Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Borisav Kovačević

Borisav Kovačević

Partija ujedinjenih penzionera, poljoprivrednika i proletera Srbije – Solidarnost i pravda

Govori

Upravo završavam, samo ću reći sledeću. Dozvolite mi tih nekoliko sekundi.
Mislim da je zakon, bez obzira na sve ovo što sam rekao, jedan ne možete pobeći od tog utiska, ja sam ga temeljno iščitavao, jedan od najbolje pripremljenih uz sve ovo što ovde danas rečeno, jedan od najbolje pripremljenih, najsveobuhvatnijih, najtemeljnije urađenih sa veoma širokom javnom raspravom u kojoj su učestvovala i nauka i praksa i firme i sve institucije koje se dotiču ove oblasti. Zato ja ovaj zakon pozdravljam i poslanička grupa PUPS-a će, naravno, podržati ovaj zakon i strategiju koja je danas na dnevnom redu, o kojoj ja nisam govorio. Hvala vam na ovim ustupljenim sekundama.
Gospodine predsedavajući, gospođo ministarko i saradnici, poštovane kolege i koleginice poslanici, prateći u zakonu ovaj, kako ga ja zovem, pojmovnik, odnosno u članu 3. definicije izraza koji se u zakonu nalaze smatrao potrebnim da se ova lista od 22 izraza dopuni sa dva nova izraza, jer postoje takođe upotrebljeni u ovom zakonu, a mislim da nisu inače široko poznati i dovoljno jasni ljudima koji će i koristiti, nisam čak siguran ni da mnogi proizvođači sami, kad se tiče o individualnim proizvođačima, fizičkim licima, itd, da znaju šta ti izrazi znače.

