Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Miloš Aligrudić

Miloš Aligrudić

Nova Demokratska stranka Srbije

Govori

 Ne znam samo kako je došlo do toga da se neko oseti prozvanim da ovako odreaguje. Sad se mi osećamo prozvanim, koji smo učestvovali u nekim pregovorima koje ste pominjali.
Hteo sam nešto drugo da kažem i da apelujem - ostavite tu priču. Ako osećate neki problem ili neke komplekse zbog onoga što se desilo, ne mora to da se dalje nastavlja. Zaista nije potrebno.
Zaista ne vidim ko je pomenuo ovde u bilo kom kontekstu nekakve pregovore, bilo šta što je ranije rađeno. Ne, danas o tome nije bilo reči. Mislim da čak ni gospodin Tomislav Nikolić o tome nije govorio na taj način. Ako vi imate neki problem, osećate neku grižu savesti, imate neku frku oko toga, u redu, nemam ništa protiv, možete da imate, ali nema potrebe svaki dan da o tome raspravljamo.
Molim vas, ako mislite da ubuduće treba da se vodi polemika na taj način, bar večeras nema potrebe. Kada budemo razgovarali o politici vlade, onda ćemo se podsetiti raznih politika, onih koje su bile, koje više nisu, šta se spojilo, šta se razdvojilo, na šta to sve ide i kuda sve to teče.
Ali videćemo, čućemo valjda mandatara, njegov ekspoze, videćemo kako je on svojom velikom političkom snagom, sjajnom veličinom uspeo sve to da poveže, kako izgleda ta povezanost, kako to sve zajedno funkcioniše. Onda ćemo o tome razgovarati.
Dakle, ono što ste vi rekli maločas ne verujem da više ikoga zanima. Danas je današnji, sutra je već sutrašnji dan. Polako, videćemo kako budu stvari tekle.
Šta radi ta većina na Odboru za pravosuđe i upravu? Kako može da odbije ovakav amandman? Predložili su da se odbije.
Rekao sam pre neki dan, kada smo u načelu razgovarali o ovom zakonu, da postoje tri neotuđive karakteristike ovog predloga zakona: da je kratak, glup i neustavan. Član 2. ovog zakona pokazuje na najbolji način kako je epitet "glupost" eufemizam za njega.
Podsetiću, kao što su i moji prethodnici govorili obazirući se na član 2. Predloga zakona, da u članu 125. Ustava stoji iz čega se Vlada sastoji: iz predsednika Vlade, jednog ili više potpredsednika i ministara, pri čemu jednim širim tumačenjem, ne volim šira tumačenja, ekstenzivna tumačenja imperativnih propisa, pogotovo iz oblasti javnog prava, ona su jako čudna, ali šta ćete, politička praksa je čudo, potpredsednik Vlade može biti i ministar.
U ovoj situaciji u kojoj se mi nalazimo danas, imamo predlog zakona koji ide korak dalje i to korak preko granice koja je nedopustiva po Ustavu Republike Srbije.
On hoće da kaže sledeće, da jedan od tih potpredsednika može biti i viši, i bolji i drugačiji od drugih potpredsednika, jer je pre svega prvi, kako tamo stoji, pa onda još stoji - zamenik predsednika vlade. Ili je prvi potpredsednik ili je zamenik predsednika vlade. Ono što piše - prvi potpredsednik, to valjda treba da služi kao alibi za onaj drugi izraz koji je upotrebljen - zamenik predsednika vlade, da se Vlasi ne bi dosetile, te kako bi se zadržali u okvirima izraza potpredsednik vlade.
Šta je tu nelogično i šta je tu nadasve pakleno glupo? Sada ću to vrlo jednostavno da vam objasnim, pa čak i za one koji nisu pravnici da bi to mogli dobro da razumeju.
Dakle, vraćam stvar na početak. Prema Ustavu ove države vlada ima premijera, tj. predsednika vlade i jednog ili više potpredsednika. To se može urediti zakonom, kao što se ovde predlaže, a može se urediti unutrašnjim aktom vlade.
Ideja potpredsednika je u tome, ne samo da se zovu tako, nego da ih bude jedan ili više, kako bi mogli u situaciji kada je predsednik vlade odsutan ili sprečen da obavlja svoju funkciju, da ga u vršenju njegovih poslova zamene, bez obzira da li je potpredsednik vlade u pitanju, da li ima svoj ministarski resor ili ga uopšte nema. Dakle, ideja je da u slučaju bolesti, sprečenosti, odsutnosti predsednika vlade ima ko, na primer, da vodi sednicu vlade, da vrši one poslove koji se odnose na usmeravanje i na usklađivanje rada vlade, vođenju računa o političkom jedinstvu i delovanju vlade u trenucima odsustva ili sprečenosti predsednika vlade. To je cela ideja.
U dosadašnjem Zakonu o Vladi upravo je to i pisalo. Prema tom zakonu, važećem Zakonu o Vladi, predsednik vlade je mogao u svako doba da ovlasti jednog, do sada je to bio jedan potpredsednik, do sada je to bio jedan potpredsednik, a to je posebna priča zbog čega se ovim zakonom uvode minimalno dva potpredsednika, a što smatram nepotrebnim da bi bio u opšti deo zakonske materije, ali hajde, to sada na stranu.
Znači, mogao je jednog potpredsednika da ovlasti i da ga zameni. To je i dovoljno i previše, šta god hoćete.
Ovaj predlog zakona kaže sledeće - predsednik vlade određuje jednog potpredsednika vlade za prvog potpredsednika, odnosno zamenika, to smo već rekli, koji ga zamenjuje za vreme odsutnosti ili sprečenosti sa svim ovlašćenjima predsednika vlade, izuzev ovlašćenja na predlaganje izbora i razrešenja člana vlade.
Šta hoće da kaže? Prvo, čim je prvi potpredsednik vlade, to implicira potrebu da postoji još neki. Nemoguće je u zakonu napisati prvi potpredsednik vlade, a da nemate minimum još jednog. To će se verovatno urediti unutrašnjim aktom vlade. Što se onda ovim aktom koji mi usvajamo ovde nije odredio i broj potpredsednika. Zašto? Kada se već na ovo išlo. Znači, imamo minimum još jednog potpredsednika.
Pazite sada ovo, šta radi taj drugi potpredsednik? U čemu je smisao postojanja drugog potpredsednika i nazivati ga potpredsednikom, kada taj nikada za vreme trajanja svog mandata neće doći u priliku da ni na koji način zameni,
kaže meni Nada Kolundžija, dobacuje, kaže - jadan. Lepo je to što se vi šalite, a još strašnije što ne razumete o čemu govorim. Meni je jako žao. Ne kaže se za tog drugog potpredsednika vlade o kome govorim jadan, nego vam objašnjavam da ste jadni vi koji ste dospeli u situaciju da donosite i predlažete nama predlog zakona koji je kratak, glup i neustavan, da biste zadovoljili sujete jednog od vaših koalicionih partnera koji voli da se posebno istakne na ovaj način i da mu Skupština Republike Srbije u tome pomogne, a vi mene zezate time što mi dobacujete za drugog potpredsednika vlade - jadan.
Sada ću da vam objasnim u čemu se sastoji ta jadnost drugog potpredsednika vlade. Jadnost drugog potpredsednika vlade se sastoji upravo u tome što će nositi naziv potpredsednika vlade i ni u čemu se neće u drugom razlikovati do kraja svog mandata od člana vlade. Zar to nije glupo? To je glupo. Sve vreme vam pričam da je to glupost i vi meni ne verujete. To svako normalan može da shvati da je u pitanju glupost.
Imate dva potpredsednika vlade, jednog zovete prvi potpredsednik vlade, a drugi je valjda drugi, možete ih imati pet, ako hoćete. Ti drugi potpredsednici vlade ne znače ništa, jer ni u čemu se u njihovom delovanju ne izdvaja položaj od drugih ministara ili članova vlade sem što se tako zovu. Zar to nije glupost po sebi? Naravno da je glupost.
Da li je to protivustavno? Naravno da je protivustavno, jer ne možete imati jednu istu kategoriju lica koju Ustav prosto naziva potpredsednicima vlade, a da zakonom, suprotno imperativnoj normi Ustava, a to je imperativna norma, ne može se šire tumačiti, jednog od njih nazivate zamenikom i dajete mu sva ovlašćenja koja zamenik može da ima prema stavu jedan ovog člana, a druge apsolutno tim stavom isključujete iz tih obaveza.
Ovde vrlo jasno piše - predsednik vlade određuje jednog potpredsednika za prvog potpredsednika, odnosno zamenika, koji ga zamenjuje itd. Šta radi drugi? Da li može predsednik vlade ikad da bilo koga drugog od potpredsednika koje postavi, odnosno koje aktom vlade odredi, ikada, da mu ikada prema ovom zakonu naloži da uradi nešto u njegovo ime? Ne može. Ova norma je izričita. Ovo je takođe norma javno-pravnog karaktera koja je imperativna po svom sadržaju. Evo šta ste napisali, pa mi sada kažite da li je to glupo ili nije.
Imate, recimo, tog prvog potpredsednika vlade, pa imate još četiri potpredsednika vlade, na primer. Ovaj prvi potpredsednik vlade koga zovete zamenik može biti isključivo i automatski po slovu zakona onaj koji zamenjuje predsednika vlade, pri čemu nije potreban, prema ovom zakonu, ne jedan akt unutrašnji, niti akt predsednika vlade da bi ga zamenio.
Ko procenjuje odsutnost i sprečenost predsednika vlade. Taj prvi potpredsednik? Da li će on reagovati i preuzeti sva njegova ovlašćenja ukoliko predsednik vlade ode u toalet? Koji je to momenat? Koja je to situacija u kojoj će taj prvi potpredsednik vlade procenjivati kada stupa na dužnost? Da li ima potrebe da ga predsednik vlade o tome obavesti? Nema. Kako ste ovde napisali. Nema nikakve potrebe.
