Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Miloš Aligrudić

Miloš Aligrudić

Nova Demokratska stranka Srbije

Govori

Očekivali smo ovaj dan kada će biti predložene ove sudije koje Skupština bira. Time se još neće kompletirati Visoki savet sudstva, preostaje još izbora u ovom domu.

Što se tiče imena onih koji su kandidovani, kada bismo govorili o personalnim rešenjima onda bismo ulazili u neke detalje koji nisu zahvalni za ovaj dom, sem ukoliko nemamo... Kao što u filmovima, na venčanju znaju da kažu, na zapadu – ko ima nešto da kaže neka kaže sada ili neka zauvek ćuti. Mi nekih personalnih primedaba nemamo u tom smislu da bismo ne znam kakve naročite kritike iznosili na račun samih kandidata. Ono o čemu ćemo mi ovde govoriti vezano je za sam postupak izbora. Kruna tog postupka je ovde u Narodnoj skupštini, a ono što njemu prethodi, to je način na koji su kandidati predloženi.

Kada je reč o ovim kandidatima, imamo dva kandidata. Kao što neko od mojih prethodnih kolega reče, sav zadovoljan što dolaze iz AP Vojvodine, ali ta dva kandidata su trenutno u poziciji vršilaca dužnosti predsednika sudova. Tu se nameće jedno od prvih pitanja. Neću mnogo detaljno govoriti o tome, to će moja koleginica kasnije, kada se bude javila u toku rasprave. Prosto, kao neku vrstu naslova da dam. Tu se, pre svega, radi o činjenici da je neko ko je dobio enormno veliki broj glasova od strane sudija koji su ga kandidovali istovremeno na poziciji v.d. predsednika suda; prosto je nezamislivo da ta njegova trenutna pozicija nije imala uticaja na broj glasova koje je taj sudija dobio.

Moja kvalifikacija sada uopšte ne ulazi u ličnu kvalifikaciju, kada je reč o predloženom kandidatu. On može biti sjajan, ja to ne znam. Može biti da je svaki glas koji je kandidat dobio od strane kolega koje su ga kandidovale za ovu funkciju zaslužen glas. Prosto, radi se o tome da očigledno volimo, naročito u oblasti pravosuđa, da radimo aljkavo, da ostavimo mogućnost za različita tumačenja i za određene sumnje. To je ono što mi iz Demokratske stranke Srbije ne bismo voleli da se dešava.

U celom pravosuđu postoji taj ozbiljan i ogroman problem. Da nema tog problema, ne bismo imali ni onaj pritisak koji je vršen na našu državu od strane Saveta Evrope i od strane EU da se nešto učini u oblasti pravosuđa. Jedna od poslednjih intervencija je bila vrlo konkretna i odnosila se na reizbor sudija, odnosno na opšti izbor. Tu je sada veliko pitanje kako se ono što formalno slovi kao opšti izbor zapravo u faktičkoj realnosti može nazvati?

Naravno, nastala je potreba da se stanje resetuje. Način da se stanje resetuje je kroz izbor ovih sudija u Visoki savet sudstva, jer će Visoki savet sudstva u novom sastavu rešavati po prigovorima onih sudija koji nisu izabrani. Ima ih više stotina, 800 njih koji su sporni.

Međutim, problem se sastoji u sledećem. U međuvremenu smo, da bismo rešili problem, kao Narodna skupština doneli izmene dva propisa: jedan o Zakonu o Visokom savetu sudstva, drugi je Zakon o sudijama. Kada smo to učinili, to smo učinili, nažalost (kada kažem „mi“ mislim na vladajuću većinu, ali pošto sam član ovog doma, na taj način govorim u prvom licu množine), tako što smo doneli propise koji su potpuno sumnjivi sa aspekta ustavnosti. Trenutno Društvo sudija i još neka lica koja na to imaju pravo, jer su svi građani ove države na to ovlašćeni, postavljaju pitanje ustavnosti tih propisa.

Kako je moguće da se nešto što je bila ustavna žalba preko noći preimenuje u prigovor? Kako je moguće da taj prigovor rešava onaj Visoki savet sudstva u koji su izabrane sudije po proceduri i na način koji podrazumeva da sadašnje kolege koje su prošle „resetovanje“ tj. opšti izbor, ili suštinski reizbor, zapravo biraju njih?

Šta u stvari hoću da kažem? Možda ovo nije zvučalo jednostavno. Zbog javnosti, pokušaću da pojednostavim. Imali smo jedan reizbor. Zapravo, imali smo opšti izbor i imali smo „resetovanje“ stanja u sudstvu. Onda „resetovano“ sudstvo (znači, sa onim zadovoljnima, ne govorim o nezadovoljnima) bira Visoki savet sudstva, koji će odlučivati o nezadovoljnima. Sa kakvim izgledom da bilo koji zahtev nezadovoljnog, tj. neizabranog sudije bude uvažen? Možda ima izgleda. Možda će te kolege koje su izabrane za Visoki savet sudstva zaista krajnje pošteno i vrlo korektno obavljati svoj posao u onom delu koji zakon predviđa, premda je zakon neustavan i na neverovatan način rešava ovaj pravni galimatijas. Znate kako, i glup zakon se, dok je na snazi, primenjuje; čak se može i neustavan primenjivati, ukoliko Ustavni sud ne donese privremenu meru i zabrani primenu te odredbe.

Može da se desi, dakle, da sudije koje danas budu izabrane u Visoki savet sudstva i njihove kolege koje kasnije dođu iz drugih sektora urade svoj posao, ograničeni samim zakonom, na korektan način, ali mi onda opet imamo ostavljen prostor za sumnju. To samo znači da predlozi koje je Demokratska stranka Srbije stavljala još pre nekoliko meseci, o kojima već godinama govorimo, da stvar mora da se drugačije reši, kada je reč o izboru, odnosno reizboru sudija, da se tu radi jedno „resetovanje“ koje je ozbiljno i koje mora da se uradi do kraja, da bi se onda stvari postavile na pravo mesto, pa da se umesto stalnog sastava Visokog saveta sudstva upravo sada napravi određeno prelazno rešenje, do koga moramo doći posebnim postupkom... Mi se pravimo ludi.

Znam da će to Evropsku komisiju zadovoljiti zato što će Evropska komisija i monitoring Saveta Evrope u Komitetu ministara i onaj u Parlamentarnoj skupštini gledati na ovo blagonaklono, kao na poteze koji doprinose daljem razvoju događaja. Ali, šta ćemo ako se ponovo zapetljamo u problem? Zapetljaćemo se u problem zato što ga suštinski ne rešavamo.

Dakle, zaista bi bilo jako loše sa moje strane, ponavljam, da govorim konkretno o imenima jer je to izuzetno nezahvalno. Prvo, te ljude lično ne poznajem. Hvala kolegama koje su upozorile na to da nekog od njih i znaju. To je sve u redu, ali ovde se radi o principu.

Ne znam da li je poznata činjenica da predsednik suda ne može biti kandidat za Visoki savet sudstva. Da li može vršilac dužnosti? Pošto nije predsednik suda, verovatno može. Koji je kapacitet vršioca dužnosti, koji inače, uzgred budi rečeno, probija sve moguće rokove, tu su po četiri-pet godina, na tim mestima? Kapacitet u realnosti je takav da se on prema sudijama datog suda ispostavlja kao realni predsednik suda. Kako ne glasati za njega? Kako? Kako se na taj način ne vrši nedozvoljeni pritisak? Na kraju krajeva, kako su kandidati predstavljeni? Da li je dovoljno da oni budu predstavljeni na sajtu Visokog saveta sudstva? Da li je to predstavljanje kandidata, taj mehanizam dovoljan za ovakav vid izbora?

Ne govorim ovo samo sa aspekta postojećeg zakonskog rešenja, nego istovremeno i kritikujući to rešenje. Imam pravo na kritiku zakonskih rešenja, čak i kada su ona stupila na snagu, zato što njima nisam zadovoljan. To proizvodi određene posledice, a jedna od tih posledica je ona sa kojom se suočavamo danas.

