Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/7836">Marko Đurišić</a>

Marko Đurišić

Socijaldemokratska stranka

Govori

Hvala.
Da ispravim mog kolegu iz poslaničke grupe Dveri, koji je danas u ime svoje poslaničke grupe jedan sličan zakon obrazlagao i pokušao da dobije vašu podršku za to, rekao je da je prvi put da se u parlamentu o tome govori. Nije prvi put. Ja mislim da je ovo 12 put od 15. septembra 2015. godine kako ja u ime poslaničke grupe pokušavam da stavim na dnevni red Predlog zakona o prestanku važenja Zakona o privremenom uređivanju načina isplate penzija.
Ovome se su se pridružili u međuvremenu i poslanici DS. Pokušavamo već više od godinu dana da vam ukažemo na štetnost ovog zakona, na veliku nepravdu koja je učinjena za 700.000 penzionera, najstarijih građana naše zemlje, koji su vredno radili ceo svoj život da bi im arbitrarnom odlukom Vlade pre više od dve godine penzije bile smanjene za 20 ili 25%.
Ono što dobijemo kao odgovor, to je da ovaj zakon, koji u sebi nosi reč privremeno, postaje trajan, trajno rešenje. Mi ćemo danas imati na dnevnom redu ove sednice koju započinjemo izmene ovog zakona predložene od strane Vlade, ali ne izmene koje stavljaju van snage odredbe ove Vlade o smanjenju penzija, nego neko povećanje od 1,5%, koje odgovara usklađivanju sa rastom cena na malo u Republici Srbiji u 2016. godini, a nigde ne govori o tome da li će se i kada će se penzionerima kojima su pre više od ve godine smanjene penzije te penzije vratiti na onaj nivo koji je važio do tada i kada će im biti isplaćena razlika, a to je o čemu govori naš Predlog zakona.
Radujem se ovoj raspravi. Nažalost, ona će biti objedinjena, biće sa budžetom, ali da probamo da dobijemo odgovor od ministra da li ostaje pri onoj rečenici koju je rekao kada je ovaj zakon usvajan pre dve godine, kada je rok trajanja ovog zakona od tri godine izbrisan iz ovog zakona, sa obrazloženjem da će ovaj zakon prestati da važi pre tog roka.
U svim ovim zakonima vezanim za budžet stoji da su rezultati fiskalne konsolidacije bolji. Ako su bolji, onda je vreme da ovaj nakaradan i loš zakon prestane da važi. Ja vas pozivam da glasate za njega.
Hvala.
Pre godinu dana jedno od brojnih neispunjenih i lažnih obećanja premijera Srbije i njegove stranke dobilo je verifikaciju ovde u parlamentu Srbije. Tada je ona omražena i najavljivana dugi niz godina taksa na električno brojilo, koja je ukinuta tek dve godine po dolasku na vlast, posle samo godinu i po dana ponovo vraćena, pod nazivom – taksa za Javni medijski servis.
Ta taksa je, naravno, gle čuda, ponovo uvedena na način na koji je naplaćivana do 2014. godine, a to je uz račun za električno brojilo, ali ne na način da ste vi mogli da ne platite tu taksu, nego na način da bez obzira koliko platili račun za električnu energiju, prvo će biti odvojen novac za taksu, a onda će ostatak novca otići za namirenje duga za električnu energiju i time ste, pored toga što ste jedno od brojnih svojih obećanja pogazili, doveli građane Srbije u poziciju da nekoliko puta plaćaju ovu taksu. Plaćaju je na električno brojilo koje imaju u garažama, privremenim objektima, hodnicima, ne znam ni ja čemu, i praktično, time što niste jasno u zakonu propisali da jedno lice, fizičko ili pravno, može samo jednom da bude obveznik ove takse, uveli ste da građani po nekoliko puta plaćaju ovu taksu i da on nje ne mogu da se oslobode.
Procedura koju Javni medijski servis sada koristi za oslobađanje od ove takse je takva da ja ne znam da li se iko oslobodio. Ova taksa, kada smo govorili o njoj u parlamentu, obrazložena je – pa, nema veze, ona je samo 150 dinara, nije to veliki trošak.
