Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Vladimir Orlić

Vladimir Orlić

Srpska napredna stranka

Govori

Hvala.
Dakle, jedan vrlo lep primer saradnje između različitih političkih subjekata u našem društvu. Neko je izrazio ovde očekivanje da se na ovakav rad kaže – bravo za takav rad. Upravo to kažem, za sve angažovane aktere koji su doveli do toga da se nešto što je dobro, korisno, zajednički i usvoji. Takav pristup mi iz SNS zapravo pozivamo jako dugo. Samo podsećam na tu činjenicu. Lepo je kada do toga dođemo i to je dobar kontrast onome što se nazivalo bezidejnim u više navrata, a što svakako podrazumeva silna javljanja koja se čine zbog čega, da bi se zabeležio neki broj javljanja, pa da bi se onda to isticalo kao neki lični uspeh.
Znamo mi svi vrlo dobro da to nije to, nije suština u ponavljanju bez ikakve poruke u stotinama primeraka. Suština je u nečemu drugom, u tim rečima koja se iskoriste, niti u broju amandmana, gospodine predsedavajući. Dakle, 1400 amandmana, od kojih 1350 ne zaslužuje da bude usvojeno zato što ne sadrži ništa kvalitetno, čak i nije podatak za pohvalu, kao što nisu za pohvalu ni oni zakoni koje smo pomenuli, neka četiri zakona koji su stigli kao predlog.
Ali, da ne bude to poruka, da se mi vratimo na ovaj dobar rezultat. On je dobar, on je nešto što nam treba, nešto što želimo da se dešava što češće, mada opet ne treba da bude razlog za pretenciozne zaključke. Dakle, predlagač amandmana kada kaže da mu ne pobegne ni jedno slovo, može da pogleda obrazloženje svojih amandmana samo za ovu sednicu danas i naći će bar dva slova koja su mu pobegla u njihovim obrazloženjima, a čak smo, čini mi se, i promenili tri amandmana upravo iz razloga nepreciznosti i gramatičkih falinki. Sami predlagači su ih promenili kada su to uočili.
S tim u vezi, moramo da repliciram na izvestan način kolegi Babiću. Ja se ipak ne bih složio sa onom ponudom za posao. Mislim da to ipak zaslužuje da bude ozbiljnije nego što, koliko vidim, može da se ponudi. Hvala.
U najkraćem, gospodine predsedavajući, čisto za slučaj da neko propušta da uoči priliku da se ta efikasnost postigne i kroz ovakvu formulaciju, kako je predložena u originalnom tekstu. Mislim da je vidim i trudim se prosto da budem od pomoći u ovom slučaju.
Postoji u obrazloženju, koje smo dobili od Vlade, prikazana logika sa kojom se pristupa kada se vrši ovakav izbor termina. Ona se ogleda u mogućnosti da se od strane inspekcije definiše šta je to prikladan rok.
Sada vidite, može li to da bude doprinos efikasnosti? Pa, naravno da može. Zamislimo scenarijo. Umesto da dajemo fiksan rok od 15, kao što je u jednom predlogu, ili pet dana, kao što je u drugom, inspektor zaključi da mu nešto treba u roku od dva dana. Uz ovakvu formulaciju on to može da zahteva u roku od dva dana. Da li bi to bilo efikasnije u tom slučaju, nego što se predlaže ovim amandmanom? Bi.
Dakle, samo ukoliko zamislimo odgovarajući scenarije, ukoliko smo u stanju da sagledamo sve moguće situacije, mislim da nije teško pronaći tu efikasnost za kojom se traga i u ovakvom predlogu. Zbog toga svakako nisam protiv izvornog teksta. Hvala.
Zahvaljujem, gospodine predsedavajući, jeste, po amandmanu je, mada sam primetio da je danas bilo nekih želja da me određene kolege čuju i po drugom osnovu, za sad neće.
