Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Tomislav Nikolić

Tomislav Nikolić

Srpska radikalna stranka

Govori

Ne znam kako SPS uvek da povoda Stanku Kovačeviću da napadne srpske radikale, ali u vreme kada sam video Stanka Kovačevića da sedi na konferenciji za štampu pored Vuksanovića, pitao sam Čedu Jovanovića šta ovo bi sa Stankom i  on kaže - on je samo jedno veče pogrešio, jedan telefonski razgovor ga je vratio na pravi put.
Evo sada ovacija Vladi Republike Srbije od gospodina Kovačevića. Gospodine Kovačeviću, kada je predsednik Srpske radikalne stranke prozvan od strane Haškog tribunala, on je zatražio vizu da ide u Hag, a Amerika drži anatemu nad predsednikom Vlade Srbije Zoranom Đinđićem, da je sarađivao sa kriminalcima i pre ulaska u Vladu i otkako je u Vladi. Zašto da sprečite da Zoran Đinđić opere tu ljagu sa sebe? Zašto sprečavate da se formira anketni odbor koji će po vama utvrditi da Zoran Đinđić sa tim nema nikakve veze? Zašto da i dalje verujemo na reč medijima, Zoranu Đinđiću i onima koje on nazove telefonom, pa posle toga hvale Vladu? Zašto? Kakva je to veza između predsednika Vlade i Stanka Subotića Caneta, najvećeg švercera duvana? Zašto se vozi njegovim privatnim avionom? Kafa koju mu Cane Subotić skuva u kući je jedan deo od ukradenog novca, od novca ukradenog od naroda. To je potpuno jasno i očigledno.
Zašto sprečavate? Možete vi da opstruirate rad anketnog odbora. To nisu istražni organi. Možete da odbijete da im date podatke, papire, a oni ne mogu nikog da privedu. Zašto neprekidno ukazujete na grehe prethodne vlasti pravdajući grehe nove vlasti, pa kažete da se nekada kralo 50%, a sada samo 17%? Ne znam ni koliko se pre kralo, ni koliko se sada krade. Oni su pre govorili da se ništa ne krade i vi sada govorite da se ništa ne krade. Nijedan član Vlade nema podataka o tome šta se krade. Mafija ne pripada političkoj stranci, mafiju čine pojedinci. Ako DSS tvrdi da ne zna ko krade u Vladi Srbije, ako Nova Srbija tvrdi da ne zna ko krade u Vladi Srbije, ako DHSS tvrdi da ne zna ko krade u Vladi Srbije, ja im verujem. Postoji mogućnost da se krade, a da nijedan ministar pojedinačno ništa ne zna. To su bande, ali pustite Skupštinu da utvrdi.
Jesmo li mi krali dok vi niste došli na vlast? Imate u svojim rukama sva oružja. Vaše priče iz klupa o tome da smo lopovi ne vrrede ništa. Pružaju nam samo povod za repliku. Imate vlast u svojim rukama. Imate tri vrste vlasti: zakonodavnu, sudsku i izvršnu.
(Predsedavajuća: Vreme.)
Zakonima ste neka naša čestita i poštena dela pretvorili u kriminal 10 godina kasnije. Neka vam bude. Izvršna vlast, sudska vlast, organi gonjenja, sve je u vašim rukama. Pustite da nas oni optužuju, da nam oni sude. Nemojte vi, vi ste političari. Ne preuzimajte na sebe teško breme odgovornosti da svakog od nas ovde nazivate lopovom, a da ni sami ne znate šta pričate. Pustite da ono što smo mi radili istraže organi koje država ima za to, a pošto ti organi neće da se umešaju u sadašnji šverc cigareta, pustite anketni odbor da se formira. Jeste malo grubo postavljen zadatak anketnog odbora, tobož, anketni odbor već sada zna da ima krađa. Ali, ako se ustanovi da nema krađa, anketni odbor će ustanoviti da nema krađa.
(Predsednik: Gospodine Nikoliću, peti minut.)
Kuku meni. Jesam li vam život ugrozio time što govorim minut duže, a oduzeli ste mi pravo 15 dana da se pojavim za govornicom, gospođo Mićić, ili vama smeta ovo što govorim o Vladi ...
(Dušica Anđelković: Dosadan si.)
... ili sam vam možda dosadan. Ali, moj zadatak u ovoj skupštini je da vama koji ste na vlasti smetam, da vam budem dosadan, da vam budem neprijatan i da me ne volite.
