Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Aleksandar Vučić

Aleksandar Vučić

Srpska napredna stranka

Govori

Gospodine Duliću, nemam ništa protiv i prihvatam da me opomenete i ja ću završiti.
Ne volim kada to radite pod pritiskom nekoga iz nekih drugih poslaničkih grupa. Video sam ko je. Ne volim o damama nikada ništa loše da govorim, dame izuzetno poštujem i zato nisam hteo da izgovaram ime onoga ko to čini. Završiću, gospodine Duliću, i siguran sam da vam neće smetati, jer mislim da je ovo mnogo važnija tema od bilo koje druge.
U svemu tome sam hteo da vam pokažem na šta smo mi spali i do kojih mera idemo u tom licemerju. Sedam godina nas učite, ljudi, sedam godina nam pričate da najlepše na svetu što nam se dogodilo je bilo spaljivanje Skupštine, spaljivanje Televizije Srbije i petooktobarski puč. Sedam godina to slušamo.
Onda kada je neko iz vaših redova se drznuo da kaže nekoj od vaših televizija, biće, proći ćete isto kao ta Bastilja, znači bogougodno, blagorodno, baš onako kako ste vi govorili kada se to desilo, onda ste rekli da je to krivično delo terorizma. Kako to jednom bogougodno deluje i blagorodno, divno delo, a sa druge strane terorizam. Kako s jedne strane naši prijatelji, a sa druge strane nam otimaju Kosovo i Metohiju.
Nas interesuju odgovori na ključna pitanja za građane Srbije, gospodine Duliću. Znam da ljude interesuje kolike će im plate biti. Nećemo ih mi odrediti, jer je već uzak krug ljudi iz vlasti, ministri, već su odredili, budžet su za sebe napravili, za svoje potrebe, da se oni hvale, da oni mogu da otimaju, a građani od toga ništa neće da vide.
Pitam vas, gospodine Duliću, a šta ćemo mi sa našom Srbijom? Jednu Srbiju imamo, nemamo rezervnu otadžbinu. Šta će biti sa Kosovom i Metohijom? Hoćemo li i dalje da govorimo da nam je politika zadnjice važnija od politike otadžbine ili ne. Danas čujem izjave iz vaših redova, redova vaše stranke, da upravo ta ....
Gospodine Duliću, nemam ništa protiv. Samo da vam kažem, nikada nisam ovo činio. Znate da sam vrlo korektan prema svim kolegama poslanicima. Nikad nisam zloupotrebljavao ni ovaj sat, ni vreme, čak retko izlazim i za govornicu.
Ako vi ovo niste shvatili ili ako ste se našli pogođenim zato što sam baš vašu poslaničku grupu ili političku stranku pomenuo, žao mi je. Voleo bih da kao država damo ozbiljne odgovore. Voleo bih da gospodin Tadić ne izlazi sa svojim rešenjima, koja znače upravo ono najlošije za našu državu, što sam malopre rekao. Voleo bih da se ovde ustanovljava i utvrđuje ta politika, koju će da vode i Vlada i svi ostali državni organi.
Ako vi ne nalazite za shodno da Narodna skupština tim poslom treba da se bavi, nemam ništa protiv. Samo hoću da vam kažem, završavam sa tim, da mi drugu državu nemamo i da nema Srbije ako nema Kosova i Metohije. Srbija je Kosovo i Metohija. Kosovo i Metohija je Srbija. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, kao što znate, pregovaračka trojka, posebno dvojka onih koji predstavljaju SAD i EU, nastavljaju sa pritiscima na Srbiju, ali i na sve ostale članice međunarodne zajednice, sve države i sve organizacije, da nam otmu deo teritorije, da nam otmu Kosovo i Metohiju.

Na našu žalost, voleli bismo da možemo da se oslonimo i na mnoge druge zemlje i na mnoge druge organizacije. Srbija danas od velikih sila ima oslonac, pre svega, u Ruskoj Federaciji. Izašao sam za ovu govornicu zato što mislim da je važnije za stabilnost i budućnost Srbije i za budućnost naše dece i zamolio bih vas sve u Narodnoj skupštini da vidite na koji način formu da pronađemo, gospodine Duliću, da aklamacijom čestitamo predsedniku Vladimiru Vladimiroviču Putinu na jučerašnjoj pobedi na izborima i da ih zamolimo da poštuju međunarodno javno pravo, kao što su to do sada činili, i da ih zamolimo da pomažu Srbiji kao što su i do sada činili.

Hoću samo da vam ukažem na nekoliko važnih stvari. Čujem nekakav žamor sa leve strane, ne znam zbog čega, zato što sam siguran da se svi časni i normalni ljudi u Srbiji raduju toj pobedi. Ne zbog toga što vole ovu ili onu ličnost, već zbog toga što vide neuporedivo bolju budućnost i pravo na budućnost i srpskog naroda i pravo na očuvanje ili borbu za slobodu budućnosti srpskog naroda i srpske države. Istovremeno, čestitao bih ulazak u parlament i svim ostalim partijama – Komunističkoj partiji, Liberalno-demokratskoj partiji i partiji gospodina Mironova.

Kao što vidite, za one koji su podržavali antirusku politiku, mesta u ruskom parlamentu nema jer im ruski narod mesto nije dao. Ni Jabloko, ni Njemcov, ni svi drugi nisu dobili više od 2%, a koliko ih ima u srpskim medijima, rekao bi neko da imaju 82% podrške. Sasvim svejedno. Po analogiji, kada već o tome govorite, molim vas da o ovome razmislite, gospodine predsedniče, i da se o tome izjasnimo glasanjem i mislim da će to sa oduševljenjem prihvatiti srpski parlament, takvu vrstu čestitke predsedniku Putinu.

Dakle, moram da vas podsetim da je Rusija krenula nabolje i celom ruskom narodu je krenulo dobro kada su se otarasili jednog Borisa. I za nas je vreme da Boris postane politička prošlost, a onda i da srpski Putin Tomislav Nikolić pobedi na predsedničkim izborima i Srbiji će krenuti kao i Rusiji.

Hvala vam najlepše.
Dame i gospodo narodni poslanici,  mislim da je zaista u većini gospodin Dačić u pravu. Jedino ovaj Marko Orešković ne znam po čemu je zadužio srpski narod, ne znam da je učestvovao u oslobađanju Beograda, ne znam da je igde ijednog Srbina odbranio. Znamo neke vrlo loše, uglavnom antisrpske, ideje koje je baštinio, ali ne bih sad da raspravljam o tome.
Ono što jeste zanimljivo, ja bih pridodao ovom spisku, ovoj antifašističkoj vlasti, kako se predstavlja, nasmejaće se ljudi neki ovde, iako je prilično žalosno ovo što ću reći. Recimo, Ulica Jelene Ćetković je promenila ime, verovali ili ne, odnosno čudesna gradska vlast, demokratska gradska vlast, promenila je ime Ulice Jelene Ćetković u Ulicu lipa. Što da bude Ulica Jelene Ćetković kad je Ulica lipa?
Vi ste čoveka Žarka Marinovića, koji je 1936. godine ubijen − ubili ga žandari − proglasili za komunistu i rekli da je on po ideološkom principu dobio ulicu, i takođe oduzeli tu ulicu. Nema ulica maršala Tolbuhina, generala Ždanova, nikoga od onih koji su najzaslužniji što mi danas živimo u slobodnom gradu, ne računajući ovu delimičnu okupaciju koju sprovode neke zapadne sile, uz podršku vas koji im u tome služite.
Dobro bi bilo, te lipe su divne tu na Zvezdari, zaista divne, ali pokušajte da budete malo originalniji i da te ideološke komisije koje menjaju ulice vode računa da ljudima koji su zaista bili narodni heroji, koji su se borili za slobodu ovog naroda, ne otimate pravo na, rekao bih, život u sećanjima naše dece i onih koji treba da uče na njihovim primerima.
Izašao sam i zbog jednog konkretnog problema. Naime, želim da vas upozorim da je danas deseti dan kako direktor Beogradskog zoološkog vrta Vuk Bojović štrajkuje glađu. Deseti dan kako nema nikakvih razgovora o tome kako da se reši problem u samom vrtu i kako da se pomogne, te da gospodin Bojović završi štrajk glađu.
U ime SRS juče sam otišao da ga posetim i nisam želeo ništa da zloupotrebljavam, kao što ste mogli kroz štampu da vidite, u političke svrhe.
Moj jedini savet njemu je bio da pokuša da nađe zajednički jezik sa gradskim vlastima, da pokuša da se dogovori, zato što ni u čijem interesu nije da dočekamo bilo kakvu tragediju, a još manje je u interesu našeg grada da izgubimo zoološki vrt, da izgubimo jedno od znamenja ne samo Beograda već cele Srbije.