Šta rade drugi potpredsednici vlade? Simuliraju potpredsedništvo? Šta rade tamo? Čime se bave? Da li može predsednik vlade ikada nekoga od drugih potpredsednika da ovlasti? Ne može, jer ova je norma imperativna i kaže, može samo ovog jednog i automatski ga ovlašćuje ovim zakonom, tj. mi ga ovlašćujemo kao Narodna skupština, to ste predložili i tu predsednik Vlade više nema nikakva posla.
Na stranu to što se time uvodi dvovlašće i krajnja arbitrarnost u postupanju. To je onda što ste vi napisali i to je ono što je protivustavno. Ne može. Prosto ne ide. Ako hoćete nekom da date na političkom značaju koji je vaš partner, imali ste hiljade drugih načina da mu date na političkom značaju. Niste morali da gazite Ustav Republike Srbije i da iritirate narodne poslanike u Narodnoj skupštini Republike Srbije koji nisu u psihozi formiranja vlade u koju ste vi ušli, kamo sreće, možda bi bilo bolje da neki od nas jesu, ne sporim. Nismo i nema razloga da nas šikanirate ovakvim predlozima odredaba koje su glupe i protivustavne. Glupost sam dokazao.
Hajte još jedno pitanje, pa da vidimo kako tu stojimo. Kaže se ovako, opet taj stav 1. i ponavljam ga, predsednik vlade, ovo sada citiram i to morate sve da mi odbijete: "Predsednik vlade određuje jednog potpredsednika vlade za prvog potpredsednika, tj. zamenika predsednika vlade, koji ga zamenjuje za vreme odsutnosti ili sprečenosti sa svim ovlašćenjima predsednika vlade, izuzev ovlašćenja na predlaganje izbora ili razrešenja člana vlade".
Kasnije u istom ovom zakonu, u članu 3, a o čemu ćemo tek govoriti kažete: "U slučaju da vlada ima paran broj članova, odluka vlade doneta je ako za nju glasa najmanje polovina svih članova vlade pod uslovom da je za odluku glasao predsednik vlade". To je onaj zlatni glas, znate o čemu smo pričali.
Da li znači da stav 1. člana 13a koji predlažete članom 2. znači da taj zamenik predsednika vlade ima i zlatan glas? Znači. Prema ovome što ste napisali znači, apsolutno znači.
Ako ćemo sve ovo što čitamo prevesti u političku stvarnost koja će nastupiti za neki dan, to znači da Mirko Marjanović ne može, pardon, Mirko Cvetković, ne može preneti, pa isto mu to dođe, ne može preneti svoja ovlašćenja nijednim svojim aktom unutar vlade na bilo koga, jer su samim zakonom preneta na gospodina Ivicu Dačića. To znači to.
To znači da ako gospodin Mirko Cvetković nije sticajem okolnosti na sednici vlade nego je sprečen, odsutan, da će onda gospodin Ivica Dačić imati tzv. zlatni glas u odlučivanju ukoliko broj glasova sa strane za ili protiv, kada glasaju ministri o tome, bude jednak. To znači to. Možda to niste hteli, ali to ste napisali. Čitam vam šta ste napisali i čitam vam šta su posledice onoga što je napisano. To je ono što ćete imati u vašoj praksi.
Moj predlog bi vam bio sledeći. Ne treba istrajavati u glupostima zbog sujete jer to onda glupost čini glupošću na kvadrat, nego bilo bi mnogo pametnije da usvojite amandmane mojih kolega koji su tražili da se ovi članovi zakona brišu, ili ako vam je to preteško, pošto se moj amandman ne sastoji u tome da se član ovaj briše, nego ga amandmanom menjam i svodim ga na onaj treći stav člana 13. dosadašnjeg, prihvatajući da ga izmestim iz dosadašnjeg stava 3. člana 13. u novi član 13a, ne znam zašto, prosto eto tako neka bude, da ne bi bilo da se član briše, pa nek vam to bude lakše.
Usvojite makar ovaj amandman, ako nećete da usvojite amandmane da se član briše, oslobodite se ove muke i ove hipoteke, oslobodite se potrebe da strahujete od toga kakva će biti odluka Ustavnog suda ovim povodom, premda se čak bojim da tu straha nemate, jer gospodin predsednik države Boris Tadić obezbedio je apsolutnu većinu Ustavnom sudu. Ali se ipak nadam da su ti ljudi koji rade u Ustavnom sudu, koji vrše posao sudijske dužnosti u Ustavnom sudu, da su oni ipak na neki način inokosni u svom delovanje i da će na pravilan način procenjivati ustavnost propisa u ovoj državi.
Pa ako je to iole tako, onda biste morali da imate makar malo straha od toga. Ne može sve biti na nivou političke utilitarnosti, to nije moguće, mora biti nešto u nivou političke pristojnosti, a da ne kažem na nivou zakonitosti i ustavnosti. Hvala.
Replika gospodinu Marašu.
Gospodine Maraš, nadam se da ste pročitali moj amandman, ili ste ga pročitali pa ste ga pogrešno razumeli, shvatili bi da se on svodi na vraćanje na staro, dakle da se svodi na vraćanje teksta na ono što sad imamo u Zakonu o Vladi, samo se izmestio stav 3. člana 13. u nov član 13a.
To sam učinio prosto zbog jedne parlamentarne igre, shvatajući da je čistije i bolji amandman da se član briše, to sam rekao na samom početku, to je idealno. Ne prihvati li se takav amandman, može se prihvatiti i ovaj, sa potpuno istom posledicom, a to znači nema predloženog člana 2. kako je predloženo u ovom zakonu, nema ga. Vraćamo se na rešenje koje postoji u važećem zakonu, to je ono jedino koje je prihvatljivo i normalno. To je smisao ovog amandmana.
Ovo sam rekao zbog javnosti, da ne bi javnost možda pomislila da sam napravio neki kompromis u ovom delu, nikakav kompromis nije pravljen. Pravna posledica vašeg amandman i mog amandmana je identična, znači da nema nikakve razlike.
Ne postoji ova glupost, ova neustavnost i ova ludnica koja piše u članu 2. Predloga zakona.
 Po Poslovniku, član 104. i član 98.
Gospodine Maraš, znam da ste to pročitali. Ne odričem vam pravo da vam se više sviđa vaš amandman. Čak sam vam bio vrlo jasno rekao da se meni više sviđa vaš amandman. Čak sam ovde javno priznao da sam svoj amandman podneo zbog toga, radi parlamentarne igre i parlamentarne korisnosti, u slučaju da vaš amandman ne prođe.
Jer je logično da se prvo proba glasati za vaš amandman o brisanju člana 2, pa ako to, kojim slučajem, ne uspe, da ostane možda još malo nade da ubedimo vladajuću koaliciju, da prođe možda ovaj, sa potpuno istom pravnom posledicom, a to znači da nema ove gluposti u članu 2. predloženog zakona. To je ideja, da se vrati na ono što piše u sadašnjem Zakonu o Vladi.
Inače, potpuno je jasno, kod drugog se ne sporimo, potpuno je jasno da na ovaj način napravljena Vlada tera predsednika Vlade da bira stalnog zamenika.
Doduše, on ga može i promeniti, to sam zaboravio malopre da kažem, ali mora da odredi stalnog zamenika Vlade i svaki sledeći put kada mora to da uradi, mora da donosi ponovo isti akt, sa ovakvom komplikovanošću i ovako složenom formulacijom. To je jeziva stvar.
Time može da se dogodi da, ako je zamenik predsednika Vlade istovremeno ministar policije, što će se verovatno i desiti, da između odsutnog predsednika Vlade, tj. zamenika predsednika Vlade koji vrši ovlašćenje predsednika Vlade i ministra policije, nemate nikakvu tampon zonu.
Praktično, onaj koji predsedava Vladom je istovremeno i ministar policije. To još nisam čuo ni video. To nigde nema. To može samo u ovoj državi da bude na osnovu ovog propisa. To ovaj propis nama omogućava da vidimo.
Pri čemu ćete imati jednu relativno slabu ličnost i figuru na mestu predsednika Vlade. Možda on u oblasti svoje stručnosti nije slab, možda je zaista dobar stručnjak, to ne želim da odreknem gospodinu Mirku Cvetkoviću, ali kao politička figura, sa političkom težinom, valjda oko koga treba da se otimaju sutradan državnici, da obave državnu posetu Srbiji itd, to je smešno.
Neko drugi, koji sebi želi da prida na značaju, biće njegov zamenik i to stalni zamenik, bez ideje da dođe do bilo kakve rotacije, koji će imati drugačiji politički značaj u očima onih koji su pretežna politička stranka, sa pretežnom većinom u vladajućoj koaliciji, što će zapravo učiniti takvu političku posledicu u Srbiji da će jedina markantna i vladajuća figura u Srbiji upravo biti Boris Tadić. To je ono čemu sve ovo teži i to je ono do čega će ovaj zakon i način na koji se komponuje ova vlada dovesti. Ništa drugo.
Dakle, zaista je interesantno pitanje gde se nalazi Boško Ristić, ovlašćeni predstavnik predlagača. Verovatno je u Nišu, ovde ga ne vidimo, a problem je sledeći.
U svakom slučaju, predstavnik predlagača valja da prisustvuje raspravi o predlogu zakona, i u načelu i u pojedinostima, naročito u pojedinostima, jer može da se desi da, usled argumenata koje čuje od strane narodnih poslanika, možda dođe na ideju da neke od amandmana i prihvati, pa da nam uskrati svu ovu muku.
