Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/7836">Marko Đurišić</a>

Marko Đurišić

Socijaldemokratska stranka

Govori

Hvala poštovana predsednice.
Gospodine ministre, kolege poslanici i ako je u obrazloženju Vlade za ne prihvatanje našeg amandmana pisalo da se ne prihvata zato što je prihvaćen amandman kolege Martinovića, naš amandman nije ni približno isti. Samim tim je i to obrazloženje po nama nedovoljno. Naime, mi smo tražili produženje roka za doktorske studije, samo za dve godine.
Pre svega, uvažavajući argumente vašeg prethodnika gospodina Verbića koji je pre dve godine obrazlagao da je rok za završetak magistarskih studija, koji je postojao tada u zakonu, a to je školska godina 2015/2016. primeren, s obzirom da se od 2005, 2006. školske godine ne upisuju magistarske studije i da je tih prethodnih 10 godina bilo dovoljno po njegovom mišljenju da se te magistarske studije završe.
Vlada je prihvatila ovo rešenje da se produže magistarske i doktorske studije i to nije loše. Meni je loša argumentacija koju smo danas mogli da čujemo, a to je da je tada pre dve godine ovaj rok već bio produžen, onaj kako sada predlažemo za dve godine, da bi to demotivisalo ljude koji su trebali da završe u ove prethodne dve godine svoje doktorske i magistarske studije, da bi ih demotivisalo ako bi taj rok bio duži, nego ih taj rok koji je tada bio motivisao da završe brže.
Kolega Atlagić je govorio da se radi o 12.000 ljudi koji su u prethodne dve godine završili. Imam problem sa tom vrstom motivacije i onda se postavlja pitanje da li je ovo stvarno krajnji rok? Da li mi sada govorimo o roku od dve godine da bi ovih preostalih 10.000 – 12.000, koliko ih ima motivisali da završe u te dve godine ili ćemo za dve godine opet da dođemo u situaciju mi smo to samo pričali da vas motivišemo pa ćemo vam dati ponovo priliku i ponovo priliku i ponovo priliku.
Sa tom politikom, sa tim načinom razmišljanja naša poslanička grupa SDS-NPS ima problem. Pogotovo zato što se ovde radi o najobrazovanijem delu stanovništva Srbije. Mi danas raspravljamo o produžetku studija za doktorske i magistarske studije. Znači o najobrazovanijem delu stanovništva. Da li mi prema njima treba da se ophodimo na ovaj način, da im dajemo neke kratke rokove da bi ih motivisali?
Mislimo da je to pogrešno i mogu da razumem da vi gospodine ministre ne možete da kažete ovo je poslednji rok i ovo se više neće produžavati, jer ni vi ne znate da li ćete za dve godine biti na toj funkciji. Vaš prethodnik je verovatno mislio da će u oktobru 2016. godine on biti tu, pa se desilo da nije nego ste vi tu. Sada vi govorite dve godine nove, kao što je on govorio pre dve godine o dve nove godine. Ja se plašim da za dve godine, ako ni zbog čega drugog neko drugi će biti na vašem mestu da bi on mogao da kaže evo sada sam ja došao pa još dve godine.
Mislim da je to loše, da šaljemo lošu poruku i da ono što ste najavili u jednom od obrazloženja za ne prihvatanje nekog od amandmana, ne mogu tačno da se setim, rekli ste da će doći novi zakon koji će sveobuhvatno rešenje da donese, da stvarno dođemo do nekog novog zakona, da rešimo probleme koji postoje u visokom obrazovanju, neefikasnost naših studija, korupciju, sve ono što je neusklađeno sa tržištem radne snage. Da ćemo te probleme stvarno vrlo brzo ov de u parlamentu raspravljati i nešto uraditi kako bi podigli kvalitet za visoke studije. Hvala.
Hvala poštovani predsedavajući.
Gospodine ministre, kolege poslanici, evo posle više od dva i po meseca kako smo izabrali Vladi imamo ministra sa predlogom zakona po hitnom postupku, naravno i svega tri tačke u kojima se samo ponovo produžavaju u nedogled primene prelaznih i završnih odredbi zakona koji je usvojen još 2005. godine.
Ministar je sam u svom izuzetno kratkom izlaganju, doduše u skladu sa dužinom zakona, četiri minuta obrazložio da u stvari on nije inicijator ove izmene, da eto, preko leta su se organizovali sami studenti kojih se tiču konkretno rešenja o kojima danas razgovaramo i kako je ministarstvo samo bilo protočni bojler odakle su inicijative otišle prema Visokom savetu obrazovanja i odatle je stigla saglasnost za ovakve izmene i dopune.
Sada, moram da kažem, jeste ministar je izabran pre dva i po meseca, možda je i bilo nerealno očekivati od njega i njegovog tima, ukoliko je i uopšte sastavljen do kraja, da sada dođe sa nekim ozbiljnim izmenama ili eventualno novim zakonom u skladu sa Strategijom o visokom obrazovanju do 2020. godine, koja je usvojena još 2012. godine i da vidimo da li se ona sprovodi, da li je realna, da li tu nešto treba menjati pa samim tim i zakone.
Dobili smo ovaj predlog i ja bih dao neke komentare i postavio neka pitanja. Zanima me koliko je to ljudi iniciralo ovu izmenu kada je ministar prihvatio da je prosledi Visokom savetu obrazovanja, da li je to pet, deset, pedeset? Koliko je uopšte ljudi, s obzirom da smo poslednje izmene kojima je produžen ovaj rok o kome danas opet govorimo da treba da se produži za još dve godine, one su usvojene pre dve godine.
Pre dve godine smo produžili rok za dve godine i zaključno sa školskom 2015/2016. god. su ti studenti koji su započeli svoje studiranje po starom sistemu trebali da završe svoje studije. Podsećam vas kada je usvojen zakon 2005. godine. rok je bio dve godine po završetku roka od redovnog studiranja, pa je to onda menjano četiri puta. Ovo je peta takva izmena.
Postavljam pitanje ne samo ministru, nego svima nama, pre svega vladajućoj većini – šta je za ovih pet godina radila da se ova stvar završi? Da li ćemo za dve godine ponovo imati nekog novog ministra, jer vi ste ministre četvrti ministar koga je ova većina izabrala, što takođe govori o odnosu SNS i koalicionih partnera prema obrazovanju u Srbiji.
Pre dve godine je ovde bio vaš kolega Verbić i isto je tako govorio da to moramo, ljudi nisu stigli, sigurno da možemo da nađemo dovoljno primera ljudi koji iz krajnje objektivnih razloga nisu mogli da završe studije i redovne i doktorske i magistarske koje doduše ovaj zakon ne tretira, koji su mogli i morali da završe pa nisu, pa hajde da im izađemo u susret, ali da li je napravljena neka analiza o kojem broju ljudi se radi? Mene zanima za ove dve godine, koliko je ljudi kojima smo dali šansu, završilo te studije?
