Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Vjerica Radeta

Vjerica Radeta

Srpska radikalna stranka

Govori

Vjerica Radeta je podnela, a ne – podneo amandman, gospodine predsedniče. Zbog službi, da ne naprave grešku.
Srpska radikalna stranka smatra da je zaista neophodno da u pravnom sistemu u Srbiji postoji zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti i zakon o sanitarnom nadzoru. Moje kolege su u načelnoj raspravi i kroz amandmane iznosile naše primedbe i argumente na kojima se te primedbe zasnivaju, vezano za koncepcijski pristup rešavanju i jedne i druge materije. Naravno, nismo ni očekivali razumevanje ni ministra, ni Vlade, ali mislimo da je neophodno da sve to iznesemo.
Govoriću o članu 25. jer sam amandmanom predložila da se ovaj član zakona o sanitarnom nadzoru briše. Radi javnosti, pročitaću tekst ovog člana: "Poslove sanitarnog inspektora, u skladu sa ovim zakonom, mogu da obavljaju i lica sa visokom školskom spremom drugog obrazovnog profila stečenom do dana stupanja na snagu ovog zakona, ako na dan stupanja na snagu ovog zakona obavljaju poslove sanitarnog inspektora".
Predložila sam u ime SRS da se ovaj član briše zato što je zaista neprimereno da se na ovaj način reguliše ova materija, jer smo već govorili o članu 24. Videli smo već u članu 24. da su tačno određeni uslovi koje treba da ispunjava lice koje obavlja poslove sanitarnog inspektora. Nismo imali primedbu na te uslove, osim brisanja stava 2. prethodnog člana, koji je takođe sličan članu 25.
Znači, zakonom utvrđujemo koji su to uslovi koje treba da ispunjava sanitarni inspektor.
Ti uslovi ili postoje ili ne, i ako postoje, a utvrdili smo ih, odnosno utvrdiće se kada zakon bude donet, moraju da važe za sva lica. Ne može da se opredeljuje ko ove uslove ispunjava, ko ne ispunjava, nego svako ko radi te poslove mora da ispunjava uslove iz stava 1. člana 24. ovog zakona. Gde vam je na ovaj način harmonizacija propisa sa Evropskom unijom? Da li ste negde u Evropskoj uniji videli ovakav propis, da se ostavljaju ovakve mogućnosti? Naravno, u našem slučaju, nažalost, uvek su to mogućnosti zloupotreba.
Ministre, rekli ste ovde u petak da je ovo jedan moderan zakon. Član 25, bogami, podseća na zakone iz 1947. godine - ko se gde našao, neka radi, da li zna, da li ne zna, da li ispunjava uslove ili ne ispunjava, potpuno je nebitno.
Ovaj ministar i ovo ministarstvo su široj javnosti poznati upravo po, skoro se to dešavalo, "čistkama" po zdravstvenim ustanovama, postavljanjima direktora isključivo iz redova stranke resornog ministra. Takođe se o ovom ministarstvu u poslednje vreme mnogo priča i piše o raznim, rekla bih, aferama, vezano za zarazu deteta sidom, za razne epidemije itd. Sve to nije čudno ako je očigledno da određene poslove obavljaju ljudi koji ne ispunjavaju uslove za obavljanje tih poslova. Bojim se da se ovde radi o tome da je u poslednje četiri godine određen broj aktivista stranaka koje su na vlasti pozapošljavan i u sanitarnom inspektoratu i sada treba te ljude ostaviti tu da rade, iako ne ispunjavaju uslove.
U prilog ovog amandmana i brisanja člana 25. najviše je govorio moj kolega Goran Cvetanović. Svi koji su govorili o ovim zakonima spominjali su koliko je značajan ovaj zakon, recimo, radi sprečavanja raznih epidemija. Sada vas pitam kako će učestvovati u sprečavanju epidemija lice koje nije kvalifikovano za to, da li samo zato što kaže - ja sam sanitarni inspektor, a nemam pojma šta u stvari treba da radim. Recimo, primer trovanja dece u zemunskom vrtiću. Zamislite da se desilo da je do trovanja došlo greškom sanitarnog inspektora, a da je sanitarni inspektor profesor istorije. Ko bi tu, u suštini, bio odgovoran?
Znači, ministre, predlažem vam da ovaj amandman prihvatite. Koncepcijski vam ne dira u vaš predlog zakona, ali, jednostavno, taj amandman bi morao da se prihvati i ovaj član da se briše.
Još samo jedna rečenica. Ne mislimo mi da treba ljude koji rade ove poslove ostavljati bez posla. Naprotiv, ministar je dužan da se pobrine za te ljude. Postoji i mogućnost da ti ljudi rade u nekom drugom ministarstvu, postoji mogućnost preuzimanja, dozvoljena drugim zakonima. Znači, niko ne bi bio oštećen od onih koji sada rade ovaj posao, a mnogo bi se doprinelo u primeni ovog zakona, ako bi ga primenjivali ljudi kvalifikovani po članu 24. Predloga zakona.
  Dame i gospodo, zakon o mirnom rešavanju radnih sporova i zakon o socijalno-ekonomskom savetu su direktna posledica, odnosno potreba za donošenjem ovih zakona je direktna posledica tragično lošeg Zakona o radu. Nemojte, gospodine ministre, ni vi, ni ostali ministri da nam pričate o obaveznoj harmonizaciji propisa sa propisima EU, jer zaista ne verujem, a mislim da ni vi to nećete potvrditi, da vam je EU sugerisala ili naložila da se već tri godine primenjuje zakon koji faktički u ovoj Narodnoj skupštini nikada nije ni usvojen!
Ja zaista hoću da podsetim i sve vas i javnost Srbije da je Zakon o radu koji je donet 2002. godine, donet glasanjem iz Soluna. Znači, nikada nije imao potrebnu skupštinsku većinu.
Vi ste više puta ovde govorili i u predizbornoj kampanji svi predstavnici stranaka koji sada čine vlast, čvrsto su obećavali da će jedan od prvih zadataka biti da se donese novi zakon o radu. Od tog posla očigledno nema ništa.
Istina, mi iz Srpske radikalne stranke, još u februaru smo podneli predlog da se postojeći zakon stavi van snage, ali to niti je videlo svetlost dana, niti će najverovatniji ikada i videti.
Taj zakon o radu je zaista toliko zla doneo građanima Srbije da je više teško da se te greške uopšte i isprave. Po tom zakonu o radu stotine hiljada ljudi su ostali bez posla. Naravno, donošenjem nekakvih sporednih zakona, koje ja apsolutno ne potcenjujem, ne mogu se ispraviti takve greške.
Slušala sam malopre kolegu Tomu Bušetića, kada je govorio o tome koji su razlozi predviđeni po ovom aktuelnom Zakonu o radu, po kome poslodavac može da radniku da otkaz. Kolega Bušetiću, zaboravili ste najvažnije - u Zakonu stoji da, radnik može dobiti otkaz ako ne ispunjava očekivanja poslodavaca!! To je zaista čudo neviđeno.
Poslodavac može da kaže da radnik ne ispunjava njegove uslove zato što se ofarbao u plavo, a on je očekivao da bude ofarban u crveno. To su zaista najdrastičniji primeri.
Mislim da je obaveza ovog ministarstva bila da, pre svega, donese, odnosno predloži Narodnoj skupštini zakon o radu, na osnovu kojeg bi valjda počelo nešto bolje da se dešava u sferi zaposlenosti, odnosno da se počne konačno smanjivati broj nezaposlenih u Srbiji.
Zato, sve ovo što ste govorili, ministre, nema određenu težinu, jer, jednostavno, krenuli ste da rešavate probleme sa repa, a probleme treba rešavati, valjda, od glave. Rekli ste da ova dva zakona omogućavaju stvaranje nekakvog socijalnog miljea za izlazak iz krize. To je čista demagogija. Ovim zakonima nema izlaska iz krize. Ovim zakonima se samo produbljuje kriza, a reći ću u toku svog izlaganja i zbog čega će to tako da se desi.
Takođe ste rekli da će ovi zakoni da pomognu da prevaziđemo neki težak period koji nas čeka. Najavljivanje teškog perioda - svaki put svaki ministar već četiri godine nam najavljuje neke teške tranzicione periode, i mislimo da zaista tako nimalo optimističke izjave nisu dobre. Mi znamo da to tako jeste, ali očekujemo od ove Vlade da počne da čini neke korake, da ovde ministri izlaze i da, građanima i nama narodnim poslanicima daju neke malo optimističkije izjave.
Ove četiri godine je valjda bilo dosta da se snađemo u tom nekakvom prelaznom periodu, u tzv. "tranziciji". Ali izgleda da vi planirate da budemo u tranziciji do beskraja, dok se ne uništi sve što može da se uništi u zemlji Srbiji.
Rekli ste kako će taj socijalno-ekonomski savet biti efikasan, jer u radu će morati da se postigne konsenzus, da nema nadglasavanja.
Pitam vas gospodine ministre, kada mislite da će eventualni problemi koji dođu pred ovaj savet biti rešeni? Kako mislite da nekoga naterate da postigne konsenzus ili ako konsenzusa nema, da li će neka pitanja ostati trajno nerešena? To ne bi trebalo da bude intencija ni ovog, niti bilo kog zakona koji se predlaže Narodnoj skupštini.
Dalje, rekli ste da su značajne karakteristike ekonomsko-socijalnog saveta, socijalni sporazum za Srbiju i nacionalna politika zapošljavanja.
Ja sam ovaj zakon dobro pročitala, dobro proučila, pravnik sam po struci, imam dosta iskustva, slobodna sam da kažem i znanja, ali ni jedno od ova dva pitanja ne vidim da mogu da se reše kroz ovaj zakon koji ste nam ponudili na usvajanje.
Kada ste govorili o zakonu o mirnom rešavanju radnih sporova, rekli ste da će na osnovu ovog zakona da se brže i efikasnije rešavaju na miran način kolektivni sporovi, a pojedinačni sporovi da će se rešavati brže.
Ovaj zakon to ne garantuje. Imali smo i do sada zakone, imamo i sada sudove koji imaju mane, imamo propise koje imamo. Ali, niti takvi sudovi, niti propisi nisu problem za brže rešavanje radnih sporova. I sada radni sporovi spadaju u one koji moraju da se reše po hitnom postupku i moraju da se okončaju u roku od šest meseci.
