Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Miloš Aligrudić

Miloš Aligrudić

Nova Demokratska stranka Srbije

Govori

 Evo još jednog dokaza da od ove restitucije nema ništa. Dokaz za to je i član 25. On postavlja dodatna ograničenja za povraćaj u naturi.
Ovaj put se to odnosi na zemljište poljoprivredno.
Pazite, najstrašniji i najframpantniji primer je ova tačka 2) čije brisanje mi tražimo. Kaže da se neće vratiti zemljište poljoprivredno ako je neophodna nova parcelacija zemljišta radi obezbeđivanja pristupnog puta za zemljište koje predmet zahteva za vraćanje.
Ovo je neverovatno, vi samo tražite razlog da ne vratite u naturi nešto. Samo tražite neki razlog. Vama je, dame i gospodo iz Vlade, komplikovano to što će morati nova parcelacija da se uradi da bi se obezbedio pristupni put zemljištu koje se vraća. Nego šta ćete drugo morati nego to. Ne može da se stvar vrati, da se restitucija obavi, da se vrati u pređašnje stanje ako sve ostane neizmenjeno. Neke izmene moraju da se podnesu.
Nova preparcelacija mora da se podnese u slučaju da je zemljište, koje je predmet vraćanja, u centru nekih parcela, unutar nekih drugih parcela koje moraju da pretrpe preparcelaciju da bi se pristupni put obezbedio. Što je to problem? U čemu se sastoji problem, objasnite mi? Vi sad nećete to da vratite. Sad to zemljište, na primer, vredi 30 hiljada evra, i umesto tog zemljišta bivši vlasnik, odnosno njegovi naslednici dobiće pet evra, prema vašoj formulaciji iz čl. 30. i 31. Baš te ih zavrnuli. Ne mogu da verujem.
Vaša tvrdnja, da zemljišta nema, pada u vodu ako se čuje današnje saopštenje agencije, gde se kaže da su predstavnici Vlade sa predstavnicima AP Vojvodine dogovorili da će se višak zemljišta u Vojvodini preneti u javnu svojinu AP Vojvodini. Svejedno čija je javna svojina, vojvođanska ili srpska, ona je predmet vraćanja. Ali, ne mogu da razumem da vama nije dovoljno to što ste izvršili sva ograničenja u članu 18, nego idete na dodatna, i to besmislena ograničenja, koja uvodite članom 25. Mi smo tražili da se to briše, jer je ovo apsolutno nedopustivo.
 Koristim priliku da podržim ovaj amandman Žike Gojkovića. On je na tragu onoga što Demokratska stranka Srbije predlaže. Mi nismo podneli amandman na ovaj član, ali je ovaj amandman jako dobar.
Kada već niste generalno usvojili princip supstitucije, zamene imovine za imovinu, hajte onda usvojite parcijalno, usvojite makar za ovo što predlaže Žika Gojković. Hajte iz Fonda stanova u javnoj svojini nadoknadite one stanove koji su otkupljeni u međuvremenu za bivše vlasnike i lišite problema građane Srbije, koji nisu u ovom poslu nit luk jeli, nit luk mirisali, koji nemaju šta da im se vrati i koji moraju iz svog džepa da plaćaju obavezu koju je država stekla prema onima kojima je imovina bila nekad oduzeta greškom te iste države.
Nemojte da dozvolite da ljudi i njihovi novčanici, kojima pune budžet budu prvi na udaru ove obaveze. Prva na udaru ove obaveze je sama država, kroz svoju svojinu. Meni kao poreskom će mnogo draže biti, pokušavam da razmišljam kao većina građana ove države, da platim za budžet nešto što treba mojim sunarodnicima vratiti, jer sam solidaran i razuman, a ako znam da nisam prvi na udaru za to, kao građanin ove države želim da znam da je država iscrpela sve mogućnosti pre nego što se meni kao poreskom obvezniku obratila a ja, kao solidaran građanin i dobar sunarodnik onih koji su oštećeni, rado ću im solidarno dati te pare za budžet, kada znam da su svi drugi resursi iscrpljeni.
Prihvatite amandman Žike Gojkovića ukoliko ne želite da prihvatite razumne amandmane DSS da se princip ubaci supstitucija.
Vrlo kratko, probaću što kraće, zbog sebe samog.
Zašto naturalna restitucija? Zašto se pokrenulo ovo pitanje i zbog čega ste vi ministre došli u poziciju da branite vaš stav ponovo posle dužeg vremena? Zato što smo uboli pravo mesto.
Nije poenta da mi kao poreski obveznici plaćamo grehove države iz 1945, 1946 i ostalih godina, to nije poenta. To nije ono što građani žele, anketirajte i pitajte ih. Ali, bez obzira što mi nešto ne želimo, nešto moramo da prihvatimo, da treba da uradimo. U krajnjoj konotaciji će poreski obveznici nešto morati da plate. Naša poruka sa ovim amandmanom koji smo dali je, da plate, ne kao prvu poziciju u nekom frontu, nego kao treću poziciju, kao poslednju na udaru.
Dajte da vratimo naturalno sve što može da se vrati, pa kada to ne može, onda da dajemo u novcu obeštećenje, odnosno u obveznicama za onu meru koja je potrebna prema tržišnoj vrednosti, bez ograničenja od dve milijarde.
Mi vam nismo rekli da povećate tu vrednost. To nismo izgovorili. Rekli smo – dajte svaku razumnu akciju. Ako ovaj amandman nije dovoljan, dajte progresivno dalje. Recite da može da se zamena izvrši zamenom prava, koja se mogu ekvivalentno iskazati u novcu. Hajdemo i to. Uradimo nešto da skinemo teret sa nas, a ne da natovarimo teret na naša leđa.
Naš predlog je išao u tom smeru, interesantno je da vi to ne razumete. Ne želimo da vas optužimo za zlonamernost. Nemojte to. Govorimo da je zakon licemeran, neko je imao neku nameru. Nismo ni mi blesavi, da mislimo da svaki pojedini član Vlade ili vi lično, da imate neku zlu nameru, ali je neko imao neku nameru.
Rekao sam bio u raspravi da smandrlja stvar, zato što ima pritisak. Čak sam tada rekao da je to bio glavni motiv. Zašto? Zato što se ta insinuacija otvara kao prirodna, kada imamo ovakv tekst ispred sebe.
Čuo sam i imam pouzdanu vest, da je Vlada povukla zakon o crkvama i verskim zajednicama o vraćanju imovine. Dobili smo i papir ...
(Predsedavajuća: Narodni poslaniče, upravo se deli obaveštenje.)
Valjda ćete povući i ovaj na iste te konsultacije, zato što, ako se onaj povlači, a crkve i verske zajednice su imale primedbe i na osnovni tekst zakona, na opšti tekst zakona iz razloga koji se njih tiče, valjda ćete i ovaj povući do kraja dana pa da nas lišite ove bede i ove more koju trpimo.
 U članu 30. vi utvrđujete ukupan iznos obeštećenja. Tu sada dolazimo do poente zbog čega mi tražimo da se briše stav 2. ovog člana, jer stav 1. kaže -  obeštećenje se vrši u vidu državnih obveznica Republike Srbije i u novcu za isplatu akontacije obeštećenja. Taj prvi stav je u redu, jer kako god da se to obeštećenje realizuje, to je očigledno mehanizam preko koga to treba da se uradi. Međutim, u drugom stavu, koji ste vi ovde dali, sadržana je sva naopaka logika predloga ovog zakona. Nisam rekao, da opet ne bude insinuacija, da tu postoji vaša zla namera, ali u najmanju ruku postoji nepromišljenost, a da nečija naopaka namera tu postoji, ne utvrđujući čija je konkretno, postoji.