Ovaj zakon je, da kažem u političkom žargonu, kupovina mira među studentima. Izlazite u susret zahtevima studenata da tu ne bi bilo nekih problema, nekih protesta, ali ja mislim da ona ponovo ide na uštrb kvaliteta studiranja.
Ja se nadam, ministre, da ćete vi imati hrabrosti, jer ova Vlada je izabrana kao nova, hrabra Vlada koja će da krene u reforme, doduše, i ona prethodna, i vaš prethodnik je isto bio deo jedne takve hrabre Vlade i moj utisak je da je za dve godine njegov najveći uspeh bio da uz pomoć BIA, policije, ne znam ni ja koga, sačuva pitanja za malu maturu. To je bio najveći uspeh prethodnog ministra.
Ono što jeste problem visokog obrazovanja u Srbiji, neke kolege su govorile u prethodnim govorima o tome, i ja ću se tu isto i nadovezati, da ovaj zakon naravno ne tretira sva ona bolna mesta koja imamo danas u visokom obrazovanju. Tu pre svega mislim na nepovezanost sa zahtevima tržištima rada. Mi danas imamo ljude koji se obučavaju, studiraju za struke koje uopšte ne postoje na tržištu rada.
Postavlja se pitanje – šta će biti sa tim ljudima kada završe fakultete, oni onda dođu i kažu – pa evo, mi smo studirali juče, nešto hoćemo da radimo, a vidite na tržištu rada, za takvim radnim mestima jednostavno nema potrebe.
Da li će se nešto konačno uraditi po tom pitanju, da se prilagode programi na visoko-obrazovanim ustanovama, da odgovaraju tržištima rada? Evo danas slušamo sa jedne strane da u toj IT industriji, koja je jedan od potencijalnih grana privrede u kojima Srbija može brzo da napreduje i da bude konkurentna, nedostaje 15 do 30.000 obrazovanih ljudi. Da li će se tu nešto promeniti?
Sporo studiranje i dalje postoji. Ponovo, umesto da nagrađujemo one koji studiraju u roku, koji vredno daju sve ispite, mi opet ovu granicu od 60 kredita smanjujemo na 48. Dobro je, to je popularno verovatno među studentima, ali koliko to doprinosi kvalitetu visokog obrazovanja u Srbiji?
Naravno, korupcija. Kupovina ispita i diploma, doktorata. Jedna devalvacija uopšte naučnog rada, hiper produkcija doktora i to je bila tema ovde i političkih rasprava, jer se govorilo o sumnjama fakultetskih i doktorskih diploma najviših državnih funkcionera.
Imamo i dalje neintegrisan univerzitet. Imamo nedostatak podrške za projekte – razmenu i razvoj. To možda nije konkretno tema ovog zakona, ali i danas je kolega prof. Mićunović postavio pitanje – šta je sa konkursima za naučna istraživanja? Dve godine nisu objavljeni konkursi. Država ne finansiranja naučne radnike u Srbiji.
Onda polemišemo da li su tačne cifre o tome koliko je ljudi obrazovanih, visoko obrazovanih ili uopšte napustilo Srbiju poslednjih godina. Akademik Kostić je govorio o 27 hiljada visoko obrazovanih ljudi koji su u poslednjih šest godina napustili Srbiju.
Da li mi kao država, kao zemlja možemo uopšte da imamo budućnost sa ovakvim odlivom ljudi? Šta će ova Vlada da uradi po tom pitanju?
Na ovoj listi konkurentnosti o kojoj je koleginica Rašković Ivić govorila ima lista koja govori o tome koliko je zemlja sposobna da zadrži talentovane obrazovane ljude. Tu smo na pretposlednjem mestu. Od svih zemalja u svetu, tu smo drugi od pozadi, kako se kaže.
To su stvari o kojima, ja mislim, da mi vrlo brzo moramo da razgovaramo ovde. Ministar je preuzeo jednu veliku obavezu, jedan vruć krompir, kako se kaže, s obzirom na stanje generalno u obrazovanju. Mislim da ćete imati veliki problem da popravite stanje ako nemate podršku Vlade, stručne javnosti, pa da kažem i celog društva, jer mislim da naši problemi u obrazovanju počinju od škole, od odnosa roditelja, preko roditelja đaka prema nastavnicima, države prema nastavnicima, njihove motivisanosti da rade.
Činjenica da je danas obrazovanje postalo i unosan biznis, što nije sporno, ali mi imamo obavezu ustavnu da osnovno obrazovanje bude besplatno i obavezno, obavezno i besplatno. Naše mišljenje je da u tom slučaju država mora da ponudi besplatne udžbenike svim đacima u osnovnim školama, a ne da se tu prave ogromne milionske zarade. Izrada jednog udžbenika košta pedeset dinara, a on se prodaje za 700 ili 800 dinara. Govorim fizički koliko košta. Naravno da treba platiti i autore i sve to se podrazumeva. Nije sporno. Ali da li je to mesto za uvođenje tržišta ili ćemo omogućiti svim đacima besplatne udžbenike kako bi oni mogli da ono što je proklamovano u Ustavu o obavezno i besplatnom osnovnom obrazovanju stvarno i ostvare?
Kažem da ovo nije tema ovog zakona. Mi ćemo verovatno na kraju podržati ovaj zakon. Predložili smo jednu izmenu vezano za produženje roka za doktorske studije obzirom da smatramo da onim ljudima koji su pokazali da imaju znanje i završili su redovne studije i želeli su da nastave dalje da se bave naučnim radom, treba omogućiti i ostaviti tu mogućnost i nadam se, vidim da takvi amandmani i slične sadržine dolaze od strane mnogih poslaničkih klubova, da ćemo do kraja doći do nekog rešenja koje će omogućiti tim ljudima, za koje je možda i najmanje sporno da imaju znanje, jer su već stekli fakultetsku diplomu, ali žele i dalje da se usavršavaju i da doprinesu u naučnom radu, da ćemo i njima izaći u susret.
Iskreno stvarno verujem i želim da je ovo poslednji put da razgovaramo o produženju ovog roka. Kažem, 2005. godine zakon je usvojen sa idejom da u roku od tri godine se završi studiranje po starim programima, svi oni koji su u tom trenutku studirali. Sada produžavamo taj rok na školsku 2018/2019. godinu i takođe se nadam, ministre, da nećemo doći u situaciju koju imamo danas, a to je da je praktično prestalo pravo na studiranje po sili zakona, jer zakon kaže do kraja školske 2015/2016. godine da mogu da se završe, odnosno da mogu da se završe studije.
