Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Žarko Obradović

Žarko Obradović

Socijalistička partija Srbije

Govori

Poštovane kolege narodni poslanici, u skladu sa članom 90. stav 3. Poslovnika Narodne skupštine Republike Srbije, u ime poslaničke grupe Socijalističke partije Srbije predlažem da ukupno vreme rasprave o ovoj tački dnevnog reda bude duplo, deset sati. Smatramo da je reč o izuzetno značajnom dokumentu, da je reč o dokumentu kojim se menja karakter države, da se sprovodi ustavna reforma i smatramo da bi bilo logično da Skupština o ovom dokumentu raspravlja dva puta duže u odnosu na vreme koje predviđa Poslovnik.
Poštovane kolege narodni poslanici, poštovano predsedništvo, predsedniče Vlade, gospodo ministri, poslanička grupa SPS će glasati protiv usvajanja Ustavne povelje državne zajednice Srbija i Crna Gora i pratećeg zakona, jer se njima ne stvara zajednička država, naprotiv, postojeća država Jugoslavija se ukida, stvara se ništa od države i, suštinski, stvaraju se dve nezavisne države.
Pod jedan, Ustavna povelja predstavlja i formalno i suštinsko ukidanje Savezne Republike Jugoslavije, zajedničke države Srbije i Crne Gore i svih građana. Potpisnici ovog dokumenta, svi koji su učestvovali u njegovom stvaranju, treba da kažu građanima Srbije i Crne Gore da su ukinuli jednu državu Jugoslaviju i da su odgovorni za njeno nestajanje. Ukinuta je Jugoslavija, država koja je kao republika i monarhija postojala još od 1929. godine, ukinuta je država koja je kao takva bila i priznata i poznata u svetu, koja je bila jedan od osnivača Ujedinjenih nacija, bila je članica Društva naroda, članica brojnih međunarodnih organizacija, i univerzalnih i regionalnih.
Posle svega što je Jugoslavija prošla, mislim na ratove, na razbijanje, na nasilje, sada su u mirnodopsko vreme potpisnici sporazuma i kreatori povelje ukinuli državu i ime - Jugoslavija.
Pitam, u ime SPS, zašto i u čijem interesu? Ukidanje Jugoslavije su, bar do sada, tražili samo separatisti, tzv. međunarodna zajednica koja je više puta u protekloj deceniji potvrdila svoj negativan odnos prema Jugoslaviji, a najdrastičnije tokom 78 dana i noći bombardovanja.
Drugo, Ustavna povelja kao dokument kojim se sprovodi ustavna reforma se usvaja bez ikakvog stava i mišljenja građana. Javne rasprave o ovom dokumentu nije bilo. O sadržaju se moglo čuti samo preko medija, ali i tada po unapred utvrđenom scenariju. Ne samo da građani Srbije nisu mogli uticati na sadržaj ustavne povelje, već to neće moći ni oni koji su izabrani od strane građana, a to su narodni poslanici.
Nama narodnim poslanicima, sem izgovorene reči, nije data mogućnost da kroz amandman izmenimo sadržaj povelje. Amandmani se ne mogu podnositi, jer se tekst mora prihvatiti onako kako je napisan, ili odbiti, ali bez mogućnosti izmene. Pored građana i narodnih poslanika, ni stručna javnost nije imala mogućnosti da utiče na sadržaj povelje. To više od svega govori o nedemokratskom karakteru ovog dokumenta, o diktatu političke volje, diktatu Solane, o onome koga on predstavlja, diktatu DOS-a i njihovih istomišljenika.
(Glas iz sale: I Đinđiću.) To ste vi rekli, kasnije ću o tome.
Treće, Ustavna povelja predstavlja protivustavnu promenu položaja Savezne Republike Jugoslavije. Ustav SRJ za promenu Ustava, odnosno državnog uređenja predviđa predlog koji podržava najmanje 100.000 birača, nekoliko desetina saveznih poslanika, tu je i Savezna vlada, zatim su tu i odluke skupštinskih veća koje su donete dvotrećinskom većinom, saglasnost skupština republika članica. Ništa od pomenutog, ništa od obaveznog nije urađeno, a ukinuta je zajednička država.
Političke elite Srbije i Crne Gore već mesecima zamajavaju građane i to pričom kako se traže rešenja za bolje funkcionisanje buduće zajedničke države, o načinu predstavljanja u međunarodnim institucijama, o načinu izbora poslanika itd, a suštinski već mesecima ta ustavna komisija praktično vodi jedan ostavinski postupak, utvrđuje šta je kome i koliko od prethodne Jugoslavije ostalo, šta nasleđuje Srbija a šta Crna Gora.
To potvrđuju i odredbe Zakona o sprovođenju ustavne povelje, gde se taksativno navode savezni organi i organizacije, ministarstva koja se ukidaju, počev od Ministarstva unutrašnjih poslova, pravde, finansija, saobraćaja i telekomunikacija, preko različitih saveznih inspektorata - budžetskog, upravnog, tržišnog itd; zatim sekretarijati za informisanje, zakonodavstvo, razvoj i nauku, rad i socijalno staranje, sport, vere itd. Tu su i različiti zavodi, direkcije, agencije, kulturne institucije i službe.
Druge odredbe ovog predloga zakona o preuzimanju poslova, odnosno o preuzimanju zaposlenih, brojne odredbe koje se zbog kratkog vremena ne mogu pobrojati, potvrđuju suštinu posla kojim se ustavna komisija bavila, a to je ukidanje Jugoslavije i preuzimanje ovlašćenja budućih nezavisnih država Srbije i Crne Gore i iznalaženje rešenja za tzv. državu - Srbija i Crna Gora, po principu da se toj budućoj državi vežu ruke za bilo kakav samostalan rad i odlučivanje, da to stanje traje tri godine i da se referendum o izdvajanju dočeka kao olakšanje za muke gde se zajednička država nalazi i kao logičan izlaz iz nemogućeg stanja.
