Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Marko Đurišić

Marko Đurišić

Socijaldemokratska stranka

Govori

S obzirom da sam najviše govorio o tome kako ovaj zakon treba da spreči Vladu da nam dostavlja zakone po hitnom postupku i time opravdavao njegovo donošenje, s obzirom da danas na dnevnom redu nisu zakoni po hitnom postupku, ja neću danas diskutovati o predlogu i obrazlagati predlaganje ovog zakona na dnevni red. Ispoštovaću jedan presedan, bojim se, da zakoni koje Vlada nam šalje se ne raspravljaju ovde po hitnom postupku.
Znači, Zakon o javnim medijskim servisima je trebao da prikrije jednu prevaru koju je vlast SNS uradila građanima Srbije. Naime, 2012. godine je rečeno da će taksa na električno brojilo kojom se finansirao javni medijski servis biti ukinuta. Onda smo čekali dve godine da se donese zakon koji je, na kraju, posle dve i po godine tu taksu i ukinuo, ali onda samo nekoliko meseci kasnije donet je novi Zakon o javnom medijskom servisu koji je sada predviđao taksu za radio-televiziju, drugačije ime i bilo je predviđeno da upravni odbor javnog medijskog servisa, koji treba da čine ugledni medijski činioci, ljudi sa znanjem i iskustvom, što je sve samo ne situacija danas, znači ti ljudi su trebali da izađu sa predlogom na koji način javni medijski servis da obezbedi naplatu ove takse.

Onda je taj i takav upravni odbor, možda samo malo nešto bolji od onoga kakav je danas, došao do genijalne ideje da se ova taksa ponovo naplaćuje uz račun za električnu energiju, samo što sada vi ne možete da ovu taksu ne platite. Vama se, prvo, kada platite račun za isporučenu električnu energiju skine 150 dinara koji ide javnom medijskom servisu, a zatim se namiri vaš dug EPS, jer je takvo zakonsko rešenje, koje je ovde na sugestiju upravnog odbora javnog medijskog servisa, usvojila Skupština.

Usvajanjem jednog takvog rešenja koje nije pratilo duh zakona dobili smo činjenicu da građani Srbije ne mogu da se oslobode plaćanja takse na javni medijski servis ukoliko imaju više brojila u svom domaćinstvu. Pre svega, u seoskim sredinama, tamo gde postoje, gde su se gradile deo po deo kuće ili deo po deo domaćinstva, pa se uz kuću kasnije sagradi neka pomoćna prostorija ili štala ili garaža i za svaku od njih se uzimalo novo električno brojilo. Danas ti građani moraju da plate za svako električno brojilo taksu. Možda ta taksa danas nije toliko velika, ali sigurno da će biti u budućnosti i mislimo da treba da ispravimo tu nepravdu i da izmenom zakona stvorimo mogućnost da se građani oslobode plaćanja takse ukoliko imaju više od jednog električnog brojila na svoje ime.
Od kada je formirana Vlada u aprilu 2014. godine tadašnji predsednik Vlade je rekao da je jedan od prioriteta donošenje ovog zakona i za donošenje zakona zadužio je ministra Aleksandra Vulina. Dve godine je ministarstvo pravilo neke radne grupe, analize i ne znam šta i na kraju nije došlo ni do kakvog predloga rešenja zakona. Rečeno je - desili su se izbori, pa ćemo sada ceo ovaj posao da radimo iz početka. Tada je izvršena i promena ministra i ono što danas čujemo su ponovo najave da će predlog zakona biti donet.

Za svo to vreme, više od dve godine, postoji predlog naše poslaničke grupe SDS – Narodna stranka za određena rešenja koja ovaj zakon obuhvata. To su rešenja koja treba da obezbede da umesto toga što danas 25% dece svega u Srbiji prima dečiji dodatak da se taj obuhvat dece poveća na 50%, koji treba da omogući rešenje za smanjenje cenzusa uzimajući u obzir realno stanje onih koji treba da budu podržani od strane države, kako to kaže Ustav i zakon, treba da omogući pomoć samohranim roditeljima od kojih jedna trećina živi ugrožena od siromaštva, jedna trećina samohranih roditelja danas živi u domaćinstvima koja imaju manje od 10.000 dinara mesečno prihoda.

