Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Miloš Aligrudić

Miloš Aligrudić

Nova Demokratska stranka Srbije

Govori

Iz vaših odgovora se jasno nazire obična politička kalkulacija ili političko kalkulantstvo, to je "strategija švrake".
Dakle, ovo što vi govorite ja ne mogu da prihvatim. Jednostavno hoćete da kažete, i sve vreme to ponavljate, kako vi imate lagodnu poziciju opozicione poslaničke grupe, kao da otkrivate toplu vodu, a to je očigledno, jasno. U svakom političkom sistemu, u svakoj državi je ta stvar jasno postavljena. Nemojte to da pričate. Ja vas to nisam pitao.
Vi ste i dalje veštim retorskim sposobnostima, na kojima vam čestitam, uspeli da izbegnete odgovor na pitanje koje sam vam postavio.
Pitam vas da li postoji ta spremnost, a vi mi kažete da ste ponudili nešto pre 15-20 dana, čega se više niko ne seća. Pa ste onda rekli - puj pike ne važi, prošao rok, istekao rok. Kao jogurtu, kao kiselom mleku u samoposluzi, pogledate datum pa kažete - istekao rok, hajde da ga bacimo. Kakve to veze ima? O čemu vi, čoveče, pričate?
Pitam vas jedno vrlo jasno i konkretno pitanje na koje mi niste odgovorili. Zašto mi niste odgovorili? Zato što je vama trka za predsedničke izbore važnija od onoga što sam vas pitao. Vama je važnija trka za gradonačelnika od onoga što sam vas pitao. Vama su važniji izbori, kako ćete na njima proći, nego ono o čemu sam govorio. To je ono što je suština.
Kako će se razrešiti problem unutar vladajuće koalicije, da li mi imamo program sa egzistiranjem Vlade u slučaju da se pitanje ne reši na zadovoljavajući način, to je tok koji ide sam po sebi. Ja sam vama čvrsto izneo svoj politički stav, odnosno stav DSS - NS u pogledu raspisivanja izbora i u pogledu značaja tog čina, ako se to dogodi i ukoliko kampanja bude tekla u vreme rešenja onih problema i onih izazova koji se pred Srbiju postavljaju. Ako to nije jasan politički stav, onda ne znam šta je jasan politički stav.
A ta priča - hajde da sačekamo da vidimo da li će to ugroziti Vladu, pa kad raskinete koaliciju, onda nam se javite... Na šta to liči? Ja vam uopšte o tome nisam govorio. Postavio sam vam jedno konkretno i decidno pitanje, na koje vi danas nemate odgovor, gospodine Nikoliću, a voleo bih da ga imate i da mi na to pitanje koje sam vam postavio odgovorite, umesto da idete ko kiša oko Kragujevca.
 Po članu 104.
Dakle, ja bih stvarno apelovao ako možemo da se vratimo temi dnevnog reda, zakonu na dnevnom redu i amandmanima.
Vidite, mi možemo ovde sad svašta da iznosimo, i tu smo stavili poentu, svako ko je hteo, mogao je da kaže, i možemo da se vratimo na zakon. Prihvatam i to da bi ministar trebalo, u načelu, da bude sve vreme prisutan u sali kad brani zakon, njegovo prisustvo u tom delu ima smisla i razumem potpuno kada poslanici opozicije to prigovaraju.
Znači, imam razumevanja za to. Međutim, strogo u formalnom smislu, njegovo prisustvo nije obavezno. To, ako hoćemo da tumačimo, nije vezano za to čiji je to ministar, da li on pripada DSS-u, DS-u itd, ja bih ovo isto izgovorio, kunem vam se, da je u pitanju ministar iz DSS-a. Znači, nikakve razlike nema, slučajno je sad u pitanju ministar koji pripada DS.
Takođe, nemam razumevanja za to da neko, ako nema neki važan razlog, ne bude u sali, ali mi ne ulazimo, uopšte, u njegove razloge, mi govorimo samo o prisustvu i na osnovu toga izvlačimo zaključak da je naše legitimno pravo da ne dozvolimo da poslanici raspravljaju o zakonu i amandmanima koji su podneti ovoj narodnoj skupštini, samo zato što ministar nije prisutan.
Verujte mi, to formalni razlog nije. Da je suštinski, u nekom smislu, i da imate pravo da se bunite, to priznajem i to prihvatam, ali ne može to biti razlog da mi uopšte ne raspravljamo, jer, na koncu, ne odlučuje ministar o tom amandmanu koji je podnet, nego odlučuje Narodna skupština. Najvažnije je da se ovde suoče mišljenja o tom amandmanu, a mi imamo pisani izveštaj Vlade o tome da li amandman prihvata ili ne prihvata. Desi li se da se u ovoj skupštini slože argumenti u prilog amandmana koji ministar nije prihvatio ranije, tim gore po ministarstvo, po ministre i po Vladu.
Dakle, ne razumem šta, zapravo, poslanici opozicije hoće, da nas učine ispravnijim i po svojoj meri?! Pa, ako smo neispravni, valjda vi treba u tome da uživate, ne treba da se oko toga sekirate. To zaista ne mogu da razumem.
Zašto ne bismo raspravljali o amandmanu koji je na dnevnom redu?
Zaista vas molim i apelujem da se vratimo na raspravu o amandmanima, da završimo predlog zakona po dnevnom redu, jer je to jedini način da ova skupština funkcioniše.
Rasprava o tome ko je kad izašao, zbog čega, ko je kome šta rekao, sve je to politički atraktivno i zanimljivo. I ja bih se ovde, isto, vratio na tu temu šta je značio izlazak vladajuće koalicije, što je krajnje neobično, to svi priznajemo, kad se na prvi pogled vidi, onog dana, ali neću da se vraćam na tu temu, zato što bi to otvorilo novu temu, objašnjavanje zbog čega je do toga došlo, ko je kako predsedavao itd. To je u ovom trenutku nevažno.
Dakle, zaista vas molim, ako možemo, da smognemo snage da se vratimo na temu dnevnog reda. Očigledno da je ministar prisutan, trenutno nije u sali, vratio se, biće ovde, što je više nego očigledno, pa hajte, molim vas, da se vratimo na temu dnevnog reda, da raspravljamo o zakonu, da raspravljamo o amandmanima i da to ide nekim svojim tokom. Hvala vam.
Član 104.
Ne možete terati ljude da vas slušaju. Ljudi će vas slušati ako im je to zanimljivo, a ako im nije zanimljivo, ne postoji način da ih prisilite, ko god da je od nas.
Druga stvar. Šta nas briga šta je vaša mala stranka odlučila, neku važnu odluku za vaš mikrokosmos donela, o tome da li će ili neće učestvovati na nekim predsedničkim izborima, koji nisu ni raspisani, uzgred budi rečeno. To je vaš problem. Vi imate pravo da o tome obavestite građane, ali ono što sam ceo dan ovde tvrdio, odnosno nisam ceo dan, nego sam jednom izašao, ali su moji poslanici to tvrdili, jeste da se ne može član 226. Poslovnika koristiti zbog toga da biste obavestili građane na sednici Narodne skupštine o tome da vi imate nameru da kandidujete nekoga, a nećete da nam kažete koga, za predsednika Srbije, bez obzira što ti izbori još nisu ni raspisani. Koga to zanima?
Dakle, javio sam se zato što je istina da smo razgovarali svi zajedno u sobi broj 1, na prvom spratu, pokušavajući da postignemo dogovor o daljem radu danas. Vi niste rekli da nećete dogovor da ispoštujete. Izašli smo, rekli smo da ćemo nastaviti rad, vi ste na to klimnuli glavom i ovo je za nas iznenađenje.