Svi smo svedoci da imamo radne sporove koji traju najmanje četiri godine, a od kada je ovaj višestranački sistem u Srbiji aktuelan, radni sporovi traju otprilike koliko traje mandat jedne skupštine ili jedne lokalne samouprave; sudija koji sudi, procenjuje ko je sada na ovim izborima dobio vlast, da bi znao kako će da presudi onome ko eventualno treba da se vrati na posao, ako je posao izgubio iz političkih razloga, pošto se u zemlji Srbiji od kraja 2000. godine uglavnom dešavaju i takve stvari.
Ako nema dogovora ni kada su u pitanju kolektivni sporovi, ni kada su u pitanju pojedinačni sporovi, dame i gospodo, ti problemi ne mogu da se reše mirnim putem, kako je to predviđeno u ovim predlozima, koje danas imamo ispred sebe.
Neminovni su štrajkovi, neminovni su sudski sporovi i oni će trajati onoliko koliko je potrebno dok se problemi ne reše, ako je uopšte moguće da se reše, ako uopšte ima sluha da se reše ti problemi. Nažalost, do sada nismo primetili da ima sluha za rešavanje ni kolektivnih ni pojedinačnih problema.
Rekli ste, takođe, ovi zakoni predstavljaju nivo socijalne demokratije. To zaista lepo zvuči, ali taj nivo socijalne demokratije prisutan je danas kod nas, vidimo na svakom koraku. Nije davno bilo, sećate se, u toku leta, kada su poljoprivrednici štrajkovali zbog neplaćanja raznih poljoprivrednih proizvoda. Niste mogli, baš, da ugušite štrajkove, niste ni pokušali ono što je pokušao svojevremeno ispred Skupštine ministar iz Vlade Zorana Živkovića, da dovede policiju da bije radnike, ali ste zato rekli da ne mogu štrajkovima da se zaprečavaju putevi, da moraju ostali građani normalno da žive.
Sve to jeste tako, ali ne možete ni vi da iznalazite načine da sprečite štrajkove, zato što ne možete da zaustavite ono što je u Srbiji evidentno, a to je strahovito nezadovoljstvo i onih koji su još uvek zaposleni, a pogotovo onih koji su dobili otkaze.
Oni nemaju šanse za novo zapošljavanje, koji jednostavno ne vide perspektivu i ne vide rešavanje svojih problema.
Ova dva zakona koje nam je Vlada predložila verovatno će ova skupštinska većina i usvojiti, ali tvrdim da, donošenjem ovih zakona ništa bolje neće biti u oblasti zapošljavanja: niti će ovi zakoni da zaustave otkaze, niti će da otvore mogućnost za nova radna mesta, niti će da zaustave kriminalne privatizacije u Srbiji!!
Nažalost, svedoci smo skoro svakog dana, i to dobro vidimo kroz Odbor za privatizaciju Skupštine Srbije, da se svakodnevno građani ili grupe radnika obraćaju tom našem Odboru za privatizaciju i uglavnom, manje ili više, svi mi narodni poslanici učestvujemo u radu tog odbora i tamo vidimo razna čuda. Ništa normalno. Kriminal do kriminala!
Nijedna privatizacija koja je "začačkana" nije urađena u skladu sa zakonom ili ako jeste slučajno, onda se ne poštuje ugovor zaključen u postupku privatizacije.
Bilo kako bilo, deblji kraj izvlače radnici koji, nažalost, većina njih i nisu više radnici već su prijavljeni kao nezaposleni. Te neke male otpremnine koje dobijaju vrlo se brzo potroše i ekonomske i socijalne tenzije su u Srbiji, prihvatili vi to ili ne, ministre, svakog dana sve teže i teže.
Doduše, vi ste i rekli da ovi zakoni služe za prevazilaženje tog teškog perioda, ali morate da radite korenitije stvari. Ova Vlada mora konačno da počne da radi ono zbog čega je birana, ono zbog čega su poslanici glasali za ovu Vladu, a ti poslanici opet birani na izborima iz tih istih razloga. Morate da uradite nešto u ovoj vrlo osetljivoj sferi.
Sigurno da je teško, mnogo toga, verovatno ćete vi da kažete, da ste to zatekli. Sve se slažem i sve prihvatam ali je prošlo dovoljno vremena i zaista je morao da se desi neki pomak, da građani Srbije počnu konačno bolje da žive; da više ne čitamo po novinama nekakve stravične statistike - koliko malo mesa pojede jedna porodica za mesec dana i, umesto da iz dana u dan bude bolje ili bar da dolazi do nekog poboljšanja, nažalost, iz dana u dan stanje je sve teže i situacija takođe.
Zato ovakvim zakonima vi možda i pokušavate da šminkate situaciju tako što će, sada, večeras svi mediji da objave, a sutra svi štampani mediji, raspravljalo se o tako dva značajna zakona i onda, naravno, usput će da kažu SRS je protiv tih zakona.
Zato ja sada kažem, SRS nije u principu protiv donošenja ovakvih zakona, samo što mi imamo koncepcijski drugačiji prilaz. Ali, pre svega mislimo da je neophodno da se donese nov zakon o radu, da on postavi neke zaista pravne norme koje će ići u korist zaposlenih a ne samo u korist poslodavaca, na način kako je to do sada regulisano.
I tek kada bi se taj zakon doneo onda bismo mogli da razgovaramo i o ova dva zakona, a i o nekim drugim pratećim zakonima.
Mi smo ipak u našoj poslaničkoj grupi uložili određen broj amandmana sa namerom da ove zakone, koje ste nam predložili, bar uredimo, pre svega da budu u skladu sa našim pravnim sistemom a i da budu od manjeg troška za građane Srbije.
Vi iz Vlade Srbije kako koji zakon Skupštini predložite, tako su to neke nove, da li agencije, da li direkcije ili već kako se sve ne zovu, uglavnom su nova zapošljavanja u okviru ministarstava, u okviru Vlade, u okviru novih agencija - a novi otkazi u proizvodnji, nova zatvaranja fabrika, ako neka uopšte još u Srbiji radi.
To zaista nije ono što građani Srbije očekuju, niti je to ono što može da služi na čast Vladi Srbije.
S obzirom na to da smo u poslaničkoj grupi podneli popriličan broj amandmana i da ćemo u pojedinostima govoriti o oba ova zakona, naravno, govoriće moje kolege i u načelnoj raspravi, samo ću kratko da se osvrnem, u oba zakona, na po dva do tri člana koji su najkarakterističniji.
Kada je reč o zakonu o mirnom rešavanju radnih sporova mi već u članu 1, a i dalje u ostalim članovima pratimo tu ideju, predviđamo da se radni sporovi rešavaju u okviru službe pravne pomoći u skupštinama opština, zato što te službe već postoje.
Nema nikakvih novih troškova. Ono što rade eventualno može da se promeni, akt koji reguliše rad pravne pomoći, što je mnogo jednostavnije i jeftinije a sigurno i efikasnije. Jer tamo rade kvalifikovani ljudi, sa položenim pravosudnim ispitom i svako od njih bi mogao da radi ono što se očekuje od zakona o mirnom rešavanju radnih sporova.
U članu 7. ovog zakona predvideli ste formiranje agencije. To je još jedan novi "namet na vilajet". To je ono što smo ovde na početku slušali, kada je tek ova Vlada formirana i kada su predstavnici skupštinske većine ovde govorili i zaklinjali se da oni neće paraorganizacije, da neće agencije, pa evo, svaki zakon, a imaćemo u toku ovog zasedanja i ceo zakon o agencijama. Znači to su bila samo neka davna predizborna obećanja, a u praksi sve ide drugačije.
U članu 11. rekli ste da, ako je predlog donela jedna od strana u sporu, agencija dostavlja predlog i dokumentaciju drugoj strani u sporu i poziva je da se u roku od tri dana izjasni o tome da li prihvata mirno rešavanje spora. Ja vas pitam - šta ako ne prihvata? Šta ako se ne izjasni u roku od tri dana? Gde je tu ubrzavanje postupka? Znači, sve se vraća na početak. Ne da se postupak ne ubrzava, nego se on usporava, jer umesto da se odmah, u startu krenulo u rešavanje problema, čekaju se dodatni rokovi.
U članu 18. predvideli ste obaveznost mirnog rešavanja kolektivnih sporova. Ovaj član 18. vam je ključni član ovog zakona, jer u ovom članu, tamo gde je obavezno mirno rešavanje sporova, među redovima se jasno čita da vi ovim članom i ovim zakonom želite da "sprečite štrajk"! To je suština koju javnost Srbije treba da zna.
Kada je reč o zakonu o socijalno-ekonomskom savetu tu ću kratko prokomentarisati samo dva člana. U članu 2. vi ste predvideli socijalno-ekonomski savet kao nezavisni organ koji čine predstavnici Vlade, predstavnici reprezentativnih udruženja poslodavaca i reprezentativnih sindikata.
Mi iz SRS smo predložili da jedna od strana budu i predstavnici nezaposlenih, jer u ovoliko stotina hiljada, blizu milion nezaposlenih u Srbiji, da nemamo predstavnika koji će učestvovati u ovom socijalno-ekonomskom savetu za nas je neprihvatljivo! A, posebna je priča reprezentativnost udruženja poslodavaca, reprezentativnost sindikata!
Reprezentativnost sindikata - to smo već videli i više puta slušali na delu, i gospodina Čanka i gospodina Smiljanića. E, sad ova udruženja poslodavaca, da li će to biti ovaj industrijalac koji nikada nije imao industriju, koji nikada nije imao nijedan industrijski pogon, da li će to biti njegovi industrijalci videćemo. Pretpostavljam da ste na njih mislili.
U članu 11. ovog zakona predviđate da socijalno-ekonomski savet može da pozove i predstavnike nevladinih organizacija. E, pa, najlepše vas molim, nemojte i u ovo da mešate Sonju Biserko, Biljanu Kovačević-Vučo i ostale koji ništa dobro ne misle ni zemlji Srbiji a ni zaposlenima u Srbiji!!
Pozivam vas, gospodine ministre, da ove zakone povučete, da se vratite lepo u Ministarstvo, da angažujete ekipu i da brzim korakom radite Zakon o radu. To je ono što građanima Srbije i zaposlenima u Srbiji treba.
Dame i gospodo narodni poslanici, član 59. Predloga zakona o izvršnom postupku glasi: „Stranka i učesnik mogu podneskom tražiti od suda da otkloni nepravilnosti koje je sudski izvršitelj učinio u sprovođenju izvršenja”. Drugi stav: „Sud će rešenjem ukinuti nezakonite i nepravilne radnje sudskog izvršitelja”.