Dakle, protiv sam toga da se usvoji ovaj amandman, svakako. Ukazujem na činjenicu da se nalazimo na amandmanu koji se u ovoj rekapitulaciji, koju nazivamo popularnim mišljenjem Vlade, nalazi pod brojem šest i svako može da konsultuje tekst onoga što je predloženo. Mi mnogo dugo pričamo ovde o postojanju ili nepostojanju javnog interesa, kako se to utvrđuje, kako se vrednuje itd. i pričaćemo o tome, siguran sam, ceo dan, pošto će ovo definitivno da bude još jedan dan rasprave u načelu, nažalost, pa ćemo tada i da pričamo da li jeste upravo poenta da ne izgleda sve isto kao pre 200 godina, ima li opravdanja po različitim uslovima, osnovama, ima li koristi za bilo koga izvan Beograda. O svemu ćemo mi to vrlo detaljno danas. Ko je pročitao Ustav, ali nije do kraja, pa je uspeo čak i da doda neke delove, a ako je i pročitao, nije do kraja razumeo, isteraćemo ako treba, ali da se pozabavimo baš konkretno ovim što je predloženo ovde.
Jel ovo beše pravno loše napisano? Jel se u ovome traži neka intervencija u stavu 3, koji ne postoji? O čemu mi pričamo dalje? Predlažem da mi pređemo na sledeći amandman, a ovo što se tiče javnog interesa, pretrešćemo tamo. Hvala vam.
Hvala gospođo predsednice.
Dakle, u potpunosti na liniji onoga što smo upravo čuli od gospodina ministra, još jedan mali prilog. Ovde se dve stvari predlažu amandmanom. Jedna jeste da se briše ova reč „javni“ i ujedno odgovor predlagaču da li možemo da konstatujemo da javni interes ne postoji. Na žalost, ne možemo. Siguran sam da ćemo o tome pričati mnogo puta danas i u mnogo narednih prilika. Ovaj put ne bih zato što opet tekst nije dobar i ukoliko bismo ovo usvojili, imali bismo loša rešenja.
Čuli ste neke razloge i još jedan mali dodatak. Tehnološki park. Interesantna ideja. Nemam ništa protiv toga da pričamo o njoj, mislim da hoćemo već po prvom narednom amandmanu jer se pominje i tamo. Ali, ako i to usvojimo, kako bi nam onda glasio tekst ovog člana zakona - cilju privođenja zemljišta nameni, radi izgradnje tehnološkog parka poslovno-stambenog kompleksa „Beograd na vodi“?
Ovo nije zakon o tehnološkom parku poslovno-stambenog kompleksa. Čak i ako bismo usvojili neki naredni amandman gde se pominje više parkova na delu površina, to potpuno gubi svaki smisao. Mislim da je više nego jasno da ne stoji i da zbog toga ne može da bude usvojeno, a slažem se, imamo o čemu da pričamo u narednim amandmanima. Hvala najlepše.
Prvo po pravu na repliku gospodine predsedavajući ako se slažete?
Višestruko pominjanje stranke i ovlašćenog predstavnika stranke.
Dakle, pravo na repliku ili nije?
Dakle, ovako, minimum pet puta ako sam dobro izbrojao sam preskočio da se javim po pravu na repliku koje je bilo više nego osnovano i kada se pominjala stranka i vladajuća većina. Došli smo do tačke da spominjemo i ovlašćenog predstavnika…
Može? Hvala.
Dakle, javljam se pre svega zbog toga što očigledno neke kolege naprosto žele da se javim po tom pitanju jer žele da čuju predstavnika stranke, SNS kako se javlja po pravu na repliku i vidim postoji više nego dobar motiv da se ovo danas pretvori u nešto što ne treba da bude po ko zna koji put.
Čudi me da niko sa suprotne strane sale uporno ne uvažava našu nameru da se ovo radi onako kako dolikuje, da postoji određeni nivo digniteta u ovom poslu. I kada pokazujemo više nego visok stepen tolerancije, uporno se insistira da se sve ovo nekako pretvori u raspravu koja ima ton svađe ili čega već.