Dakle, to je cilj ovoga o čemu govorim, i ništa drugo. Kada imate pravosuđe kome možete mnogo toga zameriti neophodno je da organi pravosuđa budu besprekorno izabrani, bez trunke sumnje, kako bi se određeni nedostaci u životu otklonili. Oni nikad neće biti otklonjeni do kraja. Pritisaka na pravosuđe će biti uvek, dok god pravosuđe i država budu postojali, ali dajte da učinimo da oni budu što manji. Dajte da ne doživljavamo da, recimo, specijalni tužilac preko medija obaveštava javnost da li će ili neće nekog pozvati na neko saslušanje. To je zaista bestidno. Tome ne može biti mesto u pravosuđu. I to je posao Visokog saveta sudstva, u krajnjoj instanci da sagleda.

Hajde da vidimo kako je moguće da se tek tako dopusti da osetljivi predmeti, poznati javnosti, odlaze u zaborav i da jednostavno ti predmeti idu ka isticanju rokova zastarelosti. Tu je, pre svega, reč o jednom tužiocu, za koga postoji osnovana sumnja da je zloupotrebljavajući svoj položaj pustio iz pritvora svojevremeno ljude koji su kasnije ubili predsednika Vlade Republike Srbije dr Zorana Đinđića. Onda se posle kaže, to se čak i u javnosti zanemaruje ili se politički zanemaruje, taj politički aspekt tog ubistva, izmišljaju se neki koji nisu postojeći, zarad političke borbe.

Politička borba i besomučnost političke borbe su možda prirodna stvar, ali nije prirodna stvar da delovi državnog aparata, pojedini delovi organizacije vlasti u Srbiji, koji treba da budu nezavisni u svojoj suštini, bilo kojom svojom aktivnošću budu uključeni u te političke procese i međusobice. To ne sme da se dešava.

Mi danas imamo presude, krivične presude protiv lica koja su počinila teška dela, koja glase na takvu visinu zatvorskih kazni da su mnogi to u novinama komentarisali kao drakonske kazne. Konkretno, reč je o ubicama ovog nesrećnog mladića Brisa Tatona. Pri tom, ja ne postavljam pitanje da li je ta kazna drakonska, može to da zvuči kao normalna kazna za tu bestijalnost koja je napravljena i divljanje, nego pitam nešto drugo, što će se građani Srbije pitati – da li su oštećeni ravnopravni u ovoj državi? Da li pritisci na pravosuđe dovode do rezultata da oštećeni budu neravnopravni?

Da li oštećeni državljanin Srbije može da očekuje isti tretman prema sebi, odnosno njegova porodica, prema nekom nesrećniku, kao što to mogu da očekuju porodice stranih državljana? To je ono što se ovde postavlja kao ključno pitanje.

Ovakvih i sličnih otvorenih pitanja imate more, iz dana u dan, neke moje kolege su to pomenule. Zato je neophodno da institucije u ovoj državi, kao što je Visoki savet sudstva, budu izabrane na takav način da ni opozicija u parlamentu ne može imati ključnih i većih primedaba ni na proceduru izbora, ni na ličnosti koje su predložene. Mislim da je ova moja diskusija bila dobronamerna. Mislim da treba da se uvaži i da svi zajedno razmislimo o tome da li je put kojim smo krenuli dobar ili nije.
Gospođo predsedavajuća, narodni poslanici, iz štampe i medija ovih dana moglo se zaključiti da se vodi nekakav postupak, ili će biti vođen nekakav postupak, za nekakvo krivično delo ili nešto tome slično što se zove – politička pozadina ubistva premijera Zorana Đinđića. Pošto ja ne znam zaista kao pravnik kakvo je to krivično delo „politička pozadina ubistva“, ili bilo kog krivičnog dela, pod jedan, bih molio gospođu Malović, ministarku pravde, da mi to objasni. A zašto? Zato što se specijalni tužilac oglasio ovih dana tvrdeći da će u vezi s tim, dakle, kako sam to nazvao, „političkom pozadinom ubistva“, između ostalih (a u kom svojstvu, to saopštenje nije reklo) biti saslušan i predsednik DSS Vojislav Koštunica, koji je dva puta bio premijer ove države i prvi demokratski izabrani predsednik SRJ.

Dakle, ono što mene tu interesuje, želim da se uklone određene opskurnosti iz te cele priče. Da bi one bile uklonjene neophodno je da određeni državni organi, pre svega određeni ministri, kao što je ministar pravde ili ministar unutrašnjih poslova, daju svoj iskaz o tome, a ne da ih čujemo parcijalno i na onaj način kako je to bilo prethodnih dana kada je reč o ministru unutrašnjih poslova. Naime, on je juče izjavio, prema onome što čitamo u novinama, da će dvadesetak lica biti saslušano po zahtevu tužioca, pri čemu nije naglašeno ko i u kom svojstvu, kada je reč o tim licima koja će biti saslušana. Neka imena su nabrojana, ali ne tačno ko i u kom svojstvu. Pri tom je rekao da ne postoji zahtev, odnosno da na tom spisku zahteva za saslušanje nije dobio ime Vojislava Koštunice.

Opet, sa treće strane, znamo da postoji privatna tužba protiv predsednika DSS Vojislava Koštunice za tu famoznu političku pozadinu krivičnog dela. Ono što je sada tu interesantno, gledajući različite emisije na raznim televizijama sa nacionalnom frekvencijom, kao što je bila jedna sa nazivom „Naša privatna stvar“, u subotu, videli smo da tu postoji očigledno nečiji privatni interes, pod jedan, da nekog politički diskredituje. Sve je to bilo tako i tako smo to tretirali do momenta dok se nije oglasio tužilac Radisavljević. Tog trenutka to više nije privatni interes. Mi do dana današnjeg ne znamo šta su planovi tužioca Radisavljevića. Nemoguće je da ministarka Malović o tome ne zna ništa, nemoguće je da Ivica Dačić o tome ne zna ništa. Trebalo bi da o tome budemo obavešteno, naravno, insistiram.

S druge strane, kada je reč o takvoj floskuli kao što je „politička pozadina ubistva“, tu moramo da budemo vrlo oprezni, jer kada se radi o političkoj pozadini onda imamo političku kvalifikaciju, ne krivičnopravnu. U krivičnopravnom smislu postoje pomagači, saučesnici, organizatori, podstrekači i ostali za određeno krivično delo; to se zove tim imenom.

Ako neko želi da se drzne da predsednika SRJ, prvog legitimno i demokratski izabranog, Vojislava Koštunicu, nazove pomagačem za izvršenje jednog krivičnog dela, neka to kaže tim imenom, pa ćemo da vidimo kakvog to osnova i utemeljenja ima i na osnovu kojih činjenica. Da li su činjenice to što je u određenom periodu Demokratska stranka Srbije politički bila suprotstavljena Vladi Zorana Đinđića? To jeste činjenica, ali ako je to činjenica, onda za svaku buduću nesrećnu okolnost (ne daj Bože da se nekome nešto desi) svaka opoziciona stranka koja je politički suprotstavljena nekome mora biti odgovorna ili inspirator nekog zločina.