Narodni poslanik Gordana Pop-Lazić je u ime SRS podnela amandman i predložila da se član 59. Predloga zakona briše. Zaista je i logično i pravnički ispravno da se ovaj amandman briše. Šta znači to da će samo sudski izvršilac snositi nekakve posledice za eventualnu nepravilnost pri sprovođenju izvršenja? Valjda i sudija koji vodi postupak ima nekakvu odgovornost, jer taj sudski izvršilac sve što radi na terenu radi u skladu sa rešenjem koje ima od strane sudije.
Mislim da nije dobro da se na ovaj način različito tretiraju sudije i sudski izvršioci. Nemamo pravo da zakonom štitimo ni jedne ni druge, ali nemamo pravo ni da dovodimo u različite položaje sudske izvršioce.
Nisu oni ništa niži u odnosu na sudije, kao ljudi, kao radnici, kao zaposleni u sudu. Svako ima svoju odgovornost, ali sudija koji vodi postupak izvršenja mora da ima odgovornost od momenta donošenja rešenja o izvršenju do konačnog izvršenja tog njegovog rešenja.
Smatram da je ovaj amandman potpuno ispravan i da ga treba prihvatiti da bi se popravio tekst zakona, da se ne bi stvarale nekakve nerazmirice u samim sudovima, da ne stvaramo strah kod izvršilaca, da sudije ostaju potpuno zaštićene u izvršnom postupku. Ubeđena sam, da je gospodin Stojković ovde, da bi prihvatio ovaj amandman, ali malopre poručuje poštovane kolege, da vi u Danu za glasanje prihvatite.
 Mi iz SRS već dva dana iznosimo primedbe na Predlog zakona o izvršnom postupku.
Prosto je neverovatno da nema dovoljno sluha za one koji imaju iskrenu nameru da ovaj zakonski tekst poboljšaju. Usvajanje ponekog amandmana suštinski ne donosi ono što bi se desilo kada bi zaista većina naših amandmana bila usvojena.
Ovde je neko od mojih kolega juče spominjao postojanje dužničkog lobija, pa se na ovoj strani čuo smeh. Nažalost, istina je da ovaj zakon ima dve karakteristike. Jedna mu je da odugovlači postupak izvršenja, a druga je da definitivno forsira dužnički lobi. Verovali ili ne, on postoji pošto u ovoj zemlji ima raznih lobija i svaki dan se pojavljuje po neki novi.
Mislim da bi trebalo prihvatiti i ovaj amandman, kao i većinu, ako ne sve amandmane SRS, jer bi bilo dobro da uvažite činjenicu da su na ovim amandmanima radili advokati, ministri, zamenici ministara, bivši i budući, i da bi to znanje i iskustvo trebalo uvažiti.
Kada je reč konkretno o članu 68. predložila sam u ime poslaničke grupe SRS da se ovaj član menja i glasi: „Sud će odložiti izvršenje za vreme koje je poverilac odredio. Ako je poverilac podneo predlog za odlaganje izvršenja u slučaju u kome je zakonom predviđeno da se izvršenje ima tražiti u određenom roku, izvršenje se ne može odložiti za vreme duže od tog roka”. U Predlogu zakona postoji ova odredba, ali ostali stavovi člana 68. svakako ne bi trebalo da ostanu u samom tekstu zakona.
Stav 3. predloženog člana 68. kaže: „Ako se izvršenje odlaže na predlog izvršnog dužnika iz člana 65. stav 1. tačke 1. i 3., izvršenje se odlaže do okončanja parničnog ili drugog postupka”. Ovo svakako ne bi smelo da ostane u tekstu ovog zakona, jer stvara i dalje mogućnost zloupotreba kod vođenja parnica, kod okončanja parnica, redosleda, a ja sam shvatila nameru ministra, a pretpostavljam i Skupštine, da izmenama i donošenjem novih akata iz oblasti pravosuđa želimo da stanje u pravosuđu popravimo.
Ovakvim odredbama zakona sigurno se to neće desiti. Naprotiv, desiće se ono što verovatno niko od nas ne želi, a to je da će u pravosuđu biti još više korupcije, još više zloupotreba i nije dobro da ostane ovaj stav 3. u okviru člana 68.
Isto tako poslednji stav koji govori da se izvršenje odlaže na predlog trećeg lica, a na vreme odlaganja izvršenja primenjuje se rok iz stava 3. ovog člana, takođe je potrebno brisati, a o postojanju trećeg lica u postupku izvršenja dovoljno je rekao moj kolega Krasić i mislim da je zaista dovoljno argumenata izneo tako da sam potpuno uverena da ovako izmenjen član 68. Predloga zakona, koji sam u amandmanu iznela, bi značajno doprineo poboljšanju teksta zakona i značajno bi doprineo radu sudova, sprečavanju i širenju zloupotreba i korupcije u pravosuđu.
Predlažem ministru i skupštinskoj većini da glasaju za ovaj amandman i da ga usvoje da bi postao sastavni deo zakona.
Svako su neprihvatljivi argumenti koje je kolega pre mene izneo, kada je reč o amandmanu na član 95. Gospodin Zoran Krasić je, u okviru obrazlaganja prethodnog amandmana, govorio i o amandmanu Božidara Koprivice, na neki način, koji je predložio da se u članu 95. stav 3. umesto tačke stavi zapeta i da se dodaju reči: „koje će rešenje sud doneti u roku od tri dana, od dana zakazanog ročišta”. Na šta se to odnosi?
Taj stav 3. u Predlogu zakona kaže: „Sud će doneti rešenje o prinudnom dovođenju izvršnog dužnika, ako ne postupi po nalogu suda ili ne pristupi na zakazano ročište”.
Ovako uopštena odredba zaista ništa ne znači. Nije ovo jedina uopštena i deklarativna odredba u Predlogu ovog zakona, nego ih zaista ima podosta. One nikako ne doprinose ubrzanju postupka izvršenja, što je valjda intencija predlagača zakona.
Ako se ne odredi rok postupanja u kome će se privesti dužnik, onda ova odredba nema nikakvog smisla i takva odredba ne treba ni da postoji. Ako hoćemo da postoji i mislimo da je potrebno da postoji, onda je neophodno da se kaže u kom roku će se doneti takvo rešenje.
Kolega Koprivica je predložio da to bude rok od tri dana. Svakako mislim da je to primeren rok, tri dana od dana zakazanog ročišta, s obzirom da izvršni postupak treba da bude brz postupak i s obzirom da je i ovaj zakon trebao da bude sa tim ciljem, ali zaista i ovaj član, kao i neki o kojima sam govorila i ja i moje kolege, ne ide u prilog tome da će ovaj zakon, kada ga budete usvojili, ubrzati postupak izvršenja.
Dakle, amandman na član 95. je potpuno logičan i zaista doprinosi poboljšanju teksta zakona. Zato predlažem da se amandman usvoji.
Svi ovi amandmani o kojima danas govorimo samo su pokušaj da se konkretizuju neke stvari u predlogu ovog zakona, jer je zaista neverovatno koliko u Predlogu zakona ima uopštenosti i nepreciznosti. Valjda bar mi pravnici znamo da pravna norma mora biti koncizna i konkretna i da ne sme ostavljati mogućnost eventualnih zloupotreba.
U članu 98. Predloga zakona u 2. stavu se kaže: „Na zahtev zainteresovanog lica sud je dužan da odobri uvid u knjigu izvršnih dužnika ili da dostavi obaveštenje o upisu izvršnih dužnika u roku od tri dana od dana podnetog zahteva”.
Šta znači „na zahtev zainteresovanog lica”? Ko sve može da se pojavi kao zainteresovano lice, odnosno na koji način će on da dokaže da je zainteresovano lice?
Istina je da ni ovaj zakon, i govorili smo o tome, ne treba da štiti ni poverioca ni dužnika, ali takođe ne treba da se dovodi u situaciju ni poverilac, ni dužnik, ni njihov pravni interes da budu zloupotrebljeni ili pogotovo da budu zloupotrebljeni jedan na račun drugog.
Svaka uopštenost stvara mogućnost za zloupotrebe. Zato sam ja predložila da se u ovom članu 98. u stavu 2. koji sam citirala umesto reči „zainteresovanog lica” zamene rečima „lice koje dokaže svoj pravni interes”, jer zaista da bi neko dobio mogućnost da izvrši uvid u knjigu izvršnih dužnika ili da mu se dostavi obaveštenje o upisu izvršnih dužnika, on mora da dokaže svoj pravni interes. Sve drugo bi bila zloupotreba.
Znamo dobro iz prakse, kada je u pitanju izvršni postupak, koliko se zloupotreba dešava, koliko je bilo prilika gde su poverioci i dužnici u toku parnica, pa onda onaj dužnik pre ovog itd, zato što je bio u mogućnosti da dođe do određenog podatka, pa su onda određeni poverioci ostajali potpuno bez imovine. To je bilo posebno u slučajevima gde je u pitanju stečajna imovina, tako da mislim da ovaj amandman mora da se prihvati da bi se sprečile zloupotrebe i da bi se tačno znalo ko je taj ko može da izvrši uvid u knjigu izvršnih dužnika.
Dame i gospodo poslanici, juče se u ovom parlamentu na početku ove sednice desilo neviđeno kršenje osnovnih demokratskih principa od strane predsednika Skupštine i skupštinske većine, kada je kršenjem i Ustava i Poslovnika onemogućeno narodnim poslanicima da govore o kršenju Ustava od strane Borisa Tadića na funkciji predsednika Srbije.
Iz tog razloga poslanici SRS-a su napustili Skupštinu na otprilike nekih četrdesetak minuta i prosto je neverovatno da ste za tih četrdesetak minuta uspeli da završite načelnu raspravu o Predlogu zakona o parničnom postupku i o Predlogu zakona o izvršnom postupku. Prvo, bilo je neprihvatljivo da se za ovakva dva zakona objedini rasprava, da se skrati vreme narodnim poslanicima da govore o ovim predlozima, ne samo iz razloga što se radi o veoma obimnom materijalu, nego i zbog činjenice da su ovo izuzetno značajni zakoni, da od ovih zakona zavisi i pravni sistem Srbije i da od ovih zakona zavisi konačno oživljavanje pravne države.