Očigledno je da tu postoje neki nerazumni ljudi u gradskoj upravi i ne želim da sad govorim o tome da li i kakvi izbori treba da se održavaju ili ne, šta bi sve trebalo da se događa.
Samo vas molim za malo razuma, molim vas da znate da je pitanje kad i koliko ljudi zaista mogu da izdrže ukoliko štrajkuju glađu − gospodin Bojović štrajkuje glađu, značajno je već oslabio − da povedete računa o tome jer to bi bilo veoma loše i za Beograd i za Srbiju da imamo, rekao bih, nesrećan, loš ili tragičan ishod svega što se zbiva zbog neodgovornosti predstavnika gradskih vlasti u Beogradu.
Još jedanput vas, uz zahvalnost na pažnji, pozivam da povedete računa o onim elementarnim interesima građana naše zemlje.
Neću ovoga puta da govorim o kampanjama koje svakoga dana vodite protiv onih koji jesu za slobodu ove zemlje, protiv onih koji su uvek bili na strani antifašista, nekada, ali koji su danas na ovoj strani, što je mnogo važnije, pošto ne mislim da možemo da živimo samo na slavi onih koji su se borili za ovu zemlju pre 60 i 70 godina, ili pre 90 godina, već nešto mi treba da uradimo, da gledate da ne narušavamo to.
Nije nam najveća vrednost ni Solana ni Oli Ren. Najveća vrednost su nam naša deca, naši gradovi, naša sela, naša Srbija, to je ono što moramo da čuvamo, a tu nam je potrebna i vaša pomoć.
Dame i gospodo narodni poslanici, prvi put moram delimično da se složim sa gospodinom Halimijem. Nije mi jasno zašto studenti iz Prištine, koji su građani ove zemlje − je l' tako, gospodine Halimi −  i biće uvek − je l' tako, gospodine Halimi, tako sam razumeo vašu diskusiju − dakle, drago mi je da je gospodin Halimi konačno javno rekao sa ove govornice da su studenti Prištinskog univerziteta građani Republike Srbije, da će biti građani Republike Srbije, a ove sitnice oko kredita, studentskih fondova itd., to ćemo odmah da rešimo, gospodine Halimi.
Odmah ćemo to da rešimo. Važna je vaša volja i volja studenata u Prištini da žive u ovoj zemlji. Mislim da je ovo veoma značajna izjava gospodina Halimija. Ona je zaslužila da bude pozdravljena aplauzom. To je bilo izvanredno, gospodine Halimi!
Ovo je prvi put da ste vi jasno i glasno sa skupštinske govornice, za razliku od predstavnika nekih srpskih stranaka, rekli da je Priština Srbija i vi morate da dobijete sva prava.
Svi studenti iz Prištine, bez obzira na njihovu nacionalnost, bilo da su Albanci, u većini slučajeva, pretpostavljam, bilo da su Srbi ili pripadnici nekih drugih nacionalnih grupa, nacionalnih zajednica i etničkih grupa, moraju da imaju sva prava iz republičkog budžeta koja imaju i studenti Beograda, Niškog univerziteta, Kragujevačkog, Novosadskog itd.
Veoma sam vam zahvalan, gospodine Halimi, na ovome. Samo bih još jednom da vas pitam da izađete, eventualno da nam potvrdite sa sigurnošću, da obradujete sve građane ove zemlje, da obradujete sve svoje birače i da kažete: ja ću sa vama, drage moje kolege narodni poslanici, uvek da se borim za očuvanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta Republike Srbije.
Izašao sam zbog nečeg drugog, dame i gospodo.
Izašao sam zbog toga što poslednjih dana primećujem u medijima jedno neverovatno izjednačavanje nemogućih stvari i ponovo pravljenje priče o srpskom narodu u kojoj Kosovo i Metohija nisu važni, a važno je da ispunjava nekakve svoje, tobože, obaveze prema Haškom tribunalu iz nama nepoznatog razloga.
I da ne znamo o čemu je reč, te se svi naši državni zvaničnici bave Haškim tribunalom, a − oprostite, Vaša ekselencijo ambasadore Republike Kube, što to moram da govorim u vašem prisustvu − drznuo se predstavnik OEBS-a gospodin Urstad da staje u zaštitu... ne da staje u zaštitu, već da ide u progon onih koji su na legitiman i legalan način kritikovali tužioca za ratne zločine, njegovog portparola i ostale koji na protivpravan način obavljaju svoj posao.
Uzgred, to je onaj tužilac koji je rekao: morate da razumete Hrvate što su ljuti zbog puštanja na slobodu Radića itd. − jer on valjda zna da je Radić ubica i zločinac, on to zna bolje čak i od Haškog tribunala.
Mali je Haški tribunal kakav bi zlikovac bio Vukčević ovde, na koliko bi ih on godina osudio. A, ako vi kažete dve reči protiv takvog čoveka, tu se pojavljuje njihov tata, capo di tutti i capi, neki Urstad, da nam čita lekcije. Moram da vam kažem: nisam od onih koji vole da slušaju lekcije.
Sa ambasadorima kada razgovaram, predstavljajući nekada svoju stranku, nekada svoju zemlju, u zavisnosti od toga na kom nivou i na koji način razgovaram s njima, razgovaram kao predstavnik ovog naroda i ove zemlje.
Rezervnu otadžbinu nemamo. I ne pada mi na pamet da mi oni određuju i da nam oni naređuju kako mi, šta i na koji način smemo da govorimo, pa nam se mešaju u to hoće li da bude televizijski prenos skupštine ili ne. Pa, o tome odlučuju narodni poslanici, građani Srbije o tome odlučuju, a ne Urstad ili ne znam ko već.
Samo još sekund, gospodine Mrkonjiću.
Dakle, dame i gospodo, dragi prijatelji, samo vas molim da ne dozvolite da nas ponižavaju toliko da više ne znate ni šta ni kako da uradite. Da ne razumete šta ste bogu zgrešili, da ne razumete da će, u trenutku dok vam oni govore, da nam otimaju Kosovo i Metohiju, da nam uništavaju i razaraju Srbiju. Soli nam pamet Oli Ren i kaže: Srbija je kao loš student, koji valjda dan pred ispit uzme knjigu pa počne da uči.
Hvala narodu i građanima Srbije koji to mogu da trpe, gospodine Mrkonjiću.
Završavam u jednoj rečenici. Je l' ima neko ko će da mu kaže: nismo mi tvoja deca, nismo mi tvoji đaci; mi imamo svoju zemlju i to kaži tamo u Finskoj, kaži na bilo kom drugom mestu; mi nećemo da se sukobljavamo s tobom; mi nećemo ništa da imamo protiv vas, ali, ljudi, mi hoćemo da budemo samo svoji na svome i da odlučujemo o budućnosti naše dece i ništa više. Neka to neko uradi u ovoj zemlji!
Dame i gospodo narodni poslanici, Vaša ekselencijo, poštovani građani Srbije, SRS je, kada je pravila prvi Predlog deklaracije Narodne skupštine o neophodnosti okončanja sankcija i izolacije Republike Kube, pod nešto izmenjenim nazivom, u kojem se direktno osuđuje blokada koju sprovode SAD, imala u vidu nekoliko razloga zbog kojih je taj predlog podnosila.
Naravno, zamenik predsednika SRS-a, šef poslaničke grupe gospodin Nikolić, ali i ostali čelnici SRS-a, u svojoj korespondenciji sa Njegovom ekselencijom ambasadorom Republike Kube više puta su razmenjivali mišljenja i političke stavove i o položaju Kube i o položaju Srbije.
Zbog pokušaja pojedinih medija u Srbiji danas − posebno želim da izrazim zadovoljstvo što se to nije dogodilo u Narodnoj skupštini Republike Srbije − da sve ovo na neki način ismeju ili da predstave pomalo neozbiljnim, neodgovornim (a odgovorni su samo oni koji bi podilazili onima koji otimaju teritoriju naše zemlje), moram da ukažem na sledeće činjenice.
Naime, Republika Kuba je uvek bila prijateljski nastrojena prema srpskom narodu, prema Srbiji, prema našoj nekadašnjoj državi SFRJ, a kasnije i SRJ. Nikada nije prihvatala sankcije protiv naše otadžbine. Uvek je osuđivala agresiju i bilo kakve pokušaje okupacije dela naše teritorije. To je zemlja sa kojom, možemo da kažemo, imamo najbolje moguće odnose.
Uvek je moguće da ti odnosi budu bolji. Uvek je moguće da ih razvijamo jače, da u ekonomskom smislu ta saradnja bude još izraženija. Ali, sasvim je sigurno da Srbija u Kubi ima iskrenog i pravog prijatelja. A, uveren sam, i vidim danas po raspoloženju narodnih poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srbije, da ćemo i mi ovde potvrditi da Kuba ima iskrenog i odanog prijatelja u Republici Srbiji i srpskom narodu u celini.
