Dame i gospodo narodni poslanici, pri kraju ove diskusije, mogu da istaknem da su mnogi koristili svoje poslovničko pravo da daju svoje neko mišljenje. Da li je ono bilo u skladu sa Ustavom, zakonom, politikom njihove stranke, neću u to da ulazim. Mogu da kažem da ceo ovaj postupak, koji se sada vodi pred Skupštinom Srbije, nema nikakvih veza sa tim što je sadašnji predsednik Vrhovnog kasacionog suda presudio ubicama Zorana Đinđića. Možda je to bio motiv, kada je bio vršen izbor. To je pravo te političke opcije koja je to podržala i u to neću da zalazim.
Isto tako, ne želim da zalazim ni u tu priču kako je vršena reforma pravosuđa, ali ono što hoću da istaknem jeste da imamo odluku Ustavnog suda koja je konačna, izvršna i obavezujuća. Imamo Ustavni sud i Zakon o Ustavnom sudu, da je propisano da su Odluke Ustavnog suda konačne, izvršne i opšte-obavezujuće. Član 171. Ustava – svako je dužan da poštuje i izvršava odluku Ustavnog suda i član 104. Zakona o Ustavnom sudu – svi državni i drugi organi i organizacije su dužni da izvršavaju i poštuju odluke Ustavnog suda.
Ta zakonska regulativa daje ne samo pravo, nego i obavezu i ministru pravde i Visokom savetu sudstva, a i Narodnoj skupštini Srbije, da izvrši odluku Ustavnog suda. Veliko upinjanje je da se dokaže kako je sadašnji predsednik Vrhovnog kasacionog suda izabran po članu 144. Ustava Republike Srbije, stav 1, ne pije vodu.
Ovde, ponoviću ponovo, ispred sebe imam dopis Visokog saveta sudstva, koji je na osnovu člana 13. alineja 4. Zakona o Visokom savetu sudstva, a u vezi sa članom 102. Zakona o sudijama, na sednici održanoj 11. novembra 2009. godine utvrdio Predlog odluke za izbor predsednika Vrhovnog kasacionog suda i predložio tog istog predsednika.
Ovde imam Predlog odluke koju je Visoki savet sudstva dostavio Narodnoj skupštini Republike Srbije i o tom Predlogu odluke, ne nekom drugom, narodni poslanici su se izjašnjavali u Danu za glasanje.
Da li je bilo shodne primene člana 102. stav 5? Jeste. Da pogledamo obrazloženje. Neko kaže obrazloženje nije važno. Nije presuđujuće, ali iz tog obrazloženja vidimo ceo postupak izbora sadašnjeg predsednika Vrhovnog kasacionog suda. U tom obrazloženju piše da je Visoki savet sudstva na osnovu odredbe člana 47, a u vezi sa članom 80. stav 1. i članom 102. stav 5. Zakona o sudijama, oglasio izbor za predsednika Vrhovnog kasacionog suda u dnevnom listu "Politika" 16. oktobra 2009. godine i u "Službenom glasniku Republike Srbije", broj 85/09 od 19. oktobra 2009. godine.
Na sednici održanoj 11. novembra 2009. godine, kojom je predsedavala Đurđina Bjelobaba, Visoki savet sudstva je u odsustvu predsednice Visokog saveta sudstva, koja je bila izuzeta, jednoglasno doneo Odluku da za predsednika Vrhovnog kasacionog suda predloži sadašnjeg predsednika. Znači, to je pravni sled, kako su se stvari dešavale i kako smo ušli u proceduru za izbor predsednika Vrhovnog kasacionog suda.
Sam izgovor da je zakon bio manjkav ne opravdava one koji su doneli taj zakon i što nisu uzeli sve činjenice u obzir, kada se zakon donosio. O tome ste morali da vodite računa kada ste donosili zakon, kada jednostavno niste bili u stanju, kao vladajuća većina, da razlikujete često bezrazložne napade i kritike za neki zakon, a često i one dobronamerne, a bilo je i takvih da se zakon upodobi sa Ustavom, pravnim sistemom i realnim životnim činjenicama.
