Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/8124">Vojkan Tomić</a>

Govori

Gospodine predsedavajući, poštovana predsednice, gospodine tužioče, svaki predlog za izbor sudija, tužilaca ili javnih tužilaca daje priliku da se povede rasprava i o pravosuđu i o problemima koji ga opterećuju. Međutim, daje, naravno, priliku i za neka politička prepucavanja, zarad dobijanja političkih poena.
Zarad istine, rekao bih, u ime DSS, da ovo što smo čuli maločas za govornicom zaslužuje da se kaže istina, a to je da je u to vreme na vlast došla demokratska Srbija pobedom od strane gospodina Vojislava Koštunice nad Slobodanom Miloševićem, 24. septembra 2000. godine, a zatim na republičkim izborima u decembru 2000. godine i sada na republičkim izborima decembra 2003. godine.
Kada govorimo o problemima u pravosuđu i o onome što sadašnja vlast radi na poboljšanju zakonskog okvira, daleko od toga da mi nismo svesni problema u pravosuđu. Međutim, kao i svi ostali segmenti društva i kao ostale dve grane vlasti i pravosuđe ima svoje probleme i prolazi kroz period tranzicije i period koji bi trebalo da da za rezultat nezavisno i nepristrasno pravosuđe koje će pružiti fer pravnu zaštitu svim građanima Srbije.
Kada govorimo o tome mi se vodimo načelima pravne države, vladavine prava i pravnom sigurnošću i to su neka načela koja će nam biti putokaz ka dobijanju nezavisnog pravosuđa. Možemo da čujemo i od strane naših partnera iz EU da je ovo jedna od oblasti koja je do sada imala najmanje uspeha u reformama i u svim izveštajima stranih monitoring misija smo imali podvučenu priču iz oblasti pravosuđa.
Međutim, moram da kažem da se nadam da će ovo biti jedna od poslednjih rasprava o kadrovskim pitanjima i u izboru sudija i u izboru tužilaca i zamenika javnih tužilaca, jer strategijom koju smo usvojili u Skupštini Srbije taj deo, tu oblast ostavljamo na pozu struci u oblasti pravosuđa. Mislim da je to jedno od najboljih rešenja i da je potrebno dati vremena poslanicima koji su profesionalno u oblasti pravosuđa.
Međutim, želim da iskoristim ovu priliku i da osporim neke od kandidata koji ne ispunjavaju kriterijume za izbor. Pre svega, tu mislim na predlog za nosioca javnotužilačke funkcije u Prokuplju – Nebojšu Budića, šefa kancelarije predsednika opštine Prokuplje i još jednog kandidata koji takođe, po meni, ne ispunjava kriterijume, za zamenika javnog tužioca u opštini Jagodina, a to je Staša Simić, tužilački pomoćnik u Opštinskom tužilaštvu u Jagodini.
Mislim da Narodna skupština Republike Srbije treba da se izjasni o ovim predlozima u danu za glasanje. Zahvaljujem.
Poštovani predsedavajući, drage kolege, kada govorimo o ovom zakonu i konceptu koji je predviđen i zacrtan u strategiji reforme pravosuđa, ovaj segment je jako bitan i on je jedan od ključnih za tranziciju srpskog pravosuđa.
Koleginica Radeta je rekla da to nije privatizacija srpskog pravosuđa i da to nije deo koji treba da se sprovodi u pravosuđu. Upravo mislim suprotno, da tranzicija u pravosuđu obuhvata reformu obrazovanja i obuke, modernizaciju i sve ono što će omogućiti svim građanima Srbije da dobiju što bolji odnos suda prema svima onima koji se pojave pred pravosudnim organima.
Zato jedna od ključnih poruka strategije reforme pravosuđa jeste da kroz pravosudni centar, koji sada vrši obuku i obrazovanje, svi ljudi iz pravosuđa budu na neki način uključeni u permanentno obrazovanje i doškolovavanje, bez obzira da li su sudijski pomoćnici, sudije, tužioci, zamenici tužioca.
Obrazovanje u moderno vreme podrazumeva obrazovanje tokom čitavog životnog i radnog veka. Prema tome, svako ko je protiv ovog zakona je u suštini protiv modernizacije tog segmenta našeg društva i mislim da je to apsolutno nedopustivo.
S druge strane, ovaj zakon, ovako koncipiran, i zato govorim protiv ovog amandmana, omogućiće da nacionalni institut koji će biti formiran daje adekvatno znanje koje će pružati još jedan kriterijum kod izbora sudija u sudijsku funkciju koji će imati visoki pravosudni savet pred sobom da kao jedan od kriterijuma služi za pravilan izbor najboljih kandidata koji će se kandidovati za izbor sudijske funkcije.
Prema tome, apsolutno svako onaj ko je protiv ovog zakona jednostavno nije za modernizaciju i transformaciju pravosuđa u moderno srpsko pravosuđe koje nam je jako potrebno.
Gospodine predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, javljam se ponovo povodom ovog amandmana, jer DSS ne može da prihvati da neko predlaže da se briše ovaj član koji predlaže da se vrši konstantna obuka ljudi koji se nalaze u pravosuđu.
Zato bih želeo zbog građana Srbije da pročitam šta se predlaže da se briše. Dakle – sticanje i usavršavanje teorijskih i praktičnih znanja i veština potrebnih za samostalno, stručno i efikasno vršenje pravosudne dužnosti. Mislim da je građanima Srbije takvo pravosuđe potrebno, takve sudije su potrebne.
Međutim, interesantno je da je prethodna govornica izgovorila par stvari u kojima se slažemo i jednim delom je podržala nacionalnu strategiju za reformu u pravosuđu, kada je rekla da se zalaže za finansijski nezavisno pravosuđe. U toj strategiji se predviđa da nakon proteka jednog tranzicionog perioda pravosuđe u Srbiji ima i taj finansijski nezavisni budžet. Prema tome, nije loše da se usaglasimo i da budemo saglasni u tom jednom delu.
Jedna od ostalih poruka prethodne govornice jeste da nakon ovoga sledi novi zakon preko koga ide finansiranje obuke i obrazovanja i na neki način ide pranje novca. Moram da vam kažem da je svaka donacija koja ide ka obrazovanju, edukaciji i bilo kojoj oblasti u Srbiji dobrodošla i trebalo bi da ih prihvatamo sa puno dobre volje i da ih dobijemo što više, kako u pravosuđu, tako u zdravstvu, obrazovanju i svim ostalim segmentima gde nam manjka obrazovanje i modernizacija. Prema tome, ovaj zakon nam omogućava taj segment koji nam daje osnov za modernizaciju pravosuđa koja nam je apsolutno neophodna.
Što se tiče toga da Ustav ne daje osnov za ovakav zakon, to apsolutno nije tačno, jer nigde u Ustavu ne piše da ne mogu nosioci pravosudnih funkcija da se obrazuju, da se naknadno obrazuju, da idu na dodatne obuke, na sticanje novih veština, i to nigde ne piše. Zašto bi pisalo u Ustavu da neko ne može dodatno da se obrazuje, jer to je potpuno pogrešna teza koja može samo da vuče sve one koji žele da se dalje obrazuju i da stiču nova zvanja na dole, a ne ka sticanju novih zvanja i usavršavanju već stečenih znanja.
Kada sam govorio u delu načelne rasprave o strategiji reforme pravosuđa, rekao sam da mnoge sudije, čast izuzecima, ništa nisu radile na svom dodatnom obrazovanju od kada su postale sudije, i to je nažalost tačno. Međutim, naš najveći uspeh će biti ako iškolujemo nove generacije sudija koje će imati takav zadatak da oni budi nosioci novog efikasnog pravosuđa koje nam je neophodno. Hvala.