Četvrto, Ustavna povelja svojim sadržajem, ali još više načinom kako su neka rešenja usvajana, pokazala je i ulogu međunarodne zajednice, Solane i Evropske unije u razbijanju Jugoslavije. Njihova uloga se jako dugo, a moram reći vrlo uspešno, krila od javnosti. U aprilu prošle godine, kada je ovaj dom raspravljao o Beogradskom sporazumu, čuli smo od gospodina Đinđića da je Solana bio samo svedok i ništa više, a sada sa više strana, i od potpisnika i od drugih, čujemo da je Solana izdiktirao taj sporazum.
Solana je tada bio i garant postojanja države; trebalo je da ona ima više zajedničkih funkcija, ali u međuvremenu taj koncept je napušten i prišlo se potpunom razbijanju jedne države, Jugoslavije i stvaranju dve nove. Solana i Evropska unija protiv toga nisu ništa rekli. Oni su pozdravili potpisivanje ustavne povelje i time dali saglasnost za razbijanje države i stvaranje novih nezavisnih država.
Aprila meseca, u ovom istom domu, u ime poslaničke grupe SPS, upozorio sam na mogućnosti da sledi tiho varničenje u javnosti o ukidanju Jugoslavije. Rekao sam tada da se referendum u Crnoj Gori svesno odlaže, jer se referendum u Jugoslaviji ne može ukinuti i da to treba da učine političke elite Srbije i Crne Gore kroz razgovor. Da je dozvoljen referendum u Crnoj Gori, sigurno bi bio dozvoljen referendum Albancima na Kosovu i Metohiji, sigurno bi bio dozvoljen referendum i Srbima u Republici Srpskoj, a onda bi Balkan izgledao drugačije u odnosu na ono što želi Evropska unija i Solana. Umesto referenduma, odnosno izjašnjavanja građana, lakše je za tzv. međunarodnu zajednicu, odnosno za njih lično, da aktuelne vlasti sednu za pregovarački sto i da se dogovore o ukidanju jedne države u svoje ime i zarad interesa Zapada.
Kada se osvrnemo na deceniju iza nas i pogledamo kako je razbijana bivša SFRJ, kada pogledamo kako su se ponašale zapadne zemlje, kada pogledamo sadržinu dokumenata koji su bili nuđeni kao nazoviplatforma za rešavanje problema, dolazimo do saznanja da su pojedini elementi tih planova još iz 1991. godine sadržani u ovoj ustavnoj povelji koja je danas pred nama poslanicima predmet razmatranja.
Suštinski, Ustavnom poveljom Zapad je samo završio posao koji je započeo još 1991. godine, a to je ukidanje Jugoslavije i stvaranje više malih državica koje će biti predmet pogodbe i interesa velikih sila. Tu je i ambicija interesa političkih lidera tih zemalja. Istorijskim ukidanjem Jugoslavije, Balkan se vratio vek unazad.
Peto, usvajanjem povelje i nestankom SRJ objektivno se slabi pozicija Kosova i Metohije u rešavanju njegovog konačnog statusa unutar Srbije. Ovo kažem ne samo u kontekstu vezanosti Jugoslavije i Rezolucije 1244, već i u svetlu dvostrukog ponašanja, odnosno dvostrukih aršina koje primenjuje i Evropska unija i Solana, i to prema našoj zemlji, kada je u pitanju Kosovo i Metohija, kao i u okviru činjenice da je njegov budući status oročen na prelazni trogodišnji period.
Moram podsetiti Skupštinu da međunarodna zajednica u slučaju Bosne i Hercegovine i Republike Srpske insistira, traži i donosi propise kojima se jačaju veze entiteta unutar Bosne i Hercegovine i utapa Republika Srpska u državnu strukturu Bosne i Hercegovine, a u slučaju Kosova i Metohije posle tri i po godine boravka UNMIK-a i KFOR-a i dalje se insistira i traži od naše države da podrži stvaranje institucija na Kosovu i Metohiji, što Savezna Republika Jugoslavija i Srbija i čine, a ništa ili gotovo ništa se ne čini na ostvarivanju Rezolucije 1244 kao osnovnog uslova za sva buduća rešenja.
Koliko sutra bićemo po ko zna koji put u situaciji da od iste te međunarodne zajednice čujemo i ono poznato - oprostite, ali sudbina Kosova i Metohije je vezana za Jugoslaviju, prošle su tri i po godine, faktičko stanje na Kosovu i Metohiji je takvo da ono već postoji kao nezavisna država, a mi poštujemo postojeće stanje. Mi socijalisti smatramo da je to neprihvatljivo i da država treba da ima vrlo aktivnu ulogu u ostvarenju Rezolucije 1244 kao osnovnog uslova za razgovor o budućem statusu Kosova i Metohije.
Šesto, Ustavnom poveljom se pravno i suštinski ukida Jugoslavija. Umesto jedne države koja je  zadnjih četiri - pet godina imala probleme u funkcionisanju zbog negatorskog odnosa vladajućeg DPS-a Mila Đukanovića u Crnoj Gori, prišlo se stvaranju dveju posebnih država. DOS je Ustavnom poveljom pitanje države sa problemom u funkcionisanju rešio na najgori način, ukidanjem države, a ne rešavanjem problema.
DOS je i pre i posle oktobarskih događaja 5. oktobra 2000. godine govorio da je pitanje budućnosti SRJ, zajedničke države Srbije i Crne Gore, demokratsko pitanje i da će kada ne bude Slobodana Miloševića i socijalista na vlasti to pitanje biti rešeno samo po sebi. Slobodana Miloševića među nama nema, on je Odlukom Vlade Republike Srbije kidnapovan i odveden u Hag. Socijalisti nisu na vlasti ni na saveznom, ni na republičkom nivou. DOS je imao odrešene ruke da to pitanje reši i nije ga rešio.
