Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Marko Đurišić

Marko Đurišić

Socijaldemokratska stranka

Govori

Poštovani, naravno verujem da ćete računati ovih 15 sekundi koliko nisam bio u mogućnosti da govorim.
Poštovani gospodine predsedavajući, povređen je član 108. ovog Poslovnika. Prethodni govornik koji je govorio više od 20 minuta, jedno 15 minuta iznosio je uvrede na račun poslanika i političkih stranaka u ovoj Skupštini, a vi ga niste opomenuli.
Juče smo imali situaciju, gospodinu Babiću, vi ste se javili ovoj Skupštini, kada je spomenut Goran Knežević i tada smo ustanovili da ovo nije sudnica i da ne može na način na koji je govorio gospodin Martinović danas da se govori ni o kome u ovoj Skupštini, a gospodin Martinović je govorio o tome kako se krade, kako se kralo u Kraljevu.
Na kom sudskom procesu je dokazano da je iko krao u Kraljevu, gospodine Martinoviću? Ako ima lopova u ovoj Skupštini i ako ćemo da delimo etikete jedni drugima, onda ću ja da kažem da ste vi najveći lopov u ovoj Skupštini. Imate pet plata, 400.000 dinara imate iz budžeta Republike Srbije i vi ste lopov.
Ja ne dozvoljavam da me vi nazivate lopovom.
Hvala poštovana predsednice, prisutni ministri, kolege poslanici, željno sam čekao ovo diskusiju i ceo dan danas proveo u sali sa željom da dobijem odgovor na neka pitanja koja me muče od dana kada je proglašena vanredna situacija. Osećao sam da tu nešto nije u redu.
Ovaj izveštaj, koji smo dobili pre dve nedelje počinje tako što govori o tome kako je 15. maja u 11, 00 časova održana vanredna sednica Republički štab za vanredne situacije na kojoj je predloženo da se proglasi vanredna situacija koja na sednici Vlade u 13, 00 časova i proglašena.
Onda se ovaj izveštaj uglavnom bavi stvarima koje su se dešavale od tog trenutka ali mogu da se pronađu i neke stvari koje su se dešavale i u danima pre. To su ovi izveštaji Hidrometeorološkog zavoda o kojima je i koleginica Batić malopre govorila i sada to na ovom papiru izgleda crno ovde. To crno u prirodi je crvene i znači da su prognozirane naročito opasne vremenske pojave takvog intenziteta da mogu da predstavljaju opasnost za bezbednost ljudi i životinja. Ovo prvo upozorenje koje je izdato 12. maja govori da će 14. i 15. da su prognozirane takve prilike.
Moje pitanje koje sam postavio premijeru Vučiću, koji nažalost nije ovde kada smo ovde jedini put do sada govorili ovde kada su bili odgovori Vlade na poslanička pitanja – zašto vanredna situacija nije proglašena ranije. Bio je odgovor kako u Bosni i Hrvatskoj nikada nije proglašena vanredna situacija na celoj teritoriji. Za mene to nije odgovor.
Želeo sam da dobijem odgovor, zašto je Štab za vanredne situacije formiran tek 15. maja, kada je već u 18 opština dan ranije bila proglašena vanredna situacija? Zašto je vanredna situacija proglašena tek u 13, sati 15. maja? Poplave su elementarna nepogoda koja može srećom da se predvidi jednim delom. Obim padavina, pa možete da predvidite šta će da se dešava. Zemljotresi nisu ta vrsta elementarne nepogode. Požari takođe.
Zakon o vanrednim situacijama kaže da se vanredna situacija za Republiku Srbiju, odnosno njen deo, proglašava ako postoji neposredna opasnost da će zahvatiti, ili ako je već zahvatila najmanje dve opštine. Ovde su se dešavale stvari i situacije u kojima su sati i minuti imali veliku odluku. Da se nešto uradilo dan ili dva ranije, možda bi neki život bio spašen, možda bi neka materijalna šteta bila manja. Naravno da nije moglo da se spreči sve, ali nešto od toga jeste. Ja sam želeo, i čekao sam ovu raspravu da bi dobio odgovore na ta pitanja. Pošto premijer danas nije tu, iako je najavljivao da će biti kada bude ova rasprava. Nije tu ni ministar unutrašnjih poslova ceo dan. Ja se bojim da ja neću dobiti odgovore na ta pitanja.