To su izrazi – maceracija i senzorno ocenjivanje, kao što sam rekao. Ja ne plediram da sam dao najbolju definiciju, to je ono što sam ja našao jer moram priznati da ni sam nisam znao šta znači – maceracija, recimo. Te definicije koje sam našao ja sam ponudio. Molim ako one po vašem mišljenju nisu dovoljno jasne, potpuno ih naravno promenite, ali molim da ova dva izraza uđu u član 3. kao tačka 23. i 24. jer je to jako potrebno da bi zakon u praćenju bio jasniji i jednostavniji. Hvala vam lepo.
Samo hteo da kažem da prihvatam obrazloženje koje je dato za odbijanje ovog amandmana.
Gospođo predsedavajuća, gospođo ministarko, koleginice i kolege poslanici, ja se nisam javljao po ovim amandmanima koji su prošli, a koje sam podneo, jer se podrazumeva da sam potpuno zadovoljan obrazloženjem i da, naravno, to prihvatam, da ne bih zadržavao i oduzimao vreme.
Ovde sam našao za potrebnim da se ovde samo malo, gospođo ministarko, razjasnimo. Nisam znao, u vašem obrazloženju je navedeno da se ovde poštovala uredba. Međutim, ja mislim da je ovaj moj predlog amandmana za izmene, čini mi se, čistiji i eksplicitniji. Jer, ako se kaže u tekstu Predloga zakona da je dozvoljeno višejezično deklarisanje koje nije u suprotnosti sa podacima napisanim na srpskom jeziku, ja predlažem da bude dozvoljeno višejezičko deklarisanje ako je istovetno sa podacima napisanim na srpskom jeziku. Smatram da između istovetnog i suprotnog postoji jedno široko polje nijansi koje ne moraju značiti suprotno, ali mogu značiti izmenjeno. Zato mislim da ne bi bilo suvišno da stoji da bude istovetno i onda smo načisto.
U sledećoj stvari, kad se radi o nazivu kategorija koje se navode na deklaraciji, kaže se u Predlogu zakona da ti nazivi, tj. imena ne smeju da se prevode na deklaraciji. Ja sam rekao da umesto da ne mogu da se prevode da se moraju pisati u originalu. To je, čini mi se, puno jasnije i ne vidim da bi se ovim narušila uredba, bila bi ispoštovana. Mislim da bi u našem duhu bila mnogo jasnija i preciznija. Eto, toliko.
Hvala, predsednice Skupštine.
Moje pitanje bi bilo upućeno ministru poljoprivrede, gospođi Snežani Bošković Bogosavljević.
Naime, mislim negde 2013. godine ovde smo u Skupštini u jednoj raspravi bili, ticala se poljoprivrede, tadašnji ministar gospodin Knežević je izjavio, odnosno najavio pripremu strategije o poljoprivredi. Znam da nju nije lako sačiniti jer traži pristup ekspertski, analitički, širokog broja problema, pitanja koji se ne tiču samo poljoprivrede itd, i stoga pravljenje takve strategije zahteva dosta vremena. Ali, mislim da je proteklo dosta vremena, da mi to daje za pravo da postavim pitanje aktuelnom ministru, da li se nastavilo na pripremanju te strategije ili se od nje odustalo?
Pitanje koje ide uz to i da je ovde predsednik Vlade možda bi bilo i logičnije da njemu direktno postavim, ali svejedno. Da li je u percepciji Vlade poljoprivreda kao jedan od primarnih sektora razvoja? Od toga naravno zavisi i kakva će biti strategija. To je, molim ministarku da ovo pitanje prvo koje sam akcentirao, pruži odgovor.
Druga stvar koja se tiče istog pitanja, ako smo odustali od strategije u poljoprivredi, želeo bih da čujem razloge zbog čega? Ako se nije odustalo, imamo li, odnosno Vlada, ministarstvo, ima li plan do kada treba da ponudi strategiju na usvajanje? Toliko za ovo prvo javljanje. Hvala.
Veoma sam zahvalan na ovakvom odgovoru, a mislim da će to značiti kao informacija jako punom onim ljudima, odnosno znamo koliki broj našeg stanovništva u stvari svoju egzistenciju bazira na poljoprivredi.
Hteo bih dodatno pitanje koje bi mi bilo veoma interesantno, odnosno za one koji slušaju od građana, a to je sledeće - da li je Strategijom predviđeno restrukturiranje proizvodnje primarne u poljoprivredi. Mislim na to da nam za račun do sada predominantne proizvodnje u ratarstvu, recimo, žitarica, da li smo predvideli veće podsticaje za razvoj ostalih grana poljoprivrede kao što je recimo, vrlo interesantno povrtarstvo, gde imamo situaciju neiskorišćenih prirodnih resursa, zato da bi u toj grani mogli da tom granom obezbedimo celogodišnju proizvodnju, a ne samo jednu berbu kada su žitarice u pitanju, a imamo te uslove kao recimo, navodim primer Mačvanskog regiona koji ima sve uslove prirodne za to.
Ima kvalitetno zemljište i njegovu konfiguraciju, leži na toploj vodi već decenijama, dokazano i sa postojećim bušotinama, oivičen najvodonosnijim dvema rekama domaćim, Drinom i Savom.
Šta se tu planira u takvim situacijama, da li se o tome dovoljno vodilo računa, da jednom prestanemo da strukturu u primarnoj proizvodnji i u poljoprivredi imamo maltene istu kakvu smo imali pre pola veka?
Lepo je čuti ovako optimističku predstavu cele situacije na tako uverljiv način i ja vam stvarno verujem i nadam se da će se to ostvariti, pri čemu mislim da je jako bitno, a sada nemamo vremena da raspravljamo, jako bitno i mislim da ste na to bacili akcenat, a to je da što pre izradimo projekte specifikacije proizvodnje po određenim regionima, zavisno od klimatskih i svih drugih prirodnih uslova. To je jedna stvar.
Druga stvar, ja vam toplo preporučujem da ne uradite nešto što je uradila, znate koja je bila pre vas ministarka poljoprivrede, gledao sam taj skup i jedan dogovor sa seljacima, kada su rekli da proizvode dosta, a da im treba pomoć, da ne mogu da plasiraju, a njen odgovor je bio – pobogu ljudi, ako ste sposobni da proizvedete, sposobni ste i da prodate.
Ja na to komentarišem i sada – šta će onda proizvođačima u poljoprivredi država i Ministarstvo, ako im neće pomoći u plasmanu, posebno mislim kada se radi o stranim tržištima, pa vas molim, verovatno ste to predvideli, jako bi bilo bitno da tu imamo konkretne planove.
Hvala lepo.