Glavni partner DOS-u u razgovorima o zajedničkoj državi bio je vladajući DPS u Crnoj Gori. Rezultat razgovora je ukidanje, prestajanje Jugoslavije. Potpisnici Sporazuma, pregovarači treba da nam danas kažu ko nije želeo Jugoslaviju, ko nije želeo zajedničku državu, glasno i jasno, bez priča o teškoj prošlosti i neizvesnoj budućnosti. Da li je u pitanju DOS, Solana, predstavnici Crne Gore ili svi zajedno. To treba da znamo zarad istorije, ali i naše budućnosti.
Mi smatramo, poslanici Socijalističke partije Srbije, da je DOS aktivno učestvovao u nestanku Jugoslavije, kako preko predstavnika u Komisiji, tako i kroz aktivnosti Vlade Republike Srbije, ali i kroz nečinjenje jednog od potpisnika Sporazuma, predsednika Savezne Republike Jugoslavije gospodina Koštunice. Da podsetim, Vlada Republike Srbije već duže vreme vodi javnu kampanju za samostalnu Srbiju preko jednog svog ministra i njegove stranke. Vlada je kobajagi, da se Vlasi ne sete, dva puta ili tri puta dala izjavu da ne stoji iza toga, ali da Vlada ne stoji iza toga logično je da taj ministar ne bi trebalo da bude u Vladi, ili ako je u Vladi ne bi trebalo da bude predsednik stranke koja vodi kampanju za samostalnu Srbiju, ili ta stranka ne bi trebalo da bude članica DOS-a.
Pošto se ništa od pomenutog nije desilo, stvari su ostale onakve kakve jesu i jasno je da je koncept Vlade Republike Srbije samostalna Srbija. Ovu tvrdnju potvrđuje i sadržaj dokumenta koji su pre nekoliko meseci potpisale dve vlade, dogovori dveju vlada oko drugih pitanja koja su otvarana tokom razgovora, ali i dogovor, bar prema rečima gospodina Vujanovića, dogovor gospodina Đinđića i gospodina Vujanovića o ukidanju imena Jugoslavija. Mislim da je red da od gospodina Đinđića danas čujemo da li je to tačno.
Odgovornost za ukidanje Jugoslavije snosi i aktuelni predsednik, gospodin Koštunica, zbog svog potpisa na Beogradskom sporazumu, ali još više zbog svog nečinjenja. Trebao je da spreči razbijanje i nestanak Jugoslavije i na to ga obavezuje i zakletva koju je dao prilikom stupanja na dužnost predsednika Jugoslavije. Tada se zakleo na čuvanje Jugoslavije, njenog teritorijalnog integriteta i poštovanje Ustava, a ništa nije učinio da te svoje reči i ostvari. Naprotiv, desilo se sve suprotno i oko Jugoslavije i oko Ustava - Jugoslavija je ukinuta, a Ustav je pogažen.
Sedmo, ta nova državna zajednica Srbija i Crna Gora nema funkcije zajedničke države. Ova ocena, naravno, nije izrečena na osnovu broja organa koje Ustavna povelja predviđa za tu nazovizajednicu, već na osnovu sadržaja poslova koje Povelja propisuje. Skupština, predsednik, savet ministara su tako organizovani da moraju izražavati autentičnu volju država članica uz obavezan paritet, rotaciju, institucionalne mehanizme koji sprečavaju bilo kakvo donošenje odluka bez saglasnosti tj. političke volje druge strane.
Činjenica je da se odluke u Skupštini Srbije i Crne Gore donose uz uslov da za njih glasa većina od ukupnog broja poslanika iz svake države, a to pokazuje pravi domet ove zajedničke Skupštine. Konsenzus je ovde uveden na mala vrata, a zna se da takav način odlučivanja po pravilu blokira rad organa.
Postojanje Srbije i Crne Gore kao jedinstvenog subjekta međunarodnog prava je umanjeno, relativizirano ovlašćenjima koja su Srbija i Crna Gora kao samostalne države dobile u međunarodnim odnosima. One mogu da uspostavljaju međunarodne odnose sa drugim državama i međunarodnim organizacijama, zaključuju međunarodne ugovore i sporazume, osnivaju predstavništva, ne kaže se koja, diplomatska, konzularna, trgovinska. Učlanjuju se u međunarodne univerzalne i regionalne organizacije i volja tih međunarodnih organizacija, tj. interesi velikih sila biće nešto što će odlučivati o njihovom konačnom prijemu u te organizacije.
Ne zna se ko kreira spoljnu politiku državne zajednice Srbije i Crne Gore, ali se zna njen cilj, uključivanje u te evropske strukture i usklađivanje prakse i propisa sa evropskim međunarodnim standardima, što govori o jednostranosti te spoljne politike. Druge zemlje, za nas jako bitne, uopšte se i ne pominju.
Ustavna povelja predviđa uvođenje pariteta na rotacionoj osnovi u predstavljanju u međunarodnim organizacijama, što daje mogućnost dvema državama za mešanje u nadležnosti državne zajednice. Sa druge strane, stalna rotacija predstavnika država ukazuje na jednu neozbiljnost nove državne zajednice u međunarodnim odnosima, jer neće biti bitno kako se obavlja posao, ko obavlja posao, već iz koje države članice.
Najveća praznina Ustavne povelje, najveća greška nalazi se u oblasti ekonomije. Povelja predviđa dva odvojena privredna sistema i njihovu harmonizaciju u skladu sa principima i standardima Evropske unije. Odvojeni privredni sistemi imaju različite nacionalne valute, posebne centralne banke, sopstvena carinska područja i prihode, sopstvene fiskalne sisteme. Evropska unija u ovom slučaju prihvata rešenja koja je kod sebe davno ukinula i time faktički priznaje da buduća Srbija i Crna Gora nije ni jedno tržište, niti jedna država.
Nijedan od dva ministra koji imaju bilo kakve veze sa privredom neće biti u situaciji da donosi zakone iz svoje oblasti. Nema ni makroekonomske politike Srbije i Crne Gore, a da ne pominjem i druge nedorečene odredbe, kao na primer o slobodnom kretanju kapitala koje, u uslovima postojanja različitih nacionalnih valuta i finansijskih tržišta, ne može biti potpuno.