Dakle, zamolio bih da se držimo teme danas, i danas i svaki put kada imamo teme kao što je ova, da vodimo računa o izboru reči, da vodimo računa o tome kako ćemo utrošiti ovaj dan, našta će sve ovo da liči, kako će delovati ljudima koji nas posmatraju i svakako, s tim u vezi, da kontrolišemo potrebu da se demonstrira duhovitost tamo gde je nema.
Dakle, i kada pričamo o postignutim rezultatima, to što neko nešto ne vidi to je pre svega njegov lični problem, a ne treba da bude razlog za raspravu u ovoj sali ili kada je reč o nazivima stranaka.
Mislim da se rasprava o nazivima i drugim stvarima na tu temu ponajmanje isplati onima koji pokazuju da bi ih, je li, voleli.
Hvala gospodine predsedavajući.
Vreme kreće još jednom. Hvala.
Dakle, ovaj put isključivo u vremenu predviđenom za predstavnika i isključivo na temu, kao što bi i stvarno trebalo da se dešava danas.
Prvo, par poruka na samom startu u ono vreme koje sam pominjao za neiskorišćena prava na repliku smatram dobrim ulogom u toku ove rasprave.
Što se tiče stava Srpske napredne stranke, mi dakle podržavamo Predlog da se donese autentično tumačenje na način na koji ga je definisao nadležan odbor. Pružiću par dodatnih obrazloženja u prilog iskrenoj nameri da ova rasprave ide u onom tonu i onom toku u kom bi trebalo.
Prvo, zašto se uopšte došlo do predloga da se zatraži ovakvo tumačenje? Čuli smo već danas, zahvaljujem i na datim obrazloženjima i na iskazanoj podršci koleginicama koje su predstavljale svoje poslaničke grupe, koleginicama koje su ujedno i članovi Odbora za obrazovanje, nauku, tehnološki razvoj i informaciono društvo, u kom između ostalog nastupam i sam i sa kojima zajedno delim spisak potpisa narodnih poslanika, članova ovog odbora, koji su se obratili sa pitanjem da se donese autentično tumačenje.
Čuli ste šta je osnovni motiv. Dakle, da se potvrdi i obezbedi, na kraju krajeva, zvanično da konstatacija da je ono što zaista po našem dubokom uverenju i jeste bila izvorna namera ko treba da u skladu sa definicijom pod tačkom 5) člana 13. stava 3. Zakona kojim se danas bavimo, bude predstavnik u Nacionalnom prosvetnom savetu i da, mi se slažemo i članovima skupštinskog odbora koji pokriva ovu problematiku, delovalo je da je to jasno.
S druge strane, dobili smo informacije da se u praksi ipak dešava drugačije. Da postoje tumačenja, dakle, da postoji izgleda i neko kome to nije do kraja jasno. Nastupajući isključivo sa dobrom voljom, sa željom da se ta stvar raščisti, da se dakle predstavnici obrazovanja koji su zaposleni u predškolskim institucijama, u institucijama osnovnog i srednjeg obrazovanja, obezbedi zasluženo mesto u Nacionalnom prosvetnom savetu, prihvatimo predlog da svi zajedno potpišemo da se obratimo uvaženim kolegama iz susednog skupštinskog odbora, u skladu sa pravilima koja procedura nalaže.
Ništa jasno, ništa sporno i apsolutno je moglo tako da bude, ne samo od 15. januara do danas, nego i u međuvremenu i do kraja ove sednice, do dana kada se budemo svi zajedno izjasnili, a mislim da je i to jasno. Da se ogradim, meni je bar bilo do pre par sekundi, sad se već nešto pitam, ali postaviću pitanje onome ko mi je određenu sumnju nabacio u celoj priči, dakle, jasno kako ćemo svi da se izjasnimo. Između ostalog, to govori i činjenica da da tih 15 potpisa članova skupštinskog Odbora za obrazovanje postoje, da su ih dali predstavnici svih poslaničkih grupa, da se u međuvremenu nije pojavilo ni jedno jedino mišljenje.