Ja evo postavljam pitanje sada, 4. decembra, koliko će ona iznositi 2017. godine? Dakle, 150 dinara je iznos za 2016. godinu. To je sasvim sigurno jedna od tema vezanih za budžet narednih dana i da vidimo da li će Vlada finansirati Javni medijski servis kao prošle godine, zato što je taksa iznosila samo 150, a ne maksimalnih 500 ili ćemo imati taksu od 500 dinara od 1. januara?
Hvala, poštovani predsedavajući.
Poštovana ministarko, želim da vam se zahvalim na prihvatanju ovog amandmana. Želja nam je bila kroz svih 10 amandmana da poboljšamo. Smatramo da, s obzirom na razmere koje je nasilje u porodici nažalost danas u Srbiji poprimilo, da je donošenje ovog zakona koji treba da pomogne boljem radu državnih organa je potreba.
Želim samo da kažem i da ponovim da ovaj zakon nije nešto novo i nešto što je sada jedini mehanizam koji će tek od sada postojati u državnim organima za borbu i za sprečavanje nasilja u porodici, nego je jedna pomoć da se lakše radi, da otkloni neke dileme i da pojača i da pokaže brigu države prema ovom problemu.
Tako da, nadamo se da će primena ovog zakona dovesti do smanjenja lošeg trenda, a to je povećanje broja slučajeva nasilja u porodici. Imali smo nekih desetak amandmana, dva su prihvaćena. Govorićemo kasnije o onima koji nisu. Drago nam je što ste ove prihvatili i mislim da je bilo mesta da se prihvati većina naših amandmana koji ste predložili. Hvala vam.
Hvala predsedavajući.
Poštovane kolege narodni poslanici, poštovana ministarko, mi smo amandmanom hteli da proširimo u ovoj definiciji porodice i na koga se sve, u kojim slučajevima se ovaj zakon može da se odnosi i staratelji, u skladu sa činjenicom da Porodični zakon reguliše institut starateljstva i odnose staratelja i štićenika.
Amandman je odbijen sa obrazloženjem razloga za prethodni amandman, koje su koleginice Papuga i Lazić predložile, koje su sličan amandman dale. Jedna rečenica koja meni nije jasna, u tom obrazloženju za odbijanje, da se u slučaju odsustva tih veza teško može doći do nasilja. Ali može, teško, ali ipak može, u nekim slučajevima ipak može i zato ipak smatramo da treba prihvatiti ovaj amandman.
Stoji na kraju ovog poslednjeg stava rečenica – ili prema drugom licu sa kojim živi ili je živeo u zajedničkom domaćinstvu. Mi generalno imamo taj problem sa tim opštim definicijama koje stoje u zakonu. Vi nešto pobrojavate, recimo u ovom članu, pobrojavate razne odnose, a onda kažete – ili drugi. Naša zamerka je da to onda ostavlja jedan sivi, nedefinisani prostor, koji su onda to sve drugi i na kome je onda to da odlučuje da li su ti drugi odnosi porodični ili nisu. I onda gledamo, nekad se onda to nama uputi kao kritika da prenormiramo zakone, pa sve hoćemo da predvidimo, što je naravno isto nemoguće.
Ali, mislimo da je ovaj slučaj, s obzirom da je starateljstvo i definisano Porodičnim zakonom i da postoje ti odnosi, na žalost, verovatno u nekim porodicama je slučaj da staratelji nisu ova lica po bočnoj liniji drugog stepena, nego je taj stepen možda i dalji. Jesu to možda retki slučajevi, ali mislimo da treba da stoji u ovom zakonu, da ga ne bi preterano opteretilo i da bi samo pomoglo u budućem radu državnim organima. Hvala.
Hvala, poštovani predsedavajući.
Poštovana ministarko, ovde u članu 4. su nabrojana krivična dela koja potpadaju pod ovaj zakon ukoliko nastaju kao posledica nasilja u porodici. Predložili smo da se doda još jedno krivično delo, a to je napuštanje nemoćnog lica koje postoji u Krivičnom zakoniku, član 126.
Vaše obrazloženje za ne prihvatanje ovog amandmana je da se ne prihvata jer je napuštanje nemoćnog lica predmet uređenja ovog zakona samo ako je nastalo kao posledica nasilja u porodici. Svako od ovih krivičnih dela, koja su ovde navedena, je predmet ovog zakona ako je posledica, makar ja tako razumem, nasilja u porodici. Ako je ovde navedeno, tačka 14) nedavanje izdržavanja ili kršenje porodičnih obaveza, kao krivično delo koje se navodi ovde posebno, verovatno ćete reći da ovo sada spada pod tačku 18) druga krivična dela, ako je krivično delo nasilje u porodici, ali to je ono što sam govorio u prethodnom javljanju.
