Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Miloš Aligrudić

Miloš Aligrudić

Nova Demokratska stranka Srbije

Govori

 Hajde da probam u deset sekundi. Dakle, mislim da je ovo rešenje licemerno, jer ako ste, s jedne strane, dozvolili, legalizovali, davno legalizovano, to nije izmenjeno, dopunski rad koji je praktično izvor svakojake korupcije. S druge strane, dajete jedno vrlo usko tumačenje kad je reč o volonterskoj praksi u humanitarne svrhe. To je prosto neshvatljivo. Zašto ne prihvatite ovaj amandman?
 Statistički podaci govore da je u Srbiji za 30% stopa rađanja ispod one koja je prihvatljiva za obnavljanje stanovništva. To su tačni podaci. Ako znamo to i znamo da se suočavamo sa belom kugom u ovom trenutku, onda je zaista prosto ne shvatljivo da već duže vreme, mesecima u zakonu ove države ne postoji nešto što je prioritet sve  vreme, a to je borba protiv te bele kuge.
Kako je moguće da tek u nekoj posebnoj kategoriji zdravstvene zaštite, sa svega 65% bude dijagnostika i lečenje steriliteta? To je za našu državu i za naše uslove apsolutno neprihvatljivo.
Iskoristili smo ovu priliku da ovim amandmanom, koristeći činjenicu da je već predlagač zakona intervenisao u članu 16. da mi ovde dodatno intervenišemo i premestimo tu kategoriju iz poslednje grupe, od 65% osiguranja na 100% osiguranja u prvu grupu jer to vuče za sobom određene reperkusije u samom fondu i načinu na koji se prava njihova akta i načini na koji će se kasnije ti problemi tretirati, uključujući i ono što proističe iz toga, a to su eventualne veštačke oplodnje ili drugi načini produžetka vrste.
To je ono što je za nas jako važno i zato smo podneli ovaj amandman. Voleli bi smo da imate razumevanje za to, kao što ste imali razumevanja da se u zdravstveno osiguranje ubaci i neophodna promena pola, pa valjda možete da ubacite i ovakvu stvar koja je bitan za opstanak stanovništva.
Član 107, znate kada je reč o uvažavanju drugih i dostojanstva moramo voditi računa onome šta se izgovori, pa biti pažljiv i pratiti šta drugi kažu, znate predsedavajuća.
Kada smo govorili o bilo kakvoj formi u kojoj treba uvažiti realnost pa prekinuti ovo što je u toku zbog te realnosti, onda logiku i svaku elementarnu krše oni koji govore mimo realnosti, a ne mimo dnevnog reda. A kada se govori već o brojkama 84 , biću kratak i završavam sada, 84 kao neki uslov, potpisi i slične stvari, dajte da ne budemo takvi mangupi svi zajedno. Hajde da skupimo tih 84, Skupština ima 250 poslanika, ne biram dame i gospodo s kim ću skupljati te potpise. Meni su i potpisi DS sasvim u redu i SPO, i SPS i SRS i SNS, pa čak i LDP,ako će to doprineti tome da se neka stvar raspravi i da budem ovde.
O tome je reč, tako da vas molim da se izvrtanjem onoga što je izrečeno, ne vređaju poslanici i dostojanstvo naše, ovog doma i onih birača koji su birali nape političke stranke. Vrlo dobro znam šta je izgovoreno od strane DSS, a navođenje okolnosti i činjenica koje svi gledaju preko televizije nego ovo naše zasedanje, pitajte malo prijatelje, rođake, ljude koje poznajete, da li gledaju ovo. Ne, nego prate vesti, šta se dešava dole. O tome je reč, nema tu nikakve zloupotrebe i što se mene tiče, mi stvarno u ovome nećemo dalje učestvovati jer nema smisla. Nema smisla, hajte nešto konkretno da uradimo.
 Da se nastavim na ovo što je koleginica Vojić-Marković rekla.
Dakle, ako je nekom daleko da dođe iz Subotice u Beograd da polaže ispit pred stručnom komisijom, jednako je tako daleko, gospodine Mrkonjiću, nekom iz Prijepolja i nekom iz Leskovca. Zašto onda ne napravite odredbu zakona koja kaže da će načelnici opštinskih uprava određivati ko komisiju, zavisno od toga gde ko živi i gde ko stanuje, pa će tako svima biti lakše? Zašto sekretar ili načelnik uprave u Beogradu ne obrazuje tu komisiju? Hoćete li mi reći da li je to zbog specifičnosti nadležnosti Vojvodine, zbog zakona koji je leks specialis?