Počela je nova školska godina 2016/2017. Ova se završila 1. oktobra a mi danas raspravljamo i verovatno tek krajem ove nedelje ćemo usvojiti ove izmene, da ne radimo to više ni onima koji studiraju, ali pre svega da se okrenemo razmišljanju o budućnosti ove zemlje koja da bi mogla da opstane mora da pre svega vodi računa o svojim najobrazovanijim i najtalentovanijim građanima. Hvala.
Hvala, poštovana predsednice.
Poštovani ministre, kolege poslanici, mislim da je ova intervencija ministra pokazala koliko je loša praksa, koja očigledno postoji u ovom mandatu Skupštine.
Naime, ovo je drugi zakon koji raspravljamo u Skupštini. Prvi zakon, prošle nedelje, ispred Vlade bili su gospodin Vujović, predviđen za predstavnika Vlade i njegova koleginica iz Vlade, ministarka Brnabić. Sada čujemo ministra da mu je žao što nije bio i nama je žao što nije bio, jer je, pre svega, zakon koji smo tada usvajali bio iz njegovog domena, jer smo hteli da dobijemo odgovore koje je on sada u nekoliko rečenica nam ovde dao, iako hajde da kažem, to danas više nije tema.
Ali, danas iz svih ovih rasprava vidimo da bi mnogo više odgovora, i sam ministar je to rekao, mogla da da ministarka Mihajlović, koje danas nema, pa se ministar ogradio i rekao - ja ne mogu sada da vam dam sve te odgovore, a njeno prisustvo je ovde neophodno.
Ovaj zakon nije sporan. Imali smo jedan dogovor, kredit za četiri godine, da povučemo 300 miliona evra. Nismo to uradili. Povukli smo skoro 80% i sada je napravljen dogovor sa državom, odnosno sa Vladom Azerbejdžana, da se taj rok produži za još dve godine.
Sada, normalno je pitanje - zašto nismo? Šta se to desilo da mi za četiri godine ovaj posao nismo završili? Ministar kaže - ja ne mogu da vam dam taj odgovor, to je pitanje za gospođu Mihajlović. Ja isto mogu samo to da ponovim. Ne znam, sve ove naše diskusije će, čini mi se, otići onako u vetar, neće biti odgovora i mi nećemo saznati šta se to desilo, ko je odgovoran za to što ovaj posao, kredit od 300 miliona, sa kojima je trebalo da bude napravljeno nešto više od 40 kilometara autoputa na Koridoru 11 nije završen i da čujemo odgovor ovde u parlamentu na ove medijske spekulacije oko toga da li je bilo propusta na izvođenim radovima na Koridoru 11? Da li može da se proveze kamion ili ne kroz tunel? Da li će premijer, kada bude otvarao taj Koridor, voziti, kako je sam najavio, kamion, pa da li će da mu izduva gume ako eventualno fali nešto malo santimetara da bi mogao da prođe, ili ne?
Pretvaramo jednu ozbiljnu stvar u cirkus. Mislim da je to loše. Molim sada ovde ministra, pošto je on član Vlade, da prenese na Vladi da kada se dogovore na Vladi, pošalju nam zakon i dopis gde kažu koji će ministri biti prisutni, da svi ministri dođu, ako hoćemo da imamo kvalitetnu raspravu i da se dogovorimo da li ćemo nešto podržati ili ne.
Ja isto imam pitanje – šta je sa nadzorom na izvođenju radova na Koridoru 11? Da li ga je bilo u skladu sa zakonom? Da li je raspisan taj tender od strane Ministarstva ili ne? Ko je izvodio nadzor, ako ga je uopšte bilo?
Zatim, da čujemo odgovor – šta je sa pre više od dve i po godine inicijativom pretvorenom u zaključak Vlade da se ukine preduzeće Koridori, jer je to ocenjivano kada je tada nova ministarka prvi put stupila na tu funkciju tog resora, prethodno je vodila jedan drugi resor, pa se onda prebacila na građevinu, pa je sad i u ovom sazivu u tom mandatu, u tom resoru, to je neefikasno, neznalice tamo sede, to treba da se ukine? Vlada donese zaključak i onda ništa. Kaže - ne može da se sazove skupština. Dve i po godine ne može da se sazove skupština koja treba da sprovede taj zaključak Vlade? Pa, ko su članovi te skupštine, ko su ti ljudi? Ko ih je imenovao, kome oni odgovaraju? Koliko su plaćeni, u krajnjoj liniji, za to, pošto je to vidim glavna tema, da se licitira ko, koliko i na koji način zarađuje?
Ova diskusija danas, da je tu ministarka, sigurno bi trebala da pokrene i pitanje – na koji način uopšte funkcioniše putarska privreda u Srbiji, da dobijemo odgovore. Evo, ja sam danas prelistao novine, pa onda pored ove priče o tunelu na Koridoru 11, imamo priču o nekih 41, čini mi se, klizište na Koridoru 10, na kraku prema Bugarskoj, o tome kako će nas ispravljanje loših projekata, lošeg izvođenja radova koštati 300 miliona evra više. Onda slušamo, piše opet kako će naplatna rampa Bubanj potok, koja je trebala da se otvori za deset dana, 25. oktobra, rok se pomera za sedam meseci, sedam meseci za jedan običan posao, ne preterano, pretpostavljam, građevinski komplikovan. Kaže – bilo loše vreme, padala kiša u aprilu i maju. To je obrazloženje. Padala kiša dva meseca, sada ćemo sedam meseci duže da radimo, posao koji vredi 2,1 milijardu dinara. Da li će neko da odgovara za to?
Pričali smo ovde, pošto su ovi Koridori i svi ovi radovi koji se izvode poslednjih četiri, pet godina na završetku putnih pravaca autoputeva 10, 11, puno puta su se u kampanji koristili, pošto smo stalno imali izbore, i u 2014. i u ovoj godini. Onda je zbog potrebe kampanje jedna deonica na Koridoru 10 otvorena još zimus. Nedelju dana posle otvaranja rupe od dva metra. Šta je bilo? Pa, morali smo da otvorimo, znate, rekli iz Vlade, a nismo stigli da stavimo završni sloj.
Na koji način funkcioniše putarska privreda u Srbiji? To je pitanje za današnju raspravu na koje, ja se bojim, nećemo dobiti odgovor, ili ćemo dobiti odgovor – kriv je izvođač, niko to neće platiti.
To više niko ne može da zna ili, kao što ministar malo pre reče za pitanje javnog duga, kaže – niko nije kriv.