Ovim ukazujemo na nekoliko stvari. Najpre, da vas podsetim na ono što smo svi zaboravili − oprostiće mi Njegova ekselencija što ću upotrebiti sintagmu koju već duže vreme koristim − neki politički predstavnici i njihove medijske strukture su, sprovodeći "politiku zadnjice" (važni smo samo mi i naš džep, i ništa više na kugli zemaljskoj), zaboravili na sve muke i patnje ostalih ljudi.
Danas, u situaciji kad nama otimaju Kosovo i Metohiju, kada znamo šta je to kada vas neko suoči sa ekonomskom blokadom i ekonomskim sankcijama jer smo mi, kao država, bili predmet najtežih mogućih sankcija, objekat nad kojim su se iživljavali sprovodeći najgore moguće sankcije samo zato što smo želeli da čuvamo svoju slobodu i da budemo svoj na svome − znamo kako je narodu na Kubi.
Zbog toga imamo obavezu da pokažemo solidarnost, bar malo altruizma sa tim ljudima, koji nisu nikome ništa zgrešili, nikoga nisu napali, ni na jednu zemlju nisu izvršili agresiju, nikome ništa nažao nisu učinili.
Krivi su. Njihova jedina krivica je u tome što žele da budu svoji na svome, da imaju svoju otadžbinu, da sami odlučuju o svojoj budućnosti.
I što žele da imaju svoju Kubu za svoj kubanski narod, a ne da to postane prćija njima bliskih suseda (u geografskom smislu, naravno). To je njihova krivica.
Potrudio sam se i pripremio materijale kojima bih vam ukazao na koji način su ugrožena elementarna ljudska prava građana Kube. Znam da će neki reći: šta to nas danas interesuje kad i mi imamo mnogo problema?
Ako bismo uspeli da čuvamo slobodu i svoju zemlju onako kako to čini kubanski narod, vođen svojim predsednikom Fidelom Kastrom, sasvim sam siguran, Srbija danas ne bi morala da brine o okupaciji delova svoje teritorije.
Naime, po tzv. pravilima, po onome što Amerikanci nazivaju Cuban assets control regulations, oni su kubanskom narodu i kubanskoj državi zabranili gotovo sve. Niti šta mogu da uvezu, niti šta da izvezu. Ko je pogođen time? Pre svega deca, starci, nejač. Samo zahvaljujući zaista izvanredno organizovanom zdravstvenom sistemu na Kubi − u svakom slučaju, jedan je od najpravičnijih u svetu − njihova deca i nejač mogu da prežive.
I pored zabrane uvoza i izvoza svih mogućih sirovina i najvažnijih lekova, Kuba je i danas najpoznatija zemlja. Sve su pokušavali da joj otmu (od originalnog ruma, cigara, šećera, svega drugog), pa nisu uspeli.
Dakle, uz sve to što su im radili, oni su samo tražili podršku zemalja u svetu da budu svoj na svome i ništa više. Oni su u toku ove 44 godine pokazali da je to moguće. Naravno da im nije bilo lako.
Pojaviće se ovde, sasvim sam uveren u to pošto sam video nečije amandmane, naši politički protivnici koji će reći: ne, to je zbog Kastra, zato što je Kastro loš. A Buš je mnogo dobar. Ne znam kakve veze ima Buš sa Havanom jer Kastro njemu nije dirao ni u Vašington, ni u Njujork, ni u Los Anđeles, ni u bilo koje drugo mesto.
Pa ćete da nam objasnite da je to zato što je Kastro valjda nedemokrata. A Buš je veliki demokrata pa je, tako demokratski, njegov prethodnik Klinton razarao Srbiju, pa on tako razara Irak, Avganistan, Iran, koju god hoće zemlju na svetu.
Nemam ništa protiv da izađete i kažete: oni su najjači na svetu. Mogu da kažem: dobro, najjači su na svetu. Ali, ne mogu da se saglasim sa tim da su oni najispravniji.
Jer, oni koji su ubili Milicu Rakić i malu Sanju u Varvarinu ubijaju i decu na Kubi, ma kako da se ona zovu. Ja nisam ekspert da bih mogao na španskom da izgovaram ta imena, ali, u svakom slučaju, moramo da pokažemo da mislimo isto kao i oni kojima su ubili na desetine i stotine Milica i Sanja samo zato što su želele da žive u svojoj zemlji i da imaju pravo da biraju svoju vlast.
Mislim da je ova naša današnja deklaracija veoma značajna. Nikada do sada, čini mi se, nismo uspeli, i ovo je možda prvi put da pronađemo nekakvu vrstu generalne saglasnosti oko toga šta jeste dobro, a šta svakako nije. Ne postoji, čini mi se, normalan čovek − ovde je reč o tome da li je neko normalan ili ne, a ne o tome ko kakvu politiku podržava − koji bi rekao: u redu je to što rade Kubi. To dokazuje činjenica da je ovakav tip deklaracije već usvojen u 150 zemalja sveta, onim koje razmišljaju da treba da postoje kao države.
Predstavnici nekih političkih stranaka, za koje sam čuo da se hvale, nekome drže lekcije koje biznismene smeju ili ne smeju da pominju. Voleo bih da ti izađu i ponovo kažu kog to biznismena ne smemo da pomenemo. A onda ću ja njima da pomenem biznismene, političare i njihove finansijere koje ne da ne smeju da pomenu, nego ne smeju da pomisle da izgovore njihovo ime zato što sve rade za njihov račun i u njihovo ime: od Tačija, Čekua, do nekoliko drugih biznismena ovde iz energetske i raznih drugih mafija. A sve one koje vi pominjete, lično pominjem svakog dana, pa zaključno sa Miroslavom Miškovićem ili ne znam ni ja kojim već.
Ovo sam ubacio u priču, poštovani narodni poslanici, zato što ovde imamo neke amandmane koje su nam doneli. (Ne, oni koriste te kubanske cigare, to je tačno; ja zaista ne pušim pa ništa o tome ne mogu da vam kažem, da budem iskren.) Njima i dalje smeta Kuba, ali ne zato što im smeta Kuba, ne ni zato što im smeta Fidel Kastro, njima smeta svako ko voli slobodu. Njima smeta svako ko bi da bude svoj na svome, svako ko nema svog Tačija, Čekua, ili svog Viznera, ili nekog drugog Amerikanca da ga lupa po glavi i da mu naređuje kako da se ponaša.
Izvinite, prihvatamo, naš je greh taj da nećemo da imamo ni Olija Rena, ni Solanu, ni Viznera, ni Buša, ni bilo koga drugog da odlučuje o budućnosti srpske dece, o budućnosti građana Srbije. Mi mislimo da je to stvar građana ove zemlje a ne njihova stvar, i to se u našim glavama nikada neće promeniti.
Ako je to taj strašni greh, evo, prihvatamo, preuzimamo ga na sebe. To je krivica i onih protiv kojih su neki ovde pisali amandmane. Neki kao da ne razumeju šta znači suverenost jedne zemlje. Sada ću da čujem iz tzv. ljudskih prava tzv. četvrte generacije, za koja pojedini pravnici, kad analiziraju, žele da kažu da su ona na izvestan način ukinula suverenitet i teritorijalni integritet pojedinih zemalja u savremenom svetu, da sad otprilike to više ne postoji kao kategorija i ne treba više ni da govorite o suverenitetu.
Nemam ništa protiv ako ta teorija pobedi u svetu. Ako vi mislite da je u redu da postoji samo globalno selo Amerika i njeni zaseoci, možda vi pobedite jednog dana, možda okupirate sve zemlje sveta. Nadam se da u tome nećete uspeti.
Ali, dok to nije tako, dok mi postojimo kao Srbija, kao mala tačka na zemljinoj kugli, dok postoji Rusija, dok postoji Kuba, dok postoji gotovo čitava Latinska Amerika, ne računajući Kolumbiju – zamislite, baš slučajno u Kolumbiji Amerikanci imaju najjače uporište u Latinskoj Americi, pitajte se zašto; ali ni tamo ne zbog naroda, i tamo je uvek klackalica i narod je protiv proameričkog režima, ali na neki način uspevaju da vladaju – taj otpor, koji se širi svetom od predsednika Putina, pa sve do Latinske Amerike, i predsednika Čavesa, i predsednika Kastra i svih drugih , nezaustavljiv je.
Neće ljudi više da trpe vašu tiraniju. Kao što neće da trpe američku tiraniju širom sveta, tako neće da trpe ni da nam američke sluge ovde sole pamet i drže moralne lekcije. Oni koji su primili pare od Tačija − da nam sole pamet ovde: kako i na koji način, s kojim biznismenom smemo, možemo ili ne možemo da sarađujemo?!