Sigurno vam je poznato da Vlada priprema i zakon o javnoj imovini. Samo fali još taj klin u mrtvački kovčeg Srbiji i da se svi rasturimo i raziđemo. Samo još to nedostaje, da proglasite svu imovinu na teritoriji jedne autonomne pokrajine imovinom te autonomne pokrajine i doviđenja, završili smo diskusiju. Republika Srbija neće više ništa imati svoje, a odatle do otvorenog zahteva za nezavisnošću je pola koraka.
Morate voditi računa o takvim stvarima kada je reč o pisanju i ovakvih zakona. Ovaj član 23. deluje – u redu je, postoji pokrajina, pa sada da ne bi komisiju obrazovao ministar za celu teritoriju Srbije, pustimo to nadležnom sekretaru sa teritorije AP Vojvodine. To, verujte nije korektno. Bolje bi bilo da prihvatite naš amandman, da se komisija obrazuje od strane ministra.
Donesite podzakonski akt na osnovu koga će ta komisija biti i dekoncentrisana na određene delove teritorije, ukoliko vam je to drago, ali to mora biti komisija, republička komisija koju obrazuje ministar.
 Član 27. Način na koji se vodi ova sednica, po meni, nije adekvatan. Imam pravo da iznesem i razloge zbog čega mislim da je to tako, pa vas molim da me saslušate.
Mislim da okolnosti pod kojima se vodi današnja rasprava o Zakonu o energetici, koji je izuzetno bitan za sve nas, jednostavno nije odgovarajući.
Mislim da oni koji organizuju vođenje sednice Skupštine, a vi ste trenutno u ulozi nekoga ko predsedava i zamenjuje predsednika Skupštine u ovom trenutku, moraju imati sluha za momenat u kome se nalazimo.
Naime, reč je o tome, da već drugi put u 24 časa šiptari zauzimaju tzv. granični prelaz. To je, prosto, činjenica koja se ne može ignorisati. Ako ne može kroz raspravu da se provuče taj element, onda tu raspravu treba prekinuti. To je moj predlog.
A ako ne možemo da razgovaramo na normalan način o zakonu, a ne možemo razgovarati zbog onoga što se dešava i događaja koji su van ove zgrade, koji se nalaze nekoliko stotina kilometara južno, ali i zbog javnosti i zbog svih ljudi koji su zainteresovani za sudbinu države, postoje. Prosto, mislim da ne možemo na ovaj način raditi kao da se ništa ne dešava.
Sve uvažavam, i činjenicu da je zakon na dnevnom redu i proceduru i sve ostalo. Moj apel je, da se bar prekine sednica i da vidimo da li možemo da sazovemo nešto drugo, neku drugu vrstu razgovora u ovom domu na tu temu, pa da nastavimo gde smo stali. U suprotnom, ako vaše mišljenje bude da ovo može da ide kako ide, pravo da vam kažem, mi nećemo dalje učestvovati u raspravi o ovim amandmanima.
 Nemoguće je da se ne prokomentriše ovaj predlog iz jednog ključnog razloga. Dakle, razlog nije personalne prirode, kad pogledamo ova rešenja koja su ovde predložena, koliko je i formalne i sadržinske prirode. Dakle, mi imamo predlog, pred nama, ovi članovi Saveta se biraju na period od pet godina. Prethodni izbor je bio 2005. godine. Sad je 2011. godina i to jul. Znači, prvo i osnovno pitanje koje se postavlja – šta se desilo u međuvremenu? Zbog čega nije došao predlog pred ovu skupštinu da se u momentu kad je istekao rok članovima Saveta izabere novi Savet? Razumeo bih da se rok prekrši zbog toga što bi se sačekalo sa usvajanjem Zakona o energetici, koji je na dnevnom redu ovog zasedanja, da bi se novi članovi Saveta izabrali po proceduri i po pravilima predviđenim ovim zakonom. Vi to ne činite. Vi članove Saveta birate po starim pravilima, bez konkursa. Ovaj zakon, koji vi predlažete i koji se danas usvaja u ovoj skupštini, mislim za neki dan biće usvojen, predviđate konkurs. To je pitanje elementarne logike.
Ako ste čekali ovoliko za izbor članova saveta, čemu telefonske sednice Vlade, čemu na brzinu stavljanje ove tačke na dnevni red? Čemu? Naravno, odgovor je jasan, nameće se sam po sebi, vi to radite zbog toga, javnost to mora da čuje, to je jedini razlog zbog čega sam se javio za reč, to radite zbog toga da ne biste birali članove saveta prema novom zakonu, da ne biste morali da idete na konkurs. Sada će oni biti izabrani na pet godina i pet godina će ovi članovi saveta biti članovi saveta koji nisu izabrani na konkursu. Rešenje izbora članova saveta putem konkursa je bolje od onog rešenja koje je ranije bilo.
