Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Srbislav Filipović

Srbislav Filipović

Srpska napredna stranka

Govori

Hvala predsednice.

Dame i gospodo narodni poslanici, danas postavljam pitanje instituciji u državi koja gotovo ništa ne radi kako bi se građani Srbije osećali sigurnije, bezbednije i kako bi videli da zaista ta institucija radi posao koji treba da radi.

To je tužilaštvo u Srbiji i tužilac Zagorka Dolovac. Njoj sam postavio bezbroj puta pitanja, pa postavljam i danas ponovo neka pitanja, ima nekih novih, a to je šta je urađeno povodom slučaja pretnje smrću Jovanu Kneževiću, direktoru čuvenog „25. maja“ i napadu na Gavrila Kovačevića u Zemunu? Obojica su članovi i lokalni funkcioneri SNS.

Postavlja se pitanje, da li su glave funkcionera SNS i članova SNS tu samo da bi im se te glave skidale i da li su njihove glave manje vredne od glava koja sede u jednom delu opozicije okupljene oko tajkuna i kriminalca Dragana Đilasa? Da li te glave tih ljudi, koji časno, pošteno i odgovorno obavljaju svoj posao u lokalnim samoupravama, manje vrede od onih ljudi i kriminalaca koji su oko Dragana Đilasa? Pitam to Zagorku Dolovac.

Voleli bi građani Srbije nekad i da je vide, da znaju kako ta osoba izgleda, pa da nam odgovori da li dolazi uopšte na svoj posao, da li čita pitanja koja joj postavljamo, da li se bavi svojim poslom, ili samo podiže platu. Koliko još treba da vraća svoj kredit Draganu Đilasu, DS, Savezu za Srbiju i ostalima koji su je izabrali svojevremeno? Koliko je kamata još ostalo da plati Draganu Đilasu i da li se ta kamata meri u brojevima glava koje treba da padnu članovima SNS? Da li se to meri u tvitovima koje treba da napišu Đilas, Marinika, Boško i ostale psihopate iz Saveza za Srbiju? Da li se to meri brojem pretnji koje treba da upute smrću predsedniku Republike? Da li se to meri brojem cevi koje treba da se stave na usta nekome iz SNS?

Dokle će više tužilaštvo, Zagorka Dolovac da ćute? Dokle će na svaku pretnju da kažu – nema elemenata, nećemo da postupamo po tome, neće biti nikakve istrage. Dokle to tako ide? Dokle će da se ćuti na ono što je radio Marko Bastać na opštini Stari Grad? Dokle će da se ćuti da te kese koje je stavljao svom kumu i ko zna kome sve još će da ispliva da je stavljao te kese?

Kakva se poruka tako šalje društvu? Jel se to šalje društvu poruka da međusobno jedni drugima treba da u političkim debatama upućujemo pretnje smrću, da treba da se razbijaju glave i nikom ništa, niko za to nikada neće da odgovara zato što tužilac ima dugove koje treba da vrati onima koji su je izabrali svojevremeno. Jel se tako odužuje građanima Srbije? Tako što oni treba da se osećaju nebezbedno? Tako što treba da strahuju za živote svoje onda kada podržavaju vlast, onda kada podržavaju ljude koji odgovorno rade svoj posao, koji rade se da bi se u Srbiji živelo bolje, stabilnije, sigurnije?

Kako se izbori bliže, ja očekujem da će njihove ludorije da se nastave. Marinika i njene kokoške, koke nosilje, šta već, i ostale će sve više da lude kako se datum izbora bude približavao. Čim budu saznali datum izbora, očekujem da to ludilo kulminira. Što kaže moj kolega, Marijan Rističević, koke preletačice. Više ne znam koliko su one stranaka promenile, a samo neko priča o nekim preletanjima ko zna gde sve.

Srbija je preživela različite agresore spolja, ali se bojim da kada bi se takvi kao što su Đilas, Boško, Marinika i ostali, dočepali ponovo kase i vlasti, da Srbija to ne bi preživela. Srbija će, naša je poruka, da preživi i koke, i Marinike, i Boška, i kao vrh te cele tajkunsko kriminalne piramide, i Dragana Đilasa će da preživi, i neće je okupirati lopovi, kriminalci i tajkuni, nego će Srbija nastaviti da se razvija predvođena predsednikom Srbije, Aleksandrom Vučićem, a neka se zapita Zagorka Dolovac da li joj ide ovo na obraz i na čast to što radi Srbiji danas. Hvala.
Hvala, predsedavajući.

Uvaženi ministre sa saradnicima, dame i gospodo narodni poslanici, kultura je često u našem društvu na neki način zapostavljena tema i rekao bih, kao što i deca misle ili su mislila ranije u školama, da kad se pomene fizičko ili likovno ili muzičko, da je to neki predmet koji je proći ćemo lako, da smo se tako i kao društvo ophodili decenijama unazad i prema kulturi.