Dame i gospodo narodni poslanici, mi smo prihvatili određene kompromise u dogovoru sa ostalim poslaničkim grupama, i DSS i DS i G17 plus. Zahvalni smo svim ljudima iz stranaka koje su pokazale razum da ovakav jedan akt usvojimo. Zbog toga što će tu poruku slobodarske Srbije u svet preneti i Njegova ekselencija kubanski ambasador. I što će se Srbija po dobrom čuti u svetu, a ne samo po onome kako mora da ispunjava nečije protivpravne zahteve i kako mora da bude na ivici sramote.
Dakle, samo sam strašno zainteresovan: odakle, ljudi, nekome pravo da se zalaže za demokratizaciju Republike Kube? Ona kao nije demokratska, a vi jeste demokrate? Hašim Tači, Agim Čeku i Čeda Jovanović jesu demokrate, a Fidel Kastro nije demokrata? Pa, nije Fidel Kastro sarađivao sa najvećim mafijašima i kriminalcima u ovoj zemlji. Nije Fidel Kastro krao ovde po Srbiji, nego vi. Nije on pljačkao Kubu, nego ste vi pljačkali Srbiju. Sada se našli oni da drže predavanje Fidelu Kastru o demokratizaciji.
Mi se ne usuđujemo da onima koji ubijaju decu širom sveta držimo predavanje o demokratizaciji njihove zemlje, nego kažemo: mi smo protiv nasilja, protiv agresije, protiv međunarodnopravnih akata koje donosite ili dela u međunarodnom javnom pravu koje su suprotne elementarnim normama te grane prava. Ne ulazimo u unutrašnja pitanja tih zemalja, da li nam se njihov režim sviđa ili ne.
Malo je nekima što bi hteli da odvajaju 15% teritorije Srbije, da posebno rade na rasparčavanju naše zemlje, nego bi još da se mešaju u pitanje demokratizacije drugih suverenih zemalja. Zamislite te intelektualne gromade da odu na Kubu i da im drže predavanja o demokratizaciji. Otišao Čedomir Jovanović na Kubu da im kaže kako treba da se demokratizuju. Nama možda dođe smešno, ali se oni ne bi smejali. Plakali bi ljudi od muke, šta su dočekali.
Znate, svuda na svetu su postojale snage koje su podržavale okupatora zato što je jak, moćan, snažan. Uvek je to tako bilo. I svuda na svetu su postojale slobodarske snage i one zemlje koje su štitile najveću vrednost koju savremeno čovečanstvo poznaje.
Ta najveća vrednost, koju je još Gaj II u starom Rimu iskazao, jeste sloboda. On je rekao: sloboda je od svih stvari najpreča, ni sa čim je ne možete porediti i osnovna karakteristika svakog čoveka jeste žeđ za slobodom, glad za slobodom.
Zato ponekad i ovako naglašeno reagujemo, zato se ponekad to nekome možda i ne dopada − zato što žudimo za slobodom. Zato što je želimo baš onako kako je žele i kako su je sebi ostvarili građani Kube. Koji samo žele da ukažu na one koji ih muče, progone, koji im uvode ekonomske sankcije i blokade.
Moram da kažem sa posebnim ponosom, govorim u ime poslaničke grupe SRS, da smo danas učinili jednu malu, neveliku, ali rekao bih dobru stvar za našu zemlju i za čovečanstvo u celini.
Oprostite, Vaša ekselencijo, ako sam u svom izlaganju koristio neke izraze koji ne priliče diplomatskom jeziku. Govorio sam iz srca.
Mislim ono što misli većina građana Republike Srbije, ono što, uveren sam, misle svi poslanici SRS-a. Siguran sam da ćete u dubini duše i vi znati da sam sve što sam izgovorio, govorio istinito.
Uveren sam u to da će sloboda pobediti tiraniju i da će oni ljudi, koji slobodu cene i vole više od svega, uvek umeti i uspeti da se izbore protiv okupatora. Živelo prijateljstvo Srbije i Kube! Hvala vam najlepše.
Dame i gospodo narodni poslanici, pokušaću iz dva ugla da analiziram ono što je gospođa Mićić ovde rekla, izvinjavajući Vam se, Vaša ekselencijo, što morate da prisustvujete i ovakvim nastupima, ali to je Narodna skupština Republike Srbije, sa različitim mišljenjima i stavovima.
Naime, gospođa Mićić je pokazala elementarno pravničko neznanje. Dakle, pokušala je da nam drži ovde lekcije, mi smo ćutali i slušali je. Sad moram da zaštitim ovu skupštinsku većinu na čiju inicijativu je taj amandman prihvatila i SRS da bismo sa što većim brojem poslanika usvojili ovu deklaraciju.
Gospođo Mićić, vas izuzetno poštujem, ali vi o pravu ne znate ama baš ništa. O formalno-pravnom delu nemate pojma. Dakle, gospođo Mićić, ovde nema nikakvih članova, ovde ima tačaka. To je razlika, gospođo Mićić, dramatična razlika.
Gospođo Mićić, podnosili ste amandmane u kojima menjate sadržaj deklaracije. Kažete da Skupština nije nadležna. Pa, ako nije nadležna, onda ide amandman: ''Briše se'', a ne da dopunjavate na neki drugi način. Vi pojma nemate šta pričate. Vi blage veze nemate šta govorite sa skupštinske govornice.
(Nikada Narodnu skupštinu Republike Srbije neću da poredim sa pijankama u Moroviću, te molim i ostale narodne poslanike da to ne čine.)
Kažete da smo mi uveli sankcije Republici Sloveniji. Nismo nikada. Oni su nam samo ubili decu. I to nije samo nego je mnogo. Nenaoružanu, bez municije. I nikada za to nisu odgovarali. Nikakve sankcije Sloveniji, kao zemlji, nismo uvodili.
Vaša sprdnja na račun sopstvene države najviše govori o vama, i mnogo više o vama nego o nekadašnjem režimu koji kritikujete.
Kažete: dinastija Kastro, je l' tako? A vama prijateljska dinastija u Saudijskoj Arabiji, pošto taj režim najviše volite, i vi i vaši poslodavci? A o dinastiji Buš da ne pričamo. Kakve biste vi dinastije ovde uvodili?
Saudijska Arabija i ustav. Šta će njima ustav, šta će Nataši Mićić ustav? Ona raspisuje vanredno stanje, hapsi 12.000 ljudi, umire od smeha posle toga što je podneto samo 60 krivičnih prijava protiv 12.000 ljudi. Kakve to veze ima sa ustavom? Tako ni u Saudijskoj Arabiji nema ustava, ni pisanog ni nepisanog. To je jedinstveni slučaj u svetu gde ne postoji ni nepisani ustav.
Postoje zemlje koje imaju tzv. nepisani ustav. Npr. Engleska, gde opet postoji dinastija koju mnogo volite jer vam i oni daju pare. Samo vam izgleda slobodarske dinastije smetaju. Pa biste i tamo da menjate tehničke norme kao što biste i ovde. Pa ne znate razliku između članova i tačaka. Pa ne znate kako se podnose amandmani. Pa nama da držite predavanja.
Da vas vrate u prvi razred srednje škole, a ne na prvu godinu fakulteta, pa da naučite nešto.
Završavam gospodine Džudževiću, zahvaljujem se na vašem strpljenju.
Iz poštovanja prema ljudima iz drugih poslaničkih grupa koji su podržali tekst ove deklaracije, neću dubinski i do kraja ideološki da ulazim u ovaj problem. Ali, da li vi to nama savetujete da moramo, valjda, da budemo najveći prijatelji, inače ćemo svi da imamo tehničke probleme, kako rekoste, ukoliko ne podržavamo SAD u otimačini Kosova i Metohije?
Je l' se vi to hvalite da želite da nam otmete Kosovo i Metohiju kao SAD ili, recimo, Italija (juče smo čuli Masima Dalemu) ili neke druge zemlje Evropske unije? Je l' vi to želite da nam kažete da se ne razlikujete od njih?
Pa, vi kršite Ustav, gospođo Mićić. Vaša stranka onda na najbrutalniji način napada ustavni poredak ove zemlje. Kako sme bilo ko od policije ili od nadležnih državnih organa ove zemlje da pita nekog na ulici gde mu je lična karta ili da ga hapsi zato što je ukrao nekome 100 evra, a vi, koji se zalažete za otimačinu, pljačku i otimanje dela teritorije, ne odgovarate za to?
Ne može to, gospođo Mićić. Moraju da se poštuju zakoni i Ustav ove zemlje. Svi da vam se dopadnu ili ne, moram da vas uputim na to da svi građani moraju da budu jednaki pred zakonom, a i sve političke stranke jednake i u parlamentu ali i pred Ustavom i zakonom. Ne može vaša stranka i ne možete vi lično, niti bilo ko drugi ko se zalaže za cepanje teritorije Republike Srbije, ko se zalaže za poštovanje okupacije dela teritorije naše zemlje i pruža podršku Americi, Tačiju, Čekuu i zemljama Evropske unije koje žele da nam otmu Kosovo i Metohiju, da prođe tek tako.