Biću vrlo pošten i reći ću vam otvoreno. Dakle, rešenje po kojem je pretprošla Vlada postupala, Vlada u kojoj je DSS imala većinu, je bilo lošije rešenje kada je reč o izboru članova saveta, nego ovo koje ste vi predložili. Evo, došli smo do neke tačke gde ću da vas pohvalim. Ali, onda se postavlja logično pitanje – ako je to već tako, ako već imate ideju da napravite nešto što je za jedan korak bolje od onoga što je bilo ranije, pa ste već prekardašili rokove za izbor članova saveta, a to je činjenica, što ne možete da osporite da su ti rokovi prošli, što onda niste smogli snage pa niste onda ove nove članove saveta birali po konkursu kako predviđa ovaj predlog zakona? To je jedno vrlo prosto pitanje.
Drugo, ne bih ulazio detaljno u personalna rešenja. Meni je jasno da ste vi neka personalna rešenja prosto kroz ovaj predlog ponovili, a koja su bila i ranije, što nama koji smo tada imali većinu u Vladi služi na čast, zato što ste prihvatili i shvatili da su određena rešenja koja su tada bila predložena dovoljno stručna i utemeljena da bi mogla biti ponovljena, čak u jednoj političkoj konstelaciji, koja ne odgovara DSS-u. Mi smo vrlo zadovoljni zbog toga. Postoji samo jedan drugi problem, što procedura i način na koji se ovo radi očigledno ostavlja znak pitanja.
Odmah da raščistimo stvari, niti mi kukamo za našim kadrovskim rešenjima, niti bi nam bilo nešto naročito žao da ste vi to promenili ako ste našli bolje, a dokaz za to da ste mogli naći bolje bi se krio isključivo i samo u primeni odredaba novopredloženog zakona koji govori o konkursu. Ne vidim na koji drugi način biste vi to mogli napraviti, a da imamo garanciju da ste našli bolja rešenja. Ovako vam ne verujemo, bez obzira na kvalitet par imena koja se ovde nalaze. Ne znam da li da ulazimo u konkretne primere, hteo sam to izbegnem, ali prosto ako čovek govori, prosto mu ide.
Evo, imate, recimo, primer ljudi koji su imali neke veze sa ovom pričom, ali mi nismo ubeđeni da je veza koja se uspostavila sa ovom pričom o savetu za energetiku toliko dobra da bi se ti ljudi našli na mestu člana saveta. Uzmite, recimo, čoveka čiji biografski podaci govore, neću ime izgovoriti namerno, nema smisla, ali čiji biografski podaci govore o tome da je bio u Ministarstvu šuma i vodoprivrede, pa je onda radio u saveznom Ministarstvu za poljoprivredu, pa onda na nekakvim pravnim poslovima od 2000. do 2004. godine, pa se nađe na mestu sekretara u Ministarstvu rudarstva i energetike 2007. godine, naravno kao pravnik, to je čovek završio, da bi ga sad to navodno kvalifikovalo da bude, ni manje ni više, nego član Saveta Agencije za energetiku Republike Srbije.
Uopšte nije bitno ko je tog čoveka doveo, koja je to politička stranka, mogla je biti i DSS, uopšte nije važno, a nije, odmah da znate da nije, već neka druga. Postavlja se pitanje vrlo principijelno – koji su bili kriterijumi? Ko je radio ovo? Da li je primenjen isti sistem, isti kriterijumi kao kada ste pisali Zakon o energetici? Ja sam vam pohvalio jednu odredbu. Ta odredba koju sam vam pohvalio je osnov moje diskusije sada o ovom pitanju. Ne mogu da se suzdržim a da vam ne pomenem i neke druge stvari koje nisu dobre i što će novoizabrani članovi Saveta za energetiku morate da znaju u svom poslu ubuduće.
Prvo, svi znaju kako ste pisali zakon. Bila je radna grupa za pravljenje zakona, pa je profesor Nikola Rajaković radio, odnosno vodio tu radnu grupu, pa je ta radna grupa razvejana nikuda, otišli su bestraga. Na kraju je profesor Nikola Rajaković radio sam sa nekim pravnicima iz vašeg ministarstva. Tako je došlo do toga da se zakon menja i da se odbiju neke neverovatne odredbe. Vi ste, recimo, u uvodnom izlaganju i kasnije tokom diskusije govorili o novoj efikasnosti, o administrativnom prepričavanju puta, olakšavanju postupka, a vidimo da sve to nije tako. Dozvola energetska ide sa 30 na 60 dana, iako se zna, sve vreme se zna da energetska dozvola nije građevinska dozvola, nego ona govori samo o tome da li je projekat energetski u skladu sa strategijom energetike Srbije. Zar je potrebno 60 dana da se utvrdi ta prosta činjenica? Naravno da nije. Da li je potrebno davati saglasnost za hidroelektrane manje od jednog megavata? To je krajnje sporno pitanje, zato što se tu takođe usložuje procedura.