Da li se bilo šta promenilo po pitanju naše ideje da se ovo autentično tumačenje donese na predloženi način? Ni jedno jedino. U međuvremenu čuli ste, imamo i saglasnosti i Vlade. Zahvaljujem dakle, ne osuđujem za razliku od nekih. Odboru za ustavna pitanja zahvaljujem im zbog dobrog posla, jer mi smo im se kao susedni odbor obratili sa jednim pitanjem, jednom molbom. Oni su to obradili do poslednje zareza, do jota. Dakle, sto posto u skladu sa onim kako smo mi želeli. To je urađeno. Šta ja mogu da budem kao jedan od inicijatora, nego zadovoljan što je učinjeno na taj način.
Dobili smo ga nazad, na samom smo koncu procedure, sada ovo treba da izvedemo do kraja i još jednom, umesto da sve bude baš kako treba, suočimo se po ko zna koji put sa čim? Opet onom pričom buka, ni oko čega. Generisanje drame, da bi je bilo. Priča, da bi se neko napadao. Da li Vlada, ili možda Odbor za ustavna pitanja i zakonodavstvo ili neko lično, ili prosto većina? O čemu je reč? Zašto opet ovo radimo i dokle zaboga ovo da radimo na ovaj način?
Bilo je tu sijaset stvari koje su sporne. Na primer, nije više nikome ovde jasno da li sada u situaciji u kojoj se nalazimo mi sada imamo jedan, dva, tri ili četiri meseca kako smo bili u prilici da čujemo od jedne uvažene koleginice sa kojom takođe delim klupe i u Odboru za obrazovanje. Da li je jedan, dva, tri ili četiri meseca sada neophodno da prođe zbog komplikovanih procedura, mnoštva razgovora koje treba da obavimo, dok se ne izabere Nacionalni prosvetni savet?
Nekoliko puta sam čuo tu cifru četiri, pa mi se nekako urezala u uho, vrlo interesantno. Petnaesti januar kada mi donosimo predlog plus četiri meseca, koliko to dođe? Ako je četiri meseca neophodan rok da se sve sprovede do kraja, šta smo mi 15. januara uradili podnevši ovaj predlog? Jesmo tada aktivirali tajmer za ta četiri meseca? Nismo. Zašto? Zbog predloga da se donese ovo autentično tumačenje.
Šta je alternativa? Zamislite situaciju, mi tada nismo predložili ništa i odmah se bacili na posao da iskoristimo ta četiri meseca. Šta bi to značilo? Ni sada taj posao ne bi bio završen, koji je u tom roku koji smo čuli. Ali se bojim da taj rok nije bio toliko realan, da je više poslužio kao cifra koja treba da služi za onu dramu bez potrebe i onu buku ni oko čega, jer da je tako mi bismo tek za mesec dana konstatovali da eto ne bi bilo važno ko je kriv. Verovatno opet na neki način, čudan način i Vlada i vladajuća većina, ali postavite neki drugi razlog, zašto se nešto nije dogodilo na vreme.
Dalje reći, da smo mi prvo morali da vidimo koga to predlažu, da bismo mogli da reagujemo 15. januara, a zato nismo mogli decembra, novembra, ili kada već ni to nije tačno. To nije nešto što se dešava sada prvi put. Dakle, to je stvar za koju se zna.
Sada se pojavila inicijativa ovog januara da se na predloženi način reši. I to je dakle, cela priča. Ne bih ja pominjao ni ove rokove, niti bih bilo šta zamerao bilo kome ovde u sali, da se radi onako kako treba, da se ljudi ponašaju na odgovarajući način i da je mnogo više korektnosti. Šta je bila suština? Da se napadne predsednik susednog Odbora, zbog čega? Dakle, sarađivali smo maksimalno po ovom pitanju, svi mi zajedno. Mi u našem Odboru, mi pripadnici različitih poslaničkih grupa, mi sa drugim odborom, mi sa Vladom, sve je prošlo maksimalno dobro, i eto mi i dalje imamo neku konstantnu potrebu da se napadamo čisto da bi se dobro zvučalo, dalo nekome na važnosti, da bi se još jednom podvukla razlika, po pitanju po kom nema nikakve potrebe da je bude, da se podvuče razlika. Da se još malo delimo, da se vidi da postoji jedna i druga strana. Potpuno besmisleno.