Poslanici SRS-a na taj način su sprečeni da govore u načelu o ovim zakonima, jer nije prihvaćen naš predlog da napravimo, kolega dragi, pauzu, da bismo se mi konsultovali u našoj poslaničkoj grupi šta ćemo da radimo vezano za već utvrđeni dnevni red, a povodom već spomenutog kršenja Poslovnika i Ustava i ostalih demokratskih principa u ovom parlamentu i mi zato kroz amandmane koje smo podneli, kroz obrazloženje, obrazlaganje amandmana, sa mnogo manje vremena pokušavamo da gospodina ministra i poslaničku većinu ubedimo da prihvate naše amandmane, zato što su oni i dobronamerni i zaista sa ciljem da se popravi tekst zakona.
Kada je reč o Zakonu o parničnom postupku, moram da naglasim jedan opšti stav da je Zakon o parničnom postupku, koji se primenjuje, koji je pozitivno pravni propis, zaista jedan vrlo dobar, čak odličan zakon i to je nepodeljeno mišljenje u stručnim krugovima. Ovde ima dosta kolega advokata i potpuno sam ubeđena da isto ovo misle. To misli i većina sudija i znamo mi da je bilo potrebno da se postojeći zakon sa tzv. saveznog nivoa, reći ću, prevede na republički nivo, ali to nije bio razlog da se donosi potpuno nov zakon. Ja prihvatam i verujem u dobru nameru ministra Stojkovića da promenom propisa postigne veću efikasnost i da popravi stanje u pravosuđu.
Ovim predlogom zakona to nije moguće i ti se neće desiti. Mora ministarstvo da učini mnogo radikalnije korake da bi se popravilo stanje u pravosuđu. Naravno, Vlada mora da se hvali da nešto radi, pa evo u zakonodavnoj oblasti predlažu nam zakone. Doduše, ovo Ministarstvo pravde je zaista, pa čini mi se najveći broj zakona podnelo i gospodin Stojković je, ja to moram da kažem, jedini ministar u Vladi Srbije koji uvažava narodne poslanike i koji ovde uredno sa nama sedi i komunicira o predlozima koje u ime Vlade ovde predstavlja.
Ja sam u ime poslaničke grupe SRS uložila amandman na član 69. zakona, upravo sa namerom da bi se prihvatanjem ovog amandmana povećala efikasnost i onemogućila zloupotreba u sudskim procesima zbog neopravdanih odlaganja. Vlada je predložila u članu 69. da nije dopušten zahtev za isključenje ili izuzeće, kojim se uopšte traži izuzeće svih sudija nekog suda ili svih sudija koji bi mogli učestvovati u nekom postupku, o kome je već odlučeno, u kome nije obrazložen zakonski razlog zbog koga se izuzeće traži.
Ovo je svakako u redu i ovo je ta dobra namera predstavnika predlagača i predlagača da se ne zloupotrebljava procesno pravo u određenim postupcima, ali su onda potpuno nepotrebni stavovi 4. i 5, jer se radi o nedopuštenim zahtevima koji su predloženi u ovim stavovima, i jednostavno nije moguće, niti da se napravi nekakav trošak, jer se radi o nedopuštenim pravnim sredstvima, upravo u skladu sa prvim stavom člana 69. Ja ga zato predlažem, gospodine ministre, a ne znam da li smo dobili mišljenje Vlade o našim amandmanima, ja ga nisam dobila.
Dozvoljavam da ste i to podelili u tih četrdesetak minuta koliko mi nismo bili u sali, a ako nije tako onda imate vremena da još jedanput razmislite o ovom amandmanu, da ga usvojite u ime boljeg teksta zakona.
Dame i gospodo, amandman koleginice Nataše Jovanović na član 73. Predloga zakona o parničnom postupku je najbolji dokaza o tome koliko poslanici poslaničke grupe SRS ozbiljno rade ovaj posao i koliko nam je istinski stalo da, koliko je to moguće, formalno, tehnički uredimo predloge koje dobijamo od Vlade Srbije.
Zaista je obrazloženje kolege Šarovića potpuno na mestu i ne mogu da prihvatim objašnjenje kojim je gospodin Stojković pokušao da pravda ovaj termin, jer je zaista činjenica da parnični sud ne figurira u našem pravnom poretku.
Kada već govorimo o sudovima bilo bi mnogo bolje da je Vlada Srbije, kao predlagač ovog zakona kao i ostalih pravosudnih zakona, pošto stalno pričamo o intenciji ka Evropi i evropskim integracijama, onda je trebalo da sagleda i činjenicu da postoji jedna intencija u Evropi kada je u pitanju organizacija sudova i da bi zaista bilo jedino i najbolje rešenje da mi svoje sudove organizujemo tako da imamo osnovne sudove, apelacione sudove i Vrhovni sud samo u izuzetnim slučajevima.
To je ono za šta se SRS zalaže od samog osnivanja i to je zapisano u našem programu. Zaista, svaki put kada govorimo o propisima iz pravosuđa mi naglašavamo potrebu za ovakvom organizacijom sudova, jer onda ne bi bili u situaciji da govorimo žargonski o parničnim sudovima ili ne znam kakvi sve još postoje trenutno ili ne postoje, ili se samo koriste termini u Srbiji, i zaista apelujem na predstavnika predlagača da shvati našu dobronamernost i da briše ovu reč.
Radi se samo o tome da je koleginica Nataša Jovanović želela da pomogne da ovaj tekst zakona bude usklađen sa propisima, odnosno sa Ustavom, na kome mora da se bazira, i da ne uvodimo kroz ovakav zakon pojam sudova koji ne postoje u Zakonu o organizaciji sudova.
 Dame i gospodo, gospodine ministre, mi iz SRS se zaista trudimo da vas ubedimo da ovaj amandman treba da prihvatite iz više razloga. Meni je lično predloženo rešenje prosto neverovatno - da stranku mora zastupati advokat u postupku po reviziji i zahtevu za zaštitu zakonitosti. Verujem u vaše dobre namere, već sam govorila o tome, da želite da se stanje u pravosuđu popravi, da se postigne efikasnost sudova, ali to ne možete ovakvim restriktivnim odredbama zakona.
Znate vi dobro, svi građani Srbije dobro znaju za postojanje sprege između advokata i sudija. Naravno, želim da naglasim da ne mislim ni na sve advokate, ni na sve sudije. Naprotiv, mislim da postoji jedna manja grupa advokata i jedna manja grupa sudija koji haraju sudovima, zbog kojih je kompletno pravosuđe na lošem glasu.
Mislim da bi Ministarstvo i ova Skupština svakako trebali da se pozabave konkretnim problemima i da se razrešavanjem takvih problema skine anatema i sa advokatske profesije i sa pravosuđa, pre svega. To bi trebalo da bude naš zadatak, a ne da pokušavamo da efikasnost postižemo tako što ćemo određene kategorije građana Srbije dovesti u situaciju da, u stvari, ne mogu da učestvuju u sudskom postupku, iako imaju stranačku sposobnost, zato što nemaju novčanu sposobnost.
Advokatske usluge nisu jeftine, a mnogo je građana Srbije koji nažalost ne mogu da plate ni one vrlo visoke sudske takse. Sećate se dobro, kada smo govorili o sudskim taksama, poslanici SRS su i tada tvrdili da ne možemo sve ono što nedostaje u budžetu da popunjavamo na taj način što ćemo zavlačiti građanima ruke u džepove.
Mnogi građani, nažalost, ne mogu da učestvuju u određenim postupcima koji su im zaista neophodni, zato što nemaju sredstava da plate drastično visoke takse. Pored sudskih taksi, sada mi obavezujemo građane da moraju da plaćaju advokate tamo gde zaista ne moraju, odnosno slobodan je izbor svakog građanina ili pravnog lica da li će da angažuje diplomiranog pravnika, ako je sam pravnik ili ako u pravnom licu ima, kao što i stoji u ovom obrazloženju amandmana, da može da ima desetak ili desetine diplomiranih pravnika u pravnom licu i onda to pravno lice mora da angažuje nekoga ko je advokat, a u stvari već ima više advokata, samo nisu u advokatskoj komori.
Zaista postoji opasna bojazan da ćemo na ovaj način još više da produbimo taj jaz, da stvorimo još veću netrpeljivost između i nekakvih grupa, kolega Krasić je govorio - kasta. To zaista jeste tako i u sudovima i pri advokatskim komorama. Mi nemamo na to pravo. Naprotiv, mislim da mi moramo da budemo ti, prvi koji moramo da štitimo pravni sistem Srbije. Poslanici SRS to i čine.
Naravno, sada to možemo samo kroz amandmane, jer da, eventualno, predložimo kompletno zakonsko rešenje, bilo u ovoj oblasti ili u bilo kojoj drugoj, to ne bi videlo svetlost dana, s obzirom da već skoro godinu dana imamo jedan poveći broj zakona u skupštinskoj proceduri koji, naravno, verovatno nikada neće doći na dnevni red.
Gospodine ministre, evo, ja sam peta ili šesta iz naše poslaničke grupe koja pokušava da vas ubedi. Verujte, amandman je smislen. Amandman je u cilju ne samo poboljšanja zakona, nego u cilju poboljšanja situacije u pravosuđu. Nemojte da, ostavljajući ovu odredbu stava 2. člana 84. i dalje dovodite u situaciju, pretpostavljam, potpuno nesvesno i nenamerno, da određeni advokati kupe kajmak i iz ovog zakona i iz nekih drugih zakona, i što je najgore, da taj kajmak dele sa određenim ljudima u pravosuđu. Dokle god je tako, stanje u pravosuđu se neće popraviti. Zato vas molim da prihvatite ovaj amandman. Neka ovo bude jedan od prvih koraka ka boljem, zdravijem, nezavisnijem, realnijem pravosuđu u Srbiji.
 Dame i gospodo narodni poslanici, očekivala sam da će ovaj amandman biti prihvaćen, jer je prosto neverovatno da ostane ovo predloženo zakonsko rešenje, gde se u članu 247. stav 2. kaže: "Ako svedok dođe i pošto je upozoren na posledice, uskrati svedočenje ili odgovor na pojedino pitanje, a sud oceni da su razlozi uskraćivanja neopravdani, može ga kazniti novčanom kaznom do 30.000,00 dinara, a ako i posle toga odbije da svedoči, može ga zatvoriti".
Ovo je neprihvatljivo i neverovatno, da može da ostane u ovom zakonu. Što reče kolega Šarović malopre, neprihvatljivo je na ovaj način regulisati obavezu svedoka i kada su u pitanju krivični postupci, a u parničnim postupcima pogotovu ne može na ovaj način da se reguliše. Istina je da je potrebno da se nađe načina da se obezbede svedoci, ali isto tako se zna na koji način se obezbeđuju svedoci u parnici, na koji način se predlažu svedoci.