Interesantne stvari su se dešavale i dosada kada je reč o voluntarističkom pristupu. Recimo, imate jedno preduzeće koje se zove "Enervoda" i umesto da se ispoštuje program ostvarivanja strategije razvoja i energetike i katastar koji predviđa da se hidroelektrana Prijepolje može napraviti snage 22 megavata, ovde se daje "Enervodi" preduzeću da napravi dve manje hidorelektrane koje sve zajedno imaju ukupnu snagu 15,3. Znači, ne dolazi do potpunog iskorišćavanja kapaciteta. Ne iskorišćava se u potpunosti kapacitet, a završava se posao na volšeban način, sa jednom firmom čiju pozadinu posla mi ne znamo. Ako dobijete ovakve podatke, vi ništa drugo ne možete nego da sumnjate. Ja bih rado saslušao argumente protiv ovakve sumnje, rado bi ih saslušao, ali ovo otvara određene sumnje.
Da se vratim ja na našu glavnu temu. Kada je reč o kriterijumima, prosto se pitam kako je moguće da u situaciji u kojoj ste se našli niste sačekali još nedelju dana da stupi ovaj zakon na snagu, pa lepo u septembru dođete u Skupštinu Srbije sa predlogom o imenima sa članove Saveta Agencije za energetiku? Kako je to moguće? Ako je argument da se sa tim kasni, pa kasnilo se mesecima. Znači, šta bi tu bitno promenilo?
Postavljam još jedno prosto pitanje - vidim da vam je to manira, a hoće li to biti i ubuduće dok ova Vlada bude trajala? Hoćete li i direktore tako da postavljate? Hoćete i njih bez konkursa, direktivom partijskom i ne znam na koji način? To je ključno pitanje, nema tu mnogo diskusije. Ovo je nešto zbog čega sam se javio za reč i ovo je nešto što samo po sebi postavlja pitanje koje traži odgovor.
 Član 27, reč je o vama, gospođo predsedavajuća.
Dakle, uvažavam da imate pravo da vodite sednicu kako vi mislite da treba, ali moje je da se pobunim ako mislim da to dobro ne činite. Mislim da je vaša obaveza da pažljivo pratite tok sednice i ono što se izgovara. Kada je prethodni govornik izvukao paralelu između dve vlade, pominjući ime Vojislava Koštunice, tvrdeći da se teritorijalni integritet danas isto poštuje kao u vreme Vlade Vojislava Koštunice, tu je došlo do apsolutne zamene teza. Dakle, ovde se ne radi o tome. Ovde je vrlo konkretno pitanje tokom rasprave postavljeno i vi ste kao i predsedavajuća morali da pratite raspravu i vodite računa o onome što se ovde izgovara.
Dakle, nemoguće je na taj način porediti stvari, tim pre što današnja Vlada čini faktičke poteze koje tadašnja Vlada nikada nije radila, koje negiraju teritorijalni integritet Srbije. O tome je ovde hiljadu puta govoreno u Skupštini. Mislim da vaše vođenje sednice sa vaše strane nije korektno. Pročitajte pažljivo član 27. i u vezi sa čime se sve on dovodi kada je reč o primeni Poslovnika.
Isto bih nešto u vezi nedoslednosti spoljne politike ove države. Imam malo drugačije viđenje ove stvari i naravno pitanje za Mirka Cvetkovića i Vuka Jeremića. Naime, kada je reč o doslednosti spoljne politike, moram da kažem sledeće – zemlja koja se nalazi u problemu u kakvom se nalazi Srbija, sa svojim teritorijalnim integritetom koji pokušava, valjda pokušava, da zaštiti, ne može sebi dozvoliti u tom polju bilo kakvu vrstu nedoslednosti.
Prva nedoslednost koja se vidi, koja se uočava u našoj spoljnoj politici je ovakva. Stalno se izgovara floskula od strane državnih zvaničnika, ministra spoljnih poslova Vuka Jeremića, predsednika Borisa Tadića, koja glasi: "Nikada nećemo priznati nezavisnost Kosova". Onda faktički potezi bilo jednog koji preuzima prerogative vođenja spoljnih poslova iako na po Ustavu nema pravo, mislim na Borisa Tadića, a i ovog drugog koji na to po Ustavu ima obavezu, mislim na Vuka Jeremića. Njihovi faktički potezi se razlikuju potpuno od ove rečenice koja je proklamovana. Što je najgore, prilikom tih poteza vređaju se one države s kojima mi u međunarodnom prometu imamo dobre odnose, koje iz svojih razloga stoje na stanovištu očuvanja integriteta Srbije. Ne zbog toga što su tamo Srbi, ne zbog toga što oni imaju neki emotivni odnos prema nama, nego imaju određeni interes. Taj interese se obično očitava što kroz poštovanje međunarodnog prava se dolazi do toga da treba zaštiti integritet države, a ne narušavati ga.