Poštovani predsedavajući, javljam se povodom amandmana, jer mislim da je teza koju je moj prethodnik izneo krajnje pogrešna i netačna.
Ovaj član vrlo jasno kaže – prethodno profesionalno iskustvo, kakvi kalemari, voćari, vinogradari, profesionalno iskustvo u profesiji koju ovaj zakon uređuje.
Kada budemo pričali o voćarima i vinogradarima, onda će verovatno biti kalemara, i zato vas molim da ne obmanjujemo javnost, već da govorimo o ovom zakonu koji je na dnevnom redu.
Druga stvar o kojoj je moj prethodnik govorio jeste prigovor koji se upućuje Visokom savetu pravosuđa.
Član 10. uređuje nešto potpuno drugo i kaže da program obuke uređuje komisija koja je sastavljena od sudija i tužilaca, odnosno zamenika tužilaca, ima ih 12 plus tri, i oni prave program obuke. Visoki savet pravosuđa samo utvrđuje tu obuku.
Prema tome, ova primedba apsolutno ne stoji, jer se prigovor koji je definisan u članu 7. odnosi na nešto potpuno drugo, a to je na korisnike koji upućuju prigovor Visokom savetu pravosuđa u odnosu na to da li su primljeni ili nisu primljeni u proces profesionalnog obučavanja.
Prema tome, kada govorimo moramo da vodimo računa o tome da ne brkamo babe i žabe, jer član 7. i član 10. uređuju potpuno različitu oblast, iako je meni i DSS-u je jasno da kolega jednostavno ne želi da se ovakav zakon donese, ne želi da se sudije, tužioci, sudijski pomoćnici obrazuju, da imaju dodatnu obuku, da svoje znanje dopunjuju.
I ne samo, kao što su se čule neke opasne teze, da možda neke nevladine organizacije formiraju kojekakve tezge da bi neki profesori to predavali, gospodo, već duže vreme, uz pomoć jako dobrih, priznatih svetskih stručnjaka, u okviru CARDS programa, u okviru pomoći Evropske komisije i Saveta Evrope, organizuju se stručni seminari za pripadnike našeg pravosuđa.
Ako neko ima nešto protiv toga, neka to kaže za govornicom, ali da to nije tačno i da to nije činjenica, to ne može da kaže niko, jer o tome možemo da pričamo; kao jedan od učesnika CARDS programa, mogu da govorim o tome potpuno kompetentno, o svim profesorima koji su držali predavanja svim našim sudijama, od Vrhovnog suda do opštinskog suda. Hvala.
Ja ću vrlo kratko povodom amandmana. Prvo bih zamolio kolegu da, ako je u mogućnosti, u sledećih sedam do 10 dana donese neki zakon, još onda kada su oni činili Vladu, gde su navedena imena, pošto je tražio da ovde budu navedena imena predavača koji će biti. Može i za mesec dana, nije problem, neka donese, pošto je tražio i meni.
Mene interesuje, ako bih to mogao da dobijem i ako je u mogućnosti, da sve ovo što je izgovorio na račun DSS-a potkrepi nekim dokazima, jer ovo što je sada izgovorio za govornicom je vrlo opasno.
Znam da je on nervozan što je izgubio izbore u Smederevu, ali kada budu sledeći izbori, neka to uradi na sledećim izborima. Hvala vam.
Biću vrlo kratak, jer mislim da je gospodin Aligrudić, u ime poslaničke grupe DSS, dao vrlo utemeljeno obrazloženje zašto ovakav institut treba da postoji u ovom zakonu.
U ovom mom kratkom nastupu bih želeo samo da podvučem zašto se mi zalažemo za ovaj institut, jer naš koncept jeste borba protiv organizovanog kriminala, a ne samo priča o borbi protiv organizovanog kriminala. U trenutku kada mi nemamo dovoljno instrumenata u ovoj zakonskoj regulativi, koja se bavi ovom oblašću, mislim da je apsolutno potrebno imati ovakav institut svedoka-saradnika. On možda nije idealan, ali kao institut je neophodan u čitavom ovom konceptu.
Ako pogledamo trenutnu zakonsku regulativu, vidimo da nam manjka jedan ovakav institut. Uporedno-pravno iskustvo nam govori da je ovaj koncept davao rezultate u onim zemljama koje su imale problema sa pošasti koja se zove organizovani kriminal. Nažalost, kod nas je organizovani kriminal u onom prethodnom periodu, koji nas je opterećivao, jako puno prisutan.
Zato mislimo da je potrebno ovaj institut uvrstiti u zakon, jer su nam bitni rezultati, a ne samo gola priča. Želim samo još jednom da podvučem da ono što su nam dosadašnji zakoni pružali nije bilo dovoljno. To je DSS videla i zato podržava ovakav koncept.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, ja ću se potruditi da se vratimo u okvire dnevnog reda i one tačke koja je danas na dnevnom redu. Po mom subjektivnom mišljenju i po mišljenju velikog broja mojih kolega pravnika, pred nama je danas jedan od ključnih strateških dokumenata koji se, hajde da kažem, od 5. oktobra našao pred nama i moram da kažem da je meni velika čast što ću vrlo rado glasati za ovaj dokument.
Jedan od prethodnih kolega je rekao da mi danas raspravljamo bespotrebno o zakonu, a ja bih da ga ispravim, ovo je nešto mnogo više i nešto mnogo važnije od samog zakona, jer implicira na sve one stvari koje ćemo i dalje raditi u oblasti reforme pravosuđa. Naravno, kada govorimo o strategiji, mi možemo da govorimo o strategiji kao jednom jedinstvenom dokumentu koji može da bude dobar, a i ne mora da bude dobar.
Međutim, ova strategija za sobom prati i ima, u sebi sadrži, jedan akcioni plan koji je jako obiman, jako precizan i jako dobar. Zato mislim da je ova strategija siguran uspeh u reformi pravosuđa. Da vas podsetim, u zadnjem monitoringu Saveta Evrope, do koga je nama stalo, a možda nekim drugim kolegama nije stalo, rečeno je da, iako su izvršene neke reforme u oblasti pravosuđa, nama još uvek predstoji jako veliki posao.
Podsetiću vas, takođe, da smo pod stalnim monitoringom Komisije Saveta Evrope, koja prati razvoj i reformu pravosuđa kod nas, da smo takođe dobili pozitivne ocene, da smo dobro ocenjeni kao jedna od zemalja u regionu koja je ostvarila jedan dobar napredak u ovoj oblasti.
Kada govorimo o donošenju strategije u reformi pravosuđa ne možemo a da se ne osvrnemo na period koji je iza nas i sve one probleme koje pravosuđe generalno ima. Naravno, mi uvek možemo čuti i na stručnim skupovima i za skupštinskom govornicom da je najveći problem neefikasnost, korupcija u pravosuđu, da se ne zakazuju ročišta, da imamo probleme sa jedne ili sa druge strane, da se neke krivične prijave sakrivaju, da se ne sakrivaju itd.
Mislim da je to samo jedna strana medalje i da se do sada, do ove strategije, nismo udubili u neke druge probleme koji prate sve ove probleme, a jedan od ključnih razloga jeste da nismo imali kvalitetan materijal u samom pravosuđu kao sistemu, da izvršimo kvalitetne reforme. I zato je neko ovde spomenuo da nije potrebno formirati nacionalni institut, koji proizilazi iz pravosudnog centra, koji sada vrši obuku svih onih koji su na neki način uključeni u rad pravosuđa.
Mislim da je vrlo bitno što ova strategija dotiče taj jedan deo koji je vezan za kontinuiranu obuku, jer, tvrdim da oni koji su postali sudije pre 20 ili 30 godina, nisu ništa ili su vrlo malo radili na svom obrazovanju u daljem procesu svog sazrevanja. Kažem, vrlo malo, možda su, čast izuzecima, neki radili.