Evo o čemu je reč. Ako vi nizom odredaba ovog predloga zakona faktički isključite mogućnost restitucije u naturi, restitucija u naturi je proklamovana kao primarna restitucija. Ali, ako je vi nizom mera, koje su predviđene predlogom ovog zakona, isključite, dolazimo do čega? Do novčanog obeštećenja. A ako novčano obeštećenje, iz razloga koje ste naveli u stavu 2. ovog člana, ograničite floskulom, koja kaže da ukupan iznos ne sme ugroziti makroekonomsku stabilnost i privredni rast Republike Srbije, pa tako dolazite do dve milijarde evra, koje se zovu – svrhu ukupnu mogu dati, onda od ovog zakona nema ništa. To mi sve vreme tvrdimo, da je ovo mrtvo slovo na papiru, od početka do kraja.
Sada, ako se pitate što smo mi da se ograniči na dve milijarde, nije u tome poenta, nemojte da se pogrešno razumemo. Ne mislimo mi da vi sada treba da izdvojite deset milijardi da vraćate. To je novac koji poreski obveznici Srbije treba da daju, pa ne možemo ni biti za to. Poenta je u nečemu drugom. Ponavljam, ako ja kao poreski obveznik, vi, bilo ko, kao poreski obveznik ove države treba da dam novac iz svog džepa, puneći budžet za namenu vraćanja duga, koju država ima prema određenoj kategoriji lica, a valjda je red da se država trudi i njeni predstavnici koji su izabrani da taj iznos bude što manji, dakle, mi ne sporimo obavezu koju država ima prema ovim licima. Čak, sasvim suprotno, mi ističemo u prvi plan. Ali, jednako je naša obaveza da branimo interes građana koji nisu pojedinačno krivi za tu nesreću koja je te ljude zadesila. Oni su dužni kao građani da budu solidarni, svi smo dužni da budemo solidarni jedni prema drugima, i dužni su kroz tu solidarnost i to da plate. I ja sam dužan, iako meni ništa nije, a ni mojim precima, oduzeto, nema šta da mi se vrati, ali sam dužan. Ali, želim da shvatim i da razumem iz ovog doma, iz ove skupštine, iako nema direktnog prenosa, biću u sitne sate, gledaće to ljudi, želim da razumem da novac koji ću ja dati za pored bude poslednja ultimativna mera da se problem reši, a ne prva. Želim da to ne bude prva mera, da ja budem prvi na udaru. To vam celo popodne pričam i noćas.
Zato mi tražimo brisanje stava 2, jer hoćemo da to bude kompatibilno sa idejom supstitucije. Ona čak može ići i šire, kroz utvrđivanje prava, a ne samo iste vrste predmeta koji se vraća, istog stanja itd. Mogu biti i prava, prava koja se mogu ekvivalentno u novcu izraziti i eto spasa. Vrlo prosto. Država ispunjava svoju obavezu. Za deo za koji ne može da ispuni na taj način biće novčanog obeštećenja. Ono se neće ograničiti nego će se drugim mehanizmima, kroz odlaganja momenta primene, kroz rokove, kroz etape, to ublažiti. Onda ljudi kada daju svoj novac iz svog džepa, iz solidarnosti za potrebe onih koji su od države oštećeni, onda će oni znati zašta daju, pa im se onda to da i objasniti. A ne da antagonizujemo društvo i razne društvene slojeve po ovom pitanju. Zato je ovo bilo brzo, kuso, da ne kažem zlonamerno, ali nepromišljeno i sa lošim efektima.
Zbog toga je neophodno da se briše stav 2. ovog člana, a važno je jako, ako je već Vlada smogla snage da povuče zakon o crkvama i verskim zajednicama, radi konsultacija na doradu, da to isto uradite sa opštim zakonom, koji itekako ima veze sa apsolutno istom materijom. Nemojte nas mučiti da radimo do sitnih sati noćas, ako ovo može da se povuče, takođe, ovaj predlog zakona i da se uredi. Evo, mi vam stojimo na raspolaganju, bez najmanjeg lažnog postavljanja u ovoj priči, spremni smo kao grupa da učestvujemo, ako treba, i na posebnim konsultacijama, ako vi želite te konsultacije, da raščistimo određene sporne stvari i da izađe ova skupština sa jednim usaglašenim tekstom zakona za 15 ili 20 dana. Kratak je rok, ali to je fizički moguće. Samo nemojte ovo raditi što ste predložili.
Ova odredba je zaista suvišna. Pitanje prekluzije kod rokova i održavanja rokova i straha da će neki naši državljani koji žive na teritoriji KiM izgubiti određena prava zbog proteka roka po ovom zakonu da se to mora obezbediti posebnim članovima je bez osnova. Naime, rok prema odredbama, koliko sam ja čitao Predlog zakona, se održava samim podnetim zahtevom. Ako je on nepotpun, nedovoljan ili određeni dokazi mogu lakše da se pribave po službenoj dužnosti od strane agencije, to će ona učiniti. Dovoljno je, dakle, podneti zahtev, učiniti ga verovatnim u odnosu na pravo i rok je održan. To može učiniti bilo ko, pa i ljudi koji stanuju na teritoriji KiM.
Jednostavno, ovo nije argument. Sam ovaj član zakon implicira našu obavezu da u svakom propisu koji se tiče određenih prava i obaveza građana Srbije kod kojih postoje određeni prekluzivni rokovi da se ovakva odredba u svim zakonima mora i naći, jer ne mogu jednu vrstu prava ili obaveze koju građani stiču ili prisvajaju stavljati ispred prava i obaveza drugih koji se na osnovu drugih zakona daju.
Što se tiče celog ovog zakona, pošto zaključujemo raspravu, on je zaista, kao što su rekli i moji prethodnici, neprihvatljiv, zato što umesto da spoji korisno, praktično i pravično, on je sve to razdvojio. Niti tu postoje novčane nadoknade, kada je reč o restituciji, one ne postoje, zahvaljujući formuli iz člana 30, 31. potpuno je uništena, niti postoje realne restitucije, jer ona trpi izuzetno velika ograničenja.
Dakle, šta god da se ovde primeni, u ovom propisu, to je smandrljano, skraćeno, striženo, svedeno na jednu meru koja apsolutno ne dozvoljava mogućnost za ozbiljnu restituciju.
Pitanje eventualne izmene ovog zakona, kasnije, kroz dejstvo, kroz praksu, postaviće se kao izuzetno teško, upravo zbog komunikacije sa Evropskom komisijom. Vi to vrlo dobro znate. Ovo se nameće kao dvostruka omča oko vrata, kako onima koji treba da se obeštete, tako i građanima Srbija koji, bez obzira koji je iznos u pitanju koji vi predviđate, će ovu obavezu doživeti kao izuzetno tešku zato što niste dokazali predlaganjem zakona niti njegovom odbranom da je momenat kada u državi građani stupaju na scenu da svojim parama iz džepa daju novac za restituciju, da je to bio pravi momenat kada je to neophodno. Hvala vam.
Na član 65. amandman je podnela grupa od 21 narodnog poslanika, poslaničke grupe Napred Srbijo.
Da li neko želi reč? (Ne.)
Vlada je podnela amandman kojim predlaže da se posle člana 65. dodaju naziv člana i član 65a.
Da li neko želi reč?
Reč ima ministar Dušan Petrović.
Hvala.
Naravno, neko bi rekao, krajnje je vreme da se pred Narodnom skupštinom nađe zakon o povraćaju oduzete imovine. Kao što je uvodničar u današnju raspravu, ministar Božidar Đelić rekao, jeste tema ovde ispravljanje jedne nepravde koja je davno učinjena, jednom ne malom broju lica te davne 1945. godine, ali i 1944. i 1941, 1942. i 1943. godine, to je tema ili bi trebalo da bude tema. Problem kod donošenja ovakvog zakona, nažalost kao u sličnim drugim situacijama jeste pitanje motivacije predlagača, ne mislim lično na gospodina Đelića naravno, nego na Vladu jedan politički tim koji dođe i iznese ovakav jedan predlog Narodnoj skupštini. Zašto govorimo o motivaciji? Zbog toga što je stvar vrlo prosta. Kakva motivacija takav zakon.