Međutim, vidim da se to ne dešava, ova strana s moje leve strane, Demokratska stranka naročito, potpuno je uverena da će predlog zakona proći ovakav kakav je. Nažalost, i ja sam uveren. Tim lakše što je zakon kratak, glup i neustavan, što je svakako bolje nego da je dugačak, glup i neustavan, ali eto to će prosto proći tako bez Boška Ristića, predstavnika predlagača, što nam je jako žao večeras, a nekako bi bolje bilo da je tu.
Očekivao sam od vas, gospođo predsedavajuća, da ćete nam dati informaciju o tome šta vi znate gde je gospodin Boško Ristić, da li vam se javio da odsustvuje sa ove sednice u međuvremenu. Ako nije, recite nam da nije, recite da ne znate gde se nalazi, recite to lepo, a onda ću u ime poslaničke grupe odustati od ideje da se javljamo po Poslovniku dok se on ne vrati.
Jer, na koncu, verujte mi, možemo i bez njega, samo nije red sa njegove strane, nije red jer je suprotno stavu 1. člana 104. Poslovnika Narodne skupštine, u kome stoji - da su narodni poslanici dužni da poštuju dostojanstvo Narodne skupštine.
Jedno je kad predstavnik vlade, a i to nije red, ne prisustvuje sednici Narodne skupštine kada se raspravlja o Predlogu zakona. Za to možemo da kažemo da nije red, a ovo je skandalozno, jer je direktno suprotno članu 104. Poslovnika Narodne skupštine, jer na taj način naš kolega, narodni poslanik, koji je predstavnik predlagača ovog zakona, koji je ponavljam kratak srećom, ali glup i neustavan nesrećom, nije tu da ga brani ili da čuje argumente protiv odredaba ovog zakona, ne bi li se taj zakon, ako je ikako moguće, popravio - u šta sumnjam.
Ovaj amandman pokušava da tretira odredbu zakona koja je praktično vakacio legis - stupanja na snagu zakona. Kaže se u članu 5 - ovaj zakon stupa na snagu danom objavljivanja u "Službenom glasniku".
Moj prethodnik je lepo citirao, to ću učiniti još jednom, radi jasnoće stvari. Stav 4. člana 196. Ustava u kome stoji - zakoni i drugi opšti akti stupaju na snagu najranije osmog dana od dana objavljivanja i mogu da stupe na snagu ranije samo ako za to postoje naročito opravdani razlozi utvrđeni prilikom njegovog donošenja.
Ovde jeste citirano maločas i ovo što piše u obrazloženju Predloga zakona koji je pred nama, međutim, s obzirom na ranije izrečene stavove ovog predloga zakona od strane mnogih narodnih poslanika, a i moje lične, gde sam vrlo lepo utvrdio da ovaj zakon ima tri neotuđive karakteristike istovremene, to je da je kratak, glup i neustavan.
Onda to znači vrlo prosto, polazeći od ovih premisa koje su neoborive, da bi sasvim suprotno bilo kakovo stupanje na snagu ikada ovog zakona bilo naročito opravdano, te su ove tri karakteristike ovog predloga zakona upravo naročito opravdani razlozi da ovaj zakon ne bude donet i da nikada ne stupi na snagu, a kamoli da stupi na snagu danom objavljivanja u "Službenom glasniku Republike Srbije".
Nema to nikakve veze čak ni sa biranjem Vlade Republike Srbije, ni sa glasanjem o Vladi. Odgovorno tvrdim da se bilo kakva vlada, bilo kakvih političkih grupacija u parlamentu da formirati bilo kojeg od narednih dana, čak i ako ovo đubre od predloga ne bude nikada usvojeno u ovom parlamentu. Nikakve veze to sa tim nema.
Čak i politički dogovori, koje ste pravili između sebe i koje ste nažalost pretočili u ovu glupost, mogu da se realizuju na drugi način koji ne vređa dostojanstvo ovog doma i narodnih poslanika, da moraju čak uopšte da razmatraju ovu neverovatnu stvar.
Može na drugi način, dame i gospodo, nema nikakve potrebe da pišete gluposti i da nas terate da čitav dan to razmatramo i da na to ukazujemo. A moramo, jer kada bi se ovo oćutalo i kada ne bi ostao pisani trag ili filmski zabeležen, magnetoskopski zabeležen trag da smo ovo činili, onda bismo bili još gori od vas. Dakle, ovo je bilo neophodno činiti.
Nažalost, sada je 22,30 časova, polako prestaje da ima uopšte smisla razgovarati o ovome, jer širi auditorijum u ovom trenutku to neće da gleda, jer pošten i normalan svet u ovo vreme, pogotovo kada su radni dani, ide na počinak.
Što se tiče nas, mi jesmo ovde od tih istih građana poslati da vodimo bitku u njihovo ime, svako to doživljava na svoj način, ali vas molim, najbolje rešenje za sve nas je da se ne bavimo time hoće li ovaj zakon kad se usvoji, ako se usvoji, stupiti na snagu danom objavljivanja ili osmog, ili 15-tog dana po danu objavljivanja.
Molim vas, učinite što je potrebno da nikada ne stupi na snagu, povucite ovaj predlog zakona, zatvorite se u vaše stranačke kabinete, dogovorite se o tome na koji način ćete pothranjivati jedan drugome sujetu da biste uopšte mogli funkcionisati u korist onoga ko vam daje nalog za vođenje države Srbije u narednom periodu, jer taj nalog sami sebi ne dajete nego to čini neko van granica ove države, preko najčvršće ekspoziture koja je preko puta ove zgrade, a to je gospodin Boris Tadić.
To je zapravo onaj koji će gospodariti Vladom Republike Srbije u narednom periodu, ali se to dogovorite na neki drugi način. To ne morate činiti tako što ćete pisati predloge raznih gluposti i terati nas da gubimo vreme, a to je gubljenje vremena na kraju krajeva da raspravljamo o tome i da uporno, to vama ne vredi da dokazujemo zato što vi to znate unapred, nego da objašnjavamo građanima Srbije koji prate ovaj prenos šta vi radite i šta nam dostavljate.
Ponavljam još jednom, s obzirom da je zakon kratak, glup i neustavan, pravo rešenje je da se on povuče i da ne dozvolimo da ikada stupi na snagu, a kamoli da tvrdimo da postoje neki naročito opravdani razlozi da on stupi na snagu pre 8. dana od dana objavljivanja u Službenom glasniku Republike Srbije.
Dame i gospodo narodni poslanici, ovaj zakon što ispred nas danas imamo, o izmenama i dopunama Zakona o Vladi, istovremeno je glup i protivustavan, jednako koliko je i kratak, jer on ovde ima pet članova, od toga je četvrti da se ovlašćuje Zakonodavni odbor da utvrdi prečišćen tekst i peti da ovaj zakon stupa na snagu danom objavljivanja u "Službenom glasniku".
Prethodna tri člana govore dosta o nameri onih koji su ovo predložili, a namera je prosta i vrlo jednostavna, da naprave jednu vrstu personalne političke trgovine koja treba da obezbedi određeni povlašćeni status određenom predsedniku određene političke stranke, a to je Ivica Dačić, predsednik SPS, u ovom trenutku, kako bi se okončala i završila politička trgovina između tih stranaka koje treba da omoguće formiranje Vlade kojom će upravljati gospodin Kameron Manter, odnosno Vašington, preko njega i to je cela kombinacija koja će se ovde napraviti. Da vidimo sada šta je tu glupo, a šta je tu protivustavno.
Ovaj zakon uvodi dve novine u odnosu na postojeći Zakon, zato ga menja i dopunjuje.
Prva promena se odnosi na član 13. postojećeg Zakona o Vladi, koji u svom 3. stavu kaže da predsednik Vlade određuje potpredsednika Vlade koji ga zamenjuje za vreme odsutnosti ili sprečenosti sa svim ovlašćenjima predsednika Vlade, izuzev ovlašćenja na predlaganje izbora i razrešenja člana Vlade.
Ovaj predlog zakona briše ovaj član pa onda uvodi nešto što oni misle da je pametno, ovi koji su napisali, a tvrdim da je ekstremno glupo, što glasi – predsednik Vlade određuje jednog potpredsednika za prvog potpredsednika Vlade, zamenika predsednika Vlade.
Valjda je pitanje konvencije kako ćemo ga sada zvati, prvi potpredsednik ili zamenik. Ni to niste uspeli, da saberete misli i da se dogovorite šta ćete da napišete.
Zašto niste i treću alternativu napisali, nazovimo ga dežmekasti potpredsednik Vlade, zovimo ga oniži i dežmekasti potpredsednik Vlade, da bismo imali treću alternativu kako da ga nazivamo. Nazovimo ga Ivica Dačić, to je četvrta alternativa, pošto je to potpuno svejedno. Zvao se prvi potpredsednik Vlade, zamenik predsednika Vlade, dežmekasti potpredsednik Vlade, Ivica Dačić. To je isto. Opredelite se, zbog normativne čistoće teksta, za jednu varijantu pa onda dajte dalje da pričamo, nemojte da pravite cirkus ovde. Znači, to je ono što vam ovde piše.
Dakle, za prvog potpredsednika Vlade, zamenika predsednika Vlade, pa sada objašnjavaju fenomenalnu stvar – koji ga zamenjuje za vreme odsutnosti ili sprečenosti sa svim ovlašćenjima predsednika Vlade (to su malko prepisali iz one odredbe koju su brisali), izuzev ovlašćenja na predlaganje izbora i razrešenja člana Vlade.
Sada ide kruna gluposti i protivustavnosti: prvi potpredsednik Vlade – zamenik predsednika Vlade pomaže predsedniku Vlade u vođenju i usmeravanju Vlade, staranju o jedinstvu političkog delovanja Vlade, usklađivanju rada članova Vlade.