Ta pileća logika, mogu da razumem, dolazi od naših političkih protivnika koji se bave politikom, ali ne mogu da razumem da politički protivnici smognu snage da tu pileću logiku proture državnim organima. To je ono što meni najviše smeta i to je ono što boli i to je ono što ovo društvo vuče unazad. Pri tome, određene činjenice, činjenice na koje se do dan-danas nije odgovorilo, lebde u vazduhu. Tužilac je svojevremeno pustio ubice Zorana Đinđića iz zatvora, taj isti tužilac do dana današnjeg nije odgovarao, jer ne postoji ni oslobađajuća ni osuđujuća presuda, jer se postupak u nedogled odugovlači. Ko to radi, ko je posećivao ljude u Šilerovoj, ko im je bio prijatelj? To su ključna pitanja.
 Čl. 27. i 107. Član 107. u odnosu na izlaganje prethodnika, koji vređa dostojanstvo narodnih poslanika, pogotovo jedne poslaničke grupe.
Jer u javnosti, zahvaljujući jednoj emisiji, koju popularno zovem "izmišljajder B 92", stvoren je jedan naopak utisak o tome da je DSS navodno neka mafijska organizacija koja je apala i lapala po Kolubari kao javnom preduzeću i to je ono što je on ima u vidu kada je poredio tzv. Kosovsku bitku i Kolubarsku bitku. To je ono o čemu je govorio maločas. To je uvredljivo i trebalo je da ga upozorite na to, jer se radi o prljavoj političkoj kampanji, ni o čemu drugom.
Druga stvar, član 27, odnosi se na vas. Ako vodite sednicu, vodite je dosledno, prema svima na isti način. Tražio sam repliku, nisam insistirao da govorim o povredama Poslovnika. To je ono što ste me vi naterali.
Član 27. Radi se o načinu vođenja sednice. Činjenica da se na mestu predsedavajućeg smenjuju potpredsednici Narodne skupštine i predsednica Narodne skupštine ne daje vladajućoj koaliciji, koja poseduje ta mesta u upravljanju sednicom, pravo na različite aršine u upravljanju sednicom.
Ako su se, prema stenogramu kojim se to može lako dokazati, jedni aršini koristili za druge poslaničke grupe danas, zaista molim da se ti isti aršini koriste i za poslaničku grupu DSS. Ne mislim bilo koga da vređam, ali za mnoge manje stvari su danas bile replike i različita razmena mišljenja o određenim pitanjima i to je bilo dozvoljeno.
Nemojte pred kraj ove rasprave, kada je ostalo samo nekoliko diskutanata, da se ono što je danas bila bolja praksa nego inače, naglo pokvari. To je jedino što vas molim.
Koliko vidim, niko drugi više neće govoriti, pa je na meni čast da zatvorim ovu diskusiju.
Glavno pitanje za građane Srbije je – šta predstavlja ova rekonstrukcija Vlade? Da je politički cirkus, jeste. To je i nekome ko samo površno prati zbivanja jasno, ali šta je suština, šta se sve tu zbiva? Hajde malo o tome da pričamo.
Pre neki dan smo imali prepisku premijera sa Narodnom skupštinom, ne znam kako bih to drugačije nazvao, gde nas je jednim pismom obavestio kako mu ne pada na pamet da poštuje zakon i Ustav ove države i kako sve ono što u dosadašnjem Zakonu o Vladi piše, kada je reč o rokovima i načinu postupanja prilikom promene članova Vlade, njega zapravo ne obavezuje. I ako se Skupština Srbije slučajno drzne da se tome suprotstavi, po njegovim rečima štetiće sopstvenom ugledu. Tako je počeo taj cirkus.
Onda je bila rasprava o Zakonu o ministarstvima, potom Zakonu o Vladi, novom koji treba da stvori novi milje, koji podrazumeva zavet ćutanja, kako bi valjda u duhu evropskih vrednosti ministri bili u obavezi, kao i državni sekretari i drugi činovnici, postavljeni ili izabrani ovde, da ne smeju da kažu A o svom mišljenju u javnosti, sem onoga što se na Vladi zaključi.
Takva vrsta eksplicitne obaveze je nečuvena, a još manje normalna u eri i u vreme kada se ovde govori o slobodnom mandatu i kada se on implementira na taj način da se otvara mogućnost za svaku vrstu političke trgovine u parlamentu.
Takva vlada, koja od 2008. godine ništa nije produkovala za Srbiju sem kompletnog rasula, ulazi u rekonstrukciju. Ono što ste vi, gospodine predsedniče Vlade, proklamovali kao ciljeve, to je ono što je već do sada rečeno, to su opšta mesta. Ono što su sredstva kojima delujete, to su sredstva potpuno suprotna svim onim vrednostima za koje se deklarativno zalažete vi i politička stranka koja vas je promovisala, a čiji predsednik sedi na Andrićevom vencu.
Ta sredstva koja vi koristite ne služe vama lično da izgradite bilo kakav autoritet, a da ga nemate pokazali su događaji od pre mesec dana, o kojima bruje novine do dana današnjeg.
U uslovima u kojima ste do sada pokušavali da sprovodite politiku koja nije ni vama jasna, a kamoli nama koji gledamo sa strane, došli ste u situaciju da ponovnim pritiskom spolja bude iznuđena jedna nova celina, jedna nova forma o Vladi RS koja treba da potraje do ključnog momenta, a to je 12. oktobar. Zašto 12. oktobra? Dvanaestog oktobra trebalo bi da država Srbija stekne svojstvo kandidata za članstvo u EU.
Oni koji su mentori tog projekta, a taj projekat se u Srbiji čini bez obzira na evropske vrednosti, bez obzira na vrednosti EU za Srbiju kao takve, ti mentori od vas očekuju da ne budete u rasulu, da budete u formalnom okupu do određenog datuma. Tog datuma ćemo možda dobiti status kandidata, a možda i nećemo. Šta ako ne?
Prema vašem prvom ekspozeu, taj status je trebalo da dobijemo 2009. godine, pa ga nismo dobili. Prema vašem prvom ekspozeu u odnosu na proklamovane ciljeve on se ništa ne razlikuje od ovog ekspozea danas u odnosu na one ciljeve.
Kako znamo da ćete vi to uraditi? Nikako. A kako znamo da nećete? Svakako, zato što tri godine ništa niste učinili. Tri godine je to dekomponovani orkestar mlaćenja prazne slame, tri godine je to urušavanje svega onoga što je građanima Srbije značajno, počev od životnog standarda, do uvećavanja straha za sopstvenu egzistenciju i gubitak posla.
Realne brojke to govore, a realne brojke nisu samo statistika, kao što reče naša dika – što poželiš, to naslika, nego i realnost, ona koja nas čeka kada izađemo iz ovih klupa i kada odemo u samoposlugu, i kada budete sebe udostojili toga da stanete u red sa građanima, kao što sebe udostojim svaki dan, i stanete u red i pogledate kako izgledaju korpe ljudi koji stoje u redu u samoposluzi. Svaki sedmi ili osmi građanin ima kolica koja su puna. Ostali kupuju brašno, ulje, šećer, kafu, novine, jaja i poneki drugi artikal.
To je njihova dnevna korpa i zbog toga ne mogu da plate nešto drugo, zbog toga možda ne mogu da plate neke druge obaveze i neke prinadležnosti za koje do sada nije bilo konkretne sankcije, jer ih je država dugo čekala, a odskora u prvom gradu u Srbiji, Čačku, počinje demonstracija državne sile i uterivanje straha oduzimanjem objekata. To je ono verovatno za šta se vi zalažete, to je ono kako vi mislite da punite budžet.
Ali, gospodine Cvetkoviću, vi budžet ne punite proizvodnjom jer u ovoj državi se ništa ne proizvodi. Vi budžet punite isključivo i samo zaduživanjem. Ta zaduživanja će neko drugi morati da vrati.
Vi nemate nikakav koncept. Iz vaše priče se ne vidi nikakav jasan koncept ekonomske politike. Kakav ćete vi to ministar finansija biti?
Šta ste nam vi uopšte ovde rekli o tome? U čemu je razlika između vas i Diane Dragutinović? Zbog čega ona više nije na tom mestu nego ste sad vi tu, jako pametni i sposobni? Hoćete nešto da uštedite? Pa, u državi se ne štedi smanjenjem broja ministara i spajanjem ministarstava, zato što oni koji treba da izvrše posao ostaju na broju jer se poslovi nisu smanjili, način na koji ih vi vidite.
Oni koji od vas očekuju u inostranstvu, koji su vas i postavili, da rešite problem pozicije Srbije u međunarodnoj politici tako što ćete se defakto odreći Kosova i Metohije, a narodu Srbije prodavati praznu slamu o sjajnim danima koji nas čekaju u EU, ti isti ljudi od vas očekuju da budete mirni do 12. oktobra.