Teško nam je da poverujemo da zaista altruizam ili empatija kod članova Vlade njih rukovodi potrebom da predlože zakon o tome da se ispravi jedna istorijska nepravda, jednako tako kao što ne pokazujem empatiju prema građanima zbog nepravde koja ih ovih godina snalazi, a to je nemaština, loš život i to zahvaljujući pre svega nesposobnosti ili namernom opstruiranju privrede od strane te iste vlade. Pa, pošto su te dve stvari međusobno uslovljene, naveo sam ih kao primere za motiv. Šta je onda motiv za donošenje ovakvog zakona? Od svega onoga što je ministar rekao verujem mu samo za jednu stvar, da je jedini pravi motiv pritisak koji se trpi od strane EU da se što pre donese ovaj propis, to je jedan od preduslova za sticanje svojstva kandidata. To je jedina prava istina, sve te bajke da se ovim zakonom ima ili da postoji želja da se ovim zakonom reši pitanje pravične naknade za lica koja su to zaslužila, padaju u vodu. To se naravno, lako može dokazati analizom odredaba samog zakona, gde se jednostavno vidi da je on donet, opet kažem, sa jednim manjkavim motivom, na način koji ostavlja niz pitanja, a Boga mi moguće je izvesti i niz konstatacija iz onoga što se ovde vidi.
Hajmo prvo da konstatujemo neke stvari. Dakle, prvo se postavlja pitanje, može li država, da li treba i da li može država da ispravi ovakvu nepravdu? Mi mislimo u DSS, da država mora i da nosioci vlasti u Srbiji, moraju, imaju moralnu obavezu da isprave nepravdu koja je te davne 1941, 1942, 1943, 1944, 1945. i 1946. i kasnijih godina, posle oslobođenja učinjena prema velikom broju stanovnika Srbije. To je jedna moralna obaveza, ona nema nikakve veze sa pritiskom EU, ona nema nikakve veze sa pitanjem statusa kandidata i našim obavezama prema EU.
Godine 2006. donet je Zakon o vraćanju imovine crkvama i način i stil na koji je on pisan ukazuje na jedan pravac u kome se razmišljalo kada je reč o mogućnosti povraćaja imovine. U međuvremenu a i kasnije, kada je reč o iščekivanju opšteg zakona, donet je zakon koji ima anketni karakter, a ne kao što je moj prethodnih Čedomir Jovanović rekao da je to jedan od načina bio vraćanja. Ne, to nije bio postupak za vraćanje imovine, on ima anketni karakter i cilj države je bio da se utvrdi koliko ima mogućih, potencijalnih zahteva za povraćaj imovine i kakva je struktura te imovine. Unapred, kada je država donela te zakone, unapred smo znali da taj zakon nije mogao da nam da do kraja precizne podatke, da nam omogući precizne podatke. To prosto nije bilo moguće.
Dobro je što se sada kao uslov za povraćaj imovine ne postavlja pitanje da li je neko u to vreme odreagovao po pravilima tog zakona i prijavio imovinu. Naravno, da je dobro što se to ne postavlja kao uslov, ali taj zakon je tada morao da postoji zbog utvrđivanja ukupne mase. Zašto onda sada nije donet? Prosto zbog toga što je država bila u takvoj situaciji, jedan od prethodnika je to rekao, dugovanje pet milijardi evra građanima Srbije po različitim osnovama, privredna situacija u kojoj smo se nalazili, država jednostavno nije mogla da smogne snage da započne taj proces.
Drugo, restitucija je sama po sebi jedan složen postupak i donošenje zakona o restituciji podrazumeva dugotrajno i pažljivo analiziranje načina na koji bi se povraćaj, restitucije, ona izvršila. Tako da smo mi sa jedne strane bili malo iznenađeni brzinom kojom je ovaj zakon usvojen i donet. Znam da je na ovome rađeno i ranije i da su pojedini članovi Vlade razmišljali i godinama o ovom zakonu, ali rešenja koja su u ovom zakonu primenjena izgledaju kao rešenja kojima se na lak i jednostavan način, jedno veoma teško pitanje rešava.
Na kraju krajeva ne možemo se oteti utisku da ste na jedan lak i jednostavan način ovom problemu prišli. Koji je rezultat? Rezultat je da smo dobili zakon koji ima za cilj da se započne postupak restitucije što pre i da se pitanje restitucije u Srbiji što pre skine sa dnevnog reda. Motivacija za tako nešto je očigledna i to smo rekli, to je jedan pritisak da se propis u oblasti donese zbog kandidature u EU, a motivacija, da se što pre skine sa dnevnog reda je vrlo jednostavna. Ova vlada i arbitri ovde u toj vladi ne vide snage da ovakav jedan postupak uopšte i sprovedu. Zato su se smislila određena ograničenja.
Ta ograničenja za restituciju tiču se ukupnog iznosa sredstava koje država u Srbiji može da vrati i ovde nas ministar ubeđuje da ovaj iznos koji je ovde upisan, koji se kasnije deli na korisnike obveznica, iznos do koga je Vlada došla, tako što je ozbiljno proračunavala ekonomske moći države za povraćaj.
Gospodine Đeliću, vi nas nećete u to nikada ubediti, jer nam nikada nećete moći ovde da izađete sa egzaktnom računicom zbog čega je taj iznos toliki.
To je alhemija, vi ne možete do toga doći tako što će te nas ubediti ili izaći sa ciframa, ubediti nas da je taj iznos zaista toliki. On može biti manji, a može biti i četiri puta veći. Otkud sad mi to znamo? To nas dovodi do sledećeg zaključka, da je ceo ovaj zakon pisan, to je jedna potpuno arbitrarna stvar, kao zadatak, da bi se što pre završio i skinuo sa dnevnog reda.
Vi ste brzinu ili potrebu da odgovorite nečijem pritisku, stavili ispred principa pravičnosti, to je daleko ispod principa pravičnosti. Princip pravičnosti ovde nije na drugom mestu, nego na trećem. To govori o motivaciji predlagača zakona. Hajdemo na konkretne stvari, prvo se postavlja pitanje kvantuma imovine i kruga lica koja imaju pravo na povraćaj. Zbog građana Srbije, da bi ljudi znali šta se ovim radim, pošto je rečeno da ovakvi zakoni antagonizuju društvo, a antagonizam stoji uvek između onih koji nemaju i koji nemaju šta da im se vrati, u odnosu na one čiji su preci nekada nešto imali, nepravično oduzeto i imaju pravo da im se nešto vrati. To je prirodni antagonizam, ali obaveza Vlade i obaveza nas poslanika je da ljudima objasnimo o čemu je reč, ti neki koji danas nemaju, a takvih je najviše u Srbiji, oni žele za svoju decu da oni sutradan imaju, iako neko njihovo dete sutradan nešto zaradi, napravi sebi nešto, obezbedi stan, dva ili tri, dobar automobil, osnuje neki mali privatni porodični posao, vremenom uspe da dođe nekako do toga, obezbedi nešto i za svoju decu, zamislite, dragi građani, da vašoj deci sutradan tako neka bezumna vlast tako nešto oduzme, ali nešto što ste krvavom mukom stekli, ne nešto što je poklonjeno, nešto što ste izmundarili, što bi se u žargonu reklo, nego nešto što je krvavom mukom stečeno i oduzeto.
Mora balans u društvu da se vrati, mora da se vrate stvari na stadijum kroz ovakvu nadoknadu, prosto zbog toga da bi društvo moglo da funkcioniše dalje.
Druga stvar, država je došla u posed imovine koja će uskoro postati javna svojina sa tri vrste titulara. Ta imovina je takvog karaktera, da se na nju ne plaća porez, ako se ne stavi u neku funkciju koja je profitabilna, država nema ništa onda, a ako se stavi u funkciju privatnog vlasništva, od tog trenutka, ako ništa drugo, država stiče, ili lokalna samouprava ili pokrajina pravo na ubiranje poreza. Ako ništa drugo makar to.