Postoje zakoni i Ustav u ovoj zemlji, gospođo Mićić. Ne znam kakvi su to pravnici pisali. Ne znam kakvi smo mi, možda smo najgori na svetu. Ali, za vas ovde su svi doktori nauka, a u pravo se razumeju stotinu puta bolje, što ste malopre dokazali na najbolji način.
Dame i gospodo narodni poslanici, Vaša ekselencijo, oprostite, molim vas.
Ovim putem se posebno izvinjavam, ali posebno vas molim, i izvinite gospodine Džudževiću što koristim ovaj sveti dom da se izvinim meksičkom ambasadoru i meksičkom narodu što smo ga kaznili sa onakvim ambasadorom kakva je Vesna Pešić. Meksički narod to nije zaslužio. On je zaslužio da srpski narod pošalje pravog predstavnika kako bi bio predstavljen na najbolji način.
Gospođo Pešić, niste vi bili najveća kazna za Meksikance. Vi ste bili najveća kazna za srpski narod jer ste naš narod predstavljali u Meksiku, i to ne od juče, već mnogo dugo.
Mi, uvaženi gospodine (ne znam vam ime, nemojte da se ljutite, ne želim da vas uvredim), ne vodimo antiameričku politiku. Mi vodimo srpsku politiku. Sami je određujemo uz pomoć građana Srbije i sami je vodimo.
Gospodin ambasador Republike Kube je predstavnik jedne prijateljske zemlje i nikada nije ni pokušao da nam izdaje naloge (čovek je prisutan, pa vam to otvoreno u lice govorim), nego je uvek dolazio da prijateljski razgovara.
Nemojte autoprojekcijom da dolazite do pogrešnih zaključaka. Ono što se vama dešava, nama se ne dešava. Ono kad vas pozovu telefonom, pa vam narede koga morate da napadate, šta smete a šta ne smete da kažete − to se nama nikada nije dogodilo i neće nam se dogoditi. Zato što mi slušamo građane Srbije, vodimo politiku srpsku i imamo program SRS-a. To je ono čime se rukovodimo.
Moram da kažem još jednu stvar oko međunarodne politike. Verovatno bi se i danas nešto promenilo da su neki od vaših prijatelja, a neprijatelja Srbije, na strani našeg naroda i naše države. Dovoljno je da kažu da je Kosovo i Metohija deo Srbije i siguran sam da bi mnogi od nas počeli da menjaju mišljenje o njihovoj politici. Siguran sam da bismo počeli da govorimo: pa dobro, možda smo i mi negde nešto pogrešili, i da analiziramo sve to i da vidimo šta je to što možemo da ispravimo.
Mi to nismo dočekali. Od vaših prijatelja smo dočekali bombe i da nam otimaju Kosovo i Metohiju.
Na kraju krajeva, nemojte da vam se problem sa Republikom Kubom, problem jedne slobodarske zemlje, u srpskom parlamentu za jednu poslaničku grupu, svede na to da su oni možda najveći proizvođači ruma u svetu, ali im je krivica u tome što ne proizvode baš najbolje pivo iz Morovića ili iz nekih drugih mesta.
Dame i gospodo narodni poslanici, ne znam kako se neki prepoznaju. Ja nijednog trenutka nisam izgovorio reč "izdajnici" ili nešto slično. Samo sam se izvinjavao i meksičkom i srpskom narodu.
Reći ću vam šta je to. To vam je jedna politička matrica. Svaki put kad im odgovara − aha, to ovi opet: patriote, izdajnici ili ne znam šta. To sami izmisle, sami pričaju o tome. Nijednog trenutka (treba da uzmete stenogram) danas o tome nisam govorio. To je lepa tema, možemo i o tome, ali danas nisam pomenuo ništa od svega toga. Apsolutno ništa.
Drago mi je da je gospođa Mićić konačno ustanovila razliku između članova i tačaka. To je veoma važna stvar i to je objektivno vidan napredak. Značiće, siguran sam, i njoj u budućem radu u Narodnoj skupštini Republike Srbije i sasvim sam uveren da će ostali poslanici to pozdraviti.
Još jedanput: mi nemamo nikakvu antizapadnu, antisevernu, antijužnu ili antiistočnu politiku. Mi samo nemamo politiku podilaženja okupatoru, već imamo politiku interesa srpskog naroda i jedino se interesom srpskog naroda rukovodimo. I to je politika SRS-a.
Ako vi mislite da je politika u kojoj ćete da se sprdate sa sopstvenom zemljom i da kažete: uplašila nas se Amerika... Nismo mi ni mislili da plašimo Ameriku.
Nismo mi mislili nikoga da plašimo, gospođo Mićić, samo smo mislili da pokažemo da, kao normalni ljudi, želimo da se saglasimo sa željom jednog običnog naroda jedne normalne zemlje da samo budu svoji na svome. I ništa više.
Inače, mi se preplašimo vas kad vidimo, toliko moćnih i jakih, koje srpski narod u tolikoj meri podržava da nikada niste sigurni koliko je miliona evra potrebno da biste prešli cenzus, a koliko da budete ispod cenzusa, i ništa više od svega toga.
Samo nemojte da smetnete s uma jednu stvar: da ova rezolucija nije pitanje ko je za Ameriku a ko je protiv Amerike. Iako nemam ništa protiv da se o tome izjašnjavamo, ni najmanje. Posebno kad nam Amerika otima Kosovo i Metohiju, posebno kad nam vaši prijatelji otimaju našu zemlju, posebno kad nam to rade oni koji su ubijali našu decu i posebno kad podržavaju najgore u Srbiji. A najgori u Srbiji ste vi, vi koji isključivo sa njihovim nalozima dolazite ne samo u Narodnu skupštinu Republike Srbije već i na političku scenu ove zemlje, koji uvek razmišljate za njihov račun i u njihovu korist, a srpskom narodu nije naročito ni važno.
Samo će to sve da se kaže: srpski narode, građani Srbije, to je najbolje za vas. A zašto je to najbolje za nas? To je najbolje za nas zato što će veliki tata da nas pomiluje po glavi, više neće da nas bije motkama kao što nas je tukao do juče.
Gospođo Mićić, mi ne prihvatamo činjenicu da je najbolje biti uz Amerikance zato što nas boli po glavi njihova motka. Smatramo da je najbolja ona politika koja srpskom narodu može da donese slobodu, koja srpskom narodu može da donese prosperitet i koja će srpski narod i u Meksiku i na svakom drugom mestu u svetu da predstavlja na što bolji način.
Žao mi je što izlazite napolje, žao mi što ne želite da čujete, imao sam i jednu duhovitost oko "Đaka petaka" i TV Foks i ovog njihovog kviza, pretpostavljam da to gledate. Ne vredi sada da vam to govorim. Moja poruka je da mi moramo danas da se borimo za slobodu svake zemlje na svetu jer ćemo već od 10. decembra morati na svim forumima sveta da se borimo za slobodu Srbije i opstanak Kosova i Metohije unutar naših granica. A mi samo Srbiju imamo, rezervnu otadžbinu nemamo.
Dame i gospodo narodni poslanici, član 104. Poslovnika o radu Narodne skupštine.
Dakle, nekoliko nedelja traje užasna kampanja koja se vodi i protiv SRS i protiv njenih predstavnika, kampanja protiv celokupnog srpskog naroda, u pojedinim medijima. Kao što reče malopre gospodin Nikolić, ne smeta nam kada je ta kampanja uperena protiv nekoga od nas.
Evo, već treću nedelju zaredom vodi se hajka i haranga na TV B92 zbog toga što sam ovde izneo jedan plakat i pokazao ga, štiteći prava običnih ljudi da brane ono što im je zagarantovano i Ustavom Republike Srbije i svim međunarodnopravnim aktima, a to je prezumpcija nevinosti.
To ne smeta lopovskoj i kriminalnoj televiziji... Lopovskoj i kriminalnoj, da to razjasnim odmah, zato što su ukrali najmanje, ono što je dokazano, 11 miliona evra od građana Srbije, zbog ugovora koji su potpisali sa NBS, a potpisao ga je Mlađan Dinkić, zbog kojeg su plaćali 5,60 evra kvadratni metar, umesto najmanje 20 evra na toj lokaciji. Dakle, građani Srbije, od vas su oteli 11 miliona evra, pa vi izračunajte koliko je to para.