Prosto ne mogu da verujem šta vi, ljudi, radite. Da li vi možete da se koncentrišete toliko da ovih 45 poslednjih minuta iskoristimo da razgovaramo o preostalih jedan ili dva amandmana ovog zakona koje imamo i da tu diskusiju vodimo na ljudski način, da kažemo nešto za ili protiv tog amandmana, ako imamo.
Ne branim vam, nikome nisam branio, nikome ne branim da izrekne svoj stav, da se pozove na koji god hoće član Poslovnika, ali ovde se radilo o jednom apelu o kom smo razgovarali jedni između drugih. Prosto je neverovatno kako vi to pogazite, kako vam to uopšte nije značajno. To je ono što je meni interesantno. Onda nam saopštavate koga vi hoćete, ali nećete da nam kažete koga kandidujete za predsedničke izbore, koji još nisu ni raspisani.
Dakle, ja sam čuo i razumeo obrazloženje koje je dato uz ovaj amandman gospodina Petronijevića, ali ono što smo čuli kao obrazloženje, praktično, ne stoji uz ovaj amandman.
Stvar bi bila potpuno logična, saglasio bih se sa prethodnim govornikom, kada je reč o nagomilavanju službenika u državnoj upravi, u administraciji, da treba da se rastereti državni budžet službenika. Nažalost, to nije bila tema ovog člana zakona. Ovaj član zakona govori o tome šta sve Vlada kojoj je prestao mandat ne može da uradi.
Između ostalog, kaže se, a govorilo se i u ranijem tekstu zakona, da ona ne može postavljati funkcionere u organima državne uprave. Sada se predlaže izmena, prosto, zbog toga što su termini ''funkcioner'' i ''državni službenik'' potpuno razdvojeni u ovoj novoj zakonskoj terminologiji. Nije ništa sporno od ovoga što smo čuli kao obrazloženje, nego se postavlja jedno praktično pitanje, koje sa ovim obrazloženjem koje smo čuli ne rešava, odnosno ne daje se odgovor na to pitanje, a koje je postavio ministar kada je izašao za govornicu.
Pošto je bez svake sumnje funkcioner, a ne državni službenik, recimo, generalni sekretar Vlade, uzmimo jedan drastičan slučaj, daleko bilo, da premine, i to na samom početku onog roka od 30 dana, nekog dužeg roka, postavlja se pitanje - kako onda Vlada da obavlja onaj niz funkcija, Vlada kojoj je prestao mandat, koje je obavezna da obavi do izbora nove vlade? Jednostavno, bez određenih pozicija u državnoj upravi, određenih pozicija na određenim funkcijama, kada je reč o funkcionerima koji su vezani za državne organe i Vladu, to je, prosto, nemoguće učiniti.
Slažem se da Vlada može da funkcioniše bez državnog sekretara, samo sa ministrima i pomoćnicima, i to nije sporno. Može li, recimo, Vlada da funkcioniše bez generalnog sekretara? Ne može. Znači, moguće je da u pojedinim okolnostima Vlada ne može da funkcioniše i bez državnog sekretara, zavisi od toga koji je obim posla u pitanju i koje je ministarstvo u pitanju, tj. koji je obim posla neophodno pokriti u ovom međuperiodu. Dakle, vrlo je teško to sada nabrajati, jer ne može tačno da se postavi. Uzmite kao primer Ministarstvo za Kosovo i Metohiju. Bez obzira na to da li bi Vladi prestao mandat, jer može da se ne izglasa nepoverenje, može da joj se izglasa nepoverenje, a može i da podnese ostavku premijer, šta god da bude od toga, u ovom međuperiodu, pojedina ministarstva moraju da obavljaju posao u punom kapacitetu.
Ovo se odnosilo na državne službenike, jer bi se kod postavljanja državnih službenika, gde su pomoćnička mesta niža, zaista uvela vanredna zloupotreba.
Ali, kada se već kritikuje ovaj osnov, treba pomisliti i na nešto drugo, što stoji u samom sadržaju teksta zakona, gde se kaže da ona ne može postavljati, pisalo je - funkcionere, a sada se predlaže - državne službenike, pa kaže dalje - a pri vršenju osnivačkih prava Republike Srbije može jedino da imenuje ili da da saglasnost na imenovanje vršioca dužnosti direktora ili člana upravnog i nadzornog odbora.
Ako to nije napadnuto amandmanom, ako se ovaj tekst zakona smatra normalnim, ovaj deo teksta, o imenovanju člana nadzornog odbora, upravnog odbora, vršioca dužnosti direktora nekog javnog sistema, kako onda ne može da se postavi, ako mu silom prilika prestane funkcija, recimo, generalni sekretar Vlade ili državni sekretar? To je, prosto, nemoguće. U čemu je problem? Znači, možemo da postavimo direktora javnog preduzeća, a ne bismo mogli da postavimo vršioca dužnosti. Ali, mi, isto tako, nemamo neku drugu normu koja bi bila suprotna normi koja je ovde data.
Znači, ako se predlaže amandman koji treba da poboljša tekst zakona, valjalo je onda predložiti amandman koji bi u celini rešio problem koji ste vi postavili.
Neću da se sporim u vezi s argumentima koje ste izneli, ali oni nisu vezani za ovaj član zakona i njegovu intenciju. To je ono što pričamo.
Slažem se sa motivom podnosioca amandmana, u osnovi je to potpuno prihvatljivo.
Ono što je ovde problem, kao što moj prethodnik reče, time ću završiti komentar o amandmanu, jeste sledeće. Dakle, kada bi Zakonom o Vladi bila poverena obaveza Vladi da zapošljava lica, onda bi bilo logično da se istim tim zakonom o Vladi stavi i određena suspenzija tog prava na određeni period, u određenom trenutku. Međutim, Vlada nikoga ne zapošljava, Vlada isključivo ili bira, ili postavlja, ona nikog ne zapošljava.
Znači, što se tiče postavljenja i tih stvari, to je ovde regulisano, što se tiče zapošljavanja, to nije posao Vlade.
Javio sam se zbog govora tri prethodna govornika i zatražio sam repliku, ali ću to sve sažeti u minut jedne replike.
Dakle, mi imamo pravo, valjda, da se javimo za reč i da komentarišemo zakon, predložene amandmane i da učestvujemo u raspravi. Ako neko osporava pravo da se to čini i to uvodi u priču, u neku drugu vrstu politike, kada se kome isplati da koji zakon dođe na red, stvarno, nema smisla. Na to sam hteo da reagujem. Kada je reč o pozivanju na pojedine odredbe Poslovnika, kakve to veze ima? Pozivamo se na odredbe člana 101. Poslovnika i kažemo sebi da imamo pravo na repliku. Zatražimo repliku, pa ćemo repliku i dobiti. Tražio sam maločas repliku i, evo, replike.
Dakle, nema potrebe pozivati se na član Poslovnika kako bismo dobili pravo na repliku. Jedino ako se predsedavajući ogluši o pravo na repliku, pa neće da da ni meni ni bilo kome drugom pravo na repliku, onda se pozovete na povredu Poslovnika i kažete - izvinite, meni član 101. obezbeđuje pravo na repliku u trajanju od tri minuta. Prema tome, ne vidim razloga da na taj način radimo.
Druga stvar, ponavljam još jednom, da ne bi bilo nesporazuma, o svemu što je ovde izneto kao argumentacija, u vezi sa zapošljavanjem, politikom zapošljavanja u državnim organima, nagomilavanjem nekih službenika koji dolaze u amanet, navodno, nekoj novoj vlasti od strane prethodne itd, pa se tu rođaci, tetke, prijatelji i ostali smeste, vrlo sam otvoren da porazgovaramo i možemo otvoriti tu temu, nije nikakav problem, tim pre što se s vama u tome slažem.