Čuli smo, ja kada sam pročitao ovaj izveštaj mogao sam da vidim i gde je bio ministar Velimir Ilić. Tada sam postavio pitanje, takođe gde je bio ministar za vanredne situacije. Ima na dve strane u ovom izveštaju gde je bio sve ministar. Ali ministar je danas rekao, za mene jednu frapantnu stvar. Ministar za vanredne situacije je rekao kako je takva bila situacija da smo mi morali sve da damo u ruke rukovođenje predsedniku Vlade.
Evo je odluka o obrazovanju republičkog štaba za vanredne situacije od 15. maja. Za komandanta dr Nebojša Stefanović, za načelnika Predrag Marić, i za članove svi ministri Vlade. Gospodina Vučića nema nigde. Gospodin Vučić nije bio ni komandant štaba, ni član štaba. Onda se postavlja pitanje u kom svojstvu se on obraćao građanima svih tih dana. Mi smo svi gledali na televiziji direktno prenošene sednice Republičkog štaba za vanredne situacije i gledali smo obraćanje gospodina Vučića. Bio sam siguran u tom trenutku da je on komandant, ali on nije bio komandant.
Ono što sam takođe hteo da pitam, danas ponovo, pošto sam to pitanje postavio na Odboru za odbranu i bezbednost, koju smo imali 4. jula, šta je sa četiri nestale osobe, koje smo čuli da je to i toliki broj čini mi se 29. maja. Pa je prvo meni ministar koji je bio na toj sednici rekao, nema više nestalih osoba. Posle 20 minuta se ipak ispravio i rekao da ima još dve. Hteo sam da čujem da li se nešto promenilo u ovih poslednjih 11 dana.
Hteo sam da razgovaram o tome zašto nije proglašena mobilizacija civilne zaštite? Zakon o vanrednim situacijama jasno definiše postojanje civilne zaštite. Na Odboru smo mogli da čujemo, između ostalog, kako u poslednjih godinu dana Sektor za vanredne situacije ne može da nabavi opremu za 1.000 pripadnika civilne zaštite, od 1.500 koliko je obučeno, a predviđeno je da ih bude 8.000. Mislim da su to ozbiljne stvari koje zahtevaju odgovor. Jer ono u čemu se slažem i sa ministrom Stefanovićem i komandantom štaba, koji je rekao da nas u budućnosti čekaju ovakve stvari. Klima se promenila i sve češće ćemo se suočavati sa elementarnim nepogodama.
Hteo sam da pitam, kada je počelo ispuštanje na Đerdapu? Koliko se sećam to je negde bilo kad je već bila proglašena vanredna situacija 15. ili 16. i trajalo je skoro dve nedelje. Sećam se te vesti da je završeno ispuštanje i da je to spušteno na najniži nivo. Ja nisam dovoljno stručan, ali sigurno da je pomoglo to što je urađeno da vodostaj na Dunavu ne pređe bilo kakvu opasnu granicu, kao ni vodostaj na Savi. I da li da je to urađeno dan, dva ili tri ranije, a moglo je već 12. maja, kada je prvo upozorenje od Hidrometeorološkog zavoda izdato. Da li je mogla da se smanji negde neka šteta? To su pitanja na koja mi moramo da odgovorimo, odnosno ova Vlada koja je bila odgovorna za rad Republičkog štaba.
Pravo na repliku.         
Gospođa ministar je pogrešno protumačila moje izlaganje, stav 1. član 104.
Poštovana predsednice, ja bih uputio pitanje ministru odbrane i načelniku VOA.
Kao što znate, na jednoj od prethodnih sednica Skupština je donela odluku o upućivanju naših vojnika i policajaca na misije u inostranstvu, u skladu sa ugovorima koje naša zemlja ima. Jedan od tih ugovora, jedna od tih misija je misija u Libanu.
Ako ste prethodnih dana pratili dešavanja na Bliskom istoku, vidite da se u Izraelu situaciju vojno komplikuje, a 2006. godine je nakon sukoba koji je tada Izrael imao protiv Palestinskog Hamasa, došlo je i do intervencije Izraela u Libanu koja je bila vojna, odnela je neke živote i moje pitanje je da li je urađena nova bezbednosna procena razvoja situacije? Da li i u kom obimu su ugroženi vojnici Republike Srbije koji se nalaze? Njih je, da vas podsetim 143 u ovom trenutku u misiji u Libanu. Da li država Srbija preduzima i koje mere preduzima kako bi osigurala ukoliko je ta bezbednost ugrožena, kako bi osigurala njihovu bezbednost?