Dakle, oni su se uključili u tu kampanju i u kampanju pomaganja vlasti, iz nama nepoznatog razloga, u nečemu što se do sada nije dogodilo ni u jednoj normalnoj zemlji. Gde vam je to, gospodine ministre finansija, u budžetu predviđeno da se plaća milion evra ili 250.000 evra ako neko proda informaciju ili proda nekog čoveka Vladi Republike Srbije ili ko zna kom državnom organu? Gde to piše u budžetu Republike Srbije? Kada ćete, gospodine ministre, da nam predložite rebalans budžeta ovde, kada će da nam bude jasno kome ćete i kako da isplatite taj novac? Ili će da uzima pare isti onaj ili neko sličan onome ko je uzeo pare kada je vršena otmica Slobodana Miloševića?
Da li ste vi iz Vlade Republike Srbije, da li ste vi iz vlasti Srbije uspeli da uradite jednu stvar, a to je da na svakom mestu kažete i pokažete - vi, građani Srbije, ne vredite ništa, mi vas kupujemo, mi vaše ideje, vašu glavu hoćemo da kupimo za naše najprljavije pare, i to da vas ne pitamo kako ćemo da trošimo te pare. Pa, građani Srbije nisu prostitutke da ih kupujete za novac, gospodine ministre, i niko vam častan i normalan neće doći, samo nekoga iz vašeg okruženja možete da nađete da vam dolazi po tih 250.000 i po milion, mada vidim da je to za vas sitnica, kako ste izgovorili na konferenciji za novinare.
Na kraju, ovde se govori o izborima. Ne znam sve te članove zakona, nisam proučavao, ali znam zašto nema izbora za gradonačelnika Beograda. Nema ih zato što gospoda ne mogu da pobede, a hoće neke druge izbore zato što misle da će na njima da pobede. Evo, da sačekamo, možemo da idemo na izbore u martu, ali ako hoćete i kada god hoćete, završavam sa tim, najveća obaveza će biti (govorim kao običan građanin, ne kao poslanik Srpske radikalne stranke, ne kao njen član ili funkcioner), najveća obaveza za celu Srbiju, koju će na sebi imati Tomislav Nikolić, to je da pobedi Borisa Tadića.
To će Srbiji morati da se dogodi zato što će to doneti promene, to će početi da spasava Srbiju od narastajuće korupcije, kriminala.
Time će Srbija početi da se spasava od toga da građane potcenjujete na takav način i da im kažete - evo vam milion evra, prijavite nam nekoga, mi podstičemo denuncijante i špijune.
E, mi podstičemo slobodu i borbu protiv denuncijanata, špijuna i najgorih neprijatelja srpskog naroda i srpske države.
Dame i gospodo narodni poslanici, tekst Predloga zakona o izmenama i dopunama Zakona o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine ne predstavlja skoro, pa, ništa. U formalno-pravnom smislu znači širenje sporednog krivičnog zakonodavstva, jedna od stvari protiv kojih se SRS uvek i na svakom mestu zalagala, pre svega ovde u najvišem zakonodavnom telu, zato što danas nema tog sudije, nema tog tužioca, nema tog advokata ili pravnika koji je u stanju da pohvata gde vam se sve nalaze krivična dela van Krivičnog zakonika, kakve su predviđene kazne i za šta sve možete da odgovarate.
Time se narušava, pre svega, elementarni princip pravne sigurnosti, što predstavlja negaciju pravne države i ne mora to da kaže samo jedan od ministara u Vladi Republike Srbije, sinoć, Velimir Ilić, koji valjda prestaje izgradnju nekakve privatne klinike, kaže – ne mogu da gradim dok Srbija ne postane pravna država.
Tako je ministar u Vladi Republike Srbije očitao lekciju celoj Vladi i rekao da živimo u nepravnoj državi, u zemlji u kojoj se ne poštuju principi ustavnosti i zakonitosti i vladavine prava.
Šta mi dobijamo ovim zakonom, reklo bi se kratkim izmenama i dopunama? Naime, dobijamo proširenje, pravljenje jedne tzv. ''kaučuk'' norme, u koju možete da ubacite šta god hoćete, kako god hoćete, i odgovornim – da kasnije oglašavate krivim, posle glupo napisane optužnice, svako lice koje vam se ne dopada iz jednog ili drugog političkog razloga. Da bi građanima Srbije koji nisu upućeni u materiju u najkraćem objasnio, reč je o proširenju bića krivičnog dela – pomoć učiniocu po izvršenju krivičnog dela, koje se stavlja sada u nadležnost i organizaciju državnih organa u vezi sa ratnim zločinima.
Sada se pitam da li time država Srbija pokazuje da je sve vreme do sada imala pravnu prazninu i značajan problem, te je protivzakonito sudila određenim ljudima, protivzakonito ih držala pre toga u pritvoru, protivpravno podigla optužnice, između ostalog i za udruživanje i zločinački poduhvat, to su prepisali ih Haškog tribunala pošto se ovde u Srbiji inače vrši tribunalizacija pravosuđa na najgori mogući način i ne samo pravosuđa, već i tužilaštva kao samostalnog državnog organa. A zatim nam u 2. članu, kao u nekoj orvelovskoj državi, Vlada Republike Srbije nudi dodatne mere praćenja, prisluškivanja, maltretiranja građana, kako bi oni saznali nešto više o strašnim krivičnim delima tipa – pomoć učiniocu po izvršenju krivičnog dela.
Ja ću vam sada, dame i gospodo, pročitati nešto što predstavlja ekskluzivan papir, ekskluzivan dokument, pa bih vas molio da saslušate, šta se zbiva kada su u pitanju mere Vlade Republike Srbije, mere ministra Petrovića i mere ostalih ministara u ovoj zemlji. Bićete iznenađeni kada budete čuli šta se u ovoj zemlji zbiva.
Dakle, datum je 27.09.2007. godine. Republika Srbija, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Direkcija policije, Policijska uprava za Grad Beograd, PS Novi Beograd, broj KU, dana 27.09, građanin taj i taj rođen 17.1.1956. godine u Divošu, opština Sremska Mitrovica, od oca tog i tog, živi u ulici dr Zorana Đinđića broj 35/28. Videćete zašto je to zanimljivo i značajno. U vezi prikupljanja obaveštenja dao je ovlašćenom službenom licu Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije, PS Novi Beograd, u Beogradu, na osnovu člana 225. stava 2. ZKP sledeće obaveštenje.
Sada ću vam pročitati da vidite kako mimo zakona radite svakojake i svakovrsne stvari, da vide građani Srbije šta se u ovoj zemlji dešava, a mislili smo da je 1945. davno prošla. Reč je o drugooptuženom pred opštinskim sudom u Beogradu za krivično delo – pomoć učiniocu posle izvršenog krivičnog dela, a u vezi generala Mladića. Molim vas da saslušate ovo veoma pažljivo, čućete neverovatne stvari. Nisam molio vas iz Demokratske stranke, znam da vas ne interesuje, jer ovo vi radite uz pomoć vaših kolega iz Demokratske stranke Srbije.
"Neposredno po izlasku iz Centralnog zatvora primetio sam intenzivno praćenje mene i moje porodice sve do današnjeg dana, na taj način što sam primećivao vozila ispred mog stana, sa uglavnom dva muškarca. U pitanju su tipovi vozila: beli ''punto'', novije proizvodnje, zeleni ''punto'', ''pežo'' 306, sive i bele ''škode fabie'', zeleni ''hjundaji'', crvena ''dačija logan'', bele ''opel astre'', nove proizvodnje, crvena i bela ''lada niva''. Ispred zgrade gde živim i na mestima gde odlazim sa porodicom i prijateljima viđao sam potpuno ista lica, s tim što su se ponekad menjali.
Od početka ove godine primetio sam tri neovlašćena i veoma stručna ulaženja u svoj stan, bez ikakvih oštećenja. Kod prvog ulaska karakteristično je to da je u dnevnom boravku ostavljeno upaljeno svetlo, iako znam da je isto bilo ugašeno prilikom izlaska. Takođe je, tom prilikom, moja supruga primetila da su pomerane knjige sa polica ormana i ukrasne figure sa polica. Posle toga smo iz stana sklonili tepihe i staze da bismo drugi put kada budemo ulazili u stan, jer smo bili odsutni par dana, primetili tragove obuće sa kružnim šarama, koje niko od ukućana ne poseduje. Pre tri dana moja supruga je primetila da nedostaje desetak fotografija iz porodičnog albuma i fascikle gde sam ja uglavnom sa svojim prijateljima iz školskih dana i sa posla.
Ovo isključivo prijavljujem jer se pribojavam za bezbednost svoje porodice, jer ne znam ko i sa kakvim namerama to radi".