Da se vratim na ono što je prožeto i što prožima čitavu ovu strategiju, a to su ključna načela koja prate ovu nacionalnu strategiju, to su: nezavisnost, transparentnost, odgovornost i efikasnost. Ova četiri načela, mi u stvari vidimo u njima u budućnosti rešavanje problema koji opterećuju naše pravosuđe.
Ono što je cilj ove strategije jeste, ono što možemo da kažemo i naš cilj kao društva, da dobijemo vladavinu prava, da dobijemo odgovornu sudsku vlast, ne samo sudsku vlast, da postignemo dovoljan stepen pravne sigurnosti, da dobijemo dovoljan stepen zaštite ljudskih i građanskih prava i da se vrati poverenje građana u pravosuđe, koje je izgubljeno, nažalost, u prethodnom periodu. Podsetiću vas da je u prethodnom periodu biti sudija u nekom malom mestu uvek bilo ili malo ispod ili u istom rangu sa učiteljem, sveštenikom, lekarom, tu se nalaze, a sada to više nije tako.
Mogli smo čuti od nekih prethodnih govornika koji su problemi i prepreke da se izvrši ova reforma pravosuđa. Jedan od problema jeste, današnji, važeći Ustav i on jeste prepreka u anticipiranju onih ustavnih promena koje će uslediti. Kada to spominjemo, pre svega spominjemo u onim ustavnim kategorijama koje treba uvesti, kao što je visoki savet sudstva koji će postati ustavna kategorija, a sada to nije.
Mogli smo da čujemo od nekih kolega da se mi sada već pozivamo, uvodimo neki viši kasacioni sud koji trenutno ne postoji. To je tačno, ali strategija za budućnost, ona se razvija i ostvariće se u sledećem periodu do 2012. godine. Ako mi kao društvo nismo sposobni da donesemo jedan moderan, prosperitetni ustav za budućnost gde će biti utkana i ova reforma i ova nacionalna strategija reforme pravosuđa, onda smo zaista jedno nesposobno društvo, koje nije sposobno da ide u korak sa evropskim narodima i sa tim društvom evropskih naroda koje mi sledimo.
Što se tiče ostalih kategorija koje će morati sam Ustav da predvidi i koje mogu biti diskutabilne, kao što je nezavisan sudski budžet, tu moramo biti vrlo oprezni i moramo biti obazrivi da nam je potreban jedan period tranzicije koji će na jedan način stabilizovati i pomiriti neke odnose koji su vezani i za Ministarstvo finansija i za Ministarstvo pravde i za Narodnu skupštinu i za Vrhovni sud, jer je sada tu i suviše, puno, nekih aktera i siguran sam, kao što je do sada bilo velikih problema oko formiranja sudskog budžeta, da je potrebno jedno vreme da se taj sistem stabilizuje.
Naravno, ovde treba pomenuti jedan deo koji je, mislim, u zapećku, a to je da treba obratiti pažnju na one specijalizovane sudove kao što su: trgovinski sudovi, upravni sudovi i prekršajni sudovi i na taj način rasteretiti ovaj, da tako kažem, tradicionalni deo sudova.
Naravno, za sprovođenje strategije nama su potrebni i određeni organi koji će sprovoditi tu strategiju. Ovom strategijom je predviđeno da to bude komisija za sprovođenje strategije. Ja ću samo reći da će ta komisija brojati deset članova, koje imenuje Vlada. Jedan od bitnih detalja jeste da, pored svih učesnika koji su vezani za pravosudni sistem Republike Srbije, imamo jednog predstavnika Ministarstva finansija. Zašto je to vrlo bitno?
Zato što se do sada na javnim raspravama, na javnim skupovima uvek pojavljivalo jedno pitanje, da nikada nije postojala nijedna analiza koliko košta donošenje određenog zakona, koliko košta donošenje ili izmena određenog člana zakona i do sada mi nemamo nijednu feasibility studiju, koja bi nam dala jasne podatke koliko šta košta. Znači, mi možemo da kažemo da donosimo nove reformske zakone, ali nemamo cenu koliko to košta, tako da će komisija voditi računa i o tome.
Jednog od članova komisije će predlagati Narodna skupština i to će biti član Odbora za pravosuđe, gde će, takođe, u odnosu sa ostalim organima koji su vrlo bitno za reformu pravosuđa, imati jedan direktan kontakt sa Narodnom skupštinom. Neko će reći, da, sada se uzima malo više vlasti Narodnoj skupštini, izuzima se ta vlast iz Narodne skupštine u odnosu na pravosuđe i daje se nekom fiktivnom organu koji tek treba da se formira. Taj organ već postoji, ali da bi se dobila ta ključna nezavisnost, mora da postoji ustavna kategorija, a ne da bude visoki pravosudni savet koji sada vrši tu funkciju.
Naravno, ovu komisiju će pratiti određene kancelarije, sekretarijati, koji će ispunjavati administrativne kapacitete. Moram da vam kažem da kao i u drugim oblastima i kod reforme pravosuđa, mi imamo problem nedovoljno jakih administrativnih kapaciteta. Kada pričamo sa partnerima iz Evrope, oni nam stalno skreću pažnju da mi nemamo dovoljno obrazovanih ljudi koji su sposobni da sprovode reforme, pa tako i iz oblasti pravosuđa. Zato vas ponovo podsećam na onaj vrlo bitan deo, a to je obuka.
Dakle, još jednom da se vratim, kratko, na onaj deo koji je vezan za akcioni plan, a to je, da su određene aktivnosti po ovoj strategiji vezane za akcioni plan, to su: kratkoročni, srednjoročni i dugoročni planovi.
Da ne zamaramo naše građane tim rokovima. Oni su vrlo precizno određeni i određeno je koji poslovi u kojim rokovima treba da se ostvare. Jedan od poslova je i usvajanje, koje će uslediti nakon ove rasprave.
Diskusija o nezavisnosti treće grane vlasti ne bi bila kompletna kada ne bismo govorili o ulozi visokog saveta sudstva, koji će preuzeti deo oblasti koju danas ima Narodna skupština, deo ima Ministarstvo pravde. Danas smo mogli da čujemo da će taj visoki savet sudstva, koji će brojati 11 članova, imati možda malo više ovlašćenja nego što to sad ima. Pa smo onda čuli komentare kako izabrati za prvi mandat sudiju na tri godine, a onda visoki savet sudstva preuzima na sebe stalni izbor i preuzima na sebe napredovanje u službi.
U prethodnom periodu smo imali da se pred Odborom za pravosuđe nađe predlog određenog kandidata koji, recimo, radi u sudu pet godina i nemate na osnovu čega da donesete odluku da li je to dobar kandidat za sudiju ili nije. Znači, morate da imate neke kriterijume koji su opipljivi, koji su lako dokazivi, koji su kriterijumi da će ta osoba raditi profesionalno, nezavisno, objektivno i da će imati pun moralni kapacitet da obavlja sudijsku funkciju. Zato je taj rok od tri godine.
U nekim krugovima su se javile diskusije da li da to bude dve, tri, četiri godine itd. Strategija predlaže da to bude tri godine. Međutim, šta je bitno u ovom periodu? Vrlo je bitno da se ne ukida institut polaganja pravosudnog ispita, ali se uvodi još nešto, a to je da morate imati maltene sertifikat nacionalnog instituta, koji će vam pred drugim kandidatima pružati veću šansu sa boljim rezultatom da budete izabrani u stalnu sudijsku funkciju.
O nezavisnom budžetu nešto sam već govorio i mislim da je to ona tačka koja će ostati za sam kraj sprovođenja strategije.