Zato smatram da ministar odbrane, a i direktor, odnosno načelnik VOA koja izrađuje ovu vrstu informacija treba ne samo meni nego i svim poslanicima da daju obaveštenje o najnovijem razvoju situacije, kako bi mi, koji smo doneli odluku da ti mladi ljudi odu tamo, znali kakvim se sve bezbednosnim rizicima u ovom trenutku izlažu. Hvala.
Vi ponovo pokušavate…
Da li mogu ja da završim rečenicu?
Uopšte se nisam javio po povredi Poslovnika. Javio sam se, krenuli ste da dajete reč po diskusiji.
Ne, rekli ste gospodinu Veselinoviću da može da se prijavi sada da govori o tački dnevnog reda. Prijavio sam se da govorimo o tački dnevnog reda.
Vi mi ponovo čitate misli. Stvarno vas molim, nemojte da mi čitate misli. Rekli ste gospodinu Veselinoviću da on može da govori. Ja ću govoriti na početku rasprave o tački dnevnog reda, samo me pustite da završim rečenicu.
Znači mogu da se javim kasnije, daćete mi reč kasnije kada otvorite.
Znam, ali vi ste već krenuli da delite reč i zato sam se javio.
Hvala gospodine predsedavajući, ja prvo moram da iskažem nezadovoljstvo, zato što u toku uvodnog izlaganja ministra, nismo čuli ni jednu jedinu reč o Predlogu zakona o PIO.
Izglasali smo objedinjenu raspravu o ova dva tzv. reformska zakona, slušali smo šta je ministar pročitao sa manje ili više uspeha mogli da razumemo koji su argumenti koje je ministar ovde ispred Vlade izneo, obrazlažući izmene i dopune, ponavljam, ne novi zakon o radu, nego izmene i dopune Zakona o radu.
Iz ovoga što smo uspeli da čujemo, prvi i najvažniji argument zbog koga se ovaj zakon donosi jeste povećanje stranih investicija i otvaranje novih radnih mesta.
Meni je ta teza vrlo zanimljiva i prethodnih dana, kada je ovaj zakon usvojen, a on je usvojen na Vladi u subotu 12. jula, a danas je 15. juli, nije omogućena javna rasprava o ovom zakonu pre nego što je došao na dnevni red Skupštine, nije postignut dogovor na socijalno-ekonomskom savetu, imamo proteste sindikata, ali i nezadovoljstvo poslodavaca određenim rešenjima.
Taj argument o tome kako će ovaj zakon sada povećati nivo stranih investicija mi deluje potpuno neubedljivo, sada ću vam reći i zašto.
Ovaj zakon koji se danas menja, usvojen je 2005. godine. Nivo stranih direktnih investicija u Srbiji 2005. godine je bio milijardu i 250 miliona evra, 2006. godine tri milijarde 323 miliona, 2007. godine milijardu 821 milion, 2008. godine milijardu 824 miliona. Ovo su podaci sa sajta Narodne banke Srbije. Godine 2009. milijardu i 373 miliona, 2010. godine 860 miliona evra, 2011. godine milijardu 827 miliona evra, a onda 2012. godine 232 miliona i 2013. godine 769 miliona evra.
Sve vreme važenja ovog zakona imali smo strane investicije koje su svake godine bile preko milijardu, milijardu i po, 2006. godine preko tri milijarde evra. Od kad je došla ova Vlada, stranke koje danas čine Vladu, 2012. i 2013. godine strane investicije za dve godine nisu ni jednu milijardu evra. Projekcija za ovu godinu je jedna milijarda evra. Do sada, po nekim podacima, to je svega 200 miliona.
Ja ne vidim kako je Zakon o radu, koji važi devet godina, baš danas postao prepreka stranim investicijama. Ja mislim da je problem na drugoj strani. Problem je u Vladi koja ne ume da privuče strane investicije, koja nije u poslednje dve godine uradila ništa da privuče nekog stranog investitora. Sve fabrike koje su otvarane, na kojima je bio i premijer i ministri, u poslednjih dve godine, su fabrike koje su dogovorene pre nego što je ova Vlada i stranke koje danas čine došli na vlast u Srbiji.