E, dame i gospodo, to je Srbija danas, to je vaša pravna država i time ste pokazali, to je Srbije ne juče, to je Srbije prekjuče, to je Srbija prošlosti koju ste doneli u ovu zemlju, gde ćete da pratite svakoga ko vam se ne dopada, gde ćete voštane figurice, ili ne znam kakve, da mu preturate po stanu ne biste li našli nekakav dokument ili nešto što bi vašim nalogodavcima, pre svega Karli del Ponte, nešto moglo da znači. Je l' se neko hvali ovim u Srbiji? Je l' neko zadovoljan zbog ovoga što neko čini?
Ima li neko obraza da kaže – pa, ljudi, ovo nije normalno da neko radi? Nema. Baš vas briga, biće zadovoljna Karla del Ponte i u izveštaju ćete opet da kažete – je l' ste videli, oni ludi i blesavi radikali nas napadaju u Skupštini, mi sve radimo za vas, i bićete srećni što ćete tako nešto da kažete. Ne brinem ja zbog toga što se oni smeju, oni time govore o sebi, oni time govore o tome koliko poštuju druge porodice, koliko poštuju nečiju privatnost i koliko ih interesuje budućnost Srbije.
Ovo što sam pročitao samo je jedna u nizu stvari o kojima ćemo danas ovde da govorimo. Naime, pomoć učiniocu po izvršenju krivičnog dela je krivično delo ukoliko je za nekoga pravosnažnom presudom dokazano da je počinio krivično delo ili, u najgorem slučaju, postoji optužnica protiv njega.
Moram da vas obavestim da u našoj zemlji, recimo, u slučaju generala Mladića ne postoji ni krivična prijava za bilo koje krivično delo, a kamoli da postoji optužnica ili ne daj bože pravosnažna presuda. Takve presude čak nema ni u međunarodnim okvirima, pa čak ni pred nelegalnim i nelegitimnim sudom kakav je ad hok Tribunal u Hagu.
Dakle, ništa od toga vama ne smeta. Vi ste držali ljude po šest meseci u pritvoru, njihove porodice ostavljali bez posla. Onaj zlikovac Zoran Stanković je gledao samo kako će da otpušta ćerke i supruge ljudi koji su bili uhapšeni, a koji su, podsetiću vas, neki od njih poput Jova Đoga, nosioci Ordena Karađorđeve zvezde, nosioci Ordena Slobode. Najhrabrije ljude koji su branili srpski narod zapadno od Drine i Dunava, na najčasniji način, koji su štitili naša ognjišta, koji su štitili našu zemlju, vi ste držali u pritvoru, kao najgore kriminalce, samo zato što su pomagali ili nisu pomagali, a vi mislite da jesu, svojim ratnim komandantima koji su branili i štitili srpski narod, po šest meseci. I dalje im ćerke i supruge nemaju posao.
Nekoga je to briga – nije. Karla del Ponte biće zadovoljna. Vi ćete da budete zadovoljni što ćete moći da ispunite još neki od uslova i da kažete – super, evo, mi smo veoma kooperativni prema vama, jer nam je to neuporedivo važnije od bilo čega drugog. Ja ovde imam prigovor na optužnicu, koji je podneo gospodin Jovan Đogo. Ovde ima nešto veoma zanimljivo. Gospodine Petroviću, a vi iz DSS-a pogotovo, koji ste bili većinski partner u onoj Vladi, a danas je DS ta koja kolo vodi u Vladi Srbije, zašto ste držali u pritvoru ljude šest meseci a niste uhapsili svog predsednika Vojislava Koštunicu. Reći ću vam zašto.
Da se ne durite i da ne gledate kao da sam vam neko svetsko čudo izgovorio. Naime, u izjavama svedoka koje je pozvala optužba, dakle, optužba pozvala svedoke, ti svedoci su saopštili da su oni, u skladu sa pravilima službe i nalozima Generalštaba, čuvali što do marta, što do jula 2002. godine Ratka Mladića, koji je imao zvaničnu zaštitu i u okviru te zaštite povremeno koristio više vojnih objekata. Da vas podsetim, u to vreme je vrhovni komandant bio Vojislav Koštunica.
Zašto njega nema na optuženičkoj klupi, kao čoveka koji je odgovoran za pomoć učiniocu po izvršenju krivičnog dela? Zašto je Jovo Đogo kriv za isti vremenski period od 1999. do 2003. godine, a Vojislav Koštunica nije? Zašto Boris Tadić kao ministar odbrane u to vreme nije kriv, zašto njega ne uhapsite? Zašto ne hapsite Borisa Tadića i Vojislava Koštunicu, oni su mnogo krivlji nego Jovo Đogo?
Jovo Đogo je bar branio srpski narod, za razliku od ove dvojice. I ne bar, branio ga tako da je ranjen, tako da je nosilac svih najvećih ordenja Republike Srpske i države Srbije. Ne smem ni da vam kažem kakvih ordenja bi ova dvojica bili nosioci.
U ovom slučaju, kod ljudi koje ste na takav način privodili, cela optužnica je zasnovana na pisanom iskazu Miodraga Stanića, bivšeg pripadnika jedinice zadužene za obezbeđenje generala Mladića.
Zanimljivo je da se nikada taj svedok nije pojavio pred sudom. Nikada nije došao da objasni pod kakvim uslovima i u kakvim okolnostima je takvu izjavu dao. Nikada nikoga ništa nije interesovalo, zato što je stigao politički nalog, ti ljudi moraju da budu držani u pritvoru, ti ljudi moraju da budu optuženi i ti ljudi moraju da budu osuđeni, zato što se u našoj zemlji apsolutno sve rešava po takvom političkom nalogu i ništa više.
Ako ti ljudi na bilo koji način imaju pravo da dokažu ili pokažu da su nevini, vi ćete ih brže-bolje sprečiti žestokom hajkom preko svojih medija, od RTS-a, B92, ''Pinka'', bez ikakve razlike, objašnjavajući nam da je naša budućnost upravo skopčana sa tim da ćerka i žena Jova Đoga izgube posao, a da Jovo Đogo bude u pritvoru, da Stanko Ristić bude u pritvoru, da ovaj ili onaj, da brat i sestra Vaskovići budu u pritvoru, jer, oni su najstrašniji neprijatelji ove države. Krivi su zato što su nosili karticu za mobilni telefon i tanjir kupusa. E, za to su krivi.
Važno je da nisu krivi, nego da su nam najveći prijatelji, da na crvenom tepihu dočekujete one koji su ubili i Milicu Rakić i malu Sanju u Varvarinu, one koji su nam razarali zemlju onoliko vremena. I to je sve u redu, jer to je naša budućnost, kako vi kažete, to je naša svetla budućnost i mi ćemo živeti neuporedivo bolje kada nas ti budu voleli mnogo više i kada mi budemo pokazali da ih volimo mnogo više i da ćemo da im služimo još bolje, nego što smo im služili u ovih sedam godina.
U Srbiji se danas događa prava tribunalizacija pravosuđa, svi nadležni državni organi, specijalni sudovi, specijalna tužilaštva, čim čujete da je nešto specijalno, a nikakve potrebe za tim nije imalo, ovim ne kritikujem najviše gospodina Petrovića, iako vidim da se on za isto to zalaže i za isto to bori, već sve one koji su učestvovali u stvaranju tih tela. Čim čujete da je nešto specijalno znate da je naka opasna prevara u pitanju.
Imali smo okružne sudove koji danas sude mnogo teže predmete, nego što je Specijalni sud. Imali smo okružna tužilaštva koja su uvek mogla da prihvate na sebe najveći deo tereta. To svi pravnici u Srbiji znaju. To mogu da vam kažu sve sudije u Srbiji, ali kada kažem sve, zaista mislim na preko 90% sudija u Srbiji i na preko 90% tužilaca u Srbiji, koji časno svoj posao obavljaju. Onda je napravljeno to ''specijalno''. Specijalno je po čemu?
Specijalno je po tome što je glavni naredbodavac za sve optužnice i za sve presude, sa jedne strane, Sem Nazaro, iz ambasade SAD i sa druge strane Vlade Republike Srbije.
Tako izgleda, kao sa dva pola da stižu naredbe i nalozi. Ne, to se ipak slilo u jednom centru, jer ovaj jedan pol je malo jači i on je ''tata'' i za ovaj drugi pol. To je taj Sem Nazaro. On kada okrene nekoga iz Vlade ili ne daj bože neki viši službenik te ambasade, onda će da bude opet isto stremljenje oba pola ka istom rešenju, koje ne sme da se menja i kojem ni na koji način ne smete da se suprotstavite.
Ovde je bilo reči i o tome da neka od tih specijalnih tužilaštava podižu optužnice i protiv nekih političara iz nekih drugih stranaka i sve je bilo namešteno, sve je Vlada dogovorila. Sve je Vlada smislila već, napravila celu igru za to i privela određena lica, računajući da će to biti dovoljno da završi sa nekim od svojih političkih protivnika. Onda je stigao nalog iz jedna ambasade – tog ne smete da dirate, i onda su, kao po običaju, morali da ispune i taj nalog i sada ne znaju šta će.