Poštovani potpredsedniče Skupštine, uvaženi ministre i vaši saradnici, cenjene koleginice i kolege poslanici, danas imamo raspravu, bar dosadašnju, koja se kreće u dva smera ili, pošto je materija takva kada govorite o policiji i njenoj širokoj delatnosti, onda dolazite u situaciju da odete u širinu pa se bavite svim bezbednosnim problemima, itd. Sa druge strane smo imali one koji su raspravljali konkretno o predloženim izmenama, što treba da radimo prekosutra u amandmanskom delu. Pokušaću da ne uradim ni jedno ni drugo.
Ono što želim da kažem jeste da je policija kao služba sigurno daleko najvažniji segment unutrašnjeg sistema bezbednosti, odnosno unutrašnjih poslova, da je policija jedan od najvažnijih segmenata ukupnog sistema nacionalne bezbednosti ove zemlje, sa jedne strane, a sa druge strane da je policija segment bezbednosti koji je u dnevnom najdirektnijem, direktnijem nego bilo koji drugi segmenti, doticaju saradnje sa građanima i direktno njima okrenut. To je segment čiju delatnost, s druge strane, građani svakodnevno najbolje vide u svojoj neposrednoj okolini.
Sa druge strane, imamo Zakon o policiji koji je donet pre 10 godina. Sada se priprema novi zakon o policiji posle 10 godina u sasvim ili u mnogo čemu izmenjenom i društveno posebno bezbednosnom ambijentu. Ne bih da idem u širinu koje su današnje karakteristike svih provinijencija kriminala za razliku od onog pre 10 godina, itd, itd.
Dakle, sve to nameće potrebu jednog apsolutno ozbiljnog pristupa pravljenju novog zakona o policiji i ja u tom smislu pozdravljam opredeljenje ove Vlade i Ministarstva da praveći ovaj zakon, kao što je ministar malopre rekao, konsultuju najbrojnije društvene strukture i najšire strukture da bi se upravo napravio zakon koji će odgovoriti potrebama i trenutku, a istovremeno anticipirati sve buduće moguće razvojne pojave kriminala, itd.
Sa druge strane, kada govorimo o ovim predloženim izmenama i dopunama Zakona o policiji, mislim da je dobro opredeljenje da se naprave ove izmene i dopune iz dva razloga. Prvi, čini mi se da se u tome uspelo, da se ne čekajući da se donese novi zakon o policiji odmah, promptno poboljšaju uslovi za efikasniji rad policije, kao što je reorganizacija ili doorganizacija pojedinih segmenata u službi policije ili sektora, itd, kao što je pitanje, ako hoćete u tom smislu, i status izvršilaca tih bezbednosnih zadataka koje policija obavlja.
Jako je značajno da smo u okviru ovih izmena i dopuna pojačali, čini mi se, uz amandmane, onoliko koliko sam pogledao, uloga, što je za mene vrlo značajno, ministra u sagledavanju globalnog bezbednosnog procesa koji pokriva policija. Čini mi se da se to u poslednje vreme, poslednjih godina, pomalo gubilo, pa su znali ministri unutrašnjih poslova da kažu – nemam ja ništa sa tim, to je stvar policije. Ovde je konkretno rečeno. Ako se procenjuje da u jednom segmentu društva, na jednom delu teritorije ili na celoj teritoriji dolazi do uslova koji će bezbednosno značajno pogoršati situaciju, onda mora da bude ministar prvi koji će sa političko-bezbednosnog aspekta proceniti i moći da reaguje ako treba i kod Vlade i tražiti nastup, a ne da se ostavi, pa da taj čovek bude direktor policije. Direktor policije je stručni rukovodilac, a ne politički. Za mene je to jako bitno što je prepoznato u ovom trenutku i mislim da će se takvim rešenjem poboljšati rad policije.
Sa druge strane, mislim da su prepoznate neke eskalirajuće pojave kriminala, posebno poslednjih nekoliko godina, a ovde je dosta pominjano, jer je to za mene kriminal, ovde govorimo o otmicama maloletnika ili odraslih, itd, ali to je kriminal. Dakle, to je prepoznato i sada ne moramo da čekamo donošenje novog zakona.
Ono što je za mene bitno, kada su data ova rešenja o izmenama i dopunama ovog postojećeg zakona, to je da to nisu ponuđena rešenja trenutno za ovaj momenat, nego su to rešenja koja će sigurno, mislim, gospodine ministre, kao takva, naći mesto i u novom zakonu. Data su kvalitetna rešenja, ne na brzinu i ne za kratko vreme, i to je ono što je vredno u ovim izmenama i dopunama.
Ono što je bitno u poslednjem delu, mislim da će ovaj novi zakon koji donosimo, a to pokazuju ove izmene i ova rasprava danas, zakon o policiji novi nametnuće potrebu izmena mnogih drugih zakona, pogotovo oni koji tretiraju druge i različite službe bezbednosti i one koje čine kompletan bezbednosno-obaveštajni sistem, itd, moraće naći.
Prema tome, trpeće mnogi drugi zakoni i izmene, a sa druge strane, čak i da ne inicira ovaj zakon izmene u tim zakonima treba ih menjati da bi one pratile ovo sve, a sve to kada sagledate, takve izmene svih zakona onda dolazimo na jednu krovnu stvar, a to je i molim ministra da on kao značajan faktor, odnosno značajna funkcija u celom tom sistemu ima u vidu i podrži to. Sve će to nametnuti i nameće potrebu da pristupimo izradi nove strategije nacionalne bezbednosti kompletne. Hvala vam lepo.
Gospodine predsedavajući, uvaženi ministre Stefanoviću, poštovani saradnici ministra, cenjene koleginice i kolege poslanici, Zakon o privatno obezbeđenju, kao što je ovde dosta puta rečeno i ponovljeno, prvi put reguliše jednu decenijama neregulisanu materiju, odnosno sektor društvene, državne, kako hoćete, delatnosti u ovoj zemlji. To nosi sa sobom teškoće, kako je i ministar u nekoliko navrata rekao, zbog toga što ne postoji potreban nivo i stepen iskustva u determinisanju takve delatnosti u društvu i primene zakona. Ja mislim da su, bez obzira na sve što je ovde izrečeno i iz kojih motiva, nije bitno, predložene izmene i dopune ovog zakona sasvim opravdane i u skladu sa onim što očekujemo da kroz iskustvo, primenu zakona sazreva u ovom društvu.
Što se tiče roka primene zakona, slažem se, i to ćemo verovatno kroz predložene amandmane, ministar je već nagovestio spremnost na prihvatanje takvih amandmana, a u smislu produženja roka primene zakona. Bez obzira kako to uradimo i za koji rok se opredelimo, čini mi se da se nismo jasno opredelili šta znači primena zakona. Da li je to rok do koga treba da budemo pripravni u svakom smislu, i institucije, i pravna lica koja se time bave, i korisnici privatnog obezbeđenja za punu primenu zakona ili je to rok kada stvarno treba da bude izvršena apsolutno puna primena zakona, ako primena zakona uopšte može biti potpuno apsolutno?