Zaista mislim da je neodgovorno i ružno da Vlada i administracija kojoj prestane mandat ostavi iza sebe niz službenika koji su se, brže-bolje, u vremenskom periodu između dve vlade zaposlili. Potpuno se slažem, ali poenta je da ne može amandmanom na ovaj član i na ovaj zakon da se to pitanje reši. To se tu ne rešava. Ovo je Zakon o Vladi. Slažem se da je u odredbi Ustava postavljena jedna relacija u odnosu na poslove koji se tiču zapošljavanja, nije sporno, ali ovaj zakon se ne bavi poslovima zapošljavanja. On govori isključivo o nadležnosti Vlade, kada je reč o postavljenju ili, čak, izboru lica. Nikakve veze ovo sa zapošljavanjem nema.
Dakle, možemo intervenisati u nekom drugom zakonu, možemo predložiti neki zakon s tim u vezi, možemo na različite načine sesti i dogovoriti se kako da jedan društveni problem, koji je ovde identifikovan, rešimo. Nemam ništa protiv. Suludo bi bilo da imam nešto protiv argumentacije koju smo ovde čuli. Svako normalan bi valjda to mislio. To nije ništa sporno. Samo je problem što se ovaj amandman na ovaj član zakona ne da prihvatiti, iz krajnje jednostavnih razloga.
Dakle, kada bi Vlada neposredno zapošljavala, onda bismo mogli tim istim zakonom, koji obezbeđuje poslove zapošljavanja u njenoj nadležnosti, da Vladi, nekoj, bilo kojoj, skrenemo pažnju i na određena ograničenja u tom pogledu, u određenim slučajevima. Tu bih se složio. Kako to ovde nije slučaj, formalno-pravno ne postoji mogućnost da se ovakav amandman ovde prihvati.
Što se tiče argumentacije koju smo čuli, vi sigurno možete sada da replicirate meni zato što sam se složio sa vama, nije problem, tako možemo do podne, ali slažem se. Nemam nikakav problem s tim, to je sve na mestu. Nemam nikakvu primedbu što se toga tiče.
Moram da tražim zaštitu u članu 104.
Mi ovde diskutujemo o jednom amandmanu i svako ima pravo, u granicama u kojim je to Poslovnikom dato, svaka poslanička grupa, da koristi svoje vreme i raspravlja o datom amandmanu. Jedni da ga podrže, drugi da kažu ako imaju nešto protiv. Sve to nije sporno.
Prosto, ne mogu da verujem, ako je neko uplašen, a baš na gospodina Krasića mislim, pa, sve po cenu da dobijem repliku zbog ovoga, i tako uplašen izađe, on mora, ipak, da se suzdržava, bez obzira na svoj strah, ne znam od čega potiče, od nesigurnosti kada je reč o odbrani teksta amandmana, kada je reč o ko zna kojim razlozima, da ne vređa druge poslanike.
Da izgovori bujicu reči o onome što nisam rekao, da mi to stavi u usta s ove govornice i na taj način diskutuje, kao o amandmanu, a javljajući se po Poslovniku, to je, stvarno, neverovatno.
Povreda Poslovnika služi da zaštiti neko vaše pravo iz procesa koji se ovde odvija, iz zasedanja Skupštine Srbije, kada je ono, pre svega, od strane predsedavajućeg, povređeno ili kada postoji potreba da reagujete, kao u ovom slučaju, kada sam ja reagovao, kada osećate da ste ugroženi zbog načina na koji drugi poslanik diskutuje ili ako vas vređa.
Da se javite po Poslovniku zato što mislite da ćete na taj način bolje objasniti vašu poziciju povodom amandmana, to je potpuno besmisleno, sem ukoliko niste hteli nešto drugo da poručite, da kažete kako samo vi imate pravo da raspravljate o zakonu, kako samo vi imate pravo da govorite o amandmanu, kako o amandmanu, Bože moj, koji je podnet od strane poslanika SRS-a nema pravo niko drugi da govori.
Hoćete li to da kažete? Znam ja šta ste hteli da poručite. To neće moći, zato što smo zainteresovani za sudbinu Predloga zakona i teksta koji je ovde došao, zainteresovani za njegov konačni izgled u danu za glasanje i uopšte mi nije svejedno da li će se taj zakon ovim ili onim amandmanom promeniti, a videćemo koji su od ovih amandmana za nas prihvatljivi, pa će moja poslanička grupa glasati za one amandmane koji su prihvatljivi po našem viđenju stvari.
Dozvolite nam da izrazimo svoje viđenje.
Ako sam ja, gospodine Krasiću, može biti, pogrešio, ako možda nisam nešto ispravno rekao, sve to mogu da prihvatim da je moguće, ali ne možete vi smatrati da će vaš argument, koji se svodi na priču o politici zapošljavanja u državnim organima, a nema nikakve veze sa podnetim amandmanom, postati samo po sebi vrednost u odbrani tog amandmana u pravnom smislu, samo zato što ćete to beskrajno dugo ponavljati.
Ljudi, neispravan stav ne postaje ispravan tako što će se ponavljati ceo dan. Ne osporavam mogućnost da se on ponavlja ceo dan, to može biti slučaj, može se ponavljati i pet dana, ali to ga neće činiti ispravnim.
Dakle, da skratimo, pa se povodom ovog amandmana, bez obzira na provokacije, više neću javljati za reč, bez obzira na to koliko se poslanika javilo, komentarisalo moju diskusiju.
Hoću da vam skrenem pažnju, ljudi, dopustite nam da govorimo o onome što je na dnevnom redu i da komentarišemo amandman. Onaj ko ga je podneo, ima pravo da govori o njemu. Ako slučajno neko drugi nešto pogrešno protumači u odnosu na ono što je rečeno u odbrani amandmana, postoji pravo na repliku, da se to pojasni i razjasni, ali nemojmo da se koristimo pravom povrede Poslovnika da bismo i dalje potcrtavali ono što, kobajagi, nije jasno u amandmanu. Sve je rečeno u ovom amandmanu, sve je više nego jasno.
Rekao sam da se više neću javljati, ali posle ovako brutalnog napada, prosto je nemoguće ne reagovati.
Prvo, nema razloga da neko dezinformiše javnost, koja ne može u svakom trenutku da vidi salu prilikom direktnog prenosa, da li se neko nalazi u sali ili ne. To je jako loše.
Naravno član 104, pošto se vređa dostojanstvo. Prema tome, to je nešto što je nedopustivo.
S druge strane, vraćam se ponovo na moju pređašnju argumentaciju.
Kakve veze ima šta je rekao Zakonodavni odbor? Šta god rekao Zakonodavni odbor, ova narodna skupština ima pravo da raspravlja o amandmanu, ukoliko je Zakonodavni odbor učinio da je on pravno moguć. On nije pravno nemoguć, to nije niko rekao. Mi govorimo o suštini amandmana, razmatramo njegov sadržaj i Skupština, kao telo nad svojim odborima, može, bez obzira što je odbor nešto rekao, da utvrdi da li jedan amandman treba ili ne treba prihvatiti.
Ako tvrdim da ovaj amandman ne treba prihvatiti, ne tvrdim to zbog toga što mi se ne sviđa predlagač amandmana, ili što mi se ne sviđa što ga je predložila SRS. Mi smo glasali za amandmane SRS puno puta, i u prethodnom sazivu, i u ovom sazivu.
Prema tome, bez obzira na to, uopšte nije bitno koja je stranka podnela amandman, ako zaista popravlja zakonski tekst, ako ne postoji nikakav problem sa njegovom primenom, nikakvog problema nema da se za taj amandman glasa.