Dolazimo sada do druge nedoslednosti. To je nedoslednost u spoljnopolitičkom postupanju između različitih organa ove države. Imamo sa jedne strane ministra spoljnih poslova, koji oličava politiku koju mi inače veoma negativno cenimo zbog ove prve nedoslednosti, a zatim imamo nekonzistentne i nedoslednu politiku kada je reč o pojedinim odnosima prema određenim državama sa nivoa ministra spoljnih poslova i nivoa spoljnopolitičkog odbora ove skupštine. Ono što je moj prethodnik maločas govorio kada je reč o jednom od Odbora za inostrane poslove, kada je došlo do sukoba između ministra spoljnih poslova i predsednika Odbora za inostrane poslove to rečito govori.
Dakle, tamo je bio sukob po pitanju da li Srbija treba ili ne treba da uspostavlja tešnje odnose sa tzv. zemljama nesvrstanog bloka. Ministar spoljnih poslova ima jednu u odnosu na floskulu da nikad nećemo priznati nezavisno Kosovo, ima jednu doslednu konstataciju, a to je da treba okupiti one države koje su protiv priznanja nezavisnosti Kosova i održati dobre odnose sa njima, dok predsednik Odbora za inostrane poslove, u ovoj Skupštini, to potpuno ignoriše i to javno. Poslednji tzv incident koji je bio, a to je na osnovu mog pitanja koji sam postavio u Parlamentu prekjuče. Onda se tu velika buka nadigla oko toga što sam ja rekao da je meni rekao predsednik Odbora za inostrane poslove ovog Parlamenta Dragoljub Mićunović da neće da razvije grupu prijateljstva sa Iranom, da to nije pametno, zato što tamo ne postoji demokratski kapacitet.
Onda je ispalo da ja denunciram mog kolegu, poslanika, iz Odbora za inostrane poslove, jer mi je rekao navodno to privatno. Znate, da mi pričamo u kafani,
da mi pričamo negde kod kuće ili na nekom odmoru, na plaži, pa da ta izjava odudara od onog za šta se taj isti gospodin zalaže i javno i privatno, onda to ne bi bilo denunciranja, nego velika sramota da bilo koji poslanik tako svog kolegu olajava. Ovde se, međutim, radilo o nečemu sasvim drugom. O razgovoru na radnom mestu, o poslu i temi koja je sadržaj našeg posla, a to je formiranje ove grupe prijateljstva.
Prema tome, tu ne može biti ni o kakvoj denuncijaciji reč, ni o kakvoj zloj nameri. U politici postoje spinovi, jeste, praktično jutros sam upotrebio jedan spin da dokažem kako izgleda ovoj zemlji prijatelj svako ko prizna nezavisno Kosovo. Ako to nije slučaj, svi gafovi i greške su mogući. Da, jeste, spin je, ali nije daleko od istine o načinu na koji se vodi spoljna politika.
Pitanje za ministra spoljnih poslova – kako objašnjava ove dve nedoslednosti, prvu i drugu.
 Ovo pitanje koje ću da postavim, prosto ne znam na koju adresu da uputim, a pitanje se postaviti mora. Najbolje bi bilo, kada bi bilo upućeno na adresu Borisa Tadića. Ali hajde, formalno, neka ide na adresu Mirka Cvetkovića i Vuka Jeremića.
Pre neki dan je bio skandal. Za vreme trajanja sastanka OEBS u Beogradu, Boris Tadić je organizovao prijem i na taj primer nisu puštene delegacije Alžira i Maroka. Neko ih je zaustavio na vratima i rekao – izvinite, niste na spisku. Doviđenja. Prijatno.
Posle svih skandala koje smo čuli u ovom domu od strane nekih poslanika vezanih za karakterizaciju afričkih država i afričkih naroda, sada smo naravno dobili nastavak te priče, u vidu protokola predsednika Srbije, koji odlučuje o tome, ko je podoban a ko nepodoban da uđe na prijem kod njega.
Ta priča nije samo priča o formi, nego i o suštini. Kada se zapitamo zbog čega je neko nepodoban da uđe na prijem, onda moramo da malo tragamo i za odgovorom. Verovatno je to isti onaj odgovor koji nas dovodi do toga, da postoje države koje su za ovaj parlament nepodobne da se sa njima uđe u status grupe prijateljstva, kao što je slučaj da državom Iran, gde dve i po godine pokušavamo da formiramo grupu prijateljstva sa Iranom, ali zahvaljujući vladajućoj većini, pre svega, DS to nije moguće.