Taj mir, vaš unutrašnji mir, vaš unutrašnji spokoj do 12. oktobra, zahvaljujući stadijumu u koji ste Srbiju doveli, građani ove zemlje će platiti skupo i to svojim novčanicima, platiće svojim trbusima, zato što ste vi nesposobni da stvorite okruženje u kome može da privređuje, radi i zaradi i zato što ste nesposobni da toj istoj EU, s kojima treba da razgovarate, ne samo poslušnički da ispunjavate sve ono što vam kažu, postavite uslove za razgovor oko prostih stvari.
Pre neki dan sam u novinama pročitao, da li će biti istina ili neće, da ćemo dobiti standard za pljeskavicu i za kajmak. Ako je to to što nam vi nudite sutra, onda bolje da nam ništa ne nudite, podnesite ostavku i da odete, jer je to jedino rešenje za sve nas. Molim vas, hvala lepo, prijatno i doviđenja. Pozdravite se od svih nas.
Raspišite, predsednice, vanredne parlamentarne izbore. Raspustimo ovu vladu, nek ona podnese ostavku i neka dođu bolji dani za građane ove države.
 Prosto je nemoguće propustiti priliku da se nešto kaže o ovom amandmanu, zato što taj amandman u suštini otklanja ovu nemoguću situaciju u članu 4. predloga zakona.
Naime, da podsetimo na brzinu, ovim predlogom Vlada hoće da uradi sledeće – da legalizuje izvestan zavet ćutanja unutar same Vlade, u radu Vlade, tako što se ministrima i drugim funkcionerima Vlade zabranjuje da iznose u javnosti stavove koji bi bili suprotni stavovima koji su usvojeni na sednicama Vlade.
Izvinite, kako je moguće da u društvu postoje dva standarda – jedan za narodne poslanike, a drugi za članove Vlade? I jedni i drugi su javni poslenici, i jedni i drugi obavljaju posao za interes države. Znači, poslanik ima slobodan mandat koji isključuje mogućnost tzv. blanko ostavke da bi se zaštitio interes građana, a ministar ima obavezu da ništa od onoga što misli ne šušne u javnosti ukoliko bi to bilo drugačije od onog stava koji je usvojen glasovima na Vladi.
Mi nemamo kabinetski sistem. Kabinetski sistem nije formiran Ustavom Republike Srbije. I to nije jedina odredba, ima ovde još odredaba koje uništavaju ustavni sistem države. Prema tome, ovo zakon čini duboko protivustavnim i mene čudi kako na Zakonodavnom odboru ovo nije palo.
Znači, neophodno je ovu odredbu izbaciti, izbrisati iz zakona. I svaku odredbu koja diskriminiše ministra u odnosu prema Narodnoj skupštini, koja remeti odnos predsednik Vlade – ministar i Vlada – Narodna skupština. Nemoguće je da predsednik Vlade prema ministru ima određena ovlašćenja koja u našem ustavnom sistemu može da ima isključivo Narodna skupština. To je apsolutno nemoguće.
Šta vi hoćete ovim da postignete? Čudo. Evo juče smo videli za trenutak jednu kratku demonstraciju tog čuda, doduše na drugi način, ali, evo, tako bi to izgledalo u budućnosti.
Postoji neka prepiska između ministra i predsednika Vlade, juče smo to čuli, navodno je predmet te prepiske nekakva formalna ostavka, i mi ne možemo celo popodne juče da saznamo da li se to desilo ili nije i kakvog to značaja i značenje ima. Celo popodne juče smo izgubili na povredama Poslovnika raspravljajući oko toga da li je ministar, aktuelni, koji ovde sedi, podneo ostavku ili nije i, ako ju je podneo, kakvog to značenja ima. To je ono što je neverovatno.
Sad valjda taj isti ministar, plašeći se unapred zakona koji još uvek nije prošao, ne želi da kaže kakva vrsta prepiske je u pitanju, kakvog to smisla i značaja ima i u čemu se ona sastoji. Bolje bi bilo da smo to čuli u jednom trenutku ovde nego što smo imali tri sata gubljenja vremena juče po podne. Da li je to moguće? Da li možemo mi na normalan način da radimo u ovoj skupštini? Na šta to liči?
Najbolje rešenje za sve nas je da se manemo ćorava posla i da iz ovog zakona uklonimo ove ludačke odredbe, koje ne služe ničemu osim rušenju pravnog poretka. A to šta se ste vi u vlasti dogovorili kakav biste politički marketing da pravite tzv. rekonstrukcijom Vlade, prekrajanjem ministarstava, to tek ne vodi ničemu, jer građani ove države neće imati uskoro hleba da jedu, a vi se igrate političkih igrarija.
To je ono što je ovde najstrašnije od svega i što ne vodi ničemu. Da ste pametni, i za vaše dobro bi bilo da izbori budu što pre, da se ne bismo zanovetali oko ovakvih gluposti, a da ne pričam o tome da svaka glupost koju ovde napravite ostavlja nepovratne i teške posledice na poredak ove države.
Ovi razgovori su sjajni, nego bi bilo dobro da se mi vratimo na temu, zato što ono što je bilo pre sedam ili osam godina može biti interesantno za kafansku diskusiju, ali ono što je nama interesantno ovde, to je šta se danas dešava, kakvu vlast imamo u Srbiji i kakve zakonske predloge ta vlast nama dostavlja ovde u Parlamentu – koji dokazuju da je reč o potpunoj privatizaciji javnog sektora, ne u finansijskom smislu, nego u smislu privatizacije političke moći. Gledajte kakve mi dokaze ovde imamo.
U ovom članu 5, o kome je ovde reč (ne znam o čemu se maločas pričalo, ali znam šta je suština priče), postoji predlog koji kaže da generalnom sekretaru Vlade mandat prestaje postavljenjem novog generalnog sekretara Vlade, ostavkom ili razrešenjem.
Ko ne razume o čemu se radi, moram da mu objasnim. Mandat prestaje generalnom sekretaru Vlade, po sadašnjem zakonu, istekom mandata Vlade, ostavkom ili razrešenjem. Sad se odjednom kaže da modus prestanka mandata generalnog sekretara Vlade može biti postavljenjem novog. Kako je to moguće? Kako možete da postavite novog generalnog sekretara Vlade ako prethodnog niste razrešili?
Ali ja znam zašto ste ovo napisali. Zato što iz nekih razloga, krajnje unutrašnjih, imate potrebu da aktuelnog generalnog sekretara Vlade ne razrešite – ružno zvuči – pa biste vi da postavite novog generalnog sekretara Vlade, a da se prethodni smatra razrešenim.
Pa, ljudi, ne može tako, nema šanse da ovo… Mislim, može ovo da prođe, imate 126, minimalnu većinu, a imate i relativnu većinu za usvajanje zakona, ali kako je moguće da postavljate ovakve predloge? Imate li vi elementarni osećaj za stid? Imate li elementarnog osećaja za odgovornost kad nešto radite? Kako može ovako nešto?
Imate tu moć, predsednik Vlade ima tu moć, Vlada ima moć da postavi i razreši koga god hoće. No big deal, što bi rekli Amerikanci. Što to ne uradite? Zašto maltretirate Narodnu skupštinu? Zašto maltretirate građane Srbije, da njihovi predstavnici moraju ovakve gluposti da usvajaju? Zašto to radite?
To je aktuelna situacija. To je ono što mi trpimo. Zato što od svega pravite cirkus i haos, zato što od svega pravite marketing, zato što vas uopšte ne interesuje šta narod misli o svemu ovome, zato što kupujete vreme. U ime čega? U ime jeseni, što će na jesen da dođe šta – kandidatura za EU? Kakva crna kandidatura za EU pod vama? Kakva crna kandidatura? O čemu vi, ljudi, pričate?
Ovaj zakon predstavlja, kao što to uvek biva, politički preduslov da se koalicione stranke iz vlasti namire po resorima Vlade, da svako dobije ono što mu prema dogovoru pripadne i trebalo bi, da je sreće, da Zakon o ministarstvima posluži kao jedna tehnička osnova za kohezioni i vrlo dobar rad Vlade.
To je, međutim, sve ono što mi u ovom slučaju nemamo, jer ova vlada od 2008. godine ne funkcioniše uopšte. Ne vodi računa o državnom i nacionalnom interesu (štaviše, rasprodaje ga), nema ekonomsku politiku, što znači da ne vodi računa o privredi, ne vodi računa o stopi nezaposlenosti, nema nikakav program zapošljavanja, nema nikakav ekonomski program koji treba da posluži tome da u nekom periodu, koji Vlada sebi odredi kao period svoje aktivnosti, doprinese bilo čemu što će povećati standarda stanovništva.
To je ono što vama nedostaje od 2008. godine. A onda, kada su sve snage posustale, kada je energija pala na minimum, kada postoje ozbiljni politički problemi unutar same vlade, koja je bila doskoro pred potpunim raspadom, onda je neophodno da se napravi jedna marketinška strategija, da se na marketinški način pokrije ono što je ključni i suštinski nedostatak posla koji radite, odnosno ne radite.
I tako, Zakon o ministarstvima zapravo pravi jednu sliku potrebnog broja ministarstava i potrebnog broja resora, koji ćete vi između sebe podeliti. On je preduslov rekonstrukciji Vlade. Nekih imena u Vladi više nema, neka nova imena će doći sledeće nedelje i sve to mora nekako da se fizički i zakonski uklopi. Ovaj zakon je preduslov tog uklapanja koji vi radite.