(Predsednik: I da poštujete Poslovnik.)
I da poštujem Poslovnik, ali opominjem i vas, gospođo Mićić, da poštujete i Poslovnik i Ustav Republike Srbije. Kad vi možete da kažete da je ukupan broj poslanika u Skupštini Srbije 248, mogu i ja jedan minut duže da govorim za govornicom.
Mada nemam običaj da komentarišem amandmane koje vlast podnosi na Predlog zakona o radu, predlažem vam da ne pređete olako preko ovog amandmana.
Zaista je amandman veoma bitan i pomaže onom ko predlaže zakon, a i svima nama, da čista obraza izađemo iz Skupštine i da kažemo da ovaj zakon nije tako rigorozan prema zaposlenom; da ovaj zakon uvažava stavove i Vlade, ali isto tako i reprezentativnog sindikata. A ovo, tzv. reprezentativno udruženje poslodavaca, to je zaista izmišljeni termin u ovom zakonu i ništa neće da predstavlja.
Član 86. reguliše minimalnu zaradu. Znači, zaposleni za standardni učinak i puno radno vreme ima garantovanu minimalnu zaradu. O tome kolika će biti garantovana minimalna zarada odlučuju, prema stavu 2. ovog zakona, sporazumno Vlada Republike Srbije, reprezentativni sindikat i reprezentativno udruženje poslodavaca, organizovani za teritoriju Republike Srbije, u skladu sa zakonom.
Međutim, stav 3. to potpuno dezavuiše, pa kaže: "Ako se ne postigne sporazum iz stava 2. ovog člana, u roku od 10 dana od dana početka dogovora, minimalnu zaradu utvrđuje Vlada Republike Srbije".
U tom dogovoru odnos je 2:1. Vlada i poslodavac su na jednoj strani, sindikat je na drugoj, a onda odjednom Vlada kaže da joj ne treba ni udruženje poslodavaca za te pregovore. Šta ako se 10 dana ne pojavi predstavnik Vlade na pregovorima, šta ako predstavnik Vlade ne učestvuje u sporazumu?
Ovde ne kaže da će se preglasavati, ne kaže se kakva će odluka biti doneta. Bez stava Vlade minimalne zarade nema. To je jedan osnov po kome bi trebalo prihvatiti ovaj amandman. Zašto da ostavite Vladi da utvrđuje, ili zašto predviđate dogovaranje; zašto nije rečeno da će Vlada utvrđivati minimalnu zaradu, bez ikakvih dogovaranja?
Drugi, možda još veći problem, jeste - a šta ako to bude u 20.000 preduzeća? Hoće li Vlada sebi da natovari takav teret, da se u roku od 10 dana sporazumeva u 10.000 slučajeva; ili će reći - posao je preobiman, Vlada će samo to utvrditi, i onda će dati neku zaradu za teritoriju cele Republike. Ne verujem da će uspeti da uđe u poslovanje svakog poslodavca.
Ili će da se sporazumevaju ili će Vlada da arbitrira, a nikako - sporazumevaće se 10 dana, a 11-og dana arbitrira Vlada Republike Srbije. Vidite koliko traju pregovori Vlade sa pojedinim sindikatima, sa sindikatima zaposlenih u državnim organima sindikatima prosvete, zdravstva itd.
Je li Vlada uspevala u roku od 10 dana da postigne sa njima sporazum o minimalnoj zaradi - nije, nego se odlaže za iduću nedelju, pa za iduću. To znači da ni ovde neće biti sporazuma za 10 dana. Mi to sada već svi znamo. A to znači da će Vlada određivati, pa napišite onda u Predlogu zakona da će Vlada da određuje minimalnu zaradu, da znamo o čemu se ovde radi.
Zaista je pogrešno protumačeno moje prethodno izlaganje, ali je tumačeno na način koji odslikava situaciju u Srbiji. Ne znam da li je Vlada neprijatelj ovog društva, države i naroda, ali ovaj predlog zakona o radu ne može da podnese konkurenciju do sada važećeg Zakona o radnim odnosima i ne treba nas uopšte upoznavati sa važećim odredbama Zakona o radnim odnosima. Sve su povoljnije po radnike nego odgovarajuće odredbe Predloga zakona o radu.
Predložio sam Vladi da bude iskrenija. Mogla je da prepiše član iz važećeg zakona i to bi bilo iskrenije nego ovakva odredba. Tamo je rečeno da Vlada određuje minimalnu zaradu, a pribavlja prethodno mišljenje sindikata. I ovde će biti isto, i ovde će Vlada određivati jedanaestog dana, petnaestog ili dvadesetog, zato što za deset dana neće moći da se dogovori, neće moći da se postigne sporazum između tri učesnika u sporazumevanju.