Jednostavno, maltene ne postoje situacije kada je u nekoj parnici bitan baš samo jedan svedok, jer je uvek mogućnost da se pojavi više svedoka na istu okolnost. Ne vidim koji je interes da se neko prisiljava da svedoči. Ako je neko nekoga i predložio u parnici da bude svedok po nekom pravnom pitanju i ako taj neko ne želi da svedoči, doduše, on može da dođe na sud i da kaže da ne zna ništa o tim okolnosti, a to je isto kao i da ne može da svedoči.
Ovde je nešto drugo interesantno. Kolega Momir Marković je predložio da se reči: "A ako i posle toga odbije da svedoči, može ga zatvoriti. Zatvor traje sve dok ne pristane da svedoči ili dok njegovo saslušanje ne postane nepotrebno, ali najduže mesec dana", brišu. Pitam vas, ako bi ostalo ovo rešenje iz Predloga zakona, pošto je predviđen zatvor od najduže mesec dana, šta se dešava ako protekne tih mesec dana i ne uspete da ubedite tog svedoka da svedoči? Što ste ga džabe zatvarali, džabe ste krečili, što bi rekao naš narod.
Na koji način mislite da svedoka u zatvoru prisilite, da ubedite, ne znam koji izraz da upotrebim, da on dođe da svedoči? Možda mislite, kao u vreme akcije "Sablja", da tim svedocima treba stavljati kese sa pijavicama na glavu. Otkud potreba da se u parničnom postupku neko drži u zatvoru da bi svedočio da je komšija prešao preko one međe, a nije preko one za koju tvrdi suprotna strana. Naravno, ne omalovažavam parnični postupak, predmete u parnici, ali na ovaj način obezbeđivati svedoke, mislim da je neprihvatljivo. Zaista ostaje otvoreno pitanje, ako i sa tim kesama i pijavicama ne ubedite svedoke da svedoče, što ste ga onda držali u zatvoru i na koji način ćete da zamenite tog svedoka?
Takođe, stav 6. istog člana smo predvideli za brisanje, a odnosi se na vojna lica i pripadnike policije i kaže da se oni ne mogu zatvoriti, ali će se o njihovom odbijanju da svedoče izvestiti njihova komanda, radi kažnjavanja. Ovo je kršenje osnovnih ljudskih prava. Kako može neki komandir da kazni policajca zato što mu je komšija prijavio da on neće da svedoči u slučaju njegove tuče sa drugim komšijom ispred kafane. Ljudi moji, ovo je zaista neprihvatljivo i neverovatno da može ovako da ostane.
Onda ide nastavak ovog stava i kaže: "Ako je potrebno da se ova lica radi svedočenja prinudno dovedu, obratiće se sud njihovom starešini koji će narediti njihovo privođenje sudu". Nije valjda neko vojno lice ili policajac vlasništvo tog svog starešine, da on može tek tako da ga privodi. Ako treba da se privodi i ako to postupak zahteva...
(Predsedavajući: Da li mogu da vas zamolim da privodite kraju, pošto ste prekoračili vreme?)
... onda se zna na koji način se vrši privođenje. Gospodine predsedavajući, završavam, ali niste ni vi vodili računa. Uzeli ste mi minut vremena, koliko sam citirala i član i amandman.
Dame i gospodo, kada smo juče u načelu govorili o zakonu o pristupu informacijama od javnog značaja, mi srpski radikali smo rekli da smo svesni da ovakav zakon u Srbiji treba da se donese, ali smo takođe rekli da smo ulagali određeni broj amandmana sa namerom da se zakon uredi, da bude primenljiv, upotrebljiv i da bude usklađen sa uslovima koji postoje u Srbiji.
Naša namera je zaista bila iskrena i rekli smo, ako bi se neki od amandmana usvojio, a zaista suštinski doprinosi poboljšanju ovog zakona, da bismo bili spremni da glasamo za ovaj zakon.
Odbor za kulturu i informisanje, kao nadležni odbor, prihvatio je ovaj amandman koji sam podnela u ime poslaničke grupe SRS, međutim, Vlada Srbije ga nije prihvatila, a ovde je i neko obrazloženje Vlade, ali mislim da je suština u tome da Vlada Srbije nije prihvatila ovaj amandman da bi sinoć u svim medijima moglo da se kaže kako su jedino srpski radikali protiv omogućavanja pristupa informacijama od javnog značaja. Naravno, to nije istina. Istina je da je ovaj zakon loš i da je naša namera da ga uredimo podnetim amandmanima.
Amandman na član 15. je zaista potpuno smislen, potpuno u skladu sa ostalim zakonima i prosto je neverovatno obrazloženje Vlade prilikom odbijanja tog amandmana.
Amandmanom se, naime, traži da "tražilac organu vlasti podnosi pismeni zahtev za ostvarivanje prava na pristup informacijama od javnog značaja, na jeziku koji je u skladu sa Zakonom o službenoj upotrebi jezika i pisma".
U stavu 6. se kaže: "Ako tražilac ne otkloni nedostatke u roku od 15 dana od dana prijema uputstva o dopuni, a nedostaci su takvi da se po zahtevu ne može postupati, organ vlasti doneće zaključak o odbacivanju zahteva kao neurednog i dostaviti ga tražiocu."
Ne vidim ko bi u ovoj sali rekao da ovaj amandman nije zaista pravi i da zaista ne čini da se zakon kvalitativno popravi.
Vlada, prilikom odbijanja ovog amandmana, kaže – amandman na član 15. stav 1. ne prihvata se iz razloga što je upotreba jezika već regulisana Zakonom o službenoj upotrebi jezika i pisma i Zakonom o opštem upravnom postupku, te odredbe tih zakona nije potrebno ponavljati.
Znači, očigledno je da i Vlada misli da je ovo što sam ja u ime SRS predložila potpuno u redu, potpuno prihvatljivo, ali ne može da se prihvati zato što predlog dolazi od srpskih radikala.
U drugom delu obrazloženja Vlada kaže – isto tako ne prihvata se ni izmena stava 6. ovog člana, gde se striktno određuje rok od 15 dana u kome tražilac može da otkloni nedostatke svog zahteva. Rešenje dato u predlogu zakona je mnogo fleksibilnije i ide u prilog tražiocu.
Takođe mislim da je ovo obrazloženje Vlade neprihvatljivo i potpuno sam ubeđena da je ovaj predlog koji smo mi dali u ovom amandmanu nešto što mora da se prihvati, odnosno da postane sastavni deo zakona.
Bez obzira što je upotreba jezika i pisma regulisana zakonom, mi to i tražimo da se naglasi, jer svi dobro znamo šta se sve dešava u pojedinim delovima Republike Srbije, i ne da nije potrebno, nego je neophodno da u svakom zakonu naglasimo, tamo gde se govori o tome, potrebu za upotrebom jezika i pisma u skladu sa važećim zakonom u Srbiji.
Na kraju krajeva, mi moramo da znamo na kom jeziku komuniciramo. Ovih dana imamo, vezano za ove poslednje lokalne izbore, niz događaja koji nam govore da se izgleda ne razumemo i da ne znamo ko kojim jezikom priča. U Opštini Zemun, iako je juče protekao poslednji dan do kada je bivši predsednik Skupštine mogao da zakaže Skupštinu, ne pada mu na pamet da to uradi, očigledno čovek ne zna kojim to jezikom govore građani Zemuna koji su tražili promene u Zemunu. Takođe, recimo, u Opštini Babušnica, gde je predsednik Opštine jutros promenio sve brave da novoizabrani predsednik Skupštine i njegov zamenik, koji su iz druge političke opcije, ne bi mogli da uđu u prostorije da obavljaju funkcije za koje su birani.
Znači, veoma je bitno na koji način komuniciramo, kojim jezikom komuniciramo, kako dolazimo do javnih informacija. Predlažem vam, poštovane kolege, da ovaj amandman usvojite, jer na taj način kvalitativno popravljamo zakon, gospodine ministre.
 Dame i gospodo, svi narodni poslanici koji su učestvovali u raspravi vezanoj za Predlog zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja složili su se u jednom, a to je da Srbiji zaista treba ovakav zakon, da ova materija treba da bude regulisana zakonom.
Međutim, srpski radikali su svojim izjavama naglasili da prema konceptu i stavu Srpske radikalne stranke ova materija nije regulisana na pravi, dobar način. Rekla bih da je ovaj predlog zakona još jedan loš pokušaj Vlade Srbije, jer je činjenica da se prilikom predlaganja zakona, ne samo ovog nego i drugih zakona, Vlada ponaša kao vlada u pokušaju.
Poslanici SRS-a su i prethodnu vladu upozoravali da nije dobro da se prepisuju zakoni. U redu je to da mi svoje zakone treba da uskladimo sa zakonima EU, ali nije dobro da se bukvalno prepisuju, odnosno prevode zakoni, pre svega zbog toga što imamo određene specifičnosti, imamo već izgrađen pravni sistem, a osim toga, kada se bukvalno prevode zakoni, onda se desi ono što se desilo u ovom zakonu, dešavaju se trapavi prevodi, trapavi izrazi, ono što ne može da trpi jedan zakon. Pravna norma mora da bude jasna, kratka i koncizna. Pravna norma ne može biti opisna, narativna, a to je slučaj u ovom zakonu.
Uostalom, čak i predstavnici stranaka koji su bezuslovno rekli da prihvataju i da će glasati za ovaj zakon imali su niz primedaba upravo na formu zakona, a forma je toliko loša da umnogome utiče i na suštinu zakona. Primedbu su čak imali i ovi što su, kažu, tvrd orah, voćka čudnovata.
Kada je u pitanju pristup informacijama od javnog značaja, u poslednje četiri godine, od kada su u Srbiji tzv. transparentne vlade na političkoj sceni, sve se dešava suprotno od toga i sve se dešava u tajnosti. I do sada su bili potpuno pobrkani lončići, nije se znalo ko ima pristup informacijama, niti se vodilo računa o tome koje informacije su od javnog značaja, koje treba da se štite. Jednostavno, Vlada i ostali organi su se ponašali onako kako kome pojedinačno odgovara, odnosno onako kako odgovara nekome sa Zapada ko je tražio ovakvu ili onakvu informaciju.
Naravno, nepažnja prilikom pristupa informacijama od javnog značaja svakako može da dovede u pitanje i bezbednost zemlje i da podriva ekonomsku stabilnost zemlje, o tome je danas takođe bilo govora.