Situacija u Srbiji sa siromaštvom je zbog rada i ekonomske politike ove Vlade iz godine u godinu sve gora. Srbija je danas prva u Evropi po broju siromašnih i broju ugroženih od siromaštva. Ti brojevi su kod dece još dramatičniji. Svako treće dete danas u Srbiji je ugroženo od siromaštva.

Nažalost, ovaj zakon koji treba da bude osnovni zakon za pružanje pomoći porodici sa decom ne menjamo već osam godina. Nemoguće je da politike koje su usvojene i sprovedene kroz ovaj zakon pre osam godina danas mogu da odgovaraju. Vlada je toga svesna, ali iz meni potpuno nepoznatog razloga ovaj zakon ne može da dođe na dnevni red već tri i po godine. Nažalost, opet imamo najavu da će taj zakon doći do kraja godine. Voleo bih, ali bojim se da nećemo imati vremena za raspravu o njemu i da u njemu neće biti najkvalitetnijih rešenja koja su potrebna danas kako bi se podržale porodice sa decom u Republici Srbiji.
Hvala, predsednice.

Više desetina puta prethodnih godinu i po dana pokušavali smo da stavimo na dnevni red skupštine Predlog izmene i dopune Zakona o kulturi. O važnosti kulture svaki put sam koristio neku od izjava i danas bih ponovio izjavu Vinstona Čerčila koji je rekao da, kada su predložili da se budžet za kulturu u Velikoj Britaniji za vreme Drugog svetskog rata smanji, odnosno da se ukine održavanje kulturnih događaja, rekao – „Pa zbog čega onda ratujemo? U čemu odbrana našeg društva i države ukoliko nemamo kulturu i sami ukinemo kulturu?“

Nažalost, politika ove Vlade je takva da iz godine u godinu sredstva koja se nađu u kulturnom budžetu su sve manja i manja.

Naše izmene su u dva relativno mala segmenta. Iz meni nejasnog razloga, s obzirom da je u predlogu zakona o kulturi, kada je bio pisan u ministarstvu pre dve godine, gde je postojala definicija da je kulturna delatnost i umetnička fotografija, taj deo obrisan.

Mi predlažemo da se umetnička fotografija uvrsti kao kulturna delatnost u definiciju kulturnih delatnosti, a ne da se smatra, da se podrazumeva da je ona deo neke primenjene umetnosti ili digitalnog stvaralaštva i multimedije, s obzirom da umetnička fotografija nije samo to.

S druge strane, predlažemo rešenje o nacionalnim penzijama najistaknutijih kulturnih radnika u Srbiji. Predlažemo rešenje koje je istovetno rešenju za nacionalne penzije najuspešnijih sportista Republike Srbije, koji kada osvoje medalju na Svetskom ili Evropskom prvenstvu imaju pravo da kada dođu godine za penziju ostvaruju posebnu nacionalnu penziju.

Nažalost, naš Zakon o kulturi takvu sličnu mogućnost najuspešnijim umetnicima, koji na svetskim i evropskim takmičenjima dobiju najveća međunarodna prestižna priznanja, ne daje. On daje mogućnost Vladi, da Vlada odluči da li će ili ne oni imati pravo na ove penzije.

Mi smatramo da to ne treba da radi Vlada i da to treba da bude stvar koju uređuje zakon, na isti način kako je to rešeno u slučaju vrhunskih sportista, da treba da bude rešeno i za najveće i najuspešnije kulturne radnike. Hvala.
Hvala, predsednice.