Ono što je meni lično najveći problem kod cele ove rasprave je pitanje budućnosti. Na koji način će se i šta će se u Srbiji graditi i raditi? Ova Vlada u raznim mandatima za četiri i po godine nije dogovorila ni jedan jedini nov kilometar autoputa. Ovo što se danas završava na Koridoru 11, što se završava na Koridoru 10, bilo je najavljeno za mart, april 2017. godine, a sada se već produžava za kraj 2017. godine sa jednim neverovatnim obrazloženjem, kaže da niko pre toga nije završio, pa šta sada ima veze, kada smo čekali 70 godina, čekamo još dva, četiri ili šest meseci. Ima veze.
Šta će se to raditi kada se to završi? Da li će ovde u Skupštinu doći iz Vlade papir o tome na koji način će se finansirati i kada će se raditi deonica od Obrenovca do Beograda? Godinu dana pričamo Kinezi, dogovoreno, komercijalni kredit, ovako, onako, onda samo prestane ta tema i ništa se ne dešava.
Kada će se završiti Koridor 11? Danas su se ovde opet otvorila pitanja kojom trase treba da ide. Koliko je to komplikovan posao, možda najbolje govori ono što smo danas čuli ovde. Godine 2008. je usvojen prostorni plan, krenulo se sa planiranjem, 2012. godine za Koridor 11 je potpisan kredit. Danas 2016. godine još nismo završili taj posao. Koja je to godina kada će taj Koridor 11 biti završen? Da li bilo ko to danas može da kaže? To su pitanja.
Šta je sa Moravsko magistralom, autoput Pojate-Preljina? O tome se više i ne govori. Izmislili smo, moram tako da kažem, da nam je prioritet da gradimo autoput od Niša prema Prištini i Draču. Ekonomski interes za takvu izgradnju ja ne vidim. Dobro je da se povezujemo sa regionom, ali mislim da je za Srbiju mnogo važnija izgradnja Moravske magistrale, autoputa Novi Sad-Šabac koji se stalno najavljuje. Kad god dođu neki izbori, evo ih, kažu – idemo, tunel kroz Frušku Goru, prvo to, onda autoput dalje do Šapca. Gde je to? Gde je finansiranje? Da li će da dođe neki predlog zakona o nekom zaduženju za to? Za četiri i po godine ni takvo zaduženje nismo dobili. Takav predlog zakona o nekom sporazumu o uzimanju kredita, da li sa nekom državom, da li sa nekom finansijskom institucijom, nismo dobili. Toga neće biti. Imali smo svečano otvaranje jednog metra pruge. Premijer Republike Srbije, premijer Kine otvaraju metar pruge, pa onda prvo kažu biće to pruga, ići će 300 km na sat do Budimpešte kada je obnovimo, pa onda posle nekog vremena kažemo – dobro, ići će 150, ne mora baš 300 i sada nema ništa, ništa se ne radi. Da li ima sporazuma? Kada će početi da se radi? Koju ćemo infrastrukturu zaposliti, preduzeća, domaća? Svi govorimo da su potrebna domaća preduzeća, ali šta će oni da rade ako nema planova, ako nema načina izvora finansiranja.
Ja ne verujem da ministar Vujović može sada da da odgovore na ova pitanja. Sam je rekao da to nije iz njegovog resora. Njegovo je bilo da nam objasni kako je došlo do toga da umesto 60 dana produžetka, što je moglo bez ratifikacije, mi sada moramo da ratifikujemo ovu izmenu sporazuma. To je sve u redu. Ta tehnička stvar, manje-više, nije sporno. Sporna je ona suština. Šta se sa ovim parama građana Republike Srbije, jer oni vraćaju svaki kredit koji mi ovde odobrimo, radi, na koji način se sa njima postupa, da li je to domaćinski ili ne?
Prosto je neverovatno, stalno kažemo da imamo problem kod izbora izvođača zato što nam je najvažniji kriterijum cena i onda se pojavljuju firme, dampinguju cene, da bi posle kroz dodatne radove naplatile višestruko viši iznos ili uradile loš posao. Letos je bila priča most na obilaznici kod Čačka, da li je kvalitet betona četiri ili pet, ja se u to ne razumem, da li je izvođač uradio ono što je trebalo ili nije uradio, pa onda jadikovku direktora preduzeća za puteve kako je on morao da prihvati tog izvođača, jer je on dao najnižu cenu. Mi smo ti koji treba da promenimo te zakone, da ako je problem to što se pojavljuju ponuđači sa najnižom cenom, a ne mogu da izvedu radove i zna se da ne mogu da izvedu radove po toj ceni, da nađemo način da se to ne dešava. Ako se to dešava, štetu imamo svi kao građani Republike Srbije, a ovaj dug, da li je on 24 ili 26 milijardi, je manje bitno, on je dug pojedinačno svakog od nas. Da li će ova Vlada uraditi nešto po tom pitanju?
Danas jedino nismo čuli da je odgovorna prethodna vlast. Toga danas u diskusijama uglavnom nije bilo. Bilo je od strane jednog kolege, koji ima predlog potpuno drugačijeg ekonomskog razvoja, za koji se bojim da nije održiv. Deluje lepo kada se ispriča, ali ako ga ispratite od početka do kraja, vi vidite nekonzistentnost u tom predlogu.
Bez odgovora na ova pitanja naša suštinska saglasnost za predlog ovog zakona, odnosno odobravanja ovog sporazuma je nemoguća. Postavlja se pitanje – da li ćemo ponovo doći u neku situaciju sa nekim drugim sporazumom za završetak, za izgradnju infrastrukturnih objekata u Srbiji? Moramo da sednemo i da vidimo gde je problem, kako da ga rešimo, a ne samo da saniramo posledice.
Ponavljam moj poziv i molbu ministru da prenese kolegama na Vladi da dođu svi kada su ovakve teme, svi koji su određeni, kako bismo imali kvalitetnu raspravu i bolje odluke. Hvala.
Poštovani predsedavajući, prethodni govornik je dobio po vašoj odluci pravo na repliku, iako ako pročitamo član 104. nije bilo apsolutno nikakvog osnova za davanje replike.
Naime, stav 2, to je možda najbliže, govori da ako se uvredljivi izrazi odnose na poslaničku grupu, odnosno političku stranku čiji narodni poslanici pripadaju toj političkoj grupi.
U izlaganju na koje je bilo osnov za repliku ni jednom jedinom reči nije spomenuta stranka koju danas u Skupštini predstavlja gospodin Đukanović. I ovde se primenjuju stalno dvostruki aršini.
