Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Miloš Aligrudić

Miloš Aligrudić

Nova Demokratska stranka Srbije

Govori

Upozoravaju me moje kolege da nema povrede Poslovnika, jer prejudiciraju ono što ćete vi reći, ali hajde da probamo.
Dakle, mislim da ste povredili opšte odredbe člana 27, jer nisam pronašao, uprkos pažljivom čitanju Poslovnika, nijednu odredbu koja vas ovlašćuje da tokom izlaganja narodnog poslanika, šta god on rekao obraćajući se vama, vodite dijalog s njim. Da biste odgovorili narodnom poslaniku, možete iskoristiti pravo na repliku i javiti se za reč, kako to Poslovnik predviđa, tako što ćete zamoliti nekog od prisutnih potpredsednika da vas za to vreme zameni, jer je tako predviđeno Poslovnikom. Hvala vam.
Naravno, slažem se s kolegama iz SRS-a da je nenavođenje Autonomne pokrajine KiM u ovom kontekstu ne grub previd, nego strašna zlonamera, i mislim da to ne da nije korektno, nego je skandalozno.
Mi smo amandman podneli iz potpuno drugačije pozicije. Smatrali smo da nema potrebe da se uključuje u ovaj proces autonomna pokrajina, s dostavljenim mišljenjem na programe finansiranja regiona.
Zašto? Prvo, autonomna pokrajina je jedan nivo decentralizacije državne vlasti. Ona se u vašem zakonu, u članu 5, poklapa sa pojmom regiona, za šta smo rekli da je nedopustivo i da to ne može na taj način da se radi i bez ikakvih kriterijuma. Zatim, jednoj teritorijalnoj organizaciji u Srbiji se, jednoj teritorijalnoj celini, daje mogućnost da daje mišljenje na program finansiranja samo zato što se taj program finansiranja realizuje na njihovoj teritoriji.
To je teritorija Srbije, gospođo Kalanović. Program regionalnog razvoja je namenjen celini teritorije Srbije i kakve veze imaju oblici decentralizacije s tim?
Drugo, kada već dajete pravo Glavnom gradu, tj. gradu Beogradu da daje mišljenje na programe finansiranja na njegovoj teritoriji, grad Beograd, Glavni grad, šta god da je, to je jedinica lokalne samouprave. Kako ne date to pravo drugim jedinicama lokalne samouprave? Zašto one ne bi dale mišljenje? Zašto ne bi Novi Sad dao mišljenje? Zašto ne bi Niš dao mišljenje, ili Kragujevac?
Mislim da je to krajnje nekorektno s vaše strane, da je to vrlo nekorektan predlog.
Mi smo predložili nešto drugo. Dajte vi to pravo svim jedinicama lokalne samouprave, pustimo mi autonomnu pokrajinu, jer u tom slučaju bismo morali od regiona, centralnog regiona tražiti mišljenje, ali ne znate kako, kojim mehanizmom. Zato, dajte to pravo jedinicama lokalne samouprave, ograničite im mogućnost, određenim rokom, da daju odgovor, pa ako ne daju odgovor, mišljenje, neka se smatra da su dali pozitivan odgovor. Morate da uspostavite neku komunikaciju koja je korektna.
Vrlo kratko, pozivajući se na član 27, pre svega.

Jutros su održana dva odbora – jedan je bio Zakonodavni odbor, drugi je bio za pravosuđe i upravu. Zakazani su tako da članovi koji su istovremeno članovi oba odbora, u manjim poslaničkim grupama, nažalost, mi spadamo u takve, a često se dešava ta konfuzija kada je reč o članstvu u više odbora, nisu mogli da prisustvuju. Pojedini članovi i jednog i drugog odbora nisu ni dobili poziv.

Mislim da to treba da znate i da preduzmete neke mere s tim u vezi, jer naši članovi nisu bili u prilici, recimo, da izdvoje mišljenje o Predlogu zakona i ostale stvari. To im fizički nije bilo omogućeno.
Gospodine ministre, DSS se protivi ovoj odluci. Mislimo da nije dobra. Na samom početku ću vam reći da između mene i vas ne postoji spor oko iznetih činjenica, oko svih činjenica koje ste izneli, u domenu političke interpretacije, ali postoji spor oko politike koja se vodi.
Kada je reč o istorijatu učešća Srbije u različitim mirovnim misijama, sve što ste rekli je tačno, i kada je reč o datumu, i o vrstama misija, pa i o tome ko je i kada odobrio slanje tih misija, ili način učešća u međunarodnim operacijama.
Ono gde se mi nećemo složiti, to je čista politika, to sa vojnotehničkom oportunošću nema nikakve veze.
To je pitanje šta se dešava, u političkom smislu, s jednim datumom i kasnijim posledicama vezanim za taj datum, a to je 17. februar 2008. godine, kada je došlo do nelegalnog proglašenja nezavisnosti Kosova, i kakve reperkusije taj datum i kasniji datumi, kada su pojedine države priznale nezavisnost Kosova, imaju na pojedine političke odluke koje proističu iz izvršne vlasti ove države, odnosno na ukupan kurs politike ove države?
Kada je reč o spoljnim poslovima, o tome smo u više navrata govorili, nažalost, najmanje u prisustvu ministra spoljnih poslova, gospodina Jeremića, a ovim povodom ćemo o tome govoriti nešto, iako to u tehničkom smislu nema direktne veze s idejom o slanju misije u neku mirovnu operaciju u okviru UN-a.
Zašto mislimo da ne treba ovo učiniti na način kao što ste predložili? Zato što ovaj poziv jeste formalno došao od Kraljevine Norveške i mi ćemo se, na način kako je to predviđeno, uključiti u kontingent Kraljevine Norveške pod zastavom UN-a, što nije sporno, kao što nije sporno da će, pod zastavom UN-a, i Kraljevina Norveška, jednako tako i Srbija, imati svoje zastave. To su nesporne činjenice. Nesporno je i to da niko neće otići bez svoje volje, da će to biti dobrovoljno angažovanje. Nesporno je i to da u nekim drugačijim okolnostima takav vid angažovanja može biti koristan za razvoj oružanih snaga u državi Srbiji.
Nesporno je i to da u ispunjavanju ciljeva Vojske to može biti jedna od vrlo značajnih odskočnih dasaka, ali ono što ćemo sporiti i gde se nećemo složiti, to je da li se ovakvim odlukama, od 17. februara pa nadalje, i to ne od 17. februara 2008. godine, nego od pojedinačnih priznanja nezavisnog Kosova od strane respektivnih država članica pojedinih međunarodnih organizacija, pre svega, mislim na NATO alijansu, možemo i dalje ponašati isto, po principu jednake političke oportunosti, kao da se ti događaji nisu desili? Naše političko uverenje je da se ne možemo ponašati isto.
Čitajući obrazloženje vašeg predloga, nalazim nekoliko stavova koji bi bili savršeno jasni i dovoljan temelj za zasnivanje ovakve odluke, ili za donošenje ovakve odluke da je situacija iole drugačija.
Na primer, u jednom trenutku se kaže, kod razloga za donošenje ove odluke za slanje naše sanitetske misije u Čad, da bi ova odluka svakako doprinela ispunjavanju međunarodnih obaveza Republike Srbije i poboljšanju njenih pozicija u međunarodnoj zajednici, većem razumevanju za stavove Republike Srbije u rešavanju statusa KiM-a i drugih nerešenih pitanja.
Taj stav bi bio načelno ispravan, ali kako mislimo da će slanje Misije u saradnji s Kraljevinom Norveškom doprineti sveukupno boljem razumevanju spoljnopolitičke pozicije, naročito većem razumevanju za stavove Srbije kada je u pitanju rešavanje statusa KiM-a?
Da li očekujemo da će sama činjenica slanja Misije na ovaj način bitno promeniti okolnosti i ubediti članicu UN-a, koja će isto učestvovati u ovoj misiji, da zbog takvog našeg učešća u ovoj operaciji bitno, ili barem donekle, promeni svoj stav kada je u pitanju status KiM-a i u kakvoj je to neposrednoj korespondenciji s naporima Ministarstva spoljnih poslova, koje, inače, osporavamo, tj. njihovu oportunost, ali ti neki napori, kakvi su da su, postoje? Dakle, tu direktnu vezu nije lako utvrditi.