Ali bez obzira na postojanje ovog zakona, ovakvog ili drugačije uređenog, pitanje je koliko mi možemo da zaštitimo informacije koje su od značaja za bezbednost zemlje, ako znamo da se već četiri godine u našim ministarstvima i na ključnim mestima pojavljuju, kao savetnici ministara, kojekakvi žutokljunci od 20-tak godina iz belog sveta, koji nemaju pojma ni o svom pravnom poretku, ni o svom pravnom sistemu, a kamoli o našem i uslovima u kojima se nalazi Srbija i naš pravni poredak.
Ovde se govorilo da je ovaj zakon neka vrsta antikorupcijskog zakona. Zaista se pitam na koji način ovaj zakon sprečava korupciju. Ministar nije tu. On je samo rekao da je to antikorupcijski zakon, ali nije me ubedio na koji to način ovaj zakon može da spreči korupciju. Mislim čak suprotno od toga, jer način na koji su definisani određeni pojmovi daje široke mogućnosti, pre svega zloupotrebe, a onda i mogućnosti korupcije u određenim organima.
Interesantno je da bi za primenu ovog zakona do kraja ove godine trebalo da se izdvoji pet miliona dinara, tako stoji u obrazloženju Predloga zakona, ali takođe stoji da ova sredstva nisu predviđena u budžetu. Sada se pitam da možda informacije koje bi po ovom zakonu trebalo da budu dostupne neće biti predmet kupoprodaje? To bi bilo jako loše, čak i opasno po zemlju Srbiju.
Takođe postoji bojazan da će ovaj zakon u liku nekog poverenika iznedriti novog Bebu Popovića, a svi dobro znamo kakav je bio uticaj tog jednog jedinog čoveka na medije, na pristup informacijama, na procenu da li se nekom informacijom uznemirava javnost ili ne. Pretpostavljam da se sećate, mi srpski radikali to nismo i nećemo zaboraviti, kada je prof. dr Vojislav Šešelj u januaru 2003. godine rekao da je protiv njega u Beogradu napisana optužnica, da se čeka Karla del Ponte da potpiše tu optužnicu i takođe je tada rekao da su u Srbiji jedinice SAS-a koje su tu da hvataju Šljivančanina i Ratka Mladića. Tada su Beba Popović i Dušan Mihajlović rekli da protiv Vojislava Šešelja treba podneti krivičnu prijavu zato što on svojim izjavama uznemirava javnost.
Vrlo brzo posle toga se zaista pokazala tačnom i jedna i druga informacija, protiv Vojislava Šešelja je podignuta optužnica, SAS-ovci su hapsili Veselina Šljivančanina, to javnost Srbije zna, ali se ništa nije desilo onome ko je to demantovao, nikakve odgovornosti nije bilo.
Po ovome što predviđa ovaj zakon takođe nikakvu odgovornost neće snositi neki poverenik koji sam sebi dozvoli da on tumači da li neka informacija uznemirava javnost ili ne.
Takođe mislim da ovaj zakon neće preterano pozitivno uticati ni na medije u Srbiji. I sada snalažljivi novinari dolaze do značajnih informacija, do informacija koje predstavnici vlasti pokušavaju da sakriju. Videli ste ovih dana interesantan članak u dnevnom listu "Nacional" gde smo mogli da pročitamo kompletan meni koji se služio u čast Karle del Ponte u Palati federacije. Na tom ručku je prisustvovao i Boris Tadić i ostali čelnici vlasti u Srbiji. Očigledno je bila namera da se sakriju te velike količine fazana i ostale divljači, ali novinar koji je sposoban uspeo je da dođe do tih informacija, iako nije imao ovaj zakon koji vi sada nudite.
Konkretno, reći ću samo par stvari o nekim članovima ovog zakona, s obzirom da smo mi iz SRS-a podneli veći broj amandmana sa zaista dobrom namerom da predstavnik Vlade, koji nije ovde, i predstavnici skupštinske većine ozbiljno razmisle o našim amandmanima, da uvide da su to zaista amandmani kojima je cilj da se popravi ovaj zakon da bi on zaista bio i primenjiv. Da ne dođete u situaciju koja je uobičajena u ovom parlamentu - ne pada vam na pamet da prihvatite amandman koji podnese poslanik SRS-a.
Mi vam svaki put kažemo da ne donosite ovakav zakon, da ne donosite neprimenjiv zakon. Vi se o to oglušite i posle mesec, dva ili tri pojavite se sa izmenama i dopunama zakona i u tim izmenama i dopunama budu sadržani svi amandmani koje mi nudimo u momentu donošenja zakona. Pokušajte kod ovog zakona to da izbegnete, prihvatite amandmane koje je ponudila Srpska radikalna stranka i, verujte, sa tim amandmanima zakon će imati smisla.
Naše principijelno protivljenje, izraženo kroz amandman, odnosno kroz više amandmana, odnosi se na ustanovljavanje poverenika za informacije od javnog značaja. Smatramo da je to potpuno nepotrebno zato što je to opet ustanovljavanje nekog novog paradržavnog organa, nepotreban trošak u budžetu, a imamo nadležno ministarstvo i svakako je moguće da se u okviru tog ministarstva formira jedna služba koja će biti zadužena za primenu ovog zakona i koja će svakako moći da uradi sve ono što zakon predviđa.
Iako nismo išli pojedinačno, neko od kolega je u toku rasprave rekao da poslanici SRS-a nemaju jedinstven stav, što naravno nije tačno. Imamo jedinstven stav i naš jedinstven stav je da ne treba da se konstituiše ova funkcija poverenika. Iz tog razloga nismo pojedinačno ulagali amandmane na ove članove koji regulišu izbor, položaj i nadležnost poverenika, nego smo samo predlagali brisanje tih članova.
Bez obzira na to moram da pomenem stav 2. člana 30. koji kaže da se za poverenika bira lice sa priznatim ugledom i stručnošću u oblasti zaštite i unapređenja ljudskih prava.
Drage moje kolege, ovo je prosto neverovatno! Svi mi odlično znamo i vi koji to nećete da priznate znate da su nevladine organizacije i eksponenti nevladinih organizacija u liku Biljane Vučo, Sonje Biserko, Sonje Liht, Nataše Kandić (to je ona što je tukla Srbe sa Kosova i Metohije), da su svi oni u stvari eksponenti nekih organizacija van Srbije koje ih finansiraju i da sve ono što rade ide protiv interesa Srbije i srpskog naroda.
Mi sada izbor poverenika uslovljavamo tim ugledom i stručnošću u oblasti zaštite i unapređenja ljudskih prava. Ovo je apsolutno nedopustivo, čak i ako ostane ova varijanta da ćete imati poverenika i da ove poslove nećete ustupati nadležnom ministarstvu, što bi prema stavu Srpske radikalne stranke bilo jedino ispravno.
Nemam dovoljno vremena da govorim o svim članovima na koje smo uložili amandmane, ali svakako ćemo pokušati da vas ubedimo da je ono što predlažemo u interesu slobodnog pristupa informacijama od javnog značaja, jer ako ne prihvatite naše amandmane verujte da ovaj zakon neće imati nikakvog smisla, da će odredbe ovog zakona biti predmet manipulacija, da će pojedinci da se opredeljuju prema svojim sklonostima ili prema onome koliko ih ko plati, a verujem da ipak nikome u ovoj sali to nije interes. Zato vas pozivam da prihvatite amandmane Srpske radikalne stranke, pa onda možemo i mi da prihvatimo, jedino uz taj uslov, Predlog ovog zakona.
Dame i gospodo poslanici, juče je neko ovde rekao da je možda bilo dobro da smo predlog rezolucije o pridruživanju Evropskoj uniji objavili u medijima  da bi javnost Srbije znala o čemu mi to dva dana raspravljamo. Ja ću zato da govorim o predlogu ove rezolucije i o njenim pojedinim tačkama.
Tačka 2. govori o tome da Narodna skupština Republike Srbije izražava punu spremnost, pa onda, pod jedan, da ispuni sve neophodne preduslove potrebne za ubrzanu integraciju u Evropsku uniju. Ja vas pitam, gospodo iz DOS-a, bivšeg i sadašnjeg, ko vam je do sada stajao na putu da ovo uradite, ko vam je to do sada branio ili ko je mogao da vam zabrani, s obzirom na činjenicu da ste imali i da imate većinu, a možda i nemate ako je tačno ovo što Ivica Dačić kaže.
Dalje, kaže da Narodna skupština izražava punu spremnost za poštovanje prava čoveka i manjinskih prava. Do pre sat vremena sam bila ubeđena da niko ovde ne misli da postoji uopšte sumnja u neka narušena manjinska prava nacionalnih manjina u Srbiji, ali u međuvremenu, dobismo rezoluciju o uznemiravanju manjina u Vojvodini koju je Evropski parlament usvojio na sednici od 16. septembra 2004. godine. Ovo znači, dame i gospodo iz vlasti u Srbiji, da vi u stvari stojite na evropskom putu Srbije.
Mi smo decenijama gradili i izgradili zdrave međunacionalne odnose u Vojvodini, vi ste veštački internacionalizovali taj problem i evo danas imamo ovu rezoluciju, pa onda vi sada ponovo kažite da se neko realno, a neko deklarativno izražava, odnosno izjašnjava da je za ulazak u evropske integracije. Očigledno je da vi to niste, jer da jeste, mi danas ne bi imali ovu rezoluciju.
Dalje, kažete Narodna skupština izražava punu spremnost za ispunjenje svih međunarodnih obaveza, da ne čitam do kraja, odnosi se na Haški tribunal. Zar vi ne sarađujete sa Haškim tribunalom od 2000. godine na sve moguće i nemoguće načine, jer kako god vam kažu, na koga god upru prstom, vi ispunjavate upravo ono što se od vas traži.
Prvo, kidnapujete Slobodana Miloševića, odvodite ga u Hag. Dalje, prevarili ste gospodina Šainovića i ostale, da ih ne nabrajam sve, da se dobrovoljno predaju, pa će onda da se brane sa slobode. Hapsili ste gospodina Šljivančanina. Pisali ste optužnicu u Beogradu protiv Vojislava Šešelja da bi on dobrovoljno otišao u Hag, pravili ste miting podrške potpuno nezakonito generalu Lukiću i šta nam je falilo - ništa.