Ako se pitamo koji je način na koji ćemo zadovoljiti interese da se pitanje pravičnosti reši, da se reši pitanje povraćaja imovine onima kojima je nasilno ili nepravično oduzeta, onda moramo imati u vidu i to da povraćaj te imovine, automatski znači i mogućnost za državu sa druge strane, da ubira prihode.
To je nešto što moramo imati u vidu, kada govorimo o moći države.
Drugo, kada govorimo o moći države, da reši pitanje povraćaja, ne budimo licemerni, država ima moć da vrati ono što poseduje. Država može da nema novac, može da nema prihode u budžetu. Privreda, ekonomija jednog društva, tako i Srbija može da se nađe u ozbiljnoj krizi, ali imovina o kojoj mi govorimo je ovde, nije na nebu, nije je neko odneo, i nije odletela, uglavnom je ovde.
Restitucija može biti ograničena samo jednom jedinom činjenicom, a to je da postoje u pravnom sistemu, a pravni sistem je u posleratnoj Jugoslaviji postojao, kakav god da je, mogao je da nam se sviđa ili ne sviđa. Da bi se obezbedio jedan princip, to je princip zaštite stečenih prava, jer ako i taj princip budemo narušavali u budućnosti, onda ni sama restitucija ni princip pravičnosti nema nikakvog značaja.
Dakle, radi pravne sigurnosti, mi moramo da ostavimo određene titulare koji su stekli svoja prava na imovinu, a koja je nekada bila oduzeta u određenim slučajevima, da bi se ispoštovao princip pravičnosti kao što ovde taj princip pravičnosti hoćemo da primenimo kada vraćamo imovinu. To je jedino ograničenje. Drugih ograničenja u tom smislu ne treba da imamo.
Međutim, vi ste praveći ovaj zakon napravili jedno ozbiljno ograničenje, pa ste rekli da se imovina može vratiti u naturalnom obliku i dok niste podneli amandman koji se tiče komasacije arondacije, vidim ga ovde ispred sebe, ispada da jedino može da se vrati ona imovina, konkretno imovina koja je bila oduzeta u naturalnom obliku.
Ako to nije bio slučaj, onda postoji jedino mogućnost novčanog obeštećenja kroz obveznice te države. To je u velikoj kontradikciji sa onim o čemu vi govorite, kada je reč o moći države da odreaguje i popravi ovu nepravdu. Vi ste ograničili ukupan kvantum sredstava za povraćaj, ograničili ste, tako da ispada da nijedan od onih koji traži povraćaj imovine ne može da bude obeštećen u iznosu većem od 500 hiljada evra. Tvrdite da država nema novca na osnovu parametara koje vi danas ne možete da dokažete.
Naravno da država nema danas novca ove godine, možda ni sledeće da vrati ni taj iznos onima kojima duguje, naravno da nema, ali vi ovde ne pravite zakon koji treba da se primeni i razreši problem za dve godine. Mi ovde govorimo o mnogo dužem periodu. Vi nemate dokaza, gospodine Đeliću, za to što tvrdite, ali ste napravili ograničenje, a pri tom tvrdite da nema mesta zameni imovine. zamena imovine ili tzv. supstitucija je metod kojim se takođe može obeštetiti neko kome se ne može vratiti imovina, konkretna imovina koja je u to vreme oduzeta. Vi to vrlo dobro znate.
Vi ste vrstu zamene predvideli kroz ovaj amandman na član 24. stav 2. gde ste predvideli komasaciju arondaciju. Znači, došlo vam je u glavu u jednom trenutku da se neke stvari mogu ipak jednom vrstom zamene rešiti, to nije baš zamena u pravom smislu te reči, ali u faktičkom smislu, jeste zamena. Ovde ste napisali u obrazloženju da bar još 25% zemljišta može da se vrati u naturi na ovaj način. Svaka čast.
Vaš otpor prema zameni imovine kao obliku vraćanja, proističe iz predrasude da će, možda i nije, ali nije dovoljno dobar razlog, u postupku vraćanja u slučaju primene zamene, biti problema sa bivšim vlasnicima, odnosno njihovim naslednicima, da će biti mnogo nezadovoljstva, mnogo nepoznanica i sporova sa tim u vezi, da država ne može to da izdrži.
Čekajte ljudi, vi hoćete da kažete, da vam je lakše da date novac, nego da uđete u spor sa bivšim vlasnicima koji će se na kraju krajeva sudski razrešiti na ovaj ili onaj način i gde će se jednostavno pitanje restitucije rešiti.
Šta vi tu stavljate ispred čega, to je neverovatno u ovoj priči.
Drugo, ovde u ovom zakonu vi kada je reč o načinu vraćanja, da vidimo obim vraćanja, da se vratimo na to, šta sve treba vratiti? Treba vratiti sve ono što je oduzeto. Od kada, vi kažete od 9. marta 1945. godine.
Gospodine Đeliću, moram da vam kažem, pročitaću vam samo dve stvari, a ima ih više, dve odluke koje su donete, jedna 11. novembra 1944. godine, a druga 11. decembra 1944. godine.
Prva se zove Odluka Predsedništva Velike antifašističke narodnooslobodilačke skupštine Srbije, a druga se zove Odluka Predsedništva Antifašističke skupštine narodnog oslobođenja Srbije.
Obe odluke u sebi sadrže odredbe koje imaju opšte pravne norme o konfiskaciji imovine. Na osnovu tih odluka, narodni oslobodilački odbori su donosili odluke o oduzimanju imovine. Čitanjem člana 1. ovog zakona, sva lica kojima je na taj način oduzeta imovina su potpuno isključena iz restitucije. Zašto? Da li ste razmišljali o tome?
Šta ćemo da radimo sa žrtvama holokausta? Rekli smo, to će rešiti poseban zakon, s obzirom na okolnost da mnoge žrtve holokausta, misli se na Jevreje u Srbiji, nisu bili obuhvaćeni restitucijom, ali mnoge žrtve holokausta nemaju ni naslednike danas. Šta ste rešili? Rešili ste da oformite ovo, kako vi zovete u članu 5, memorijalni centar da se obrazuje fond za upravljanje tako što ćete to urediti posebnim zakonom. Od kojih sredstava? Ako je do memorijalnog centra ili fonda, država Srbija je u obavezi da to uradi svojim sredstvima. Kakve to veze ima sa ovim? Ako je to posebno, nemojte ga ni najavljivati ovde. Ako hoćete da rešite pitanje, rešite ga.
Na tankim nogama je priča, čitajući sve ove pobrojane odredbe na koje se pozivate u članu 2. Tanka je priča da će se lako rešiti problem imovine koja je oduzeta prognanim ili streljanim Jevrejima u Srbiji, a koju je kasnije neko otkupio od fizičkih lica, državljanina Srbije u tom trenutku, odnosno Jugoslavije. Kako ćete taj problem da rešite, a on je realan?
Još nešto, ovaj vaš amandman koji ste podneli na član 5. zakona koji govori o tome ko nema pravo na vraćanje imovine ili obeštećenja, pa ste rekli da to ne mogu biti fizička lica strani državljani, odnosno zakonski naslednici koji su bez postojanja međunarodnog ugovora obeštećeni pravo na vraćanje imovine priznato pravo od strane države. To je u redu. Rekli ste, oni koji su obeštećeni i preuzeli su od države po osnovu međunarodnog ugovora, ali pod tri ste rekli – lice koje je bilo pripadnik okupacionih snaga koje su delovale na teritoriji Srbije, što je sasvim u redu. Kako možemo da očekujemo da pripadniku okupacionih snaga danas vraćamo imovinu, odnosno njegovom nasledniku? To je nenormalno.