Što se sindikata tiče, nema sindikata koji podržava Predlog zakona o radu. Podržava ga jedna politička stranka koja u imenu sadrži reč sindikat. Ta politička stranka učestvuje u vlasti i valjda nam je dosta ovih što su u vlasti, a ne podržavaju predloge zakona.
Ovo ste dobro uradili. Imate koga da predstavite ovde kao sindikat, a oni su samo usput ministri i samo usput je ministar predsednik upravnog odbora u firmi iz koje su došli radnici ovde da štrajkuju protiv opstrukcije u donošenju Predloga zakona o radu. Mislim da ovde imamo posla sa ozbiljnim ljudima i da se politikom ozbiljno bavimo. Pustite te sitne cake i ostavite za svoja međusobna nadmudrivanja. Ovde se radi o ozbiljnom problemu.
Nije tačno da nemamo reprezentativni sindikat, odnosno po ovom zakonu će postojati reprezentativni sindikati, ali kada zakon stupi na snagu i to su oni koji imaju više od 15%. Da li je neki amandman prihvaćen; videću, ali nije ni bitno. Znači, imamo reprezentativne sindikate i imamo ih kada stupi zakon na snagu. Tada se utvrđuje ko su reprezentativni; imamo ih. Kao što imamo zakon, tako imamo i reprezentativne sindikate, jer član 100 i neki kaže ko je reprezentativni poslodovac, ko je reprezentativni sindikat.
Nije Unija poslodavaca reprezentativni reprezentativno udruženje poslodavaca zato što će se tek po ovom zakonu utvrđivati od slučaja do slučaja, od preduzeća do preduzeća, ko je u kom preduzeću reprezentativan kao sindikat, a u čijem udruženju poslodavaca se nalazi to preduzeće i predstavljaju ga oni poslodavci koji na to imaju pravo.
Dame i gospodo narodni poslanici, SRS neće glasati za ovaj amandman. Vi morate da prihvatite realnost u kojoj se država nalazi, da prihvatite da bi ovo zaista bio jedan veliki izuzetak. Da poslodavac isplaćuje bolovanje dva meseca, to je neshvatljivo i neprihvatljivo. Zašto onda postoje državni fondovi? Zašto onda radnik uplaćuje u te fondove? Mesec dana je neki rok u kome poslodavac ima razloga, ima opravdanja da isplaćuje naknadu zaposlenom koji je privremeno sprečen, nesposoban za rad, jer mu taj radnik treba i on želi da se on oporavi i da se vrati na posao koji je do tada obavljao. Ali, nema opravdanja da poslodavac dva meseca to isplaćuje. Obično su bolovanja do mesec dana.
Ona bolovanja preko mesec dana moraju da idu na teret države, inače ne bismo imali razloga da plaćamo poreze, a onda ne bismo imali ni veliku socijalnu sigurnost. Trideset dana je bilo rešenje do sada, nije promenjeno. Sa našeg stanovišta je to potpuno prihvatljivo i opravdano. Onaj ko misli da poslodavac treba da isplaćuje duže bolovanje, taj neka predvidi da radnik uplaćuje u fondove poslodavca za slučaj bolovanja. Tako da ovaj amandman ne možemo da podržimo.
U normalnim uslovima, u državama u kojima je omogućen normalan razvoj, normalno funkcionisanje, moguće je da ne bi bilo ni potrebe za ovim članom.  Moguće je. Međutim, ova država je bila suočena sa rigoroznim ekonomskim sankcijama i blokadom. U tim uslovima morala je, u skladu sa članom 69. dosadašnjeg Zakona o radnim odnosima da zaposlenima omogući naknadu zarade za sve vreme dok ne rade bez svoje krivice.
Ova država nije pod sankcijama, nije pod blokadom. Predlagač zakona drastično će da suzi prava zaposlenih novim članom 89. i kaže da zaposleni ima pravo najduže 45 dana u kalendarskoj godini da prima naknadu zarade zato što je ostao bez posla, bez svoje krivice, ali da će to biti 45% od zarade koju bi ostvario da je radio.