Ja ću reći samo jednu stvar, mi možemo sada uzeti i ne 1. april, možemo uzeti kraj 2016. godine, ali će mnogo stvari zavisiti da li ćemo i mi biti i tada primeniti zakon. Recimo, navešću samo jednu, koja je možda jedna od efemernijih stvari, zavisiće i od toga koliko će se pravnih lica dosadašnjih korisnika privatnog obezbeđenja opredeliti za tzv. autonomno privatno obezbeđenje, odnosno koliko će se firmi u ovoj zemlji opredeliti za sopstveno obezbeđenje. Recimo, da će i to da uslovljava mnoge stvari i td, i td. Prema tome, moramo biti fleksibilni što se toga tiče.
Drugo, hoću da dam svoj osvrt na kritike ovde koje su upućene o probijanju rokova kod definitivnog propisivanja kroz prateće akte ovog zakona i td, pa do početka primene i td.
Znate, ja trenutno rukovodim jednim stručnim udruženjem koje se 47 godina bavi privatnim obezbeđenjem, između ostalog, 24 godine sam ja u tom stručnom udruženju. Zašto ovo govorim? Govorim zbog toga što kada imate to iskustvo i kada ste u toj oblasti onda sagledavate i onu drugu stranu. Ne može i neće biti krivac u primeni zakona, poštovanju rokova, niti može biti, mogu biti samo institucije, i ne zavisi samo od njih, zavisi i od onih koji primenjuju privatno obezbeđenje, koji se bave privatnim obezbeđenjem, ali isto tako i od korisnika tog privatnog obezbeđenja.
Dakle, nemojmo biti isključivi i kažemo isključivo je krivo za sve to ministarstvo. Nije isključivo krivo ministarstvo. Ne branim nikoga, niti može biti isključivo kriv ministar.
Mislim da ćemo biti u situaciji, obzirom da tako kažem da je ovo nova materija, očekujem i uopšte neće biti iznenađenje, ako mi već početkom sledeće godine ili polovinom godine budemo imali nove izmene i dopune ovog zakona. Zato što će primena zakona izbaciti u praksi mnoge stvari i probleme koje ćemo morati dograđivati. Za mene to nije nikakvo čudo, jedan zakon koji je potpuno nov da se mora dograđivati kroz sukcesivne izmene i dopune te materije.
Reći ću samo par stvari zbog kojih sam se i suštinski javio. Upravo pre nego što sam ja uzeo reč, govoreno je ovde o Strategiji nacionalne bezbednosti. Ministar je rekao jednu stvar usput, koja, a jeste i ona razlog, koja zahteva, ali ima mnogo više elemenata izmenjenih u odnosu na period kada je ova aktuelna Strategija donošena. Jednostavno, politički, društveni, bezbednosni ambijent je promenjen i on zahteva inovaciju Strategije nacionalne bezbednosti. Obzirom da vodi jedan društveni resor koji je jedan od najznačajnijih segmenata te nacionalne bezbednosti, a isto tako mislim, ja ću to pokrenuti i kroz Odbor za bezbednost i unutrašnje poslove, i zvanično da i kroz Odbor to pokrenemo, mislim da treba pristupiti, naravno ništa preko kolena, dobro organizovano, za izmenu, odnosno za novu Strategiju nacionalne bezbednosti.
Zašto sam ovo pomenuo? Zato što mi sada imamo segment privatne bezbednosti prvi put uređen zakonski. Nije moguće da se u Strategiji nacionalne bezbednosti sada segmentom nacionalne bezbednosti smatraju i mediji, a da se ne smatra segmentom nacionalne bezbednosti sektor privatnog obezbeđenja, koji ima plivajući, sada jedan aproksamativni još uvek podatak, da u njemu imate čitavu jednu vojsku od 40, 50 hiljada ljudi, sa 60 do čak, barata se i 90 hiljada cevi. To mora da bude vrlo precizno i jasno uklopljeno u sistem nacionalne bezbednosti.
A pro po toga ću sada reći jedan nedostatak veliki ovog zakona koji sada imamo. O njemu sam govorio, ako se neko seća i kada smo ga usvajali. Imamo Zakon o privatnom obezbeđenju u kome nemamo ništa regulisano i propisano što se tiče Agencija ili firmi za privatno obezbeđenje, u vanrednoj situaciji, u neposrednoj ratnoj opasnosti, da ne govorim u ratnoj situaciji. Zašto to postaje još delikatnije? Zbog toga što u tom sistemu privatnog obezbeđenja imao jako prisutan i veoma relevantan i značajan za bezbednosni sistem prisutan ino faktor, kroz veliki broj stranih firmi obezbeđenja koja ovde rade. Kako ćemo sutra da uvedemo pravilo i kako će se ponašati vlasnik jedne takve firme za obezbeđenje koja ima nekoliko hiljada zaposlenih sa nekoliko hiljada cevi itd. kako će se on ponašati i kakve su njegove obaveze u ovakvim situacijama koje sam nabrojao? Konačno, i u redovnoj situaciji.
Ko tim ljudima sa hiljadama cevi komanduje u takvim uslovima? Njegova zemlja ili stranac koji mu daje posao? Samo sam nabacio jedan problem koji se postavlja kao takav. Zato mislim da iniciram tako nešto što je čini mi se, vrlo značajan ukupan državno pitanje koje treba urediti.
Na kraju bih samo u vidu neke napomene rekao, hajde ljudi da kada pristupamo raspravi o ovakvim stvarima, o izmenama i dopunama bilo kog zakona, da nam bude jasno kako tome pristupamo, jer je danas ovde jako puno govoreno o tome što izmenama i dopunama ovog zakona opšte nije inicirano. U nekim ne momentima, nego čitavim delovima rasprave smo raspravljali kao da smo seli, imao sam utisak da ova skupština raspravlja treba li menjati određeni zakon i na kom planu, u kojim pravcima ga treba menjati? I to može da bude rasprava. To može da inicira nadležni odbor. Nije zabranjeno, ali mislim da ovde sedimo kada govorimo o izmenama i dopunama kada razgovaramo o predloženim izmenama i dopunama, a ne o svemu mogućem. To sve moguće možemo da predložimo da se u nekom novom pristupu izmena i dopuna učini. Toliko. Hvala.
Gospodine predsedavajući, ja sam pre skoro sat i po vremena dobio nalog da se pripremim za diskusiju. Da sam sportista ne znam kakav, do sada bih pregrejao od pripreme. Više od sat vremena traje rasprava u ovoj Skupštini koja nema nikakve veze sa dnevnim redom.