Znači, kada neko iz SNS želi da dobije repliku, digne ruku dobije bez problema. Sa te strane kada stignu najveće uvrede na spominjanje stranaka tzv. „bivšeg režima“ , lakonski predsedavajući daje odgovor – nemate pravo na repliku, to je moja odluka.
Ja vas pozivam da imate isti aršin prema svima. Ako neko smatra i želi da dobije repliku, onda svakome dajte to pravo, a ne samo članovima vaše stranke. Hvala vam.
Hvala poštovani predsedavajući.
Pridružujem se stvarno negodovanju poslanika na raspravu od dvadeset i nešto minuta u kojoj gotovo da nije bilo reči o temi koja je danas na dnevnom redu, o činjenici da se o tako važnom pitanju kao što su odnosi Beograda i Prištine razgovara pod razno u okviru ove tačke dnevnog reda. Ali, više od toga me čak zgrozilo, sasvim sigurno pokazuje najbolji odnos vladajuće stranke prema medijima u Srbiji. činjenica da se ovde prebrojavaju karikature. Karikature koje izlaze u dnevnim novinama, ko se na tim karikaturama, koliko puta našao. Koja je to slobodna zemlja u kojoj postoji sloboda štampe u kojoj će neko da prebrojava karikature u nekom periodu i da onda to poredi sa drugim periodom?
Ono što se danas radi u Srbiji kroz ove reči se najbolje videlo na koji način se doživljava sloboda medija. Znači, ako se neko usudi da kritički se osvrne na rad i laž premijera i njegove kamarile, onda se on kritikuje zato što sme nešto da kaže. One stvari koje su se dešavale do 2012. godine ne mogu da se porede sa onim što vi radite u poslednjih pet godina.
Zato ono malo kritike koja postoji u medijima i elektronskim i štampanim vi gasite. Svake godine, svakoga dana. I ova rasprava najbolje govori o tome. Hvala vam.
Hvala predsednice.
Ne znam da li ste ispratili do kraja dvadeset i nešto minuta u lamentiranje kolege poslanika nad tužnom sudbinom našeg premijera i Vlade koja je napadana sedam hiljada ili ne znam koliko puta, ali ono što nije rekao u štampanim medijima i ono što nije rekao i ne može da porekne to je da je u ovoj predizbornoj kampanji 90% vremena na nacionalnim emiterima, a to je tema danas, elektronski mediji, nacionalnim emiterima 90% vremena u pozitivnom smislu su imali Vlada i Srpska napredna Stranka. Devedeset posto vremena.
Vi onda kažete – građani su se slobodno izjašnjavali. Pa, gde je tu bilo slobode? Ovde se stalno spominje jedan list koji, ja ga nikad u životu nisam uzeo u ruke, i iznose najveće gadosti i o predsedniku Vlade i o članovima njegove porodice.
Zašto vi ne kažete da ste taj list delili građanima Srbije kada je iste takve laži objavljivao o funkcionerima naše stranke. Delili ste ga na ulici i javno podržavali. To je politika koja se danas vodi u Srbiji.
Nema slobode medija, ne može da se kaže da su građani mogli slobodno da odluče ako 90% vremena dobija samo jedna stranka na tri nacionalne televizije. Tu nema slobode.
Zato je problem ovaj izbor članova REM-a. Šta radi to telo? Da li je nešto preduzelo po sopstvenim zaključcima? Da li je objavilo izveštaj o praćenju medija u poslednjoj kampanji? Nije. Da li će izabrani kandidati nešto o tome da rade? Neće.
Hvala.
Posle ove rasprave ja sam nažalost siguran da promene pozitivne u radu REM-a bez obzira koji kandidati budu izabrani neće biti, jer ljudi koji će ovde dobiti većinsku podršku dobiće podršku da nastave po starom, da nema nikakvih problema, da to što iz godine u godinu u zaključcima, samim zaključcima o ispunjavanju zakonskih obaveza emitera se ponavljaju iste stvari konstatuje da je svake godine stanje sve gore i gore, pa smo iz toga da su rijaliti programi započeli svoje emitovanje u Srbiji pre sedam, osam godina sat ili dva vremena dnevno, došli do 14 sati dnevno programa na jednom nacionalnom emiteru sa nacionalnom dozvolom, 14 sati programa dnevno se emituje rijaliti program sa najgorim mogućim sadržajem, sa promovisanjem najgorih vrednosti koje postoje, ako uopšte može da se govori o promovisanju bilo kakvih vrednosti. Upravo je sve suprotno od bilo kakvih vrednosti.
Sve to će ovde dobiti očigledno podršku većine da se sa tim nastavi. Ponoviću još jednom, ono što REM ne sme da objavi, svoj izveštaj o praćenju predizborne kampanje, ali je uradio OEBS, 90% vremena tri nacionalne televizije su posvetile Vladi i SNS, 90% vremena neplaćenih termina, a kada bi se brojali plaćeni videli bi da je 20 ili 30 puta više potrošeno para od strane SNS za plaćeno reklamiranje.
O kakvim ravnopravnim uslovima i slobodnom odlučivanju građana mi govorimo? Mislim da će najbolju sliku dati glasanje o kandidatima koji su predložila udruženja čiji su ciljevi ostvarivanje slobode izražavanja i zaštite dece. Gajim veliku sumnju da će bilo ko od dva predložena kandidata dobiti većinu u ovoj Skupštini i to će biti sasvim sigurno još jedan dokaz na koji način ova većina želi da kontroliše i uređuje sve medije u Srbiji preko REM-a, elektronske medije, a kroz ekonomski uticaj, oglašavanje i štampane medije, jer je to glavni model koji je dobro razrađen i sasvim jasno možete da pogledate kakva je uređivačka politika određenih medija i kako ona korespondira sa oglašivačima, govorim o štampanim medijima.
Mi se nećemo izjašnjavati za ove kandidate. Ova rasprava sama po sebi u parlamentu ima veliki hendikep jer mi kao narodni poslanici, osim članova Odbora za kulturu, nismo mogli da čujemo stavove predloženih kandidata i njihova razmišljanja o tome na koji način žele da učestvuju u radu regulatornog tela, Saveta regulatornog tela i da daju doprinos da se nešto promeni.
Njihove biografije i podrška aplauzom većine nažalost nam, ponavljam, govori o tome da poboljšanja neće biti. Hvala.
Hvala, poštovana predsednice.
Moje prvo pitanje bih uputio ministru unutrašnjih poslova. Naime, po godišnjem planu upotrebe Vojske Srbije i drugih snaga odbrane u multinacionalnim operacijama za 2016. godinu, koju nažalost, još uvek ovaj parlament nije usvojio, iako se već bližimo kraju 2016. godine, predviđeno je da pet pripadnika MUP boravi na Haitiju u mirovnoj operaciji UN.