Želimo da preciziramo neke stvari, da ne stoji ovo „druga“, jer onda „druga“ može da znači u nekom tumačenju bilo koje drugo krivično delo, pa da li je vezano za nasilje u porodici. Mislimo da treba da se nađe ovo krivično delo, posebno nabrojano. Ono postoji u našem Zakoniku, ali imali smo prilike da vidimo da su neka dela, koja će sada moći da se kvalifikuju kao nasilje u porodici, imala ovaj element – napuštanje nemoćnog lica. Hvala.
Hvala, poštovani predsedniče.
Poštovana ministarko, kolege narodni poslanici, naš amandman na ovaj i naredna tri člana pokušavaju da reše našu najveću zamerku na ovaj zakon, a to je odloženi početak primene. Znači, sve ovo o čemu mi govorimo, ukoliko usvojimo zakon onako kako je predložen, počeće da se primenjuje tek od 1. juna 2017. godine. Sada, naravno, jasno je da ova obuka o kojoj govori član 7, specijalizovana obuka za pripadnike policije, mora da se desi u tom nekom prelaznom periodu.
Ono što smo mi predložili je da se doda stav 2. i da se predvidi već sada da se organizuju u policiji od ljudi koji su do sada postupali u slučajevima porodičnog nasilja grupe koja će raditi na primeni ovog zakona dok se ne završi ta obuka. To je suština našeg amandmana.
Sad ono što je problem kod odbijanja, odnosno obrazloženja amandmana, to je odbijeno u jednoj rečenici, kaže – Vlada ne prihvata amandman zato što do 1. juna 2017. godine, kada zakon počinje da se primenjuje, što je po nama kasno, svi policijski službenici treba da okončaju specijalizovanu obuku. Svi. Pitam vas – zašto u članu 7. piše da rukovodilac određuje policijske službenike koji su završili obuku, onda su svi završili obuku po vama.
Naše iskustvo i bojazan je da neće do 1. juna sledeće godine završiti svi. Takvo nam je iskustvo. Imali smo kod mnogih zakona dobru nameru, Zakon o uzbunjivačima i razni drugi zakoni, koji su govorili da će u nekom roku biti organizovana i sprovedena obuka, pa se to nije desilo.
Naša želja je da ovaj zakon što pre počne da se primenjuje. Dali smo zato amandmane na ovaj i naredna dva člana i na poslednji član koji govori da primena treba da počne bar tri meseca ranije. Molim većinu da još jednom razmisli. Mislim da nam je cilj zajednički, da se što pre država na bolji način, kvalitetniji način, uz pomoć ovog zakona uhvati u koštac sa ovim problemom, da ne čekamo toliko, da obuka krene, kad krene, da se završi, kad se završi. Mislim da ste i vi ovako definisanim članom 7. predvideli mogućnost da se ne završi baš obuka za sve policajce ili za sve tužioce ili za sve sudije, nego da oni koji do tada završe obuku postupaju. Bilo bi dobro, naravno, trebaju svi da završe, ali to nije realno da se desi u narednih šest meseci. Hvala.
Ja ću da nastavim.
Znači, u članu 8. govori se o organizaciji javnog tužilaštva, gde će javni tužilac odrediti zamenike javnog tužioca koji su završili specijalizovanu obuku da bi se ostvarila nadležnost javnog tužilaštva u sprečavanju nasilja u porodici. Znači, mi smo predložili da se doda stav 2. – da do završetka obuke, specijalizovane obuke iz stava 1. ovog člana, javni tužilac određuje zamenike javnog tužioca koji imaju iskustva u gonjenju učinioca krivičnih dela određenih ovih zakonom, odnosno krivičnih dela koja su imala elemente nasilja u porodici ili su posledica nasilja u porodici. Znači, država ima i sada zamenike javnog tužioca koji su postupali u ovakvim predmetima. Nema razloga da se oni ne organizuju pri tužilaštvima i odmah počnu da rade na sprovođenju ovog zakona, odnosno mnogo pre tog roka, koji je 1. juni 2017. godine.