Ono što se navodi, opet ponavljam, da se javljamo po osnovu povrede Poslovnika zbog toga da bismo potcrtali još jednom naš stav o amandmanu, misleći da će ponavljanje samo po sebi doprineti učvršćenju odbrane amandmana ili pozicije narodnih poslanika, prosto, nije tačno.
Ne može se staviti u nadležnost Vlade neposredno zapošljavanje izvršilaca. Ovim amandmanom se to direktno radi. To ne može stajati u Zakonu o Vladi, niti u Predlogu izmena i dopuna Zakona o Vladi, i to je svima jasno, ali kada se izrekne ovakav argument, onda, kao kontraargument, ide priča o politici zapošljavanja.
Još jednom vam ponavljam i prosto je neverovatno da to mora sto puta da se kaže. Potpuno se s vama slažem, nema nikakve razlike u stavu između mene i onih koji su malopre govorili kada je reč o politici zapošljavanja u državnim organima, o tetkama, strinama, ujnama, nema nikakve razlike.
Ako hoćete, možemo da sednemo i da zajedno održimo konferenciju za novinare posle ovoga i da kažemo da je to zajednička politika, da donesemo zaključke, naložimo Vladi da vodi računa o tim stvarima i da se onda nađe to aplicirano u nekom drugom zakonu oko koga se možemo lako dogovoriti, makar to bio Zakon o državnim službenicima, pa da se vidi koji je mehanizam u situacijama koje daju ovakav izazov, kao što je prestanak mandata Vladi po bilo kom osnovu.
Da li je moguće u tom međuperiodu, koji nastane, zapošljavati ljude, kako nam ko padne na pamet, ili je nemoguće?
To je dobro pitanje, ali, ljudi, neprekidnim ponavljanjem tog argumenta, nemoguće je stvoriti utisak da je amandman o kojem raspravljamo dobar amandman. To, prosto, nije dobar amandman.
Po članu 104.  
Ko je onda dao vama nalog da govorite o amandmanu? Odakle vam ideja da možete vređati poslanike DSS-a, koristeći priliku direktnog prenosa ove sednice Skupštine, objašnjavajući građanima da su oni dobili neki nalog da govore o amandmanima? Šta vam pada na pamet? To isto pitanje može da se postavi i vama, jer vas je ovde izašlo 20, nije toliko, ili manje, ali zato su govorili jedni te isti ljudi, o istom problemu, na isti način.
Prema tome, neko je vama dao nalog. Prosto, ne možemo na taj način da razgovaramo i to nije u redu. S druge strane, kada je reč o prebrojavanju prisutnih poslanika DSS-a, valjalo bi da se setite nečega što ste svakako morali znati, jer se o tome govorilo u ovoj skupštini, ne za vreme sednice, nego van sednice.
Preminuo je poslanik DSS-a Mika Vlaović i danas u 13 časova je njegova sahrana u mestu Vilovo. Veliki broj poslanika DSS-a i Nove Srbije su otišli na sahranu narodnom poslaniku Miki Vlaoviću. Ja vas molim da me bar u ovome što izgovaram, gospodine Todoroviću, ne ometate, ako imate makar malo pristojnosti. Zaista, nema smisla.
Tako smatram da ova argumentacija koju ste vi tako razdragano izneli, komentarišući kako neko, navodno, skače iz zadnjih redova da se javi po Poslovniku, prosto, odudara od samog sadržaja onoga o čemu ste govorili.
Kako ste vi tek skakali, gospođo Radeta, na Zakonodavnom odboru, kada ste čuli pravne argumente koji vam nisu odgovarali, o onome što ste vi tada pokrenuli kao pitanje, a to je da li predsednik Narodne skupštine ima ili nema obavezu da raspiše izbore za gradonačelnika grada Beograda?! Kada ste čuli valjane pravne argumente, koji mogu u potpunosti da pobiju ono što ste vi poslali kao pravnu konstrukciju, ne mogu da verujem kako ste vi tada skakali, samo da su vas kamere mogle videti.
Nemojte to! Ako vi niste u stanju sami da se uzdržite od određenog vida ponašanja, nemojte prikačiti i izmišljati nekome drugome da se ponaša na odgovarajući način, kada to nije istina.
Zato mislim da vaše izlaganje ne da nije principijelno, nego je ružno. Mislim da nema nikakve veze.
Ono što ćemo u budućnosti raditi, mi ćemo govoriti o amandmanima, o našim amandmanima, o amandmanima SRS-a, Lige socijaldemokrata Vojvodine, ako ih ikada budu imali, pošto oni ovde obično dolaze da se istresu po nekom drugom osnovu. Dakle, kada god može neka šteta državi Srbiji da se ovde nanese i nekakav problem, tu su uvek dežurni poslanici koji su, grehom ili greškom, koju, nadam se, birači više neće ponoviti, udruženi sa LDP-om, nekako prešli cenzus i našli se u ovom parlamentu. Ja se nadam da se u budućnosti to više neće ponoviti, a na nama je da ubedimo naše građane da takvu grešku više ne naprave.
Ali, ljudi, ne možemo jedni druge izjednačavati. U ovom smislu vas, zaista, pozivam da razgovaramo o dnevnom redu, o onome što je na dnevnom redu, o amandmanima koji su predloženi, da razmenjujemo kvalitetne pravne argumente za prihvatanje ili odbijanje od strane ove skupštine određenog amandmana.
Ja se slažem da vi možete voditi politiku, nije to sporno, ali ako vi vodite politiku dva dana, onda je ova govornica isključivo i samo vaše mesto za konferenciju za novinare, a ne mesto na kojem se raspravlja o sadržajima amandmana i zakona. Hvala.
Ovaj predlog za autentično tumačenje odredbe 127. Zakona o visokom obrazovanju podneo sam zato što sam svojevremeno primio jednu grupu studenata BU, koja mi je saopštila da postoje praktični problemi u primeni ove odredbe, odnosno da oni koji primenjuju Zakon i na koje se zakon odnosi, a to su, pre svega univerzitetske ustanove, fakulteti, tumače ovu odredbu na takav način da narušavaju jedan od osnovnih principa prava, a to je načelo pravne sigurnosti.
Nakon obavljenog razgovora sa tim studentima i pažljivog čitanja odredbe, i nakon dobavljanja mišljenja koja su bila od značaja da zauzmem stav kao narodni poslanik po ovom pitanju i preuzmem određene korake, došao sam do zaključka da je ova norma, čitajući je pažljivo, napisana tako da daje jedno široko tumačenje i mogućnost da univerzitetske konferencije mogu da donesu odgovarajuće propise.
Imajući u vidu da se fakulteti po sebi razlikuju, da se program na tim fakultetima razlikuju, da se razlikuje način ili režim studiranja na pojedinim fakultetima i da se ne mogu fakulteti u tom smislu po režimu studiranja izjednačiti između sebe, jer oni su u puno čemu različiti, jer nije isto Medicinski fakultet, Pravni fakultet, Mašinski fakultet, oni imaju određene specifičnosti i razlike, pa je neophodno, da, kada se ustanovljavaju određeni kriterijumi za primenu člana 127. odnosno izdavanja potvrde o izjednačavanju statusa, da jednostavno ti kriterijumi ne mogu biti identični, pa se zato zakonodavac, kada smo ovaj zakon donosili, nije upuštao u decidno razjašnjenje tih kriterijumima.
Ostavljeno je, naime, univerzitetu da on donese bliže kriterijume i da se na taj način ova stvar završi.