Komandovanje vojskom pokazuje svu razvodnjenost i neefikasnost rešenja o državnoj zajednici, sadržanih u Povelji. Vrhovno komandovanje vojskom je u nadležnosti vrhovnog saveta, koji čine predsednik buduće Srbije i Crne Gore i predsednici država članica. Oni odlučuju konsenzusom. Vrhovni savet, tj. ta tri predstavnika čine kolektivnog komandanta, model koji je ranije bio poznat i koji je otišao u istoriju kao neefikasan. Rukovođenje vojskom je opet paradoksalno. Umesto predsedniku Srbije i Crne Gore, dakle nominalnom šefu države, dato je ministru odbrane, što je ustavno - pravni nonsens.
Savet ministara, kao skup pet ministara - za spoljne poslove, odbranu, ekonomske odnose sa inostranstvom, unutrašnje ekonomske odnose, ljudska i manjinska prava, predstavlja vladu državne zajednice Srbije i Crne Gore, vladu koja ne vlada, zajednice koja to nije. Ministri u svom ministarstvu ne utvrđuju niti vode politiku. Oni koordiniraju rad odgovarajućih ministarstava država članica. Od njih pet dvojica se, ministri odbrane i spoljnih poslova, posle dve godine rotiraju. Ima i drugih rešenja koja pokazuju apsolutnu ograničenost ove povelje i da je ona sve samo ne povelja državne zajednice, odnosno povelja zajedničke države.
Osmo, za poslanike Socijalističke partije Srbije, pored Ustavne povelje, neprihvatljiva je i odredba pratećeg ustavnog zakona kojom se onemogućava zamena poslanika koji bude glasao ili koji bude nastupao protiv odluka i stavova političke stranke sa čije je liste izabran. Ako građani na izborima glasaju za jednu političku stranku onda logično glasaju i za politiku te stranke. Logično je da stranka može da zameni nekog od poslanika sa svoje liste, koji zarad imovinske i druge koristi glasa ili nastupa suprotno programu i politici stranke. Ako je datom poslaniku bilo prihvatljivo da bude na stranačkoj listi, onda mora poštovati politiku, program i odluke stranke. Ako pak neće, onda ne treba da bude u parlamentu ni kao poslanik stranke, ni kao nezavisan pojedinac, jer kao takav nije ni izabran.
Ovakvo rešenje nema veze ni sa potrebom stabilnosti institucija, ni sa demokratijom, ni sa pravom, niti sa pravdom. Ono ima veze sa očekivanom kupovinom glasova poslanika prelaskom iz jednog u drugi tabor, čime predlagač unapred onemogućava smenu ili zamenu poslanika. Ovo rešenje ima veze i sa najavljenom, od strane DOS-a preko štampe, raspodelom mandata poslanika u skupštini Srbije i Crne Gore.
Socijalističkoj partiji Srbije još uvek nije vraćeno pet mandata koji joj pripadaju na osnovu člana 88. Zakona o izboru narodnih poslanika i koji su nezakonitom odlukom DOS-a i predsednika Narodne skupštine dodeljeni isključenim članovima SPS koji su osnovali novu političku stranku. DOS-u je malo što mu ti poslanici daju podršku u Skupštini, već hoće, ili još bolje zbog toga hoće, da im obezbede i mesto u parlamentu Srbije i Crne Gore kao nagradu. Tako bi stranka koja nije učestvovala u izborima decembra 2000. godine voljom DOS-a imala predstavnike u budućem parlamentu državne zajednice. Očigledno, kakva zajednica, takvi i poslanici.
Kao meru za raspodelu mandata, tj. broja poslanika DOS nije uzeo rezultate saveznih izbora iz septembra 2000. godine, što bi bilo logično i za šta se mi zalažemo, jer po tim izborima sadašnja Savezna skupština radi, već se uzimaju rezultati iz decembra. Ali, i to je malo, pa se stvaraju fantomske poslaničke grupe i dele mandati.
Na kraju, poštovane kolege narodni poslanici, ponavljam još jedanput da poslanici SPS zbog svega iznetog neće glasati za Ustavnu povelju i prateće zakone, jer se njima ukida i nestaje SR Jugoslavija i suštinski stvaraju dve nezavisne države, Srbija i Crna Gora. Poslanici SPS neće glasati za Ustavnu povelju i prateći zakon ne samo zbog onog što ova dokumenta sadrže, već i zbog sadržaja kojeg nema, a koji bi jedna normalna, funkcionalna, efikasna državna zajednica trebalo da ima, kao što je jedinstvena spoljna politika, odbrana, tržište, zajednička moneta, carinski i poreski sistem i druga rešenja za koja se socijalisti zalažu u interesu zajedničke države i boljeg života građana Jugoslavije, Srbije i Crne Gore. Hvala. (Aplauz.)
Poštovane kolege narodni poslanici, javio sam se da u skladu sa odredbama Poslovnika reklamiram povrede Poslovnika, koje su učinjene juče za vreme popodnevnog zasedanja. Sticajem okolnosti, nisam bio tu. Bio sam u Despotovcu. Dole su lokalni izbori, pa sam bio na promociji našeg predsedničkog kandidata.
To je jedna priča, a druga je - čekao sam ovaj stenogram da bude gotov, da bih video tačno šta u njemu piše.
Javio sam se da reklamiram povredu Poslovnika i to članova 38, 97. i 102. Naime, juče su ovde izrečene uvredljive reči za narodnog poslanika Dragana Todorovića i za poslaničku grupu Socijalističke partije Srbije.
Predsednica Narodne skupštine nije dala pravo ovlašćenom predstavniku Socijalističke partije Srbije, gospodinu Jovanu Todoroviću, da odgovori, jer je ovlašćen za ovu tačku dnevnog reda i za sve ono što se zbiva povodom ove tačke dnevnog reda, a nije pirmenila ni mere opomene prema poslaniku koji se uvredljivo izrazio i o kolegi Todoroviću i o poslaničkoj grupi Socijalističke partije Srbije.