Znate li kakvo sam obrazloženje dobio od strane predsednika Odbora za spoljne poslove, Dragoljuba Mićunovića? Dobio sam obrazloženje, da je Iran nedemokratska država. Zašto? Zato što ne poštuje prava žena i ima smrtnu kaznu. Mi smo u grupi prijateljstva sa Saudijskom Arabijom, koja ne poštuje prava žena i ima smrtnu kaznu, ima odsecanje delova tela kao način izvršenja krivičnih sankcija. Mi smo u grupi prijateljstva sa SAD koje imaju smrtnu kaznu. Gde je tu kriterijum?
To nas dovodi do sledećeg. Kada je reč o Iranu, Savet Evrope, SAD i EU imaju vrlo negativno mišljenje o toj državi, pre svega, zbog konfrontacije koja postoji. Kada je reč o Alžiru i Maroku, Savet Evrope, čiji sam ja član, kao predstavnik i delegat ove skupštine, ima pozitivno mišljenje zbog promena koje su se tamo izvele.
Ako je to kriterijum zbog kojega se Alžir i Marko ne pozivaju i ne puštaju kod Borisa Tadića na prijem, onda tu nešto ne štima. Mislim, da je kriterijum bio sledeći – šta je zajednička karakteristika i rana Alžira i Maroka? Znači jedni su miljenici zapada, trenutno to su Alžir i Maroko, a drugi su omrženi. To je Iran. Zajednička karakteristika je što sve tri države nisu iznele Kosovo i Metohiju, kao nezavisnu državu.
To nas dovodi do zaključka, da kada god neko ne prizna Kosovo i Metohiju kao nezavisnu državu, on nije dobro došao kod Borisa Tadića. Sa njim ova država ne želi da uspostavi dobre odnose. Ko god prizna Kosovo i Metohiju, taj je dobrodošao. Sa njima se uspostavljaju fenomenalni odnosi, specijalne veze, trista čuda. Ako neko, znači želi da drži jasno dostojanstvo, stav po tom pitanju, onda je on neprijateljski dočekan od strane vrha ove države, konkretno Borisa Tadića. To je suština priče ovde. Kome ovo pitanje da postavim. Da postavim Vuku Jeremiću.
Naravno, tu o tome je ovde reč, ni o čemu drugom. Hajde da vidimo vrlo konkretno pitanje, ko vodi ovakvu politiku, ko donosi ovakve mere i u čijem kabinetu se one kroje, da konačno građani Srbije nešto o tome saznaju.
 Hvala. Pitanje je za gospodina Stefanovića.
Pre nego što postavim, samo jedna konstatacija da u ovom dosadašnjem delu sednice koji se odnosio na KiM i ovom dijalogu koji postoji između poslanika i predstavnika Vlade, ostala je jedna stvar u vazduhu. Mislim da nećemo dobiti jasan odgovor do kraja, a to je pitanje razlike između načina na koji se ranije pregovaralo, pre nego što je došlo do jednostranog priznanja nezavisnosti Kosova od strane, odnosno jednostranog proglašenja nezavisnosti i priznavanja te nezavisnosti od strane brojnih država i ovoga kako se danas pregovara.
Ta razlika je, pre svega, kada je reč o subjektima pregovora. Ranije su to bili predstavnici međunarodne zajednice, pod okriljem Rezolucije 1244 – privremene institucije, u tom smislu. Ono što vi danas zovete privremenim institucijama, one same sebe zovu, jer su od brojnih država priznate kao institucije države Kosova, odnosno njihovi predstavnici.
Iz te jedne razlike fundamentalne proističu i ostale posledice na koje smo mi ovde ukazivali, pa je zato i stvoren utisak da se u određenim pitanjima ne razumemo.
Moje pitanje se odnosi na vojne saveze. Dakle, prvo pitanje, neću mnogo objašnjavati, prosto ću ih postaviti. Dakle, pitanje je prvo – kakav je stav Vlade, pošto je ovde stav Skupštine prilično tu nejasan, kakav je stav Vlade oko saradnje sa OKB-om, odnosno Organizacijom za kolektivnu bezbednost i saradnju, koja je pokrenuta u Moskvi, do kojeg stepena mi tu idemo i da li bi Vlada predložila eventualno status posmatrača u toj organizaciji?
Naravno, mi smo članica Partnerstva za mir, to članstvo je nastalo pre 2003. godine, a ta vrsta okvira za saradnju i razgovore iza koje, u krajnjoj liniji, stoji NATO pakt, ali koje je šire od NATO alijanse je nama poslužilo kao osnova za razgovor. Mene interesuje zbog čega ne postoji ta mogućnost ili, ako postoji, recite nam da postoji, za tu jednu vrstu prirodnog kontratega za koji bi trebalo prirodno da bude zainteresovana zemlja koja je proglasila vojnu neutralnost.