Ustav Republike Srbije kaže sledeće u članu 125. – Vladu čine predsednik Vlade, jedan ili više potpredsednika i ministri. Da vam ne pričam da ne pominje nigde varijantu prvog zamenika, dežmekastog Ivice Dačića, ili bilo šta od toga – predsednik Vlade koji vodi i usmerava rad Vlade stara se o ujednačenom političkom delovanju Vlade, usklađuje rad članova Vlade i predstavlja Vladu. To je funkcija predsednika Vlade, predsednik Vlade to radi. Kada je odsutan ili sprečen ovlašćuje svog potpredsednika da preuzme ulogu koju vrši predsednik Vlade, uključujući i ovu funkciju.
Ne može da se desi da bilo koji potpredsednik Vlade pomaže predsedniku Vlade ekskluzivno po zakonu o obavljanju ovih funkcija. To ne može biti.
Ustav isključivo vezuje ovu funkciju koju sam naveo, a koja se odnosi na vođenje i usmeravanja rada Vlade, staranje o ujednačenom političkom delovanju, usklađivanje rada članova Vlade i predstavljanja Vlade, isključivo predsedniku Vlade – kada predsednik Vlade nije tu, kada treba da ga zameni potpredsednik Vlade, kada ga ovlasti predsednik Vlade na to, onda on obavlja i te funkcije.
Ne može u prisustvu predsednika Vlade kada nije sprečen da radi, kada je prisutan u radu Vlade i sednicama Vlade, u poslu Vlade, da neko od potpredsednika, koga vi ovde zovete prvi, odnosno zamenik predsednika Vlade, da mu on pomaže u ostvarivanju ove funkcije. Prvo, ne znamo šta znači to da pomaže u ostvarivanju funkcija, drugo, preskačete odredbu Ustava koja govori da je moguće da ga neko samo zameni u slučaju odsutnosti i sprečenosti.
Uvodite tako neko svojevrsno dvovlašće ili bikefalnost u samoj Vladi, koje treba da stvori konfuziju umesto da pomogne radu Vlade. To se sve radi da bi se dalo na značaju jednom segmentu te buduće Vlade, ako se ikada bude sastavila, jer ste danas pokazali da nemate skupštinsku većinu, videćemo, možda ćete nekako skrpiti u sledećim danima. Da vidimo da taj prvi potpredsednik Vlade – zamenik predsednika Vlade, na taj način dobije jednu vrstu uvažavanja, koju izgleda ne oseća da ima ukoliko jednu ovakvu glupost ili protivustavnost ne napišete.
Dalje, u članu 3. ovog zakona, vi kažete, u slučaju da Vlada ima paran broj članova odluka Vlade je doneta i ako za nju glasa najmanje polovina svih članova Vlade, pod uslovom da je za odluku glasao predsednik Vlade.
Neverovatno, odnosno šta ovim hoćete da kažete? Ja ću vam reći kako se to tumači. Šta je član Vlade, šta je predsednik Vlade? Da li mislite da u ove članove Vlade koje ste vi naveli ne spada predsednik Vlade? To znači, po vama, da predsednik Vlade, to je jedno tumačenje i to moramo da razjasnimo, uopšte ne glasa nego pušta samo članove Vlade da glasaju, pa kada većina članova Vlade donese većinom glasova odluku onda je to u redu. Desi li se da su pata-karte, tek onda predsednik Vlade koristi pravo glasa i na čiju stranu stane taj je pobedio.
Ali, vi to niste mislili zato što nigde, ni u Ustavu ni u zakonu ne postoji isključenje od prava glasa predsednika Vlade, kao što, na primer, postoji u komitetima Parlamentarne skupštine Saveta Evrope.
Evo kako tamo ide: predsednik komiteta ili predsednik biroa nikad ne glasa po pravilu, po poslovniku, ali može da glasa kada su glasovi ostalih članova biroa ili komiteta u jednakom broju.
Znači, kada su pata- karte onda može da iskoristi pravo glasa, koje dotle nema pravo da iskoristi i da se stavi na jednu stranu. To vi niste napisali.
Niste mogli da napišete jer je to protivustavno i nemoguće je da predsednik Vlade ne glasa. A kada već glasa, da li to onda znači, na primer, ako je odnos glasova 15:15, pa je na jednoj strani (od tih 15 glasova) istovremeno i glas predsednika, ta strana je pobedila na glasanju, da li to znači? To je glupo i protivustavno, antidemokratski i nemoguće. Kako može nešto što nije većina da preraste u većinu jačom kvalifikacijom glasa nekoga ko tamo sedi? Znate li gde je to moguće? To je moguće samo u privrednim društvima, tamo gde imate glasove akcionara, koji zahvaljujući kapitalu koji vuku za sobom vuku veći broj glasova; to ste tamo negde videli.
Ne može da se traži analogija u Ustavnom sudu, jer Ustavni sud nije ta vrsta odlučivanja, niti je ta grana vlasti, niti to tamo tako stoji, nema te analogije.
U svakom državnom organu, zakonodavnom ili izvršnom organu, za donošenje odluke podrazumeva se većina, jer tu većinu podrazumeva demokratski princip i domaći Ustav koji imamo. Nemoguće je pretvoriti nešto što nije većina u većinu davanjem većeg kvalifikativa glasu jednog od onih koji treba da bude prvi među jednakima, a ispada da je i više od prvih među jednakima, ispada da je vredniji od ostalih – to ne može biti.
Dame i gospodo, mi moramo da se opredelimo za politički sistem koji imate u ovoj državi. Za taj politički sistem se opredelio Ustav Republike Srbije. Nemojte da izmišljamo stvari i pravimo cirkus. U Velikoj Britaniji imate kabinetski sistem, takođe, u Belgiji na federalnom nivou imate kabinetski sistem. Tamo predsednik vlade donosi sve odluke sam, a ministri su državni sekretari, zapravo, sekretari resora koji izvršavaju njegove naloge.
Slično tome je u Skupštini grada u Beogradu i u našim većim gradovima, tako je bilo u onom prethodnom sistemu. Ko ne želi da sluša premijera, on može samo da mu se zahvali i kaže doviđenja i prijatno. Ne želite da pratite moj program, da slušate moje odluke i da izvršavate moja naređenja kao premijera koji sam okupio svoj kabinet, izvolite, doviđenja, prijatno, a ja ću o tome da obavestim skupštinu, da sam vas razrešio.
Mi nemamo takav sistem. Ovo je jedna vrsta hibrida koju ovde pravite, koja nema nikakvu ustavnu osnovu, a pri tome je još i glupo. Dakle, ovaj predlog je, time završavam svojih prvih 10 minuta izlaganja, glup, kratak, protivustavan i služi za ostvarenje jedne jedine funkcije neke buduće koalicije, ako ikada bude nastala jer nemate većinu i to ste danas pokazali.
Nadam se da će ona nastati, pa da vidimo šta ćete dalje, posle, kada uđete u taj problem.
To je samo iz jednog jedinog razloga, da bi se ostvarila želja pojedinih zapadnih država, pre svega Vašingtona, da preko Kamerona Mantera, ispostavljajući zahteve predsedniku i tom tzv. prvom potpredsedniku, zameniku, dežmekastom Ivici Dačiću, ostvaruje svoje ciljeve na teritoriji Srbije. To je praktično sve ono što vi želite da postignete ovim zakonom o Vladi. Nikad nešto gluplje, kraće i protivustavnije nisam video u svom životu. Hvala.
Gospodine Obradoviću, nemojte se naći uvređeni. Epitete koje sam izneo nisam izneo proizvoljno, nego na osnovu nečega što procenjujem kao moju impresiju nečijeg fizičkog izgleda, ne misleći ništa ružno, ali sam to namerno dodao zbog toga da bih lakše opisao kako izgleda glupost jedne odredbe koja je ovde predviđena.
To, da li smo mi ili nismo razgovarali i nešto dogovarali, kakav bi se značaj u budućoj vladi dao potpredsedniku vlade, da li bi uopšte neko dobio funkciju potpredsednika vlade iz SPS-a, da li bi uopšte ta vlada imala više od jednog potpredsednika, jer mi smatramo da ne bi trebalo da ima više od jednog potpredsednika, ako ćemo pošteno da pričamo o onome što jeste bilo u pregovorima, to sa kim ste vi razgovarali, sa kim ste se nalazili, to je vaš privatni problem i to mene ne interesuje.
Kao potpredsednik stranke vrlo dobro znam šta je razgovarano i vrlo dobro znam da nikada ne bismo dopustili da u slučaju da Vojislav Koštunica bude predsednik Vlade neko drugi drži funkciju potpredsednika izuzev nekog iz SRS, kao najveće političke stranke u toj vladi. To je vama vrlo dobro poznato. Nemojte da obmanjujete javnost, to nema nikakve veze.
To što ste vi iznosili neke vaše želje, pa ste sada dočekali da ta vaša snoviđenja dospeju u realnost putem ovakve gluposti koju smo dobili ispred nas, to je vaš problem. Čak i da ste dobili funkciju potpredsednika Vlade, čak i da ste dobili tu čast da vam neko omogući da zamenjujete predsednika Vlade, preko ličnosti koju biste stavili na funkciju potpredsednika Vlade, čak i da je to tačno, u nekom našem potencijalnom predlogu zakona nikada ne bi stajala protivustavna sentenca da taj zamenik predsednika Vlade pomaže predsedniku Vlade u vođenju i usmeravanju Vlade, staranju o jedinstvu političkog delovanja Vlade i usklađivanju rada članova Vlade, jer je to suprotno članu 125. Ustava Republike Srbije.
Kada već govorite o vašim političkim sporazumima, imam pravo da ih izvrgavam ruglu. Imam pravo da govorim o tome da će vašu politiku da diktira neko van ove zemlje. To je moje političko mišljenje. Možete da se bunite koliko god hoćete. Verujem da je tako, i tako će se građani Srbije osvedočiti u bliskoj budućnosti.