Naime, juče smo čuli niz kleveta, neistina, laži i to od strane poslanika koji su mimo zakona i mimo Poslovnika formirani kao poslanička grupa. Mi smo ih isključili iz partije. Oni su ovde konstatovani kao nova poslanička grupa. Mi smo ih isključili zbog tih manira laži, kleveta, falsifikata, insinuacija.
Videlo se pre neki dan šta je suština njihovog formiranja - biti nova članica DOS-a, biti u Skupštini kada je potreban kvorum, glasati, kada je to potrebno za neki zakon. Sva reforma te poslaničke grupe sastoji se u tome da se podrži predlog Vlade i verovatno da se ne izglasa nepoverenje Vladi i da se ne održe novi parlamentarni izbori.
Čuli smo juče jedno smešno objašnjenje, to je da je sudbina tih mandata vezana za odluku Ustavnog suda Republike Srbije. Nemojte, molim vas. Ovaj cenjeni dom nije dobio nikakav stav, ni odluku, ni zaključak, niti bilo šta od Ustavnog suda Republike Srbije. Ima mnogo zakona koji važe, pa se primenjuju. Kada Ustavni sud donese neku odluku, onda se ne primenjuju.
Zakon o ekstraprofitu se primenjuje, bez obzira što su neke odredbe osporene ili se vodi postupak o osporavanju tog zakona. Zna se kome pripadaju mandati.
Mandati pripadaju političkoj stranci. To je stav nadležnog odbora ove skupštine.
Još jedna stvar. Što se tiče Vrhovnog suda i njihove navodne odluke, ne verujem da će ijedan sudija Vrhovnog suda svoj status sudije i ono što radi staviti u funkciju ljudi koji su falsifikovali dokumenta, da bi doneo odluku koja njima odgovara. Hvala.
Nisam zadovoljan, tražim da se Administrativni odbor izjasni.
Poštovane kolege poslanici, brojke, barem kada je reč o ovom amandmanu, mogu sakriti suštinu našeg zalaganja i zašto smo predložili ovaj amandman, pa ću ja u nekoliko rečenica pokušati da kažem narodnim poslanicima o čemu se radi.
Prvo i osnovno, mi smi predložili izmenu pozicija unutar ove opšte sume sredstava i predložili smo da se u Ministarstvu pravde Republike Srbije izdvoje sredstva u visini od 50 miliona dinara za naknadu troškova odbrane optuženih građana pred Haškim tribunalom. Mi pre svega mislimo na odbranu Slobodana Miloševića i drugih ljudi, ali pre svega na odbranu Slobodana Miloševića. Činjenica je da je na osnovu Odluke Vlade Republike Srbije predsednik Milošević isporučen Hagu, mi kažemo da je kidnapovan, a vi tvrdite da je isporučen. Činjenica je da je u Hagu. Smatramo da ima dovoljno dobrih razloga zbog naše države da se obezbede sredstva da bi se i njemu, ali i drugim ljudima, ali kažem primarno njemu pomoglo da obezbedi dovoljan broj svedoka koji bi kazali šta i oni misle o svemu onome što se zbivalo na prostorima bivše Jugoslavije u ovih 10 godina.
Možda se to nekima ne dopada kao priča, ali je činjenica da se tamo ne vodi suđenje samo predsedniku Miloševiću, već se kroz suđenje predsedniku Miloševiću sudi i ovoj državi i ovom narodu. Prihvatili vi to ili ne, ali to pokazuje sve ono što se tamo zbiva.
Druga stvar, koju smo mi tražili u ovom amandmanu, jeste da se smanje troškovi namenjeni Ministarstvu finansija i to troškovi putovanja. Zamislite samo kada su za Ministarstvo finansija namenjeni troškovi u iznosu od 151 milion, a Narodna skupština Republike Srbije sa 250 poslanika, odvojena su sredstva od 78 miliona.
Treća stavka, koja je za nas takođe bitna, mislili smo da je u okviru te opšte sume potrebno da se poveća iznos sredstava Fondu za razvoj Republike Srbije. Naravno, mi smatramo da jednostavno ova država nema budućnost bez proizvodnje, bez stvaranja nove vrednosti, da se ne može u nedogled uzimati novac od građana, da ta stara štednja, koja postoji, a to je činjenica, ima svoju granicu i da se moraju značajnije izdvajati sredstva u okviru onoga što bi država trebala da radi u svojoj ekonomskoj strategiji da bi se stvarala nova vrednost. Bez nove vrednosti ova država jednostavno neće moći da funkcioniše. Možda će godinu, možda dve, ali ona nema perspektivu bez stvaranja nove vrednosti.
Na kraju, da ne bih preskočio i taj deo, predložili smo da se povećaju sredstva za Kolubarski okrug zbog zemljotresa. To je zakon koji važi i za sledeću godinu. Ovde predviđena sredstva su, po našem mišljenju, mala. Još nije sve otklonjeno u tom okrugu, što je bilo razoreno tokom zemljotresa i zato smo predložili da se ta pozicija poveća ovim predloženim sredstvima. Očekujem da ćete prihvatiti ovaj amandman.
Hvala, gospođo predsedavajuća. Želeo bih u ime kolega koji su podneli ovaj amandman da pozovem, naravno, Narodnu skupštinu Republike Srbije da glasa za ovaj amandman. Mislim da je dobar amandman. U ime toga, povodom budžeta želeo bih da kažem samo dve stvari. SPS je stranka opozicije i neće podržati ovaj budžet, jer smatra da ima mnogo razloga i glasaće protiv budžeta. S obzirom da je budžet najvažniji dokument Vlade, logično je da ne podržavamo ni Vladu. A da je Vlada na dnevnom redu, ne bi ni nju podržali. Ovo govorim iz razloga, a glasanje će biti i videćemo kako će ko glasati. Ako neko od vladajućih stranaka bude glasao protiv budžeta i pridruži se opoziciji, nek sam objašnjava građanima Srbije zašto je to učinio. To isto važi i za kvazi opozicione i kvazi parlamentarne stranke. Pitanje budžeta, pitanje Vlade su ona pitanja gde se određuje struktura i gde se pokazuje kakva je koja stranka. Hvala vam.
