete kao primer, ništa drugo. Hvala vam.
Hvala. Poštovane kolege narodni poslanici, gospodine Halimi, mi smo o ovoj temi više puta razgovarali. Mislim da nije korektno kritikovati Koordinacioni centar na način na koji vi to činite.
Koordinacioni centar i kolega Marković čine puno toga da se poboljša situacija u ove tri opštine. Znam da postoji dobra volja i da su i on i ljudi u Koordinacionom centru preduzeli niz aktivnosti da se stanje unapredi, ali moram reći da u svim akcijama koje Koordinacioni centar vodi i kolega Marković, oni nemaju uvek u punoj meri saradnju sa druge strane.
Pružena ruka nije uvek, nažalost, dobrodošla, ali znam da se puno toga čini i da je Koordinacioni centar, zajedno sa Ministarstvom prosvete i sa Vladom Republike Srbije u saradnji sa Univerzitetom u Nišu, Pravnim fakultetom i Ekonomskim fakultetom Univerziteta u Nišu, uspeo da otvori dva odeljenja tih dvaju fakulteta u Medveđi. I da je to počelo sa radom. Da je dozvolu potpisao resorni ministar tj. ja, da je upisan jedan broj studenata, među njima i jedan broj Albanaca i da je tačno da je nastava organizovana na način da postoji simultani prevod na albanski jezik. Očigledno da u ovom trenutku nismo imali dovoljan broj kvalitetnih nastavnika, da bi se zadovoljili svi standardi koji se podrazumevaju za rad u ustanovama visokog obrazovanja.
To možda nije dovoljno. Ali reći da ne valja i da nije dobro, mislim da nije korektno, jer se sa tim započelo pre nekoliko meseci, pre nepuna dva meseca, i to je nešto što je počelo i što će se nastaviti, jer znam da je plan da se otvori isto i u Bujanovcu i da se pripadnicima albanske manjine kao i Srbima i ostalima koji žive u tom području, području tri opštine, stvore uslovi za visoko obrazovanje, što se, priznaćete, retko dešava u velikom broju drugih zemalja. Dakle, visoko obrazovanje na svom maternjem jeziku, što se, priznaćete, retko dešava u mnogim drugim zemljama, koje inače uzimaju sebi za pravo da nam, da kažem, dele lekcije, verbalno i na drugi način, o ljudskim pravima i pravima pripadnika manjina.
Kada je reč o pitanju diploma država Srbija je više puta, javno i jasno rekla da priznaje diplome koje u svom sadržaju imaju oznaku UNMIK Kosovo. Ja mislim da to nije sporno. Mislim da ni do sada nije bio problem. Ako je bio problem, problem je prevaziđen. Ali se tu postavljaju još dva pitanja. Objektivno se postavljaju, bez obzira šta ko mislio o tome, a evo, ja vam govorim šta Vlada Republike Srbije čini. Postavlja se pitanje – zašto se izdaju diplome bez oznake UNMIK Kosovo, koje imaju u svom sadržaju oznaku ''republika Kosovo''? Zašto se ta deca dovode u situaciju da im se izdaju dokumenta za koja se unapred zna da ne mogu biti korišćena na području Republike Srbije? To je pitanje koje, nažalost, ne nailazi ni na pokušaj odgovora sa bilo čije strane. Voleo bih da i vi razmislite o tome, pa da nam date možda neki mogući odgovor.
Drugo je pitanje – zašto deca idu da studiraju na fakultetima koji izdaju zvanične diplome koje nemaju u svom sadržaju oznaku – Srbija ili imaju oznaku – ''republika Kosovo''? Na to pitanje, takođe, treba postaviti odgovor, kao što imamo, nažalost, situaciju u ostalom delu Srbije da neka deca, i njihovi roditelji, uz saglasnost roditelja više ili manje, upisuju fakultete koji nemaju, primera radi, dozvolu za rad ili nisu predmet procesa akreditacije, iako znaju unapred da to nema svoju upotrebnu vrednost. Nije to pitanje samo odnosa prema tim diplomama.
Država ima isti stav prema pitanju vrednovanja kvaliteta visokoškolskih ustanova i ne može se uvek tražiti krivac na strani Srbije, u Vladi Republike Srbije, i pitati zašto Vlada ne učini nešto. Vlada čini nešto. Nego se postavlja pitanje – zašto druga strana, u ovom slučaju obrazovni sistem koji radi u okviru UNMIK-a Kosova, izdaje diplome koje u svom sadržaju sadrže ''republika Kosovo'', a nema oznaku UNMIK Kosovo? Zašto? To pitanje nažalost se ne elaborira na pravi način.
Mislim da država Srbija apsolutno ima dobru volju i da je tu dobru volju pokazala više puta. Sada će se kroz rad ova dva odeljenja u Medveđi, nadam se iduće godine i u Bujanovcu, stvoriti uslovi da se pripadnici albanske manjine obrazuju na svom maternjem jeziku na nivou visokog obrazovanja, pa ćemo onda stvarno svi biti u situaciji da vidimo da li je u pitanju nemogućnost ostvarivanja obrazovanja na svom jeziku ili nešto treće, o čemu se možda u ovom trenutku ne govori ili možda ne postoji dobra želja da se o tome govori. Hvala.
Poštovane kolege poslanici, želeo bih da vam ukažem samo nekoliko reči vezano za pitanje osnivanja visokoškolskih ustanova.
To pravo AP da osniva samostalne visokoškolske ustanove je utvrđeno Zakonom iz 2002. godine. Želeo bih da vas podsetim da ceo postupak vezano za osnivanje visokoškolskih ustanova je vrlo jasno, precizno utvrđen i da ima nekoliko koraka.
Narodna skupština Republike Srbije je izabrala Nacionalni savet za visoko obrazovanje. Nacionalni savet za visoko obrazovanje je formirao Komisiju za akreditaciju provere kvaliteta, kao svoju radnu grupu. Nacionalni savet za visoko obrazovanje, koji je izabrala ova Narodna skupština, utvrđuje standarde vezane za osnivanje visokoškolskih ustanova.
Komisija za akreditaciju sprovodi ceo postupak koji se sastoji iz dva koraka.
U prvom koraku se daje mišljenje o osnivanju visokoškolskih ustanova, mišljenje podrazumeva ispunjavanje određenih uslova. Ceo postupak akreditacije koji sledi podrazumeva utvrđivanje, odnosno ispunjavanje od strane visokoškolskih ustanova određenih pravila, vezanih za prostor, za nastavno osoblje i za naučne kompetencije izabranih nastavnika.