Samo da zna svako u ovoj sali, kada dođemo do tačke da ljudi ne cene, mislim na građane Srbije, ne cene dugo, dugo vremena mnogo politiku, ne cene mnogo političare, pa i ne cene mnogo Narodnu skupštinu, to je upravo zato što je postojala ta hronična, nekontrolisana potreba da se stalno generiše buka, da se pravi drama, da se potencira na razlikama, da se prave tabori i strane. Konstantno. I šta mi sada ispadamo nego gomila ljudi koja ništa drugo ne radi, dok gleda kako da se što bolje i uspešnije posvađa.
Kada mi budemo promenili naš odnos prema tom pitanju, prema pitanju kako treba da bude, kako treba da se posmatramo međusobno, koliko treba da se uvažavamo, onda ćemo zaslužiti i da nas ljudi drugačije gledaju, a onda će se mnogo štošta drugog dobro dogoditi, pa između ostalog, više će ljudi želeti da se bavi politikom, a više angažovanih ljudi koja razmišlja o svojoj sudbini značiće da celoj zemlji, celom sistemu bude bolje, koliko god delovalo čudno i nezamislivo nekome. Možda to baš tako ide i što nije tako već sa, pa krivi smo sami sa ovakvim odnosom.
Završavam polako. Mi danas ako hoćemo da ovo uradimo kako treba možemo da to uradimo na jedan način. Ako hoćemo da izađemo u susret generisanju drame, imamo mi alternativu, čisto da svima bude jasno. Alternativa bi bila, sada se svi odjednom strašno zabrinemo zbog tog roka od 60 dana koji je protekao, a koji bi protekao svakako, oko te štete koja bi se ako saberemo 15. januar sa četiri meseca desila svakako, ali mislim da je pre svega reč o pričanju i o krivcima bez ikakve potrebe i kažemo – Dobro, sada ćemo to da presečemo i mi ćemo da prenebregnemo bilo kakvu štetu. Kako? Nećemo da usvojimo ovo autentično tumačenje. Šta to onda znači? Svako ko je dao predlog - dao je predlog, mi ne moramo nikome da pišemo nazad, ni jednom stručnom udruženju ne moramo da se obratimo i da tražimo novi spisak. Mi lepo nastavimo dalje i sve uradimo u onom roku u kom bismo i uradili da 15. januara nije ni bilo. Da li to hoćemo?
Da li to bilo ko, predstavnik bilo koje političke stranke, ovde traži da odustanemo od ovog autentičnog tumačenja. Mislim da ne. Iako je i zvučalo drugačije, mislim da je reč o ishitrenom, nesmotrenom postupku i ne razmišljanju o posledicama.
Šta bi bilo dobro i ispravno rešenje? Da prihvatimo, izjasnimo se pozitivno, donesemo tumačenje onako kako jeste predloženo, kako ga je izneo skupštinski Odbor za ustavna pitanja i kako smo ga uostalom mi potpisnici i tražili.
Na sve to još samo jedna sitna mala napomena sa moje strane, a to je da mnogo, mnogo više vodimo računa u svemu što radimo, pa i kad se nekome obraćamo sa izvinjenjima u ime Narodne skupštine zbog njene ne ažurnosti, ako se to uopšte zaista desilo, nek to bude u lično ime.
U ime svojih kolega i Odbora sa kojim se sa tim sigurno neće složiti, jer to definitivno ne stoji, ne može niko, i to je ujedno odgovor na pominjanje nekakve sramote po celoj priči. Sramota je odnos nekih od nas i prema ovom mestu i prema ovom poslu, a sve to je i svakako i prema društvu kom pripadamo. Ništa više. Da se vratimo na temu i da ovo završimo kako treba. Zahvaljujem.