Danas se u Srbiji, kao i u celom svetu obeležava Dan borbe protiv dijabetesa. Ministar Lončar, ukoliko dođe danas može nešto više da nam kaže o tome, vidim da je on već danas i juče imao neke aktivnosti na tom planu. Između ostalog naveo je podatak da u Srbiji 710.000 odraslih boluje od dijabetesa, od toga je više od pola radno sposobnog stanovništva. Takođe, on konstatuje da se ova bolest sve češće dijagnostifikuje kod dece i adolescenata i da je to posledica epidemije gojaznosti.

Ono što želimo ovim zakonom jeste da damo jedan odgovor Srbije na ovu epidemiju gojaznosti koju je SZO konstatovala na svetskom nivou pre nekoliko godina. Kao jednu od mera predložila je uvođenje akciza na pića veštački zaslađena. Znači, na sokove, vodu i veštački zaslađena pića. Mnogobrojne zemlje su ispoštovale ovaj predlog i preporuke SZO i u svoj ekonomski sistem uvele ovu akcizu, čak, ne samo za pića nego i za nezdravu, masnu hranu. To je u nekim zemljama dovelo do dramatičnog pada prodaje i konzumacije veštački zaslađenih pića.

U Mađarskoj, posle 2011. godine, kada je uvedena ova mera, za 20% se smanjila potrošnja veštački zaslađenih pića. Sa druge strane, to je povećalo prodaju prirodnih sokova, što je sigurno nešto što bi koristilo privredi Srbije s obzirom da mi kao poljoprivredna zemlja imamo dovoljno sirovina i za proizvodnju prirodnih voćnih sokova, ali ne koristimo do punog potencijala.

Pozivam vas da usvojimo ovu meru, da se pridružimo brojnim zemljama i sve većem broju zemalja koje se bore protiv epidemije gojaznosti, između ostalog i na ovaj način. Naravno, ovo nije jedna jedinstvena mera koja može da reši problem. Ona jeste jedna od mnogih mera koje moraju da se donesu, ali jeste jedna mera koja može da obezbedi finansije za sprovođenje nekih drugih mera, kao što su edukacija mladih o potrebi zdrave ishrane. Pozivam vas da usvojimo ovaj predlog, da ne čekamo da to dođe iz Vlade, a sasvim siguran sam da će to u budućnosti doći.

Molim vas predsednice, pre glasanja da utvrdimo kvorum.
Hvala, predsedavajući.

Kao što reče koleginica, nastavljamo već četvrti dan da govorimo o zakonu o dualnom obrazovanju, odnosno o amandmanima i verovatno ako neko prati misli da se radi o nekom epohalnom zakonu koji će epohalne promene u naš sistem srednjeg obrazovanja uneti. Nažalost, to nije slučaj. Ovo je zakon koji ima veliko ime, dualno obrazovanje, a nije zakon o dualnom obrazovanju, bez obzira koliko predlagač želeo da stvori sliku o tome. To je zakon o obrazovanju kroz rad, nešto što i danas postoji kroz brojne srednje stručne škole i ovo je samo jedna želja da se jedna obaveza koja je još pre pet godina zamišljena u glavi tadašnjeg potpredsednika Vlade, sadašnjeg predsednika Republike, prenesena na papir.

Ono što smo govorili ovde je da tu njegovu želju i zamisao, s obzirom da ona nije dobra po obrazovni sistem Srbije, prethodna tri ministra nisu želela da sprovedu. Znači, od 2012. godine, kako stoji i u obrazloženju za neprihvatanje naših amandmana, kada je usvojena strategija koja predviđa uvođenje dualnog obrazovanja, do danas prethodni ministri nisu želeli to da urade i ovaj ministar suštinski ne uvodi dualno obrazovanje. Sam ministar je rekao – ovo je naš model, nije model ni Nemačke, ni Austrije, ni Švajcarske. Ovo je naš model. Ovo je model lažnog dualnog obrazovanja koje se tako zove, a suštinski nije, jer u dualnom obrazovanju učenik radi, poslodavac zaključi sa njim ugovor, isplaćuje mu zaradu, isplaćuje mu socijalno, zdravstveno i ostale obaveze. Taj učenik ostvaruje prava vezana za zakon zaštite u radu, a u ovom slučaju toga svega nema. Hvala.
Hvala.