A šta će biti ako svojom nerazumnom politikom, a vodite je u poslednje vreme, dovedete do novih ekonomskih sankcija i blokade? Šta će biti sa stotinama hiljada onih koji sada ne rade bez svoje krivice? Ako Zakon stupi na snagu za Novu godinu, hoćete li im, kao čestitku pred Božić ili pred Srpsku novu godinu, uputiti to što će prestati naknade zarade za njih, ili ćete im odrediti da mogu samo 45 dana da primaju i da će primati samo 45%. Šta će onda biti posle republičkog praznika Sretenja? Ostaće bez ikakve naknade. Do sada je to bilo regulisano kolektivnim ugovorima, a kolektivni ugovori više nisu obavezujući i bili su u skladu sa zakonom.
Mora da nam odgovori ministar šta će biti krajem februara sa svima onima koji nisu svojom krivicom ostali bez posla, čije fabrike i dalje postoje, čije fabrike nisu dobile novog poslodavca, kapital, proizvodni program, obrtna sredstva? Šta će biti sa zaposlenima u društvenim preduzećima, posebno u gigantima, 45 dana posle stupanja na snagu ovog zakona, sa onima koji se nalaze - ne znam kako se to nazivalo u kom preduzeću ali u svakom slučaju ne rade, ali ne svojom krivicom. Jednostavno, u proizvodnom procesu za njih u fabrikama u kojima rade nema posla. Hoće li to izazvati nove tenzije, nove socijalne nemire i hoće li ova vlada da počne da radi ili će samo da oponaša prethodnike, da trči kao vatrogasac i da samo gasi požare u kojima se pojavi plamen, a ono što tinja dole ispod i što i što razvija plamen, da o tome uopšte ne razmišlja i da to ne saseca u korenu.
Ali, kako vi presuđujete da me nije pogrešno protumačio, kada me čovek uopšte nije protumačio. Bio je u dilemi da li da plače ili da se smeje. Imam pravo na repliku, gospođo Mićić, po svim zakonima ovog sveta. Jedino, ako baš vi insistirate da prođete kao Maršićanin, za mesec, dva, pet, godinu... Mi već pakujemo vaš zahtev za razrešenje, gospođo Mićić. U njemu se nalazi jučerašnja gruba povreda Ustava Republike Srbije, u njemu će biti današnja povreda Poslovnika ukoliko mi ne budete dali pravo na repliku. Ja ipak mislim da ste vi razumni. Čitam u novinama da se nikada niste ozbiljno bavili politikom. Tu sam da vam pomognem i u toj oblasti.
Mogu da vam pomognem i u pogledu Poslovnika, izvanredno ga dobro poznajem. Naučio sam ga, nije to neka velika nauka. Da li ja imam pravo na repliku, gospođo Mićić?
Ja se uzdam u inteligenciju vaših ...
... predaka, doseljenih iz Hercegovine. Ministar je jako loše govorio o meni.
Jeste, gospođo Mićić, jeste.
Zašto - koji član Poslovnika? Ma ne ja sam to samo iskoristio kao priliku da izađem za govornicu, to mene ne interesuje.
Poslanička grupa Srpske radikalne stranke podnela je amandman na član 92. stav 1. i stav 2. koji postaje stav 3. Naime, predlagač briše obaveznost isplate pojedinih naknada koje poslodavac isplaćuje zaposlenima. Kaže: "Poslodavac može zaposlenom da isplati otpremninu pri odlasku u penziju, solidarnu pomoć, jubilarnu nagradu i pomoć u slučaju smrti zaposlenog ili člana njegove uže porodice, u visini utvrđenoj opštim aktom ili ugovorom o radu."
Znači, ako krenemo od korena ovako tumačeći član 92. poslodavac uopšte ne mora da ugovara ove naknade. Ne mora ni u opštem aktu, niti u ugovoru o radu da predvidi isplatu ovih nagrada. Ako se dogovore o tim nagradama po ugovoru o radu i po opštem aktu, poslodavac nema obavezu da ih isplati, zato što ovde nema imperativa isplate, nego se kaže da može zaposlenom da isplati, a mi mislimo da nije komunistički manir isplata otpremnine pri odlasku u penziju. To se radi u celom svetu. Poslodavac čija je fabrika napredovala, čije se lično bogatstvo uvećavalo zahvaljujući radu fabrike, uvećavalo se i zato što je u toj fabrici radio taj zaposleni koji odlazi u penziju.