Samo dobijanje dozvole za rad stvarno, posle ispunjenosti svih uslova, nema značaj koji mu se pridaje ili može imati u javnosti.
Uostalom, ceo postupak izdavanje dozvole za rad je tek jedna od karika u lancu rada visokoškolskih ustanova i ne treba prenebregnuti činjenicu da sve visokoškolske ustanove, bez obzira na deo teritorije Republike Srbije u kom se nalazi, da li je reč o AP Vojvodini ili negde drugde, jesu i biće predmet provere kvaliteta.
To je nešto što nas tek čeka, a na šta se zaboravlja, jer programi se dobijaju, uverenje o akreditaciji traje nekoliko godina, i posle nekoliko godina će se proveravati da li svi oni uslovi koji su ispunjeni još uvek vrede. To će važiti za sve. Neće ni visokoškolske ustanove na teritoriji AP biti izuzete od tog celog postupka, odnosno na taj način se vidi da će uslovi biti isti za sve. Ko ispuni uslove, dobiće dozvolu, ko ne ispuni uslove, naravno da neće.
Gospodine Iliću, hvala na informaciji vezanoj za tu inicijativu, ali nisam mogao da razumem dobro da li je problem u sadržaju pisma – da se deca zloupotrebljavaju u političke svrhe, ili je problem u inicijativi?
Ovo govorim iz razloga što i vi, verovatno, kao i ja, dobro znate da lokalna samouprava ima pravo da pokreće različite vrste inicijativa koje se odnose na način trošenja sredstava vezano za funkcionisanje obrazovanja. Ovo govorim iz razloga što se malo zna, trebalo bi da lokalne samouprave širom Srbije izdvajaju značajna sredstva za razvoj lokalne samouprave, a učešće lokalnih samouprava u izdvajanju za obrazovanje iznosi 0,9% BDP.
Inicijativa SO Voždovac, odnosno gradske opštine Voždovac po tom pitanju ne bi trebalo da bude problem. Da li će ili neće biti, na koji način će biti ta inicijativa konkretizovana, videćemo u danima i mesecima koji su pred nama.
Inače, moram reći da nije nepoznato, kada su sve vrste izbora, da se sve strukture, i lokalne i republičke, angažuju, verovatno i vi, kao ministar, prethodni, i ja kao sadašnji, ili ovaj budući, i to je nešto što zakon ne zabranjuje. Zakon se ponaša tako u tim aktivnostima. Postoji Zakon o sprečavanju sukoba interesa i drugi zakoni koji regulišu ponašanje ministara i lokalnih samouprava.
Pogledaću ovo pismo. Ako bude bilo kakvog osnova za sumnju da se deca zloupotrebljavaju, kao ministar ću reagovati. Čisto da znate.
Poštovani gospodine Halimi, poštovane kolege narodni poslanici, mogu reći, kao ministar prosvete, u ime Vlade Republike Srbije, da je Vlada, pokušavajući da reši problem davanja mogućnosti deci sa prostora opština Medveđa, Bujanovac i Preševo, donela odluku da otvori dva odeljenja dveju visokoškolskih ustanova u Medveđi. Reč je o isturenom odeljenju Pravnog fakulteta i isturenom odeljenju Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Nišu.
Taj projekat smo realizovali pre nekoliko nedelja, na zadovoljstvo svih prisutnih. Kada kažem svih prisutnih, mislim na predstavnike opštine Medveđa, ali i drugih opština. Bili su tu i predstavnici OEBS-a i drugi predstavnici međunarodne zajednice, odnosno ambasadori koji su akreditovani u Srbiji.
Ove godine smo stvorili mogućnost da 30 studenata bude na budžetu na jednom fakultetu, 30 na drugom, plus samofinansirajući. Prema podacima od pre nepune četiri nedelje, 59 studenata je upisalo ova dva odeljenja, pri čemu, ako me pamćenje dobro služi, 50 je predstavnika srpske etničke zajednice, predstavnika Srba, a devet je Albanaca.
Naša ideja je da iduće godine otvorimo dva odeljenja u Bujanovcu, za prostor Bujanovca i Preševa, naravno i za ostale koji to žele. U svakom slučaju, želimo da se stvori mogućnost da se mogu obrazovati i u tim opštinama. To je nešto što je deo strategije Vlade Republike Srbije i Ministarstva prosvete, vezano za visoko obrazovanje.
Što se tiče odgovora na drugi deo pitanja gospodina Halimija, to ne zavisi samo od nas. Znate da ova vlada i Ministarstvo prosvete imaju dobru volju da izađu u susret bilo kom problemu, da se on reši, ali upoznali smo i predstavnike OEBS-a sa činjenicom da pojedina dokumenta sa prostora KiM nemaju oznaku Republike Srbije i tražili smo da i oni sa svoje strane izvrše pritisak da ta dokumenta imaju oznaku Unmika i, naravno, naziv Kosova i Metohije, s obzirom na to da je reč o delu civilnog prisustva UN na prostoru KiM na osnovu Rezolucije 1244. Dok to jeste, a jeste, dok UN ne donese neku drugačiju odluku, sva dokumenta bi trebalo da imaju u svom sadržaju i takvu oznaku.
Ne bih želeo da se taj problem stavlja pred nas kao problem Vlade Republike Srbije i Ministarstva prosvete, jer je to problem čije rešavanje zavisi i od druge strane, u ovom slučaju i od predstavnika OEBS-a, koje smo zamolili za pomoć, ali i od ljudi sa prostora KiM koji izdaju odgovarajuća dokumenta. Mislim da je to sasvim logično.
(Koristim karticu kolege Milana Markovića, pa se njegovo ime nalazi na ekranu). Želeo bih da podržim kolegu Halimija u nameri da se ti problemi reše, ali stvarno ne bih želeo da rešavanje tih problema ima političi sadržaj.
Ako ste pomenuli, s pravom, da je u proteklih 12 godina taj problem rešavan na jedan način, onda se postavlja pitanje zašto je neko drugi promenio taj način rešavanja problema i onda se to sada postavlja kao pitanje na koje Srbija, odnosno Ministarstvo prosvete treba da odgovori.
Zašto se metod koji je funkcionisao 12 godina ne primenjuje i dalje? Da se primenjuje, ne bismo imali problem. Pošto se ne primenjuje, imamo problem i ja sam objasnio šta mi želimo da učinimo da se taj problem reši.