Član 32. govori o završnom i maturskom ispitu. Evo, još jedan primer loših rešenja koje ovaj zakon sadrži, to je činjenica da se ovde uvodi Privredna komora kao neko ko će određivati predstavnike poslodavaca koji će proveravati stečene kompetencije tokom učenja kroz rad.

Sada se postavlja pitanje – koliko to poslova i šta sve to Privredna komora treba da radi i gde je kraj prebacivanju poslova koji su do sada radili ministarstva ili neke druge državne institucije na Privrednu komoru?

Privredna komora treba da bude udruženje poslodavaca, koje vodi računa o ostvarivanju interesa njihovih članova, dobrovoljno udruživanje, ali čini se da Vlada ima drugu ideju. Pravi od Privredne komore Vladu u Vladi.

U raznim zakonima Privrednoj komori se dodaju kompetencije koje nikad nije imala i koje realno nemaju veze sa svrhom zbog koje se privredne komore osnivaju u svetu, pa i u Srbiji.

Evo, tako će, ukoliko se ovo zakonsko rešenje usvoji, Privredna komora Srbije imenovati predstavnike poslodavaca koji će proveravati kompetencije tokom učenja kroz rad. Nigde nema kako će ti, ko će biti ti ljudi, koji će poslodavci, kako, da li će poslodavci predlagati neke svoje članove u te komisije ili će sama Privredna komora birati, da li na nekom konkursu, kako će sve to biti urađeno. Mi to ne znamo, ali sasvim sigurno neće biti kvalitetno i, verujemo, neće davati pravu ocenu stečenog znanja uz učenje kroz rad. Hvala.
Kao što su moje kolege već rekle, ovaj član 33, posle član 34, govori o materijalno finansijskom obezbeđenju učenika i da imamo pravi zakon o dualom obrazovanju, onda bi se ovde govorilo o isplaćivanju učenicima troškova za socijalno, zdravstveno i penziono osiguranje, ali toga ovde nema. Bilo bi verovatno govora o tome ako učenici sklapaju sa poslodavcem ugovor o zaposlenju, ali toga u ovom zakonu nema.

Ono što će ovaj zakon, ponavljamo, proizvesti je jeftina radna snaga, zato što će ti učenici obavljati neki posao uz učenje kroz rada kod poslodavca kada poslodavcu to odgovara. Kada ima zbog obima posla potrebu za povećanjem zaposlenih on će dobiti najjeftiniju moguću radnu snagu, radnu snagu koja će biti plaćena 70% od minimalne zarade u Srbiji, bez bilo kakve obaveze da poslodavac tog učenika kasnije zaposli kod sebe, da taj mladi čovek može da napreduje, da može da zasnuje porodicu i da ostane da živi u Srbiji.

Danas u Srbiji nije problem što imamo nekvalifikovanu ili lenju radnu snagu, što mladi ljudi neće da rade. Problem je što imamo takve zakone koji omogućavaju poslodavcima da drže svoje zaposlene u ropstvu, da ih plaćaju minimalno, da ih ne zapošljavaju na neodređeno, nego da beskonačnim produžavanjima ugovora na određeno ih drže u stanju ni na nebu ni na zemlji i da mladi ljudi ne mogu da ostvare pristojnu zaradu i da svoj život u Srbiji započnu i nastave.

To je razlog zašto nemamo obrazovanje metalostrugare, varioce. Ti ljudi nalaze svoje zaposlenje van granice Srbije, traže posao van zato što u Srbiji ne mogu da nađu stalan i pristojan posao. Dok to ne rešimo imaćemo ovaj problem, a ovaj zakon o takozvanom dualnom obrazovanju ni na koji način ga ne rešava. Hvala.
U ovom članu zakona se govori o toj famoznoj naknadi za učenje kroz rad. Ministar je i u načelnoj raspravi govorio da je napisano da će se isplaćivati 70% minimalne cene rada, jer neće ti učenici ni raditi pun fond časova, pa nije ni logično da poslodavac isplati punu minimalnu cenu rada.