Čuli smo komentare da li je potrebno da određeni sudovi i tužilaštva imaju odnose sa javnošću. Mi smo do sada imali jako zatvorene sudove i jako zatvorena tužilaštva. Niko neće zabranjivati ni sekretaru suda, ni predsedniku suda da daju izjave, međutim, portparol suda ili šef kancelarije za odnose sa javnošću je, kako se zove u ovoj strategiji, lice kojem će se obraćati predstavnici medija da dobiju određenu informaciju. Kao i kod drugih, a po Zakonu o dostupnosti informacija, takođe će novinari moći da se obraćaju tim licima i da dobijaju adekvatan odgovor, naravno, u onoj meri koliko je to u njihovoj moći i ovlašćenjima. Na taj način će i građani imati i bolji uvid u rad sudova, ali ne govorimo ovde o detaljima predmeta.
Ono što strategija predviđa kao jedan od detalja koji je vrlo bitan, to je stvaranje jedne mreže koja će u okviru informacionih tehnologija omogućavati ubrzavanje procesa.
Moram vam reći da se to već dešava u jednom broju trgovinskih sudova, uz pomoć UNDP i jedne američke fondacije i jedne agencije, koja u jednom broju trgovinskih sudova sprovodi tu reformu i to već počinje da daje rezultate.
O pravosudnom centru sam već nešto rekao i mislim da je to jedan od elemenata koji je vrlo bitan, jer posle ove strategije, koliko već sutra, raspravljaćemo o zakonu o kontinuiranoj obuci i obrazovanju svih onih koji su uključeni u pravosudni sistem. Svako onaj ko misli da zato što je postao sudija ili sudija trgovinskog suda, da je Bogom dan i da sve zna, greši, jer sve ne zna niko. Ni sudije Vrhovnog suda neće biti oslobođene da se dalje edukuju i obučavaju za taj posao, koji već obavljaju.
Međutim, pored te mreže o kojoj smo već govorili, vrlo je bitan detalj, a to je bio i lajtmotiv mnogih koji su govorili danas protiv ove strategije, jeste da nije potrebno racionalizovati mrežu sudova.
I te kako je potrebno racionalizovati mrežu sudova, smanjiti troškove, povećati efikasnost i dovesti sve sudije na onu meru da se presuda ne razlikuje od mesta do mesta, da li je to veće ili manje mesto, već da pravda bude zadovoljena, u onolikoj meri koliko je to moguće, na isti način za sve građane Srbije. Tvrdim vam da kvalitet suđenja u nekim mestima u našoj zemlji nije zadovoljavajući. To je činjenica i to moramo priznati.
Na kraju, jedna od dilema koja se pojavila u stručnoj javnosti, a može da se čuje i danas u Skupštini, jeste pitanje tužilaštva i onoga što predviđa ZKP, o kome ćemo takođe raspravljati sutra, jeste pozicija tužilaštva, koja je do sada u jednom periodu bila više sudska, u drugom periodu je bila više vezana za izvršnu vlast. Sredina je sigurno ono što je najbolje za tužilaštvo, a to je da ih definišemo kao izvršne i pravosudne organe. Naravno, moje kolege pravnici znaju kako se definiše, kakva je hijerarhija, kako je postavljeno tužilaštvo itd.
Mi smo u jednoj raspravi imali primedbu da li i ko može davati smernice i uputstva tužiocu, javnim tužiocima i zamenicima javnih tužilaca, kada je u pitanju krivično gonjenje, a koje se odnosi na neka međunarodna akta. Mislim da su ta uputstva, kroz međunarodnu pomoć i kroz Ministarstvo pravde, neminovna, jer i sada, kao sredstva i instrument rada u tužilaštvu, ta uputstva postoje.
Na kraju, da pomenem još organ – državno veće tužilaca, koji će takođe brojati 11 članova, koji će takođe biti ustavna kategorija, koji će se baviti svim onim što sam već govorio o visokom sudskom savetu, da je taj organ nadležan za oblast tužilaštva.
I na kraju, želim da vas pozovem da pozdravimo veliki trud koji je uložen u izradu ove nacionalne strategije, u kojoj su uzeli učešće i veliki broj stručnjaka iz oblasti pravosuđa, profesora univerziteta, ne samo iz Beograda nego iz čitave Srbije, Ministarstva pravde, jednim malim delom i Narodne skupštine, kroz Odbor za pravosuđe, da izglasamo ovu nacionalnu strategiju reforme pravosuđa koja je, nesumnjivo, jedna od
glavnih i temeljnih za budućnost srpskog pravosuđa, u jednoj Srbiji koja će već sa ispunjenjem ove strategije, nadam se, biti u EU.
 Gospodine predsedavajući, drage kolege, vrlo kratko, javio sam se povodom više puta izrečenih tvrdnji da se stalno pozivamo na neko evropsko zakonodavstvo, a nešto bih sa tog aspekta da nešto kažemo oko ovog amandmana.
Inače, ovaj amandman koje su podnele kolege Omerović i Nestorović je u ovom drugom delu ovog stava samo razrada prvog dela prvog stava, ali mislim da je sa stanovišta pravne tehnike i pravne logike nepotreban i da se prenormiranje u zakonima u suštini i u principu izbegava.
Pošto je ova materija koja uređuje ovaj član i ustavna kategorija, definiše se Ustavom i međunarodnim dokumentima, rezolucijom o ljudskim i manjinskim pravima i verskim slobodama, mislim da u dovoljnoj meri precizira ono što je definisano u toj rezoluciji, da pri tom od Saveta Evrope nismo dobili primedbe na ovaj član konkretno, niti je Venecijanska komisija pomenula bilo šta iz ovog člana.
Znači, što se tiče slobode veroispovesti, odnosno zabrane verske diskriminacije, oni apsolutno nemaju nikakve primedbe. Zamolio bih vas da sa velikom pažnjom se pozivamo na evropsko zakonodavstvo, na Savet Evrope, zato što ova materija u Evropi nije uređena na jedinstven način kao što su uređene neke druge oblasti. Za to ima mnogo primera i da ne spominjemo državnu crkvu u Grčkoj, koja je članica EU, da ne pominjem uticaj crkve u Sloveniji, Austriji, Nemačkoj itd.
Znači, ako krenete Bavarskom da prolazite kroz Nemačku, videćete da svaka škola ima krst na ulazu pre nego što uđete u školu.
Prema tome, ovo nije predmet uređenja evropskog zakonodavstva i moramo biti vrlo pažljivi. Na kraju, samo da napomenem da je Kancelarija za pridruživanju EU dala pozitivno mišljenje da je uz ovaj zakon dobijena izjava o usklađenosti sa evropski propisima, odnosno sa dokumentom Saveta Evrope, tako da je to jedini dokument sa kojim mi usklađujemo ovaj zakon.
Gospodine predsedniče, gospodine ministre, na početku svog izlaganja hteo bih da kažem nešto, mislim da gospodin Šarović nije dobro čuo kada je rekao da su to sudije DSS-a. Zaboravio se, nešto nije bilo u redu.
Što se tiče same strategije, na početku bih hteo nešto da kažem, da je ipak ovo jedan od temeljnih elemenata koje je predložila Vlada Republike Srbije, da je on predviđen Akcionim planom o pridruživanju Evropskoj uniji.
Znam da ima nama političkih oponenata koji uopšte ne bi želeli da uđu u Evropsku uniju, ali to je njihovo političko opredeljenje, ali za nas je ulazak u Evropsku uniju strateški nacionalni cilj i mi to ne krijemo, i DSS i svaki član može da kaže da je za to i da će čitav poslanički klub da stane iza ove strategije.
Međutim, kada pričamo o korupciji, kada danas slušamo ova lepa izlaganja o ovoj strategiji, moramo se pozabaviti korupcijom kao društvenim problemom, jer ovo nije problem ni pozicije, nije problem ni opozicije, nije problem DSS-a, niti G17, niti SRS, već je problem duboko utemeljen u srpsko društvo i čini probleme svim reformama, modernizaciji srpskog društva, privrede i svih ostalih segmenata.