Ovo što vam govorim vezano za ovaj zakon, to je da ste napisali glupost i nešto što je protivustavno, a to nema nikakve veze sa time što se vi osećate uvređeni zbog mojih kvalifikacija. Odlično, šteta što gospodin Dačić nije ovde, mogao bi da kaže da sam previše mršav, da sam ovakav i onakav. Odlično, nemam nikakvog problema.
Izneo sam taj primer samo da bih vam ukazao na činjenicu da ne možete da pišete tekst u kome stoji – prvi potpredsednik Vlade, pa onda kažete: zamenik predsednika Vlade. Pa, da li je prvi ili je zamenik? Ako je zamenik, onda navodite u prvom stavu šta on radi u slučaju odsutnosti i sprečenosti. Šta onda radi kad nema odsutnosti i sprečenosti premijera? Onda kažete da mu pomaže. Na osnovu čega, člana 125. Ustava, koji tako nešto ne predviđa? O tome vam pričam.
Znači, pišete svašta, dogovarate se svašta, iznosite to pred Narodnu skupštinu i posle toga vam smeta kada neko govori o vašoj karikaturi od predloga zakona na karikaturalan način. Šta drugo očekujete, da iznesemo naučni traktat o ovome? Nema nikakvog razloga.
Mogli bismo da se jedni drugima obraćamo sa uvažavanjem. Nemojte vi kvalifikovati moje znanje ili neznanje o političkim događajima. To nije vaš posao. To što ste vi prisustvovali nekom sastanku kome ja nisam prisustvovao ne daje vam pravo da mislite o meni kao o nekom koji nešto zna ili ne zna o tome. To je prva stvar.
Druga stvar, gospodine Obradoviću, uopšte se na vas ne ljutim, vi ste pogrešno shvatili. Kako mogu da se ljutim na nekoga koji meni, kao narodnom poslaniku, očigledno članu političke grupe koja je opozicija u Parlamentu, pričini takvo zadovoljstvo donoseći pred nas, predlažući jedno takvo đubre od zakona koji ovu skupštinu pretvara u cirkus. To je nešto što me ispunjava zadovoljstvom, a ne ljutnjom. To je nešto što mi daje priliku da vam kažem par stvar koje sam rekao.
To je nešto što mi daje priliku da uzmem to parče papira i da ga bacim ovde i da demonstriram šta mislim o tome, tj. da je to što ste vi napisali kratko, glupo i neustavno. Pri tom, dodaćemo ovome još i đubre od teksta. Znači, to je ono što ste vi nama predali ovde. O tome pričam.
Sve što ste vi rekli ne umanjuje snagu mojih reči kada sam rekao, niti ste to probali jednog trenutka da demantujete, da je ono što ćete vi raditi u budućnosti očigledno nešto što nije srpsko, što nije od ove države, nego što je deo ispunjavanja naloga nekih koji to rade sa strane, van ove države.
Kao što je Kameron Manter uticao na sastavljanje ovakve vlade, verovatno će gospodin u ime SAD da se potrudi da uradi šta je potrebno da ova vlada i deluje po njegovim instrukcijama. Zbog čega bi se neko toliko upinjao da sastavi, da komponuje nešto na ovaj način, a da ga posle toga baš briga šta će biti sa tim novorođenčetom? Ne, brate, taj neko će da ga pazi, miluje, mazi, priprema za jaslice, obdanište, osnovnu školu, srednju itd. Znači, vodiće računa o svom detetu. To je suština moje poruke. Hajde, vi to demantujte. Kako ćete vi to da demantujete kada ste jedno pričali u izbornoj kampanji, kada su tada principi oko kojih smo se dogovarali bili jedni, kada je vaš lider stranke pričao jednu stvar, a sada priča sasvim drugu. To nije naš problem više. Od ovog trenutka, pa nadalje, nemam taj problem.
Naš problem je da pratimo šta ćete u budućnosti raditi. Čekamo četvrtak, petak, ponedeljak, utorak, kada će da bude ekspoze mandatara. Saslušaćemo šta on ima da kaže u svom izlaganju. Videćemo koja je to politika Vlade, kako ona izgleda, šta su to principi za koje se ta vlada zalaže, koliko to zvuči uverljivo. To ćemo procenjivati, pa ćemo onda tada otvoriti političke teme.
Danas je bila otvorena jedna druga tema – kako je moguće da ste ovakav zakon predložili Narodnoj skupštini Republike Srbije. Kako je moguće da u tom zakonu piše da ne znate, jer imate prvog potpredsednika ili zamenika predsednika Vlade, da pokušavate da uvedete dvovlašće, sistem pomaganja predsedniku Vlade koji je prisutan i nigde nije otišao, što je nemoguće u smislu člana 125. Ustava, kako je moguće da uvodite zlatni glas za čoveka, člana Vlade, predsednika Vlade, a on je, zapravo, član Vlade u širem smislu, koji vredi više od glasova drugih, suprotno svim demokratskim principima.
(Predsednik: Vreme, gospodine Aligrudiću.)
Hvala, prekidam odmah. To je ono što je bilo pitanje, a ne nešto drugo.
Član 104. Zahvaljujem se na lepim rečima gospodinu Nikoliću, ali te reči malo vređaju zato što mi se prosto čini da ne ubadaju suštinu ove rasprave koja je malopre bila. Nikome ovde nije namera da na bilo koji način pokvari bilo kakvu saradnju, pogotovu potpisani koalicioni sporazum na bilo kom nivou, pogotovo ne, ne daj bože, u gradu Beogradu. DSS ostaje do kraja privržena sporazumima koje je potpisala i to će biti tako sve dok neko drugo ne promeni mišljenje. To je vrlo prosto i jednostavno.
Što se tiče ovoga što je gospodin Obradović rekao, ono što je interesantno u celom slučaju povodom ovog mog dosta žučnijeg izlaganja na samom početku, naravno, našao se prozvan gospodin Obradović zastupajući interese SPS, zbog pomena imena njihovog predsednika, vrlo sam jasno insinuirao da je odredba zakona menjana zbog njega. Zatim, to je, naravno, u našim polemikama i priznato od strane gospodina Obradovića i potpuno je jasno, ono što smo pitali, dobili smo odgovor, sad je potpuno jasno da je odredba izmenjena zbog njega.
Radi informisanja javnosti reći ću i ovo – da je u dogovorima koje je Demokratska stranka Srbije pokušala da napravi sa Socijalističkom partijom Srbije i grupom stranaka koje su bile sa njom na listi i sa Srpskom radikalnom strankom bilo izričito rečeno da svi dogovori što se tiče funkcije i značaja potpredsednika Vlade i prenošenja ovlašćenja u posebnim slučajevima mogu da se urede vladinim aktom, a nikako izmenom Zakona, da će postojeći Zakon u tom delu ostati na snazi. To je ono što je bilo predmet razgovora, ne ulazeći dalje u to na koji način bi se ovlašćenja prenosila, kojim povodom i u kojoj situaciji, što bi bilo moguće urediti aktom Vlade. To je cela istina.
Ne vidim potrebu da se neko oseti prozvanim. Kada sam rekao da taj zakon ne valja, ja sam time prozvao sve one za koje pretpostavljam da su taj zakon pisali.
Nemoguće je da je samo Socijalistička partija Srbije pisala zakon koji se nalazi pred nama. Pisao bi neko drugi. Nemoguće da je taj Predlog zakon ugledao svetlo dana i pojavio se u našim poslaničkim klupama, a da u tome nije učestvovala DS, ili G17 plus, da makar nije pročitao to što piše.
Dakle, oni koji su potpisali Predlog zakona, predali na šalter Narodne skupštine i dali pred nas, oni svi zajedno stoje iza tog predloga zakona.
Ne pravim ovde polemiku sa SPS-om. Nemojte da se stvori pogrešan utisak. Ja sam samo rekao da je moj utisak zašto postoji takva odredba u Zakonu koja je protivustavna i po meni glupa, imam pravo to da kažem, zašto ona kao takva piše? Onda sam dobio potvrdu toga u polemici sa gospodinom Žarkom Obradovićem, na čemu mu se veoma zahvaljujem; i to je, na kraju krajeva, bilo korektno, i to je dalo meni potvrdu za određene političke stavove koje sam izneo.
Nema u tome ničega što kvari neke buduće odnose, ukoliko se ti odnosi baziraju na nekim principima koji se daju politički utvrditi, ustanoviti, kao što su bili oni principi na osnovu kojih smo hteli da napravimo odgovornu nacionalnu vladu. To sada nije bilo moguće, očigledno zato što to neko nije hteo. Možda će neki sledeći put to biti moguće. Od toga ne da neću da bežim, nego ne smem da bežim. Kao što je potrebno i moguće napraviti jednu drugačiju koaliciju i u gradu Beogradu, gde smo imali velika neslaganja sa načinom na koji je vođen grad Beograd u nekim suštinskim stvarima, kada je reč o izgradnji objekata, važnih infrastrukturnih objekata, ulaganju finansijskih sredstava u bitne projekte...
(Predsednik: Vreme.)
To je ono što je za nas bitno, ali to nema veze sa ovom pričom. Ovde je ukazano samo i isključivo na zakon koji se nalazi pred nama. On je okarakterisan sa moje strane kako je okarakterisan, to može nekom da se sviđa ili da se ne sviđa, ali to je tako.
Pošto smo u ranijem delu diskusije raspravljali neke stvari koje su ostale u vazduhu i ne bi bile jasne do sada da nismo ovako raspravljali, ostalo je da na samom kraju, to ću vrlo kratko, razjasnim neka pitanja kada je reč o ustavnosti, odnosno neustavnosti pojedinih odredaba.