Međutim, ono što piše u ovome je da će biti isplaćivana po satu, provedenog na učenju kroz rada. Znači, satu. Da li će tih sati biti kao što kaže ovaj zakon, maksimalno 30 nedeljno ili 120 mesečno, pa onda 70% od cene rada. Cena rada minimalna u Srbiji je po satu 130 dinara, 70% je 91 dinar. Sada pomnožite 120 sati maksimalno puta 91 dinar, taj učenik u tim okolnostima može da zaradi maksimalno 10800 ili možda malo više dinara.

To je sada cena koja će biti ponuđena poslodavcima. Kao što je i koleginica rekla, tu se krije jedna mala začkoljica, to nije obaveza poslodavca, to je pravo učenika da ostvari tu naknadu, ali nije ovde kao u prethodnom članu rečeno – poslodavac obezbeđuje naknadu, nego kaže – učenik ima pravo, pa ako mu poslodavac to ne obezbedi onda će da kažu učeniku - pa, dobro, idi ti žali se nekom sudu, da li inspekciji prosvetnoj, da li inspekciji rada. Kome ministre? Kome će učenik da se žali ako poslodavac neće da isplati ni ovaj minimum minimuma, odnosno ispod minimuma? Kome će moći da se žali i ko će se starati o ovome? Hvala.
Ovaj deo zakona i član 35. bavi se nadzorom, kako su moje kolege već rekle, i ministar jeste odgovorio na pitanje vezano za prethodni član, šta se dešava ukoliko učenik ne može da ostvari svoje pravo na naknadu za učenje uz rad. Kaže ministar – žaliće se školi, a škola će onda pokrenuti neki postupak. Ali, postavlja se pitanje kako će učenik da ostvari to pravo? Da li će on morati da ide na sud i šta će se na sudu dešavati kada sudija pita – dobro, šta je taj tamo učenik radio, da li ima neki ugovor, kakav ugovor, šta se tu dešava? Iz kojih sredstava će njemu i posle koliko vremena to pravo na naknadu biti isplaćeno?

Ovaj zakon, ponavljamo, ostavlja prostor za zloupotrebe, nažalost, i nije bez razloga kada mi govorimo o nekim crnim scenarijima i šta će se desiti u tom slučaju. Zakoni i treba da predvide te neke loše okolnosti i rešenja za njih, jer kada stvari idu dobro, onda i nema problema, stvari se rešavaju. Međutim, činjenica je da život u Srbiji nije takav, da poslodavci često ne mogu ili neće da isplate i ispune svoje obaveze prema zaposlenima, na koje ih obavezuje i Zakon o radu i drugi zakoni. Sada u tu mutnu vodu ovim zakonom treba da ubacimo i učenike, mladu decu od 15, 16, 17 godina. Umesto da ih obrazujemo, da im otvaramo vidike, da ih osposobljavamo da budu slobodni ljudi i građani, mi ćemo ih ubaciti u ovu mutnu vodi i naterati da u njoj plivaju.
Ove kazne u ovom članu su propisane kada dođe do raskida ugovora, praktično vezano za raskidanje od strane učenika, i da je potrebno u tom slučaju, odnosno njegovog staratelja, to je član 25. Slučajevi kada se ne ispunjavanju određeni uslovi poslodavaca, i onda treba da se zbog neobaveštavanja Ministarstva kazni škola, odnosno direktor škole.

To je verovatno stavljeno ovde iz želje da se pokaže da će Ministarstvo brinuti o učenicima, kada dođe do ovih slučajeva, kada će učenici raskidati ugovor zbog nekih propusta ili neispunjavanja obaveze poslodavca. I u suštini to bi trebalo da bude dobro rešenje da ministarstvo bude u toku, da brzo reaguje, i da je li se uključi da tim učenicima se obezbedi nastavak daljeg školovanja, pretpostavljam da je to bila ideja i ovi rokovi koji se nalaze i kazne.