Poštovane kolege narodni poslanici, pre nego što pređem na sadržaj zakona o udžbenicima i drugim nastavnim sredstvima, hteo bih da kažem nekoliko rečenica o jednom pitanju koje je postavljeno danas ovde u raspravi, ali van ovog konteksta. Postavio ga je kolega Šami.
Čisto želim javno da kažem, vezano za unošenje reči "patriotizam" u sadržaj zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja. Gospodine Šami, verujte mi, kucate na otvorena vrata, ali niste vi meni odgovorili na nekoliko pitanja koje sam vama u raspravi još prošle subote postavio, vrlo glasno i jasno, jer smo nažalost ovih proteklih 19 godina bili u situaciji da sadržaj te reči tumačimo različito i da ga različito osećamo na svojoj koži.
Profesor Mićunović je govorio nešto o tome juče. Ja sam takođe imao vrlo različita negativna iskustva vezano za sadržaj te reči.
Pripadnik sam političke stranke, koji je doživeo da posle 2000. godine bude prokazan kao izdajnik države. Bio sam u situaciji da od pripadnika, tada vaše poslaničke grupe, kao državljanina Republike Srbije, da me neko šalje u mesto rođenja. Nisam bio podoban očigledno za neke ciljeve koji su tada bili promovisani.
Nećemo mi decu naučiti da vole ovu zemlju, jer rodoljublje, koje je po Vujakliji ljubav prema zemlji, time što ćemo koristiti jednu reč više ili manje, nego što ćemo ustanoviti sistem vrednosti, što ćemo znati šta smo, ko smo, odakle smo, šta nam je istorija, šta nam je sadašnjost i da se naučimo da trasiramo budućnost. Potpuno sam uveren u ovo.
Smatram da zakon ima puno, puno dobrih stvari, koje apsolutno buduće generacije mogu usmeriti da i te kako poštuju, vole ovu zemlju i da čuvaju svoj identitet, i naravno da svi budu državljani Republike Srbije i da promovišu vrednosti Republike Srbije. Naravno, i svoj nacionalni identitet i identitet pripadnika neke određene manjinske grupe - ali svi da poštuju pripadnost državi Srbiji i da afirmišu državu Srbiju.
Čini mi se da smo mi, dozvolite da to bude moj lični stav i moja lična greška, kao država napravili veliki korak prošle godine formiranjem Vlade u tom pravcu, jer smo jednostavno formiranjem nove Vlade neke stvari koje su do tada bile bar mnogo izražene nekako stavili u drugi plan.
Možda grešim, ali neka to bude moja lična zabluda, ali smatrao sam da treba ovo da vam kažem. (Narodni poslanik Zoran Šami, sa mesta: Zahvaljujem. Bilo vas je važno čuti.)
Kada je reč o zakonu o udžbenicima i drugim nastavnim sredstvima mislim da je reč o jednom dobrom zakonu. Ovo je zakon koji prvi put posle 93. godine uređuje na potpun i sveobuhvatan način postupak odobravanja izdavanja rukopisa. Zašto?
Imali smo jednog državnog izdavača, čiji je položaj bio uređen zakonom iz 93. godine, i imali smo privatne izdavače, čiji način rada je bio uređen zakonom iz 2004. godine jednom odredbom koja se odnosi na ogled.
I imali smo situaciju da je položaj jednih uređen na jedan način, a položaj zavoda na drugi.
Nama su potrebni i privatni izdavači, a potreban nam je i Zavod. I jedni i drugi imaju apsolutno svoj smisao, sadržaj i postoji potreba za njihovim radom.
Zavod se bavi, pored ostalih stvari, i poslom koji drugi ne rade, bar do sada, možda će neko raditi u budućnosti - to su niskotiražni udžbenici.
Opet privatni izdavači imaju i te kako svoj značaj. Kao ministar moram reći da sam se sa ovim problemom suočio prošle godine, otprilike čini mi se krajem avgusta, kada sam ni kriv ni dužan saznao da je prethodni ministar zabranio upotrebu 100.000 udžbenika privatnih izdavača.
Čeprkajući malo po tom problemu, shvatio sam da je reč o udžbenicima koji nisu prošli stručnu verifikaciju Ministarstva prosvete.
Jedini greh, ne mislim da je bio greh odmah da vam kažem, mog kolege prethodnika je bio u tome što je reviziju tih udžbenika od prvog do šestog razreda tražio u martu, a privatni izdavači su štampali te knjige u januaru, bez odobrenja struke, bez odobrenja Ministarstva.
U medijima su promovisani stavovi da ministar, odnosno Ministarstvo ne želi da te udžbenike pusti u nastavu. Tada sam, moram biti iskren, saznao koliki je značaj ovog problema i koliko je to važno pitanje - za mene kao ministra prosvete je važno kao obrazovno pitanje, za druge kao obrazovno, ali za neke kao potpuno ekonomsko pitanje. Neko je pomenuo i to ne treba prenebregnuti - mi imamo 905.000 đaka u osnovnim i srednjim školama, i ako uzmete da je komplet udžbenika od 30 do 50-60 evra - izvolite, sami pomnožite ovaj broj sa cenom kompleta, pa ćete videti o kom novcu je reč.
Ali, ta ekonomska dimenzija nas ne interesuje, pošto računam da ćemo, bože zdravlja, u budućnosti tu ekonomsku dimenziju staviti u drugi plan i da će ovaj projekat besplatnih udžbenika, koji smo započeli ove godine zahvaljujući profesoru Mićunoviću i nama u Ministarstvu, polako godinu za godinom i polako tu ekonomsku dimenziju stavljati u drugi plan, osloboditi roditelje brige da li će imati novca u avgustu za 1. septembar, da njihova deca znaju da imaju besplatne udžbenike, a onda opet sa izdavačima da konkretno dogovaramo sve stvari vezano za izdavanje tih udžbenika.
Ovo govorim i na osnovu iskustva koje smo imali sada. Moram vam reći da taj projekat ide odlično, da smo imali sastanak sa privatnim izdavačima i sa, naravno, Zavodom.
Deset izdavača učestvuje u ovom projektu, 44 su kompleta udžbenika, komplet udžbenika podrazumeva udžbenik i radnu svesku, znači onaj obični udžbenik, ima više udžbenika za pojedine predmete, zato 44 kompleta za šest plus dva predmeta u prvom razredu, šest ovih obaveznih, dva, kako da kažem, izborna obavezna.
Mi smo njima podelili sve podatke, poštovali smo izbor učitelja nižih razreda, aktiva učitelja, oni su te podatke dobili, dobili mogućnost da to provere i sklopili smo ugovor. Oni su prihvatili, i tu im se javno zahvaljujem, da cene kompleta budu do 30% niže od prodajne cene. Mi ćemo, naravno, taj projekat realizovati.