Razumem ja da je tema intrigantna, aktuelna i značajna. Ali, to se u Skupštini drugačije raspravlja, ja bar mislim. Ili uz prisustvo predstavnika aktera kojih se tiče tema, ili Skupština formira anketni odbor, anketni odbor to sve ispita i onda izađe pred Skupštinu.

Ovako, Poslovnikom je predviđeno i ostavljena mogućnost predsedavajućem, meni je žao što ode dosadašnji predsedavajući, ali ja ću to reći, predviđeno je da predsedavajući može da prekine repliciranje. Predsedavajućem skoro sat i po vremena nije palo na pamet da to učini.

Poslovnikom je predviđeno to i zbog toga da bi se Skupština u raspravi vratila na temu, a ja sam pripremio izlaganje upravo na temu. Poslovnikom je to predviđeno i zbog toga što se pretpostavlja da će naredni učesnik u raspravi odnosno poslanik imati da kaže nešto pametno o temi koja se raspravlja.

Ja nisam umišljen i ne mislim da bi rekao ne znam koliko pametno, ali ja sam rešio da napravim presedan kao poslanik, jer to do sada niko nije uradio, od kada sam ja poslanik. I ne zato što će Skupština izgubiti mnogo jer neće čuti, zaboga, moje pametne misli, nego zato da bi izazvao pozornost nas ovde u Skupštini da se ovako rasprava od strane bilo kog predsedavajućeg ne može i ne sme voditi. Ja molim predsedavajućeg neka uzme stenogram i neka je proanalizira, da vidi kako je vodio ovaj deo sednice. U to ime, kao svoj revolt na tako nešto i želju da to više ne bude tako, ja odustajem od diskusije.
Poštovani predsedavajući, uvaženi ministre, poštovane koleginice i kolege poslanici, rad službi bezbednosti uopšte, pa naravno i BIA, je takve prirode da je uvek, kao i u svim zemljama, u principu u sudaru sa mogućnošću kršenja prava građana, odnosno suprotstavljeni su uvek u njihovom radu tajnost i transparentnost. Zato je rad službi bezbednosti svugde, pa i kod nas, jedna od najdelikatnijih delatnosti u okviru ukupnog sistema bezbednosti u jednoj zemlji.