Ta duboka ukorenjenost očitava se u nekim primerima koje možemo čuti svakodnevno na ulici od naših građana da je u Srbiju i u naše društvo korupcija došla od onih čuvenih 200 grama kafe kada se dolazi kod lekara ili kada se dolazi u opštinsku upravu.
Međutim, to nije baš tako. Ova vlada je pokazala da je spremna u ovoj strategiji da prikaže u kakvom se stanju sada nalazimo i da prikaže tačno šta je uradila i šta će uraditi u budućem periodu.
Ako imamo iza sebe jedan period gde je sam sistem bio baziran na korupciji, veliki suštinski problem je reforma samih institucija. Nakon 2000. godine, kada se krenulo u reformu institucija, tek tada se videlo koliko su srpske institucije urušene. Nije to samo period za vreme vladanja SPS-a, i jako pre toga, Komunističke partije koja je bila od Drugog svetskog rata pa nadalje.
Na svakoj vladi koja želi da transformiše srpsko društvo je osnovni zadatak izgradnja institucija i DSS stalno i uporno ponavlja da je to temeljni osnov za borbu protiv jednog ovakvog zla kao što je korupcija.
Drugi osnovni element za borbu protiv korupcije, kao društvenog problema, jeste podizanje svesti građana Srbije da ne ulaze u korupciju i onda kada to nije potrebno. Danas imate slučaj kada građanin odlazi u opštinsku upravu, naviknut možda iz prethodnog sistema da je potrebno da ponese nešto da bi dao nekom službeniku u opštinskoj upravi, ne znajući pri tom da je to jedan običan zahtev koji se dobija možda za 15 minuta ili sat vremena.
Tu dolazimo do drugog pitanja koje je potrebno radi podizanja svesti građana, a to je informisanje građana. Sve institucije koje neposredno rade sa građanima moraju se pozabaviti pitanjem informisanja građana, njihovih prava, ali naravno i obaveza. Nisu samo oni koji se nalaze na određenim mestima korumpirani zato što su, zahvaljujući funkciji na kom se mestu nalaze, predodređeni da budu korumpirani. Ima i onih građana koji misle da mogu na lakši način, brže, preko veze, na ovaj ili onaj način da dođu do nekog benefita tako što će eventualno korumpirati nekoga na određenom mestu.
Ova vlada, koja je trenutno na vlasti, pokazala je da ima snage da se bori protiv korupcije. To možemo da vidimo na nekim primerima i hapšenja sudija, nedavno smo imali prekinutu sednicu kada smo morali da ukinemo imunitet jednom od sudija zbog primanja mita od 1.000 eura, zatim imamo slučaj u Smederevu sa lažnim invalidskim penzijama, imamo raznorazne slučajeve koji su pokrenuti, i sada možemo prihvatiti neke kritike i zamerke da se to ne rešava dovoljno brzo.
Jer i u drugim zemljama koje imaju slične probleme, ne moramo da idemo daleko, možemo da vidimo u našem neposrednom komšiluku, kao što su Rumunija i Bugarska, kandidati za uključenje u Evropsku uniju, imaju upravo na ovim oblastima najveće zamerke od strane partnera iz Evropske unije, a to su borba protiv korupcije i reforma pravosuđa. Nismo mi ništa specifično, niti posebno u ovoj borbi protiv korupcije, imaju i drugi slične probleme.
Međutim, ono po čemu smo specifični, a to je izgleda izum srpske političke scene, jeste korupcija na najvišem političkom nivou koja ima za cilj razgradnju političkog sistema, ovakvog kakav jeste. Danas smo prisustvovali raspravi koja je bila posvećena upravo tome. Možda bi gospodin Krasić nešto više rekao o tome, jer je već pričao o toj korupciji koja se nalazi na najvišem političkom nivou, kada određene stranke bez glasova građana ulaze u parlament i na taj način razgrađuju politički sistem, ali nešto kasnije o tome.
Dva bitna elementa, koja su jako potrebna u borbi protiv korupcije, jesu mediji i civilno društvo. Kada govorimo o medijima, pre svega imam u vidu izgradnju javnog servisa, koji će biti baziran na onim elementima koji služe isključivo kao servis građana. Onog trenutka kada budemo imali na čelu državne radio televizije ne političkom voljom postavljenog direktora, urednika, urednika političkih rubrika, informativnog programa, imaćemo adekvatan javni servis.
Naravno, ovde smo mogli da čujemo da je potrebna veća aktivnost civilnog društva. Jeste, ali nisu samo nevladine organizacije, ove za koje možemo da čujemo sa ove govornice da čine civilno društvo. To naravno nije tačno, ovo što čujemo, Sonja Biserko, Nataša Kandić itd. To može da se podvede i pod druge segmente društva, ali nećemo da ulazimo u to. Možemo da definišemo i na drugi način.
Govorim o onom delu civilnog društva koji ima za cilj podizanje društveno aktivnih građana Srbije, koji svojim radom u svojoj sredinu podižu svest svih onih koji se nalaze na području bavljenja određenim poslom u okviru društva, a takvih nevladinih organizacija verujte mi ima. To su one organizacije koje treba da dobiju prostora u medijima zato što se zalažu za podizanje kvaliteta društvenog života naših građana.
Imamo jednu potpuno iskrivljenu sliku o ulozi nevladinog sektora, a i oni iz nevladinog sektora, jedan deo ovih već pomenutih, imaju a priori za cilj da budu protiv Vlade, da budu protiv parlamenta, da budu protiv političkih stranaka, dok to u drugim zemljama razvijene zapadne demokratije naravno nije prioritetan cilj, već je prioritetan cilj zajednički partnerski rad na određenim projektima koji dovode do demokratizacije društva, koji dovode do boljeg i kvalitetnijeg društvenog života svih građana, bez obzira u kojim društvenim slojevima oni žive. Kada govorimo o njima, govorimo o pravim i suštinskim nevladinim organizacijama.
Naravno, kada govorimo o izgradnji javnog servisa i nezavisnim medijima, sa druge strane mi imamo i potpuno zavisne medije, koji se nalaze u privatnim rukama, a to imamo na primeru BK televizije, Karićeve televizije, koja služi kao bilbord političke promocije njegovog Pokreta snaga Srbije, koji jednostavno toliko truje ne samo političku scenu, nego truje javnu scenu, gde se obesmišljava sve čime se građani Srbije bave.
Međutim, imajući u vidu kojim ljudima je taj čovek, koji razara politički sistem Republike Srbije, okružen, kako je došao do novca, čuli smo od gospodina Ivanjia, milijarde i milijarde evra, dolara, na raznorazne načine, ali samo da vas podsetim, koji su to njegovi saradnici koje on okuplja? Ne znam da li se sećate imena - Srđan Blagojević.
Da li sećate ko je Srđan Blagojević? Bivši direktor PTT-a. Taj bivši direktor PTT-a je sada jedan od najbližih saradnika Bogoljuba Karića. A kako je javnost saznala za njega. Pa tako što je bilo ono dopisivanje sa kabinetom predsednika Vlade tadašnje Živkovića i nekih famoznih 9% prodaje udela PTT za "Mobtel", pa tu vidimo na koji način se korupcija i kroz koje modele može primeniti i iz jednog političkog miljenja, pa kroz privredni milje, kako se to vraća sve na svoje mesto.
Na primer, Boris Stajkovac, čuveni enterijerista, kreator više kafića u Beogradu, čovek koji je inače poznat po tome što je veliki humanitarac, jedan od najbližih saradnika Bogoljuba Karića, ali na taj način što pretpostavljam da je vrlo lako baviti se humanitarnim radom, biti humanitarac sa neke lepe jahtice u Jadranu, Crnom moru itd.