Moram to da pomenem, projekat će biti realizovan ne samo zahvaljujući Vladi Republike Srbije, nego i zahvaljujući predsedniku Izvršnog veća, gospodinu Pajtiću, zahvaljujući gospodinu Đilasu, predsedniku grada Beograda, zahvaljujući gospodinu Stanojeviću, predsedniku grada Čačka i zahvaljujući gospodinu Markoviću predsedniku grada Jagodine, jer su se oni uključili u ovaj projekat i oni su za decu prvake sa teritorije u ovom slučaju autonomne pokrajine, odnosno gradova Beograda, Čačka i Jagodine, prihvatili obavezu da finansiraju buduće prvake i na tome im se zahvaljujem.
Mi smo predvideli puno, po nama, logičnih stvari u celom ovom postupku izdavanja udžbenika.
Jedna stvar koja nas raduje, ne kažem da je idealna i da je dobra, nijedan zakon nije sam po sebi idealan, ali je dobra stvar što smo mi ovaj zakon uradili zajedno sa državnim i privatnim izdavačima, i što smo održali 10 radnih grupa, utvrđujući sadržaj, i što smo praktično zajedno utvrdili proceduru i predvideli puno toga, puno kontrolnih mehanizama kako bi ceo postupak izdavanja udžbenika i kvalitet bili osigurani.
Tu želim da kažem gospodinu Saviću, gospodine Saviću, mi ćemo se potruditi i to smo predvideli kroz ovaj sadržaj zakona, da apsolutno postoji višestepena kontrola sadržaja udžbenika, i ono što je govorila gospođa Đerić, da struka ima svoju reč u tome.
Mi smo, ako ste primetili, kada Nacionalni prosvetni savet objavi izdavački plan, plan izdavanja udžbenika, onda izdavač svaki angažuje autora, ali istovremeno i recenzente, gde smo tražili, gospođo Đerić, da jedan od tri recenzenta obavezno bude neko se bavio praktičnom nastavom, da zna sadržaj onoga o čemu će se pisati.
Onda ta recenzija od tri člana daje svoje stručno mišljenje, to kasnije proverava Zavod, pa NPS proverava Zavod da li je u skladu sa onim nastavnim planom i programom koji stoji, ministru ostaje samo da potpiše i da se onda ne dešava bilo koja stvar koja je možda do sada bila prisutna sa stanovišta sadržaja.
Znači, ovo je strašno važno, uvažavajući apsolutnu struku u nastavi, jer do sada smo imali jednu situaciju, moram to iskreno reći, bar prema onim primerima koji su meni kao ministru predočeni, da je bilo puno udžbenika čiji je sadržaj bio vrlo čudan.
Na jednoj konferenciji za štampu, prilikom posete Leskovcu, javno sam postavio pitanje, da se kao ministar pitam da li oni koji pišu udžbenike za decu imaju decu i da li razumeju, da li znaju kom se uzrastu obraćaju sa stanovišta izbora reči i sadržaja tog udžbenika?
Bilo je puno reči čiji se smisao nije mogao razumeti i puno nekih primera i pojmova koji jednostavno nisu bili adekvatni za taj uzrast.
Međutim, mislim da ćemo sada napraviti jedan red. Nacionalni prosvetni savet je stvorio standarde znanja do osmog razreda, sad će se to spustiti za svaki razred pojedinačno. Biće i nastavni planovi i programi, biće plan udžbenika. Uz ovu proceduru mislim da ćemo doći do kvalitetnijih udžbenika nego dosad.
Mislim da i ovo što smo krenuli sa izdavanjem besplatnih udžbenika će uvesti apsolutno jedan red. Zašto? Mi smo sada rekli da postoji nešto što se zove komplet udžbenika, to je osnovni udžbenik i radna sveska. Imali smo situaciju da za jedan predmet, primera radi, izdavači, neću pomenuti nikog ponaosob da se neko ne bi osetio uvređen, ali imali smo primere i slučaj da za maternji jezik imamo pet udžbenika kod jednog izdavača.
Znate kako, neko se opredeli, bila je praksa do sada, sad više neće biti, za tog izdavača, uopšte ne znate po kom kriterijumu i tih pet udžbenika idu na teret roditelja. Roditelj, ni kriv ni dužan, 1. septembra kad dođe u školu suoči se sa situacijom da mu se kaže – morate da koristite udžbenike tog izdavača. Naravno, roditelj, šta će, obrazovanje je jako važno, ima ili nema novca, to ga niko ne pita, ali mora da plati.
Mi smo sada doveli u situaciju ovim našim projektom besplatnih udžbenika da se izaberu najbolji udžbenici bez obzira ko je izdavač, pa imate za maternji jezik jednog, za matematiku drugog, za svet oko nas trećeg, za muzičko ili likovno četvrtog. Čak su mi učitelji rekli, primera radi, za muzičko i likovno, da ima udžbenika da oni i ne smatraju da su toliko potrebni.
Problemi o kojima je govorila gospođa Đerić, na nekim udžbenicima za prvi razred se piše; tačno, piše se, i onda je u javnosti bilo – Ministarstvo želi da eliminiše te udžbenike. Nije tačno, jer imate i drugu vrstu udžbenika na kojima se ne piše. Ako je i jedne i druge odobrila struka, izvinite, u čemu je prednost jednih ili drugih? Struka je odobrila jedno, struka je odobrila drugo, a učitelji biraju. Zašto apriori nekoga eliminisati.
Čak su mi neki izdavači rekli, i to nije nikakva tajna i ovo javno govorim i vama i ostaloj javnosti Srbije da zna, da je moguće sadržaj udžbenika promeniti, pojedinih, ne govorim svih, pa ono što je, recimo, sadržaj udžbenika sada da se piše u njima, da iduće godine može biti u radnoj svesci.
Ali, kako god okrenete, ovi problemi s kojima smo se mi suočili sada u ovom projektu besplatnih udžbenika za prvi razred oko toga gde se piše ili ne piše, na kojim udžbenicima se ne piše, ne postoje više u drugom i trećem. Svi smo srećni ako nam deca u petom i šestom razredu uopšte i nose knjige, a kamoli da po njima pišu.
Znači, mnogo je tu bilo do sada različitih situacija koje mi želimo jednostavno sad da sredimo.