Prošle nedelje, nažalost, tu malu ostrvsku zemlju je zadesila velika tragedija, preko 1000 ljudi je poginulo od uragana. Mene zanima stanje u kom se nalaze pripadnici MUP, da li su dobro, da li imaju osnovne uslove za život? Mislim da mi kao Skupština koja je onaj državni organ koji upućuje i naše vojnike, a i pripadnike MUP u misije širom sveta, pa evo i u Haiti, treba da vodimo računa o njihovom zdravlju i stanju u kome se nalaze.
Drugo pitanje je za vas, predsednice parlamenta. Naime, naš parlament je juče doživeo u Savetu Evrope jedan veliki šamar i sramotu. Našoj delegaciji, članovima naše delegacije u Savetu Evrope nisu verifikovani mandati i oni do četvrtka, kada tamo komitet bude odlučivao o toj stvari, neće moći da učestvuju u glasanju. Problem koji je tamo signaliziran, to je da sastav ove delegacije ne odražava sastav parlamenta. Kada smo usvajali tu odluku, mi iz poslaničke grupe SDS – Pokret Napred Srbijo, rekli smo da nećemo podržati tu odluku zato što nije ni u skladu sa Poslovnikom, jer ne odražavaju sve delegacije sastav parlamenta. Članova naše poslaničke grupe nema ni u jednoj delegaciji, iako je i po matematici i po kvotama moralo to da se desi.
Mislim da ta loša praksa, koja je kod konstituisanja ovog parlamenta možda doživela najveće razmere, treba da se prekine. Mi nismo imali konsultacije povodom izbora predsednika skupštinskih tela, pa se desilo da od 20 skupštinskih odbora u samo dva odbora su predsednici članovi opozicionih stranaka. Tako nešto se nikada nije desilo u višestranačkoj praksi u ovom parlamentu. Mislim da je to loše, i ta osionost kojom vladajuća većina prilazi ovom problemu, evo, kada je izašla van okvira ove sale, gde većina za takve stvari postoji, ali neka druga većina i neki drugi organi vode računa o stvarima o kojima mi ne vodimo, onda doživimo tu sramotu da članovi naše delegacije ne mogu u punom kapacitetu da učestvuju u zasedanju Skupštine Saveta Evrope. Mislim da je to loše.
Loše je, evo, i ako govorimo o tome da ovih dana nas čeka diplomatska borba za očuvanje imovine Republike Srbije na Kosovu i Metohiji, na koji način naši predstavnici tamo i sa kojim legitimitetom i kojim ugledom u očima drugih kolega poslanika mogu da govore o ovoj i o drugim temama.
Pozivam vas da ispravimo ovu grešku, da napravimo dogovor na kolegijumu, koji se tim pitanjem nije bavio, i o delegacijama, i o mestima predsednika odbora, jer mislim da je loše za ugled ove Narodne skupštine da ovako konstituisani, sa ovakvim delegacijama i predsednicima odbora, nastavimo rad. Hvala vam.
Hvala.
Poštovana predsednice, kolege poslanici, puno je razloga za formiranje ovog anketnog odbora i kolega Balša Božović ima sličnu inicijativu kao što je inicijativa moje poslaničke grupe, a to je da, s obzirom da evo skoro već šest meseci institucije sistema, kako to govorimo, ne rade svoj posao i javnost ne dobija odgovor o tome šta se dešavalo u noći između 24. i 25. aprila ove godine, u Savamaloj i kako je na nekoliko sati država Srbija na toj teritoriji prestala da postoji, mislimo da je onda odgovor da se u Skupštini Srbije formira anketni odbor koji bi dao odgovor na ta pitanja.
Omiljeni mislilac, sociolog našeg predsednika Vlade, sociolog Maks Veber, dao je definiciju države kao ljudske zajednice koja polaže pravo na monopol fizičke sile.
Ono što je naše pitanje i suština na koje želimo da dobijemo odgovor, ko se to odrekao države i njenog jedinstvenog monopola na silu u toj noći i dao pravo nekim ljudima da primenjuju silu nad državljanima, građanima Republike Srbije?
Ako je to moglo da se desi tada, bez kazne, onda je samo pitanje kada će se to desiti ponovo i zato mislimo da je ovo pitanje vrlo važno i da na njega moramo da dobijemo odgovor. Šest meseci imamo ćutanja institucija sistema.
Mi smo podneli ovaj predlog 6. juna, dva dana pre nego što je predsednik Vlade, a tada mandatar ili tehnički premijer, ne znam ni ja kako da tu funkciju u tom trenutku pravilno definišem, rekao da je za rušenje u Savamaloj odgovoran vrh gradske vlasti. Znači, od tada je prošlo četiri meseca. Mi to pitanje nismo stavili u predlog o formiranju ovog anketnog odbora, ali sasvim je sigurno da je to ključno pitanje da li je premijer saslušan od strane tužioca, s obzirom da je imao saznanja o izvršenju krivičnog dela i rekao tužiocu svoja saznanja za koja je tada javnosti rekao da ima čvrsta saznanja da je pre toga imao neke sumnje i sporedna saznanja, ali da u tom trenutku, kada govori i obraća se građanima, da je odgovoran vrh gradske vlasti, onda ima tačna saznanja ko je i zbog čega odgovoran.
Da li je, između ostalih pitanja, a pitanje na koje tražimo je da li je predsednik Vlade saslušan od strane tužioca kako bi dao odgovor ko je iz vrha gradske vlasti odgovoran za rušenje u Savamaloj? Hvala.
Hvala.
Poštovani predsedavajući, poštovane kolege narodni poslanici, nažalost ne i javnosti, pošto je danas javnost isključena iz našeg rada, želim da skrenem vašu pažnju na nekoliko zakonskih predloga. Pretpostavljam da će sada predsedavajući dati pravo meni da, u skladu sa Poslovnikom, obrazložim nekoliko zakona koje predlažem da raspravljamo danas.
Mislim da je posebno važno da razmotrite ove predloge zakona, s obzirom da na dnevnom redu ove sednice ponovo, kao i pre nedelju dana, nalazi se samo jedan jedini zakonski predlog, i to zakonski predlog izmena i dopuna, koji je predložila Vlada, a koji ima samo četiri člana. Mislim da gotovo šest meseci posle izbora, koji su raspisani da bi sa novom energijom i još brže krenuli u reforme, ovakav način rada ne opravdava ni raspisivanje izbora, ogromnu energiju i novac koji je tada potrošen, ni sve ono što ovu zemlju čeka kako bi se transformisala i postala moderna evropska država.