Tu vam je i čuveni Piksel. Da li znate ko je Piksel? Piksel vam je jedan od najbližih saradnika Karića, koji je organizacioni sekretar u njegovom izvršnom odboru, inače najuren iz DS-a jer je muljao nešto oko nekih upaljača, propagandnog materijala, pa ga najurili ljudi, jer verovatno je tu hteo nešto oko stranke da radi. Ili ovaj Tihomir Simića, koji vodi kvazizvanične delegacije predsednika svoje stranke itd.
Međutim, ima tu još puno materijala, ali ne bih da više govorim zbog mojih kolega, vratiću se na početak svog izlaganja, a to je da makar koliko se mi politički sporiti ovde u srpskom parlamentu, da je dovoljno ili nedovoljno urađeno u borbi protiv korupcije, ova strategija je jedan od temeljnih dokumenata koji odslikava i da se nalazimo u teškom stanju, ali odslikava i ono za šta se moramo boriti, za šta ćemo se zalagati, i dok je ova vlada koja se sada nalazi na čelu i vrši politiku u Republici Srbiji, mi ćemo se zalagati da radimo po ovoj strategiji, koju ćemo usvojiti u srpskom parlamentu za koji dan. Zahvaljujem se na pažnji.
Dame i gospodo narodni poslanici, slušajući izlaganje mog kolege, gospodina Obradovića, zaista mi je veliko zadovoljstvo da mogu da čujem jedno ovakvo izlaganje koje je u interesu informisanja javnosti o donošenju ovakvog zakona, koji se odnosi na srpski sport, na jednu zaista sportsku naciju kao što je naša, i da se ukaže na štetnost samog dopinga, koji je evidentno prisutan i u našoj zemlji, ali se možda nedovoljno govori o tome.
Naravno, DSS i poslanički klub DSS stoji u potpunosti za donošenje ovakvog zakona, jer DSS i sve ono što je do sada radila kada su u pitanju svi oni zakoni koji služe za integrisanje Srbije, i ne samo u evropske institucije, već i u ovako velike grupacije zemalja kao što su potpisnici Deklaracije o vršenju antidoping kontrole, koje okupljaju sve one sportske nacije koje se zalažu za čist sport, a po onoj informaciji koju imam i koja može vrlo lako da se nađe na internet sajtu Vlade, u pitanju je broj od oko 168 zemalja.
Što se tiče same važnosti ovog zakona, čuli smo i od ministra i od gospodina Obradovića da je nemerljiva, upravo iz razloga nepostojanja kvalitetne i prave antidoping kontrole kod nas u Srbiji, gde se može reći da u zadnjih 10 godina i nije suštinski vršena prava antidoping kontrola i da nisu postojali do sada uslovi za to, jer u samoj Srbiji ne postoji laboratorija koja bi to mogla da obavi, a i da postoji, mora usvojiti ove standarde o kojima smo već nešto čuli.
Što se tiče obaveza, naravno da imamo obavezu, jer smo i mi potpisnici ove konvencije, tako da sve one obaveze koje smo preuzeli treba ispuniti u što kraćem roku.
Jedan od rokova koje je sama Vlada, odnosno Svetska antidoping agencija preporučila jeste, nakon usvajanja Deklaracije na Velikoj generalnoj skupštini UNESK-a u Parizu, koja se završila 17. oktobra, da se pokuša da vlade implementiraju sve ove propise do početka Zimskih olimpijskih igara, koje se održavaju u februaru sledeće godine.
Naravno, donošenje jednog ovakvog zakona ima za cilj informisanje naše šire javnosti, ne samo sportske javnosti, jer pretpostavljamo da će sve krovne sportske organizacije obavestiti svoje članove o donošenju ovog zakona, već i da se u široj javnosti, pre svega kroz medije, kroz sportske medije, pokrene šira diskusija o štetnosti samog dopinga u sportu.
Tendencije u svetu su upravo da se ide ka čistom sportu, da se poklanja velika medijska pažnja svim onim slučajevima koje smo imali u dopingu. Pretpostavljam da vam je poznato da i čuveni biciklista Armstrong ima jednu aferu, koja je prisutna u svetskim sportskim medijima, da je koristio određena nedozvoljena sredstva kada je pobedio na jednom od "Tur d' Frans"-ova, a ima ih više.
Što se tiče samih štetnih sredstava koja se podvode pod doping sredstva, Svetska agencija na svakih mesec dana objavljuje listu štetnih sredstava na svom sajtu, tako da svako može da se upozna koja su sredstva štetna i koja se podvode pod doping sredstva, odnosno koja nisu dozvoljena.
Što se tiče samih sportova i kritičnih sportova, mi kao nacija koja je dobra i pokazuje se dobrom u grupnim sportovima, u svetu je doping mnogo više prisutan u nekim sportovima u kojima mi, nažalost, nismo tako dobri. Imamo prilike da vidimo da se velike afere oko dopinga javljaju u atletici, plivanju, biciklizmu itd.
Međutim, ne smemo zaboraviti da i naša nacija želi da bude bolja u ovim sportovima i da jedna od akcija, koja treba da se povede, koju svetske atletske organizacije vode, jeste da se upravo u ovim sportovima, u kojima je doping prisutan, povede jaka marketinška globalna kampanja, da se ovi sportovi, koji su optuženi, koji najviše konzumiraju nedozvoljena sredstva, očiste.
Na kraju, od ministra smo čuli da nam predstoji organizacija velikih sportskih takmičenja. Naravno, potrebno je da imamo jedan ovakav zakon koji će biti implementiran.
Potrebno je određeno vreme, ali ono što je bitno za naše sportiste jeste da oni budu adekvatno informisani i da budu spremni da uzmu adekvatno učešće u ovim velikim sportskim događajima.
Rekao bih par rečenica o samom zakonu, a konkretno se odnosi na jednu od primedbi koje je iznela SRS, zašto se osniva agencija.
Ta agencija se osniva upravo iz razloga pravilne komunikacije i sa Svetskom agencijom, a i sa ostalim agencijama koje su formirane u ostalim zemljama, koje su zadužene i staraju se za antidoping kontrolu. Tako da je ovo rešenje, koje je predloženo u ovom zakonu, apsolutno u skladu sa tim uporedno-pravnim iskustvima.
Što se tiče samih mera koje se preduzimaju, a koje su predviđene u ovom zakonu, naravno da je obuhvaćeno ovim zakonom, ne samo konzumiranje nedozvoljenih sredstava od samih sportista, već je i u kaznenim odredbama predviđeno da se strože kažnjavaju svi oni koji stimulišu sportiste, odnosno primoravaju da uzimaju nedozvoljena sredstva, kao i oni koji organizuju i distribuciju, proizvodnju i sve ono što dovodi do toga da ta nedozvoljena sredstva dolaze do samih sportista.
Tako da su ovi prekršaji i ove krivične odredbe, koje su predviđene u ovom zakonu, u skladu sa tim, kao i da postoje obaveze lekara da moraju obavestiti sportistu, ako ga leče, da se neko od tih sredstava nalazi na listi sredstava koja nisu dozvoljena za konzumiranje u vreme takmičenja.
Što se tiče samih kaznenih odredbi, treba imati u vidu da je napravljena jedna paralela sa kaznenim odredbama koje su definisane u Krivičnom zakoniku, a odnose se na segment Krivičnog zakonika koji je vezan za upotrebu, distribuciju i proizvodnju droga, a pri tome su uzeta iskustva iz Francuske i Nemačke, odnosno njihovih zakona, u prvom slučaju to je Zakon o antidopingu, a u drugom slučaju Zakon o lekovima, odnosno stavljanju u promet lekova i drugih sredstava iz farmaceutske industrije.