Međutim, moram da dovedem u pitanje iskrenost dobrih namera Ministarstva iz recimo nekih primera o načinu rada, sadašnjeg ministra. Ministar je čitao poruku podrške iz Niša, a ja postavljam pitanje da li je možda podrška stigla iz škole „Svetozar Miletić“, od strane direktora koji nije izabran onako kako ste se vi dogovorili sa zaposlenima da treba da oni daju predlog, pa će biti izabran onaj koga podržava kolektiv. Vi ste dobili tri imena, jedno ime je imalo podršku 47 čini mi se nastavnika ostala dva imala po jednu podršku. Vi ste se nekim čudom odredili za direktora, odnosno vršioca dužnosti onog sa, minimalnom podršku, odnosno 20 podrške zaposlenih, i time prevarili zaposleni pregovor koji ste postigli, tako da sumnjam u vaše dobre namere.
Ovde se u članu 37. govori o novčanim kaznama koje treba da plati poslodavac. Prvo je stvarno čudno da je ovako napisan ovaj član, da se navodi pojedinačno svaka tačka iz člana 33. i neispunjavanja te obaveze, to je moglo da se kaže – ne ispunjava obaveze iz člana 33. a ne pojedinačno da se stavlja. Ali, ajde na stranu to, kažemo ono što je moja bojazan, ukoliko se ovakvo rešenje usvoji imajući u vidu realno stanje u Srbiji, te neke loše slučajeve o kojima ovde govorimo, kažem novčana kazna od 50 do 100 hiljada dinara, i između ostalog, i u slučaju da poslodavac ne obezbedi naknadu za učenje kroz rad.

Nažalost, u Srbiji vrlo je lako moguće da ti učenici iz te elektrotehničke škole u Nišu, njih 30, koliko ste rekli da ih ima, odu na dualno obrazovanje, kako ćete to zvati ukoliko se ovaj zakon usvoji, a dosadašnju praksu, kod nekog poslodavca i, recimo, sada rade tamo mesec dana, treba da dobiju svi po 10-11 hiljada dinara, koliko je 70% od minimalne zarade i to bi bilo za njih 30 nekih 300 hiljada dinara i poslodavac to ne isplati i onda, po ovom zakonu, može da plati kaznu od 50 do 100 hiljada dinara. Znači, on izračuna, jeftinije mi je da dođem do toga da umesto 300 platim 50 hiljada dinara ili eventualno 100 ako ga neko kazni. Šta će da bude i kako da ti učenici ostvare svoje pravo da dobiju tu naknadu na kraju, to je moje pitanje na koje nemam odgovor.
Ovaj deo prelaznih i završnih odredbi govori, pre svega, o besmislenosti što se ovaj zakon ovde u Skupštini raspravlja po hitnom postupku, ali to je više do načina na koji ova Skupština funkcioniše, a manje je do ministra.

Ministar je predlogom ovog zakona ostavio sebi rok šest meseci za donošenje akata. Privrednoj komori je dao rok od tri meseca po ovom zakonu. Naravno, Privredna komora ima nešto manje posla, ali ja izražavam bojazan da Privredna komora i u ovom roku može to kvalitetno da uradi, a pogotovo na koji način će Privredna komora biti uključena u sprovođenje ovog zakona, jer do sada nije imala apsolutno nikakav kontakt za obrazovanjem, jer to i nije uloga Privredne komore. Privredne komore se ne osnivaju da bi uticale na obrazovanje građana zemlje u kojoj se osnivaju, nego radi ostvarivanja interesa svojih članova, a to su poslodavci.

Ali, evo, ova Vlada i ovim zakonom stavlja Privrednu komoru kao jedan paradržavni entitet koji se bavi svim i svačim, a verovatno najmanje onim za šta je osnovana. Ali, nažalost, privrednici nemaju izbora. Oni moraju da plaćaju naknadu za članstvo u Privrednoj komori, koje je obavezno, a da za to ne dobijaju ništa. Umesto da ostvaruje, da se bori za interese svojih članova, Privredna komora će raditi ovaj deo koji zakon propisuje kao obaveze Privredne komore – vođenje registara, izdavanje licenci.