Kada je reč o odredbi člana 2. koji izmišlja funkciju zamenika predsednika Vlade, odnosno prvog potpredsednika Vlade, ili već kako se to zove, ko će se u tome snaći, tu postoji jedan veliki problem. Rekli smo da, u tom slučaju, zakon implicira postojanje drugog. Čim se pojavljuje prvi, mora biti i drugi. To samo otvara unapred potrebu i obavezu koju stvara ova skupština samoj sebi, da se struktura Vlade pravi na taj način što postoji više potpredsednika obavezno. To nije protivno Ustavu, to je moguće. U tom smislu nije nikakav problem.
Problem nastaje u onom sledećem stavu, kada se radi o tome da taj zamenik predsednika Vlade ili prvi potpredsednik dobija određena ovlašćenja ne samo nazivom prvi, nego i time što može, na osnovu tih svojih ovlašćenja, ne samo da može nego to i čini prema ovom predlogu zakona, da pomaže predsedniku Vlade u radu, gde se tačno utvrđuje koji je to obim poslova, čak i kada je predsednik Vlade prisutan, čime se stvara svojevrsno dvovlašće koje će se verovatno uređivati u ličnim odnosima u samoj Vladi, u tom slučaju.
Glavni problem, kada je reč o intenciji zakona i kada ga poredimo sa intencijom ustavopisca, a to smo mi sami, nastaje i na jednom drugom planu.
Nemoguće je, kada Ustav u članu 125. kaže da Vlada ima predsednika Vlade, jednog ili više potpredsednika, ustavopisac, tj. mi nikada nismo pomislili da jednog od potpredsednika treba izdvojiti po ovlašćenjima od bilo kog drugog i na taj način staviti potpredsednike Vlade u neravnopravan položaj.
Znači, ne samo da se u članu 3. predsednik Vlade i ostali članovi Vlade razdvajaju i stavljaju se u neravnopravan položaj, jer predsednik Vlade ima tzv. "zlatni glas", što je protivno demokratskim principima i ustavnim načelima i pravnom sistemu Srbije koji reguliše izvršnu vlast na principu koji nije kabinetski princip, mi imamo ovde i takav odnos samih potpredsednika u kojima su oni neravnopravni.
Dakle, ta neravnopravnost koja se uvodi ovom odredbom člana 2. i neravnopravnost koja se uvodi odredbom člana 3. ovog predloga zakona, zapravo čini ovaj predlog neustavnim. Dovoljno je da su dve ključne odredbe ovog predloga zakona neustavne, da sve ostale odredbe, praktično, služe kao vrsta normativne pomoći u održanju ove dve odredbe, da ceo Predlog zakona postaje i besmislen i neustavan. Dakle, to je ona suština, to je ono što mora da se kaže o ovom predlogu zakona.
Istina je da bi on bio u svakoj situaciji tehnički zakon. Istina je da je i taj zakon, kao i Zakon o ministarstvima, o kojem ćemo raspravljati sutra u načelu, nešto što pomaže formiranju nove Vlade i na neki način reflektuje koalicioni sporazum. To nije nikada bilo sporno. Tako smo mi prošli put i pretprošli put kada je DSS bila u izvršnoj vlasti, pravdali donošenje ovakvih propisa. Dakle, to je među nama, nadam se, nesporno i to nije problem.
Problem je kada se u realizaciji tih propisa pređe granica onoga što je dopušteno. Jedno je kada se poveća ili smanji broj ministarstava, kada se pojedina ovlašćenja prebace iz jednog resora u drugi, opet u skladu sa potrebama vladajuće koalicije. Može se to kritikovati na različite načine. Kada je reč o broju potpredsednika, može se i to kritikovati. Nama je sada jasno da će ih biti više prema ovom predlogu zakona.
Mogu tu reći neku reč kritike, mogu reći da ne vidim koje bi to vanredne okolnosti ukazivale na to da se mora imati više od jednog potpredsednika.
U dva prethodna saziva Vlade bio je samo jedan. Bilo je ministara bez portfelja, bilo je ljudi koji su preuzimali pojedine posebne dužnosti u Vladi Republike Srbije, ali ne vidim koji bi bio ovde osnov. To mora biti nešto izuzetno jako da bi bilo politički opravdano. O tome ćemo pričati kada se Vlada bude formirala, kada čujemo ekspoze, kada vidimo kako su raspodeljeni ministarski resori, ko šta preuzima i koliki je tačan broj potpredsednika Vlade.
Sa ovim zakonom je problem što se prešla ona granica dopuštenog. Jednostavno, pravo je vladajuće koalicije da napravi ove zakone, pravo je vladajuće koalicije da odredi pravu meru za funkcionisanje te vlade sutradan, ali najblaže rečeno, ovo je smešno. Taj efekat koji ste hteli da postignete mogli ste postići i na drugi način, bez ovakvih pompeznosti, bez naziva – prvi potpredsednik, zamenik predsednika, bez davanja posebnog značaja ulozi pojedinih političara u vašoj koaliciji koji predvode određene stranke. Sve je to moglo biti drugačije kroz zahtev Vlade, moglo je biti na način kojim se ne vređaju demokratski principi i Ustav Republike Srbije. To je naša glavna zamerka.
Nemojte nijednog trenutka pomisliti da vam zameramo na donošenju ova dva zakona. Mi možemo biti protiv njih iz razloga celishodnosti. Niste morali da nas dovodite u situaciju da na ovaj ili onaj način, bivajući manje ili više živopisni u svojim izlaganjima, napadamo ovaj zakon sa aspekta ne samo celishodnosti, nego i sa aspekta ustavnosti. To je ono što nije bilo neophodno.
Dobro, očigledno ste se za to odlučili. Pretpostavljam da ćete imati većinu da ih donesete, što na osnovu današnjeg dana više nije sigurno. Najviše bih voleo da tu većinu nemate. To bi me ispunilo posebnim zadovoljstvom, ali pretpostavljam da ćete to nekako namaći, pa ćemo na kraju ići nekim svojim daljim poslom, svako svojim, objašnjavaćete vi vašu politiku koja vama uopšte nije jasna. Imaćete prilike za to, imaće prilike kandidat za mandatara da to učini. Mi ćemo onda to kritikovati. Primićete te kritike, sve će to biti pred očima javnosti, pa ćemo videti kako će se stvari dalje razvijati. Hvala vam na pažnji.
Dame i gospodo, javljam se po Poslovniku, član 27. i 98. Ne mislim da se bogzna šta promenilo od jučerašnjeg dana kada je reč o načinu rukovođenja ovom sednicom.

Juče smo govorili o tome skoro dva sata, ubeđujući predsedavajućeg da je prekršio odredbe Poslovnika i da ono što je prekršio mora da ispravi. To što je juče pogrešeno nije ispravljeno do dan-danas.

Način na koji je zakazan nastavak sednice juče pred nama svima ovde takođe nije regularan, zato što nešto što u početku nije bilo regularno nije se moglo na taj način popraviti. Mislim da je predsedavajući morao da uputi pisani poziv narodnim poslanicima i da zakaže sednicu u roku koji je razuman. To je morao da uradi na primer za sutra, da je to uradio juče za sutra to bi bilo regularno.

Međutim, imajući u vidu neku neizrecivu potrebu već očigledno formirane vladajuće većine da ovaj posao završi u jednom galopirajućem tempu, da bi ispoštovali neki rok, koji je samo njima jasan, jer nikakav rok po zakonu i Ustavu ne ističe za obavljanje ove radnje, za konstituisanje parlamenta, imajući u vidu da će se zbog ovoga stvoriti verovatno dodatne tenzije, za koje mi kao poslanička grupa DSS-NS ne želimo da budemo dodatno odgovorni, mi ćemo u ovom trenutku pristupiti raspravi, bez obzira na sve manjkavosti onoga kako je ova sednica započela, pogotovo imajući u vidu okolnost ko je predložen za predsednika Skupštine i na koji način se i oko nečega što mi ne znamo, pa ćemo tek tražiti razjašnjenja, formirala takozvana vladajuća koalicija u Srbiji.

I onda ćemo kroz raspravu pokušati da to otkrijemo. Da vidimo šta spaja nespojivo, zbog čega građani Srbije ne učestvuju u izboru predsednika Narodne skupštine posredno, onako kako to zakon i Ustav predviđaju, zbog čega se na taj način krši izborna volja onih koji su glasali za naše političke stranke i naše liste na izborima, zbog čega imamo sa moje leve strane ono što je Sandra Janković juče ispravno nazvala semaforom od najmanje tri boje. Jedino što znamo da boje na semaforu rade svaka posebno, nikada sve zajedno, ako rade sve zajedno, obično je semafor pokvaren.
Gospodine predsedavajući, ne znam šta ste maločas pričali s gospodinom Dulićem. On je prišao govornici, vi ste bili u mogućnosti da ga opomenete, to niste učinili, s njim ste razgovarali i to je vaše pravo. Međutim, za to vreme niste videli da se drugi narodni poslanici javljaju da bi reklamirali povredu Poslovnika.

Reklamiram povredu člana 100. koji u prvom stavu kaže sledeće - narodnom poslaniku koji želi da govori o povredi ovog poslovnika predsednik Narodne skupštine daje reč odmah po završenom izlaganju prethodnog govornika.

Molim vas da date, prema redosledu kojim su se prijavili narodni poslanici, reč po Poslovniku, a koliko sam video to je učinio gospodin Dragan Šormaz.
Dozvolite mi da vas na početku ispravim, Demokratska stranka Srbije - Nova Srbija - dr Vojislav Koštunica, tako se zove poslanički klub. Ovo mi nemojte računati u vreme diskusije.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani građani Srbije za koje verujem da pratite ovaj prenos, a naročito zbog vas koji gledate ovaj prenos dužan sam da kažem da je moje uverenje da na današnjoj sednici građani Srbije ne biraju predsednika Narodne skupštine. Građani Srbije ga biraju posredno preko narodnih poslanika, a u ovom slučaju čak ni to.