Čuo sam negde, verovatno, govori se o tome kako će sad Srbija biti konkurentnija. Ja mogu da razumem jedino da će izmenama ovih zakona biti konkurentnija, jer ćemo imati najmanje zarade u Evropi. Danas, samo je Rumunija iza nas i valjda je neko mislio da ćemo mi dostići nivo stranih investicija u Rumuniji koja je preko pet milijardi, šest milijardi evra godišnje, tako što ćemo imati najniže plate u Evropi. Ako je to mera kojom vi želite da podignete konkurentnost Srbije prema stranim investicijama, onda to otvoreno i recite, jer ovaj zakon smanjuje plate, između ostalog.
Znači, građani Srbije ne treba da imaju nikakvu dilemu. Zarade će biti smanjene samo utoliko što se neće više računati minuli staž za sve godine koliko je pojedinac bio zaposlen, nego će se računati samo kod poslednjeg poslodavca. Svakome od nas će, u zavisnosti koliko puta smo u toku svog radnog veka promenili posao i koliko dugo radimo kod poslednjeg poslodavca, plata biti manja za nekoliko procenata, dva, tri, pet možda procenata.
Postoje i druge stvari na osnovu kojih će se smanjiti zarade i mislim da o tome treba danas otvoreno da govorimo. Mislim da je jedan od razloga što se nije istupilo najavljenom smanjenju zarada, kako je premijer obećao u ekspozeu, a ja koliko se sećam on je obećao da će se od oktobra o tome razgovarati, je upravo da se vide efekti primene ovog zakona, za koliko će se smanjiti zarade, a onda da se vidi koliko ćemo još morati da smanjimo zarade do kraja godine, ne samo zarade, nego zarade i penzije.
Ovde smo čuli puno toga kako će ovaj zakon sada bolje da štiti trudnice, porodilje ili majke na odsustvu radi nege deteta. Ne razumem kako je sada veća zaštita ako smo u prethodnom, odnosno u važećem Zakonu o radu imali član 187. koji govori – za vreme trudnoće, porodiljskog odsustva, odsustva radi nege deteta i odsustva sa rada radi posebne nege deteta, poslodavac ne može zaposlenom da otkaže ugovor o radu.
Sada se dodaje nastavak, osim ako su se stekli uslovi iz člana 179. Znači, osam, znači sada se uvode uslovi da neko dobije otkaz, znači da porodilje i trudnice dobiju otkaz. Do sada to nije bilo moguće i ne vidim kakvo je to povećanje zaštite.
Vrlo mi je interesantno, nekoliko puta smo čuli i od ministra samog kako evo sada se uvodi mogućnost da žene imaju pravo na odsustvo sa posla radi dojenja deteta. Tu je ministar zdravlja, on verovatno može da me ispravi, ali imam dve male ćerkice i one su sa dojenjem završile sa nekih osam – devet meseci života, pre nego što se njihova majka morala vratiti na posao.
Jedino uvođenje ovog instituta mogu da razumem kao najavu smanjenja korišćenja porodiljskog bolovanja, sa 12 meseci na ne znam koliko ćemo u ovim reformama smanjiti to bolovanje, da li na devet, da li na šest, da li na tri meseca, pa će se onda pojaviti potreba da žene koje doje decu odsustvuju sa posla ovako sa dvanaestomesečnim, odnosno odsustvo od godinu dana porodiljskog bolovanja, mislim da je vrlo mali broj žena koje sa navršenom godinom dana deteta još uvek doje to dete.
Takođe, mi smo dali čini mi se 26 amandmana na Predlog izmene Zakona o radu. U ovom obliku koji je danas predložen mi nećemo podržati ovaj zakon zato što smatramo da ovaj zakon ne brani rad i ne brani pravo na rad i tražimo da Vlada ozbiljno razmotri naše amandmane i da se o njima pozitivno izjasni, jer oni upravo omogućavaju veću zaštitu zaposlenih i veća prava.
Želimo da verujemo da ako će biti, kao što je rekao moj prethodnik, novog zakona o radu, ako nam treba novi zakon o radu, onda ne znam zašto danas donosimo ove izmene, da će se u tom zakonu naći rešenja koja će koristiti zaposlenima u Srbiji, da će se konačno saglasno ratifikovanoj konvenciji morati u Srbiji rešiti pitanje lizinga radnika. Danas preko 50.000 ljudi radi na tzv. „lizing“. Oni praktično nemaju nikakva prava ni iz ovog zakona važećeg, a imaće još manje kao i svi mi ako se ovaj zakon usvoji.