Zahvaljujem.
Za slučaj da nekom nije jasno, po par osnova. Prvo, direktno obraćanje imenom i prezimenom i poziv da se odgovori na pitanje. Drugo, obraćanje stranci uz neki neprikladan komentar. I sve će to da stane u dva minuta, neverovatno.
Dakle, prva stvar, zašto se nalazimo i situaciji da je istekao mandat? Odgovor na to pitanje je uvek jedan te isti o čemu god da je reč, o čijem god mandatu, u bilo kom trenutku da se nalazimo i po bilo kojoj temi. Zato što se druge stvari nisu radile ranije. Da li ranije znači na vreme, prerano ili prekasno, to je drugo. Ali, da smo recimo sve ovo radili pre šest meseci, bilo bi završeno dovoljno, daleko od bilo kakvog roka. Možda da smo i pre dva.
U svakom slučaju, kada 15. januara radimo na tome, bez obzira da li vi predložili ili ne predložili da se donese autentično tumačenje, mi od tog momenta do danas ta četiri meseca, kojih su se neki danas grčevito uhvatili, nemamo i kraj priče. Da li je tu reč o onome ko je predložio imena prekasno, ili o onome ko je stavio na sednicu odbora prekasno, ili je možda previše vremena uzeto u međuvremenu za sva mišljenja, potpuno je irelevantno, šta god da isključite nemate ta četiri meseca lufta i to je odgovor na sva pitanja.
Drugo pitanje koje se tiče odnosa je pitanje zašto je ovo danas uopšte tema? Odgovor je više nego jasan, zbog selektivnog razumevanja. Ono što piše za sve poslanike isto, istim tekstom, istim pismom, na istoj stranci, u istom članu Poslovnika, neko razume zato što hoće da razume, želi da razume, a neko ne razume, ne zato što je teško za razumevanje, nego zato što prosto neće.
Treća stvar, ponudio sam vam alternativni zaključak. Predložite, dame i gospodo, da se odbije autentično tumačenje i nema nikakvog pisanja nazad predlagačima. Ali, neće niko, jer bez obzira koliko se pretvarao da ne razume, ipak razume da to ne bi bilo dobro. Hvala najlepše.
Zahvaljujem.
Sami kraj gospodine predsedavajući i na samom kraju kratka rekapitulacija. Šta se to sve danas nije dogodilo i šta nismo utvrdili.
Dakle, u najkraćem, nismo utvrdili kakve veze ima rok od četiri meseca sa situacijom u kojoj se nalazimo danas. Sugerisanje, prvo, 15. januar kao neki prelomni datum od koga danas, četiri meseca, nema. Posle je alternativno ponuđen 19. decembar kao bitan datum ali ni od tada do isteka mandata, odnosno do 20 i nekog marta četiri meseca nema.
Tako da nismo utvrdili ni kako glasi ta matematika koja treba da objasni šta se zapravo dogodilo. Odatle nismo mogli ni da utvrdimo da li su možda predlozi sa imenima stigli prekasno, pa ni da utvrdimo da li je možda odbor sazvan prekasno, da li je mogao da bude sazvan ranije i kakve sve to veze ima sa pauzom za Novu godinu.
Na osnovu svega toga nismo utvrdili ni zašto se sve ove stvari bile tema danas. Ruku na srce, meni to od samog starta nije bilo jasno ako zanemarimo onu potrebu da se priča, kritikuje, galami potpuno bez ikakve potrebe i koristi, a za koju su mi kolege u međuvremenu sugerisale da ne stoji, pošto nismo utvrdili bilo kakav drugi dodatni motiv i za to smo, mogu samo da konstatujem na kraju, ostali uskraćeni. Nismo, kada pričam o toj galami i insistiranju na svađi i raspravi, na žalost danas došli do zaključka da je to štetno, odnosno saglasnosti od strane onih koji takvu praksu upravo neguju, upravo neguju i upravo i uporno neguju.