Onda vi postavljate amandman pred Skupštinu u kome kažete – da, to lice koje je bilo pripadnik okupacionih snaga, ali strani državljanin. Šta hoćete time da kažete, da ona lica koja nisu strani državljani, naslednici onih lica koji nisu strani državljani bili tada niti su danas, a koji su učestvovali u okupacionim snagama u Srbiji imaju pravo na povraćaj imovine? Pa, to je diskriminacija protiv onih koji su strani državljani jer nisu pripadnici okupacionih snaga. Da li to onda znači da treba i okupatorima, Italijanima, Mađarima, Bugarima, Nemcima i svima ostalima da vratimo imovinu? Pa, na šta to liči? Okupatorima, pripadnicima okupacionih snaga? To je ono što je bitno, pa makar taj bio i Srbin. Razumete li me, pa makar bio i Srbin, potpuno mi je svejedno.
Naravno da pripadnici okupacionih snaga nisu pripadnici četničkog pokreta, to je posebna priča vezana za Zakon o rehabilitaciji, ali je šteta što prvo taj zakon nismo raspravljali, pa da znamo ko na šta ima pravo.
Na kraju krajeva, pošto ne mogu da zaokružim celu priču, vreme mi je isteklo, uputiću vas da saslušate moje kolege iz poslaničkog kluba za ostale primedbe koje imamo na ovaj zakon, ali ovo je bila nekako ukratko ono što se tiče samog problema zakona koji se nalazi pred nama.
Gospodine Đeliću, što se tiče motivacije o tome sam govorio, ponoviću još jednom. Vi niste motivisani kao Vlada da donesete uopšte ovaj zakon, da ga predložite Skupštini. Jedina motivacija je pritisak Evropske komisije, ljudi moji. Fizionomija ovog zakona i njegova sadržina to najbolje dokazuju.
Kada govorite o Vladi u kojoj je učestvovala DSS, moram da vas podsetim da je za vreme te Vlade donet onaj Zakon o popisu imovine. On je bio jedan od važnijih koraka, bez tog zakona se ništa dalje ne bi uradilo, odnosno, bez tog zakona biste mogli doneti ovakav zakon, koji pada daleko ispod onoga što treba učiniti. Mogli ste bez tog zakona, zaista, to vam priznajem. Ali, 2006. godine je bio donet Zakon o povraćaju imovine crkvama i verskim zajednicama.
To što nije bilo političke volje da se taj zakon realizuje do danas, izvinite molim vas, u toj vladi nije jedina bila DSS. U toj vladi Ministarstvo finansija nije držalo DSS.
Kada je reč o oblicima vraćanja, na šta se niste osvrnuli, moram to da vam kažem dok ne istekne ova dva minuta, supstitucija ima svoje mesto i vrednost. Da je to bilo lako doneti, davno bi se to donelo. Problem je u tome što niste hteli ni da razmišljate o tome. Sada se hvalite pred građanima i pred onima kojima treba vratiti imovinu da ste bog zna šta učinili, a pri tom ste im napravili medveđu uslugu i svako od njih ko zna da pročita ovo što ćete usvojiti zna o čemu govorim.
Pa, bolje je bilo da se sačekalo još šest meseci ili godinu dana da se ovo pitanje na pravičan način reši nego da se radi ovako na pritisak, kao što vi radite, sa takvom vrstom motivacije da se napravi nešto što ne odgovara potrebama ovog društva. O tome je reč.
Što se tiče zamene, samo da znate, zamenu obavlja kao svoj redovni posao Direkciju za imovinu Republike Srbije. Oni imaju parametar i način na koji to rade. Ako oni mogu da u svom redovnom poslu, može i država da osmisli način supstitucije, pa makar i na sudu.
Pošto vi niste dali nikakav argument i činjenice, već ste dali ocenu, uzvratiću vam ocenom. Dakle, u matematici je nula uvek veći broj od bilo kojeg broja u minusu. Znate?
Ovo što ste vi ovde nama predali to je čist minus. To je stvar koji ne rešava problem. Ona, praktično, od ljudi pravi budale, naročito od onih koji imaju određena prava, da bi prihvatili u krajnjoj liniji novčano obeštećenje i to od iznosa od 500 hiljada evra.
Da li biste vi lično pristali da vam država duguje devet milijardi nečega, a da vam od toga vrati 500 hiljada? Ne biste. Ne preporučujete to ni drugima, to nije fer i to nije u redu, pogotovo što se ovde ne radi ni o kakvoj prvobitnoj akumulaciji kapitala, otimačini ili tajkunima, nego se ovde radi o ljudima koji su krvavom mukom, to što su imali stekli.
Nemojte spočitavati Vojislavu Koštunici i DSS na donošenju ovog zakona, jer vi vrlo dobro znate u kom okruženju smo radili, sa kojim partnerima i sa kakvim problemima smo se suočavali.
Prema tome, morate znati još jedan momenat, a to je da je država u vremenu o kojem vi govorite, u kome ste i vi učestvovali i bili sa nama, bila u opasnim i ozbiljnim trenutnim dugovima prema građanima po osnovu stare devizne štednje i ostalih stvari.
Ovo ide određenim koracima koje uvažavamo. Mi vas ne grdimo zbog toga što ga niste doneli pre tri godine, to nije predmet našeg razgovora sa vama, vi to izvrćete. Grdimo vas zbog sadržine ovog zakona. Smatramo da želite da ga smandrljate i da napravite štetu onima koje treba poštovati.
Odmah da vam kaže, neću vam dalje replicirati šta god mi odgovorili, pošto sam se zamorio i ne mogu stvarno više da polemišem oko ovoga.
Moram da vam kažem prvu stvar. Ekonomski rast nema nikakve veze sa restitucijom, nego ono o čemu ste vi govorili, a to je dug i procenat duga. O tome sam maločas govorio, uopšte nisam spominjao ekonomski rast. Mogli biste da me slušate malo dok pričam. Nije u pitanju ekonomski rast nego dug.
Drugo. Vaša opservacija o privrednom rastu i krivici zaslugama, prosto je neverovatna i graniči se sa političkim dilentatizmom. Vi tvrdite, da za lošu ekonomsku situaciju u Srbiji vi niste krivi, nego je za to zaslužna SEKA, ili ne znam ko. Sledstveno tome, naravno, da biste sebi bili dosledni, tvrdite da je za privredni rast u Srbiji u vreme Vlade Vojislava Koštunice, koji je bio očigledan, nema nikakvu zaslugu Vlada Vojislava Koštunice, nego je prosto bio takav svetski trend.
Pazite, to se graniči da političkim dilentatizmom, to što ste vi izgovorili, a da ne govorimo o profesionalnom, o čemu vi vrlo dobro znate šta pričam. Tako da, nemojte zamenjivati teze. Nisam pričao o ekonomskom rastu i nisam ga dovodio u vezu sa restitucijom. Kakav god da je ekonomski rast ili pad u ovom trenutku, restituciju treba doneti.
Govorio sam o proceni duga i mogućnosti da se ukupan dug, s obzirom na posao koji treba preduzeti, proceni u datom momentu. To je kočilo posao. Kakav crni ekonomski rast, to je promenjiva kategorija. Za sedam godina možemo da budemo kao Švedska, a možemo da budemo u još goroj situaciji. To je veliko pitanje. Ovde se radi o nečemu sasvim drugom.
Član 27. odnosi se na vaše postupanje u vođenju sednice. Naime, ako neko zatraži reč i dobije pravo na reč s vaše strane, onda mi očekujemo, kao i do sada što ste bili rigorozni, da budete i dalje.
Očekujemo da budete konzistentni u onome kako postupate, znate. Kakve veze ima govor Aleksandre Janković sa ovim što je ovde rečeno u svojstvu… U kom svojstvu? Kakva replika? Šta je ovo bilo?
Povreda člana 27.
Da li je moguće, gospodine Novakoviću, vi ste sada predsedavajući, da nije mnogo bitno ko se menja na mestu predsedavajućeg, jer u pitanju je princip. Nemojte ništa lično shvatiti. Vama se obraćam kao funkciji koja je ispred mene.