Našim amandmanom predviđeno je da to bude obavezno, da otpremnina bude obavezna pri odlasku u penziju ili prestanku radnog odnosa po sili zakona zbog gubitka radne sposobnosti, u visini trostrukog iznosa zarade koju bi zaposleni ostvario za mesec koji prethodi mesecu u kome se isplaćuje otpremnina. Posebno smo izdvojili kao obaveznu pomoć porodici u slučaju smrti zaposlenog ili člana uže porodice, u visini troškova pogrebnih usluga. Ostavili smo poslodavcu na volju hoće li isplaćivati solidarnu pomoć i jubilarnu nagradu i mislim da tako razdvojene ove isplate mogu da budu prihvaćene i od strane predlagača.
Svako ceni dobrog radnika. Na dva načina mu odaje priznanje: redovnim isplatama zarađenih plata i oduživanjem kad on prestane da radi u preduzeću; i to samo u dva slučaja - kad ide u penziju ili ako je izgubio radnu sposobnost, pa više ne može tu da radi. Neće vas niko prekorevati zbog toga i neće vam nabacivati nikakav komunistički imidž, zato što je ovo manir i praksa; i ovo je moralna obaveza, a ubačena je i u zakonodavstva zapadnih zemalja.
Sada, kada je jasno da ste izbrisali obavezu poslodavca da isplati otpremninu, mislim da to treba bar još jednom reći, da građanima Srbije bude jasno da ovog časa, neprihvatanjem našeg amandmana, i onog dana kad stupi na snagu ovaj zakon, prestaje isplata otpremnina zbog odlaska u penziju, prestaje svaka pomoć poslodavca zaposlenom u slučajevima u kojima se isplaćivala otkad u ovoj zemlji postoji bilo kakav vid industrijske proizvodnje.
Toliko je besmislen član 92. zato što nema obaveze poslodavca; pa vas sad pitam - recimo, zašto niste napisali da za državni praznik 29. novembar poslodavac može dati zaposlenom televizor u boji; ili da može da mu kupi lepu knjigu; ili da može za 8. mart ženama da odnese cveće. Vi ćete to da radite, vi sa tim niste raščistili.
Šta to jednoj ozbiljnoj vladi znači napisati član zakona u kome kaže: poslodavac može. Pa, poslodavac će sam da reši šta može. Zakon treba da mu napiše šta mora, a poslodavac rešava šta može. Poslodavac može na posao da dolazi gradskim autobusom. Što to niste ovde napisali? Koliko je besmislen član Zakona u kome kažete poslodavcu da može. Pa, da li je Narodna skupština tu da reguliše odnose koji mogu da budu ili odnose koji moraju da budu? Da li Zakon služi da se reguliše nešto što može da bude? Kakav je cilj donošenja člana 92. Zakona ukoliko nema obaveze - mogu da se dogovore poslodavac i zaposleni da mu da poslodavac neku naknadu?
Dame i gospodo narodni poslanici, i ovaj član Predloga zakona i amandman su delimično dobri. Ali, ovaj član ostaje nedorečen, čak i da se usvoji amandman narodnog poslanika.
O čemu se ovde radi - Predlogom zakona se konstatuje prestanak radnog odnosa u slučaju da zaposleni navrši 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja, ako se poslodavac i zaposleni drugačije ne sporazumeju.
Obrazloženje Vlade za ovaj amandman u jednom delu je potpuno ispravno - zašto ograničavati poslodavcu mogućnost da sa zaposlenim ima ugovor o radu, iako ovaj ima 70 godina? On određuje da li zaposleni radi efektivno, da li je poslovno sposoban, da li doprinosi njegovoj firmi, i tu ne treba da imamo bilo kakvih dilema.
Svako ima pravo da radi i kada navrši 65 godina. Međutim, šta ćemo sa zaposlenima u državnim organima? To pravo u državnim organima mora da se ograniči. Nema nikakvog osnova da zaposleni u administraciji, u prosveti, zdravstvu, sudstvu, školstvu, vojsci i policiji, rade duže od 65. godina. Tu ne smemo da ostavimo mogućnost poslodavcu da ugovara sa zaposlenim da on ostane duže da radi.
Znači, razdvojio bih striktno poslodavce i državu kao poslodavca. Poslodavci koji odlučuju o svom kapitalu, o svojoj imovini, o svom prihodu, o sudbini svoje firme, neka dogovaraju sa zaposlenim da radi koliko god to poslodavcu i zaposlenom odgovara.