Kada je reč o osnovima angažovanja, osnovom se smatra dogovor između ministra odbrane Kraljevine Norveške i ministra odbrane ove države. Zasnovan je na jednom prethodnom aktu, na Memorandumu o razumevanju između Srbije i Norveške u saradnji u oblasti odbrane. Potpisan je 10. novembra 2006. godine. Tada kada je bio potpisan, sigurno je bio potreban.
Zašto sam naveo nelegalno samoproglašenje nezavisnosti KiM-a u kontekstu ove priče, kao i kasnija priznanja? Gde je tu vododelnica? Vododelnica je u tome što naša politička pozicija, naše političko mišljenje ne može da prihvati vaš stav da je sve tako jednostavno i da se sve može nastaviti istim putem, kao da se neki događaji nisu dogodili.
Ono zbog čega se sada smejete, a ne razumete do kraja šta hoću da kažem, jeste sledeće. Ne znači da nakon takvih događaja treba prekinuti komunikaciju s međunarodnom zajednicom, pa ni s onim državama koje su priznale nezavisnost KiM-a, nego treba pojačati napore da se bilateralni problemi, koji su na taj način nastali, prevaziđu.
čini mi se, a čini mi se da se tako čini dobrom delu građana Srbije, a vi niste baš uspešno ubedili u suprotno, da ti napori izgledaju nedovoljno i da su pojedine teme potpuno promašene. Ako dopuštate da Euleks uđe na teritoriju KiM-a bez odluke Narodne skupštine, uz uslovljavanje sa nekih 6 tačka, od kojih, maltene, nijedna nije ispunjena, a ta misija koju EU čini ima za cilj afirmisanje Ahtisarijevog plana, u kome jasno stoji da Kosovo treba da bude nezavisna država, iako tamo kaže – uslovno, ali to ne znači ništa, onda se postavlja pitanje – šta je cilj politike koju vodi Vlada Republike Srbije, šta je cilj Borisa Tadića, predsednika države i predsednika najveće stranke vladajuće koalicije?
To je ono o čemu mesecima govorimo. To je, možda, nešto oko čega ne želite da se razumemo, ali ja verujem da je to nešto što će lako razumeti građani Srbije i znati da razlikuju ove dve okolnosti.
Šta se dalje dešava? Poziv Kraljevine Norveške. Ne idemo direktno na poziv UN-a, niti se direktno uključujemo u taj kontingent na taj način. Taj poziv je učinila država koja je, bez obzira na ranije zaključene sporazume i bez obzira na to što je učinila mnogo kada je reč o pomoći Srbiji u različitim oblastima, uključujući i lokalnu samoupravu, priznala nezavisnost KiM-a. Od tog trenutka, pa nadalje, pitanje realizacije važnih međudržavnih sporazuma koje imamo s tom državom mora biti dovedeno makar delimično u pitanje, a ovaj sporazum i realizacija tog sporazuma kroz pojedinačne akte, kao što je dogovor dva ministra odbrane, ne bi trebalo da bude valjan osnov u političkom smislu za zasnivanje ovakvog učešća u Misiji. To je ono što treba vama danas da se kaže i to je ono gde se mi razlikujemo, jer vi, očigledno, smatrate da je to sasvim dovoljno i da naši argumenti u ovom domenu nisu dovoljno jaki, a to je pitanje političke oportunosti i političkog gledanja na stvari.
Dalje, u vašem predlogu stoji da finansijskom planom odbrane Republike Srbije za 2009. godinu nisu planirana sredstva za izvođenje ove misije, a onda kažete da će se sredstva obezbediti preraspodelom sredstava po odobrenim aproprijacijama, Zakonom o budžetu Republike Srbije za 2009. godinu, u okviru razdela 9. To samo znači da o realizaciji ove misije, konkretnom poslu, niste razmišljali u trenutku kada je budžet dospeo na glasanje u Republički parlament.
Onda se prosto postavlja pitanje – o čemu se ovde radi i kako je moguće da u jednoj eri, za koju se nadam da neće predugo trajati, sveukupne štednje, kada se javljaju ozbiljni problemi u privredi i društvu, nekom padne na pamet da je upravo ovo i sa tog aspekta politički oportuno da se izdvoje dodatna sredstva, bez obzira na to što se radi samo o preraspodeli u okviru aproprijacije u budžetu za ovu namenu?
Juče je, u odgovoru na poslanička pitanja, potpredsednik Vlade Božidar Đelić jednog našeg poslanika pitao, kada je on tražio da se više izdvoji za poljoprivredu – izvinite, ali odakle? Ako ga je pitao – izvinite, ali odakle, onda je mogao da se seti da je u Narodnoj skupštini ovaj predlog zakona, da postoji ovo obrazloženje, verovatno je i prisustvovao toj sednici Vlade i ovo gledao, i da bi možda bilo oportuno privredno, ekonomski za ovu državu da ne potroši ova sredstva baš za ove potrebe, nego da ona budu, makar u tom delu, u koliko-tolikom obimu, data za subvencije za poljoprivredu u ovoj državi.
Još nešto, kada govorimo o pitanju vojne neutralnosti, pitanje vojne neutralnosti kako je dato u Rezoluciji Narodne skupštine koja je danas spominjana nema direktno veze s učešćem u mirovnim misijama UN-a. Učešćem u mirovnim misijama UN-a ne narušava se princip vojne neutralnosti i s tog aspekta, formalno gledano, ne bi trebalo da ima prigovora.
Međutim, narušava se ukupna politička poruka koja se šalje od strane ovih država onim državama koje imaju očiglednu nameru, koju sprovode u delo, da naruše naš integritet svojim odlukama.
Ako smo rekli, u ovoj državi je većina nas odlučila da Srbija treba da zauzme poziciju vojne neutralnosti i ta se pozicija može promeniti samo voljom građana, koja se iskazuje preko referenduma, a pozicija mora biti, kao politički stav, toliko čvrsta da i druge politike koje se paralelno šalju moraju odisati tim duhom ( govorim o političkom stavu, političkoj oportunosti, a ne o formi), ako je to bio stav i taj stav treba da se demonstrira, on se demonstrira i na ovakvim stvarima.
Ne kažem da ne treba sarađivati u okvirima UN-a u doprinosu u mirovnim misijama, ali se ne mora sarađivati vojnotehnički. Postoje drugi oblici saradnje i neki za koje vaše ministarstvo ne bi bilo nadležno.
Niko ovde ne govori o tome, niti to treba da pomislite, da Srbija treba da zanemari svoje međunarodne obaveze. Ona mora da ih se pridržava, ali mora se pridržavati sopstvenih stavova, u cilju odbrane sopstvenog integriteta.
Jeste, gospodine ministre, sve što ste rekli do sada u uvodnom izlaganju, gledano na taj način, tačno je. Ne može se reći da učešće u nekoj misiji nije dobro za Vojsku Srbije. Ne može se reći da angažovanje u okvirima međunarodnih organizacija kakva je UN nije dobro za Republiku Srbiju.
Sve je to tačno, ali se bojim da u politici koju vodite, ne vi nego Boris Tadić i Vlada Republike Srbije, u čitavoj logici ispuštate jednu važnu kariku, koja vas očigledno ometa da sagledate čitavu stvar u celini na valjan način i da na taj način ne propustite, a to upravo činite, da zaštitite elementarne interese države, jer uvek postoji neki interes koji je preči od nekog drugog.
U nekom razgovoru s Zoranom Ostojićem iz LDP-a, imao sam ga skoro, za dnevni list "Politika", on je naglasio da je za njega javni državni interes lepota zemunskog keja. Jeste, i za mene je, kako mogu sporiti taj stav. Problem je samo u tome što je on zaboravio neki drugi interes pre toga, to je suština.