Da li je moguće da mi kao poslanici u ovom parlamentu od strane predsedavajućeg konačno dobijemo jednak tretman? Da li će to ikada biti u ovom parlamentu? Da li je moguće da u jednom trenutku jedan poslanik dobije repliku samo zato što je član nekog odbora, pa u to ime govori i po tom osnovu dobija repliku, a da u drugom momentu, drugi poslanik govori o pravu na repliku i drži vakelu od dva minuta, to je šef poslaničkog kluba Kolundžija, a da ga vi ni jednom ne opomenete, a da vaša predsedavajuća prethodnica, Gordana Čomić, oduzima reč u obrazloženju povrede Poslovnika posle pet sekundi, ako se pomene diskusija o pravu na repliku?
Čuli smo minut i 30 sekundi vremena gospođu Kolundžiju, kako vama drži predavanje o tome ko ima i ko nema prava na repliku. Dajte, molim vas, da sv imamo ista prava u ovom parlamentu.
 Hvala.
Znate kako, nije moj razlog da se javim za repliku u potrebi da se slikam, jer ovde nema direktnog prenosa, ovo će narod gledati tek posle ponoći, u odloženom prenosu, nadam se, i to vrlo malo ljudi. Tako da zaista nikakvu utešnu potrebu, da se javno preganjam i raspravljam, ali hteo bih samo da zamolim. Razumem da postoji potreba da se interpretiraju događaji iz prošlosti i da im se da određeno političko značenje, kao što je prethodnik kada je govorio o tome da je Vlada Vojislava Koštunice faktički, sada ja parafraziram, kriva za cepanje islamske zajednice na neka dva, u ovom slučaju kako on to kaže neligitimna dela i da je to razlog što se imovina nije vratila.
Znate kako, ne može država da se meša u te odnose, a država se umeša ili reaguje, registruje nekoga onda kada postoji pritisak i to javnosti, a ne nekog političara, ako neko nekoga vuče za rukav, nego postoji ozbiljan pritisak.
Paralela koja je ovde data nije idealna, niti je dobra, i veliko je pitanje da se to dogodi, o čemu je gospodin Kenan Hajdarević pričao, o toj nekoj hipotetičkoj situaciji, srpske pravoslavne crkve kako bi država reagovala, koja god da je vlada u pitanju, verovatno bi morala da reaguje tako što bi priznala, nije država tu da prizna, da se razumemo, nego može samo da uspostavi odnos radi neophodne komunikacije.
To je problem, a glavni krivac nije nikakva vlada, nikakvi sporazumi između političara, postojali oni ili ne, kako god ih interpretirali, krivac je onaj koji ne sprovodi zakon. Kada postoji spor u pogledu sprovođenja zakona, onda reaguje sud i to je cela stvar, a o tome ću govoriti kasnije kao ovlašćeni šef grupe šta je problem sa zakonom i zbog čega se nije sprovodio. Toliko za sada.
 Dakle, iz ovoga se vidi da zapravo je sve pitanje interpretacije. Zaista nisam fasciniran opsednošću pripadnika LDP, Vojislavom Koštunicom i DSS. To oni mogu samo sebi da objasne, ovde je reč o intertretaciji, a ja nisam navodio ni odredbe zakona, ni govorio o tome da li je i kako zakon poštuje, govorio sam o hipotezi, odgovarajući na hipotetičko pitanje, tako da se izgleda nismo razumeli. Dakle, to nije bio predmet rasprave. Šta sam mislio pod opstrukcijom sprovođenja zakona  i gde je suština, jer mislim da se suština ovde promašila.
Šta je problem u svemu ovome, o tome ću govoriti kasnije, da sada ne bi gubili vreme.
Prava je šteta da se o ovom zakonu ne raspravlja u neko budnije vreme od ovih sitnih sati i prava je šteta da nema direktnog prenosa, prosto odluka Skupštine je bila da se ovako radi. Zašto je šteta? Zato što je ova rasprava vrlo zanimljiva, naročito o ovom predlogu zakona o vraćanju imovine crkvama i verskim zajednicama. Ovde se radi o predlogu za izmenu i dopunu zakona, izmena i dopuna postojećeg zakona, i odmah ćemo videti na šta se te izmene odnose. Ja ću da ih skratim na dve grupe.
Prva grupa je onih izmena, odnosno dopuna zakona koja se tiču, izmena zakona koja se tiče načina vraćanja imovine.
Dakle, do sada je u zakonu koji je važio od 2006. godine, kada je donet, postojala mogućnost zamene imovine kao vid vraćanja imovine u slučaju da se ne može vratiti baš ta ista imovina koja je nekada crkvenim verskim zajednicama oduzeta. U izmenama zakona ta mogućnost se briše.
Druga ključna izmena je promena organa koji je nadležan da se stara o primeni ovog zakona. Umesto Direkcije za restituciju uvodi se Agencija za restituciju i to će biti ista ona agencija koja je nadležna za sprovođenje opšteg zakona za povraćaj imovine.
Što se tiče onog drugog, u tome još ima nekog smisla. Ima neke unutrašnje logike u svemu tome. Međutim, što se tiče ovog prvog, tu nastaju, počinju i završavaju se svi problemi sa ovim zakonom.
Ne znam koliko uopšte može javnost i da gleda ovo što mi pričamo, pošto će to biti malo kasnije, radni ljudi uglavnom spavaju u to vreme, ali evo da se obratim mojim kolegama, pre svega iz DS, koji su ovde prisutni u parlamentu.
Dakle, vama je poznato da ovaj zakon, način na koji je sad izmenjen i dopunjen, kakav će biti usvojen, on zapravo upućuje na primenu odredaba opšteg zakona o vraćanju imovine, tako da sve odredbe koje se ne tiču specifično vraćanju imovine crkvenim verskim zajednicama, znači samo vraćanje, postupak vraćanja, mera vraćanja, način obeštećenja, sve će se to raditi po opštem zakonu.
Pošto smo to utvrdili kao nesporno, hajde da vidimo sada šta je problem sa ovim zakonom. Problem je sa ovim zakonom je što se ne može posmatrati odvojeno od nekih problema koje smo naveli u vezi moguće kasnije primene opšteg zakona.
Prvo, to što se zamena gubi kao model obeštećenja ili vraćanja imovine predstavlja ozbiljan problem. Način rešavanja tog problema Vlada je videla, kao što smo videli u slučaju prve rasprave, u tome da se država izjasni, a Skupština to da prihvati kroz usvajanje i opšteg zakona, pa posredno i ovoga, tako što će se utvrditi jedan novčani iznos, on je novčano izražen kao dve milijarde evra, je ukupan iznos za vraćanje sve oduzete imovine.
Kao što vidite, pošto drugih odredaba ovaj zakon koji večeras usvajamo nema, taj iznos se odnosi kako na fizička lica koja potražuju svoju imovinu koja im je nekada bila oduzeta po različitim osnovama, tako se odnosi na crkve i verske zajednice. To znači da ukupan kvantum sredstava iznosi dve milijarde evra.
Kaže se, zato se i vraćam, pokušavam da objasnim zbog čega se vraćam na opšti zakon, da ne ispadne da nisam u temi, to je tema, predlog opšteg zakona kaže – po odredbama ovog zakona, a to znači i zakona o vraćanju imovine crkvama i verskim zajednicama, može se ostvariti ukupno obeštećenje po osnovu oduzete imovine jednog bivšeg vlasnika. Ako je u pitanju jevrejska zajednica, to je jedan bivši vlasnik, ako je u pitanju SPS, jedan bivši, ako je u pitanju katolička crkva jedan bivši vlasnik. Dakle, ne može preći, po osnovu obeštećenja oduzete imovine jednog bivšeg vlasnika po svim osnovima iz člana 1. ovog zakona, iznos od 500.000 evra. U prevodu, srpski rečeno, to izgleda ovako. Ako nema zamene, nego ima samo vraćanja u naturalnom obliku iste stvari, ako to vraćanje nije moguće posle jednog trenutka, onda će, hajde sada držimo se SPC kao zajednice koja ima najveći broj vernika u Srbiji, zato dajem taj primer, bez potrebe da diskriminišem bilo koga drugog, u tom trenutku, od tog momenta pa nadalje SPC će dobiti na osnovu ovog potraživanja 500.000 evra i tačka, kao i bilo koji drugi privatni vlasnik dve vile na Dedinju koje danas vrede milion i po evra ili su srazmerno toliko uvek vredele jer je to zanimljiva lokacija bila čak i pre Drugog svetskog rata, oni će dobiti 500.000, a dobiće i SPC za sve što potražuje što neće moći da se vrati u naturalnom obliku 500.000 evra.