Država nema pravo da produžava ugovor o radu sa zaposlenim koji je stariji od 65. godina. Tu mora da bude konkurencije, moraju da dolaze mladi ljudi i tu moraju najsposobniji da se zapošljavaju. Zato mi je teško da prihvatim ovaj predlog zakona kada nema institucije konkursa za slobodna radna mesta u državnoj upravi. To mora da bude.
U svetu razvijenih odnosa saradnje i konkurencije poslodavaca i sindikata, ovakav član zakon bi mogao i da se prihvati.
Međutim, u Srbiji, u zemlji posvađanih sindikata pre svega, predvideti baš ovoliko mogućnosti da zaposlenom prestane radni odnos u ovo vreme, u vreme kada će zaposlenima prestajati radni odnos iz mnogo razloga, mislim da nije humano i da je zakonodavstvo moglo u etapama, fazno, stepenasto da dovede situaciju u zemlji u ovo stanje, koje je pisac ovog zakona preuzeo, izgleda iz američkih filmova kada čoveku pred penzijom poslodavac kaže - od sutra više nemaš posao. On se okrene i ode, pa, ukoliko ne nađe neki drugi posao, ostaje čak i bez penzije za određeni period godina.
Opasna je ova tačka 8) u članu 103. Naravno, sve su na strani poslodavca i sve je ostavljeno na njegovu subjektivnu procenu. Ali tačka 8) predviđa minimum dva sumnjiva razloga za prestanak radnog odnosa: jedan je tehnološki, a drugi je organizacioni. Mogao bih da kažem da je to jedno isto, zato što ako dođe do tehnološke promene, ona iziskuje organizacionu promenu, pa bi to mogao da bude čak i samo jedan razlog.
Najlakše je pronaći razlog za otkaz u tome da je došlo do tehnoloških promena, koje su uslovile organizacione; ili je došlo samo do organizacionih promena; i da zadržite te promene tri meseca, jer je taj rok izuzetno kratak i na taj način čitave grupe ljudi mogu da ostanu bez posla, na ulici; a poslodavac ništa ne izgubi, napravi novu tehnologiju, novu organizaciju, može čak posle tri meseca da vrati staru, a nema više obaveze da primi one koje je otpustio; za njih ima obavezu samo u onom roku od tri meseca.
Ovo je povlađivanje poslodavcu. Zaista bih voleo konačno jednom da vidim tog poslodavca u Srbiji, ne računajući ove dve vrste privatnika stvorenih u ovih deset godina, jedne samonikle i druge koji su krađom društvenih firmi postali privatnici, a takvih ima i u ovoj sali - kome pripremate ovaj predlog zakona. Možete li da nam navedete te poslodavce, da bar znamo o kome se radi, kome činimo ovoliki ustupak i kome obezbeđujemo besplatnu radnu snagu, besplatne fabrike, zakonodavstvo krojeno prema njegovoj meri.
Za ovih godinu dana da je došao jedan od tih poslodavaca, da je hteo da uloži kapital i da se obratio javnosti - hoću da uložim toliko i toliko, hoću da zaposlim toliko i toliko ljudi, ali smeta mi Zakon o radnim odnosima, smeta mi ta odredba, ta i ta, hoću da to bude urađeno kao u mojoj matičnoj zemlji - onda bi svako mogao da ima opravdanja za glas dat za ili protiv ovog predloga zakona.
Ovako, na ovaj način, možemo jedni druge da ubeđujemo da imamo dobre namere i sigurno je valjda, narodni poslanici imaju dobre namere kada diskutuju o Predlogu zakona, s tim što su ciljevi koje ostvarujemo dobrim namerama suprotstavljeni. Vaš cilj, cilj vas koji odbijate ove amandmane i hoćete da glasate za Predlog zakona kako je dat, je da poslodavac ima sve pogodnosti.
SRS ima podeljeni cilj: mi bismo želeli da poslodavac ima pogodnosti, ali da ne upropastimo one koji kod poslodavca rade. Po nama su barem ravnopravni partner u pregovaranjima, iako ih vi ovim predlogom zakona, sasvim jasno, uopšte više ne tretirate kao ravnopravnog partnera.
Ponavljam ono što je izgleda zabolelo nekoga od predlagača zakona. Ovo je robovlasnički zakon; i robovi u vreme Spartaka, uveče su čak imali pravo da skinu lance, čak i da večeraju, da spavaju, ali su ih ujutro ...
(Predsednik: Gospodine Nikoliću, vreme.)
... čekali lanci i robovlasnici. Jedno vreme su izdržali, pa su podigli tu robovlasničku bunu, koja je srušila stari svet. Razmišljajte o tome.