Mi danas imamo u državi toliko optužnica, od optužnice protiv Kljajevića, koga nikada u životu nisam video i nikada nijednu lepu reč o njemu nisam izgovorio, pošto je bio kadar DS-a, pošto je 5. oktobra upadao, radio svakojaka čuda, nikada ga u životu nisam video, do optužnica ovih poslednjih, a da vi ne znate šta da radite sa tim ljudima. Zato što te optužnice podižu ili Nazaro ili Vlada Srbije i treći pol koji, takođe, gura u istom smeru, to su pojedini biznismeni. Svi to znamo ovde u Srbiji i niko ne sme o tome da govori i niko ne sme ništa da kaže.
Tačno znam kada vi kažete neka velika pljačka ovde ili onde, ja znam i koji je biznismen to tražio i zašto je to tražio. I svi vi koji sedite u ovoj sali to znate. Svi to znamo i od koga je tražio i na koji način, i svi znamo koliko to košta. Svi znamo i kada se objavljuju tekstovi u novinama, kada se objavljuju prilozi na televiziji.
Hoćete sada da vam kažem koliko je koštala kampanja u dve novine i na dve TV stanice protiv našeg predsednika opštine u Staroj Pazovi, zbog toga što ovoj dvojici iz Pazara i Tutina, koji se predstavljaju kao austrijske firme, nije dao posao? Prilično skupo. Prilično skupo ih je koštalo, naravno mnogo manje od onoga koliko su nam nudili da prihvatimo taj posao, tobožnji, naravno, ali skupo.
Ljudi u Srbiji to počinju da shvataju, počinju da razumeju. Čim vide takve priloge i takve novinske natpise, napad na nekoga iz čista mira sa nekom idiotskom argumentacijom, odmah znate ko iza toga stoji. Ili jedna ambasada u Beogradu, ili Vlada Srbije, ali Vlada Srbije kao skup ljudi koji u svakom trenutku i u savkom slučaju izražavaju interese i te ambasade i pojedinih biznismena u ovoj zemlji.
I, na kraju krajeva dolazi taj najviši faktor, taj i Orvelov tata, a to je direktni spoljni okupator. Tu je već potpuna tišina kada oni nešto saopštavaju i zato su nama potrebni ovakvi zakoni.
Zarad građana Srbije, voleo bih da pogledaju ovo. Ovde imamo svega tri člana, u stvari dva člana, ovaj treći je toliko formalne prirode da ga ne možete smatrati bilo čim drugim već rešavanjem formalnih, najelementarnijih stvari, pošto je reč o danu stupanja na snagu ovog zakona.
Zašto je ovo bilo potrebno? Samo da bi se uvele mere prisluškivanja, da bi se ozakonilo ovakvo divljanje nadležnih državnih organa, da bi se pokazalo da mogu da rade šta hoće i da zaplaše ljude. Nemojte da smetnete s uma da ovo ima svoju još jednu funkciju, koja nije tako beznačajna. Ovo govorim narodnim poslanicima koji nisu u SRS.
Ne zaboravite ovo je način na koji Vlada Srbije hoće da vam kaže – nemojte da se igrate, mi u svakom trenutku preko naših tužilaca možemo da donesemo odluku da te pratimo i prisluškujemo šest meseci, da radimo šta god hoćemo od tvog života, da ti ulazimo u patikama sa kružnim đonovima, da ti pomeramo, da ti ostavljamo upaljeno svetlo i to upaljeno svetlo nije ostavljeno slučajno, nemojte da mislite da su bili nemarni. Ne, oni su to ostavili namerno da bi dali signal koliko su moćni, koliko su jaki i koliko treba da ih se plaši običan čovek kojem su upali u stan na ovakav način. To što su fotografije uzeli, to je tek da pokažu nadležnima da su nešto završili.
E, ta vrsta širenja straha na takav način mora da se zaustavi, da ne gonimo više najbolje među nama. Sasvim sam siguran da ćete se složiti da je onaj ko je nosilac ordena i Karađorđeve zvezde i Ordena Slobode, iako ništa drugo, mnogo bolji od svakog od nas, jer još nisam čuo da je bilo ko od nas na takav način zaslužio takav orden i da je svojim ranama, i to višestrukim, platio želju svoju da zaštiti srpski narod, da pomogne srpskom narodu i da je na tako i toliko profesionalan način štitio svoju otadžbinu, bez ikakvog straha i bez ikakvih zahteva.
Pri svemu tome, za razliku od svih nas, ti ljudi žive siromašno, ti ljudi žive teško i ti ljudi jedva preživljavaju danas, a država bi i dalje da se nad njima iživljava. Očekujem da nam država objasni zašto nisu uhapšeni Boris Tadić i Vojislav Koštunica, da ne govorimo o Zoranu Stankoviću. Govorim ovde o nekim faktorima na političkoj sceni kojih se ljudi sećaju, taj Zoran Stanković i nije baš neka ličnost da ga neko pamti. Vidim da dole u Vladičin Han ne sme ni da ode kod svojih zemljaka, posle svega što je protiv Srbije uradio. Ali, ovo je pravničko pitanje.
Dakle, pitam, zato što je jedan bio ministar odbrane, a jedan bio vrhovni komandant u trenutku kada je general Mladić bio pod zaštitom Vojske Jugoslavije, kako to da oni nisu učinili krivično delo – pomoć učiniocu po izvršenju krivičnog dela, a kako to da Jovo Đogo, u istom tom periodu, jeste činio krivično delo?
Valjda je veća odgovornost ministra odbrane i predsednika savezne države, u tom trenutku kao vrhovnog komandanta, nego bilo koga ko mu je možda bio u obezbeđenju, u nekakvoj službi, obaveštajnoj, ili intendant, a možda i nije ništa od svega toga.
Dragi prijatelji, mislim da vam je potpuno jasno da ovde nemamo ništa pristojno od zakona, znam da su se koalicioni partneri dogovorili, znam da ste se dogovorili kako i na koji način ova država mora da funkcioniše. Čestitam vam na tome što ste se konačno dogovorili oko javnih preduzeća. Čestitam vam na tome što ćete ponovo da pogazite Zakon o lokalnoj samoupravi, pa nećete da raspisujete izbore za gradonačelnika, čini mi se da se plašite nekih kandidata iz opozicije.
Kao što vidim, hteli biste predsedničke izbore pošto mislite da vam to odgovara, iako tu imate pet kumulativnih uslova, a to su Zakon o predsedniku, vojsci, odbrani, spoljnim poslovima i bezbednosnim službama, ali vam ne odgovara ovo gde nikakav uslov nemate, gde bi odmah trebalo da raspišete izbore, jer vam ni Ustav ni Ustavni zakon nisu dirali u prava i položaj gradonačelnika. Mislim da je građanima Srbije sve jasno. Jasan im je kakav je legalizam i Demokratske stranke i Demokratske stranke Srbije. Sačuvaj nas bože i takvog legalizma. Sačuvaj nas bože takve ''nepravne'' države, kao što bi rekao ministar Velimir Ilić, sinoć, ako se ne varam, pažljivo sam slušao njegovu izjavu.
Nadam se da će građani Srbije uskoro, bez obzira na sve vrste prevara, kojima ste zajednički skloni da se služite misleći da su građani nemušti i da to ne vide, sasvim sam siguran, to dobro uočiti i prepoznati.
Na kraju, pošto vidim da gonite sve slobodarske opredeljene ljude, pošto vidim da vam smeta svaki čovek koji drugačije misli od vas i koji ne misli da je general Mladić kriminalac, ne znam na osnovu čega to mislite, jer nikakva presuda nije doneta, želim u znak otpora prema vama samo da vam pokažem jedan plakat i da kažem da je kod nas dobrodošao general Mladić, sasvim sigurno može dobro da se oseća.
Ovo sam izneo posebno zbog toga što je ono što sam uradio na zgradi televizije "B92" bila posebna tema na zatvorenoj sednici sa koje je skinuta oznaka poverljivosti pre nekoliko dana, pa zato smem o tome da vam govorim. Na zatvorenoj sednici, na moje veliko zadovoljstvo, u Haškom tribunalu, Statusnoj konferenciji, bio sam glavna tema sudije Žan Klod Antoanetija, kako to ja imam pravo, kako ja to smem, kako se ja to ponašam, po čijem nalogu?
Ponašam se po nalogu sopstvene savesti, po nalogu slobodarskog srpskog naroda. Uvek ću se tako ponašati zato što nemamo rezervnu otadžbinu, imamo samo jednu Srbiju, a neka Antoaneti i Karla del Ponte i Petrović i Tadić i Koštunica samo rade svoj posao, Srbija će pobediti svakako. Hvala vam najlepše. (Aplauz.)