Dakle, u izmenjenim okolnostima koje vremenom nastaju, odluke koje su delovale pre tih izmenjenih okolnosti kao potpuno koherentne, u skladu sa svim principima koje ste danas ovde navodili, mogu da se pojave kao krajnje politički neoportune u nekom drugom trenutku.
Ono u čemu ćemo se očigledno razlikovati je taj momenat, a ne nešto drugo u celoj ovoj priči i zbog toga smo mi protiv donošenja ovakve odluke, jer smatramo da se ova sredstva mogu mnogo bolje upotrebiti u postojećoj situaciji.
Kada je reč o odgovoru na obaveze prema međunarodnoj zajednici i prema određenim međunarodnim dokumentima i kako naša država treba da stekne respekt, dovoljno je da vam dam samo jedan primer koji ima veze s vašim ministarstvom, a još više s Ministarstvom spoljnih poslova. To je odnos prema Sporazumu o zabrani proizvodnje, korišćenja i skladištenja kasetne municije iz Osla, koji je preko 100 država do sada potpisalo i ratifikovalo, a koji naša država još uvek nije.
Iako je sam Jeremić učestvovao na brojnim sastancima i konferenciji o tom pitanju, reakcije nema. U našoj državi imate preko 2.500, kažu, vi ćete me tu demantovati, ovo je prva činjenica o kojoj razgovaramo i ako mogu da čujem odgovor, ako je nešto drugačije od ovoga što sam rekao, prihvatam, znači, preko 2.500 neeksplodirane kasetne municije, kasetnih bombi, koje ugrožavaju na posredan i neposredan način oko 80.000 stanovnika ove države, s obzirom na poziciju gde se nalaze. To su ozbiljne stvari.
Ako kažemo da moramo da odgovaramo međunarodnim obavezama, što nije sporno, prvo treba da odgovorimo obavezi prema sopstvenoj državi, obavezi prema ugrožavanju sopstvenog integriteta. Upravo imamo misiju UN-a na teritoriji Republike Srbije. Pre nego što šaljemo naše vojnike, koliko god to humano bilo, u druge države, a zatim se postaramo i za neke druge međunarodne obaveze, s obzirom na našu bližu istoriju i na sve nevolje koje su nas ovde zadesile, na smrt od tih istih kasetnih bombi koju su doživeli i snosili građani Srbije, da se neke stvari tu promene.
Dakle, moje neslaganje s vama nije u oblasti činjenica, u oblasti vojnotehničke oportunosti vašeg predloga. On je tu nesporan. Moje sporenje s vama je u oblasti političke oportunosti predloga u datim političkim okolnostima i njegovom značaju. Hvala.
Mislim da ste povredili Poslovnik. Sto puta sam vam do sada rekao da kada se neko javi za reč na osnovu prava na repliku, nije pitanje vaše samovolje da li ćete reč dati ili nećete, nego da protumačite ona dva stava tog člana Poslovnika koja govore o tome kada neko ima pravo na repliku. Kada utvrdite, kao predsedavajuća, da su se ti uslovi ispunili, vaša je obaveza da date repliku, a ne da procenjujete da li je neko mogao sebe da prepozna u izlaganju prethodnika ili nije. Očigledno je da je u pitanju odgovor ministra na moje izlaganje, sa direktnom referencom na ono što sam izrekao, na primer, o kasetnoj municiji, kada je govorio o tome da neke zemlje za to nemaju interesa, a taj sporazum su potpisale Nemačka i Velika Britanija.
To je bio razlog da mu odgovorim, to pravo ne možete osporiti, kao što ne možete da mi osporite pravo da mu kažem da je bio nesporazum između mene i njega kada je rekao da mu ja, ili mi ne verujemo da postoji pismo iz UN-a, što nije ni sporno, nego se u obrazloženju ove odluke nalazi sijaset razloga koji se odnose na sporazum između Norveške i Srbije i to se smatra glavnim osnovom koji proističe iz ovog pisma. To je kratka replika.
Sada sam je upravo izvršio, ukazujući na vašu povredu Poslovnika. Ovo bi trajalo ovoliko koliko je trajalo, minus ono vreme koje sam se obraćao vama. Ako mislite da je vaš stav u načinu kako tumačite Poslovnik oportun, ili koristan za ovu diskusiju i za atmosferu u Narodnoj skupštini, onda vi taj krst nosite. Tvrdim da nije. Ovo kako se vi ponašate, s obzirom na broj prisutnih u sali, kvalitet rasprave i ono što se želi raspravom postići, apsolutno je kontraproduktivno.
 Neću ustajati. I ustajanje treba neko s druge strane da zasluži; govorim o vama, gospođo predsednice.
Član 104, u odnosu na član 27, koji predstavlja određene vaše obaveze, koje očigledno ne poštujete.
Maločas ste reagovali, prekidajući govornika, to jest ministra odbrane, upozoravajući ga na jedan deo izlaganja kada je govorio o stručnoj spremi poslanika i mogućnosti tumačenja Ustava.
Reagovali ste onda kada ste čuli žamor iz sale i negodovanje nas prisutnih zbog takvog obraćanja, što je već drugi put u dva dana; to je bilo juče, i danas se ponavlja.
Mislim da niste reagovali na adekvatan način. Ono što ste izrekli, navodno, opominjući ministra odbrane i njegovo izlaganje, sramota je, kao i ono što je ministar odbrane rekao.
Vaša obaveza kao predsedavajućeg i predsednika ovog doma je da zaštitite demokratiju u ovom domu i osnovne principe parlamentarnog delovanja. Nije poenta u tome da li je neko pravnik ili nije i da komentarišete ko je dao bolje ili lošije tumačenje Ustava.
Ovaj dom se sastoji od 250 narodnih predstavnika. Ni u Ustavu, ni u zakonu, ne piše kakve su stručne spreme, a sloboda izlaganja i tumačenja odluka koje ovaj dom donosi, bez obzira na to koja je njihova pravna snaga, da li je u pitanju Ustav ili drugi zakoni, imanentno je pravo svakog narodnog poslanika od kako je parlamentarizma, pa do dana današnjeg, i morate to da štitite.
Pri tom, ne reagujete na dalje kršenje dostojanstva ovog doma od strane ministra odbrane, u njegovom daljem izlaganju, na šta vas podsećati sada neću, baš zbog toga da ne bih time izazivao dalju polemiku, koja je ovde nepotrebna, kao što niste reagovali ni kada je ministar odbrane, odgovarajući na moje izlaganje, držao 85% vremena svoju desnu ruku u džepu, što nikako lepo ne deluje ni pred kamerama, ni pred narodnim poslanicima, niti onda, a to ću vam istaći, kada je u jednom prenesenom značenju, pominjući bivšeg ministra unutrašnjih poslova Dragana Jočića, gospodin Dragan Šutanovac rekao da ne poštuje narodne poslanike. On je to ovde javno rekao. Pročitajte član 104.
Vi se, gospođo predsednice, ne ponašate u skladu s Poslovnikom, vi kršite ovaj poslovnik, ne gospodin Šutanovac, zato što gospodin Šutanovac govori onako kako misli i kako je vaspitan, ali vi ste ovde da vodite računa o dostojanstvu ovog doma.
Hvala. Da probam u ova dva minuta jedno kratko podsećanje. Ovde je razlika u političkom pristupu. Nije sporno da u vojno-tehničkom smislu ima rezona uraditi ovo što je predloženo. Mislimo da su u političkom smislu rezoni iscrpeni, zato što je način na koji se ovo radi suprotan vitalnim interesima Republike Srbije i poruci koju Republika Srbija treba da pošalje u spoljnopolitičkim odnosima. Zbog toga je vojna neutralnost, kao kategorija, ovde primarni interes, iako ova odluka sama po sebi ne bi formalno narušila princip vojne neutralnosti.
Ovde se radi o prenošenju poruke, da li je dobro biti neposredno s onima i uz one koji su priznali nezavisnost KiM-a i da li je ova odluka, u tom smislu, bez spoljnopolitičkih posledica za celinu i integritet države Srbije i integritet spoljne politike.