Ne kažem da je ovo idealan zakon, ali činjenica je da smo se mi iz Ministarstva složili sa državnim izdavačem, da smo se složili sa privatnim izdavačima, da smo utvrdili određena pravila procedure, kontrolni mehanizam da proveravamo kvalitet, jer tamo, čini mi se, član 37. govori o kvalitetu, da će posle izvesnog vremena biti vrednovan sadržaj, postoji višestepeni kontrolni mehanizam, ovo ipak govori da je reč o ozbiljnim stvarima.
Moram vam reći da smo mi, kao i prilikom ovog prethodnog zakona, usvojili čini mi se četvrtinu amandmana kolega narodnih poslanika. Od 43 amandmana mi smo prihvatili 11 i mislimo stvarno da oni u značajnoj meri unapređuju sadržaj ovog zakona.
Za nas je problematičniji u raspravi bio član 15. Međutim, tu smo prihvatili amandman kolege Magde, koji je u prvom delu istovetan amandmanu DSS-a, ali u drugom delu proširuje sadržaj ovog člana i daje veće mogućnosti, pa bih želeo, iz bojazni izdavača da mogu biti na bilo koji način ugroženi, da im to kažem, da se članom sada 15. dodaju odredbe koje glase – zahtev za odobrenje udžbenika izdavač podnosi Ministarstvu do 1. oktobra školske godine, koja prethodi školskoj godini u kojoj će se udžbenik odobriti.
I novi stav 2, koji svima ide u prilog, a i nama u sistemu – izuzetno, u slučaju kada sudi novi nastavni program, izdavač podnosi Ministarstvu zahtev za odobrenje udžbenika najmanje 60 dana od dana donošenja novog nastavnog programa, najkasnije do 1. maja kalendarske godine u kojoj se uvodi novi program.
Stvorili smo situaciju, ukoliko se naravno novi nastavni program usvoji, da može da postoji i zakonski osnov da se može to izvršiti na vreme.
Znači, mislim da nema potrebe i nema bojazni vezano za sadržaj udžbenika šta će u njemu stajati, to je pomenuo neko od kolega. Ako pročitate član 22. stav 4, kao i član 4. ovog zakona, videćete da je to vrlo taksativno uređeno, tako da mi nemamo tu nikakve dileme.
Evo recimo, stav 4. kaže - nadležni savet neće predložiti ministru odobravanje udžbenika koji nije usklađen sa standardima kvaliteta, znači cela procedura plus standardi kvaliteta, čiji su sadržaji suprotni odredbi člana ovog zakona koji sadrži marketinške, reklamne i propagandne poruke.
Opet se u članu 4. navodi vrlo taksativno šta je uslov za sadržaj i oko standarda kvaliteta. Moram vam reći da nam je prof. Ilić mnogo pomagao u izradi ovog zakona i pomagaće nam i u drugim poslovima koji budu vezani, jer činjenica je da donošenje ovog zakona treba da prati i nekoliko podzakonskih akata i mi ćemo to uraditi u roku od narednih nekoliko meseci, opet zajedno sa ostalim kolegama koji su i te kako zainteresovani za ovo pitanje.
Oko pitanja organa autonomne pokrajine nadležnog za oblast obrazovanje i vezano za odobravanje i korišćenje udžbenika i nastavnih sredstava, moram da kažem da je ovo rešenje iz Zakona o utvrđivanju određenih nadležnosti Autonomne pokrajine Vojvodine iz 2002. godine, ko ne veruje neka pogleda „Službeni glasnik RS“, broj 6 od 2002. godine.
Što se tiče pripadnika drugih manjina, moram reći da smo u Republici Srbiji prihvatili amandman kolege Rize Halimija koji glasi: „Ministar, na obrazloženi zahtev odgovarajućeg stručnog organa, može da odobri udžbenik za odgovarajući predmet i razred, koji je u upotrebi u zemlji matici, koji štampan na jeziku i pismu pripadnika nacionalne manjine, uz pribavljeno pozitivno mišljenje Nacionalnog saveta nacionalne manjine i Zavoda“.
Potpuno smo sve manjine u Republici Srbiji stavili u isti položaj, bez bilo kakve diskriminacije. Ovaj nam je amandman pomogao da to rešenje bude isto za sve.
Ono što je važno još pomenuti, „Politika“ je danas objavila, koleginice su mi pokazale, konkurs za izdavanje udžbenika za sedmi razred o ogledu i možda će i Zavod imati na osnovu onog svog zakona određeni deo još poslova, ali usvajanjem ovog zakona mi konačno uvodimo red.
Svi izdavači su se složili da, bez obzira na pojedinačan odnos njihov prema nekim odredbama zakona, moram reći, neki su postavili pitanje - da li treba da postoje licence ili ne, kao ministar smatram da licenca treba da postoji, jednostavno, treba da se zna ko se bavi izdavaštvom u ovoj državi.
Mislim da sada dobijamo nešto što se zove uređeni sistem i onda će nam dati mogućnost da radimo. Ako bude problema – promenićemo zakon.
Govorim vam gledajući kako smo realizovali ovaj projekat besplatnih udžbenika, pošto smo imali jednu javnu raspravu, prof. Mićunović je organizovao, pa smo bili u situaciji da čujemo predstavnike različitih izdavača o tom sadržaju zakona.
Usuđujem se reći da smo puno problema rešili samom činjenicom da smo taj problem stavili na svetlo dana i otvorili ga prema javnosti Srbije, a pogotovo kada smo ušli u ovaj projekat besplatnih udžbenika i kad budemo sada usvojili ovaj zakon.
Neću sada preterano da hvalim zakon, praksa će pokazati njegovu vrednost, ali činjenica da je postignuta saglasnost oko najvećeg dela sadržaja ovog zakona od strane onih koji su najzainteresovaniji, a to je Ministarstvo, jer nama je struka važna, kvalitet i da učenici dobiju najkvalitetnije udžbenike, i da postoji jedna procedura koja utvrđuje ceo taj proces, da su saglasni i privatni i državni izdavač, govori da smo ipak na dobrom tragu da na dobar način uredimo ovo pitanje.
U svakom slučaju, zahvaljujem, kao i sinoć, svima vama koji ste učestvovali u raspravi o ovom zakonu, jer čini mi se, kao i sinoć, da jednostavno mi koji raspravljamo o ovim prosvetnim zakonima na jedan suptilniji način možda doživljavamo i koristimo i ovu salu Narodne skupštine Srbije na način koji meni apsolutno odgovara. Zahvaljujem vam na tom dobrom pristupu da kvalitetnim predlozima, rešenjima, a pogotovo diskusijom o problemima obrazovanja unapređujemo obrazovanje u Republici Srbiji. (Aplauz.)