Mislim da je ovim izmenama postignuto nekoliko stvari i na ovom pravcu, a to je da su kod primene posebnih mera službi bezbednosti, odnosno u konkretnom slučaju BIA, garantovano, više nego do sada, obezbeđivanje i čuvanje prava građana, s jedne strane. S druge strane, mislim da je ovim izmenama obezbeđen sigurniji pristup primeni ovih posebnih mera od strane službe. Dakle, ja cenim da je data veća sigurnost ljudima u službi kod primene ovih mera.

Treće, mislim da je uvedena daleko više nego do sada, da tako kažem, uloga uslovno rečeno kontrolna od strane pravosudnih organa. Treće, postignuta je veća efikasnost u efektu primene tih mera, između ostalog i time što je skraćeno vreme od inicijative za primenu mera do njihove primene. Kao što znamo bili su termini 76 časova itd, sad je to 48.

Međutim, mislim da bi trebalo još tekst ovih izmena, tekstualno precizirati, o tome je govorila koleginica Batić, u smislu da su sada pomalo neke od tih predloženih odredbi pomalo tekstualno nemušte, nejasne, pa bih ih trebalo pojasniti.

Treće, mislim da ima mesta još da se skrate ovi ostavljeni rokovi. Ako je potrebno direktoru BIA 48 sati kada mu inspektor, radnik, nagovesti potrebu i saznanje da treba uključiti nove prostorije, nova komunikaciona sredstva za primenu posebnih mera, ako je njemu ostavljeno 48 sati, to mi je još i razumljivo, jer treba da pribavi i preciziraju sve činjenice koje treba da dostave sudu. Ali zato mislim, možda grešim, nisam pravnik, nisam iz te branše, ali zato mislim da je mnogo 48 sati sudu da donese odluku, odnosno naredbu da se posebna mera primeni.

Hteo bih da kažem još nekoliko stvari, koje kad dođu ovakve stvari kao što su ove izmene i dopune, koje podstiču na razmišljanje i potrebu da malo šire, kada je u pitanju bezbednost i bezbednosni sistem, pogledamo, mislim da ove stvari i mnogo druge o kojima smo govorili, sećate se kada smo raspravljali o Zakonu o VOA i VBA, itd, mislim da je potrebno što pre i ja predlažem, ako mogu sebi da dozvolim, prosto tražim kao poslanik pa i u ime svoje poslaničke grupe, da se što pre pristupi dopuni, odnosno doradi strategije bezbednosti iz razloga što imamo nastale nove okolnosti. Usput, izgleda da je za ovu temu malo efemerno, ali nije. Poplave su pokazale koliko nam je potreban i na tom planu sistem samozaštite.

Mislim da u strategiju bezbednosti treba ugraditi daleko snažniji sistem samozaštite kada su u pitanju najkorenitije stvari sistema bezbednosti zemlje, to je jedna stvar. Druga stvar, strategijom treba obezbediti, što sada po meni nije slučaj, da građanin bude ne objekat bezbednosti kao što je to sada pretežno, nego da se postavi u funkciju subjekta bezbednosti u daleko većoj meri nego što je to sada vidljivo u strategiji, a to bi nametalo onda i potrebu takvog postavljanja suštastvenog subjekta i kroz zakone i dovelo bi do nekih izmena zakona kao što su i ove sada o kojima danas ovde govorimo i mnoge druge.

Treća stvar koja bi se morala revidirati strategijom bezbednosti, to je funkcija i uloga onako kako je danas postavljena medija u celini kao dela sistema bezbednosti. Ne možete govoriti o medijima kao delu sistema bezbednosti po strategiji kako ona govori, a da istovremeno imate medije koji imaju svoje izvore preko kojih čitamo svakog dana, dobijaju i podatke o konkretnom dosijeu, o podacima iz dosijea, a da nikome direktno i konkretno iz propisa dosadašnjih nije naloženo, mada to treba da rade već po opštim propisima, da mora da istraži gde je prekršena tajnost. Očigledno je prekršena i niko ne reaguje godinama na takve stvari. Naravno, ja medije ne krivim zato, oni traže ekskluzivnost, traže senzaciolizam, pogotovo kod privatnih medija, vlasnici teraju urednike, urednici teraju novinare na to i to je na neki način i logično, ali gde smo mi država, kao sistem?

Mislim da bi takođe trebalo dograditi i već iz ovog dvogodišnjeg iskustva Odbora za kontrolu službi u tom segmentu bezbednosnom, način, metodologiju, sadržaj kontrole od strane kontrolne funkcije Skupštine kroz Odbor u službama bezbednosti i u sistemu bezbednosti kao takvom.

Bez želje da povredim bilo koga, čini mi se da u ovoj sada situaciji mi imamo kontrolu bezbednosti, odnosno službi bezbednosti spolja.

Mislim da za dobru kontrolu mora se ući u sistem iznutra, ako sam dobro shvaćen. Iznutra znati suštinu stvari i onda nam se ne bi moglo desiti, pomenutoj ovde, pa ću ja uzeti taj primer, da se govori, kao što znate, dizana je velika halabuka oko toga, da je prisluškivan predsednik države, predsednik Vlade itd.

Oko toga se postavlja kao krunsko pitanje – ko je to izvršio? Krunsko pitanje nije ko je to izvršio, krunsko pitanje je - šta nam radi kontraobaveštajna služba, odnosno kontraobaveštajna zaštita? Krunsko pitanje je – kako je taj mogao da dođe i da prodre do funkcionera koji se štiti? To je suštinsko pitanje. Dakle, te stvari moramo da ispravimo na ovom planu kada govorim o potrebi revidiranja strategije bezbednosti.

Još jedna stvar je vrlo bitna. Kada je upitanju kontrola službe bezbednosti, oprostite ali moj utisak je sa strane je takav da smo zaboravili kod kontrole službi bezbednosti, kada se radi o skupštinskoj kontroli, na kontrolu i Biroa za koordinaciju službi bezbednosti kao sastavnog segmenta tog kompleksa.

Ja ću reći samo jednu situaciju. Imamo ovih dana situaciju sa generalima policijskim itd. Svugde se pominje to da li su trebali ranije da urade ovi ili oni, ali šta je radio tu Biro za koordinaciju službi bezbednosti? On je morao to da vidi i da prati, odnosno kontrola skupštinska, odbor morao je da vidi to i da upozori ako to Biro za koordinaciju službi bezbednosti nije video.