Sada se vi pitate šta je nama problem sa ovim zakonom. Pa eto šta je problem sa ovim zakonom. To je ozbiljan problem. Za taj problem ne nudite rešenje nego tako lako prelazite preko toga kao da to nije ništa.
Dakle, šta je cilj države? Da smo ozbiljno razmišljali o ovom zakonu ili da ste vi ozbiljno razmišljali o ovom zakonu, i jednom i drugom, vi biste se trudili da ispuni svoju pravu svrhu. Uvodničar, Boža Đelić, je danas rekao šta bi trebalo da budu ciljevi, formalno se sa tim lako složiti, ali ti ciljevi se ovde ne ispunjavaju. Od svih tih ciljeva, ispunjava se samo jedan jedini. Izvršan je pritisak kod Evropske komisije da se donese zakon sa ovakvom ili sličnom sadržinom. Taj zakon će se doneti, zbrzaćemo sve, načelnu raspravu po oba zakona ćemo obaviti istog dana u ovim prostorijama, u Domu Narodne skupštine, biće rasprave o amandmanima, to će se usvojiti sledećeg ponedeljka i završili smo posao. Pa, to ne može tako. To nije cilj obavljanja ovog posla. Moramo da ispravimo nepravdu, to nije sporno. Moramo da vodimo računa o stečajnim pravima i pravnoj sigurnosti u državi Srbiji, to takođe nije sporno i moramo da vodimo računa o moći države da realizuje ovaj posao, ovaj poduhvat. Kako će država to izdržati, to nije sporno.
Solomonsko i preče rešenje koje ste našli tako što ste ograničili kvantum sredstava i izmislili to da naturalna restitucija bude u što moguće manjoj meri primenjena, a da novčano obeštećenje zapravo se pretvori u glavni oblik restitucije. Tako ste došli do ovog rešenja, a samim tim to znači da ste morali da ograničite kvantum novčanih sredstava, jer da niste to učinili to bi bila jedna rupa koja ne bi mogla da se pokrije.
Nije način da se ovo pitanje tako reši. Način je bio sasvim drugačiji, da se uradi sve što je u mogućnosti da država u naturalnom obliku vrati onima koji to potražuju, a da obeštećenje novčano bude izuzetna mera, pa se onda ne bi ni postavljalo pitanje ukupnog obima sredstava. Rokovi bi se drugačije postavili, a sporni momenti kod zamene bi rešavali u krajnjoj liniji sudovi jer to i jeste posao države, posao je ozbiljan i obiman i naravno da sudovi moraju da se uključe, a onda bi tek država mogla da kaže da je učinila pravičan posao.
Problem sa primenom ovog zakona nije opravdanje za njegovu promenu. To što Direkcija za restituciju nije radila, to nije zbog toga što zakon nije bio dobar, jer vi ništa u ovom zakonu niste promenili suštinski što bi omogućilo ovoj agenciji da radi sjajno. Nema tu nikakvih značajnih promena. Problem je bio u tome što nije postavljen direktor Direkcije za restituciju, odnosno oni koji su vršili dužnost u dogovoru sa izvršnom vlašću nisu primenjivali ni jednog trenutka zakon namerno zbog toga što se čekala izrada novog zakona koji bi taj zakon o vraćanju imovine crkvenim zajednicama, koja bi bila povezana sa opštim zakonom. Da, u nekoj meri je razumno povezivati, u nekoj meri je razumno imati isti organ, ali to nije ista situacija.
Čuo sam od nekih političara u Srbiji da crkve ili verske zajednice nazivaju, maltene, nevladinim organizacijama. To je apsolutno pogrešno. To je kategorija svoje prirode. Nije u pitanju ni privatna imovina.
Vrsta imovine kojom raspolažu crkve i verske zajednice ili kojom su raspolagale pre momenta oduzimanja, to jest pre Drugog svetskog rata, imala je neku svoju neverovatnu specifičnost. Ta imovina bi se više približila nekom starom pojmu narodne imovine nego bilo koja druga. Način na koji su crkve i verske zajednice dolazile do imovine o tome govori. To je zajednička karakteristika, to nije pitanje SPS i karakteristika ovih zajednica.
Meni, kao i drugim poslanicima u parlamentu, došlo je do ruku saopštenje crkava i verskih zajednica ovim povodom, koji su u tom saopštenju ustali protiv donošenja ovakvog predloga za izmenu i dopunu zakona.
Tražili su da zakon ostane onakav kakav je bio. U redu je izmeniti ga i poboljšati taj zakon, u redu je u jednom trenutku ga povezati u nekom delu sa nekim opštim zakonom koji se donosi.
U pismu koje smo dobili, i na sastanku kojim sam ja, kao šef grupe, sa mojim članovima DSS imao sa predstavnicima crkve i verskih zajednica u ovom domu pre neki dan, gde su bili prisutni predstavnici SPC i predstavnik Zajednice jevrejske opštine koji su istovremeno imali punomoćje od svih ostalih koji nisu prisustvovali sastanku da u njihovo ime govore i da nam daju papire, pokazali su nam da su oni predložili, ili da predlažu u svojoj komunikaciji sa svim institucijama kojima su ove dokumente poslali, izmenu predloga vašeg opšteg zakona koji je danas bio na dnevnom redu, upravo zbog toga što on znači i definitivnu realizaciju prava crkava i verskih zajednica kroz opšte principe jer ovaj zakon se poziva na onaj drugi. Tu se postavlja pitanje i Saveza jevrejskih opština, vraćanja oduzete imovine i obeštećenju povodom holokausta itd.
Pročitaću vam samo jedno saopštenje koje moja koleginica Aleksandra Janković nije stigla da pročita. Kaže se ovako – tradicionalne crkve i verske zajednice u Srbiji izražavaju podršku pravičnim zahtevima Saveza jevrejskih opština u Srbiji. Znači, sve crkve i verske zajednice koje su se potpisale. S obzirom da budući zakon o vraćanju oduzete imovine i obeštećenja, tj. opšti zakon, čija je radna verzija u postupku javne rasprave, treba da sadrži dodatne odredbe o vraćanju imovine koja je od Jevreja oduzeta tokom holokausta, ili u vezi sa holokaustom u periodu od 1941. do 1945. godine, kao i u periodu, pazite ovo od 1948. do 1953. godine. Prilikom iseljavanja Jevreja iz Srbije u Izrael, kada im je imovina oduzeta pod prinudom uz odricanje srpskog državljanstva. Kako ćemo da ispravimo tu nepravdu? Gde to piše?
Još jedna stvar kada je reč o oduzimanju imovine Jevrejima za vreme Drugog svetskog rata, čak i tamo gde je poznat naslednik imovine, dešavalo se da tu imovinu obesceni ili čak bude džabe preneta besteretnim poslom nekom drugom, pa je onda tom licu ta imovina oduzeta. Postavlja se pitanje – ko je danas titular prava na povraćaj imovine? Lice kome je ta imovina oduzeta 1945. godine, koju je stekao besteretnim poslom, a u pitanju je imovina Jevreja koji su 1941. do 1942. godine pobijeni ili proterani ili morali da pobegnu, kako se to rešava? Da li ste o tome u ovoj brzini kojom ste radili sve ovo razmišljali? Niste.