S druge strane, interesuje me, kako je došlo do organizacije ovog skupa, NATO skupa, ove konferencije u Beogradu? Da li je to bilo određeno nama da učinimo od strane članica Partnerstva za mir, od strane NATO pakta ili smo se sami dobrovoljno javili da tako nešto učinimo, imajući u vidu činjenicu da je to velika sramota? Naime, održavati takvu konferenciju u Beogradu, bez obzira na ove druge atribute koje sam napomenuo, je prava sramota. Znate, ovu zemlju je NATO pakt bombardovao, a kasnije su članice NATO pakta priznale nezavisnost Kosova suprotno Rezoluciji 1244. Mi nismo u istom položaju kao i druge članice Partnerstva za mir, kada je u tom pogledu reč. Hvala.
Znate, i nedavanje odgovora je neki odgovor, na koncu, a ja tumačim to što odgovor nisam dobio od prisutnih predstavnika Vlade da su pojedine konstatacije koje sam izrekao tačne. Problem nedavanja odgovora u vezi Organizacije za kolektivnu bezbednost i saradnju se svodi praktično na negiranje te potrebe, iako vi niste dali negativan odgovor da postoji ta potreba da razmotrite, ja bih svakako dobio pozitivan odgovor sa vaše strane. Time se stvara jedan opasan disbalans za Srbiju i ovakvim konferencijama se šalje poruka prema NATO paktu o  našoj potrebi približavanja činjenici atlantskih integracija, a s druge strane se šalje poruka Moskvi o udaljenju sa njihovoj političkih pozicija, što mislim da je izuzetno štetno za državu.
Postaviću vam dva podpitanja na koja bi trebalo da date odgovore jer su vrlo konkretna. Tiču se pitanja NATO pakta i KiM. Da li vam je poznato da NATO pakt obučava kosovske bezbednosne snage, vojsku tzv. države Kosovo? Da li je to pitanje koje predstavlja, po vama, direktnu pretnju Srbiji? Ako jeste, da li vi to pitanje na bilo kojem forumu otvarate? Znači, pitanje je vrlo konkretno – da li vam je ovo poznato i ako vam je poznato ili vi ili gospodin Bogdanović, neko od vas dvojice, da li je to pitanje koje vi na bilo kojem forumu otvarate, uključujući i ove tzv. pregovore? Hvala.
Hvala. Reč je o članu 27, o vašim ovlašćenjima u vođenju rasprave. Moje mišljenje je da vi u načinu na koji vodite raspravu morate voditi računa i o smislu cele rasprave. Ako ostavimo po strani to da se stenogramima sednica, stenogramom ove sednice i ovog momenta koji je u toku može lako utvrditi nejednakost u postupanju kada je reč o vašim pravima, kao predsedavajućeg, znači vašim pravima. To nije sporno. Dakle, ipak ne može da ostane bez pobune činjenica da se trenutno u jednoj ili u drugoj formi poslaničkoj, rasprava o suštini, što ja pozdravljam, to je u redu i to bih vam ja inače za svaku sednicu preporučio što jako retko radite, da se sada ona vrši između dve poslaničke grupe minutima iza nas i ko zna koliko još ubuduće.
Molim vas, imamo predsednike i predstavnike poslaničkih grupa koji su se javili za reč da iskoriste svojih 20 minuta. Nakon toga, kad rasprava krene dalje, potrebno je i poželjno činiti ovo što vi sada činite, ali u meri koja poštuje različite interese i zastupljenost drugih poslaničkih grupa u ovom parlamentu. Najlepše vas molim da pokušate da napravite nešto što se zove konzistentnost u postupanju, da bi na taj način normalno mogli da radimo.
Odredbe Poslovnika na član 107. Naime, naravno, uvek je upućena predsedavajućem kada je reč o onome što se izgovori o ponašanju u Narodnoj skupštini, pošto ste vi katalizator diskusije.
Prosto je neshvatljivo i neverovatno da u diskusiji u parlamentu, bilo kroz razmene replika, bilo kroz način na koji se poslanici obraćaju javnosti i svojim kolegama, da se iznose takvi stavovi koji namerno zamenjuju sve postulate i teze razumnog ponašanja, da neko tvrdi, ko pripada centralnoj vlasti toj istoj, vladajućoj koaliciji koju oličava moć centralne vlasti, da se bori protiv ideja centralne vlasti je neshvatljiv mehanizam. Možda vi tumačite da ovo nije uvredljivo, ne, to je uvredljivo, jer mi možemo ovde da iznosimo različite argumente, kao što je gospodin Jugović iznosio, sve protiv ovog zakona, a u danu za glasanje će glasati sigurno, 150% za ovaj zakon. Na šta to liči? Ako ćete da vodimo argumentovanu raspravu, onda ovu argumentovanu raspravu moramo potkrepiti činjenicama, a ne diskvalifikacijama.