Zato mislim da ima mesta da se u sistem bezbednosti kao sistem bezbednosti uđemo i da studiozno, sistemski i sistematski da krenemo, a da ovo danas što radimo bude početak kada su upitanju propisi iz oblasti bezbednosti zemlje. Hvala vam lepo.
Gospodine predsedavajući, dame i gospodo kolege poslanici, pri kraju smo ove rasprave. Mislio sam da će neko pomenuti ono o čemu sad hoću da govorim, pa da ne govorim. Rizikovaću, jedino nisam slušao danas u današnjoj celoj raspravi dvoje ili troje kolega i koleginica, moguće je da su oni nešto rekli u toliko se izvinjavam ako nešto ponovim.
Dakle, pred početkom smo pregovaranja sa Evropom. Ulazimo u pregovarački proces koji ne znači samo verbalno pregovaranje, nego sigurno jeste i višegodišnji proces, uz koji paralelno mora ići i u većem ili manjem stepenu reformisanje ovoga društva u Srbiji.
U tako jednom složenom procesu jako je bitno da postoje pravila, da tako kažem ponašanja i mislim da je u tom smislu ovaj dokument o kome danas razgovaramo krucijalna stvar za taj višegodišnji naporan, vrlo složen i izuzetno značajan proces i period za ovu zemlju. Taj proces podrazumeva višeslojno uključivanje kad je u pitanju vlast, ukupna u zemlji i kad su u pitanju svi njeni organi, pa i više od toga. Zato je značajno da se sve te stvari urede i mislim da je ovaj dokument sveobuhvatno rešio najznačajnija pitanja u tom smislu.
Ono o čemu bih hteo na tom fonu danas da malo skrenem pažnju, pri tome napominjem da amandmanski nisam pripremio da reagujem na neke stvari, ali mislim da se i ovako može doprineti i da se lako može ugraditi. Radi se o sledećem. U ovom dokumentu po meni svi odnosi u svim pravcima su regulisani dobro. Ono što je suštinska stvar na koju skrećem pažnju, to su relacije Skupštnskog tela u liku Odbora za evropske integracije. Odnos ovim dokumentom su određeni i regulisani odnosi Odbor-Vlada, i obrnuto, ali mislim da do kraja nisu definisani odnosi Odbor-Skupština.
Odbor je radno telo Skupštine, ali čini mi se da nedostaje u ovom dokumentu ono što predstavlja obaveštavanje Odbora za evropske integracije, obaveštavanja Skupštine od njegove strane o aktuelnim trenucima značajnim temama i delikatnim pitanjima u samom pregovaračkom procesu od strane Odbora prema Skupštini. Zatim, njegovo reagovanje prema Skupštini kad su u pitanju stvari koje postaju neusaglašene na relaciji Odbor-Vlada i predlozi Odbora Skupštini da oko toga raspravlja, zauzme stavove, da se Skupština odredi prema takvim pitanjima.
Uzeću kao primer da bi jasnije bilo, član 19. u kome se kaže – da predlog pozicioniranja u pregovaračkom procesu na određene teme Vlada dostavlja Odboru za evropske integracije. On svoje mišljenje i sugestije dostavlja Vladi, a Vlada povratno je dužna da to razmatra i da izvesti Odbor o tome. Šta ako Vlada nije prihvatila sugestije Odbora koje su samo njegove neproverene u Skupštini? Da li treba da dođemo u situaciju da vagamo ko je kompetentniji oko određenog pitanja, da li Odbor sa svojim sastavom, ili Vlada sa svojim sastavom?
Nigde ne stoji kakve su obaveze Odbora u daljem procesu. Da li u toj situaciji treba obavestiti od strane Odbora Skupštinu da se ona prema tome odredi? Ovako kad ostane, ako bi se podrazumevalo da Odbor daje konačan stav,onda se bojim da ćemo zadirati u stepen samostalnosti Vlade u vođenju spoljne politike. Mislim da bi trebalo još jednom odredbom definisati te obaveze Odbora prema Skupštini u ovom smislu, kako sam govorio ili kada je ovde rečeno da Vlada dva puta godišnje izveštava Skupštinu, i Skupština razmatra njen izveštaj, ali isto tako predstavnik Vlade zadužen za pregovore tromesečno izveštava, a na zahtev Odbora, može i češće izveštava Odbor.
Šta ako imamo drastične stvari koje treba razmatrati, recimo, na tromesečnom izveštaju člana Vlade koji dolazi između dva šestomesečna izveštaja. Hoće li Odbor biti aktivan prema Skupštini, da li ćemo mu ostaviti na volju, ili ćemo ga ovim dokumentom obavezati da mora u tom slučaju izvestiti Skupštinu da se Skupština oko toga odredi i prema Vladi i njenom poziciranju u aktuelnom momentu, ili u daljem pregovaračkom procesu? Hvala.
Gospodine predsedavajući, gospodine ministre, koleginice i kolege poslanici, mislim da se ovde pravi stravična greška sa neprihvatanjem ovog amandmana. Da u ovoj zemlji nismo narušili ono što značajno nju čuva, a to je institut tajnosti u opštem smislu, državne tajne itd, ne bi se ovaj predlog u budžetu, oko problema o kome je govorila koleginica Joksimović, ne bi se ni pojavio u ovoj formi.
Postali smo država bez tajne, sve u ime demokratije. Nemojte da me neko optuži sada da sam protiv demokratije. Ali, kad bolje pogledate, zemlje u svetu sa najrazvijenijom demokratijom imaju upravo najstrože čuvane državne tajne, a mi dozvoljavamo da na sednici Skupštine, ako se sećate, kada smo govorili o Rezoluciji za pregovore sa Briselom, podlegli pritiscima u samoj Skupštini od određenih stranaka, da stvar koja treba da bude konkretno tajna, gospodine predsedavajući, uzeću od vremena poslaničke grupe, dozvolili smo tada da skinemo veo tajne sa tog dokumenta i da sebe drastično onemogućimo u nastavku pregovora u Briselu. Čak i to.
Ako ostane u budžetu ovako kako je rečeno i ne prihvati se ovaj amandman, mi ćemo definitivno i ono što je sinonim u svetu, u svakoj državi, sinonim čuvanja tajne, mi ćemo obelodaniti i izneti kao na dlanu pred svet.
Molim vas, kada se radi o službama bezbednosti o kojim je govorila koleginica Joksimović, radi se i o službama kontraobaveštajne provinijencije i obaveštajne. Ako kontraobaveštajno štitimo državu, ne možemo izneti javno kako to radimo, a kroz ovo u dobroj meri to činimo. Ono što je najjači argument, ja sam i ministra Krstića pitao kada se naša grupa sa njim sastala - koliko smo predlogom budžeta pokrili zakone i zaključke, stavove Skupštine koje smo usvajali u toku godine? Jedan od tih je ovaj koji je navela predsednik Odbora za kontrolu službe bezbednosti, a to je da se ne iskazuje budžet za tu namenu na uobičajeni način, kako se svi drugi prikazuju. Najjači argument jest to što je iznela da smo usvojili taj zaključak i vrlo konkretno rekli u zaključku da, kada bude budžet na redu, da se to mora imati u vidu. Mi to sada direktno kršimo.
Gde ćemo stići, kao Skupština, ako sopstvene zaključke i stavove ne budemo poštovali u novim odlukama koje donosimo, kao ovom prilikom. Hvala lepo.
Hvala, gospodine predsedavajući.
Uvaženi ministre, gospodine Dačiću, poštovane kolege i koleginice poslanici, konačno i Srbija uređuje privatni sektor bezbednosti. U Strategiji nacionalne bezbednosti značajan elemenat, odnosno sektor predstavlja upravo ovaj privatni sektor bezbednosti u ukupnoj bezbednosti zemlje.
No, bez obzira na to i bez obzira što smo još pre nekoliko godina usvojili Strategiju nacionalne bezbednosti, Srbija je do skoro bila među tri zemlje, a mislim da je bila i poslednja, koje ovu oblast nisu uredile. U tako neuređenoj oblasti logično da je, najblaže rečeno, vladao potpunim voluntarizam. Zato u ovoj oblasti godinama caruje netržišno poslovanje. To je jedna od veoma markantnih karakteristika delovanja u ovoj oblasti.
Druga stvar koja je do sada bila veoma karakteristična za ovako neuređen sektor, to je da su u veoma velikom broju i procentu zaposlenih u ovom sektoru bili i neadekvatno, da upotrebim taj fini izraz, obučeni, ali i kompromitovani kadrovi, gledano sa mnogo aspekata.
Zatim, kao što znamo, nije postojala nikakva evidencija zaposlenih i njihovog naoružanja, odnosno nije postojala potpuna, ni centralizovana. Ne postoji približno tačna, a čuli smo to i od ministra malopre, da se računa sa nekom aproksimativnom brojkom od 3.000 kompanija u ovoj oblasti, ali se ne zna koje su u ovom trenutku aktivne.