Još jedna stvar, polemike radi, toliko još imam vremena, kada je ovde bilo reči o konzistentnosti u ophođenju u međunarodnim odnosima, pomenula se kasetna municija i Sporazum iz Osla.
Ovde je držana konferencija prošle godine, čiji pokrovitelj je bio Vuk Jeremić, koji je tada rekao da bi Srbija valjalo da jednostrano sprovede moratorijum na kasetnu municiju. To je bio jedan stav. Danas smo čuli drugi stav, to je sve iz iste Vlade.
Kada nema konzistentnosti po tom pitanju, a kasetna municija, inače, u svetu ubija 90% civila, to je njena glavna namena, onda se postavlja pitanje – o kakvom ugledu u međunarodnim odnosima mi govorimo, kada smo već govorili o ovoj tački dnevnog reda? To je sve. Hvala vam na strpljenju.
 Hvala, potpredsedniče. Maločas smo čuli govor gospođe Gorice Mojović, koji je sadržinski, kada je reč o zaštiti ovih kategorija lica i razlozima zbog čega se ovakav zakon donosi, sasvim na mestu, ali ja ne bih tu preterano hvalio Vladu zbog toga; znate, ima ona narodna „Dok dete ne zaplače…“.
Kada je reč o potrebi da se takva lica štite, to je neophodno pre svega i zbog prirode posla kojima se bave. Gospođa Gorica Mojović je maločas vrlo iskreno to objasnila. Sa svakom rečju se slažem, ali hajde malo da analiziramo kako radi Vlada Republike Srbije i kako smo došli u ovu situaciju.
Znate, neko je jednom rekao da kada bi ljudi mogli da znaju kako će nam se život odvijati, kada bi imali moć da predvide svaki minut ili svaki trenutak života i tako do kraja svog života, onda bi im taj život bio potpuno besmislen, bio bi strašno dosadan, pa bi u jednom trenutku neko ko do tančina zna kako će proći u životu od početka do kraja verovatno rekao – pa dobro, onda ovaj život i nema mnogo smisla, bolje da se odmah okonča, jer sam sve već doživeo u svojim mislima, svojim osećanjima unapred i nikakvog razloga, zapravo, za život i nemam. Znate, mora postojati neka neizvesnost u životu.
Verovatno se ovakvom filozofskom logikom rukovodi Vlada Republike Srbije, vrlo uspešno, jer zašto da postoji izvesnost, što da postoji neki plan, program, što da znamo šta će se sutradan desiti, kad možemo da ne znamo ništa o tome, kad Vlada Republike Srbije može samu sebe da iznenađuje sopstvenim predlozima iz meseca u mesec, kada ne mora da ima jednu ukupnu i jasnu strategiju, upravo na način kako je gospođa Gorica Mojović govorila; kada im je verovatno to, pošto su mnogi od njih u istoj stranci kao i gospođa Mojović, ona mogla da kaže i ranije, a za šta sluha nisu imali, ako im je rekla, pa da danas, mesec dana posle donošenja ovog zakona, pravimo izmene i dopune sa potpuno istim sadržajem, odnosno sa potpuno istim članom zakona.
Dakle, nismo mi ovde imali Zakon o porezu na dohodak građana koji je sadržao normu koja se sada menja, nego je norma koju sada menjamo doneta od strane ove Narodne skupštine pre mesec dana! Znači, Vlada Republike Srbije je odlučila da ni njima ni građanima ne bude dosadno, da život nema izvesnost, nego da je pun neizvesnosti i na taj način se verovatno najzabavnije radi.
Ako vam se ukazuje na to da postoji problem, a na to smo ukazivali upravo u ovoj oblasti i upravo kod ovog člana zakona kada smo donosili prethodni zakon o izmenama i dopunama Zakona o porezu na dohodak građana, kada je bilo jasno da ovakva poreska opterećenja koja se posredno nameću preko normiranih troškova, tj. određivanja visine normiranih troškova, nije u redu, onda se to zove naknadna pamet.
Posle mesec dana se dođe do naknadne pameti da ovako treba. Da, najverovatnije upravo ovako treba, ali ne vidim šta je smetalo zakonopiscu da to uoči pre mesec dana, kakve su to opstrukcije, kakve su to sile, kakvi su to velovi preko očiju postojali tada da se ne vidi da jedno ovakvo rešenje, intervencija u Zakonu o porezu na dohodak građana preko ove kategorije lica, na način na koji je bilo napravljeno, nije adekvatno.
Znam zašto se to radilo. To se radilo iz panike. Napravite odgovarajući aranžman, lišite se odgovarajućih prinadležnosti, koje država ne može da dobije zato što šaljete političku poruku međunarodnoj zajednici, tačnije njenom delu - Evropskoj uniji, govoreći kako crkavamo bez članstva u EU, pa iako oni nas neće, evo, mi hoćemo, pa to onda sve košta građane, pa nas je onda zakačila svetska ekonomska kriza na koju nemate ni dan-danas adekvatan odgovor, pa onda odgovor tražite, kao što sam vam rekao pre mesec dana, preko grbače ljudi koji žive u ovoj državi.
I prethodni zakon je upravo primer zakona kojim reagujete tako što ćete skidati kožu sa leđa. Onda određena lica koja ne rade i ne žive kao vi i ja, jer ne žive od redovne plate iz meseca u mesec, nego se bave jednim poslom koji u sebi ima prilično neizvesnosti (vidite, i njima je zanimljivo), pokušavaju da prodajući svoju umetnost, jer od toga moraju da žive, zarade koricu hleba.
Neko zaradi dosta, jer je sticaj okolnosti bio takav, a neko ne, s obzirom na okolnosti, koje možda ni od njegove umetnosti, veštine koju poseduje ili talenta često ne zavise.
Onda ta kategorija lica mora da se nađe pod vašim udarom, a kada neko krene da se buni – što je ovde nazvano „stručna javnost“, a radi se zapravo o vapaju ljudi koji ne znaju kako će da skrpe kraj s krajem i kako će da obave svoju delatnost od početka do kraja, a da nemaju samo neizvesnost, nego da im se ulije ipak neka doza relativne izvesnosti u poslu kojim se bave, jer su opredeljeni da to rade – vi onda njih ignorišete.
Šta se onda ovde dešava? Dešava se to da ovakvim ponašanjem ne samo da ne pokazujete konzistentnost u svom radu, ne samo da pokazujete otvoreno pred građanima Srbije da ne vodite računa o prioritetima i bitnim stvarima na vreme, što možda može nekome da se dogodi, takvi izuzeci su mogući... Ne tvrdim da je ovakav propust nemoguć, to se može svakome desiti, ali vi ih imate mnogo, vi ih imate u poslednjih deset meseci pregršt. Vama se upute poruke šta treba da uradite i kako treba da reagujete, zbog političke sujete vi te poruke ne slušate, pa nakon mesec dana donosite zakon sličnog ili istog sadržaja kakav je Demokratska stranka Srbije predložila, a mesec dana pre toga nas kritikujete da širimo populizam.
Šta to kašnjenje znači? Setite se samo desetine zakona, konkretno zakona o garancijama za depozite za deviznu štednju. O tome smo pričali pre Nove godine. Čitava ujdurma je bila, na nas se skočilo iz svih sila, svom težinom zašto tako nešto predlažemo, da bi kasnije od Vlade Republike Srbije gotovo istovetan tekst zakona došao u Narodnu skupštinu i da biste se posle toga ponašali prema tome kao da niko živi pre toga tako nešto pomenuo nije. To je samo jedan od primera.
Kada ovde neko od narodnih poslanika, bez obzira na to da li je iz vladajuće koalicije ili iz opozicije, a pre svega iz opozicije, jer mi, po prirodi stvari, najviše vremena trošimo na kritiku i na razgovore sa vama, skrene pažnju da nešto nije dobro, onda valja da to poslušate na vreme. Ako to ne učinite, činite dvostruku grešku. Prvo se ogrešujete prema određenoj kategoriji lica koja su ovde u pitanju, pa sada to ispravljate, a činite i drugu grešku, koja se samo vama slama o leđa, a mi kao opozicija valjda treba tome da se radujemo. Nisam siguran da tu radosti mesta ima, ali stvar je prosta: na ovaj način pokazujete i drugim subjektima u državi da, šta god da donesete od propisa, ako se valjano pobune, može biti promenjeno.