Poštovano predsedništvo, kolege narodni poslanici, gospodine ministre, razmatranje Predloga zakona o izmenama i dopunama budžeta Republike Srbije za 2002. godinu bi bilo potpuno da su narodni poslanici Skupštine Srbije dobili izveštaj o utrošenim sredstvima budžeta Republike Srbije za period januar-oktobar ili novembar ove godine, za koji sam saznao da ga je Vlada usvojila, ali ga mi nismo dobili. Tada bi se moglo videti kako su trošena sredstva iz budžeta, ko je trošio više sredstava nego što je to Skupština odredila i zašto, jer takvih sigurno ima.
Pošto takvog izveštaja nema, ostaje mi da u ime poslaničke grupe SPS-a o predloženom zakonu konstatujem sledeće: da taj zakon, u stvari, potvrđuje ono što Vlada Republike Srbije ne sme javno da kaže, da je stanje u privredi Srbije jako loše; da se predviđene projekcije prihoda budžeta ne mogu ostvariti; da se mora izvršiti preraspodela sredstava; usput za Vladu završiti dva-tri potrebna posla, tj. pojačati propaganda, a sve to građanima Republike Srbije predstaviti kao maltene jednu tehničku stvar, kao da je sve u najboljem redu.
Sama Vlada Republike Srbije priznaje na stranici 7. ovog predloga zakona, da je došlo do smanjenja doprinosa po osnovu smanjenja broja zaposlenih, po podacima za prvih devet meseci. Vlada Republike Srbije ne pominje koliko ima zaposlenih lica u Republici Srbiji, ali različite naučne institucije koje se bave analizom privrednih kretanja konstatuju da je taj broj skoro stigao do milion.
Vlada Srbije se isključivo bavi privatizacijom za male pare, u nekim slučajevima za neverovatno male pare se prodaju preduzeća. Nema oživljavanja proizvodnje. Proizvodnja stagnira i u poljoprivredi i u građevinarstvu. Nema bržeg osnivanja novih preduzeća, otvaranja novih radnih mesta. Po stopi nezaposlenih Srbija je prva u Evropi. Vlada primenjuje politiku sirovog liberalizma. Tržište će počistiti sve domaće proizvođače, jer ih država uopšte ne štiti.
Preduzeća će biti rasprodata, a radnicima kako bude, a vidimo kako im je, jer većina od njih dobija otkaz. To povećanje broja nezaposlenih znači novi udar na budžet i fondove socijalnog osiguranja. Zbog toga se i deo sredstava budžeta prebacuje i povećava organizacijama socijalnog osiguranja i Fondu penziojsko-invalidskog osiguranja.
Što se tiče ostalih stavki budžeta, jasno je da je suma od četiri milijarde dinara za restrukturiranje banaka namenjena za isplatu otpremnina za nekoliko hiljada zaposlenih, koji su ostali bez posla zbog likvidacije četiri najveće banke u Srbiji.
Iz ovog predloga zakona, iz teksta koji smo dobili, nejasna je pozicija 371 u razdelu Ministarstva za ekonomske odnose sa inostranstvom, pod oznakom "Transferi ostalim nivoima vlasti", sa namenjenom sumom od dve milijarde dinara.
O kojim se nivoima vlasti radi u Srbiji, ili je u pitanju nešto drugo? Smatram da je odgovor u svakom slučaju potreban. Ovakvih pozicija i pitanja svakako ima još, ali bih vašu pažnju skrenuo još na svega dva. Prvo, u rebalansu budžetu se predviđaju značajna sredstva, i to 2,6 milijarde dinara za Javno preduzeće RTS, a to samo po sebi ne bi bilo ništa čudno, da sama Vlada Republike Srbije nije to isto javno preduzeće svojim postupcima dovela praktično u fazu raspadanja.
Vlada je početkom 2001. godine, ne vodeći računa uopšte o sudbini RTS-a, tražila da se Skupština izjasni, a skupštinska većina je to i učinila, o ukidanju izvora finansiranja RTS-a. Setite se samo šta je tada od predstavnika Vlade Republike Srbije sve bilo izgovoreno, da bi se opravdalo ukidanje izvora finansiranja RTS-a.
Suštinski, DOS, i naravno, Vlada Republike Srbije, prednost su dali svom izbornom obećanju u odnosu na sudbinu RTS-a, i naravno, svih zaposlenih. Vlada se nije osvrtala na činjenicu na koju smo mi socijalisti tada upozoravali, da RTS mora imati svoje izvore finansiranja, da je reč o nacionalnoj televiziji koja ima veliki značaj, da ona uopšte ne zaslužuje takvu sudbinu itd, ali naši zahtevi tada nisu pomogli.
RTS-u je tada bila namenjena uloga javnog preduzeća koje treba da propadne ili, kako Vlada voli popularno da kaže, da se transformiše. Kako su u međuvremenu Vlada Republike Srbije, a i skupštinska većina, kako su uvideli da marketinga nikada nije dosta, a da privatne televizije i štampani mediji nisu dovoljni da bi se građanima Srbije reklo ono što oni hoće, da bi se ubedili u to što Vlada Republike Srbije radi, jer su svi relevantni pokazatelji stanja, ne samo u privredi Srbije, već i u drugim oblastima života negativni, i jer se objektivno ne mogu opravdati loši rezultati rada Vlade, prema RTS-u je primenjena druga strategija - direktno stavljanje svih programa RTS-a u funkciju politike Vlade Republike Srbije.