Ali, reći ću samo za sada, jer sam siguran da ćemo doći do tačke kada ćemo se razumeti da to nije dobro, a da su oni koji na tome insistiraju zapravo oni koji insistiraju na stvarima koje predstavljaju teret nekih vremena koja stvarno zaslužuju da ostanu duboko iza nas. Dok to tako rade, pa, ne znam, mogu samo da zasluže opravdano epitet onih koji predstavljaju retrogradno u ovoj našoj političkoj praksi.
Nismo na kraju čuli ni ono zašta nismo ni mogli da ga čujemo, neki alternativni predlog, a šta da radimo danas. Ako nećemo da prihvatimo ovo autentično tumačenje, da li prihvatamo nešto drugo, da li predlažemo nešto drugo. Nekoliko puta sam danas pozvao da se izađe sa tom alternativom, nije je bilo. Bilo je ili samo saglasnosti sa originalnim predlogom ili ćutanja.
Pa, na samom kraju i da zaključim, pošto je to sve tako, ja ostajem pri onom svom inicijalnom pozivu sa početka današnje diskusije. Dame i gospodo podržimo ovaj zahtev za autentično tumačenje u predloženom tekstu. Hvala najlepše.
Zahvaljujem.
Vrlo kratko. Analizirao sam odgovor dobijen od strane Vlade, odnosno upućivanje na preciznost prilikom podele nadležnosti u odgovoru.
Kratkom uporednom analizom onoga što predstavlja predloženi tekst zakona i onoga što se predlaže amandmanom zaista nije teško utvrditi da postoje ozbiljne razlike na temu upravo podele nadležnosti, dok u osnovnom tekstu koji je dostavio predlagač postoji vrlo jasno evidentirano šta se podrazumeva kao nadležnost pojedinih inspekcija.
Pretpostavljam da je predlagač amandmana pre svega u želji da proširi nadležnosti tržišne inspekcije izgleda propustio da napravi jasnu distinkciju između pojedinih nadležnosti. Ako pogledamo u delovima amandmana koji se odnose na nadležnosti sanitarnih inspektora i tržišnih inspektora kojima je pretpostavljam želeo da dodatno da na značaju i slobodno neka me koriguju ukoliko u bilo čemu grešim, koristi se bukvalno isti set nadležnosti nad određenih aktivnostima.
Dakle, i u jednom i u drugom slučaju reč je o ograničenju i zabrani proizvodnje, stavljanja u promet i korišćenja, s tim što u jednom slučaju imamo hemikalije generalno, a u drugom hemikalije za predmete za opštu upotrebu. Kako bi jedno moglo vrlo lako da postane podskup drugoga pretpostavljam da bi to podrazumevalo da tu u preseku imamo nadležnost i jedne i druge inspekcije, što nije slučaj u slučaju originalnog teksta zakona i zbog toga mi svakako deluje precizniji i jasniji, što bi bio razlog da ne prihvatimo amandman, ako sam u pravu, svakako. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, pretpostavljam, već pogađate da nisam protiv rešenja koja se usvajaju efikasnije. Mislim da smo o tome u mnogo navrata razgovarali u ovom domu u različitim prilika. Nisam protiv toga da se rok usaglasi sa onim što je inicijalni predlog, dakle, kraće od osmog dana.
Nije ovo prvi put da pričamo na ovu temu. Nije prvi put, baš u ovom sazivu, da pričamo o ovom roku za stupanje na snagu. Ništa se novo danas ne dešava, što nismo već radili, ali eto opet trošimo sat i po, pre svega, pričajući o ovom roku, čak i malopre, kada je reč o nekim drugim amandmanima, verovatno zato što o njima samim nije imalo puno toga da se kaže, pa smo se onda oslanjali na ovu temu ovde.