Jesmo li dobili sankcije, jesmo li bombardovani - nismo. Imali ste obavezu da izručite četiri generala, a niste. Ova vlada već koliko meseci ima obavezu da ih izruči, ne izručuje ih, naravno, ne treba da ih izruči. Znači, ništa strašno se ne dešava zato što ne poštujete neke vaše obaveze preuzete prema Haškom tribunalu. Ispunjavate onoliko koliko vi hoćete, ispunjavate onoliko koliko stvarno od vas traže. Tvrdim vam da saradnja sa Haškim tribunalom nije ključni razlog za naš neulazak u evropske integracije.
Kažete, Narodna skupština izražava punu spremnost za dalji razvoj i unapređenje svih vidova regionalne saradnje, regionalnih inicijativa i saradnje sa susedima. Vi to odlično radite, vi ste srpsko tržište prodali Slovencima, Hrvatima, zar to nije ono što sada hoćete da pokrijete ovim stavom iz ove rezolucije?
Dalje kažete, ukazuje na neophodnost što efikasnijeg rada zajedničkih organa državne zajednice Srbije i Crne Gore i formiranje svih neophodnih institucija, kao i preduzimanje mera za jačanje saradnje sa Evropskom unijom. Mi znamo da ovo jeste ovako, ali vi treba da ubedite jedan deo Vlade Srbije, jer to su oni koji zagovaraju razdvajanje Srbije i Crne Gore, pa onda juče nama spominju kao nešto za njih ružno, dakle, naš san o velikoj Srbiji.
Onaj ko insistira na razdvajanju Srbije i Crne Gore, sanja san o velikoj Albaniji, jer nedaj Bože ako se razdvoje Srbija i Crna Gora za dve godine će Crna Gora biti u sastavu te velike Albanije. Obavezujete se da će usklađivanje zakonodavstva Republike Srbije sa pravnim tekovinama Evropske unije dobiti prioritet u Narodnoj skupštini Republike Srbije, uključujući i uvođenje posebnih procedura za poboljšanje efikasnosti tog procesa.
Ljudi moji, ko vam je stajao i ko vam je bio na putu, zašto to do sada niste radili? Mi dva dana potrošismo na ovom papiru koji vi nazivate rezolucija, koji zaista ništa ne znači, a umesto toga, mogli smo da poštujemo ovu tačku 4. da možda raspravljamo o nekom zakonu koji treba da se harmonizuje sa evropskim zakonodavstvom.
Juče nam je potpredsednik Vlade ovde ispričao priču o Đekni. Kaže, prvo reče da nas Evropa zove, a sada ja pitam, nema ga tu, ali pitam ga javno - ko je onda odbio taj poziv? Da li taj neko treba da odgovara zašto je odbio poziv ako nas Evropa zove, a onda kaže ono što je vezano za Đeknu, kaže, da li ćemo mi ući u Evropu, da, ući ćemo, a kada ćemo ući u Evropu, to ne znamo. To je zaista neverovatno. Svi mi znamo da ne znamo kada ćemo ući u Evropu, zato što ulazak u Evropu ne zavisi od nas, već ulazak u Evropu zavisi od toga kada će Evropa biti spremna da nas primi.
Vaš prijatelj Solana pre neko veče reče da nema ni razgovora pre 2012. godine. Znači, ni razgovora, a tek onda eventualna procedura. Takođe, gospodin Labus reče da sledi harmonizacija sa Crnom Gorom. Zaista ne razumem kome se ovde predstavnici vlasti žale. Ko vam brani da radite i dalje na toj harmonizaciji? Možda vam nedostaje Čeda Jovanović, pošto je to izgleda jedino on uspešno radio. Sad nema njega i nema ko dalje to da radi.
Potpredsednik Vlade je takođe juče rekao nešto što je strašno, jednako strašno kao poziv Borisa Tadića Srbima da izađu na izbore. On najavljuje da će se o statusu Kosova i Metohije konačno raspravljati 2005. godine.
Zar gospodin Labus ne zna za Rezoluciju 1244, u kojoj je status Kosova i Metohije definisan i tu promena nema. O tome se izjasnila ova Narodna skupština, jednoglasno.
Sada Labus, kao da je pao sa neba, priča o nečemu, jednako kao što Boris Tadić poziva Srbe na izbore suprotno članu 2. Ustava, suprotno rezoluciji ove Narodne skupštine, suprotno programu Vlade Republike Srbije, na kraju krajeva, suprotno i glasovima predstavnika njegove stranke u ovom parlamentu.
Takođe mi je bilo interesantno da predstavnik predlagača kaže da se na ovoj rezoluciji radi od februara. Zamislite čuda, ove dve strane teksta koji ne znači ništa, rade se od februara. To ne mogu da shvatim. Takođe reče predstavnik predlagača da ovu rezoluciju treba da donesemo zato što ona treba da obavezuje Vladu. Koliko znam, a sigurna sam da znam, sve što mi ovde uradimo i sve što mi ovde donesemo obavezuje pre svega Vladu. Vlada je izvršni organ, mi smo ih postavili i sve što mi uradimo obavezuje Vladu Republike Srbije.
Takođe se čulo da je ova rezolucija rezultat nekog realnog konsenzusa. Zaista pitam – čijeg? Šest narodnih poslanika su se, očigledno je, dogovorili, ali ako se kaže da je postignut opšti konsenzus, onda je valjda bilo normalno očekivati da je u ovaj razgovor uključena najveća politička partija u Srbiji i u ovom parlamentu – SRS. Niti nas je ko o ovome pitao, niti nas je ko o ovome konsultovao.
Stvarno je interesantno da je predstavnik predlagača predstavnik stranke G17 plus, koja na ovim izborima, čini mi se, nije prešla ni cenzus, što nije moj problem, ali govorim o neistinitom podatku da je ovaj papir pisan na osnovu dogovora svih relevantnih faktora u Srbiji.
Želim da ponovim ono što ste čuli od svih mojih kolega koji su ovde govorili. SRS jeste za evropske integracije, to nije demagogija, jer smo mi opozicija. Demagogija je, dame i gospodo, kada je neko vlast i kada priča da hoćemo u evropske integracije, jesmo za evropske integracije, a ništa ne čini da se zaista pridružimo toj Evropi i uđemo u evropske integracije. Znači, vi ste demagozi, a mi zastupamo stav da jesmo za Evropu, ali naravno, na jedan drugačiji način od onog koji vi nudite.
Demagogija je, takođe, vaša priča da je nesaradnja ili nedovoljna saradnja sa Hagom prepreka ulaska Srbije i Crne Gore u Evropu. Podsetiću vas, a pre svega ću radi javnosti Srbije da kažem šta su stvarni razlozi zbog čega mi nismo do sada ušli u evropske integracije, zbog čega smo danas mnogo dalje nego što smo bili 2000. godine.
Razlozi su: apsolutno ugrožena ljudska prava i slobode u vreme čuvene neustavne akcije "Sablja". Razlog je šećerna afera, koja ni do danas nije rasvetljena. Razlog su kriminalne privatizacije "C marketa", "Centroproizvoda", "Knjaza Miloša" i da ne nabrajam dalje.
Razlog je stav pojedinih stranaka koje čine Vladu, da treba razdvojiti Srbiju i Crnu Goru. Razlog je kriminal u reformi vojske. Razlog je "Resavska škola" u donošenju zakona apsolutno neprimenljivih na naše uslove. Razlog su korumpirane i nesposobne vlade od 2000. godine. Korumpirana je bila Vlada Zorana Đinđića, Zorana Živkovića i deo Vlade Vojislava Koštunice, a onaj drugi deo je nesposoban da vodi državu, to je očigledno.
Razlog zašto nismo u Evropi je afera oko prodaje struje. Razlog je krađa glasova u Skupštini. Razlog je krađa odborničkih mandata. Osnovni i najglavniji razlog zašto nismo u Evropi jeste trenutno stanje na Kosovu i Metohiji, odnosno pokušaj da se stvore uslovi da se Kosovo i Metohija odvoji od Srbije.
Potvrda tome je prekjučerašnji poziv Borisa Tadića, koji je, potpuno ignorišući stavove i Narodne skupštine i Vlade, ignorišući Ustav Srbije, pozvao Srbe da izađu na izbore sa jednim vrlo čudnim obrazloženjem. Boris Tadić kaže, to se čulo i u ovoj sali: "Bojkot izbora nije garant da se neće ponoviti 17. mart, nije garant da će doći do poboljšanja ljudskih prava i sloboda na Kosovu". Da li on garantuje da će izlazak na izbore sprečiti neki novi 17. mart ili poboljšati status Srba na Kosovu i Metohiji.
Naravno, ne garantuje, nego kaže – ako se ne desi nešto u roku od 90 dana, kaže, nema druge, nego će on da pozove te eventualno izabrane predstavnike Srba da se povuku iz tih institucija. Nisu Srbi na Kosovu pijuni da ih Boris Tadić slaže sad na ovu, sad na onu kocku. Pre svega, mora da uvaži mišljenje Srba sa Kosova, mora da uvaži sve institucije, uostalom, mora da uvaži javnost Srbije koja se juče ceo dan negativno izjašnjavala o njegovom pozivu Srba sa Kosova i Metohije da izađu na ove izbore.
Sve ono što se juče dešavalo apsolutna je potvrda da je SRS, odnosno naša poslanička grupa potpuno u pravu kada smo tražili da se pokrene postupak za opoziv predsednika Republike Borisa Tadića. Potpuno sam ubeđena da ćemo ovaj posao do kraja da završimo, jer ne verujem da postoji neko ko neće prihvatiti razloge koje smo ovde naveli, razloge o kojima već dva dana bruji cela Srbija, cela srpska javnost.
Na kraju, dame i gospodo, predlažem da ovu rezoluciju predlagači povuku, jer je zaista besmisleno to što su pokušali da zaštite ovaj Tadićev poziv na izbore ovom rezolucijom, nema svrhe. Sve je jasno, sve je obelodanjeno. Svima u Srbiji je danas jasno da je Boris Tadić izdao birače, a da je ostao veran Solani i Karli del Ponte.
Zato je i otišao u Ameriku odmah posle imenovanja, zato je i pisao dragom Džordžu. Naravno, to je lično njegov problem, ali sa aspekta države i te kako veliki problem.
Zato predlažem da ovu rezoluciju povučete, da svi skupa kažemo da nam je žao što smo potrošili dva dana na ovo što ništa ne znači. Želim još jedanput da naglasim, da neko ne zloupotrebi i ne kaže – evo, srpski radikali nisu za pridruživanje Evropskoj uniji. Jesmo, kako nismo, ali je potpuno nepotrebno pisati ovo što svako od nas zna, nešto što je opšte prihvaćeno i trošiti vreme Narodne skupštine i narodnih poslanika, umesto da radimo nešto zbog čega su nas zaista građani ovde poslali, nešto od čega će građani zaista da vide neku korist.