Hajde sad na stranu što vi ovaj naš amandman odbijate. Kažete zato što nije prihvaćen amandman na član 7. Mislim čisto formalno gledano, član 7. se bavi rokom i obukom pripadnika policije, a ovde se radi o tužiocima. Ne radi se ovde o roku, nego o načinu organizovanja. Ako ja čitam ovo obrazloženje, onda je obrazloženje da će do 1. juna svi policajci završiti obuku. To nema veze sa članom 8. koji govori o tužiocima. Čisto vam govorim da to nije obrazloženje napisano, ali hajde to na stranu.
Dajte da uradimo nešto. Statistika je jedna žrtva nedeljno, jedan izgubljeni život u porodičnom nasilju nedeljno. Dajte da uradimo nešto da skratimo ovaj rok, pa možda spasimo jedan ljudski život. Hvala.
Hvala, predsedavajući.
Hteo bih da postavim pitanje potpredsednici Vlade, gospođi Zorani Mihajlović, koja pored raznih drugih funkcija obavlja i funkciju predsednice Koordinacionog tela za rodnu ravnopravnost. Na ovo pitanje me podstakao naslov u novinama da žene u Srbiji od 23. novembra pa do kraja godine rade besplatno. Radi se o statistici i analizi koliko su žene manje plaćene od muškaraca u evropskim državama, i po toj statistici Srbija je na 10. mestu od 40 analiziranih zemalja. Najbolji odnos je u Sloveniji, gde skoro 98% plate koju primaju prosečni muškarci primaju i žene, a najlošiji je u Bosni i Hercegovini.
Moje pitanje potpredsednici Vlade, gospođi Mihajlović je – koje su mere države Srbije da se ova statistika popravi?
Na Islandu, gde je po ovim merilima lošije stanje nego u Srbiji, 1. novembra je tamo statistički bio dan kada bi žene trebalo da prestanu da rade da bi bile isto plaćene kao muškarci, žene su napustile svoje poslove, skupile se u centru Rejkjavika da protestvuju zbog ovoga, tražeći aktivnije mere vlade da se ova statistika promeni. I to što možda nismo kao u nekim drugim statistikama na dnu evropske liste, ne treba da nas zadovolji i smatramo da ako već postoji ovakvo telo pri Vladi Republike Srbije, potrebne su i konkretne mere.
Kao primer kako se u državama rešavaju ovi problemi navešću primer Nemačke, koja je prošle godine, recimo, usvojila zakon o obavezi od 30% učešća žena u upravnim odborima velikih kompanija. U slučaju da nema tog procenta, plaćaju se drakonske kazne.
U Norveškoj je situacija takva da je taj zakon uveden 2003. godine i već 2008. godine, posle pet godina njegove primene, je procenat žena u upravljačkim organima podignut na preko 40% i ovaj model su brojne druge zemlje EU ili primenile ili planiraju da ga primene.
Moje pitanje je – da li Srbija ima nameru da uvede neke takve mere? Danas kada gledamo statistiku, na rukovodećim mestima, ako gledamo samo javna preduzeća, mislim da je taj procenat ispod 10% žena koje upravljaju javnim preduzećima i bez politike, bez konkretnih mera, situacija se neće ni promeniti. Nadam se da ćemo dobiti od ministarke Mihajlović, ne samo ja već i svi mi, odgovor, a pored tog odgovora, naravno, i konkretne mere kroz izmene zakona koji ćemo ovde što pre usvajati.
Hvala, predsedavajuća.
Poštovane kolege poslanici, ja sam pažljivo slušao izlaganje predsednice Odbora, koja nam je dosta detaljno prenela na koji način je Odbor došao do ovih kandidata. Jedino što nisam uspeo da čujem je kandidati o kojima danas raspravljamo, koje je Odbor predložio, čiji su inicijalno bili predlog stranaka? Čuli smo da su neke stranke vladajuće koalicije predložile kandidate, neke opozicione stranke, ali ja ne znam, ovi kandidati iz kojih su stranaka, iz kojih stranaka je došao predlog?
(Zoran Krasić, s mesta: SNS.)
Pretpostavljam, ali bi bio red to da čujemo ovde, da jednostavno ne zaobilazimo oko toga.