Ovo saopštenje, kao i saopštenje koje je Aleksandra Janković pročitala, koje ja neću čitati ponovo zbog racionalizacije u vremenu, jer nema smisla dva puta isto slušati i pošto nema direktnog prenosa i malo će ljudi ovo videti, ovo pričam zbog zapisnika. Nešto je već ušlo u zapisnik, tako da nema razloga da to ponavljamo. Reći ću vam i još jednom ponoviti da su u ovom protestu protiv ovoga što vi radite učestvovale sve registrovane tradicionalne crkve i verske zajednice u Srbiji, čiji imam potpis ovde sa sve pečatima i koje su se nama obratile. Tu su: SPC, Rimokatolička crkva u Srbiji, Slovačka evangelistička crkva, Reformska hrišćanska crkva, Evangelička hrišćanska crkva, Islamska zajednica Srbije i jevrejska zajednica Srbije.
Vi u ovom momentu imate potpise na jednom papiru što je nesvakidašnja pojava, svih crkava i verskih zajednica iza jednog zahteva, koji vi ne želite da ispunite zato što vam to ne odgovara u vašoj nameri, kao što sam i u ranijem uvodnom izlaganju rekao, da smandrljate ovaj posao. To je veliki problem. Ovo nije posao koji se može smandrljati. Ovo je ozbiljna stvar sa dugotrajnim i dalekosežnim posledicama.
Kaže se – ne može se ispraviti nepravda i naneti nova. To je tačno. Nepravda u slučaju lošeg zakona se može nanositi u dva smera. Jedan je da ta nepravda bude činjena licima koja su stekla neka prava u međuvremenu u koja se ne može dirati, što svi razumni ljudi treba da prihvat da je tako. Sa druge strane, nepravda se ne može nanositi tako što će se polovično ili na četvrt rešavati pitanje restitucije i na taj način staviti ekser u mrtvački kovčeg ovog pitanja. To ne sme tako da se radi.
Rekao sam i ranije da za pitanje obeštećenja i za državu mnogo povoljnija naturalna restitucija, i to, po svaku cenu. Ako ostavimo to na novčanu restituciju, verujte mi da je bezumno i nepravično praviti ograničenje koje je krajnje proizvoljno na dve milijarde evra. Sa druge strane, ako ga ne pravite, pa čak i da ga pravite, potpuno je svejedno, svaki cent od tih evra je guljenje kože sa leđa građana, poreskih obveznika koji treba da plate za zločin koji je država činila prema ljudima i zajednicama od 1945. godine pa nadalje. Treba da plati.
Umesto da vam cilj bude, ne da ograničavate sredstva, nego da ne ograničavate način naturalnih restitucija, vi ste se opredelili za potpuno pogrešan koncept, objašnjavajući kako taj koncept nije bio primenjen u brojnim zemljama, a da u nekima, navodeći primer Slovenije, nije dao valjane rezultate i da nam je odande saopšteno kako bi bilo bolje da se oni toga nisu ni prihvatili. Umesto da se nauči iz tuđih grešaka, da se vidi u čemu se greška napravila, šta je ispao problem, a polazeći od naših specifičnih okolnosti, trebalo je reagovati na drugačiji način.
Ako je problem da hitno donošenje ovog zakona predstavlja uslov za kandidaturu za EU, onda je, pod jedan, trebalo ranije razmišljati o tome, a pod dva, partnerima u Evropskoj komisiji, ako su nam oni uopšte više partneri zbog svih događaja vezanih za Kosovo, trebalo je naglasiti da je nama draže da vodimo računa o krajnjem cilju i suštini posla, nego o njegovoj formi. Trebalo je tako, ali to očigledno nije ono što vi radite.
Suština ovih izmena je da se umanje prava crkvama i verskim zajednicama u odnosu na ona prava koja su mogla ostvarivati po zakonu iz 2006. godine, što je sa aspekta ustavnosti nečuveno. Još jedan argument u prilog tome je da se zamena, tj. supstitucija imovine mogla zadržati kao legitiman i ustavan osnov, govori odluka Ustavnog suda kojim je odbijen predlog za ocenu ustavnosti odredaba ovog istog zakona o kome pričamo, kada je reč o zameni imovine.
Naime, napadnut je ovaj zakon pred Ustavnim sudom u delu zamene imovine, tražeći da se te odredbe proglase neustavnim. Pogledajte odluku Ustavnog suda u vezi toga i biće vam sve jasno. Nemamo problem sa ustavnošću. Nemamo problem sa modalitetom i načinom povraćaja. Imamo relativno zadovoljstvo o crkava i verskih zajednica sa metodologijom koja je usvojena, nezadovoljstvo neprimenjivanjem propisa zbog inertnosti države u očekivanju novih propisa koje priprema umesto postojećih.
To je ključni problem ovde i ništa drugo. Čuli smo danas tokom rasprave i neke druge elemente koji politički možda zvuče zanimljivo, ali nisu suština stvari. Suština stvari je u nedostatku volje, u potpuno pogrešnim motivima koje rukovode predlagača zakona za ove izmene i za donošenje i predlaganje opšteg teksta zakona, umesto da ti motivi budu iskreno i zaista oni koji su ovde verbalno proklamovani od strane ministra prilikom prve rasprave. To je ovde suština priče.
Inače, crkve i verske zajednice su ovde povezale oba ova zakona u svojim dokumentima koja su nam dali i u papirima koje su dostavili nadležnom ministarstvu, što vam je i poznato, tako da vi koji ste iz tog ministarstva to vrlo dobro znate, gde su predložili da se pojedine odredbe predloga opšteg zakona izmene, jer su u direktnoj i neposrednoj vezi sa primenom zakona o crkvama i verskim zajednicama.
Vi to ne da niste uradili, nego ste pobegli od toga. veliko je pitanje šta će biti sa ovim amandmanima. U potpunoj histeriji je da se ovaj posao završi pošto poto i po svaku cenu, gde idete u potpuno dve krajnosti. Sa jedne strane sužavate pravo ljudi na realnu restituciju, povećavate obim mogućih zahteva za novčano obeštećenje, zatim smanjujete ukupan kvantum sredstava za novčano obeštećenje koje će građani Srbije platiti iz svog džepa…
(Predsedavajući: Vreme.)
Završavam ovime, a da sa druge strane uvodite pod pritiskom manjih grupa u ovom parlamentu odredbe koje izjednačavaju okupatorske snage u državi u ono vreme u našoj zemlji, pripadnika okupacionih sila sa drugim građanima Srbije. To je kompletan skandal.
 Žao mi je što gospođa ministar nije ovde, možda bi mogla da odreaguje na ovo.
Naime, član 162. tretira pod kojim uslovima će se izvršiti posebne radnje koje se mogu odrediti za određena krivična dela kada je potrebna posebna tehnika izvođenja dokaza. U jednu grupu spadaju dela za koja je predviđeno da postupa javno tužilaštvo posebne nadležnosti, a zatim su navedena druga, ostala krivična dela za koja se može posebnom tehnikom odobriti prikupljanje dokaza.
Jedno od tih krivičnih dela, vi ste ovde naveli, je zloupotreba službenog položaja, to je član 359. Krivičnog zakonika, posebnog dela Krivičnog zakonika. Mi smo vas ovim amandmanom najljubaznije molili da izbacite zloupotrebu službenog položaja iz procesnog zakonika. Pre svega zbog toga što to delo treba izbaciti iz posebnog dela Krivičnog zakonika. To je jedno delo koje, ne samo da je pleonazam drugih krivičnih dela koja su propisana, kao što su primanje i davanje mita, razne vrste krađa, utaja poreza, falsifikata i sličnih dela, nego je to jedna takva kaučuk norma, kroz koju vi možete naći inkriminaciju za skoro bilo koje lice za koje vlastodršcima i sudu i tužiocu padne napamet da je to moguće.
To je vreme socijalizma, komunizma i društvene svojine, to treba ukinuti, a kamoli još u Krivični zakonik, procesni krivični zakonik stavljati odredbu da to podleže posebnim pravilima.