Dalje, ta priča oko tog formalnog dela i njen epilog imamo u stenografskim beleškama koje su sastavni deo zapisnika Odbora za pravosuđe i upravu, održanog 27. novembra 2009. godine, u kojima piše, citiram: "S obzirom da mi prvi put dajemo mišljenje u vezi izbornog predsednika Vrhovnog kasacionog suda, treba da se dogovorimo o formi kako ćemo to Skupštini uputiti. Mislim da zakon kaže da mi dajemo mišljenje i da mi treba da se izjasnimo o tome da li podržavamo izbor predsednika ili ne podržavamo kandidata za izbor predsednika Vrhovnog kasacionog suda. Dakle, ono treba da bude pozitivno ili negativno. Smatram da svaki izostanak pozitivnog ili negativnog mišljenja ne može da obezbedi dalju proceduru izbora". Tu je bio u pravu taj koji je to rekao i tad je bila prilika da se zastane sa jednom odlukom koja je napravila svima nama, pa i sadašnjem predsedniku Vrhovnog kasacionog suda tolike probleme.
"Pošto je ovde dat predlog od strane Visokog saveta sudstva da donesem odluku o izboru i formi pravnog akta, koji ne sme više niko da promeni, mislim da mi treba da se opredelimo da damo mišljenje da Skupština izvrši izbor na osnovu ovog pravnog akta, a da se onda taj pravni akt promeni prilikom objavljivanja u "Službenom glasniku"." To je nedopustivo.
Idemo dalje. Članom 79, čini mi se, Zakona o sudijama predsednika Vrhovnog kasacionog suda, među sudijama tog suda, na predlog Visokog saveta sudstva, po pribavljenom mišljenju opšte sednice nadležnog odbora Narodne skupštine, bira Narodna skupština. Dana 30. novembra 2009. godine izabran je predsednik Vrhovnog kasacionog suda koji nije postojao. Ne samo da nije postojao, nego i predsednik nije bio izabran za sudiju Vrhovnog kasacionog suda.
Shodna primena člana 144. stav 1. Ustava Republike Srbije nije ništa drugo nego improvizacija kako izigravati Ustav i Zakon o sudijama. Svi pravnici koji su u tome učestvovali treba toga da se stide, tako da ne vidim ni jedan razlog zašto Narodna skupština ne bi postupila po odluci Ustavnog suda Republike Srbije. Ne samo da ne sme da ne postupi, nego ima i obavezu da mora da postupi.
Sama činjenica da u odluci Ustavnog suda nije određen način izvršenja odluke Ustavnog suda ne znači da državni organ, pa i Narodna skupština Republike Srbije tu odluku ne moraju i ne mogu da izdrže. Moraju i mogu. Za sada, po mišljenju svih koji su ozbiljno razmatrali ovaj pravni problem, nema potrebe za donošenjem posebne odluke Ustavnog suda o izvršenju odluke Ustavnog suda. To se dešava kada državni organ neće da izvrši odluku Ustavnog suda, pa smo morali da uputimo, recimo, krajem 2010, početkom 2011. godine zahtev Ustavnom sudu da odredi način izvršenja svoje odluke, kada su u pitanju bili mandati odbornika po skupštinama jedinica lokalnih samouprava. Tada su se državni organi, pa čak i sudovi oglašavali nenadležnim.
Da li smatrate da Narodna skupština treba da se oglasi nenadležno? Ja lično mislim da ne treba i da treba da postupi po odluci Ustavnog suda, kao i da tu odluku Ustavnog suda izvrši.
Nema ni govora o tome da je neko ovde rekao da je Nata Mesarović bila loš sudija i nema ni govora o tome da se njoj neko sveti. To se pogotovo vidi iz činjenice da ona ostaje sudija. Tako da je ovaj predlog odluke o izvršenju odluke Ustavnog suda, namerno to tako govorim, odnosno prestanak funkcije predsednika Vrhovnog kasacionog suda nije razrešenje. Da je razrešenje, oni koji su branili Natu Mesarović i traže da ona prisustvuje ovde sednici, onda bi imalo mesta i da se brani i da se odgovara za ono što je radila kao predsednik Vrhovnog kasacionog suda. Ovde ona nije stranka u postupku. Ovde je stranka u postupku predlagač akta i narodni poslanici, bez obzira kojoj političkoj stranci pripadaju. Hvala lepo.