Ovde mi je jako zanimljivo sada, neke stvari koje smo čuli u dosadašnjoj diskusiji, rečeno je – Odbor je do sada pratio rad Komisije, Odbor za finansije. Pa, kako je Odbor pratio rad Komisije i došao u situaciju da 14. jula ove godine, na dan kada je istekao petogodišnji mandat, konstatuje da je istekao petogodišnji mandat? Iznenadio se Odbor koji navodno prati aktivno kako radi Komisija i onda konstatuje da je tog dana prestao mandat i kreće u proceduru izbora. Šta je čekao do tog trenutka, sem izbora? Naravno, reći ćete - izbori. Bili su izbori, ali su izbori raspisani, čini mi se 7. ili ne znam kog marta. Šta je Odbor radio pre tog 7. marta? Znao je da će u julu isteći taj mandat i znao je koliko treba da traje ovaj proces izbora, i nije ubrzan. Evo, ovaj predlog je stigao krajem avgusta poslanicima od strane Odbora. Danas je 17. novembar.
Kako mi to hoćemo da pokažemo investitorima da smo ozbiljna država, da imamo ozbiljne institucije, ako ne postoji komisija već pet, šest meseci? Kako mi mislimo da tu poruku pošaljemo ako ovaj predlog Komisije za hartije od vrednosti o finansijskom planu za 2016. godinu, koji je došao 27. novembra prošle godine, nikad nismo usvojili? Po kom finansijskom planu je cele 2016. godine radila Komisija? I kako je to Odbor za finansije pratio rad Komisije ako je komisija za ovih devet meseci u minusu, ako, kao što je rekao prethodni kolega, mora da pozajmljuje pare iz budžeta? Kako je do toga došlo? U ovom finansijskom planu stoji – 120 miliona dinara će Komisija da prihoduje, a potrošiće 120 miliona. Kako se desilo da ona prihoduje samo 30 miliona ako Odbor prati to, kao što vi kažete da prati?Činjenica je da ne prati. Činjenica je da ne prati i da vi od ove Komisije hoćete da napravite partijsko telo. Onda čujemo obrazloženje – SNS je najveća partija, pa hoće da preuzme odgovornost. Kakvu odgovornost preuzimate?
Evo, ja sam čitao biografije kandidata. Ja iz biografija kandidata za predsednika, gospodina Dedeića, nisam našao nigde uslov koji je po zakonu, a to je pet godina radnog iskustva stečenog u obavljanju poslova u vezi sa hartijama od vrednosti u Republici ili inostranstvu. Znači, ovde vidimo jednu akademsku karijeru. Čovek je predavač na raznim fakultetima, ali gde je on to stekao iskustvo u radu sa hartijama od vrednosti? Kod drugih kandidata imate, možete da vidite gde su radili, u kojim institucijama, da li je to bila Komisija za hartije od vrednosti do sada ili neke druge institucije.
Za profesora Dedeića ne piše nigde da bilo kakvog iskustva ima, ali vidim da je Odbor bio fasciniran njegovim predlozima kako će on to sve da promeni i kako će ovaj trend koji evo, kako smo čuli, dobro je da ne dolazi to uvek, da kažem, od strane opozicije, pa da ne možemo da diskutujemo normalno o tome. Ako je danas 11 puta manji promet na Beogradskoj berzi, posle sedam, osam godina, šta ćemo promeniti, kako ćemo to promeniti?
Sam ovaj izbor članova, predsednika i članova Komisije za hartije od vrednosti neće to promeniti. Neke promene zakona su neophodne. Kada će se one desiti, ne znamo. Čujemo tu i tamo, evo skoro je bio neki tekst gde je i ministar Vujović rekao i čuli smo danas, svi ćemo se složiti u tome da nam je za investicije potrebna razvijena berza, ali kao što je i on sam rekao tamo, mnoge vozove smo propustili.
Način na koji ovo danas biramo ne daje nikakvu nadu i uverenje da mi konačno hvatamo, ono, uskačemo u poslednji vagon tog voza. Bojim se da nam je taj voz odmakao toliko da više ne možemo da ga stignemo i da, ako ovako izaberemo ove članove danas, oni nikad neće stići do tog voza.
Stalno slušamo o investicijama, o rastu, ali kada pogledamo ovako konkretne slučajeve, konkretne brojeve, vidimo da nešto ne odgovara toj ružičastoj slici koja nam se iz dana u dan predstavlja preko medija i od članova Vlada, od predsednika do poslednjeg člana Vlade i ovde u parlamentu. Kad dođe ovakva tačka dnevnog reda, onda samo slušamo najave i lepe želje – biće nam bolje, treba da uradimo ovo, treba da uradimo ovo.