Mislimo da je i to bio pravi reformski potez Vlade i želimo da verujemo da se neće ponoviti situacija da se Vlada obaveže da vodi pregovore učesnika socijalno-ekonomskog dijaloga, socijalnih partnera. Imali smo 3. februara na početku izborne kampanje sastanak u Vladi najavu formiranja radne grupe kako će se dijalogom rešiti sve stvari razmimoilaženja koje postoje, a to je bilo mesec i po dana pred izbore, tada je bilo važno dobiti glasove radnika i obećati im da njihova prava neće biti smanjivana, onda kada su izbori završeni, prenebregnu se stavovi jednog dela učesnika socijalno-ekonomskog dijaloga, osim onoga što je dogovoreno, a mi smo sve vreme podržavali taj dijalog, a dogovoreno je da se određeni rad produži sa godinu na dve godine, da se otpremnine sada računaju samo za vreme provedeno kod poslodavca.
Dogovoreno je na koji način će se obračunavati minimalne zarade, ali nije dogovoreno na koji način će se menjati zarade i nije bilo dogovoreno na koji način će se voditi kolektivno pregovaranje i kako će se koristiti prošireno dejstvo kolektivnog ugovora da se te stvari više neće ponavljati.
Ponavljam nismo za ova rešenja koja u ovom trenutku ovaj zakon nudi, dali smo amandmane i u odnosu na način na koji će se Vlada opredeliti prema našim amandmanima, glasaćemo na kraju rasprave za ili protiv. Hvala.
Hvala poštovana predsednice.
Mislim da je jasno iz ovog poslednjeg izlaganja gospodina ministra zašto je bilo potrebno da on pročita uvodni ekspoze, jer očigledno kad ne čita onda izgovara one stvari koje su apsolutno nedostojne ovog doma.
Molim vas, ako niste dobro pratili, mogli ste ceo dan da slušate argumente zašto ovaj zakon neće ostvariti ono što ste naveli da je osnova, a to je privlačenje stranih investicija i otvaranje novih radnih mesta.
Ceo dan, u ovo malo vremena koliko smo imali smo govorili argumentovano upravo o tome. Da li vi niste hteli da slušate, to je već drugi problem, ali nemate pravo da govorite o tome kako poslanici ovde ne iznose argumente kada diskutuju, pogotovo ne posle današnje diskusije, jer ono što ste mogli da čujete od strane opozicionih poslanika upravo su bili argumenti. Nisu bili hvalospevi predsedniku Vlade, predsedniku države, Vladi, ne znam kome još, imali smo prilike da slušamo i hvalospev o vama i o vašem liku i o delu i o Briselskom sporazumu i o odbrani Kosova i o svemu drugom što nije tačka ovog dnevnog reda. Ko je kakvu imao političku sudbinu i šta je radio u politici, ja sam uvek spreman rado da govorim o tome.
Politikom se bavim 25 godina, jedino me je vodila ideja. Nikada nisam bio na vlasti, jer me vlast nije zanimala kao takva. Bio sam poslanik u ovoj Skupštini 12 godina, nekada sam bio deo vladajuće većine, nekada sam bio opozicioni poslanik. Radio sam najbolje što sam znao i umeo da ovoj zemlji bude bolje. Da li je bilo grešaka? Bilo je grešaka. Mi smo tu cenu platili na izborima, platićemo ako treba i ubuduće, nemamo nikakav problem sa tim. Ali smo čuli ovde jednu neverovatnu stvar, kaže se da u zatvoru treba da završe ljudi koji su sprovodili zakon. Pitam vas, šta treba da radi Vlada da bi sprovodila vladu.
Hvala poštovani predsedavajući, gospodine ministre, današnji zakon, verovatno se ne svrstava u red ovih reformskih zakona koje je pre dva meseca najavljivao predsednik Vlade, kada je Vlada izabrana, ovo su izmene koje su nužne, zbog Odluke Ustavnog suda, donete pre šest meseci.
Ono što nama nije jasno, zašto se čeka bukvalno poslednji dan za donošenje ovog zakona, s obzirom da, pretpostavljam da su izmene napisane dosta ranije, a i mogle su u svakom slučaju da budu napisane.
Radi se o zakonu koji ima pet članova, koji menja tri postojeća člana zakona, i ono što je loše, što smo doveli državu u situaciju da ako ovaj parlament ne usvoji zakon u naredna dva dana, praktično objavljivanjem Odluke Ustavnog suda, prestali bi da važe članovi 13, 14. i 15. važećeg Zakona i Bezbedonosno -informativna agencija ne bi mogla da primenjuju tajne mere ni protiv koga zakonito u ovoj zemlji.