 Član 100. stav 1. Poslovnika Narodne skupštine kaže - narodni poslanici dužni su da poštuju dostojanstvo Narodne skupštine. Da bi narodni poslanik poštovao dostojanstvo Narodne skupštine, trebalo bi da govori ono što zaista jeste tačno.
Prvo, Predlog rezolucije o pridruživanju EU - podnosioci Predloga narodni poslanici, neki pojedinačno, nema veze sa odborom.
Drugo, u obrazloženju rezolucije o pridruživanju EU, između ostalog kaže - uzimajući kao polaznu osnovu jasno izraženo opredeljenje građana Srbije, kao i ostvareni politički konsenzus o pristupanju Republike Srbije EU kao nesporni strateški cilj... Ovo jeste nesporan strateški cilj, ovo je jedna opšta odrednica, ali nema veze sa ovim konkretnim tekstom.
Danas smo čuli da ni predstavnici SPS nisu prihvatili ovakav tekst, predstavnici SRS ga prvi put videli ovde kad smo ga dobili. Šta znači onda taj vaš konsenzus, koliko vi to mislite da treba građana da čini taj konsenzus? Da li ovo više od polovine građana koje mi predstavljamo u ovom parlamentu, ili onih jedan zarez nešto koje vi predstavljate. Uvažavam i tih jedan zarez nešto građana koji podržavaju vas jer uvažavam sve građane.
Još jedanput naglašavam da ne zloupotrebljavate to što mi kažemo da nećemo glasati za ovaj predlog rezolucije, da ne zloupotrebljavate da tvrdite ovde kako SRS nije za pridruživanje EU, jer to jeste vaša zloupotreba. Mi govorimo nešto drugo, govorimo da je ovo jedan potpuno bezvredan papir, da je ovo papir koji apsolutno ništa ne znači, da je ovo papir koji nikog ne obavezuje, a najmanje nekog iz EU i to je jedina istina vezana za stav poslaničke grupe SRS koji se odnosi na ovaj papir koji više neću da nazivam rezolucijom, jer je ovo najobičniji kucani papir.
SRS, dame i gospodo, rekla sam vam i malopre, ne stoji na putu vladajućoj većini da radi sve ono što se u ovom papiru predviđa. Pitam vas samo - šta ste radili četiri godine? Prekjuče ste slavili četvorogodišnjicu buldožer revolucije. Šta ste uradili za te četiri godine? Gde smo u odnosu na Evropu? Gde smo u odnosu na same sebe? Gde su nam radnici? Na ulicama, umesto da su u fabrikama. Šta ste uradili gospodo? Nemojte iza običnih papirčina da se krijete. Radite, vlast ste još malo, doduše.
Dame i gospodo narodni poslanici, već treći dan raspravljamo o Predlogu rezolucije Srpske radikalne stranke o zabrani povlačenja ili odustajanja od tužbe koju je Savezna Republika Jugoslavija podnela Međunarodnom sudu pravde u Hagu.
Radi javnosti, pročitaću prvi i treći stav Predloga ove rezolucije:
"Narodna skupština Republike Srbije zabranjuje svim državnim organima Republike Srbije, predstavnicima Republike Srbije u Skupštini Srbije i Crne Gore i Savetu ministara državne zajednice Srbija i Crna Gora da donose i učestvuju u donošenju odluka koje bi za posledicu imale povlačenje ili odustajanje od tužbe koju je Savezna Republika Jugoslavija podnela Međunarodnom sudu pravde u Hagu protiv država članica NATO pakta za naknadu štete pričinjene tokom bombardovanja 1999. godine.
Svi akti ili radnje koji se preduzmu suprotno tačkama 1. i 2. ove rezolucije ništavni su i ne obavezuju Republiku Srbiju, a smatraju se izdajom Republike Srbije i najtežim zločinom prema narodu koji se kažnjava kao teško krivično delo".
Pitam vas kolege koji se izjašnjavate da nećete glasati za ovu rezoluciju, šta je to u ovom tekstu tako strašno. Šta to toliko boli? Čega se plašite, dame i gospodo, osim ako nemate nameru da prećutno pustite Vuka Draškovića da napravi ovaj veleizdajnički potez? Šta vam znači, u diskusijama, "protiv smo povlačenja tužbe, a nećemo glasati za rezoluciju"?
Prebacujete poslanicima Srpske radikalne stranke da mi kao pokušavamo, preko ove rezolucije, da dobijemo političke poene. E, neće to biti tako. Naravno, mi jesmo političari. Mi sve radimo da bismo se dopali građanima Srbije.
Ali, vi to radite na jedan drugi način. Vi, koji ovde deset minuta pojedinačno govorite o tome kako ne treba da se povuče tužba, kakve su bile posledice NATO bombardovanja itd, poluglasno i tiho kažete "nećemo se preglasavati, nećemo se nadglasavati, mi nećemo glasati za ovu rezoluciju". Na taj način pokušavate da prevarite, po ko zna koji put, građane Srbije.
Pozivam vas da jasno i glasno kažete da podržavate ideju o povlačenju tužbe, jer svi oni koji ne budu glasali za ovu rezoluciju, jednostavno rečeno, tog su stava.
Poštovane kolege, vi nemate petlju da se suprotstavite Vuku Draškoviću, neki zato što im je predsednik stranke, neki zato što bi mogao da im ugrozi njihovu poziciju u vlasti, a neki u ime bivše ljubavi.
Kažem vam da nijedan od tih razloga ne može i ne sme biti vaša ideja vodilja da ne prihvatite predlog Srpske radikalne stranke za izglasavanje ove rezolucije. Nemate pravo da oprostite sve strahote i da zaboravite sve strahote koje smo pod NATO bombama trpeli 78 dana u vreme te strašne NATO agresije.
Vi se ovako ponašate zato što pretpostavljate da će Vuk Drašković uraditi ono što je najavio, da će uraditi isto ono što je svojevremeno uradio Goran Svilanović ne pitajući nikoga. Naravno, od Vuka Draškovića to može da se očekuje. Može da se očekuje da, jednog dana, ode u neko inostranstvo po svoje mišljenje, da se vrati ovde i da obavesti javnost Srbije da je povukao tužbu, a da vi koji glasate protiv ove rezolucije kažete da to nije moguće, da to nije smeo da uradi, da niste bili obavešteni, što smo sve već slušali od predstavnika sadašnje vlasti. Za nas to neće biti nikakvo iznenađenje, ali će biti strašan poraz za srpski nacionalni interes.
Ponavljam ono što su govorile moje kolege iz SRS – koliko ima razloga zbog kojih moramo zabraniti svim nadležnim organima da povuku tužbu koju je podnela Savezna Republika Jugoslavija protiv članica NATO. Ne smete i niko nema pravo da zaboravi porodicu Rakić iz Batajnice, da zaboravi porodicu Milenković iz Varvarina, da zaboravi mnoge porodice na koje je NATO bombardovanje ostavilo trajne posledice.
Hoću da naglasim da je bol ovih porodica jednak bolu porodica čiji su članovi izginuli na Ibarskoj magistrali, pa niko ne traži da se povuku tužbe, nego se traži da se pravnosnažne presude, koje je Vrhovni sud presudio, vrate na početak i da se raspravlja o tome.
Znači, nastupate lično. Nastupate uskostranački. Stalo vam je da se očuvate na vlasti. Sada, pre svega, govorim predstavnicima Demokratske stranke Srbije, koji prihvataju da ih ucenjuje Vuk Drašković, Srpski pokret obnove, da ih ucenjuju stranke koje su politički mrtvaci, poput ovih iz G17, koji su u ovoj skupštini prvi put, zadnji put i nikada više, koje ne može spasiti ni to što u Varvarinu kradu lične karte, pa na osnovu ukradenih ličnih karti učlanjuju ljude u tu svoju interesnu grupu.
Nemojte da prenosite ovde one gluposti koje priča Radislav Stojanović, koji kaže da mi treba da odustanemo od ove tužbe, jer ćemo možda izgubiti spor, a nadalje kaže: "Ovim gestom možemo umilostiviti i odobrovoljiti Zapad". Ovo je najveća glupost ikad izrečena. Ovo nijedan normalan čovek ne bi mogao da kaže.
Takođe, ne treba da pričate da ova skupština nije nadležna da donese ovu rezoluciju. Gospodo, ovaj predlog rezolucije su pisali stručnjaci iz oblasti prava. Budite ubeđeni da je ovaj predlog i u skladu sa Ustavom i da je u skladu sa Ustavnom poveljom.
Nemojte da pričate, da stalno skrećete pažnju kako je neko drugi kriv a ne NATO za bombardovanje Srbije. Pročitajte knjigu "Bombe nad Beogradom", napisao je Marti Ahtisari. Na strani 22. te knjige napisao je da je Srbija morala da bude bombardovana jer je to bio jedini način da se udovolji tadašnjoj opoziciji da se skine tadašnja aktuelna vlast.
Želim da naglasim da u ovoj rezoluciji, ono što je takođe provejavalo kroz diskusije, nije osnovno i nije prioritet samo materijalna šteta. Želimo da insistiranjem na ovoj tužbi pokažemo istinu o Srbiji, a ne ono što je predsednik Skupštine pokušao da nam kaže, kako smo mi još nekada u istoriji dobijali ovakve procese, odnosno dobijali naknadu od ne znam koliko procenata i ne znam koliko promila.
Nema para, gospodo, nadam se da se sa tim slažete, koje mogu nadoknaditi bol porodice Rakić i ostalih porodica slične sudbine. Na taj način gledajte na ovu rezoluciju.
Mnogo je manja greška kada mi u ovom parlamentu donosimo neki zakon i kada donesemo loš zakon, i kada taj zakon proizvede negativne posledice. Zakon je živa materija. Uvek možemo da predložimo izmene i dopune, da ispravimo grešku.
Ali, ako se ne usvoji ova rezolucija i ako se ne daj bože povuče tužba, greška za Srbiju nikada više ne može da se ispravi. Zato smo mi iz SRS predložili ovu rezoluciju, očekujući da će skupštinska većina prihvatiti njeno usvajanje. Mi smo ovo shvatili kao obavezu i pred bogom i pred narodom, a vi koji ne budete glasali za ovaj predlog, tražićete oprost i od boga i od naroda, a i od svoje savesti. To naravno važi za one koji je imaju.