Da, ovo je trebalo da bude promenjeno, mi ovo podržavamo, nije nikakav problem, ali će vam se sutradan javiti neko pozivajući se na presedane u vašem ponašanju, vašim postupcima, ko će da traži ono što nije moguće.
Danas je bilo reči o tome, od strane mojih prethodnika, šta ćete da radite u slučaju kada imate ne pobunu nekog esnafa, nego političku pobunu i zavrzlamu u okviru svojih redova od onih sa kojima imate vladajuću koaliciju, koji vas podržavaju u Narodnoj skupštini, kao što je PUPS, kada bude konačno došlo na naplatu nešto što je politička logika ili politička poruka oko visine i načina usklađivanja penzija, kada to prestane da bude moguće na polju političkog kompromisa između vas.
Tako vi radite, tako radite od početka, od juna prošle godine do danas. To je ono što vam mi govorimo, da vi nemate koncept, da nemate jasnu ideju vodilju i da ne znate šta radite. Srećom, neki put i znate šta treba da napravite, kao što je slučaj danas sa ovim predlogom zakona, ali on nije posledica vašeg razmišljanja o problemu, pa ste ga izneli u okviru celovitog predloga zakona, na nekoj prvoj sednici ste zakon podneli, pa da možete tako da branite. Jer, sve ovo što je rekla gospođa Gorica Mojović, sa čime se slažem, trebalo je da bude vaša motivacija onda kada smo prvi put imali izmene i dopune ovog zakona na dnevnom redu Narodne skupštine, a ovo danas je sramota.
Gospodine potpredsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, ovo je pitanje koje upućujem premijeru Cvetkoviću. Nažalost, moram tako iako znam da premijer Cvetković zapravo nije premijer Vlade, iako znamo da je to vlada orkestrirana iz kabineta predsednika države i da zapravo predstavlja marionetsku vladu kabineta Borisa Tadića. Naravno jako lošu, jako nesposobnu, koja uvlači zemlju u katastrofu, u ozbiljnu krizu, veću od one u kojoj bismo, po prirodi stvari, morali biti s obzirom na svetska dešavanja.
Ovo moje pitanje sam, nažalost, u nekim formama i ranije postavio, ali kada postavite pitanje pa ne dobijete adekvatan odgovor, onda ga, naravno, morate iznova postavljati. Vlada Republike Srbije, odnosno pojedini zvaničnici iz Vlade su pre par meseci nagoveštavali sporazum sa Međunarodnim monetarnim fondom. To je trebalo da bude, ili valjda jeste, niko to više ne zna, kreditni aranžman za ukupan iznos do tri milijarde evra.
Tada smo upozorili da se u taj aranžman, ili u pregovore sa Međunarodnim monetarnim fondom, ulazi bez formalne odluke Vlade o tome.
Kasnije se razjasnilo zbog čega te formalne odluke Vlade nije ni bilo (o tome ću reći nakon par minuta). Zatim je doneta formalna odluka Vlade o ulasku u razgovore sa Međunarodnim monetarnim fondom, ali nakon što smo mi više puta to pitali i više puta insistirali kroz poslanička pitanja na tako nečemu.
Da nije toga bilo, utisak je da nikada nikakva formalna odluka Vlade o tome ne bi bila doneta.
Na kraju, svi aranžmani tog tipa moraju proći kroz ratifikaciju u Narodnoj skupštini. Nagoveštaja o tome nema, a aranžman sa MMF tog tipa kakav se želi zaključiti je specifičan međunarodni ugovor.
Ono što se postavlja kao ključno pitanje jeste - čemu ta sredstva treba da posluže. Iz izjava čelnika Vlade u početku videlo se da će ta sredstva uglavnom služiti potpori valutne stabilnosti dinara. Kasnije smo čuli razne druge izjave o tome čemu sva ta sredstva koja se povuku na osnovu kredita mogu da služe u odbrani domaće privrede i ekonomske situacije, ali je sve to nejasno.
Da li smo mi ovde ijednom imali raspravu o tome? Poslanička pitanja i paušalni odgovori nisu dovoljni. To je ozbiljna tema. Tri milijarde evra je ozbiljan iznos novca, 400 evra zaduživanja po glavi stanovnika je ozbiljno zaduživanje.
Zamislite, dragi građani koji ovo pratite, da neko dođe na vaša vrata, zazvoni, na grudima mu piše "država", uđe kod vas u stan i kaže - dajte mi odmah 400 evra, vi ga pitate - izvinite, zašto? hteo bih da znam, jer kad plaćam porez, bilo šta drugo, bilo kakve takse, želim da znam na šta se to troši, zbog čega želite da me zadužite za 400 evra, što ću naravno s kamatom otplaćivati?, a vi mu kažete - nisam siguran tačno, imamo raznih ideja.
Nikada nismo pred Narodnom skupštinom otvoreno govorili o tome, nikada nismo predočili program vezan za trošenje tih sredstava, nikada nismo rekli tačno za šta se to koristi i kakav je program tog trošenja, ali smo se uglavnom utrkivali u tome da dokažemo kako je to neophodno zbog stabilnosti dinara.
A onda se taj građanin seti, nadam se, pa vam kaže - dinar je ''otišao'' za preko 20 i nešto dinara u proteklih šest-sedam meseci, posla nemam, ne samo da niste realizovali program zapošljavanja nego dolazi do negativne stope, društveni bruto proizvod ne da ne raste nego pada, privreda ne da napreduje nego nazaduje, nijedan realan program mera za oživljavanje privrede videli nismo i zašto biste vi meni uzeli mojih 400 evra?
Moje pitanje za gospodina Cvetkovića, konačno, jeste – kada ćemo mi o tome ovde ljudski i na lep način raspravljati, ako ništa drugo?
Ne, nego trošim vreme svoje poslaničke grupe zbog amandmana. Naime, ovaj zakon je jednako kratak i jednako bezvezan. Sastoji se od svega šest članova i nekog obrazloženja koje nam je dato uz ovaj predlog zakona, koje treba valjda da objasni zbog čega se sve ovo ovde radi.
Na prvi pogled, počevši već od ovog amandmana o kome govorimo, vidi se da je reč o tome da je nekom palo na pamet da u ovakvim okolnostima u kojima smo krene u jednu vrstu privatizacije poslova Ministarstva spoljnih poslova. Naravno, na prvi pogled se u članu 1. koji govori o unutrašnjem uređenju, sistematizaciji radnih mesta itd. ne vidi ništa sporno. Nije sporno rešenje da Vlada donosi podzakonski opšti pravni akt, pa nije sporno ni da ministar to predlaže.
Postoji član ovog zakona na koji je dat amandman, pa i oni na koje, recimo, mi nismo dali amandmane, koji ne otvara određena sporna pitanja. U članu 1. jedno od spornih pitanja je – šta će nam ta vrsta atavizma, o čemu je već bilo reči, kao što su poslovi bezbednosti unutar Ministarstva spoljnih poslova? Ne vidim čemu negovanje takvog instituta na ovaj način, čemu podleganje tom atavističkom pristupu.
Na koncu, gde je analiza koliko to sve košta? I na samom koncu, gde je mehanizam Narodne skupštine Republike Srbije da vrši bilo kakvu kontrolu tih poslova bezbednosti? On ne postoji.
Gde god se pomenu reči "poslovi bezbednosti" neophodan je poseban mehanizam parlamentarne kontrole. On ovde nije uspostavljen, ne postoji.
Nadalje, kada je reč o drugim stvarima u ovom zakonu, one su sve naoko tehničke prirode, ali se postavlja pitanje zbog čega recimo kasnije u članu 3. intervenišemo jednom, po meni neverovatnom odredbom, koja govori o privremenom zapošljavanju određenog kruga lica koja se kasnije štite (o tome ćemo posle još govoriti) tzv. mirovanjem radnog odnosa kod svog poslodavca, a pri čemu opis kvaliteta tih lica koja treba zaposliti ničim nije dat.