Mislim da je to jedna loša praksa i da je za ova dva meseca koliko je mandat Vlade, bilo dovoljno vremena da se ovaj predlog zakona dostavi Skupštini i da se razmatra ne u ovakvom vremenskom cajtnotu. Rešenja iz ovog zakona su, da kažem dobra, ona idu jedan korak napred u odnosu na rešenja iz prethodnog zakona i poštuju u najvećoj meri Odluku Ustavnog suda, odnosno zamerki koje je Ustavni sud imao kada je donosio odluku o neustavnosti tačaka 13, 14. i 15, i mislim da će doprineti da na bolji način budu zaštićena ljudska prava svih građana, koji se nađu pod tajnim merama.
Ono što ja ne vidim da će ovaj zakon doneti, to je transparentnost u radu Bezbedonosno-informativne agencije i mislim da se ove tačke zakona ne tiču transparentnosti i mislim da o tome treba raditi nekim daljim izmenama zakona u drugim članovima koji govore o kontroli rada Bezbedonosno-informativne agencije kao i drugih agencija. Problem sa transparentnosti rada Bezbedonosno-informativne agencije ima jedno duže vreme.
Godine 2006, prvi put je inicijativa mladih za zaštitu ljudskih prava podnela zahtev BIA da se dostavi broj ukupno lica koja se u toku prethodne godine 2005, našle pod primenom tajnih mera.
BIA je odbila taj zahtev, koristila je sve moguće zakonske metode u našem pravnom sistemu da ne dostavi taj zahtev. Na kraju se taj problem našao i pred Sudom za ljudska prava u Strazburu i on je u junu ove godine kada je doneo odluku da je BIA obavezna da dostavi tu informaciju.
Nažalost, na zahtev iste organizacije iz juna ove godine da se taj broj za 2013. godinu dostavi njima, praktično time postane i javan, Bezbedonosno-informativna agencija koliko ja znam nije odgovorila pozitivno.
Nisam uspeo da pratim da se to dešava bukvalno ovih dana, možda sam pogrešio, tu je gospodin Panić iz BIA, pa on možda ima informaciju, s obzirom da se i Poverenik za zaštitu informacija je zatražio od BIA da pozivajući se upravo i na odluku Suda za zaštitu ljudskih prava u Strazburu, da se ta odluka dostavi, pozvao je BIA da postupi u skladu sa zahtevom.
Nemam informaciju da je to urađeno i loše je ako se jeste, e onda ne bi bilo loše da se nastavi sa praksom da se odluke Suda za zaštitu ljudskih prava u Strazburu ne poštuju.
Ono što uvek prati rad BIA, drugih agencija i službi bezbednosti je ta tajnost i mogućnost da se naruši tajnost u njihovom radu i često je to predmet i medijskih raznih spekulacija.
Tako smo imali na jesen 2012. godine jednu veliku aferu kada je predsednik Republike izjavio da ga službe naše zemlje prisluškuju.
To je nekoliko dana bila tema u medijima, bila je tema i u izjavama najviših državnih funkcionera, obećano je da će se razjasniti da li je prisluškivanja bilo, ili nije bilo, šta se tu dešavalo nažalost, nismo dobili nikad odgovor na to.
Mi ne znamo da li je bilo prisluškivanja, ili ne, ako ga je bilo, da li je ono rađeno po zakonu ili ne, ako je rađeno po zakonu, na koji način se predsednik Republike našao pod tajnim merama i kakve su posledice svega toga što se dešavalo.
Jedna dobra stvar u toj kontroli nad radom službi bezbednosti i BIA je činjenica da je pre dve godine formiranjem saziva Skupštine 2012. godine, formiran poseban Odbor Skupštine za kontrolu službi bezbednosti i to je jedan korak ka većoj kontroli i da kažem većoj transparentnosti.
Međutim, mislim da postoji prostora i da se krene u naredne korake kako bi ta kontrola bila bolja i kako bi se skinula, možda i razbila to jedno razmišljanje u Srbiji o kome je vidim i premijer juče govorio, a to je da svako misli da je bitan i da svakome se prisluškuje telefon u državi Srbiji.