Prema tome, kao zaključak, mogu slobodno da kažem da je ovo jedan od zakona koji, pre svega, ima izražen društveni karakter, nema onu političku notu koju smo navikli mi u parlamentu da diskutujemo redovno. Društvena važnost donošenja ovog zakona je velika i nemerljiva, a pre svega u razvijanju sporta i stimulaciji mladih ljudi da se bave čistim sportom i da se uključimo u jednu svetsku kampanju, a to je tzv. čist sport, sport bez dodatnih stimulacija. Zato će DSS glasati za ovaj zakon. Hvala.
Gospodine predsedavajući, poštovano predsedništvo, javljam se povodom amandmana na član 36. Predloga zakona o izmenama i dopunama Zakona o osiguranju koji se odnosi na novi član 243g.
U suštini, ovaj amandman predviđa brisanje ovog člana i naslanja se na ono što je i gospođa Vjerica Radeta podnela. To je ovaj deo zakona kojim se predlaže da zaposleni koji su radili u osiguravajućem društvu dobijaju nadoknadu od 200 evra za svaku godinu, a može i manje, jer zakon predlaže da se to može umanjiti, ukupan iznos naknade ne može preći 15% od kupoprodajne cene.
Prema tome, predloženo rešenje predviđa da zaposleni imaju pravo na naknadu iz kupoprodajne cene, dok je prema članu 42. Zakona o privatizaciji predviđeno da se u subjektu privatizacije deo kapitala prenosi i na zaposlene, i to u akcijama, bez naknade, za svaku godinu radnog staža provedenu u preduzeću koje je subjekt privatizacije, gde se takođe kaže da to ne može biti preko 35 godina radnog staža.
Prema tome, ovo predloženo rešenje je u najmanju ruku suprotno ovom članu Zakona o privatizaciji. Ne samo da je suprotno, već se uzima i pravo tim zaposlenima da po ovom Zakonu o privatizaciji dobiju akcije i da sa tim akcijama učestvuju na tržištu kapitala, odnosno da imaju pravo da ih zadrže i da učestvuju u upravljanju određenim osiguravajućim društvima.
Zašto bi se zakonom uzimalo pravo zaposlenima da sami procenjuju da li će zadržati akcije, odnosno da li će ih prodavati na tržištu hartija od vrednosti?
Predloženo rešenje je takođe u suprotnosti sa Zakonom o tržištu hartija od vrednosti i drugih finansijskih instrumenata, jer akcije su vrsta hartija od vrednosti koje glase na deo osnovnog kapitala akcionarskog društva; u zakonu se kaže da pravo iz hartija od vrednosti i pravo na hartijama od vrednosti mogu sticati i njima raspolagati domaća i strana fizička i pravna lica i po zakonu je definisano da to bude bez naknade.
Jasno je da na ovaj način neće ostvariti prava koja su obezbeđena za zaposlene u drugim subjektima privatizacije, koji postaju vlasnici akcija, a to smo imali prilike da vidimo kod nekih drugih firmi koje su uspešno privatizovane i koje su prodavale akcije – kao manjinski vlasnici izašli su na slobodno tržište hartija od vrednosti i jako dobro prošli sa tom trgovinom svojim akcijama.
Međutim, tu je problem, takođe, i u suprotnosti sa položajem onih lica koja su učestvovala u privatizaciji određenih subjekata. Dovode se u neravnopravan položaj lica koja su dobila akcije i slobodno učestvuju na tržištu hartija i ova lica koja bi dobila nadoknadu, odnosno određeni vid otpremnine.
Za to imamo primer, na neki način, i u slučaju restrukturiranja određenih preduzeća, gde se nudi radnicima da svojom voljom napuste određeno preduzeće i da na taj način uzmu neku nadoknadu.
Na ovaj način se delom ugrožavaju prava tih radnika na socijalni program, što je takođe suprotno proklamovanim načelima da se radnicima koji su višak (a imamo višak u dva naša najveća osiguravajuća društva, a to su "Dunav" i DDOR) obezbedi kvalitetan socijalni program. Zato vas pozivam da glasate za ovaj amandman i da se pridržavamo onih odredbi koje su u Zakonu o privatizaciji.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, samo kratak osvrt: nadam se da prethodni govornik nije mislio na narodne poslanike kada je pravio ovo upoređenje.
Da se vratim na zakon. Da bismo shvatili u kakvoj situaciji se naša država nalazi, pre svega Srbija, ali i Srbija i Crna Gora, moramo imati u vidu u kom stanju je naše tržište osiguranja. Zato ću se potruditi da u svom izlaganju na jedan slikovit način uporedim sa dve države sa kojima se možemo uporediti, jedna je članica EU, druga je kandidat za članstvo u EU, a to su Slovenija i Hrvatska. Već smo imali prilike da čujemo o osiguranju i osiguravajućim društvima u Sloveniji, sa primerom državnog osiguravajućeg društva "Triglav" i hrvatski primer je "Kroacija osiguranje". Neću da se libim da spomenem da je naše najveće osiguravajuće društvo u zemlji "Dunav osiguranje", ne zato što je ono na ovaj ili na onaj način najveće, već zato što zauzima najveći procenat našeg tržišta osiguranja.
Da bismo shvatili u kakvoj situaciji se nalazimo, samo par podataka. Premije u Srbiji i Crnoj Gori su u 2003. godini (to je poslednja godina kada je pravljena ova komparativna analiza) iznosile 384 miliona i nešto stotina hiljada evra, dok je u Hrvatskoj to bezmalo tri puta više ili 800 i nešto miliona evra. U Sloveniji je ta premija premašila milijardu evra i iznosi milijardu i 279 miliona evra.
Ako pogledamo samo za jednu zemlju koja je dva i po puta manja nego što je to... za Hrvatsku, koja ima tri puta veće bruto premije, i za Sloveniju, koja je daleko manja od naše zemlje, četiri koma nešto puta manja, videćemo da je to učešće po glavi stanovnika zaista zabrinjavajuće za naše tržište osiguranja.
Ako uporedimo te podatke, videćemo da je premija u procentima po bruto društvenom proizvodu kod nas 2,25% učešća u bruto društvenom proizvodu, u Hrvatskoj 3,25, dok je to u Sloveniji 5,23.
Ono što je stvar za brigu i o čemu mi kao narodni poslanici moramo voditi računa, to je učešće životnog osiguranja u ukupnim bruto premijama osiguranja, koje je zabrinjavajuće i u našoj zemlji najniže u čitavom regionu.
Ne govorim samo o zemljama zapadnog Balkana i jugoistočne Evrope, već i šire. Taj procenat je izuzetno mali. Kod nas u ukupnom procentu u bruto društvenom proizvodu životno osiguranje zauzima samo 0,08%, što znači da je kod nas životno osiguranje 1,2%, a u Sloveniji 151,8%.
Prema tome, podneo sam tri amandmana koja se odnose na nešto što će omogućiti razvijanje životnog osiguranja. To se odnosi na član 88. Zakona o osiguranju, i još dva amandmana koja se odnose na već pomenute članove 243. i 243g. Amandmani na ova dva člana se, pre svega, odnose na imovinu i na proces privatizacije koji predstoji.
Imajući u vidu nerazvijenost našeg tržišta osiguranja, zastupnik sam ideje da je potrebno ojačati naša osiguravajuća društva, podići ih na određeni nivo da njihov kapital bude dovoljno jak, da oni kao veliki igrači mogu igrati na tržištu osiguranja, a ne da na ovaj način, kada su još uvek nerazvijena i nedovoljno jaka, ulazimo u proces privatizacije.
To možemo da uradimo ako imamo kvalitetan zakon o osiguranju i ako ta osiguravajuća društva imaju povoljnu klimu da mogu svoj kapital podići na određeni nivo.