Da li možete da zamislite, da li ste ikada mogli da zamislite da ćete doći u situaciju, svi vi koji ste glasali za političke stranke koje sticajem okolnosti uglavnom sede sa moje leve strane, odnosno desne strane Narodne skupštine, da će imati zajednički predlog za izbor Slavice Đukić-Dejanović, bivšeg potpredsednika SPS na mestu predsednika Narodne skupštine? Ovo ne pričam zbog ličnosti gospođe Đukić-Dejanović, jer u to neću ulaziti, nego zbog toga što izbor predsednika Narodne skupštine u sebi krije izvesnu političku simboliku. Ni tu neću ići previše daleko i previše duboko. Ona se odnosi isključivo na dnevnu političku simboliku jer označava ono što u političkoj praksi znači formiranje skupštinske većine.
Dakle, sadašnja skupštinska većina očigledno je formirana na osnovu dva dana nekakvih konsultacija i pregovora koji su se vodili u okviru sadašnjeg formiranog bloka između Liste za Evropsku Srbiju, Socijalističke partije Srbije i njihovih partnera na njihovoj listi, u kojima nemamo pojma da li su uopšte ikakvi principi funkcionisanja te nove vlasti utvrđeni.
Zašto u to sumnjamo? Prosto zbog toga što su svi bili u prilici da prate tok izborne kampanje. U izbornoj kampanji političke stranke su izlagale svoje programske ciljeve, ono za šta će se zalagati u narednom periodu ukoliko budu bili u prilici da vrše vlast u Srbiji.
U toku te izborne kampanje moja politička stranka, naša DSS i Nova Srbija, naša lista zalagala se za četiri principa. Prvi princip je odbrana teritorijalnog integriteta i suvereniteta države, drugi princip su bile evropske integracije, treći princip ekonomski oporavak društva i borba protiv siromaštva i četvrti borba protiv organizovanog kriminala i korupcije.
Manje-više sve druge, veće političke stranke su iznosile slične principe u ovoj kampanji, pa bi se čovek pitao u čemu je onda razlika. Razlika je, dame i gospodo, dragi građani, u političkoj praksi, ne u onome što se govori, nego u onome što se čini.
Bez obzira na sličnost principa koji su se mogli čuti sa govornice onih političara koji su interpretirali stavove političkih stranaka tokom izborne kampanje, na osnovu samo jednog događaja bilo je dovoljno proceniti ko govori istinu, a ko ne, barem kada je reč o nečemu što DSS smatra suštinskim pitanjem za ovu državu, a to je odbrana integriteta same države.
Za nas je Srbija nešto što je prioritet. Za nas ne mogu biti prioriteti učlanjenje u razne međunarodne institucije ili evropske integracije, to je nešto što je potreba države, to je nešto za šta se traba boriti, ali ne može biti prioritet svih prioriteta.
Ako nemate državu koja ima svoj integritet, koja sa svojim integritetom u celini može da učestvuje u međunarodnim organizacijama, džaba vam članstvo u tim istim organizacijama. To je nešto oko čega mora postojati konsenzus u društvu, sa svim uvažavanjem onih koji misli drugačije. Iskreno sam se nadao da će oni koji misle drugačije ostati u bitnoj manjini u ovoj državi. Na osnovu tog uverenja i postojala je prethodna vlada koja je trajala nekih desetak meseci. Na kraju se utvrdilo da to nije moguće. Koji je to bio lakmus papir, koji je bio način da se proceni da li ono što pričamo odgovara političkoj praksi ili ne?
Vrlo prosto, to je bio jedan veliki izazov koji je za nas nastao tokom predizborne kampanje, a to je nuđenje potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju je nešto čemu je DSS svih ovih godina težila i krvavi znoj smo prolili da bi došli u stadijum, u fazu da se jedan takav sporazum može uopšte potpisati.
Onog trenutka kada je sporazum bio parafiran u decembru 2007. godine, političke okolnosti, političke činjenice su bile takve da se on mogao parafirati, jer tada niko nije proglasio nezavisnost Kosova i Metohije, tada u tom trenutku ni jedna država EU nije priznala nezavisnost Kosova i Metohije.
Onog trenutka kada je to bilo učinjeno pojedine odredbe tog sporazuma, koje kasnije valja interpretirati i primenjivati u praksi, naročito one koje se odnose na dobrosusedske odnose sa državama koje nas okružuju, jednostavno su nalagale izvesno pojašnjenje ili redefiniciju tog sporazuma, pre nego što bi se iko usudio da ga potpiše.
To je bio razlog zbog čega smo imali nove parlamentarne izbore, to je bio razlog zbog čega je došlo do ozbiljnog nesporazuma između DSS i DS, to je bio razlog zbog čega mi danas, a ne za tri godine, imamo konstitutivnu sednicu Narodne skupštine Republike Srbije.
Tokom izborne kampanje DSS i NS, naročito nakon te kampanje, tokom kampanje smo izlagali svoj program i obeležavali razlike, a nakon izborne kampanje pokušali smo da napravimo dogovor sa onim političkim strankama o formiranju izvršne vlasti u Srbiji, odgovorne nacionalne vlade, koja će minimalno zaštititi jedan prevashodan interes, a to je interes održanja države, integriteta i suvereniteta države.
I sve razlike koje postoje između političkih stranaka, koje postoje objektivno između DS i DSS, SRS i DSS i NS, SPS, DSS i NS, bi da je sreće valjalo da ustuknu pred tom okolnošću. Mi smo nakon izbora bili u prilici da samo sa dve političke liste pregovaramo o formiranju nove vlade zbog toga što smo mogli da pronađemo, činilo nam se u tom trenutku, sporazum oko ovog pitanja.
Sve je to naravno propalo iz prostog razloga što jedna od tih lista, lista koju predvodi SPS, jednostavno je promenila svoju politiku, promenila je politiku u onom delu u kome je vrlo jasno tu politiku predočavala tokom izborne kampanje građanima, bar kada je reč o najosnovnijem i najvažnijem pitanju, a to je zaštita teritorijalnog integriteta države.
Dana 29. aprila kada je potpisan od strane DS, a u ime države Srbije navodno, Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, predsednik SPS Ivica Dačić je, parafraziram jer nemam tekst kod sebe, dao izjavu koja sadrži sledeću konstataciju - da niko nema pravo u Srbiji u tom trenutku da potpiše Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, jer bi potpisivanje tog sporazuma značilo implicitno priznavanje nezavisnosti Kosova i Metohije.
Samo par meseci nakon toga ta politička stranka, odnosno njen predsednik sklapa sporazum sa DS, na bazi čega mi to ne znamo. Kada je SRS, DSS i NS pregovarala sa listom koju predvodi SPS mi smo javno izlagali principe na kojima bi formirali novu vladu, koja podrazumeva i druge kompromise oko vrlo važnih političkih razlika koje postoje između ovih stranaka, a samo radi zaštite jednog, prvog i osnovnog principa.
Tada smo o tome javno govorili, a mi sada uopšte ne znamo o čemu se radi. Čitamo po novinama da postoji podela nekih resora, ko će šta preuzeti, što nas navodi na pomisao da, za razliku od onoga što smo mi razgovarali javno, ovde je bilo nešto sve vreme tajno i to pre svega politička trgovina u najbanalnijem smislu te reči.
Jer kada je reč o zaštiti državnih principa, od toga ovde ne vidim ništa. Jedino što mogu da primetim, što je možda bilo tajno, a nije bilo rečeno javno ili se javno naslućivalo na osnovu izjava pojedinih funkcionera DS ili nastupa predsednika DS Borisa Tadića, nažalost predsednika države u ovom trenutku, da je očigledno namera ove novostvorene koalicije zapravo zaštita Misije Euleksa u Srbiji.
Zaštita Misije Euleksa u Srbiji je zapravo ono što je okosnica formiranja ove nove vlade. Zaštita Misije Euleksa, namerno upotrebljavam izraz zaštita Misije Euleksa, jer je to nešto što je conditio sine qua non konačnog rešenja za nezavisno KiM, jer je Euleks i odluka o Euleksu ima samo jedno značenje, po papirima na osnovu kojih se može pročitati kako je doneto u Evropskoj komisiji, Misija Euleksa znači samo jedno - podrška primeni Ahtisarijevog plana na teritoriji Srbije, tj. dela Srbije koji se zove Kosovo i Metohija, radi stvaranja prve NATO države u istoriji. To je dakle istorijska uloga ove koalicije.
Možda to neko ne želi javno da prizna ili ne može, možda to neko i ne razume, ali to je ono što će se dešavati u političkoj praksi u budućnosti - živi bili pa videli.
Kada je reč o načinu na koji je sazvana ova sednica, o čemu smo već do sada pričali, način na koji je sazvana ova sednica najbolje govori o tome kakve su vaše namere. Da je ova sednica sazvana na jedan pristojan način, jer nikakvi ustavni rokovi ili zakonski rokovi nisu nikoga pritiskali da to mora biti završeno od srede do nedelje, onda bi verovatno morali sebe da dovedete u situaciju da objasnite ove stvari, da razjasnite ova pitanja koja su ovde postavljena i da vidimo zbog čega i kako je moguće da u istoj koaliciji sede oni koji su tražili međusobnu zabranu rada političkih stranaka.
Dovoljno je samo navesti Nenada Čanka, koji je tražio više puta zabranu najmanje dve političke stranke u Srbiji - to je SRS i SPS. Da vidimo kako je moguće da s tim istim Nenadom Čankom sarađuju u okviru iste koalicije Ivica Dačić, koji je tražio zabranu Čankove stranke. Istini za volju, pominjao sam to kao mogućnost svojevremeno, a to i dalje mislim.
Kako je moguće da predsednik DS primećuje da je došlo vreme kada se može potpuno neometano, bez ikakvih kompleksa i problema, sarađivati sa SPS, koja je do pre neki mesec bila apsolutno zabranjena politička stranka sa DS? Kako je to moguće, da li to neko može da objasni građanima Srbije?