Takođe, imamo ovih dana natpise i u novinama da su snimci nekih sastanaka državnih funkcionera i ljudi koji rade u pravosuđu odgovorne funkcije sa ljudima za koje postoji osnovana sumnja da su učestvovali u radu kriminalnih grupa, da su se sastajali i da je BIA imala te snimke, a da su ti snimci na volšeban način nestali i mislim da je vrlo važno da se te sve stvari razotkriju, kako ne bi ostajala nikakva sumnja u načinu i zakonitosti rada BIA, VBA i drugih koje imaju ovu mogućnost tajnog nadzora.
Mislim da je jedan problem koji imamo i koji omogućava nažalost, da ne bude dovoljno transparentnosti u radu državnih organa koji se bave primenom tajnih mera, je činjenica da postoji nekoliko agencija koje se time bave.
Znači, BIA, VBA, policija. Svi oni imaju tehniku, tehničke mogućnosti da primene tajne mere i mislim da je to jedno loše rešenje i da možda u budućnosti treba razmišljati i o jednom modelu koji postoji u nekim zemljama, a to je da se sva tehnika stavi na jedno mesto, da se formira jedna posebna, da li agencija ili uprava, koja bi onda svako ko ima potrebu u skladu sa zakonom, da vrši primenu tajnih mera, bi se obraćao sa odlukom suda i onda bi se te tajne mere primenjivale.
Ovako kada ne znam, evo kažem taj primer, kada predsednik kaže da je prisluškivan, prvo treba da se utvrdi ko bi od državnih organa koji imaju tu mogućnost i tehničke mogućnosti, koji je to državni organ uradio, ako je uopšte uradio, a kažem za to još uvek nemamo odgovor.
Dobro je što će se sada i za takozvane listinge biti potrebna odluka suda, iako ja znam da je u radu, pre svega, policije u otkrivanju nekih lakših krivičnih dela nekada to bilo od pomoći, znači vađenje listinga ili utvrđivanje lokacije gde se određeni mobilni brojevi, odnosno pretplatnici nalaze.
Međutim, ako je tačna informacija koju sam juče čini mi se pročitao, da je kontrolom koju je započeo Poverenik za zaštitu informacija, samo od jednog operatera ustanovljeno da je u prošloj godini 270.000 puta zatražen praktično listing. Mislim da su to mnogo veliki brojevi i pitanje je da li je primena te mere srazmerna efektima koje ona daje u borbi protiv kriminala i mislim da sada jako će biti otežan rad, da kažem nekim lakšim krivičnim delima, da je ipak dobro što će i za uzimanje tih takozvanih listinga biti potrebna odluka suda.
Konkretno rešenje u zakonu, postoje određene stvari za koje mi iz poslaničke grupe Boris Tadić - Nova demokratska stranka, Zajedno za Srbiju, Zeleni Srbije smatramo da treba da se izmene. Dali smo određene amandmane, tako da ćemo naš konačan stav o tome da li ćemo glasati za ovaj zakon, videti posle završetka rasprave u pojedinostima i odluke Vlade da li da prihvati ili ne naš amandman. Hvala.
Poštovani podpredsedniče, gospodine ministre, učešće u multinacionalnim misijama je jedna od tri misije Vojske Srbije.
Kada je Srbija vratila svoju državnost 2006. godine i ponovo je formirana Vojska Srbije, prvi put je doneta Strategija nacionalne bezbednosti i tada je prvi put jasno definisan značaj učešća u mirovnim misijama. Od tada rast pripadnika Vojske Srbije i MUP-a koji učestvuju u mirovnim misijama stalno raste. Čuli smo da je za ovu godinu planirano učešće blizu 300 državljana Srbije, najvećim delom Vojske, jednim delom MUP-a u mirovnim misijama u kojima Srbija u okviru trupa UN i EU uzima učešće.
Važno je da građani shvate zašto naši vojnici i naši pripadnici MUP-a, odlukom nas, poslanika, bivaju poslati u neke daleke zemlje, gde pre svega pomažu očuvanju mira na tom području, ali i podižu ugled Republike Srbije i omogućavaju Republici Srbiji da ostvari veći uticaj u međunarodnim institucijama i da omogući i ekonomski razvoj Republike Srbije.
Oni tamo nisu na izletu. Svakodnevno su im ugroženi životi. U izveštaju, koji smo mogli da pročitamo, stoji da u najvećem broju misija gde su naši pripadnici angažovani do sada nije bilo pretnji za njihovu bezbednost. U prošlosti se to dešavalo na Haitiju. Možda je najopasnija situacija i mogućnost izbijanja nekog sukoba u Libanu.