Kakvog to smisla ima? Apsolutno nikakvog. Jedini pravi smisao u svemu ovome bi se našao kad bi ova vlada prestala da postoji. Jer čovek bez autoriteta, koji napaja sebe autoritetom iz Andrićevog venca, ne može uspešno da vodi ni ovu rekonstruisanu, ni smanjenu vladu po ministarskim resorima, ni veću vladu od ove. Ne može da vodi nikakvu vladu. Ne može da vodi upravu mesne zajednice, a kamoli vladu jedne države. I taj čovek, Mirko Cvetković, treba da podnese ostavku. To je jedino normalno razrešenje ove situacije.
Nova vlada se ne može formirati i treba da idemo na izbore. Ako je tačno da ova država gubi vreme, a sigurno je tačno da gubimo vreme već dve i po godine, ili tri, onda nama treba ne rekonstrukcija Vlade, nego nam hitno treba nova vlada, na osnovu novih izbora, koji bi verifikovali nov odnos snaga u Srbiji prema izbornoj volji građana, a ne prema ovom haosu i cirkusu koji danas imamo.
Šta mi ovde imamo u ovakvim predlozima zakona i kako na njih reagovati? Videli smo da se broj ministarstava smanjio na 17. Svako ko čuje da je broj ministarstava smanjen na 17, sa 20 i kusur, mora da postavi prosto pitanje – zašto ste to uradili? Da li imate odgovor na pitanje zbog čega je to urađeno?
Ja ga nemam, jer iz ovoga što ovde piše ne vidim nikakav koncept. Ništa se ne dešava. Ništa nam se ne predočava zbog čega bismo mi verovali da će sad rekonstruisana vlada sa smanjenim brojem ministarstava bolje funkcionisati nego ovaj karambol do sada. Nema nikakvog osnova za to. Šta će da bude? Jeftinije? Ekonomičnije? Kako? Objasnite nam kako.
Ako neko ne zna, ja ću to da vam objasnim vrlo prosto i jednostavno. Ne zavisi trošak države od broja ministarstava, nego od načina organizacije državne uprave, da li je ona jeftina ili nije. To što ćete smanjiti broj ministarstava na 17, uopšte ne znači da će broj izvršilaca posla za potrebe državne uprave biti manji. To što ćete smanjiti broj ministarstava na 17, znači da ćete smanjiti za 4-5 plata (čak ne ni za toliko, nego za 3-4 plate) troškove Vlade i ništa više. Čak nećete otpustiti ni sekretarice, zato što će one dobiti neki drugi posao. Nećete smanjiti ni broj vozila.
To su, naravno, sve demagoške gluposti, ovo što pominjem, ali mora tako na demagošku glupost koju smo dobili. Ne mogu da shvatim šta se postiže bilo kakvim ozbiljnim predlogom amandmana na ovakav neozbiljan predlog zakona? Kako znamo koja je to mera? Pa, mi ovde vidimo da je spojeno sve i svašta, bez ikakvog rezona, samo iz političkih razloga. Nema koncepta, nema cilja u svemu ovome.
Mi smo razmišljali da li da podnesemo neke amandmane, prosto zbog rasprave, dobili bismo po dva minuta na svaki, i onda smo i podneli neke amandmane, pa smo u poslednjem trenutku od toga odustali. Zašto? Zato što su ti amandmani čist sarkazam na ovo što smo dobili, sarkazam na sarkazam, i onda smo na kraju razmišljali da će, ako ti amandmani stvarno ostanu u proceduri do kraja, neko pogrešno razumeti.
Sada ih nema u proceduri, ali ćemo ih vrlo jednostavno prepričati, bez obzira što nisu u proceduri, aludirajući pre svega na amandman o kojem raspravljamo sada, koji je, naravno, ozbiljan, daje predlog da se smanji sa 17 na 12. Sve je to legitimno, ali čemu? Gde je tu cilj? Gde je tu ušteda? Gde je tu ekonomska logika?
Nismo dobili ni jedan jedini argument, sem argumente za suprotno, da će ovde bilo šta dobro funkcionisati. Sve što se juče po podne dešavalo u Parlamentu, ceo ovaj dijalog između LDP i ministra koji ovde zastupa Vladu a u nekoj je tehničkoj ostavci, govori o nerazumevanju suštine, o nerazumevanju odnosa Vlade prema Parlamentu, o nepoštovanju institucija.
Prvenstveno mora da se poštuje institucija koja je izabrala jedan državni organ. Ne može biti obrnuto. Kako možemo da skrivamo činjenice jedni od drugih? Na šta to liči? Kako možemo da dobijemo pismo predsednika Vlade gde se objašnjava kako će namerno da prekrši Ustav i zakon i još smatra da je, ako Skupština ne uvaži njegov stav o kršenju Ustava i zakona, onda Skupština neozbiljna i ruši sopstveno dostojanstvo? Pazite, on nam još drži predavanje. I to je ta vlada koja se ovde rekonstruiše pod vođstvom tog predsednika Vlade, koji je inače marioneta Andrićevog venca. Na šta to liči?
Mi smo predložili amandman tako da se smanji broj ministarstava na tri, pri čemu uvažavamo Ministarstvo finansija, koje može istovremeno i predsednik Vlade da drži, zato što ste takav zakon predložili. Na šta to liči? Naravno da je to cirkus, naravno da je to skarada, naravno da taj predlog nije bio ozbiljan i zato smo ga formalno i povukli, ali smo razmišljali o tome da ga održimo do kraja. Pa ipak, nećemo mi da doprinosimo tome da ovaj dom bude do kraja neozbiljan.
Ozbiljno smo razmišljali da se do kraja tako našalimo i da taj predlog ostane u proceduri do kraja. Svejedno, bio je podnet, povučen je, nalazi se u arhivi; koga zanima, može da pogleda. Bez obzira što se o njemu neće, naravno, glasati; bilo bi besmisleno. A u tom obrazloženju lepo stoji da Vlada od tri člana može biti ekonomičnija i bolja nego Vlada od 17, kao što Parlament može verovatno biti ekonomičniji i bolji da ima 12 poslanika umesto 250.
Znači, mi ne samo da trpimo efekte loše vlade, koja uništava zemlju i privredu već dve i po ili tri godine, što će sigurno još godinu dana činiti onako tek, nego moramo da trpimo njenu naopaku logiku, koja je inače u narodu poznata kao logika ''šorom šajke, a Dunavom čeze'' i, na kraju krajeva, posle svega toga i posle sve te naopake logike moramo da trpimo i pogubne negativne posledice još najmanje godinu dana. Zašto?
Zašto to neko radi sopstvenoj državi? Kako je moguće da neko nema elementarnog osećaja za stid kada mu je posao potpuno propao, ne radeći ništa ili radeći naopako tri godine, da želi za sebe da zadrži poziciju još, u ime toga što će se na jesen otvoriti mogućnost kandidature Srbije za EU? U to ime da građani Srbije trpe i da im bude sve gore i gore iz dana u dan, zato što niko ne može da vodi računa o njihovim svakodnevnim elementarnim potrebama? Je l' to cilj? Je l' to bio cilj svega ovoga?
Zaista je vrlo teško na ozbiljan način raspravljati o predlogu koji smo dobili. On je isključivo i samo refleksija najobičnije političke igrarije i trgovine unutar vladajuće koalicije da bi ona mogla da preživi do određenog datuma. Zašto? Zato što i to smatraju svojim marketinškim potezom. Taj datum nije ništa realno, on je takođe samo goli marketing. Od toga se ne živi. Od toga ljudi ne mogu 'leba da jedu.
Ljudima treba neko ko je odgovoran, ko će da stvori mogućnosti za posao, ko će da stvori mogućnosti da oni koji su socijalno ugroženi dobiju svoj novac, a taj novac se neće uštedeti tako što ćemo uštedeti četiri plate godišnje. O čemu vi, ljudi, pričate? Kako vas nije sramota? Uradite ono što pošten svet u ovakvim situacijama i okolnostima mora da uradi.
Propala je politika koju ste vodili. Doveli ste državu na ivicu potpunog kolapsa. Uradite ono što normalan čovek u toj situaciji treba da uradi – povucite se s vlasti, dopustite da građani na izborima organizuju drugačije ovaj parlament, naprave drugačiju političku podelu i da se formira drugačija i odgovorna vlada.
 Dobacuju da se odmah kaznim. Polako, prvo da kažem.
Mislim da je ipak povređen član 27. Samo bih želeo da skrenem pažnju na to da predsedavajući treba da vodi sednicu, a ne da teroriše narodne poslanike.
 Mislim da se, po amandmanu, pre javio Jovan Palalić. Je l' tako?
Malo ću o ovom članu 4. i amandmanu na taj član 4.
Kažu da su se javili po Poslovniku.
Poštovani poslanici, moram nešto da pitam premijera, odnosno predsednika Vlade Mirka Cvetkovića, zato što je ovde reč o jednoj vrlo interesantnoj stvari. Naime, pre nekoliko dana, odnosno prošle nedelje, konstatovana je ostavka pojedinih ministara iz Vlade.