Zaključak do kojeg sam došao je da je univerzitet, koristeći ovo svoje pravo ili čitajući tako odredbe člana 127, praktično doneo kriterijume na osnovu kojih je zaključio da je dovedeno u pitanje to pravo tzv. pravne sigurnosti građana da, kada steknu određeno zvanje, određeni status na osnovu određenih godina provedenih na studijama, dobijajući određenu diplomu, jednostavno to zvanje ne može biti lako izjednačeno sa novim zvanjima koje predviđa ovaj zakon, a kada je to neophodno.
Tako smo došli u jednu interesantnu situaciju, a uzeću kao primer Pravni fakultet u Beogradu, da lica koja bi, prema tumačenju tog fakulteta, dobila mogućnost da nastave studiranje, da idu na doktorske studije, jer sada magistarskih više nemamo, dakle, oni bi morali prema tom tumačenju da imaju zvanje mastera, znači, ne da budu izjednačeni u zvanje mastera, nego da imaju zvanje mastera, pa bi, znači, diplomirani pravnik koji je završio četiri godine studija na pravnom fakultetu, stekao diplomu pravnika, morao da ode još godinu dana na master studije, kako bi stekao mogućnost da upiše doktorske studije.
Pri čemu, prema ovom novom zakonu zvanja, titule, razlike između osnovnih i specijalističkih studija, potpuno drugačije je postavljeno nego u dosadašnjim propisima.
To bi praktično značilo da onaj ko hoće da ide na doktorske studije, mora prvo da ide na master studije, da stekne formalno zvanje - master, uprkos tome što je već bio stekao zvanje diplomiranog pravnika.
Do sada, po principu pravne sigurnosti, stajalo je da onaj ko završi osnovne studije, uz određene uslove, polaganja ispita, i uz određene druge preduslove, može da ide na postdiplomske studije.
Sada mu se postavlja još jedan preduslov, dodatni uslov, što nije bila intencija zakonodavca. Naime, nije svejedno da li neko ko je završio osnovne studije, ima sada trenutno zvanje diplomiranog ekonomiste ili diplomiranog pravnika, treba da ide na još jedan stepen usavršavanja kako bi išao na doktorske studije, koje su sada jedine postdiplomske studije koje ovaj zakon prepoznaje na tom nivou, ili on može da ide na te postdiplomske studije i da bude programom visokoškolske ustanove obavezan da eventualno položi još nešto drugo, neki ispit u okviru doktorskih studija, koje bi mu nedostajale, komparativno gledano, u odnosu na onaj program koji se zahteva za one studente koji će ići po ovom novom zakonu i na redovne, na osnovne studije.
Dakle, tu je velika razlika. Praktična posledica je, i tu ću pojednostaviti celu priču, u novcu.
Naime, nije svejedno da li ćete dobiti priliku da polažete ili obavezu da polažete neki diferencijalni ispit, u odnosu na ovo kako zakon predviđa kada se uporedi status studiranja prema ranijem zakonu.
Ili ćete biti primorani da upišete neka dva semestra, da platite sve ono što treba da se plati, položiti tamo neke diferencijalne ispite, bez obaveza da polažete ono što ste već položili u toku svojih osnovnih studija, pa onda ići na doktorske studije.
Dakle, jedini razlog, kao što vidite iz mog izlaganja, zbog čega sam podneo ovaj predlog jeste da se raščisti ova priča oko prava na dalje studiranje. Drugih implikacija ovo zapravo nema, jer prosto ne vidim, polazeći od sebe, razloga da na pravnom fakultetu zatražim da mi se izda potvrda da se moj status izjednačava sa statusom mastera. Ni jedan drugi razlog ne bih imao sem ovoga koji sam naveo.
Dakle, u pogledu zaposlenja, u pogledu rada u inostranstvu, nostrifikacije diploma, ovo nema nikakvog značaja. To se radi na drugi način, samo znanje koje se ovde utvrđuje nikakvog značaja u tom delu nema, ali ima u ovom delu. Bojim se da Univerzitetska konferencija, kada je zauzela ovakav stav, praktično je narušila načelo pravne sigurnosti. Znači, nekome ko je bio uveren da završavajući fakultet, stičući zvanje diplomiranog mašinskog inžinjera, diplomiranog ekonomiste, diplomiranog pravnika, ko je bio uveren da može da krene na postdiplomske studije, posle toga njemu zapravo saopštavaju da on taj uslov nema, nego da mora da nastavi svoje studiranje. Jednostavno, za ljude koji su stekli određeno zvanje, to je nedopustivo.
Nekada davno je osnovna škola trajala četiri godine, zatim je produžena na osam godina, ima ideja da ona traje duže, ali ne možemo posle svake promene zakona ljude koji su završili osnovnu školu po starom sistemu tretirati kao da su bez osnovne škole. To nikada nije bio slučaj, ne može biti ni ubuduće. To je osnovni element pravne sigurnosti, to nema veze sa kvantumom znanja.
Ako se traži određeni kvantum znanja za doktorske studije, on se može korigovati uvođenjem diferencijalnih predmeta za one ljude koji ne ispunjavaju dovoljno uslova u tom smislu, ali ne možemo ucenjivati našu decu ili druge ljude, starije ljude, koji žele da nastave svoje obrazovanje, time da moraju da uplaćuju semestre i da studiraju nešto što, po mom dubokom uverenju, nisu dužni.
Dakle, to nije bila intencija zakonodavca kada je zakon pisan, kada je ta odredba nastala, ali bojim se da je ono što je ovde dato iz najnesebičnijih razloga, da se omogući univerzitetu da fakulteti odrede svoje uslove saobrazno svojim specifičnostima, da je ovde protumačeno i šire od onoga što je trebalo biti.
Mislim da je ovo jedini način u ovom trenutku da se ova stvar popravi, da se izađe sa ovim autentičnim tumačenjem i da to od ovog trenutka pa nadalje, odnosno od dana objavljivanja u "Službenom glasniku", ako se ovo autentično tumačenje ovako usvoji od strane Skupštine, da to bude jasno. Hvala vam na razumevanju.
Hvala vam, gospodine predsedavajući. Naravno, uvažavam vašu argumentaciju i voleo bih da od ovog trenutka pa nadalje to tako ide. Gledaću da moj odgovor, na koji sam nateran, bude što kraći.
Samo bih zamolio, više nije isti predsedavajući u pitanju, ali u svakom slučaju, ako se desi da narodni poslanici svojim razgovorom ometaju drugog narodnog poslanika u izlaganju, to je sasvim dovoljan razlog da predsedavajući opomene narodne poslanike, kako bi onom koji govori omogućio da govori. Mislim da je to jedini način da se ovde komunicira, jer se zna pozicija predsedavajućeg, koji mora, između ostalog, da uradi ovo što ste vi malopre uradili i ja vama na tome ne zameram, to je sasvim ispravno.
Međutim, problem je da ne možemo komunicirati u relaciji poslanik koji sedi u klupi i poslanik koji govori za govornicom. U tom smislu, zaista se izvinjavam i Narodnoj skupštini i Vladanu Batiću zato što sam, istina je, dobacio narodnom poslaniku za vreme njegovog govora. Nadam se da se to sa moje strane neće često dešavati, da se, ako je moguće, više neće ni ponoviti.
Međutim, moram da upozorim na jednu stvar, to sam učinio jer sam bio isprovociran nečim drugim. Naime, ne može neko ko govori da natera narodne poslanike na pažnju, to nema nigde na svetu. Ako neko za sebe misli da je zanimljiv, ne mora da živi u iluziji ili da nas opterećuje sopstvenom iluzijom da je zanimljiv svima, to prosto ne biva. Ne možemo na taj način da razgovaramo.