Samo ću u ovoj načelnoj raspravi dotaći neke elemente koji su problematični za našu poslaničku grupu i za mene kao podnosioca amandmana, a to se odnosi na onaj deo koji govori o imovini osiguravajućih društava i na onaj deo koji omogućava, ovim članom 243, da se određena imovina ili deo imovine izdvoji iz tog osiguravajućeg društva, što je direktno u suprotnosti sa težnjom koju sam izneo maločas, a to je jačanje naših osiguravajućih društava.
Na ovaj način možemo doći u situaciju da se jedan deo tih osiguravajućih društava može otuđiti i na taj način umanjiti vrednost samog osiguravajućeg društva, pošto je član 243. ovog predloženog zakona, po mom mišljenju, u direktnoj suprotnosti sa određenim članovima Zakona o privatizaciji i na neki način uvodi pravilo lex specialis i kroz ovaj zakon i ova pravila privatizaciju određenih privrednih subjekata, što je po meni nedopustivo ako već imamo zakon o agenciji, Zakon o privatizaciji i Agenciju za privatizaciju, koja ima zadatak da sprovodi privatizaciju.
Nešto više detalja o ovome ću izneti u raspravi o amandmanima, a što se tiče drugog spornog člana (imali smo prilike da čujemo to od mojih kolega gospodina Matića i gospodina Prorokovića), sporan je način na koji će se vršiti privatizacija po ovom predlogu zakona, a to je određivanje fiksne nadoknade koja se propisuje tim članom 243g. To je krajnje problematično sa aspekta tržišne vrednosti ostalih preduzeća, čije akcije izlaze na tržište i kojima se može trgovati, jer na ovaj način se zaposlenima koji rade u osiguravajućim društvima onemogućava da dobiju po Zakonu o privatizaciji određeni broj akcija koji je u određenom procentu moguće dobiti po ovom zakonu.
To faktički znači da se tim zaposlenima oduzima pravo da na neki način učestvuju na tržištu akcija i da, na kraju krajeva, imaju pravo da zadrže udeo vlasništva u tim osiguravajućim društvima i da na taj način stiču pravo na dividende i sva ostala prava, kao i svi drugi vlasnici.
Po meni, direktno vezano za ono što sam govorio o životnom osiguranju jeste uvođenje jednog novog načina rada osiguravajućih društava – društvo za osiguranje može da angažuje lice za poslove zastupanja u osiguranju koje ima ovlašćenje Narodne banke Srbije iz člana 95. Zakona o osiguranju.
Zašto je to bitno? To je bitno zato što osiguravajuća društva mogu na osnovu ugovora angažovati ljude koji mogu polise prodavati, a bez prava i obaveze osiguravajućih društava da moraju da zapošljavaju te ljude, već ih mogu angažovati na ugovor. To pravo je direktno u vezi sa najnovijim izmenama Zakona o radu koji uvodi kao vid radnog angažovanja ugovore o zastupanju i posredovanju.
Prema tome, na taj način ovaj amandman je u skladu sa težnjama da se na neki način radno sposobno stanovništvo angažuje i kroz ove ugovore sa osiguravajućim društvima. Mislim da je ovaj amandman koji sam podneo, o uvođenju novog člana 13a iza člana 13. zakona o izmenama i dopunama Zakona o osiguranju, vrlo bitan, jer na taj način možemo zaposliti jedan deo ljudi koji će na taj način raditi za osiguravajuće društvo.
Samo da se osvrnem na jedan deo zakona o izmenama i dopunama Zakona o finansijskom lizingu, koji meni kao pravniku smeta, a to je da ovaj zakon duplira i pravno normira jedan deo koji je već normiran u drugom zakonu, u Zakonu o Agenciji za privredne registre. U ovom zakonu se ponovo pojavljuju određeni članovi koji se nalaze u identičnom tekstu u drugom zakonu.
Naravno, ono što smo mogli da čujemo za govornicom, što je, nadam se prelazno rešenje, a to je da ovolike nadležnosti ima Narodna banka Srbije i guverner Narodne banke Srbije.
Imali smo prilike da čujemo od gospođe Vesne Džinić da je to primer za sada u Mađarskoj, Ukrajini i možda još nekoj zemlji, ali nismo imali prilike da čujemo i da je ovo prelazno rešenje i da će se određenim zakonskim projektima u narednom periodu formirati jedna nezavisna supervizorska kuća koja će vršiti kontrolu poslovanja svih ovih firmi koje se bave finansijskim lizingom.
Neosporno je da ovaj zakon o finansijskom lizingu ima jedan deo koji je vrlo bitan, a to je nemogućnost da kroz razna davanja finansijske kuće povećavaju davanja građana koji uzimaju lizing, jer smo do sada imali različite procente za usluge, potpisivanja ugovora o lizingu, troškove tih ugovora itd. Na ovaj način će se sve to evidentirati, što je vrlo dobro, i moći će da se stekne jasna slika o jačini kuće koja se bavi lizingom, a i jasnije će moći da se opredeljuju građani koju će lizing kuću izabrati.
Za sada toliko, detaljnije ću o amandmanima koje sam podneo govoriti u raspravi o amandmanima. Mislim da, pre svega, moramo voditi računa o tome da naše tržište nakon izvršenih demokratskih promena u našoj zemlji nije dovoljno razvijeno i da moramo biti oprezni, da nam se ne bi desilo da određene kuće koje su izuzetno jake dođu na naše tržište, koje još uvek nema zdravu konkurenciju. Nemamo mi ništa protiv da dođu jake kuće za osiguranje, ali onda da imamo prave igrače sa naše strane.
Reklamiram povredu člana 100. Poslovnika Narodne skupštine, jer smo od prethodnog govornika mogli da čujemo gomilu neistina koje se odnose na poslaničke grupe koje čine većinu u Narodnoj skupštini Republike Srbije.
Gospodo radikali, pošto smo danas videli da ste počeli da se krunite, molim vas da ne obmanjujete više srpsku javnost, da ne spominjete više Kajmanska ostrva, da građane Srbije ne uznemiravate sa ove skupštinske govornice, jer sve ovo što vi govorite prevazilazi više socijalnu demagogiju, kojom se vi inače služite, jer nismo nijednom od vas čuli da vi imate bilo kakav program.
Ako imate nešto, a u vezi je ove tačke dnevnog reda, a govorimo o poljoprivredi, dajte nešto iz vašeg programa, dajte nešto o poljoprivredi, uradite nešto korisno za ovu državu, nemojte samo da pričate sa ove govornice i da obmanjujete građane Srbije. Hvala.
Moje prethodno javljanje je imalo za cilj da se vratimo na ovu tačku dnevnog reda, ali kada je neko isprovociran govorom prethodnog narodnog poslanika, a koji ne sadrži nijednu tačku, nijedan zarez iz onoga što je na dnevnom redu, onda neko mora da reaguje povodom toga.
Niti je moja namera da se ova skupština pretvara u tribinu, da se prozivamo, da prozivamo jedni druge, a tako vidim ono što je prethodnik govorio. Intencija DSS nije da se destabilizuje nijedna institucija u ovoj zemlji, a ako je to u interesu srpskim radikalima, složiću se sa svakom rečju prethodnog govornika, jer je DSS državotvorna stranka i sve ono što radi jeste u interesu boljitka Srbije. A kao i moje kolege iz DSS uvek ću biti protiv svakog govora sa ove govornice koji ima neku drugu intonaciju.
Javnosti radi, mislim da nije primereno poređenje u ovom amandmanu sa Narodnom skupštinom, jer Narodna skupština svoje odluke donosi na osnovu Ustava i na osnovu svih onih propisa koji su propisani u Poslovniku.
Poređenje sa onim koliko je potrebno za kvorum za rad Skupštine nije primereno sa ovim što se navodi u ovom amandmanu, jer u osnivačkom aktu može biti propisano drugačije. To apsolutno nije u skladu sa onim što Narodna skupština radi.