Poštovane kolege, pošto je rasprava počela pre nego što sam kao ministar stigao da vam kažem nekoliko reči o poslu koji smo imali jutros na Odboru za prosvetu, pa bih želeo da iskoristim priliku da vam kažem nekoliko reči.
Na ovaj sistemski zakon, zakon o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, dobili smo 200 amandmana. Usvojili smo 50 amandmana, od svake poslaničke grupe poneki. Odnos prema amandmanima nam je bio odnos prema sadržaju, a ne prema predlagaču.
Kao što smo prihvatili stavove, odnosno amandmane svih poslaničkih grupa, tako vam moram reći da smo i odbili amandmane svih poslaničkih grupa.
Ako pogledam tabelu koju sam napravio za sebe želeći da vam se obratim, onda vam mogu reći da smo prihvatili amandmane i grupe ZES, i SPS, i G17, i LDP, i DSS, i SRS, i SNS, i NS i Manjina i amandmane zaštitnika građana.
Vi sad možete reći - zakon nije valjao, pa je prihvaćeno 50 amandmana. Neka, neka to bude deo argumenata.
Prihvatiću drugi argument, zato što mislimo da ovi amandmani unapređuju sadržaj zakona. Vlada je prihvatila 30 amandmana izvorno, zamolili smo jedan broj predlagača da izmene sadržaj amandmana. Juče sam obavio razgovore s njima. To smo imali danas na odboru.
Moram reći da smo iskoristili delove amandmana pojedinih poslaničkih grupa, pojedinih kolega poslanika i zamolili ih da razumeju da njihove stavove, delove pojedinih amandmana predlažemo kao amandmane Odbora za prosvetu i tako smo došli do broja 50.
Kada budete dobili detaljan izveštaj, videćete da možda rasprava o pojedinim pitanjima koja su već pomenuta neće imati svoj smisao, jer to što je već pomenuto se nalazi u ovim amandmanima koje smo mi usvojili.
Naime, moram vam reći da smo mi na Odboru za prosvetu imali odličnu, radnu, pravu atmosferu, kakva i treba na Odboru za prosvetu, i da smo usvojili, kažem, 50 amandmana koji po mom mišljenju unapređuju sadržaj ovog zakona.
Želeo bih samo nekoliko reči da kažem da znate šta smo sve to usvojili, bez namere da sada idem taksativno po amandmanima. Vezano za ciljeve i vrednosti, reći ću vam da smo, primera radi, usvojili amandman kolege Magde, gde on u članu 4, koji govori o ciljevima obrazovanja i vaspitanja, to smo mi prihvatili, govori o formiranju stavova.
Ovo moram da citiram da bi ipak svi to čuli, a i javnost Srbije jer i ona treba to da zna, da je jedan od ciljeva obrazovanja i vaspitanja, pošto ih ima više sadržano u ovom zakonu, sledeći: „Formiranje stavova, uverenja i sistema vrednosti, razvoj ličnog i nacionalnog identiteta, razvijanje svesti i osećanja pripadnosti državi Srbiji, poštovanje i negovanje srpskog jezika i svog jezika, tradicije i kulture srpskog naroda, nacionalnih manjina i etničkih zajednica drugih naroda, razvijanje multikulturalizma, poštovanje i očuvanje nacionalne i svetske kulturne baštine.“
Mislim da sadržaj ovog amandmana apsolutno upotpunjuje brojne vrednosne stavove koji su izneti povodom priče o ciljevima obrazovanja.
Moram reći da smo prihvatili predlog da izmenimo strukturu Nacionalnog prosvetnog saveta, prihvatili smo predlog da i Društvo sociologa Srbije ima svog predstavnika u Nacionalnom prosvetnom savetu.
Taj predlog su imali i DSS, i LDP i DS, odnosno poslanička grupa ZES, i mi smo prihvatili jedan od tih amandmana. Šta je suština? Sadržaj je isti i to smo prihvatili.
Prihvatili smo dva amandmana zaštitnika građana, koji se odnose i na mogućnost određivanja bližih kriterijuma za prepoznavanje oblika diskriminacije i za poboljšanje položaja obrazovanja pripadnika romske manjinske zajednice.
Moram reći da smo prihvatili amandman kojim se stvara mogućnost da Ministarstvo prosvete od iduće godine, sa novim budžetom, talentovanim učenicima pomogne jednokratnom pomoći. Zašto?
Delu naših mladih ljudi, a imao sam juče priliku da razgovaram s nekima od njih, razgovarao sam juče i sa matematičarima i sa fizičarima, i želim da još jedanput čestitam, jer sam u subotu naveče prošle nedelje bio u situaciji da putem jedne sms poruke prvi javno čestitam toj deci na postignutom uspehu.
Juče sam bio u situaciji da razgovaram sa njima i stvarno svaka im čast.
Fizičarima posebno, jer oni ostaju nekako u senci matematičara, ali sam juče među njima prepoznao decu koju sam viđao i prošle godine, što govori da mi stvarno imamo i dobru decu, i da imamo sistem obrazovanja koji treba da unapređujemo.
Ovo govorim jer nam obrazovanje treba za vreme i vek koji zajedno gazimo, i ako stvarno mislimo da budemo zemlja koja hoće da se razvija, onda moramo obrazovni nivo stanovništva da podignemo.
Prihvatili smo taj amandman jer mislimo da, pored fonda za mlade talente, ima potrebe da i Ministarstvo toj deci pomogne, jer nekako često ostaje u senci kada ti mladi ljudi osvoje nagradu, onda se kaže – država im ne pomaže.
Nije tačno, jer država pomaže na različite načine, Ministarstvo prosvete daje novac za pripreme, Ministarstvo prosvete daje novac za troškove putovanja, i ovim ćemo obezbediti da budu i adekvatno nagrađeni.
Prihvatili smo brojne sugestije, neću reći primedbe, vezane i za pripadnike manjina i njihovo učešće, pogotovo u onim odeljenjima gde se nastava izvodi na jeziku pripadnika manjina, i njihovo učešće u strukturi školskog odbora i u mogućnosti odlučivanja prilikom izbora direktora, odnosno rada školskog odbora.
Prihvatili smo da se čuje reč učenika i u školskom odboru i da oni iznesu svoje vrednosne stavove i da utiču i na nivou školskog odbora i u oba saveta, što je jako važno pomenuti, u Nacionalnom prosvetnom savetu i u savetu za srednje i stručno obrazovanje i vaspitanje.