Meni je žao što nisam imao prilike da čujem šta je to prof. Dedejić rekao što je toliko fasciniralo članove odbora, da su promenili predlog za predsednika komisije. Da li je on stvarno bio toliko ubedljiv ili činjenica da je gospodin Martinović došao na odbor, pa je on nešto šapnuo tamo, pa je to uticalo na promenu? Ja ne znam. Krivo mi je što nisam mogao da vidim to izlaganje, jer nekako verujem da taj šapat gospodina Martinovića je jači od bilo čega što bilo ko u ovoj Skupštini može da kaže.
Pa to smo videli juče. Vi verujete njemu, a ne onome što ste videli.
Sumnjam, sem ako vam gospodin Martinović nešto ne šapne, sumnjam da će vas bilo šta pokolebati.
Niste do sada pokazali.
U svakom slučaju, mislim, da bi mogli da zaključimo ovu diskusiju i da pristupimo izboru, zaslužujemo još neke odgovore. Znači, ovi kandidati, ispred koje su to stranke, od koje stranke su bili predloženi? Sumnjam da je bilo ko od predloženih predlog neke opozicione stranke, a očigledno nije ni svih stranaka iz vladajuće koalicije. Bilo bi dobro da zaključimo da je to preuzimanje odgovornosti. Voleo bih da SNS konačno preuzme odgovornost.
Petu godinu ste na vlasti i za sve što ne valja u ovoj zemlji vi krivite neke pre vas, pa sad idete i do Tita. Mislim da je vreme da preuzmete odgovornost za ono što radite, da prestanete da lažete građane Srbije, da ih obmanjujete i da se suočite sa rezultatima svoga rada. Mi ovako predložen sastav Komisije za hartije od vrednosti, od predsednika do njenih članova, ne možemo da podržimo i ostaje mala nada, ali ja se trudim da uvek stvari u životu gledam pozitivno, da će Komisija uspeti da ojača i Beogradsku berzu i poslovanje u Srbiji, da će strani investitori stvarno doći.
Kažem vam, sa ovim porukama koje šaljemo, sa ovakvim odnosom prema institucijama, načinom na koji parlament prati njihov rad, a dao sam vam konkretne primere od toga što nismo dali saglasnost na plan finansijskog poslovanja za ovu godinu, od toga da je pre pet meseci istekao mandat, a mi tek danas raspravljamo, ja ne vidim da vladajuća većina ima nameru da to stvarno i promeni. Hvala.
Hvala, poštovana predsednice.
Poštovana ministarka, kolege poslanici, u ova dva dana rasprave mislim da se vidi da zakoni o kojima raspravljamo u ovoj objedinjenoj raspravi nije trebalo da budu spojeni. Mi danas imamo jedan deo poslanika u majicama koji podržavaju jednu akciju koju je pokrenulo Ministarstvo pravde u smislu promocije Zakona o sprečavanju nasilja u porodici, s druge strane imamo drugu poslaničku grupu koja nosi bedževe kojima se negira genocid u Srebrenici. Sada bi ja trebalo u okviru vremena koje imam na raspolaganju da govorim o dve potpuno različite teme, plus postoje još i druge teme za koje nemamo makar vizuelne simbole ovde u skupštinskoj sali, ali imamo beskrajno ponovo izrečenih uvreda i optužbi da je neko korupcionaš, kriminalac i slično, što je zabranjeno našim Poslovnikom o radu, ali se te uvrede stalno ponavljaju bez sankcije predsedavajućeg.
Onda imamo incidente koje smo imali danas u prepodnevnom delu rasprave i sve to, na žalost, bojim se ne doprinosi sprečavanju nasilja u porodici ili svakog drugog nasilja u društvu. Ovaj parlament u ovom sazivu, na žalost, postao je mesto koje ojačava nasilje. Svakodnevno građani koji imaju priliku nekad da gledaju ovaj prenos, jer on ne ide stalno, iako predsednica tvrdi da ide, on ne ide stalno, mogu da vide ne jednu demokratsku raspravu u kojoj ćemo se mi ne slagati na određenim stvarima, što je i normalno, što je i prirodno i dolikuje jednom parlamentu, nego uvrede međusobne koje razmenjujemo. Mislim da mi kao parlament prvi ne doprinosimo sprečavanju nasilja.