Predsednik Vlade, prema Zakonu o Vladi, i to stavu 2. člana 25, ima obavezu da predloži nove ministre Narodnoj skupštini u roku od petnaest dana. Kao što znate, taj rok ističe u utorak.

U Ustavu, u članu 133. stoji da je predsednik Vlade dužan da po prestanku mandata članova Vlade zbog podnošenja ostavke ili razrešenja u skladu sa zakonom pokrene postupak za izbor novog člana Vlade.

Dakle, taj postupak mora biti pokrenut do utorka. Šta je tu problem? Tu je problem što već sa današnjim datumom, danas je četvrtak, 3. mart, mi već sada znamo, i nema šanse da dokažete drugačije, da predsednik Vlade ide u kršenje Ustava.

Zašto u kršenje Ustava? Ako Ustav određuje da se ima, po proceduri i na način utvrđen zakonom, sprovesti postupak predlaganja ministara, a zakon na koji Ustav upućuje utvrđuje rok od petnaest dana, onda je to kršenje i zakona i Ustava.

Kako znam da će do toga doći? Vrlo jednostavno: ili će se prekršiti zakon i Ustav, ili i zakon i Ustav i procedura parlamenta. Mislim da će biti ovo drugo, jer mi nije jasna jedna stvar – ako se ide u rekonstrukciju Vlade smanjenjem broja ministarstava, kao što je najavljeno, ako se ide na to da se biraju novi ministri, ali ne po šemi koja postoji po postojećem Zakonu o ministarstvima, onda je, da bi se dostavila nova imena ministara parlamentu, neophodno promeniti Zakon o ministarstvima.

Da li predsednik Vlade Mirko Cvetković... da li ste ga vi obavestili, predsednice Narodne skupštine, o tome kakva je procedura zakonska, kakva je procedura po Poslovniku za donošenje zakona? Potrebno je da zakon stigne na vreme, da prođe određeno vreme do početka pretresa od momenta kada zakon bude dospeo u Narodnu skupštinu, potrebno je da Narodna skupština prvo raspravlja u načelu, pa da prođe određeni rok da bi se raspravljalo u pojedinostima, jer je to zakon podložan amandmanima, pa tek kada taj zakon bude objavljen u „Službenom glasniku Republike Srbije“ može da se dostavi predlog ministara u skladu sa tim zakonom. Jer, kako možemo dobiti predlog novih ministara, ako zakon o ministarstvima, koji reguliše koja su ministarstva i koje su nadležnosti, nije stupio na snagu?

Ne možemo dobiti istovremeno te predloge, jer ako prvi predlog dobijemo ovde, u Skupštini Srbije pre nego li bude zakon stupio na snagu, on nije validan, nije važeći.

Drugim rečima, na osnovu ovoga što sam izneo, jedini način da se ovde ispoštuju Ustav i zakon je da taj predlog već danas ovde bude, zakon o ministarstvima. Kada se to završi, imate vikend ispred sebe, imate petak, subotu, nedelju i ponedeljak, i onda možemo da budemo sigurni da ćemo ovo stići da uradimo.

Ono u šta nisam siguran, prema svim najavama koje imam do sada, a to je pitanje za vas, predsednice Narodne skupštine, šta mi sutra radimo? Cela Skupština bruji o tome da sutra parlament neće zasedati, a ako je to tačno, da li ćemo zasedati u subotu? Jer, ako zaseda u nedelju, to je već kasno. Hajde da vidimo šta je naš plan, šta mi radimo da se ne prekrši Ustav i zakon. Ja se kladim da će biti ovako kako sam rekao i da se ništa od ovoga neće promeniti, kao što sam sada izgovorio.

To mene zanima i zanima me da premijer odgovori na ovo pitanje, ako može pisano, ili neka se osvrne makar na ovo što sam danas rekao onog dana kada bude ovde pred nama i kada bude branio svoje predloge. To mi nije jasno, i bilo je nemoguće da se ovo ne pita u situaciji koja postoji.

Premijer ide po Kopaoniku, reklamira se, slika, dobija grdnje od privrednika i istaknutih ekonomista za propast ekonomske politike srpske vlade...

(Predsednik: Vreme.)