Prema tome, ako je šef poslaničkog kluba jedne političke stranke, u trenutku govora govornika, razgovarao sa drugim, jedini način rešenja tog problema je da predsedavajući upozori one koji govore u sali da ne ometaju govornika, ukoliko on procenjuje sa svog mesta, a jako dobro može to da proceni, da li je žamor koji se čuje iz klupa takve prirode da ometa govornike.
Zaista, učiniti da svi prisutni u sali sa dužnom pažnjom slušaju narodnog poslanika koji govori, za to nemate nigde u svetu primer. I na koncu, ako postoji jedan nedostatak pažnje u odnosu na ono što se govorilo, možda to govori o samoj sadržini izlaganja onoga koji govori. Ne možemo svi biti pametni i zanimljivi, naravno, ne uskraćujem mogućnost vama da ocenite da ovo što ja govorim nije mnogo zanimljivo. Hvala.
Gospodine predsedavajući, najlepše vas molim, ako možete da postupate na jednak način prema svima, da postupate uravnoteženo i da primenjujete pravila rada ove skupštine na jednak način kako ste to činili juče, da tako činite i danas, jer mislim da smo mi narodni poslanici ovde jednaki pred Poslovnikom ove Narodne skupštine i ako su određene mere juče bile primenjivane, one bi mogle da se primene i danas.
Kao i juče, narodni poslanici koriste svoje pravo da se javljaju po Poslovniku da bi izrazili određeni politički stav. To je očigledno ušlo u običaj ove Narodne skupštine. Ni moja poslanička grupa, a ni ja, od toga juče nismo pobegli i neki drugi, a evo, i danas se to čini.
Nemam ništa protiv i ne ulazim u sadržaj onoga što se govori, to će se posebno osuditi i oceniti, ali vas prosto molim da učinite šta je potrebno da vaši kriterijumi u odnosu na vođenje sednice budu jednaki, kakvi su bili juče da takvi budu i danas.
Ne bih se javio da nije bilo izlaganja gospodina Maraša i to izlaganje gospodina Maraša je razlog na reakciju, umesto pred novinarima ili na konferenciji za štampu DSS, gde to i priliči, imamo ovde, a u cilju odbrane dostojanstva narodnih poslanika ovog doma, sve u skladu sa odredbom člana 104. Poslovnika.
Dakle, gospođo Radeta, molim vas, da ne dobacujete sa mesta, imaćete prilike da izađete za ovu govornicu pa da kažete šta želite. Ono što nikako ne možemo prihvatiti, to je da se demokratijom naziva ''strategija motke''.
Dakle, nije samo nešto loše što se u programu neke organizacije, registrovane ili ne registrovane, poziva na nedopuštene stvari koje nisu u skladu sa Ustavom, nego se tu govori i o metodama koje se primenjuju radi realizacije političkog programa.
Zamislite jedno udruženje građana, jednu političku organizaciju koja ima isključivo u svom programu sađenje rosnog cveća. Ali ako je njihov metod rada takav da, dok sade rosno cveće, kako bi to realizovali porazbijaju par glava naših sugrađana, onda svakako treba zabraniti i osuditi rad takve političke grupe ili takve društvene grupe. To je nešto što je zabranjeno.
Podsetiću vas sa čim smo mi danas ovde suočeni. Suočeni smo sa istim mehanizmom delovanja koji je narod i svet mogao da vidi dvadesetih godina prošlog veka, kada je reč o Italiji, kasnije i o Nemačkoj, kada se u društvenim portretima identifikovala jedna grupa, jedan cilj, jedan ''target'', koji je bio zaslužan za to da ljudi imaju pravo, po njihovom viđenju, da izađu na ulicu, uzmu motke i da im u ime zaštite društva od te pošasti, negativne pojave i bauka, razbijaju glave.
Dakle, nebitno je šta stoji u programu LSD i LDP. Bitno je kako se te političke stranke ophode na ulicama naših gradova i na šta one pozivaju.
Svima je poznato da je LSD pozivao ljude da uzmu motke i kamenje u ruke i da se obračunaju sa onima koje su targetirali kao društveno zlo i opasnost. Da se u ovom trenutku mi dobro razumemo, bilo ko ako propagira ideje nacizma ili fašizma u ovom društvu mora biti anatemisan.
Dakle, ne samo javno prozvan od strane svakog ko želi da zaštiti demokratiju u društvu, nego i državni organi imaju obavezu da na svaki način u korenu spreče takve pojave. Način na koji je policija juče reagovala bio je na mestu i visini zadatka, sprečen je sukob većih razmera i pohapšeni su pripadnici one male, minorne, ali u korenu može biti opasno, društvene grupe, s obzirom na njihovu retoriku i na ono što zastupaju.
Na taj način se sa takvim ljudima obračunava svuda u modernom demokratskom svetu.
Međutim, ovde je u pitanju nešto drugo. Vi ste mogli da čujete ovih dana od lidera LSD, Nenada Čanka, kako ide sa jednom izuzetno opasnom tezom, on kaže – pojavila se organizacija Nacionalni stroj koja želi da maršira kroz jedan od naših velikih gradova, a to je Novi Sad, i da na taj način ugrozi demokratske tekovine ovog društva, s čim bih se ja složio.
Međutim, on kaže nešto drugo, da iza Nacionalnog stroja stoji jedna šira društvena organizacija, jedna šira društvena grupa i on je nju identifikovao kao DSS i premijera ove države koji je na čelu te stranke, Vojislava Koštunicu. On kaže da su oni organizovali Nacionalni stroj i slične druge društvene grupe, da bi, boreći se protiv njih, navodno, zato su ih organizovali, mogli na lakši način da eliminišu svoje političke protivnike.
Gospodo, ovaj argument je čist argument po principu – drž` te lopova.
Oni koji organizuju te političke grupe to su isti oni koji su išli na protest protiv tih grupa, spremni da upotrebne motke i kamenice, jer je to, zapravo, način na koji može da se jedna targetirana pojava, bez obzira na njen stepen opasnosti u tom trenutku u društvu, transponuje na druge društvene grupe, tako, da nakon toga etiketiranja više niko nije siguran.
Prosto, nakon toga, niko u ovom domu više ne može biti siguran da neće biti etiketiran kao nacista ili fašista. To je upravo metodologija kojom se Adolf Hitler služio 20-tih i 30-tih godina prošlog veka, kada je targetirajući jednu grupu, komuniste, a kasnije i Jevreje, koji su po njemu predstavljali društvenu opasnost i bauk, on je prvo i prethodno smatrajući i propagirajući da ne postoji dovoljna državna akcija protiv tih nedopustivih grupa, prvi je i sam upotrebio motke, kamenje i drugu vrstu hladnog, a kasnije i vatrenog oružja, kako bi se obračunao sa onim što je predstavljalo elementarnu društvenu opasnost.
Zatim, nije bilo kraja targetiranju, nije bilo kraja označavanju onih koji mogu biti u vezi ili mogu biti na najposredniji način dovedeni u vezu sa onim grupama koje čine osnov za strah takve vrste društvene opasnosti.
Prema tome, ono što je ovde rađeno u svojoj suštini, u metodologiji rada na terenu, ne razlikuje se ni u čemu od načina na koji reaguju grupe koje su sklone nacističkoj ili fašističkoj ideologiji. Ono što ja mogu da vam kažem sa sigurnošću, nakon svega što smo doživeli juče, naročito nakon izjava lidera LSD, Nenada Čanka, u jednoj emisiji sinoć koja je bila na nacionalnoj frekvenciji, a to je, da nema nikakve razlike između one minorne grupe, opasne po ideji, ali minorne po broju članova, i ove grupe koja, nažalost, danas sedi u Parlamentu Republike Srbije, koja je registrovana kao politička stranka.