Čast izuzecima, ali na svim programima, pored, naravno, obavezne muzike i sporta, redovno su prisutni predsednik Vlade i resorni ministri, kako bi građanima Srbije još bolje objasnili stvarnost. Kao, nije istina to što vam se događa, već ono što vam Vlada Republike Srbije kaže da jeste. RTS je tako od proklamovanog servisa građana, postao servis Vlade Republike Srbije.
Najnoviji biser sam čuo pre neki dan, da je urađena sistematizacija novih radnih mesta u RTS-u, i verovali ili ne, za vodeća mesta u RTS-u, za urednike informativnog programa, njihove zamenike, uopšte se ne predviđa visoka ili viša stručna sprema, kao potreban uslov. Znači, radi se o tome da se i kroz sistematizaciju radnih mesta samo legalizuje postojeće stanje, odnosno još više učvrsti pozicija ljudi koji rade direktno u funkciji Vlade.
Drugo, istu funkciju ima i druga stavka u rebalansu budžeta Republike Srbije za 2002. godinu, a to je povećanje sredstava za nevladine organizacije. Naravno, tu ne mislim na društvene, invalidske, socijalno- humanitarne, stručne i druge organizacije i udruženja građana, koji imaju svoju vrlo konkretnu ulogu u društvu i značaj za građane Srbije, već na one klasične tzv. nevladine organizacije, koje to naravno nisu, jer aktivno sarađuju sa Vladom Republike Srbije i za koje se sada izdvajaju dodatna novčana sredstva.
Kao što su imale svoju ulogu i bile pomoć DOS-u u vreme kada je DOS bio opozicija, tako su sada nevladine organiizacije vrlo aktivna, logistička podrška Vladi Republike Srbije u vršenju vlasti. Zato Vlada Republike Srbije i preuzima obaveze Grupe G - 17, aminuje isporuke brašna pekarima, ali i velikodušno oprašta dug od 50 miliona maraka u prethodnoj godini.
Stavka sredstava za nevladine organizacije se nalazi u razdelu nekoliko ministarstava, što govori samo za sebe. Stare dugove i sadašnju pomoć u vršenju i očuvanju vlasti treba naplatiti u novcu, i to se rebalansom budžeta upravo i čini. Zato se ne treba čuditi kada nevladine organizacije preko RTS-a, ali i drugih medija, pre predstavnika države, ali često i u njihovo ime, daju objašnjenja aktuelnih događaja, predlažu zakone o kojima se i Skupština kasnije izjašnjava, daju inicijative, koje onda država preuzima itd; postaju paralelni organi, preuzimaju tu ulogu.
Odvajanje novca, kao kroz rebalans budžeta za 2002. godinu, samo je potvrda simbioze koja postoji između Vlade Republike Srbije i organizacija koje sebe nazivaju nevladinim, a rade za Vladu Srbiju. One koje ne rade za Vladu Republike Srbije, one su uvek skinute sa budžeta.
Dakle, poštovane kolege narodni poslanici, poslanička grupa SPS smatra da ovaj drugi rebalans budžeta Republike Srbije za 2002. godinu nije dobar, da nije u funkciji interesa ekonomskog razvoja Srbije, pogotovu što se sredstva prebacuju i sa nekih drugih pozicija, jako potrebnih, kao što je agrarni budžet, a on pre svega odgovara potrebama Vlade Republike Srbije i zbog toga ga mi ne možemo podržati. Hvala.
Poštovano predsedništvo, kolege narodni poslanici, gospodo ministri, budžet jedne vlade kao sintetički dokument odražava ukupnu ekonomsku i socijalnu politiku Vlade i govori o privrednom konceptu, koliko je on utemeljen, koliko je realan. Budžet daje odgovore na pitanja odnosa Vlade prema građanima, ali ujedno suštinski govori i o samoj vladi.
Kada pogledamo ovaj predlog budžeta, analiziramo brojke, proniknemo u njihovu suštinu, možemo da konstatujemo da ovaj budžet ima jednu, ali sistemsku grešku, da nije realan, da stoji na staklenim nogama, da neće izdržati potrebe građana u 2003. godini i da će sigurno i ovaj budžet, kao i budžet za 2002. godinu, biti predmet rebalansa. Jedan mali primer. Za penzionere je rebalansom planirano za 2002. godinu 49 milijardi dinara, koliko iznosi i plan za 2003. godinu. Svi znamo da tako u 2003. godini neće biti. Broj penzionera se samo može uvećati, a nikako smanjiti. Uvećanje njihovog broja znači i realno smanjenje primanja penzionera ili će biti rebalansa, što i tvrdim.
Za poslaničku grupu Socijalističke partije Srbije postoji dosta razloga zašto se ovaj budžet za 2003. godinu ne može prihvatiti. Ja ću pomenuti samo neke. Budžet za 2003. godinu ne treba prihvatiti, jer nije uravnotežen. Prihodi su manji od rashoda, što govori samo po sebi. Već treću godinu za redom Vlada predlaže neuravnotežen budžet. Vlada je isplanirala šta će i gde da potroši i koliko. Pitanje je kako će sve to da obezbedi. Deficit u budžetu iznosi oko 47 milijardi dinara, a to je 18%. Normalno je da deficit ne bude planiran više od 5%, a ovde je 18% i to je ozbiljan problem. Kako Vlada planira da ovaj problem reši i da li ga je uopšte moguće rešiti?
Prvo, od privatizacije je planirano 15,4 milijarde dinara ili 250 miliona evra. Ako se zna da je ove godine prihod po istom osnovu oko 220 miliona evra, da je prodato sve ono što je vredelo, možemo samo zamisliti šta će biti predmet prodaje i kolika će biti prodajna vrednost naših preduzeća u odnosu na tržišnu. Prodaće se sve, pa čak i prirodna bogatstva, i to će se prodati radi pokrića deficita, a ne radi ulaganja u proizvodnju, ne za nabavku opreme, ne za nove tehnologije, ne za razvoj zemlje, ne za nova radna mesta, već samo za čuvanje socijalnog mira i logično opstanak ove vlade.