Nije do sada bilo regulisano prikupljanje, a posebno ne čuvanje podataka, što je sa bezbednosnog aspekta izuzetno delikatno. Zbog toga, a i zbog drugih razloga, bilo je jako puno narušavanja građanskih prava ili ljudskih prava i sloboda. To je jedna od stvari zbog kojih je takođe vrlo značajno što se ova oblast uređuje.
Na kraju, može se nabrajati mnogo toga, ali jedna od karakteristika dosadašnjeg delovanja u ovoj oblasti je bila u velikom broju izražena utaja poreza, što je za zemlju takođe vrlo bitno.
Privatni sektor bezbednosti je u celom svetu i veoma značajna i legitimna privredna grana, a ova zemlja ni o tome nije vodila računa. Mi danas nemamo nijednu instituciju u zemlji koja je imala preciznu, kao što se vidi iz onoga što sam malopre rekao, evidenciju bar kompanija, pravnih lica u privatnom sektoru bezbednosti. Da ne govorim o nekim drugim podacima i evidencijama.
Zbog svega toga, zakon koji je pred nama krčkao se nekih 10-12 godina, od inicijative da se ova oblast uredi, čak mislim da je na uređenju ove oblasti radilo nekih četiri-pet vlada do sada, a konačno će ova Vlada, kao što mnoge stvari danas definitivno ona uređuje, urediti ovu oblast.
Donošenje ovog zakona predstavlja konačno zavođenje reda i poretka u ovoj izuzetno za društvo značajnoj, a bezbednosno osetljivoj i delikatnoj oblasti.
Takođe, kao što sam malopre rekao, ovaj zakon i njegov veliki značaj jeste u oblasti ljudskih prava i sloboda. Jeste veliki doprinos dizanju na veći stepen zaštite ovih prava.
Ceo privatni sektor bezbednosti jeste do sada bio, sporadično kroz razne zakone i pojedinačnim odredbama u tim zakonima uređivan, ali je falio ovakav krovni zakon u ovoj oblasti. On sada, ovako ponuđen, poslanička grupa PUPS procenjuje, definitivno uređuje celovito sve aspekte delatnosti u privatnom sektoru bezbednosti.
Poseban značaj uvođenja ovog zakona jeste što će konačno podići na potreban zadovoljavajući nivo obavljanje poslova u ovoj delatnosti. Uređenje ove oblasti i podizanje kvaliteta usluga na zahtevni nivo doprinosi, duboko sam ubeđen, i većoj bezbednosti građana.
Ova zakon će takođe ukloniti, ili na podnošljivu meru dovesti, nelojalnu konkurenciju koja je masovno vladala u ovoj oblasti i suziti prostor raznim centrima moći kojima je dosadašnji, hajde da upotrebim izraz, dosadašnji haos u ovoj oblasti veoma pogodovao. Mislim da je to jedan od bitnih razloga što se donošenje ovog zakona je ovako dugo trajalo i što se povlačio zakon itd. Mislim, da je tu bilo otpora, jer oni koji u mutnom love, ne odgovara im da se ova oblast uredi.
Kod ovoga svega ima jedna stvar na koju želim da ukažem kod uvođenja zakona, kod realizacije zakona, a to je da ćemo se sresti sada pod novim okolnostima sa sledećom situacijom. Poslovi u ovoj oblasti se dižu na viši kvalitet i samim tim više cene usluga neće biti na ovom nivou, a bile su na najnižem nivou u Evropi, na nivou sata prosečnog od 1,9 evra. U ogromnom broju zemalja je to bilo negde do devet evra, a u najrazvijenijim zemljama čak 28 evra.
Dakle, višestruko će, ovo što zakon zahteva, podići cene usluga. Biće mnogo manje onih koji će moći to da plaćaju, a javlja se mnogo veća potreba za obezbeđenjem od objekata pa nadalje, obzirom na narastanje kriminala, tako da će zbog toga biti jako značajna funkcija kontrole u sprovođenju zakona.
Iz tih razloga verovatno će više nego do sada biti primenjivana kategorija samozaštite u ovoj oblasti, samozaštitne delatnosti, odnosno da će mnoga preduzeća, mnoge institucije, sami organizovati prema ovom zakonu svoju bezbednosnu zaštitu, ali onda to treba žestoko kontrolisati, jer tu će se mnoge manjkavosti podvlačiti iz želje da se to što jeftinije sprovede.
To znači da službu kontrole treba izuzetno dobro organizovati, propisati, a ne da nam kao što je do sada bilo, bar po nekim podacima koje sam čitao, to je bio neki prosek na 1.800 čak kompanija jedan inspektor. To je bila neka srazmera i to ne sme tako ostati.
Zato je jako važno, takođe, da se ovim zakonom propisan rok donošenja podzakonskih akata, svih ovih koja su predviđena, završi u šest meseci kako je propisano.
Značajno je takođe, da se što pre donesu ta podzakonska akta zato što mislim da će se njima u dobroj meri moći nekako iznivelisati određene manjkavosti ovoga zakona. Ukazaću na nekoliko. Nemamo precizno regulisano, ministar je o tome govorio, ali nije eksplicitno čini me se u zakonu rečeno, moguće je da će u ovim aktima, da li će ovaj sektor, privatni sektor bezbednosti bar posredno biti pod nadzorom i demokratskom civilnom kontrolom.
Zatim nije precizirano dovoljno, da li će, a kada je u pitanju vlasništvo kompanija privatnog obezbeđenja šta je sa vlasnicima u liku stranih državljana. Mislim, da to treba preciznije regulisati bez obzira na druge zakon itd.
Takođe, ovde su pominjale i kolege, a želim i ja takođe da podvučem, znam da je zakonom o policiji nešto regulisano, ali ne znam koliko, ali mislim da mora vrlo eksplicitno, čak bi bio za to, u smislu da se zabranjuje privatnim kompanijama privatnog obezbeđenja da angažuju kao izvršioce aktivne policajce. Dakle, to se mora potpuno jasno i eksplicitno izraziti.
Na kraju ima još jedna stvar koja nije u ovom zakonu ničim dotaknuta, a mislim da je trebalo. Hteo bih da ministar ovo čuje. Dakle, nije ničim regulisano, regulisan status, položaj, obaveze objekata privatnog obezbeđenja u neposrednoj ratnoj opasnosti ili u ratnoj situaciji. Tim pre, što imamo kad posmatramo broj zaposlenih u ovom sektoru, broj komada oružja, imamo sve uslove sutra za paravojsku. Tim pre što je brojnost u ovom sektoru veća pojedinačno i od brojnosti armije i od brojnosti policije.
Tim pre, što nemamo, uređenu, centralizovanu, sutra, uslovno rečeno, komandu tim snagama. Tim pre, što i danas imamo, i izreći ću nešto što je možda i nije prilika i jeste, mislim da kada bih danas tragali, malo šire, personalno za onima koji učestvuju u ovim navijačkim, kako ih zovemo jadima, da bismo među njima našli mnogo onih koji su sada u privatnom obezbeđenju, odnosno obrnuto kad bi pretresli privatno obezbeđenje tamo bi našli mnoge od ovih. Malopre sam rekao da su i ti kompromitovani likovi danas uposleni u privatnom obezbeđenju.
Zato, među amandmanima koje sam podneo jeste i sledeći, zato ne mogu da prihvatim, gospodine ministre da se u zakonu kaže da oni koji su proveli tri godine do sada na poslovima obezbeđenja, nisu obavezni da polažu ispit, nego automatski dobijaju licencu.
Šta ćemo sa ogromnim brojem onih koji su radili tri godine do sada u privatnom obezbeđenju, ali su ovi likovi o kojima govorimo. To ne smemo dopustiti, zato mislim da iz zakona, i to sam intervenisao amandmanom, da to proveli u vojsci, ovde, onde i privatnom obezbeđenju, to privatnom obezbeđenju mora da otpadne.
Dakle, da ne bih oduzimao više vremena, poslanička grupa PUPS je svesna da zakoni će ovaj zakon, praksa morati još da doteruje, tako je sa svakim koji se prvi put donosi, a tim pre što ćemo mi iz ovog haosa preći na uređeni deo posla i da će se on usavršavati dalje i dograđivati, mislimo da je ovakav kakav je, sreća za ovako neuređenu do sada oblast i da ćemo konačno imati jedan segment, pre svega bezbednosni, iz ljudskih prava, daleko bolje uređen, i iz toga razloga će ova poslanička grupa u danu za glasanje podržati ovaj zakon. Hvala vam.
Gospodine predsedavajući, poštovane koleginice i kolege poslanici, moje pitanje je upućeno ministru poljoprivrede.
Naime, 22. januara ove godine, kada smo raspravljali o podsticajima u poljoprivredi, tadašnji ministar gospodin Knežević je najavio izradu nacionalne strategije u poljoprivredi, izjavivši da je ona upravo u toku. Od tada više ništa nismo čuli o tome. Interesuje me da li je u opciji novog ministra stvarno izrada te strategije i kada će ona biti pred Skupštinom? Hvala lepo.