Jedan od zakona su izmene i dopune Zakona o kulturi, koji je donet negde pri kraju prethodnog saziva, i mi predlažemo u izmenama i dopunama ovog Zakona nekoliko intervencija. Prva je da se u kulturnu delatnost uvrsti umetnička fotografija. Tada je bilo protesta udruženja i ukazivanja da je umetnička fotografija u najvećem broju zemalja, u gotovo svim modernim zemljama, prepoznata kao umetničko delo i da to što država Srbija ne radi je loše, da će dodatno umanjiti prava umetničkih fotografa, njihovu i onako tešku egzistenciju zbog kršenja autorskih prava i da smatramo da je potreba da se ispravi ova greška izmenama i dopunama Zakona o kulturi.
Druga stvar, oko koje je bilo mnogo polemike tada, je priča o penzijama za ugledne kulturne radnike, umetnike i tada je prvobitna ideja zakonodavca bila da se to potpuno ukine. Onda ipak pod pritiskom javnosti ostala je ova mogućnost u zakonu, ali kaže se u izuzetnim slučajevima, bez da je definisano u samom zakonu koji su to izuzetni slučajevi. Ostavljeno je ministru na arbitražu i mi predlažemo da se uvede obaveza da država onim najistaknutijim umetnicima, koji dobiju međunarodne i najviše međunarodne domaće nagrade, obezbedi nacionalnu penziju. Hvala.
Poštovani predsedavajući, poštovane kolege narodni poslanici, ovaj zakon je donet na kraju prošlog saziva kada je parlament radio i ostvarivao svoju osnovnu zakonodavnu ulogu. Međutim, samo usvajanje ovog zakona još uvek nije proizvelo efekte, po našem mišljenju, loše, zato što je njegovo stupanje na snagu, odnosno primena odložena za 1. januar sledeće godine. Zato smatramo da je potrebno izvršiti neke intervencije kako bi ovaj zakon bio manje loš i kako bi uspeo da odgovori onoj nameri predlagača, a to je da se uvede red u ceo sistem plata.
Ono što smatramo da je loše jeste što usvojenim zakonom iz ovog sistema nisu uvršćene plate zaposlenih u javnim preduzećima, javnom medijskom servisu i Narodne banke Srbije. Znamo i sami da se tu pojavljuju najveće disproporcije i najveće plate u javnom sektoru se upravo nalaze u ovom delu, u javnim preduzećima gde gotovo da nema nikakve kontrole. Vidimo da se dele trinaeste, četrnaeste, ne znam ni ja koje plate u monopolskim preduzećima koje jednostavno ne mogu da ostvaruju profit, s obzirom na svoju monopolsku poziciju na tržištu.
Smatramo da je potrebno izvršiti ovu izmenu kako bi mogao da se uvede stvarni red i da se stvarno zna, da dođemo do toga da se za isti posao, da radite u bilo kom delu javnog sektora, da li je to državna uprava ili javno preduzeće ili NBS, javni servis, prima ista plata.
Sledeća stvar, ovaj zakon je po našem mišljenju vrlo negativan za zaposlene. Na brojne načina umanjuje njihova prava i mi smatramo da to mora da se promeni, da se primene pravednija rešenja kod neraspoređenih radnika, s obzirom da oni sada bez ikakvog obrazloženja mogu da dobiju status neraspoređenih, dobijaju platu nekoliko meseci, a posle toga automatski im prestaje zaposlenje. Takođe, smatramo da treba da se ukine član koji govori o budžetskom ograničenju koje se postavlja kao nešto što je potrebno ispuniti, vrhunski cilj je budžetsko ograničenje, poštovanje budžeta, a ne ostvarenje one uloge koju državni organ ili javno preduzeće treba da ostvari. Smatramo da je to pogrešan princip. Mislimo da svi ovi organi postoje da bi obavljali neki posao, a ne da bi poštovali budžet. Hvala.
Hvala poštovana predsednice.
Inače, današnji dan je Međunarodni dan devojčica i ovaj zakon bi na određeni način pomogao za ostvarenje onih ciljeva koje inače na današnji dan se promovišu, a to je pravo na obrazovanje, zdravstvenu zaštitu i ostale ljudske potrebe.
Nažalost, ono što nas je ponukalo da podnesemo ovaj Predlog zakona je činjenica da on nije menjan od 2009. godine i pored velike priče o tome kako Srbija ima veliki problem sa natalitetom i kako je potrebno nešto uraditi kako bi se trend koji postoji već dugi niz godina, o tome da više građana Srbije godišnje premine, nego što se rodi, da se promeni.
Realnost je danas tužna, poražavajuća. Podaci govore da samo 25% dece ostvaruje neko pravo iz ovog zakona, dok je 2000. godine taj procenat bio 50%. Mi smo predložili nekoliko rešenja, ja ću probati neka od njih da vam obrazložim, ali ovo je dosta obimna promena zakona i sasvim sigurno zahteva jednu ozbiljnu diskusiju i žao nam je što u prethodnih pet godina, skoro pet godina, koliko je formirana nova većina u Republici Srbiji nije bilo sluha za ove teme i ni jedan jedini put se izmena i dopuna ovog zakona nije našla pred narodnim poslanicima.
Naša ideja je da se lakše ostvari cenzus koji je potreban za ostvarenje dečijeg dodatka, kao osnovne mere podršci porodicama sa decom. Smatramo da bi kroz ovu promenu i nekoliko drugih broj dece koja bi ostvarivalo ovo pravo bi se brzo, vrlo brzo, mogao da poveća do 50%, a s obzirom sjajno stanje u budžetu kako svakodnevno slušamo i od premijera i od Vlade, to ne bi bio problem, jer ako u budžetu, kao što čujemo je milijardu evra više, mislim da na ovaj način potrošnja nekoliko desetina miliona evra ne bi trebalo da bude problem.
Ovaj Predlog zakona bavi se i problemom samohranih roditelja. Poražavajuća činjenica je danas da jedna trećina samohranih roditelja živi u domaćinstvima gde je mesečno primanje po članu domaćinstva ispod 10.000 dinara i činjenica poražavajuća, da je najveći broj siromašnih i onih koji se nalaze ugroženi u siromaštvu upravo dolaze iz porodice koje žive samo sa jednim roditeljem. Ovaj zakon trebao bi da omogući veću podršku hraniteljskim porodicama kao i mnoge druge stvari.
Pozivam vas, da evo, danas na međunarodni dan devojčica stavite ovaj zakon na dnevni red i da razgovaramo o poboljšanju položaja ne samo devojčica, nego sve dece u Srbiji. Hvala.