Hvala vam. Umesto da je sedeo i završavao ove poslove i razmišljao o tome kako da ispoštuje Ustav i zakon, on se tamo slika.
 Predsednice, poštovane kolege narodni poslanici, ovde smo suočeni sa jednom vrstom naknadne pameti. Pre oko godinu dana donet je Poslovnik, tako što je nametnut, tankom skupštinskom većinom, ostalim narodnim poslanicima i građanima Srbije. Danas imamo izmenu Poslovnika, koja treba da spase nešto što je crno i najcrnje moguće bilo napisano pre godinu dana na ovom mestu u članu 237.
Inače, nikada do ove promene ne bi došlo, niti bi vladajućoj većini ikada palo na pamet da izmeni bilo šta u Poslovniku da nije bilo vršenja pritiska.
Ovde postoji nekoliko interesantnih stvari u ovom predlogu i vrlo zanimljivih u načinu na koji se reaguje, a na to moramo da ukažemo prosto zbog javnosti, a i zbog svih nas koji sedimo ovde da malo razmislimo o svemu tome.
Prema tome, nesumnjivo je da je promena koja je izvršena da je izvršena na pritisak Evropske komisije. Da je bilo koji "pritisak" ili sugestija, dakle, da je to došlo od strane bilo kojeg poslanika koji ne pripada vladajućoj većini, pa čak i neko ko pripada toj vladajućoj većini, ne bi postojala politička volja da se bilo šta ovde promeni. To je suština.
Dakle, ono što je ovde nesporno, imali smo lošu odredbu i što je, takođe, nesporno, ova odredba koja je sada predložena, od strane vladajuće većine, popravlja stvar. Prema tome, to je ono što je nesporno. Al, 'ajmo sada da vidimo šta se ovde menja i šta je suština svega ovoga.
U članu 237. Poslovnika, važećeg, koji je nametnula tanka vladajuća većina celom parlamentu, u stavu 1. stoji: ''Predsednik Narodne skupštine dostavlja izveštaje koji su državni organi, organizacije i tela, u skladu sa zakonom, podneli Narodnoj skupštini, narodnim poslanicima i nadležnom odboru.''
Pa se, onda, tu objašnjava šta sada radi nadležni odbor i Narodna skupština sa tim izveštajima, i na kraju tog člana 237, u nekim pobrojanim tačkama, stoji, još uvek – da nadležni odbor može da ''ne prihvati izveštaj'', između ostalog, stoje i druge stvari šta sve radi, ali može i ovo, da ne prihvati izveštaj tog regulatornog tela, kako ga mi zovemo, ili nekog drugog nezavisnog tela ''i pokrene postupak za utvrđivanje odgovornosti funkcionera u državnom organu, organizaciji, odnosno telu.'' To "i" podrazumeva kumulativnu radnju, neprihvatanje izveštaja, kumulativno podrazumeva i pokretanje postupka odgovornosti. To je, praktično, likvidiranje nezavisnog položaja tih tela, koji su zamišljeni kao nezavisno telo. Sada moram nešto o samim regulatornim telima.
A, sada moram da kažem nešto o nezavisnim regulatornim telima. Pojava nezavisnih regulatornih tela ili drugih posebnih državnih organa ili organizacija u društvu je novijeg datuma, a kada to kažem, mislim na nekoliko decenija iza nas, jer to je jedna nova tradicija i evropskih sistema i nekih drugih sistema u svetu, koja praktično ustanovljava nešto što malo izlazi iz okvira vizije – tri nezavisne vlasti. Imamo zakonodavnu, izvršnu i sudsku, i sada imamo jednu posebnu pojavu organa i organizacija, koje nisu ni izvršna vlast, niti su prosta produžena ruka zakonodavne vlasti, odnosno Skupštine koja ih bira.
Naravno, sistem podele odgovornosti i potpune nezavisnosti ne postoji nigde u svetu, to je jedna fikcija, ali tendencija da određena tela deluju nezavisno jeste vrlo važna i mora da se čuva do kraja, upravo zbog zamišljene funkcije tih tela. Da bih bio jasniji o čemu se radi, da kažem, vrlo prosto, Skupština kao takva, istorija je pokazala, nikada nema sama po sebi dovoljne mehanizme kontrole da bi kontrolisala izvršnu vlast u određenim segmentima ili određene delatnosti od izuzetnog javnog značaja, kao što je informisanje. Nema dovoljno mehanizama, zato što po svojoj prirodi kako su skupštine konstituisane, pa i naša, šta god ovde da preduzmemo, šta god da napišemo u Poslovniku, ne postoji dovoljno elemenata koji bi mogli da izvrše tu vrstu kontrole i zaštite.
I novija istorija parlamentarizma i demokratije pokazuje da je neophodno da postoje takva tela. Da bi ona, ta tela, imala nekog smisla, neophodno je da zaista poseduju visok stepen nezavisnosti u radu, sa jednim jedinim izuzetkom, da onaj ko je birao to telo – može i da postavi i da razreši rukovodioca tog tela, a, pri tom, odredbe o postavljenju i razrešenju, moraju sa aspekta samovolje Parlamenta biti vrlo restriktivne.
Dakle, ne može svaki put kada kome padne na pamet ili se neko nekome ne sviđa, da bude razrešen, nego smisao formiranja tih tela mora biti drugačiji.
Postoje različite mogućnosti za formiranje tih tela. Mi smo odabrali jedan sistem koji po meni nije najbolji. Zašto nismo odabrali sistem da regulatorna tela, ovo je neko vajkanje, ovo je, možda, neki predlog za ubuduće, za neka kasnija vremena, budu birana nekom kvalifikovanom većinom u Narodnoj skupštini, koja bi podrazumevala da se za izbor tela mora postići konsenzus između vlasti i opozicije. To bi onda imalo punog smisla. Nema to svuda, ali ima primera.
Dakle, šta je ovde glavni problem? Problem je u tome što ta nezavisna državna tela, ako nisu slobodna, i ako rade pod pritiskom, ne mogu da obave svoju osnovnu funkciju.
Daću vam jedan prost primer, imamo Državnu revizorsku instituciju koja ima obavezu da nadgleda ispoljavanje određenog segmenta izvršne vlasti, koji se pre svega tiču utroška finansijskih sredstava i budžetskih sredstava. Kada uoči nepravilnosti, Državna revizorska institucija reaguje i u javnosti i prema određenom državnom organu i, naravno, obaveštava Skupštinu o tome.
Zamislite, pošto se svaka državna vlast formira tako što postoji vladajuća većina koja uvek obrazuje tu državnu vlast, pre svega, izvršnu vlast, ako je Državna revizorska institucija nezavisna i dostavi negativan izveštaj o radu određenih državnih organa, pre svega, ministarstava, to se po političkoj prirodi stvari neće svideti vladajućoj većini. Po toj nekoj inerciji, vladajuća većina bi onda mogla da se svaki put naljuti na državnog revizora, da ne usvoji njegov izveštaj o tome da jedno ministarstvo radi naopako i da smeni državnog revizora; prosto kao pasulj.
Šta nas sprečava da to uradimo? Možda malo blama od takvog postupka, možda bi bilo bolje da razmislimo, da se ne svađamo sa državnim revizorom tek-tako, jer ne gledamo mi sami sebe, nego nas gleda još neko sa strane, pogotovu neko do kome je ovoj vladajućoj većini mnogo stalo, a to je Evropska komisija. Prosto, ne možemo imati neodržive odredbe u našem zakonodavstvu, pa ni u Poslovniku, koje stimulišu takav naopak odnos prema tim nezavisnim telima. U tom smislu, ova izmena je povoljna, zato što jednu prethodnu lošu odredbu stavlja van snage.
Ali se postavlja pitanje, odakle naknadna pamet, kako to tada neko ko je pisao Poslovnik nije video, a mi iz opozicije ga nikako nismo pisali, niti smo učestvovali u glasanju, kako je moguće da je potrebno da neko iz Evropske komisije nekome signalizira da tu postoji problem?!
Ja čak i ne verujem da se ova izmena vrši iz dubokog uverenja onih koji sede na strani vladajuće većine da je ovo korektno i neophodno, nego to rade zbog toga što im je rečeno da to mora da se uradi. To što obrazloženje pije vodu, ne znači da je neko ko organizuje posao vlasti u Srbiji duboko i u srcu saglasan sa tim obrazloženjem, nego zna da to mora da uradi.
Interesantno je da u Predlogu ovog propisa, u obrazloženju, negde, na kraju, V glava, Usklađenost odluke sa propisima Evropske unije, stoji: ''Ne postoji obaveza usklađivanja Poslovnika, kao internog akta Narodne skupštine, sa propisima Evropske unije.'' Pri tome, u Upitniku, koji je došao od strane EU, postoje pitanja koja se tiču uređenja rada Parlamenta i direktno Poslovnika. I kada smo dobili primedbu od Evropske komisije, dobili smo primedbu u odnosu na ovaj deo koji se upravo tiče sadržaja Poslovnika. Dakle, to jeste formalno tačno što je napisano, ali suštinski nije tačno i govori o potpunoj neodgovornosti onih koji većinom glasova u ovom Parlamentu donose propise, pa makar to bio interni akt, i njihovom načinu razmišljanja, generalno.
Kada smo upozorili da je Poslovnik akt koga valja uvek, ako je moguće, doneti konsenzusom, a ne bežati od toga, takav argument je ovde dočekan sa nipodaštavanjem. Znam ja da vladajuća većina uvek može sve, ko god da je u njoj, pa da je i moja politička stranka u nekoj vladajućoj većini, ali postoje određene odluke, postoje određeni akti za koje se zato i traži da budu donete širim konsenzusom, upravo zbog toga da bi se ovakve situacije izbegle. Neka nije ova priča, neka je neka druga priča, pa ćete videti koliko tu propusta i nedostataka ima.