Uopšte ne znamo ko su ti ljudi. Razumem kada se primaju ambasadori, razumem kada se primaju drugi ljudi u diplomatsko-konzularna predstavništva sa određenim specifičnim poslom zbog čega se ljudi imenuju na te funkcije. Nije mi jasno. Po tom osnovu može neko ko je šofer da se zaposli u diplomatsko-konzularnom predstavništvu, pa će njemu zbog toga što je tako izuzetan i zna dobro da vozi da miruje radni odnos kod drugog poslodavca, tamo gde inače vozi auto ili ne znam šta već drugo radi, kvalifikacija mu je da ima "B" dozvolu. Neverovatne stvari su ovde napisane.
Kada je reč o članu 1, mi smo tu takođe dali neke amandmane, ali verujte, kada pogledate naše amandmane, vidi se, bez uvrede, da je reč o indisponiranosti poslaničke grupe koja je ostala u zabezeknu nad glupošću koju ima pred sobom. Prosto nismo znali šta da napišemo kao amandmane na ovakav predlog zakona. Napisali smo ponešto da bismo imali prilike da se javimo za reč. Ovo je nešto za šta se ne može glasati.
Evo, sada je izašao iz sale prof. Dragoljub Mićunović, predsednik Odbora za spoljne poslove Narodne skupštine. On je za danas u 12.00 sati zakazao sednicu Odbora na kojoj će biti ovaj predlog zakona i rasprava u pojedinostima. Kako to može? Kako tako može da se radi? Zar nije trebalo da zakaže sednicu Odbora ranije, pre neki dan?
Dakle, sednica o amandmanima je u toku danas, prof. Dragoljub Mićunović zakazuje sednicu Odbora za spoljne poslove sa ovim dnevnim redom u 12.00 sati, a sada je 23 minuta do 12 sati. Korektnost bi nalagala, kao i u ostalim slučajevima u kojima smo svi mi bili sudeonici, da napravite pauzu do odluke Odbora za spoljne poslove po pitanju ovih amandmana.
Da to niste radili nikada do sada, to vam ne bih ni predložio, jer bih rekao da je to sitničarenje, sam za sebe bih rekao da sam sitničar. A kako je to bila praksa do sada, evo, nisam se po Poslovniku javio, nego sam iskoristio prvi put priliku da se javim po amandmanu, i daću vam sada taj predlog, predsednice. Dajte pauzu, da vidimo šta je odluka Odbora za spoljne poslove po ovim amandmanima, pa da onda nastavimo rad.
Ili postoji možda neki problem? Možda nemate vremena, možda ste se preračunali? Ne treba zbog toga mi da budemo žrtve ovde, ni mi ni vi. Kad kažem da ste se preračunali, ne mislim na vas kao predsednicu parlamenta, dobro znate o čemu govorim. Znači, ne treba da budemo žrtve toga.
To što imate problem sa nekim drugim tačkama dnevnog reda koje pokušavate ovih dana da uvrstite u ovu sednicu, pa ne možete, pa ćete napraviti neko premošćivanje, to je takođe vaš problem. To što ste planirali sledeće nedelje da se ne radi, što javnost još ne zna (je l'?)... Dobro, možda ćete započeti neku sednicu, u toku je vanredno zasedanje, a kako ćete glasati? Verovatno ne sledeće nedelje, nego one tamo nakon nje.
E, to može da bude. I verovatno ćete opet da zakažete sednicu sa tačkama dnevnog reda koje su po redovnom postupku sedam dana pred sednicu i ostaviti narodnim poslanicima jedan do dva dana da pišu amandmane, kao što ste prošli put uradili. To nije način na koji se radi. Ovo nije predlog zakona kakav se dostavlja Narodnoj skupštini, koji je po svojim kapacitetima i pameti ama jednak zakonu koji je podneo Nenad Čanak protiv fašističkih manifestacija i tome slično.
Vlada Republike Srbije i ovlašćeni predstavnik Vlade koji je ovde prisutan moraju da osete odgovornost kada se napiše ovako nešto. Sreća gospođe Diane Dragutinović je u tome što nije imala prilike do sada da prisustvuje mnogo puta ovakvim scenama. Možda je jednom, kada je bila izmena Zakona o eksproprijaciji. A evo je sada ovde i oseća se dužnom da sluša sve ovo o čemu mi pričamo, pri čemu smo apsolutno u pravu i pri čemu ministar spoljnih poslova, koji treba da bude ovde, sedi na Rolan Garosu danas, ali ne zbog toga što mnogo voli tenis a ne voli Narodnu skupštinu, nego što je verovatno kasnije, nakon što su mu ovo napisali, nakon što je u gužvi dao ovo na Vladu da se usvaja, na kraju i pročitao ovo.
Ne treba imati IQ veći od 120 ili 110 da se ukapira šta ovde piše. Pošto nije mogao da povuče predlog zakona, jer je to dosta komplikovano (politički, pre svega), onda mu je bilo mnogo lakše da ne bude ovde kada se ovaj zakon brani. Zašto? Pa, ja ne bih bio ovde. Da imam ovakav predlog zakona pred Narodnom skupštinom, ja ovde ne bih bio, utekao bih i pustio nekog drugog, naročito nekog ko pokriva neku sasvim drugu oblast.
Ali će doći amandman na član 4 predloga zakona, o kome ćemo raspravljati, pa ćemo tu imati šta da pitamo i gospođu Dianu Dragutinović jer se tu radi, kako u obrazloženju zakona stoji, o nekakvim finansijskim sredstvima, pa ćemo o tome govoriti malo kasnije.
Smatram da je vaša prethodnica Slavica Đukić-Dejanović povredila Poslovnik, i to član 27. i mislim da je do te povrede došlo neposredno pre mog javljanja za reč.
Naime, prišao sam stolu predsedavajućeg pre nekih pet minuta da upozorim na sledeću okolnost, a to je da je predsednik Narodne skupštine u smislu člana 27. tačke 4. dužan da se stara o blagovremenom i usklađenom radu radnih tela Narodne skupštine i dao sam joj predlog, jer nisam na drugi način mogao da ga iznesem sem tako što sam prišao, da u 12.00 sati da pauzu u radu plenarne sednice Narodne skupštine, jer je Dragoljub Mićunović, predsednik Odbora za spoljne poslove, isti odbor zakazao za 12.00 sati, na kome se, između ostalog, raspravljaju amandmani na ovaj predlog zakona.
Znam da ne postoji odredba u Poslovniku u kojoj se kaže da mora da se prekine sednica ako je u toku sednica odbora, i obrnuto, da predsednik odbora ne sme zakazati sednicu odbora ako je u toku plenarna sednica, ali ovaj član Poslovnika obavezuje predsednika Narodne skupštine, a to znači i druge predsedavajuće, a to znači sada i vas, kada ste čuli ovaj moj argument, da se starate o usklađenom i blagovremenom radu tela.
Pošto to niste učinili blagovremeno, a nije kasno da to učinite i sada, po upozorenju koje vam je dato, najlepše vas molim, kako je Slavica Đukić-Dejanović već prekršila Poslovnik, da vi to dalje ne činite i da u 12.00 časova uradite jednu od dve stvari: ili vi, kao neko ko je ovlašćen, nadam se, od strane Slavice Đukić-Dejanović, ili da to ona lično uradi, zamolite predsednika Odbora za spoljne poslove da makar ne drži sednicu Odbora u 12.00 časova.
Nemam više vremena, razumeli smo se.
Gospodine Novakoviću, do sada mi niste davali prilike da tvrdim da vi vređate Poslovnik, ali to ste danas prvi put učinili, barem u mom prisustvu.