Vladu ne interesuje proizvodnja i dodatna vrednost, tako da je i besmisleno uvođenje poreza na dodatnu vrednost. Po broju nezaposlenih ljudi Srbija je već prva zemlja u Evropi. Privatizacijom zbog pokrića budžetskog deficita taj broj će sigurno biti još veći.
Drugi izvor pokrića deficita je od donacija i to u iznosu od oko 160 miliona evra. Sada je već svima jasno i Vladi Srbije i građanima, da od obećanih donatorskih konferencija za Srbiju neće biti adekvatnih rezultata, da obećanih milijardi dolara neće biti. Strateški interes zapadnih zemalja u pogledu Srbije ostvaren je pučem od 5. oktobra, tako da oni više nemaju interesovanja za ozbiljna ulaganja u Srbiju. Posebno je loše, čak i ako se donacije delom ostvare, što ta sredstva ne idu u privredu, već se planiraju u potrošnju.
Treći izvor, učešće kredita međunarodnih finansijskih institucija je najnepovoljniji način pokrića deficita budžeta, iz prostog razloga jer te obaveze vraćanja kredita stoje na generacijama koje će doći posle nas i u ovom slučaju važi ista primedba kao kod prethodna dva izvora. Dobijamo sredstva i ta sredstva treba usmeriti na podsticanje privrednih aktivnosti, a ona se koriste u potrošnju.
Predlog budžeta pokazuje da Vlada Srbije ne odstupa od kursa finansiranja iz potrošnje. Učešće poreza na promet i akciza čini dve trećine ukupnog prihoda budžeta. Najgore je što se ta potrašnja bazira ne na domaćim proizvodima, jer proizvodnja u Srbiji praktično nestaje, već na uvozu robe široke potrošnje. To najbolje potvrđuje spoljno-trgovinski deficit, koji će ove godine najverovatnije preći 3,5 milijarde dolara ili drugim rečima pokrivenost uvoza izvozom iznosi svega jednu trećinu - 36%. Spoljno-trgovinski deficit samo za ovu godinu iznosi oko jedne trećine bruto domaćeg proizvoda.
Budžet je loš, baš povodom ovog problema, što ne obezbeđuje sredstva za stimulisanje izvoza. Otvaranje novih supermarketa drugih država na najatraktivnijim lokacijama u Beogradu, bez obezbeđenja bilo kakvog reciprociteta, pokazuje da država ne vodi računa o nacionalnim interesima. Kada je već zanemarena industrijska proizvodnja, zbog čega ova vlada ne podržava i ne podstiče razvoj poljoprivrede u većem stepenu nego što je to predviđeno u ovom predlogu budžeta.
Agrarni budžet ne bi trebalo da bude moneta za potkusurivanje više potrošenih para, da služi za rebalans budžeta kao prethodnih godina, već se budžetska sredstva moraju usmeravati za te namene, kao i u izgradnju krupnih infrastrukturnih objekata. Uvidom u visinu pojedinih sredstava po ministarstvima i pozicijama može se primetiti da preko 70% čine rashodi za zarade zaposlenih i čuvanje socijalnog mira. Kada Vlada kaže da se više sredstava ne može obezbediti, da postoje limiti u prilivu sredstava, da se porezi ne mogu povećavati, onda sama Vlada pada u grešku, koju ona izmenama i dopunama poreskih zakona nije ispravila.
Naprotiv, umesto da visina poreza građana Srbije odgovara njihovoj ekonomskoj moći, a gotovo svi se slažemo da u Srbiji postoji značajna nejednakost u ekonomskoj poziciji građana, ne slažemo se oko objašnjenja uzroka takvog stanja. Vlada Republike Srbije je predložila, kao što se sećate i kao što je ova skupština prihvatila, proporcionalni metod oporezivanja, umesto progresivnog i time ujedno i pokazala svoj karakter desničarske vlade i time, praktično, preraspodelila teret poreskih obveznika sa bogatih na srednji stalež i socijalno najugroženije kategorije stanovništva.
Poštovane kolege poslanici, mi poslanici SPS-a smatramo da je ovakav predlog budžeta naduvan, da nije realan, da će pući tokom sprovođenja. Problem je konceptualne prirode. Vlada je prihvatila i primenjuje politiku surovog liberalizma, ne vodi računa o domaćoj privredi, koja dozvoljava uvoz strane robe i jeftinu kupovinu privrednih kapaciteta Srbije.
Porez na promet se može naplaćivati i puniti budžet dok građani budu trošili svoje rezerve, ali i tu postoje granice. Problem je što se ne stvara nova vrednost koja bi se mogla trošiti i koja bi trebala biti izvor prihoda i za građane i za državu. Postojeća politika Vlade Srbije ne računa na stvaranje nove vrednosti i obnavljanje rezervi koje su stvorili oni koji se najviše kritikuju u ovom domu.
Memorandumom predviđena makroekonomska i monetarna politika Vlade Republike Srbije u naredne dve godine ne garantuje da će proizvodnja biti povećana i životni standard stanovništva poboljšan. Time je sama Vlada Republike Srbije dala odgovor o realnosti ovog budžeta, tj. da nije ostvariv, a samim tim je i za nas socijaliste neprihvatljiv.
U ime poslaničke grupe SPS zamolio bih gospodina Jovanovića, a i druge prisutne poslanike DOS-a, da ako žele da vode političke obračune sa svojim bivšim koalicionim partnerima, koji to još uvek jesu, da to rade javno. Skupština je mesto za tako nešto, da nas socijaliste i predsednika Miloševića ostave van te priče.  Ako hoćemo pošteno, svi smo mi u njegovoj senci. Ako imate nešto na naš račun, onda izvolite i recite: gospodo socijalisti, to to i to. Rado ćemo odgovoriti.
Poštovane kolege narodni poslanici, javio sam se na repliku povodom izlaganja šefa poslaničke grupe DOS-a ...
Molim vas, pomenuta je pljačka iz kase, kako to ne znate, nemojte molim vas ...
Molim vas, kako nije rekao, pomenuo je ...
Vi meni ne date repliku?