Mislim da je važno da mi, koji smo po Ustavu, kako je rekao ministar, ovlašćeni da donesemo odluku o tome da uputimo vojnike van granica Republike Srbije, budemo svesni toga, važnosti ove odluke.
Takođe, ova odluka ima i svoj finansijski trošak, svoju cenu – 819 miliona dinara za 2014. godinu. To jeste trošak, ali mislim da korist koju imamo kao Republika Srbija i ugled koji dižemo u međunarodnim institucijama nam se višestruko vraća.
Postoji i konkretan način da se obezbede dodana sredstva kojima bi se pokrio ovaj trošak. Baza Jug pored Bujanovca je opremljena i zamišljena još u mandatu kada je Boris Tadić bio predsednik Republike, a gospodin Šutanovac ministar, da bude regionalni centar za obuku za učešće pripadnika u međunarodnim misijama. Znači, postoji mogućnost da pripadnici vojske drugih zemalja dolaze u našu bazu, da plaćaju te zemlje obuku svojih vojnika i da država Srbija ima određeni prihod.
Mislim da je vrlo važno da se ta stvar operacionalizuje i da se ostvari. To je još jedna potvrda sposobnosti naše vojske, a i bila bi korist za budžet Republike Srbije.
Ono što moramo da imamo na umu, to je da je danas bezbednost nedeljiva. Pretnje kao što su terorizam, organizovani kriminal, sajber kriminal, pandemije, klimatske promene, kao što smo mogli da vidimo prethodnih nedelja, ne poznaju granice. Zato je bitno da naša zemlja ostvaruje međunarodnu saradnju i kroz učešće ovih misija, ali i sa zemljama u okruženju.
U vreme kada je Boris Tadić bio predsednik imali smo sporazume sa svim susednim zemljama, osim sa Albanijom, o saradnji. Videli smo da nam je značajna pomoć i u ovih prethodnih nedelja, kada smo bili ugroženi od poplava, stigla upravo od nekih zemalja iz okruženja, pomoć u ljudima i u opremi.
Meni je drago i očekujem da će ove odluke biti usvojene jednoglasno u Skupštini. Kada bude dan za glasanje, naša poslanička grupa će svakako glasati za njih. Mislim da ne treba kao što se dešavalo u prošlosti, kada su određeni poslanici koji su danas ovde glasali protiv ovih odluka i protiv učešća Vojske Srbije u međunarodnim misijama, ovo pitanje ne može da bude pitanje vlasti i opozicije. Mislim da, prema tome, treba da se ponašamo odgovorno i da će tako biti u budućnosti, da ćemo razgovarati i donositi ovako važne odluke jednoglasno, ali i da ćemo uvek imati na umu važnost i ozbiljnost ovih odluka.
Godine 2012. tada Odbor za odbranu i bezbednost imao je u okviru svog budžeta, određena sredstva kojima je bilo planirano da članovi skupštinskog odbora odu i posete pripadnike Vojske i MUP-a u jednoj od međunarodnih misija. Ne znam da li je taj plan ostvaren. Tada su desili izbori početkom godine. Želim da apelujem na sve nas ovde da prilikom usvajanja budžeta za sledeću godinu, pošto verujem da ove godine to nije realno, odvojimo sredstva i da se mi narodni poslanici uverimo, odnosno da odemo i da vidimo u kakvim uslovima žive, rade i kakvim su rizicima izloženi naši vojnici.
Ponavljam, mi smo ti koji donosimo tu odluku i mislim da je važno da budemo iz prve ruke upoznati sa tim kako žive naši državljani i sa kakvim se izazovima suočavaju u zemljama gde su angažovani. Očekujem podršku svih vas da jedan deo budžeta za sledeću godinu odvojimo i da neki od poslanika odu i uvere se i da nas ovde izveste na koji način su ti ljudi angažovani, u kakvim uslovima žive i rade i da nam pomognu kada u budućnosti budemo raspravljali, a svake godine je obaveza Skupštine da donese odluku o učešću Vojske Srbije i pripadnika MUP-a u međunarodnim misijama, da nam iz prve ruku daju jedan izveštaj, šta i kakvo je stanje na terenu.
Ponavljam, mi ćemo podržati ovu odluku. Ovo je važna odluka za Republiku Srbiju. Prema njoj ne treba da se odnosimo dnevno-politički i želim da verujem da će u budućnosti, svaki put kada se ova rasprava bude vodila, to biti i slučaj u parlamentu. Hvala.