Kako možete, kada vam se neko obrati po povredi Poslovnika, da date odgovor na tu povredu Poslovnika (uzgred rečeno, on je i zakasnio, pošto ste ga dali nakon što ste dali reč drugom narodnom poslaniku) da ne prihvatate da postoji povreda odredbe člana 27, a i člana 149. na koji je gospođa Vjerica Radeta referirala, i da to obrazložite time da bi davanje pauze u radu sednice Narodne skupštine značilo nerad? Kako vas nije sramota? Mi vam predlažemo da napravite pauzu kako bismo uradili posao kako treba, a ne kako ne bismo radili.
To šta je nerad, vidi se sa moje desne strane, čast izuzecima koji su ovde prisutni. Sa moje desne strane se vidi kako ih savršeno ne zanima šta mi ovde danas radimo. Uopšte ih ne zanima kakvi su amandmani, ne zanima ih ni predlog zakona sopstvene vladajuće koalicije i Vlade Republike Srbije. Jer, da ih zanima i da su zainteresovani za ovo, valjda bi neko išao u tu Vladu Republike Srbije, od strane ovih poslanika, i rekao – ljudi, ne podnosite ovakve gluposti, to nas sramoti.
Ko je ovde ostao na liniji odbrane? Samo opozicija. O kojoj uštedi vremena vi pričate? Napravili ste izmene Poslovnika na osnovu kojih možete da smandrljate (to je dobra reč) vi, a ne mi, mi smandrljavali ništa ne bismo u ovom domu, nego vi možete da smandrljate 100 zakona za mesec dana. To nema ni u jednom nacionalnom parlamentu u svetu. I vi pričate o tome da bi to bio razlog nerada?
Ovaj amandman pokazuje da zakon ne valja ništa. Ako mora da se ''udari'' amandman na naslov zakona i na svaki član zakona izuzev na član 1, koji, bez obzira da li ima ili nema amandmana, zapravo ne mora da se tumači kao sporna odredba, onda to znači da ono što je predlagač napisao ne zavređuje previše pažnje.
Kada je reč o intervencijama putem amandmana, one nisu vršene samo od strane opozicionih predstavnika zato što je predlagač član vladajuće koalicije, nego su amandmane na ovaj predlog zakona očigledno podnosili i drugi članovi ovog doma, učestvujući u radu resornog odbora.
Pošto nema člana ovog zakona koji ne trpi odgovarajuće primedbe, i to ne male, nego čak suštinske, onda to najbolje govori o samom predlogu zakona.
Naime, ovaj predlog zakona je došao na dnevni red ovog zasedanja tako što ga je uvrstila Slavica-Đukić Dejanović, predsednica parlamenta iako na Predlog zakona nije stiglo nikakvo mišljenje Vlade. A kada sam ja pitao zbog čega dva zakona koje je poslanička grupa DSS podnela, kao što je zakon o izmenama i dopunama Zakona o javnom dugu, koji treba Vladu Republike Srbije da nauči da ne mogu da donose odluku o zaduženju kod MMF za očuvanje valutne stabilnosti bez pravnog osnova, što je veoma važan propis, jer se u proces već ušlo, a ne postoji pravni osnov za donošenje tog zakona, tu se nije našlo za shodno da se stavi na dnevni red sednice taj zakon jer, bože moj, Vlada nije dala mišljenje.
Jednako tako, Vlada nije dala mišljenje ni na Predlog zakona o prenosu nadležnosti Vojvodini, koji je DSS podneo, pa je to bio razlog zbog čega se ta dva zakona nisu našla na dnevnom redu zasedanja Narodne skupštine. Zatim je Slavica Đukić-Dejanović obrazložila da su to dva veoma važna predloga zakona, pa bi bilo veoma velika šteta da bez mišljenja Vlade budu raspravljana u parlamentu.
A contrario, ovaj predlog zakona onda uopšte nije važan. Predlagač zakona može da se igra sa celom Narodnom skupštinom, vladajuća koalicija sa predlagačem zakona, da se tu piše sve i svašta do Dana za glasanje, jer ćemo sutra verovatno o tome glasati, da bi se zadovoljio interes predlagača zakona da pošto-poto bude aktivan u političkom životu s nekim stavom, iako to što je tamo izneto predstavlja u većini slučajeva pravni pleonazam jer se ponavljaju određena gledišta izneta u mnogim drugim propisima, počev od Ustava Republike Srbije, pa do određenih zakona koje sam prošli put u načelnoj raspravi naveo, sve koji pokrivaju ovu oblast, sa izuzetkom toga što se tamo nigde ne pominju ni neonacizam, ni fašizam, a ovde da, i sa izuzetkom toga što u ovom predlogu zakona oba pojma nisu pojmovno razgraničena, a u preciznom propisu koji sadrži u sebi kaznene odredbe, pa makar to bile i prekršajne, ne može se ići bez definicije pojmova i tvrditi da se oni podrazumevaju, da su opštepoznati i opšteprihvaćeni.
To prosto tako ne ide. Jer, da se mogao štititi društveni interes protiv ovakvih negativnih pojava kojim hoće zakon da se bavi, koji su u svakom slučaju apsolutno negativni, protiv kojih svi na ovom svetu moramo nešto da imamo, onda bi i nekadašnji predlagači zakona u bivšoj SFRJ, koji su sponzorisali snimanje filmova protiv nacizma, fašizma, koji govore o Drugom svetskom ratu i trista čuda, već sami našli negde da ukotve pojam fašizma, nacizma, neonacizma u pozitivnim propisima, tadašnjim, bivše SFRJ, pa to nisu učinili jer postoje formulacije u pravnom sistemu, počev od ustavnih kategorija do njihovih razrada u pravnom sistemu, kojima se vrlo uspešno štiti sektor ljudskih prava.
Ovde to nije tako urađeno. Ovo se svodi na izvesno iživljavanje i ucenu jednog dela vladajuće koalicije u Skupštini Srbije, da se, zbog korektnog odnosa unutar samog korpusa vladajuće koalicije, jednostavno igramo propisom.
Ovo nije ništa drugo, u ovoj situaciji, nego igranje propisom. Kakav hoćete odgovor na to neko da ima? Mi nismo, recimo, našli za shodno da podnesemo nijedan amandman.
Znate, amandmane podnosite na predlog, zato komentarišem ovaj prvi. Na Predlog zakona podnosite amandmane, ako mislite da amandmanom možete popraviti tekst zakona. Ovo je potpuno nepopravljivo. Dakle, vi ovde nemate šta da popravite. Mora da se napiše ispočetka.
Pametnije bi bilo, pošto ne mislim da je u osnovi loša ideja da se napravi jedan ovakav - bilo bi dobro da predlagač čuje ovo što ću da kažem - mislim da uopšte nije u osnovi loša ideja da se podnese jedan ovakav zakon, sa sadržajem koji bi definisao ovakvu potencijalnu društvenu pojavu ili opasnost i na odgovarajući način stvorio mogućnost da se reaguje.
Ali, ovo što je napisano ne čini ni jedno ni drugo. Niti pravi normalni pravni milje i mogućnost da se taj zakon primeni, niti reaguje na realan način na potencijalnu opasnost od takvih društvenih pojava. Sem ukoliko predlagač neće da se igra, pa da onda optužuje svoje političke protivnike za neonacizam, fašizam i ostale stvari, pošto je njemu izgovoriti takve stvari isto kao i čašu vodu popiti.
Prema tome, to je ono sa čime se danas suočavamo i nije zgoreg ovo još jednom na ovaj način ponoviti.
Predsedavajući, mislim da ste prekršili odredbe ovog poslovnika, i to član 104, koji vas obavezuje kao predsedavajućeg da vodite računa o dostojanstvu parlamenta i ovog doma.
Kada neki od narodnih poslanika izgovori ovako tešku optužbu ne navodeći imena, to ostavlja utisak da postoje brojni poslanici u parlamentu koji misle na način kako je to malopređašnjom svojom izjavom poslanik rekao. Na to ste morali odmah da reagujete i da tražite od njega da izgovori ta imena, da učini poznatim javnosti o čemu se radi i ko su ti ljudi koji na taj način razmišljaju. Potom, ukoliko to ne učini, da ga ne opomenete formalno, ali da ga upozorite da tako nešto ubuduće ne sme da radi, a ako nastavi dalje to da čini, da izreknete opomenu.