Jer, bez obzira šta oni propagiraju, ti uslovi za zabranu rada, za koje se iskreno nadam da će doći kada se bude formirao Ustavni sud, ne moraju biti kumulativno ispunjeni, dovoljno je da bude ispunjen samo jedan – rosno cveće i batine. Batine su dovoljne.
Prema tome, Nenad Čanak i LSD i oni koji mu u tome svesrdno pomažu su, zapravo, ekstremisti i oni su Nacionalni stroj.
Meni je izuzetno drago da smo imali priliku da čujemo na koncu i Nenada Čanka, koji je u svom izlaganju potvrdio dve teze koje on zastupa i koje će pomoći maksimalno odbrani onoga što sam ja rekao na početku, izazvan zaista nepriličnim nastupom gospodina Maraša, koji je, zapravo, izazvao čitav ovaj lanac diskusije, a te dve teze su sledeće.
Prva je da imamo opasnost od narastajućeg fašizma u Srbiji, da imamo neonacističke grupe koje vršljaju po Srbiji, ubijaju, haraju i maltretiraju građane Srbije, to je osnovna teza. Mera u kojoj je to tačno će ostati za diskusiju, pretpostavljam, i koliko je to zaista ozbiljno.
Druga teza je vrlo opasna i to je ono o čemu hoću da govorim, a to je, da neka politička stranka, neke druge društvene grupe, ovde je predvodnik takvih snaga, srećom još uvek vrlo mali u Srbiji, Nenad Čanak, imaju pravo da kažu sledeće – institucije ove države, institucije sistema ne rade, ne sprečavaju divljanje nacističkih hordi po Srbiji u čijem znaku očigledno, prema Nenadu Čanku, Srbija živi, pa s obzirom na to da ne postoji mogućnost da država odreaguje na adekvatan način, onda je dozvoljena narodna samopomoć. To je vaša teza.
Reći ću vam ovako, takvu tezu je iznosio na stranačkim sastancima tadašnje Nacionalsocijalističke radničke partije Nemačke, koja je nastala iz jedne bavarske partije pre toga, nakon što je Hitler učlanjen u tu novu stranku, s promenjenim imenom, takve teze je zagovarao u svom društvu saradnik Adolfa Hitlera, Erst Rem. Ne samo da je to izgovarao, nego je to i radio.
Evo vam vrlo jednostavna paralela. On je označavao takvu opasnu društvenu grupu čije horde razaraju nemačko tkivo, komunističku partiju tada u Nemačkoj i naravno, što je svima poznato, još jednu grupu ljudi u Nemačkoj koja nije bila tako mala, čija je krivica bila jedino što su pripadnici jednog naroda – Jevreja.
Onda je, naravno, optužujući nemačke vlasti da su nakon Prvog svetskog rata nesposobne da uvedu red u državu, odlučio da puškama, motkama, kamenicama i drugim sredstvima razjuri tu gamad sa ulica i na taj način je otvorio širok put za nešto što za demokratiju nema nikakve veze, otvorio je mogućnost da bilo ko može dovoditi i kasnije u vezu bilo kog člana tog društva sa onim grupama koje su bile označene kao opasne, bez obzira da li za to postoji opravdanje ili ne, da li postoji ikakav dokaz za tako nešto i da se može, naravno, njegov pohod, kao što je bio Musolinijev pohod na Rim, ostvarivati u onom smeru, koji svima danas koji su malo pročitali iz istorije, pogledali makar dve tri emisije na televiziji, kojima je jasno kako se stvar dalje razvijala.
Razvijala se tako što su ljudi bili progonjeni za izgovorenu reč, završilo se tako što su knjige bile spaljivane, što su ljudi bili premlaćivani, hapšeni i uništavani, ne samo ljudi koji drugačije misle, nego i oni koji su pripadnici drugog naroda, samo zbog toga što su se kao takvi rodili.
Gospodine Čanak, ovo što ste vi govorili par prethodnih nedelja za medije, ono što ste sinoć govorili u emisiji, nije ništa drugo nego takva metodologija rada u odbrani naših političkih ideja. Ja sam jutros rekao da u vašem stranačkom programu stoji, da je vaše jedino zalaganje i jedina ideja sađenje rosnog cveća.
Ako mislite da to realizujete tako što ćete batinati sve one za koje vi smatrate da vam stoje na putu, u toj realizaciji te ideje, to je sasvim dovoljno i to je moje mišljenje.
Ja ne prozivam, to je moje mišljenje da se vaš rad zabrani, jednako tako kao što nikada ne bih dozvolio bilo kakvu političku aktivnost onima na koje ste navodno kivni i zbog kojih ste navodno demonstrirali po Novom Sadu juče.
Jer, vi to niste radili zbog šačice od 30-tak, po meni, potpuno, blesavih klinaca, koji ne znaju gde su šuplji, nego bez obzira što je naziv njihove organizacije, jedna od tih organizacija čak internacionalno poznata, o čemu svakako treba da vode računa organi reda, policija i svi ostali i oko toga bismo se složili, nego je vaša ideja bila nešto sasvim drugo, da reafirmišete jednu mnogo opasniju ideju, a to je da vam se u ovom društvu omogući da etiketirate koga god hoćete i kada god se to vama navrne, gde je element za odstrel, pa verovatno i posle ovog događaja juče i posle vašeg nastupa na B92 i posle onoga što ste rekli za ovom govornicom, što ste otvoreno priznali.
Dakle, vaša metodologija je metodologija motke. To je ono što ste danas rekli, otvoreno, postoji stenogram, pa svi to mogu da pročitaju.
Da li to znači da to predstavlja otvoren poziv da mene ili bilo koga drugoga koga vi dovedete, zato što vi tako želite, u vezu sa nečim negativnim, kao što je nacizam ili fašizam, svakome kada ja prođem ulicom da može da me gađa kamenom, da me udari motkom i da me na taj način spreči u mojim tzv. zlim naumima.
Gospodine Čanak, ako to što ste vi danas rekli nije opasno za društvo, onda ne znam šta je.
Ako to nije razlog da se u jednoj normalnoj državi, za koju se nadam da je gradimo, oglasi javni tužilac sutradan i kada uspemo, nadam se da ćemo to brzo uraditi i formirati Ustavni sud u ovoj državi, da se i taj organ pozabavi takvim izjavama, a ne samo izjavama, nego i delima i onome što se dešava na ulici.
Dakle, nije to bio normalan skup juče koji ste vi organizovali, da biste skrenuli pažnju javnosti Srbije na opasnost od fašizma, a ako ćemo realno da pogledamo, opasnosti nema, nego postoje razne ekstremne grupe kojima se bave institucije sistema i policija, nego ste to uradili da biste skrenuli pažnju na sebe, da biste od vašeg iskompleksiranog položaja lokalne stranke napravili nešto više od toga u Srbiji, što nikada nećete uspeti.
Dakle, tri života da živite, vi nećete moći da obavite taj svoj zadatak.
Jedino što možete da proizvedete je ovakva reakcija koja vam delimično odgovara, zbog toga što se priča o vama i, nažalost, u tome ste uspeli, jer je prosto nemoguće da izgovorite takvu gomilu svačega, takvu gomilu opasnih stvari koje mogu da podriju u sam temelj ovog društva, a da to ostane bez ikakvog odgovora i bez ikakve reakcije.
To je prosto nemoguće, sa ovakvim vašim govorom vi biste bili etiketirani od ogromne većine društva u svakoj normalnoj razvijenoj evropskoj demokratskoj državi kao ekstremista.
Vi biste bili zaista glavna tema novinara i njihova glavna meta na naslovnim stranama listova, ali pretpostavljam, da oni građani koji su svikli na demokratiju kroz višedecenijsko iskustvo, da nikada ne bi nakon toga dali pravo da se ikada više obrate u Parlamentu, jer to pravo ovde kod nas u demokratskom društvu daju građani.