Razumem da neko ima potrebu da bude kontra onome što dolazi kao predlog od strane Vlade. Neka to bude neka politička identifikacija, pa čak i onda kada je nelogično i kada se sam poziva na konzistentnost tamo gde se predviđa određeno vreme. Kaže – ne, vreme ne damo, a tamo gde se cilja efikasnost se kaže – ne, ta efikasnost nam ne treba. Ako to sve i zaboravimo, razumem to da neko ima potrebu da bude protiv samo zato što hoće da istakne neku razliku, mada je lično ne podržavam i sam se nikada ne bih postavio tako. Ono što ne razumem jeste da uporno ne biramo reči, pa onda pominjemo neko poštovanje Ustava.
Da li je činjenica ili nije činjenica, uvažene kolege, da sam taj Ustav kaže nešto više na temu ovog roka od osam dana, nešto više od toga osam dana i tačka. Da li u članu 196. stav 4, ako treba neka ga pročita neko drugi, želeo sam da možda budem od pomoći po tom pitanju ja, stoji da taj rok može biti kraći ako za to postoje naročito opravdani razlozi, utvrđeni prilikom njihovog donošenja. Piše ili ne piše? Piše. Dobro ako piše.
Da li je istina da postojanje tog opravdanog razloga koje se utvrđuje, utvrđuje Narodna skupština, ne utvrđuje Narodna skupština, možda sam pogrešio, nekako sam razumeo da se mi ovde uporno izjašnjavamo oko toga da li postoji ili ne postoji opravdani razlog kada postupamo po ovim pitanjima. Biće da ga ipak utvrđuje Narodna skupština. Ima li onda prostora za reči bahatost Vlade, kršenje Ustava itd? Pa naravno da nema. Svako je slobodan da da svoj sud. Da, ja smatram da je razlog dole neopravdan ili, ne ja ne smatram, ali kako će biti? Odlučiće Narodna skupština, odlučiće demokratsko glasanje, kao što i jeste red.
Ako se pozivamo međusobno na to da se dijalog poštuje i da se vreme svih, pre svega ljudi koji su nas poslali ovde ne troši uludo. Ajde da onda počnemo uvek od sebe i da prvo sami biramo reči, da ne bude baš prva reč nakon uključivanja mikrofona, bespotreban napad, iako je sve ovo ovako kako jeste, da završimo ljudski i pristojno kako dolikuje ovu raspravu, pa da pređemo na to odlučivanje, između ostalog i o postojanju tog opravdanog razloga. Hvala, gospodine predsedavajući.
Zahvaljujem gospodine predsedavajući.
Koristim pravo na repliku s obzirom da su pomenute neke nepravilnosti, odnosno tzv. „velika šteta“, čini mi se, pre svega, u tonu čiji je cilj bio da bude kritički usmeren prema Vladi, bez obzira što je tema ovakva kakva jeste, a pričaćemo još mnogo danas na ovu temu i nadam se biti u prilici da istaknemo zašto je važna i zašto su rešenja koja se nalaze na dnevnom redu dobra, i zaslužuje da se pre svega bavimo njima, delovalo mi je kao da je prethodno izlaganje, pre svega imalo za cilj da se bavi kritikom kritike radi, još jednom po ko zna koji put.
U vezi sa tim imam par pitanja. Šteta koja je pomenuta, ako sam dobro razumeo da se u nekom narušavanju ugleda Narodne skupštine, da je Akademska zajednica oštro protestvovala itd, s obzirom, da sam imam kontakte sa Akademskom zajednicom zamolio bih za konkretne primere, ali po mogućstvu vrlo konkretne i formalne proceduralne stvari, dopise, javne izjave, dakle, nešto što bi se svelo na nivo ličnog kontakta, jer ja za takve informacije zaista ne znam, a bilo bi interesantno da ih čujemo ako postoje svakako.
Što se tiče drugih rokova koji mogu imati bilo kakve veze sa rokom postavljenim za formiranje ovog saveta pomenuta je Komisija za akreditaciju i 15. april, ako se ne varam, danas dođe početak marta, tako da voleo bih da dobijemo i neki komentar na temu šta smo to propustili da uradimo, a još uvek smo više od mesec dana ispred svakog mogućeg roka. Hvala najlepše.