Mi smo, recimo, dobili ovaj spisak ko će da govori u Narodnoj skupštini, redosled prijavljenih diskutanata, i u tom redosledu prijavljenih diskutanata pored imena i prezimena stoji zagrada u kojoj treba da piše "za" ili "protiv", što znači da se izjasni prijavljeni diskutant da li će biti "za" ili "protiv" predloženog teksta odluke, jer Poslovnik predviđa kriterijum po kome se diskusije smenjuju, jedna "za", druga "protiv", kako bi se napravio balans u toku rasprave.
Onda je svojevremeno utvrđeno, od strane onih koji su pisali ovaj sadašnji poslovnik, da ima situaciju da neko ne napiše da li je "za" ili "protiv". Onda je nađemo solomonsko rešenje da ti koji se nisu izjasnili da li su "za" ili "protiv" budu stavljeni na kraju liste. Neko je pomislio u jednom trenutku kako je to genijalno rešenje i to sad imamo objavljeno u "Službenom glasniku Republike Srbije" i taj poslovnik imamo na snazi – i, evo do čega to u praksi dovodi.
Imate ovde imena iz različitih političkih stranaka, imate imena iz stranke koja je predlagač teksta ove odluke. Piše ime narodnog poslanika koji pripada ZES-u, koji predlaže ovu izmenu Poslovnika, a u zagradi stoji bez oznake "za" ili "protiv". Zašto? Zato što su čuli ili videli da su ostali podneli predlog bez oznake "za" ili "protiv", pa da ne bi došlo do koncentracije broja poslanika na jednom mestu koji su bez "za" ili "protiv", onda i oni koji su za ovu odluku, očigledno, jer sami predlažu, napišu da ne znaju da li su "za" ili "protiv", prosto, da se ne bi poremetio redosled i balans. Da li je to normalna odredba Poslovnika? Evo, vidite da u praktičnoj primeni to nema veze. E, o tome se radi.
Kada je reč o ovoj odredbi člana 237, i naknadnoj pameti, ovaj primer pokazuje, samo vam na ovo Evropska komisija još nije skrenula pažnju, recimo da ih ne interesuje, koliko je loše kada se jedna odredba Poslovnika ili Poslovnik uopšte donosi bez ozbiljnog razgovora, prijatnog tona u tom razgovoru, jer je ovo nešto što se ostavlja za kasnije, za buduća vremena, između ne onih koji sebe smatraju ili jesu vladajuća većina i ostatka poslanika u parlamentu. Zato je važno da se o ovim stvarima ozbiljno razgovara. Mi iz Demokratske stranke Srbije nismo učestvovali u radnim grupama za izradu Poslovnika, zato što je od početka manir ili način na koji je htela da se nametne rasprava o promeni Poslovnika bio naopak.
Ne kažem, druge grupe možda jesu učešćem htele da pokažu, eto, kako, ulažemo napor, pa nismo u tom naporu uspeli, pa je na kraju došlo do preglasavanja. Naša metodologija je bila sasvim druga i pokazalo se da smo u pravu. Da je i jedna opoziciona grupa glasala za ovaj poslovnik, nakon učestvovanja u radu te grupe, pokazalo bi se da DSS nije bila u pravu. Onda bi neko mogao da kaže – DSS nije bila u pravu što nije učestvovala u grupi za izmenu Poslovnika, jer je, eto, neka druga poslanička grupa opozicije učestvovala i došla je do zaključka da je tamo nešto napravljeno što je prihvatljivo. To se nije dogodilo. Vladajuća većina je sama, dogovorom između sebe samih, postigla ovaj Poslovnik i mi nismo u tome učestvovali.
Dakle, ovo što je ovde napisano jeste mnogo bolje od onoga što je pisalo, ali i sada kada je napisan ovaj predlog i on je nemušt, loš i ne zaslužuje pažnju kao prema predlogu koji ima neku ozbiljnu zasnovanost, pre svega, u pravničkom znanju, u znanju pisanja propisa ili jezika kojim se tekst piše.
Sada ću vam to dokazati na prostom primeru. Na početku sam vam pročitao 1. stav člana 237, koji kaže: ''Predsednik Narodne skupštine dostavlja izveštaje koji su državni organi, organizacije i tela, u skladu sa zakonom, podneli Narodnoj skupštini, narodnim poslanicima i nadležnom odboru'', pa se dalje razrađuju te odredbe. Onda se dodaje član 237a, nakon brisanja ove sporne odredbe, da bi se objasnilo šta se zapravo sada dešava sa tim izveštajem, konkretnije, tih tela. Onda se navodi, kaže: ''Izveštaj koji, u skladu sa zakonom, Narodnoj skupštini podnosi nezavisni državni organ'', pa se navode njihovi poslovi, ''koji štiti prava građana i kontroliše rad organa državne uprave, organa nadležnog za pravnu zaštitu imovinskih prava'', zatim, ''obezbeđuje pravo na dostupnost informacija od javnog značaja'' i tako dalje, ''obavlja reviziju javnih sredstava'', što je DRI, i tako dalje.
Zašto se to piše? Zašto nekom treba da napiše u odredbi Poslovnika navođenje poslova državnih nezavisnih revizorskih tela? Zašto se to radi? Postoji način nomotehničke prirode kojim je to rešeno u članu 237. vrlo ispravno. Ovde treba samo razraditi te odredbe, a ne pisati svašta, jer to prvo i načelno u nomotehničkom smislu nije ispravno, može sutradan, za dva meseca, da dođe do izvesne promene u toj oblasti, povećanja broja poslova, njihovog smanjenja ili drugačijeg regulisanja ili drugačijeg preimenovanja, nakon čega treba verovatno opet da izvršimo izmenu Poslovnika da bi se to popravilo.
Poslovnik nije zakon koji reguliše odnos tih organa i Narodne skupštine, to treba da se čini u određenim propisima koji regulišu izbor i obrazovanje takvih institucija. Tome nije mestu u Poslovniku, Poslovnik sadrži minimalne odredbe koje regulišu ponašanje naših skupštinskih tela u odnosu na svoje obaveze. Ovde dolazi do preterivanja. Ovo, takođe, nije normalno što je napisano, premda je intencija i ono što je urađeno daleko bolje od onoga što piše u postojećem tekstu.
Dakle, i ovu odluku o promeni i izmeni Poslovnika dobili smo tako što se napravila komisija, opet parlamentarna komisija gde je trebalo da budu uključeni predstavnici različitih političkih stranaka, da bi se došlo do ovog rešenja. To se uvek desi tako što vladajuća većina dobije pritisak ili neku strašnu čežnju da napravi određenu promenu, da bi legitimisala sebe sa odlukom koju donosi pozove sve da dođu, moje kolege iz drugih stranaka koje ne vide začkoljicu natrče, dođu i učestvuju u radu, od onoga što oni tamo kažu verovatno neće biti ništa na kraju u realizaciji same odluke. Stvori se privid zajedničkog posla i idemo dalje.
Ovo nije kritika konkretnog teksta koji je pred nama. Nadam se da smo se tu razumeli. Može se i on kritikovati, može se bolje napisati ovo što je napisano, ali ovo je kritika manira ponašanja, pogrešnog načina rada koji je ovde zastupljen od strane vladajuće koalicije.
Dakle, to je nešto što je apsolutno neprihvatljivo i to je razlog zbog čega mi formalno ne učestvujemo u poslovima koji se tiču izmene Poslovnika, sem kada bismo bili uvereni da će se odnos prema ovoj stvari postaviti bitno drugačije. Nas očekuje, što zbog nekog pritiska, što zbog pritiska realnosti, još ko zna koliko izmena ovog poslovnika koji je pre godinu dana donet, ne zbog toga što će se stvari i okolnosti promeniti, nego zbog toga što neko ko je navrat-nanos nešto pisao, prosto kada je pisao nije video, a nije video zbog toga što nije hteo da razgovara. To je suština priče o svemu ovome. Hvala. (Aplauz)
Samo dve stvari. Prva, kada se definiše pitanje većine koje sam ovde postavio, potpuno je svejedno da li izvršna vlast ima manjinsku podršku u parlamentu. Važno je da se odluke u parlamentu donose većinom glasova, po proceduri koju Poslovnik predviđa i to definiše skupštinsku većinu. Kada govorim o vladajućoj većini mislim na skupštinsku većinu, tako da je ta primedba potpuno bespredmetna.
Druga stvar, kada je reč o suštini ovoga oko čega se očigledno nismo dobro razumeli, kada kažem da postoji naknadna pamet, možda to malo rogobatno zvuči, možda nekome zvuči uvredljivo, prihvatam to, ali kada govorim o naknadnoj pameti u odnosu na dokument koji je donet i koji smatram lošim, a koji ne smatram samo ja lošim, nego i različite institucije, zaključno sa tom istom Evropskom komisijom koja očigledno vrši pritisak, neumesno je porediti tu situaciju i način na koji je taj dokument donet sa dokumentom koji je Ustav zemlje i koji je donet konsenzusom, kao što jeste ispravno rečeno maločas u replici predlagača, a da se pri tom te dve stvari porede i da se kaže – ovo je doneto konsenzusom, pa ne valja; ovo je doneto preglasavanjem, pa isto ne valja. Pa, nije tačno! Ono što je doneto konsenzusom, u osnovi valja, a ono što biste vi da menjate u aktu koji je donet konsenzusom i što vi tvrdite da ne valja, svodi se na rastakanje države, svodi se na objektivni strah od vaših postupaka koji treba da razore državno tkivo, da pretvore Vojvodinu u nešto što ne bi smela ni da bude ni po sadašnjem Ustavu, a i po zakonu, kakav ste vi doneli ''naopak'' u parlamentu, a tek šta ćete napisati u Ustavu, mogu da zamislim. Šta će biti sa KiM, šta će biti sa drugim stvarima?
Da li vi mislite da Ustav Republike Srbije mora da poprimi neke druge razmere osim demokratskih? To je ono za šta se, takođe, na vas vrši pritisak, to je ono gde vi radite, takođe, pod spoljnim pritiskom…

Whoops, looks like something went wrong.