Hvala poštovana predsednice, kolege narodni poslanici, Narodna skupština donela je Zakon o privremenom uređivanju načina isplate penzija pre dve godine. Poslednjih godinu dana naša poslanička grupa Socijaldemokratska stanka, Narodni pokret Napred Srbijo vam predlaže da donesemo zakon o prestanku važenja ovog zakona koji pre svega treba da vrati one penzije na nivo koji je bio isplaćivan do oktobra 2014. godine kada je zakon donet. Tada je potpuno nejasno, po nejasnom kriterijumu Vlada došla sa predlogom zakona koji je nažalost skupštinska većina usvojila da se svim penzionerima koji imaju penzije preko 25.000 dinara za procenat koji ide od 10, u nekim slučajevima i preko 25% umanje zakonski stečene penzije, njihova zakonski stečena imovina, pravdajući sve to teškom materijalnom situacijom i problemima koji postoje u budžetu Republike Srbije.
Posle godinu dana od primene tog zakona mi smo počeli da slušamo priče o tome kako je stanje u srpskim finansijama nikad bolje, najbolje na svetu i da se u srpskom budžetu nalazi više ne deficit, nego suficit. Slušali smo prošle nedelje, ponavljam da taj suficit iznosi preko 120 milijardi dinara. Uštede godišnje po ovom zakonu su bile procenjene na nekih 300 do 330 miliona evra.
Ako je istina to što čujemo da je u budžetu suficit od jedne milijarde evra, onda je sasvim jasno da su se stvorili uslovi da ovaj zakon koji je pre svega nepravedan, jer ne pogađa sve i pogađa one najugroženije koji ne mogu ni da se bore za svoja prava, jer nažalost, ne možete očekivati da 600, 700.000 ljudi, penzionera u poznim godinama protestvuju i bore se za svoja prava, što im je jedino ostalo posle ovakve mere i ovakve odluke Vlade.
Po nama su se stekli uslovi da zakon prestane da važi. Predlažemo vam da po njegovom stupanju na snagu se penzije vrate na onaj nivo na kome su bile pre umanjenja 2014. godine, a da se razlika koja nije isplaćena u prethodne dve godine isplati u narednih godinu dana u 12 mesečnih rata.
Smatramo da treba da podržite ovaj zakon, zato što je Zakon o privremenom uređivanju načina isplate penzije je nepravedan i ponižavajući za građane Srbije.
Hvala poštovana predsednice, kolege poslanici, pitanje naplate takse kako se nekada zvalo na električnom brojilu, a danas takse za javni medijski servis koja se naplaćuje na potpuno isti način kao do 2014. godine uz račun za električnu energiju koji se isporučuje svakom građaninu koji ima brojilo.
Kada je donet, pored toga što je prekršio ko zna koje obećanje vladajuće većine o tome da će ova taksa biti ukinuta, a ona je posle samo nešto više od godinu dana vraćena, ovo rešenje koje je usvojeno donelo je novu nepravdu.
Naime, u zakonu je predviđeno da je poreski obveznik vlasnik svakog električnog brojila bez obzira da li je to lice fizičko ili pravno je vlasnik nekoliko električnih brojila.
Pošto zakon nije predvideo mogućnost da se oslobodi recimo vlasnik električnog brojila na garaži, na nekom pomoćnom objektu u domaćinstvu, ti ljudi danas po nekoliko puta plaćaju ovu taksu. Iako danas možda ta taksa nije toliko velika, 150 dinara, ona je 150 dinara samo do kraja godine, podsetiću vas. Naredne godine ona bi mogla da bude do 500 dinara, koliko kaže zakon, zavisno kako će upravni odbor javnog medijskog servisa odlučiti.
Zato smatramo da je potrebno doneti ovu izmenu koja govori o tome da se jedno fizičko, odnosno pravno lice može samo na jedno brojilo plaća tu pretplatu, a ne na nekoliko, kao što je do sada slučaj. Čuli smo danas i od poslanika vladajuće većine koji je postavio pitanje šta ćemo sa takvim slučajevima, šta će Vlada uraditi kako bi se to promenilo, evo pošto Vlada ne radi, makar ne šalju zakone, poslala je samo dva za ova dva meseca, mi vam dajemo predlog za izmenu i dopunu Zakona o javnim medijskim servisima koji treba da reši ovaj problem i da omogući da se pravednije plaća ova taksa koja je bila jedna od brojnih neispunjenih i lažnih obećanja vladajuće stranke. Hvala.
Hvala poštovana predsednice.
Drago mi je što čujem odobravanje nekih narodnih poslanika za ovaj zakon.
Malo zvuči rogobatno, ali on je jednostavno naša ideja da predložimo ovakav zakon, je činjenica da ne postoje jasna pravila o tome na koji način se zakoni predlažu.
Postoje opšte odredbe koje se najčešće zloupotrebljavaju vezano za donošenje i predlaganje zakona po hitnom postupku i statistika u prethodnom sazivu je poražavajuća - 54% zakona, koje je Skupština usvojila, Vlada Republike Srbije je predložila po hitnom postupku. Oni su ušli u proceduru u roku od nekoliko dana, bili donošeni bez javne rasprave, bez toga da su zainteresovani činioci mogli da kažu svoje mišljenje, stručna javnost, bez toga da su bili na vreme i upoznati sa posledicama donošenih zakona, pa su onda takvi zakoni proizveli mnoge probleme u svojoj primeni i onda su se vraćali ponovo u parlament na doradu.
Da bi se te stvari promenile, mi smo predložili Predlog ovog zakona, koji malo detaljnije razrađuje proceduru predlaganje zakona - koji su to izuzetni slučajevi kada zakoni mogu da se predlože po hitnom postupku i kako skupština postupa sa takvim zakonima.
Mislimo da ovaj saziv, teško je naravno brojati i praviti statistiku, s obzirom na dva predložena zakona ukupno od strane Vlade Republike Srbije, od kojih je jedan bio po redovnoj proceduri, ali evo ovaj koji smo danas stavili na dnevni red je došao po hitnom postupku i ako se o potrebi za njegovim usvajanjem govorilo mesecima unazad i o nekim rokovima, to je trebao da bude, ne znam, 1. oktobar, pa 10. oktobar, zakon smo doneli tek danas, raspravljaćemo ga, usvojiti tek do kraja nedelje i mislimo da je to loše, jer se time stavljaju oni na koje se zakon odnosi u neizvesnost. Ne znaju na kraju, s obzirom da evo javnost isključena iz ovog našeg zasedanja, nema tv prenosa, ne mogu ni da znaju o čemu se u zakonima koje Skupština donosi, šta se u njima donosi, o čemu se tu radi, na koji način će to uticati na njihove živote i mislimo da je zato potrebno doneti jedan ovakav zakon. Hvala vam.