Govoriću malo o ovom Zakonu o sprečavanju nasilja u porodici. To je dobar zakon. Možemo da govorimo da li je bilo potrebno njega doneti ranije. Nije da nisu postojale mere kojima je država pokušavala da smanji ovaj oblik nasilja u Republici Srbiji. Bio je tu i porodični zakon i Krivični zakon i razni drugi zakoni, ali očigledno, s obzirom da imamo porast nasilja u porodici, odnosno prijavljenih dela nasilja u porodici, a da država očigledno nije imala dovoljno dobar mehanizam sa tim da se izbori, bio je potreban jedan ovakav zakon. Mi to pozdravljamo.
Ono što smatramo da je loše je činjenica da se ovaj zakon koji ćemo mi doneti, kako je predsednica najavila, do 25. novembra, kada je dan tolerancije, da će on početi sa primenom tek 1. juna 2017. godine. To je daleko. Podsetiću vas statistike za ovu godinu, a ona je takva da je jedna žrtva nedeljno sa smrtonosnim ishodom u Republici Srbiji ove godine. Znači, do sada to je preko 40 izgubljenih života. Da li ovih 25-26 nedelja do primene ovog zakona imamo pravo na taj luksuz? Da li ako ovaj zakon ne krene sa primenom ranije, mi smo predložili makar tri meseca ranije, naravno da je potrebno neko vreme za uvođenje, potrebne su obuke, sve to stoji, ali sam siguran da postoje i ljudi u policiji i u tužilaštvu i sudije koje su se do sada susretale sa ovim slučajevima, da bi oni mogli da krenu sa primenom ovog zakona i ranije, da možda ta primena zakona spasi makar jedan ljudski život? Verujem da je to vredno truda i razmišljanja. Ne možemo da kažemo – hajde da sve bude idealno, pa da krenemo sa primenom zakona. Mislim da je situacija takva da zahteva da krenemo što pre.
Takođe, ono što nas brine je izmena jednog krivičnog dela do sada, kršenja mere zaštite, izrečene mere zaštite, koja se sada ovim zakonom prebacuju u prekršaje. To se obrazlaže nekom brzinom, ali smatramo da se šalje loša poruka i da ne odgovara smislu zakona koji treba da pokaže odlučnost države u tome da se spreči svako nasilje u porodici. Nasilje u porodici naravno i žrtve nasilja nisu samo žene, i ako jesu samo najčešće žene, žrtve su i drugi članovi porodice i deca i stariji i jeste naravno da je jedan od razloga rastuće siromaštvo u Republici Srbiji, ali samo ovaj zakon se, čini mi se, bavi samo posledicama. Znači kako da sprečimo ono nasilje koje se već dešava?
Ono što očekujem od Vlade je kako da radimo prevent? Ko je su to preventivne mere koje će država da ima da se smanje tenzije koje postoje u porodici? Šta će država da uradi da ekonomski ojača žene? Ako o njima govorimo kao najčešćim žrtvama, jer žene su danas manje plaćene od muškaraca u Srbiji. Žene danas svega čini mi se 7% imovine u Republici Srbiji se vodi na žene. Žene su često prisiljene da ostaju u porodicama i godinama da trpe to nasilje samo zato što nemaju ekonomsku slobodu i samostalnost. Te stvari su bitne da radimo preventivno, ovaj zakon će biti, ja se nadam, u sprovođenju oštar prema nasilnicima, da neće biti razumevanja sudija, izricanja minimalnih ili ispod kazni koje su ispod propisanog minimuma, jer su ovo ozbiljne stvari i država Srbija mora da se sa njima obračuna.
Hvala.
Poštovana predsednice, kolege poslanici, ja ću danas pokušati da dobijem vašu podršku za stavljanje na dnevni red 10 predloga zakona, s obzirom da, evo, skoro dva meseca rada, na žalost i dalje na dnevnom redu Skupštine nemamo suštinske zakone, koji se suštinski tiču života građana Republike Srbije.
Prvi od tih zakona je Zakon o izmeni i dopuni Zakona o finansiranju lokalne samouprave, odnosno, praktično poništavanje onih izmena koje smo usvojili pre mesec dana kada je smanjen procenat izdavanja poreza na dohodak građana koji ostaje lokalnim samoupravama.
Razlog za podnošenje ovog zakona je što nismo čuli u toj raspravi šta je namera Vlade da uradi sa tih nekih pet milijardi dinara, koliko će ovim izmenama biti manje u budžetima lokalnih samouprava, a više na računu centralnog republičkog budžeta.