Ovaj put ću sedeći, ne zato što vas ne poštujem, obično govorim stojećki, ali, prosto, i ova tema i predlagač i sve ovo ne iziskuju potrebu za stajanjem.
Ovde imate ove amandmane koji su pristigli na ovaj tekst zakona, za koji sam već ranije tvrdio da je potpuno besmislen, da se radi o jednom ogromnom pravnom pleonazmu, ili čak o nekoj vrsti pravnog plagijata u odnosu na ostali deo propisa Republike Srbije, i najkarakterističniji je, iako se još uvek raspravlja o članu 1, zapravo član 3. ovog zakona i amandman na taj član zakona, koji je prihvaćen od strane predlagača, ponuđen od strane Odbora, koji je najbolji primer za ovo što ću reći – da se ovim amandmanima, kojima se delovalo na ovaj zakon, apsolutno ništa ne popravlja.
Ovi amandmani tehnički menjaju tekst, gramatički ga usklađuju, od jedne užasne pravničke nakarade prave nešto što bi u pravnoj školi moglo da prođe kao relativno korektan tekst, ali u odnosu na smisao koji treba da nosi ovaj predlog zakona i ne daj bože sutradan usvojen tekst koji će se objaviti u "Službenom glasniku", ne ostaje ništa.
Naime, ako vi, recimo, u članu 3. Predloga zakona (ako mogu samo od gospodina Tomića da zajmim, na trenutak, sam tekst zakona) kažete da se zabranjuje proizvodnja, umnožavanje, skladištenje, prezentacija, veličanje itd. propagandnog materijala, simbola kojima se može izazvati ili se izaziva (nije bitno šta je tu promenjeno), rasna mržnja, netrpeljivost, nacionalna i verska mržnja itd., propagiraju ili opravdavaju (pa se sada to izmenilo u neonacističke) i fašističke ideje i organizacije ili se ugrožava pravni poredak – da li shvatate, čak i sa ovom izmenom teksta, da ste napisali enormnu glupost i pravni pleonazam?
Ono što razlikuje sadržaj ovog teksta, vašeg predloga zakona, od drugih normi našeg pravnog sistema koji inkriminišu ovakvo ponašanje je, pod jedan, što u ovom zakonu nemate inkriminaciju, nego samo predviđanje prekršaja.
A sadržaj ovog člana 3, pa čak i ovako izmenjenog, inkriminisan je određenim članom Krivičnog zakonika Srbije, čije se odredbe, a tu krivično delo ima tri oblika, i najblaži oblik tog krivičnog dela predviđa u sebi jednu kaučuk, vrlo široku normu, koja sumira u sebi... ono što je biće prekršaja kod vas, tamo je biće krivičnog dela.
A ono što ne sadrži KZ, a to su te odrednice neonacizam i fašizam, sadrže neki drugi propisi, počev od Ustava Republike Srbije koji štiti društvo, krovnom normom, od kršenja ustavnog poretka.
A to što vi ne znate ni šta je fašizam, ni neofašizam, ni šta je nacizam i neonacizam, problem je vas kao predlagača, zato što ste diletanti.
Fašizam je u osnovi, kao i nacizam, oni imaju jedno generičko svojstvo, da je to propagiranje totalitarnog poretka koji negira višestranački sistem, negira drugačije mišljenje i pretpostavlja društvo korporativnoj ideologiji.
To je suština toga, da ne možete da mrdnete i da pisnete sa bilo kakvom drugačijom idejom jer je jedan vođa, jedna ideologija ono što treba da rukovodi društvom u njegovom napretku. To je nazadna ideja fašizma i nacizma.
Ono što nacizam razlikuje od fašizma, po čemu se po zlu proslavio u 20. veku, jeste što se toj fašističkoj ideologiji dodaje još jedan modus, a to je mržnja prema drugoj rasi ili prema drugoj naciji, koja se propagira kao osnova takvog poretka. Zatim, ona proizvodi ekstinkciju ili uništenje čitave jedne grupe, čitave jedne populacije ljudi, samo zbog toga što pripada jednom narodu ili jednoj religiji ili jednoj rasi. To je osnova te priče.
Onda pogledajte Ustav Republike Srbije i pogledajte kako Ustav Republike Srbije štiti pravni poredak od narušavanja tog samog pravnog poretka, kako Krivični zakonik štiti građane Srbije od narušavanja tog istog pravnog poretka, koji je u osnovi demokratski, kako se brani protiv totalitarne ideologije (za šta se ide u zatvor, dame i gospodo predlagači ove gluposti) i kako se štiti društvo od rasne i verske mržnje, netolerancije i netrpeljivosti kroz određene odredbe Krivičnog zakonika ove države.
Vi ne možete pravni sistem ove države, pravne norme posmatrati izolovano. To što ste rešili da se igrate sa svima nama, predlažući jedan besmisleni propis, i pominjete još i MUP i njihov izveštaj o nekakvim grupama, pa kakve to veze ima?
Da li znate, a ne znate, jer ni Ustav ne poznajete, jer da ga poznajete, ne bi se lider vaše stranke ophodio prema tom Ustavu kao što je ovde već bilo reči kako se ophodi, da nemate neki unutrašnji otpor da pročitate slovo tog Ustava, pa biste znali da se i po našim zakonima koji sada važe može delovati protiv takvih neformalnih grupa i deluje se protiv takvih neformalnih grupa i protiv njih se podnose krivične prijave.
Ono što ste vi ovde pisali nema nikakve veze sa realnošću, niti se vaš zakon, čak i posle ovakvih izmena, može u praksi primeniti. Zamislite prekršajnog sudiju, zamislite organ koji treba da briše neku organizaciju iz registra, koji treba da primeni vaš zakon bez pojmovnika i standarda. Kako je to moguće?
Neko je ovde rekao, u ranijoj raspravi, da vi proganjate ili hoćete da progonite ovde ljude zbog toga što im je palo na pamet da iznesu određeno obeležje, za koje ćete vi ovde, bez pojmovnika i kategorizacije, tvrditi da je obeležje neonacizma ili fašizma. O čemu vi pričate? Da li vi znate da "svastika", čuveni kukasti krst, uopšte nije ideološko obeležje nemačkog nacizma? Njega je Adolf Hitler, na vrlo nesrećan način, upotrebio u svojoj nacističkoj ideologiji, zloupotrebio i, nažalost, od tog momenta pa nadalje u svesti mnogih građana i ljudi na ovom svetu on postaje simboličko obeležje tog zlog pokreta. To je jedna vrsta simbolike, koju možete naći u Rečniku simbola gde god hoćete, koja je mnogo starija od toga.
Vi ćete sada, vašim glupostima od predloga, da terate postupajućeg prekršajnog sudiju da ceni da li je neko ko je nacrtao kukasti krst negde ili objavio internet prezentaciju itd. mislio jedno, drugo ili treće, ili ćete vi odrediti šta ko sme da crta ili piše. To nema nigde u demokratskom svetu. Ovo je izrugivanje antifašizmu. Ovo što ste vi napisali je ruganje demokratiji u Srbiji.
Ovo što ste vi napisali je ruganje ustavnopravnom poretku Republike Srbije jer kad pišete pleonazam i tvrdite da treba nešto da zaštitite ovom glupošću koju ste pisali, vi se izrugavate pravnom poretku koji to štiti. Vi se rugate nama koji imamo demokratske ideje, zbog kojih smo u ovoj skupštini i zbog kojih se bavimo politikom i zbog kojih smo bili protiv komunizma i osnivali političke stranke u Srbiji, i zbog kojih, zbog tih istih demokratskih ideja smo svakako i protiv vas, jer ste vi najveće naruživanje demokratije koje možemo zamisliti. Kriptokomunizam je gori od samog komunizma.
Ono što vi radite i kako se vi predstavljate je jedna takva vrsta šarene laže koja, srećom, nema širokog i dubokog korena među građanima, pa ih ne možete u velikom broju prevariti. Možete neke ljude varati neko vreme, ali ne sve ljude sve vreme.