Moram reći da smo prihvatili i predloge različitih poslaničkih grupa, nemojte se ljutiti, ali sam u tim predlozima prepoznao i amandmane sindikata sa kojima smo razgovarali u nekim nedeljama pre, tako da je moja poruka sindikatima – i amandmane sindikata smo prihvatili.
Ako vam kažem da smo od 200 amandmana prihvatili oko 50 amandmana, onda videćete da je to četvrtina amandmana koji su bili podneti.
Moram da pomenem, a verovatno ću biti u situaciji da se javim pojedinačno i po nekim amandmanima, da je Ministarstvo prosvete stvarno pokušalo da drži jednu liniju, pravac, jer znamo šta hoćemo.
Hoćemo da unapredimo sistem obrazovanja, poštujući sve ono dobro što je postavljeno zakonom iz 2003, 2004. ili 2006. godine, jer smo rekli da smo zadržali staru strukturu i neka rešenja, ali mislimo da se ovim apsolutno povećava obuhvat dece, da rešavamo neka sistemska pitanja koja su do sada bila problematična, bez obzira koliko se mi hvalili da je sve idealno.
Nije sve idealno. Naravno, ostaje da radimo mnogo na sadržaju, jer kakva god bila ova rešenja, ako mi ne budemo radili na njihovoj primeni, na razradi, onda će ona ostati prazno slovo na papiru.
Nama je obrazovanje potrebno, ali u zavisnosti od toga kako budemo radili zavisi i kakvi će nam biti rezultati.
U svakom slučaju, čini mi se da smo kroz ove amandmane pokazali spremnost da zajednički sarađujemo na ovom ili sličnim pitanjima.
Moram to da pomenem, nekako u senci ovih besplatnih udžbenika, koji su strašno važni, ne uzvraćam kompliment profesoru Mićunoviću, ali je činjenica da je on prvi pomenuo prošle godine da ti udžbenici treba da budu deo odnosa države prema obrazovanju, i to mi po prvi put u istoriji Srbije realizujemo.
Evo, istorija Srbije je duga i bogata, ali ostaje još jedna akcija koja će prvog septembra biti i te kako prisutna u našem obrazovnom sistemu, to je internet za svaku školu. To radimo zajedno sa „Telekomom“ Srbije.
Postavite sebi pitanje, kako je moguće 2009. godine da nemamo internet priključak za svaku školu, ali to je stvarnost obrazovanja Republike Srbije u ovom trenutku.
Imamo dosta škola, 1.815 škola što osnovnih što na nivou srednjeg obrazovanja, ali nam broj dece pada.
Moram, pošto mi je tu jedan od kolega poslanika iz vremena kada sam bio poslanik, da pomenem ovu ideju parlamentu o besplatnim udžbenicima.
Mi u Ministarstvu prosvete ne bi mogli da realizujemo da nismo imali podršku Izvršnog veća Vojvodine, gospodina Pajtića, i podršku grada Beograda, gradonačelnika Đilasa, i podršku gradonačelnika Čačka, gospodina Stevanovića, i podršku gradonačelnika Jagodine, gospodina Markovića. Pozvao sam i druge gradonačelnike da nam se pridruže, jer ova deca koja počinju 1. septembra će dobiti taj komplet udžbenika i oni će tek kasnije shvatiti vrednost toga.
Bez namere da dalje trošim vaše vreme, želim da vas obavestim da smo se stvarno trudili da prihvatimo ono što po našem mišljenju drži sistem sistemom, a unapređuje kvalitet.
Videćete, mi smo prihvatili određene rokove, mnoge stvari, stvarno mnoge stvari.
Pedeset amandmana uopšte nije mala brojka, ali kritikujte nas slobodno, i da zakon nije bio dobar, pa smo prihvatili 50 amandmana, ali kao ministar izražavam svoje zadovoljstvo što su amandmani bili takvog sadržaja da smo mi mogli prihvatiti amandmane različitih poslaničkih grupa i napraviti zakon boljim. Hvala vam.
Evo, profesor Korać me ponukao da se javim da kažem nešto što sam  bio u situaciji ranije da govorim ostalima, javnosti i kolegama poslanicima.
Mi apsolutno ne bežimo od jednog takvog postavljenog cilja šta sve može i šta se sve treba uraditi u jednoj godini. Naprotiv, čini mi se da ovo ministarstvo više nego ijedno pre, uz svo poštovanje kolega koji su ranije radili ovaj posao, pokušava da otvori probleme, da ih javno afirmiše i da predlog za njihovo rešavanje.
Za mene, moram vam reći, ali frapantno je zvučalo da javnost Srbije ne zna kakva je struktura budžeta Ministarstva prosvete vezano za sistem obrazovanja. Ovi podaci koje sam vam izneo nisu novi podaci. To su podaci iz 2002. godine. Frapantno je da se mi sada, 2009. godine, na tim podacima zgražavamo i da konstatujemo da Srbija nije onakva kakvu bi mi želeli, pogotovo kakva Srbija treba budućnosti.
Kada sam postao ministar prosvete prošle godine, moram vam reći da je to bio rezultat jednog dogovora, i kada se pravila Vlada nije bilo nikakve tuče niti se bežalo od toga, nego smo se u pravilu u Vladi dogovorili oko toga.
Rekao sam, kao jednu od prvih stvari, da ću smatrati uspehom Ministarstva prosvete ako Narodna skupština bude u situaciji da se izjasni o nacionalnoj strategiji obrazovanja Republike Srbije. Apsolutno ostajem pri tome.
Moram vam reći da sam pre nekoliko dana sa predsednicom Nacionalnog prosvetnog saveta i potpredsednikom Saveta, uvaženim profesorima i akademicima, razgovarao o tome da Nacionalni prosvetni savet napravi strategiju, a Nacionalni savet za visoko obrazovanje već je napravio elemente strategije visokog obrazovanja. I da se taj rad početkom jeseni intenzivira i da mi do kraja ove godine ili početkom iduće dobijemo dokument koji će imati svoj radni naslov – strategija obrazovanja Republike Srbije, i da onda to bude predmet jedne javne rasprave.
Mi moramo da znamo šta hoćemo od obrazovanja u Srbiji u godinama koje dolaze. Ovo govorim zato što su inputi za taj jedan dokument brojni i ima puno stručnih ljudi u Republici Srbiji koji treba da daju svoj doprinos izradi jednog takvog dokumenta.
Potpuno sam ubeđen, ako napravimo taj dokument da ćemo kao država napraviti veliki korak napred, jer ćemo prvo pokazati šta mi hoćemo od ove države, a drugo ćemo pokazati kakvo nam obrazovanje treba. Onda ćemo se suočiti sa ovim pitanjem, a šta nam to u sistemu ovog obrazovanja nije dobro pa da popravljamo ili da neke stvari menjamo.