I nismo, pošto nije bio tu kada smo imali raspravu ministar finansija, mogli da dobijemo odgovor šta je namera Vlade da uradi sa tim parama, nismo dobili i zbog toga smo predložili danas, ispred poslaničke grupe SDS-NPS dva zakona. Jedan je da se ovaj procenat vrati, a drugi je da se smanji porez na dohodak građana, odnosno stopa sa 10% na 9%, da se time, da kažem, napravi nivelacija ovog efekta koji je usvojen sada izmena Zakona o lokalnim samoupravama, ima na lokalne budžete, da oni ostanu umanjeni za ovih pet milijardi dinara, ali da se za pet milijardi dinara smanje prihodi republičkog budžeta, a da se krene u jedan proces koji predstavlja bolnu tačku srpske privrede. To su veliki nameti na poreze i socijalna davanja na zaradu.
Danas u Srbiji, porezi i davanja za socijalno i penziono osiguranje iznose skoro 70% iznosa neto plata. Time smo u vrhu zemalja i svako ko se bavi privredom reći će vam da je veliki problem za privrednike plaćanje tako velikih troškova državi na zarade.
Ovo smanjenje sa 10% na 9% poreza na dohodak građana u tom ukupnom iznosu nije veliko, ali je simbolično i šalje poruku države da želi da olakša poslovanje u Republici Srbiji, da želi da se izbori sa sivom ekonomijom, jer jedan od najvećih uzroka sive ekonomije koja iznosi po proceni 300 miliona evra godišnje, su upravo ovako veliki zahvati na davanja i na plate.
Hvala, poštovana predsedavajuća.
Kolege poslanici, pa evo, da nastavim. Mi smo predložili dva zakona koja su vezana, odnosno rešenja su međusobno povezana. Ideja je da se poveća zakonom smanjen procenat poreza na dohodak građana koji se izdvaja lokalnim samoupravama, ali da se taj porez smanji, poreska stopa da se smanji sa 10% na 9%.
Od 2004. godine poresko opterećenje, odnosno opterećenje na zarade koje ide državi na ime doprinosa i poreza se ne menja i ono iznosi skoro 70% i jedan je od glavnih uzroka sive ekonomije. Mnogo je poslodavaca danas u Srbiji koji svojim zaposlenima uz njihovu saglasnost isplaćuju onako kako se kaže legalno ili na belo minimalne zarade i državi isplaćuju minimalni iznos na ime poreza i doprinosa, a ostatak do neto zarade se isplaćuje u koverti na ruke. Time država ostaje uskraćena za značajan izvor sredstava. Te procene idu nekoliko stotina miliona evra. I to je, nažalost, normalno, to je posledica situacije u kojoj država vam ne garantuje da ćete imati penziju onoliku koliko bi trebali da imate ako uplaćujete pun iznos penzije, jer je ova država pre dve godine neustavno i nezakonito smanjila penzije samo nekim penzionerima.
Danas u Srbiji ne može država da vam garantuje da ćete imati pravo i mogućnost da se lečite u državnim bolnicama, bez obzira koliko uplaćujete od svoje zarade svakog meseca, pa se onda u nekim kompanijama razvija i privatno zdravstveno osiguranje koje nije loše, ali u drugim zemljama je to stvar izbora da li ćete imati privatno ili državno. Kod nas se preko obaveze koja se plaća za državno osiguranje u određenim kompanijama uplaćuje i privatno osiguranje, kako zdravstveno, tako i penziono.

Sve su ovo razlozi zbog kojih smatramo da ova izmena ne bi rešila te probleme, ali bi makar bio putokaz kojim država treba da ide, s jedne strane, odgovornije trošenje sredstava iz budžeta Republike Srbije, ali i lokalnih budžeta, a s druge strane, manja izdvajanja na zaradi, da rasteretimo zarade.
Svaki put se priča na početku mandata svake Vlade, poslednjih deset godina pričalo se, smanjićemo tih 70% na ispod 50%. Nikad se ništa nije desilo. Ako sada smo mogli da vidimo na primeru da se od lokalnih samouprava uzima pet milijardi bez obrazloženja kakva je namera toga u republičkom budžetu, a evo načina da smanjimo to opterećenje i da krenemo putem olakšavanja privrede.