Činjenica je da ovaj zakon podiže od 40 do 80% poreza na plate građana, činjenica je da su plate sve manje i manje, činjenica je da je to relativno nekontrolisan prihod, činjenica je da transferi nisu prenošeni, činjenica je da je zakon ove države kršila ta strana koja nam danas predlaže ovu promenu i činjenica je da se na njih ne možemo osloniti i da će primenjivati i ovo što danas usvoje. To su činjenice.
Kako možete da dopuštate kroz replike da se iznose takve stvari ovde koje su suprotne zdravom razumu i pogađaju svakoga ko ozbiljno misli? Pogledajte sve te ljude koji prate ovaj prenos.
Moram da odgovorim na dve stvari. Vrlo prosto, nema nikakvog našeg ustava DSS-a. Za taj isti Ustav glasao je i SPO, kome vi pripadate. Prema tome, vi ste bili deo vladajuće koalicije u to vreme, vi ste to podržali. Ako to vi ne znate, neko će vas već iz stranke informisati.
Druga stvar koja je ovde vezana za samu suštinu, a to je pitanje zakona koji je danas na dnevnom redu, kroz priču o tome da li, kako i zašto ne podržati ovaj zakon, o čemu ste vi počeli da pričate. Dakle, za mene je neshvatljivo, a to se stenografski da utvrditi, izneti kvalifikacije koje su upravo protiv ovog zakona, protiv usvajanja ovog zakona, izneta je sa vaše strane, da biste na kraju rekli da su to upravo argumenti zbog kojih ćete glasati za taj zakon.
Ne mogu da ulazim u to, niti vama zameram što ćete da glasate ili nećete za taj zakon, nije to od mog interesa, da se ne razumemo pogrešno. Ako smo se razumeli pogrešno, to nije dobro. Moj cilj je da pokažem kako postoji dogovor u vladajućoj većini da se podiđe jednoj parlamentarnoj grupi da vrši svoju kampanju preko nekorektnog zakona koji suštinski ne pravi decentralizaciju. On pravi samo fiskalnu decentralizaciju u jednom domenu koji se tiče zarada, o čemu sam ja govorio. Koje zarade su realno najniže u ovom trenutku, unazad pet godina, čija se erozija još dalje predviđa i čija je nejednakost ili nemogućnost predviđanja uslova u kojem će se one odvijati takođe frapantna.
Otkud mi znamo u Crnoj Travi šta će se dalje dešavati? Nema ključnih ekonomsko-političkih parametara koji će ukazivati na razvoj tog dela Srbije. Mi pričamo o tome da će Crna Trava dobiti iz fonda zarada ne znam šta. To su ludosti. Vi sami o tome govorite i na kraju ispadne, uopšte ne znam za šta se vi zalažete.
Ne znam ko je imao kakve koncepte 2007. ili ne znam koje godine, samo znam da ovaj Ustav Republike Srbije, koji mi imamo, omogućava potpunu decentralizaciju. Zašto? Zato što sam u svojoj numeraciji pobrojanih poslova izvornih nadležnosti omogućava da se zakonom oni i prošire. Omogućava se i tzv. fiskalna decentralizacija koja mora da prati paraleleno decentralizaciju nadležnosti.
Ovde je, kao što je to neko rekao, pitanje prava i obaveza centralno mesto a ne samo fiskalna priča. Koje su to obaveze? Evo, daću vam na primeru, recimo, Zaječara. Šta imaju koristi građani Zaječara od predloga za koji ćete vi ovde glasati iz razloga koji mi nije jasan? Kakve oni imaju koristi od toga da njima pripadnu sredstva uvećana duplo od poreza na zarade? Neki kukavni transfer za koji se ovde obećava da će se sada poštovati, do sada se nije poštovao. Znači, kakve oni koristi imaju od tog izvornog prihoda ako ne znaju koje su obaveze Boška Ničića prema njima i šta će čovek da uradi za taj novac? Da li će on da drži koncerte na livadama, po trgovima ili parkovima za te pare ili postoji neka zakonska odredba koja je trebalo danas da bude ovde predložena u paketu, koja će naterati tog Boška Ničića da taj novac koristi za one stvari koje građani na izborima očekuju od njega, da bi posle toga mogli svašta kao komšiji u Zaječaru da kažu kad ga sretnu na ulici, a tek posebno na izborima kad ne ispuni te svoje obaveze.
Ovde se radi o obavezama, nije to Alajbegova slama, kad je reč o prenosu sredstava. Zato se tu radi o prevari građana, zato što se priča o nečemu što treba da im zamaže oči do prve izborne kampanje, a posle toga kad se razvali celokupan tranzitni sistem nikom ništa.