Postavljam ponovo pitanje – koliko je tamo kvalitetnih ljudi koji time mogu da se bave i da li će oni uopšte moći da se uključe i u ovom roku od tri meseca u pripremu za sprovođenje ovog zakona?
Ovaj član 39. govori o pravu lica koja učestvuju u sprovođenju praktične nastave u srednjem stručnom obrazovanju da podnesu zahtev za izdavanje licence instruktora. Ne vidim smisao ovog člana ukoliko nema, to jest ako nije definisano neko olakšanje za one ljude koji već učestvuju u obrazovanju mladih kroz program praktične nastave koja do sada postoji i o kojoj smo slušali od brojnih poslanika ovde, navodeći primere iz svoje sredine, kako tzv. dualno obrazovanje već postoji u njihovoj sredini. Ne postoji.

Donošenjem ovog zakona o lažnom dualnom obrazovanju ono neće postojati ni dalje, ali je pitanje – zašto, ako već postoji ovaj član, nije dodato da li ti ljudi, da kažem, po nekoj drugačijoj proceduri mogu da dobiju licencu? Licenca podrazumeva polaganje kursa od 40 sati, ispunjavanje određenih uslova, navodi se tamo, ne znam u kom članu, ko snosi troškove i slične stvari, ali to podrazumeva da neko ko prvi put želi da se uključi u proces obrazovanja mladih u srednjem stručnom obrazovanju, po ovom novom zakonu o tzv. dualnom obrazovanju, može da dobije licencu. Već sada postoje primeri i ti mladi ljudi iz Niša, verovatno iz nekih drugih srednjih stručnih škola, verovatno idu negde na neku praksu, kako se to do sada zvalo, i neko je sa njima tamo nešto radio.

Da li sada ti ljudi treba da prođu istu praksu, istu proceduru da bi dobili licencu? Ako treba, onda je ovaj član potpuno besmislen. Šta znači imaju pravo? Po ovom zakonu svako ima pravo, ako ga poslodavac odredi da bude instruktor, da podnese zahtev za licencu i ne razumem smisao ovog člana, ukoliko nema nekih daljih odredbi. Hvala.
Na kraju rasprave o zakonu o tzv. dualnom obrazovanju, još jednom da ponovimo razloge zbog kojih smo protiv ovog zakona i zbog kojih smo ovako insistirali uz ovu raspravu o amandmanima, gde smo tražili brisanje svakog člana, zašto ovaj zakon je loš i ne treba da se usvoji.

Ovaj zakon ne odgovara potrebama Srbije za obrazovanjem, ovaj zakon ne odgovara snazi i stanju privrede u Srbiji. Nije nešto što će doprineti ekonomskom razvoju Srbije. Ovaj model obrazovanja, dualnog, onog pravog dualnog, a ne ovakvog tzv, funkcioniše u visoko ekonomski razvijenim zemljama, a za zemlje u razvoju, kao što je Srbija, potreban je drugačiji model. Model koji će iskoristiti sav ljudski potencijal koji ta zemlja ima, jer naš razvoj ne može da se zasniva na tonama ili količini nekih proizvoda proizvedenim, jer nemamo nažalost privredu koja to proizvodi.

Može da se zasniva na inovacijama, na novim idejama, na talentu ljudi, a to je nešto za šta nam nije potrebno dualno obrazovanje, nego je potreban što veći obuhvat đaka koji idu u srednju školu i kojima se pruža maksimalno moguće široko obrazovanje. To je model koji je potreban Srbiji, da li je to finski ili neki drugi, ne moramo da ga zovemo imenom, ali sasvim sigurno nije ovo što imamo.

Ovo će, nažalost, kao posledicu imati samo da se poslodavcima koji će biti uključeni u ovaj program obezbedi kratkotrajno jeftina radna snaga, a mladi ljudi će ostati bez perspektive i nastaviće da razmišljaju jedino o tome kako da napuste Srbiju. Hvala.