Naša ideja jeste bila primarna prilikom donošenja ovog zakona da se sistem obrazovanja unapredi i da obuhvat bude veći, da rešimo neka otvorena pitanja, pa i zakonima koji će doći posle ovoga. Ne znam da li ste primetili, jeste sigurno, ali se možda u javnosti ne pominje dovoljno, da mi hoćemo da donesemo zakon o obrazovanju odraslih, pa da i kroz taj vid obrazovanja ove podatke iz 2002. godine poništimo, promenimo i učinimo ih manje značajnim nego što jesu.
Moram vam to reći kao ministar prosvete da se mi nalazimo u situaciji da istovremeno radimo nekoliko stvari, a to je da rešavamo pitanja iz sistema, jer naš sistem broji 1.200.000 dece i ljudi različitog uzrasta, pominjem od predškolaca do studenata koji su, naravno, punoletni, i plus da se borimo za tretman obrazovanja.
Poštovane kolege narodni poslanici, stvarno iskreno vam kažem, u izmeni tretmana ne može jedan ministar učiniti ništa. Može da učini mnogo toga, ali će ministar ili Ministarstvo ostati ipak usamljeni ako svi mi zajedno, i ova skupština kroz ovu raspravu i kroz neka druga pitanja ne shvati značaj obrazovanja. Ne želim da se mešam u uređivačku politiku bilo kog javnog glasila, niti na to imam pravo, ali samo mogu da pozovem medije da oni vrednuju obrazovanje i ono što obrazovanje za Srbiju znači. U ovih godinu dana imao sam puno različitih iskustava o tretmanu obrazovanja. Izvinite, ako mi držimo konferenciju o obrazovanju odraslih, pa dva profesora, jedan naš i jedan kolega iz Nemačke, koji su dobitnici najvećih priznanja u oblasti znanja, njih dvojica su u Kući slavnih, i ako mi držimo međunarodnu konferenciju u kojoj učestvuju predstavnici više zemalja Evrope, i ako nijedan naš medij, nijedan medij ne objavi ni reč, to je katastrofalno.
To nije odnos prema ministru, to je odnos prema obrazovanju, jer se ne shvata njegov značaj. To sam uporedio, da bih ljudima učinio taj pristup plastičnijim, za one koji se bave sportom, jer je sport planetarna stvar, pa svi znaju, to je kao kada bi Majkl Džordan i Karim Abdul Džabar bili u Beogradu, a da nijedan medij ne objavi da su bili.
Imali smo dvojicu ljudi koji su u kući slavnih obrazovanja, znate u obrazovanju ima takođe kuća slavnih, i niko nije objavio podatak da smo napravili konferenciju, a kamoli da je neko od njih učestvovao. Stvar se desila nekoliko meseci unazad. Nisam je pominjao, jer da sam pominjao do sada ispalo bi da se kao ministar žalim.
Ne, naše je da menjamo stvari i mi hoćemo da promenimo, i da donošenje ovog zakona bude jedna od tih stvari koje mi činimo unapred, da postavimo ciljeve i da se obavežemo, pa onda za godinu dana kada budemo raspravljali o drugim temama, kažemo - mi smo u ovoj godini uradili to, to i to, i to je jedan mali ili veliki korak, neka ocene ostali, ali čini nam se da smo popravili mnoge stvari. To moram da pomenem.
Oko tih Piza testova mi smo napravili konferenciju, i verovali ili ne, štampali smo dokumenta iz prethodnih Piza testova i podelili nastavnicima, da ih oni podele učenicima, da vide da to nije nikakva tabu tema i da je to nešto što je deo sistema drugih zemalja, što se kod nas ocenjuje i da naši đaci, naši nastavnici priđu tome sa jednom potrebom lakog odnosa.
Njihovi su istraživači, a nauku treba poštovati, rezultate istraživanja, utvrdili, verovali ili ne, da je jedan od uzroka loših rezultata naših đaka bio jednostavno strah, strah kao takav pred tom nepoznatom pojavom koja se zvala Piza testovi. Prihvatili ih mi ili ne prihvatili, ali oni služe kao ocena mere kvaliteta našeg obrazovnog sistema.
Završiću, pomenuo je kolega iz SRS jedan loš događaj koji nam se desio, vezano za mladog učenika koji je na sportskom polju rezultatima izborio svoje mesto u ekipi. Odstranjen je iz ekipe, po nama, na jedan potpuno nekorektan, neregularan način. Hvala vam na korektnosti. Mi smo tražili da se vrati u ekipu.
Međutim, obavešten sam da nezavisno od našeg apela, da je sastav ekipe već bio upućen organizatoru takmičenja u Meksiko, Olimpijadi, i da oni kasnije nisu hteli da prihvate izmenu sastava naše ekipe.
To je informacija koju smo mi dobili. Naravno mi ćemo videti šta mi i u okviru naših nadležnosti možemo da učinimo. Formalno, rečeno nam je da je razlog što se nije mogao izmeniti sastav ekipe - da organizator nije dozvolio izmenu ekipe.
Hvala bogu, to nije uticalo na rezultat. Deca su imala sjajne rezultate i po prvi put se desilo da su pokazali odlično znanje.
Juče su mi neki od njih rekli još jedan podatak, koji želim s vama da podelim, neko ga može smatrati suvišnim, ali treba reći - među 10 prvih dečaka ili učenika iz oblasti fizike samo su dvoje iz Evrope, jedan mladi učenik iz Poljske i naš kolega, a ostalo su sve i uglavnom iz predela Azije.
Gospodine Radovanoviću, hvala vam na tim rečima, rečima posvećenim obrazloženju vašeg amandmana. Mi govorimo o istoj stvari, mislimo na istu stvar, a očigledno različito radimo.
Mi uporno sve ove argumente koje ste vi pomenuli kao razlog da se briše stav ovog zakona, mi mislimo da oni u stvari opravdavaju postojanje ovog stava u zakonu, jer nama i jeste ideja da se smanji broj dece u specijalnim školama i da budu deo redovnog sistema obrazovanja.
To nam je ideja i zato se pojedini delovi zakona, pogotovo vezani za, da kažem inkluziju i za elemente neke određene, primenjivaće se od 2010. godine, da bi mi u toku ove godine pripremili sve potrebne uslove, i normativno i suštinski, da bi upravo postigli cilj o kojem ste vi govorili.