Nemojte misliti da brinem zbog toga što ste vi prevarili vaše birače? Nemam tu vrstu brige, meni to odgovara i slobodno to činite. Zato što kada ljudi budu osetili i videli šta ste im učinili staviće prst na čelo i razmisliće o tome kome će dati poverenje na sledećim izborima kada budu bili. To je u redu, ali mi je tih ljudi iskreno žao, zato što nemamo pravo da se iživljavamo nad njihovim sudbinama, nad njihovim životima, i da će makar 10 minuta njihovog vremena koje će upotrebiti da stanu na biračka mesta, čak i ako ne razmišljaju o politici cele godine, biti zloupotrebljeno na ovaj način - to nema niko pravo da radi.
Ono za šta smo se mi zalagali u izbornoj kampanji jeste ono na čemu smo radili i posle izborne kampanje i to je ono čemu smo stremili.
Kada je reč o međusobnoj saradnji političkih stranaka u Srbiji, nemojte da mislite da sam ovim što sam do sada izneo rekao da je ta saradnja nemoguća. Ono je potrebno i za mene nema nelegitimne političke stranke u Srbiji. Za mene su sve političke stranke u Srbiji legitimne, jer tu legitimnost daju građani, i dok se ponašaju i rade političke stranke u skladu sa Ustavom i zakonima ove države, one imaju pravo da postoje i ne postoje tzv. zabranjene političke stranke.
Problem je, na osnovu kojih principa se formira vladajuća većina u Srbiji? To je ono što je problem. Mi smo naše principe, onih par koje smo izneli, izneli javno, javno smo ih branili, svesni činjenice sa kojim političkim strankama ulazimo u koaliciju, svesni činjenice prošlosti tih političkih stranaka, svesni činjenice šta je ko od njih radio.
Kada je ovde konkretno reč o SPS, SPS je u ranijem sazivu podržavala manjinsku Vladu DSS i G17 plus i nekih naših partnera. Ruka koja nam je pružena od strane SPS u tom trenutku je bila prihvaćena, jer je to bilo u tom trenutku za državni interes jedino moguće i mi smo tada od jedinih reči hvale za SPS izneli samo to - da je dobro što se ponašaju u skladu sa principom zaštite državnih interesa i to je sve.
Nikada DSS nije iznosila okolnosti ili lamente nad onima koji nažalost danas s nama više nisu, izražavajući zajednički bol i slične druge stvari. Nikada DSS nije hvalila SPS, iznosila hvalospeve o toj političkoj stranci, kako se usudio predsednik DS, nažalost predsednik države Boris Tadić, kada je reč o SPS ovih dana, e ne bi li opravdao tu koaliciju, koja je bila pre tri meseca bila nemoguća.
Kako je to nemoguće?
Kako je to moguće, sem ukoliko neki drugi interes nije povezao sve vas, moja draga svetla na semaforu, da bi se zaštitila Misija Euleksa u Srbiji, razorio integritet ove države, nažalost, i da bi se završili neki drugi poslovi?
Ne verujem, sem rukovodstva ovih političkih stranaka, da je bilo ko u širem članstvu ovih političkih stranaka naročito oduševljen ovim što je urađeno, a još manje verujem da je ono što se sada radi nešto što će produkovati dobro za građane Srbije.
Nažalost, ovo moram da kažem, vladu ćete vrlo brzo formirati, i to će biti za neki dan i opozicija na to ne može uticati, jer je opozicija tu da bude u manjini, svaki dan do formiranja vlade - to je poslednji srećan dan za državu Srbiju, dok se ta vlada koju vi budete formirali jednog dana ne promeni.
To je nešto o čemu sada može da se govori.
Kada budemo govorili o predlogu predsednika Srbije za mandatara i kada ova semafor koalicija bude sutradan konačno formirana preko izvršne vlasti, u toku te sednice koja će nadam se biti naredne nedelje, u jednoj normalnoj atmosferi radnog dana, a ne hajdučki preko vikenda, onda ćemo govoriti detaljnije o ovim razlikama.
Govorićemo detaljnije o ovome kako je moguće da u istim klupama sede oni koji jedni druge optužuju za politička ubistva, koja po nekima i do dan-danas nisu razrešena? Kako je moguće da jedan sudski proces koji je trajao, za nešto što se zvalo političko ubistvo, tako naglo bude završen baš u oči formiranja same vlade sa SPS itd. To su neka pitanja koja su vrlo interesantna.
Kada smo mi pregovarali o formiranju izvršne vlasti, kada je DSS imala ulogu u ovoj državi vođenja izvršne vlasti u zemlji, mi smo to radili i isključivo se bazirali na nekim principima, bez ikakvih emotivnih, plačnih istupa sažaljenja ili sabratskih odnosa sa političkim partijama s kojima radimo. To smo radili isključivo da bismo odbranili određene interese i svaku saradnju koja je tada postojala tumačili smo u tom kontekstu.
Ništa drugo ne mogu da kažem nego svaka čast vama, svaki problem građanima Srbije koji su danas ovo dočekali, ali se nadam da ćemo dočekati i mi onaj trenutak i onaj dan kada će se ovaj cirkus koji vi pravite promeniti jednom stabilnom nacionalno odgovornom državnom vlašću.
Nažalost, proteći će neki period kada će se naneti dosta štete samoj državi Srbiji, ali je srećna okolnost za nas, koji u ime građana Srbije, onoliko koliko su nam dali legitimitet, pokušavamo da interpretiramo njihove stavove i volju, svaka sreća po nas - makar mi nećemo biti neposredno odgovorni za ono što nam naredni period, nažalost donosi. Hvala vam.
Replika gospodinu Dačiću.
U današnjem izlaganju, gospodine Dačiću, kada ste, kao što ste i sami rekli, a citiram, što mi se ne računa u vreme, da nemate nameru ni da replicirate ni da se javljate po Poslovniku nego da to činite u svojstvu predlagača kandidata za predsednika Narodne skupštine, između ostalog, rekli ste - vi imate svoje principe i politiku koju nemate nameru da menjate.
Rekli ste - ako neko govori o biračima da bi voleli da DSS navede jednog birača koji je 2000. godine glasao za Koštunicu, a da je mislio da će Koštunica 2004. godine biti u koaliciji sa SPS-om ili 2008. godine u koaliciji sa SRS-om i SPS-om, da su nama dobre one političke stranke koje žele saradnju sa nama, a ukoliko tu saradnju ne žele da nisu.
Jeste, moguće je da su postojali birači DSS 2000. godine koji nisu mogli da pretpostave da će biti potrebno da 2003. godine SPS podrži G17 plus i DSS u formiranju proevropske reformske vlade, jer nije bilo mogućnosti zbog prethodnog ponašanja, nedemokratskog ponašanja DS, koja je 46 poslanika izbacivala iz parlamenta, glasala iz inostranstva i pravila kojekakva čudesa u Skupštini Srbije, napraviti normalnu koaliciju tek tako posle izbora sa njima.
Tada smo rekli vama i danas vam na tome kažemo hvala, zato što je to pristojno i normalno ponašanje jedne parlamentarne stranke, u tom trenutku, kako smo mi primetili, uvidela da je potrebno premostiti problem u kome se Srbija nalazila formiranjem vlade. Naravno, ne možemo reći da su zli i naopaki oni koji tome nisu dali podršku. Imaju svoj program, svoje ideje, za njih su se zalagali u Skupštini.
Mi nikada nismo, kao što sam jutros rekao, vas hvalili, suze krokodilske lili i lamentirali nad tragedijama koje su pogodile obe političke stranke, kao što je učinjeno od strane Borisa Tadića, da bi se pridobilo biračko telo, makar njegov deo, za ovaj salto mortale koji vi izvodite.
Moguće je da političke prilike od 2000. do 2004. godine nalažu određenu promenu, moguće je i potrebno je da u ovoj Srbiji eliminišemo podele na političke stranke koje su nepodobne i one koje nisu za vođenje političkog života, za politički život u Srbiji. To je ono što nam je neophodno.
Ali, nemojte da zamenjujemo teze, nemojte to da radite. Vi ste imali predizbornu kampanju koju ste nosili sa vašim programom i u toj predizbornoj kampanji ste se zalagali za jedne principe, da bi posle mesec i po dana uleteli u nešto što nema veze sa tim. O tome je ovde reč. Nemojte zamenjivati teze.
Niko ne isključuje da posle osam godina SRS neće možda, štiteći neke principe koji tada budu bitni za državu, biti u koaliciji sa DS. Ne možete na osnovu toga graditi princip, odbraniti princip koji pokušavate sada da izgradite na naopak način. Ovde se radi o odbrani državnog interese, teritorijalnog integriteta države, od koga ste vi očigledno javno odustali, bez ijedne reči objašnjenja.
Kada mi govorimo za ovom govornicom, da ste time naneli štetu građanima Srbije, to je živa istina.
To što to vas boli, to što vama sada to smeta, pa hoćete veštim retoričkim akrobacijama da izađete iz problema u kojem ste se našli, to razumem i na neki način mi je žao, šta da radim.
Ali, ne možete nas lišiti mogućnosti da o tome govorimo, da objasnimo šta ste učinili onima koji gledaju ovaj prenos, pa, na kraju krajeva, neka oni sami sude sutradan. Ništa nije sporno od onoga što ste rekli, samo to nema nikakve veze sa onim što je govorila moja prethodnica Sandra Janković, niti ima ikakve veze ...
(Predsedavajući: Gospodine Aligrudiću, vreme.)
Ne smete mi računati citirani deo ...
(Predsedavajući: Jesam, računao sam.)
Upravo završavam. To je ono o čemu vi morate da vodite računa, a ne da zaobilazite temu kao kiša oko Kragujevca i da pričate ono što vas niko živ nije pitao. Hvala.