I ono što će građani iz ovoga da izvuku kao pouku, ja se iskreno nadam, to je da takvu omašku i takvu nesrećnu grešku koju su napravili iz neke zablude, koju su imali u nekom trenutku, više nikada neće ponoviti, bar ne onaj kritičan deo onih koji će vam omogućiti da pređete cenzus i to je ono čemu se ja iskreno nadam.
To je ono za šta ja mislim da će se ova stvar tako na kraju završiti, jer sve što ste izrekli za ovom govornicom, zapravo, nije opovrglo bilo šta o čemu smo pričali, vi jednostavno transponujete.
Znate da će se desiti skup jedne ekstremne grupe mladića, koja inače internacionalno deluje i to nije ništa sporno, koja će pokušati da svojim javnim skupom skrene pažnju na svoje ideje, koje su očigledno neprihvatljive za 99,999 posto ljudi koji žive u ovoj državi, bez obzira na etničku pripadnost.
I onda vi koristite taj skup kojima treba, zna se ko, da završi čitav posao, kako biste promovisali vaše ideje, a očigledno, od svih ideja koje ćemo mi zapamtiti sa ove govornice, koje ste vi izrekli unazad ne znam koliko, i što smo videli po medijima, nije ideja ni demokratskog društva, ni normalnog života, ni levičarska, ni desničarska, nego je to ideja ''motke''.
To je ono o čemu vi govorite. Ako ova skupština misli da može tek tako sa tim da prođe i da ideja ''motke'' može da bude osnova razvoja demokratskog društva, onda se ljuto varate.
Prošle nedelje stranačka delegacija je bila u Strazburu i bili smo svedoci ponovnog pokuša oživljavanja rezolucije o nezavisnom Kosovu, to će nas verovatno sustići u januaru mesecu.
Za vreme, dok mi ulažemo napore da ubedimo naše kolege iz drugih parlamenata u Evropi, zbog čega je ta ideja u jeku pregovora, kada zaista nije dogovoren status buduće pokrajine Srbije, nije dogovorena forma tog statusa, da će to naneti veliku štetu i kada smo u to uspeli da ubedimo većinu prošli put, prošlog januara, posao se mora raditi ispočetka, vi za to vreme pokušavate da medijima u Srbiji prodate, što je najgore i stranim medijima, priču o tome kako predstoji fašizacija Srbije.
To je sjajna poruka. Vi možete tako da pričate koliko god hoćete. Pričajte vi šta god želite. Ja, kao demokrata ne želim u tome da vas sprečavam, pa neka ljudi onda procene da li je jedno ili drugo ispravno, ali ono što nemate pravo da uradite i zašta verujem da policija u ovoj državi mora da spreči, i zameram što nije sprečena zabrana vašeg skupa, a to ću zameriti svom ministru, možemo da se ne slažemo u tome, to je da ne može biti održan i podržan skup u javnosti, na koji oni koji organizuju taj skup pozivaju članstvo da dođu i da budu spremni da motkama zaustave nekoga drugoga koji demonstrira. To prosto ne biva.
Neko je pomenuo da je na skupu bilo ljudi koji su nosili transparent NATO jednako kukasti krst, jednako nacizam, pa ste mi vi onda rekli, kada sam vas pitao, da su to neki anarhisti. Znate zašto su oni tu? Obećali ste im tuču, da im niste obećali tuču, ti ljudi ne bi došli. Šta bi njima bilo zabavno da demonstriraju sa takvim transparentom na vašem skupu.
Vaš skup je okupio razne ljude, čak i one koji su bili najdobronamerniji, koje lično poznajem i sa kojima sam razgovarao i koje ja nemam nameru da napadam zbog prisustva tom skupu, jer su verovatno ljudi mislili da će učešćem na tom skupu zaista izraziti jedan lični stav, jedno lično ubeđenje striktno protiv nacizma ili fašizma ili njegovih korena ili mogućih pojava u Srbiji.
Ja to poštujem, gospodine Čanak, ali ne mogu da poštujem vas koji ste bili spremni da bude razbijenih glava na tom skupu, da biste vi ostvarili vaše sitne političke poene.
Gospodine Čanak, vi ste ekstremista. Ako postoji iko ko je ovde u Srbiji ekstremista, u ovom trenutku, a ima određenu težinu jer ste u Parlamentu, vi ste ekstremista i vi ste Stroj.
Prethodno ću da kažem da bih zaista voleo, ako mogu da uvažim vašu molbu, da se sa ovim prestane, međutim, ako nema dogovora koji smo hteli da postignemo onda se naravno ne može raditi na takav način.
Gospodine Čanak, vi ste maločas izrekli da ja ne razlikujem fašiste i antifašiste. Naravno da ih razlikujem, ali odlika onih koji su antifašisti nije dovoljno samo da su antifašisti. Da bi poštovali moraju biti demokrate, što vi očigledno niste.
To je, znači, osnovna razlika. A ne samo da niste demokrata nego ste i neko ko radi uporno protiv interesa ove države, onako kako ga ja vidim i kako ga srećom vidi ogromna većina stanovništva ove države.
Sećam se događaja od pre tri godine kada smo zajedno bili na kongresu lokalnih i regionalnih vlasti u Strazburu, kada je bila neka tačka dnevnog reda, više ne mogu da se setim, ali se zato dobro sećam vaših reči.
Vi ste tom prilikom, javno pred poslanicima Kongresa lokalne regionalne vlasti, izgovorili rečenicu da je Srbija, po vama, klerofašistička država.
To ste rekli, jeste, jer imam stenogram na francuskom jeziku koji je u međuvremenu dat da se prevede i čuvao sam ga za jednu ovakvu situaciju kada se dogodi da može to da bude sporno po vama, pa ćemo onda to, naravno, objaviti u novinama i dokazati šta ste vi tada izgovorili, a srećom ti ljudi snimaju magnetofonski snimak onoga što se dogodilo unazad tri godine.
Prema tome, nadam se da čak postoji i snimak onoga što ste rekli.
Dakle, to je bilo tako užasno, tako grozno da nije da su reagovali poslanici iz Srbije koji su jednostavno bili zatečeni, nisu znali šta da rade, nego je reagovala predsedavajuća, Dubravka Šuica, član HDZ i gradonačelnik Dubrovnika, koja vam je oduzela reč i rekla je da rečnik koji vi upotrebljavate nije rečnik primeren tom domu i da prema tome ne može da vam dozvoli dalje učešće u diskusiji. To je prava istina.
Dobro je da ovo ljudi čuju i da čuju ko je taj koji mene sa ove govornice proziva da ne razlikujem antifašiste i fašiste. Vrlo dobro razlikujem šta su demokratski metodi političke borbe a šta nisu. Vi ste svakako ona osoba koja se otvoreno zalaže, i današnji stenogram sa ove sednice i oni koji su pratili prenos to može potvrditi, za fizički obračun kao metod političke borbe.
Prema tome, sa ovog mesta pozivam sve građane Srbije da se suprotstave nenasilnim metodom protiv onih koji zagovaraju nasilje. Prvo ćemo mi to kao njihovi izabrani predstavnici iz ovog doma činiti rečju, jer je to jedino i moguće, a nadam se da će državni organi bez obzira ko je na vlasti u Srbiji, da li moja politička stranka ili neka druga, svakako raditi šta je potrebno da se pokušaji prevođenja političkog jezika u jezik obračuna na ulici u ovoj državi zaustavi bez obzira u ime koje ideologije se on čini, i bez obzira u ime čega, jer vi ste ekstremista iz Stroja.