To se oslikavalo kroz stanje koje smo imali u Narodnom muzeju i kroz biblioteku o kojoj sam već govorio i knjigama, a evo i koleginica je govorila kako je prethodna vlast, prethodni režim čije danas kao opozicija perjanica Dragan Đilas, kako su oni doživljavali Sajam knjiga, pa su hteli to da ukinu, pa da ponovo oni započnu nešto, jer od njih tobože sve počinje. Od njih zapravo počinje samo ono što je nekultura, a ta nekultura, rekao bih, mogla bi da se ogleda i u tome, gde bi mi mogli da damo značajan doprinos, da se nikada ne zaboravi šta je urađeno i kako je rađeno, kada bi se otvorio neki virtuelni pravi muzej, muzej laži, muzej propalih projekata i pljački. Pa, bi recimo u tom muzeju laži, prva postavka mogla da bude Marinika Tepić, od ljige do ljige, na primer.

Ja neću o njima dalje govoriti kada je kultura u pitanju. Hteo bih da nastavim tamo gde sam i počeo.

Kultura je jedan od stubova društva i narod koji zaboravi svoju kulturu, koji ne neguje svoju kulturu, svoju istoriju, svoju tradiciju, će doći u situaciju da krene da neguje tuđu istoriju i da postane deo tuđe tradicije, a onda će izgubiti sebe, a kad izgubi sebe, gubiće i teritoriju, a onda će polako potpuno i biološki sebe izgubiti u vremenu koje je pred njim.

Svi znamo kako mi kao društvo stojimo kada je u pitanju populaciona politika, kada je u pitanju rađanje dece kod nas. To je jedna od opasnosti. Ali, rekao bih, kroz temelj kulture možemo mnogo da popravimo i tu, kroz buđenje svesti kod naših ljudi o tome šta je naša kultura, koliko je velika naša istorija, koliko imamo bogatu kulturu i tradiciju, koliko je ovaj narod iznedrio značajnih ljudi za svetsku kulturu i svetsku kulturnu baštinu. O tome smo govorili u načelnoj raspravi, koliko je značajnih ljudi, od Pupina, Karadžića, Tesle, itd, da ne govorim o sportistima današnjice, Novaku Đokoviću, koliko je ljudi iz srpskog naroda poniklo iz ove države, koje mi nismo ni razumeli možda u njihovim počecima, koje nismo kao država dovoljno ni pomogli.

Da se razumemo, ti ljudi su sami sebe promovisali, sami sebe stvorili, ali onda nisu promovisali sebe kao deo neke druge države koja im je možda pomogla da završe svoje školovanje ili im pomogla u sportskoj karijeri, već su ponosni bili na svoje pretke, na svoje poreklo i nisu rekli u tom momentu država nije mogla ili nije imala razumevanja da mi pomogne, već su znali da je država nešto mnogo veće i mnogo šire od toga, od trenutne politike.

Upravo kultura to i predstavlja. Ona nije i ne bi trebalo da bude samo odraz trenutne politike u jednom društvu, pa, recimo, one nesrećne od 2000. do 2012. godine. Srpska država postoji preko hiljadu godina. I kultura srpske države bi trebala da bude baš to. Tih hiljadu godina i preko hiljadu godina postojanja srpske države je mnogo veće nego 12 godina propadanja, pljačke, kriminala i korupcije koje u ovoj Srbiji oslikavaju i oslikava danas kroz opoziciono delovanje Dragan Đilas.

Mnogo ste kao ministarstvo uradili, pre svega, rekao sam to, i zahvaljujući predsedniku Aleksandru Vučiću, koji je svestan značaja kulture i u simboličnom smislu i u bukvalnom smislu za naš narod.

Mi moramo da obnovimo svoje istorijsko sećanje, moramo da se ponosimo svojim precima, da snimimo i više filmova, rekli smo da se Skupština i politika ne meša u filmove, ali da snimimo više filmova koji govore o našoj istoriji i tradiciji, ne samo iz Drugog svetskog rata i baštinjenja tradicije na partizanske borbe i narodnooslobodilački pokret, već da pravimo i filmove i serije daleko više o Prvom svetskom ratu, o Prvom i Drugom srpskom ustanku, o vremenu Nemanjića, o vremenu stradanja Srba nakon Kosovske bitke, o vremenu kada smo definitivno pali pod ropstvo pod Osmanskom imperijom, da osvetlimo period istorije nakon pada Smedereva do Prvog srpskog ustanka. Rekao bih da tu možda i ne znamo dovoljno sami o sebi.

Ima nekoliko stotina godina u istoriji koje nismo dovoljno prikazali našoj deci, ali to možemo i kroz udžbenike, jeftinije je, na neki način, nego ekranizovanje takvih tematika, da prikažemo deci šta se dešavalo u tom periodu, na koji način smo uspeli da tada, u mnogo težim okolnostima nego danas, kada imate internet, društvene mreže, mnogo lakše priliku da promovišete sopstvenu kulturu i istoriju tada da opstanemo i da budemo verni i dosledni onome što jesmo. Jesmo Srbi i ponosimo se time.

I tada ona snažna Otomanska imperija nije mogla da suzbije kod srpskog naroda njegovu pravoslavnu veru, njegova hrišćanska osećanja, nije mogla da suzbije kod nas to da prestanemo da slavimo slavu, da idemo u crkvu. Uspeli smo da se izborimo kada su Osmanlije zabranile da zvone crkvena zvona, da ponovo počnu da crkvena zvona zvone. Uspeli smo da se izborimo da opstane naše pismo.

Danas se mnogo teže borimo sa tim. Danas možda dobar deo poslanika koristi više latinicu nego ćirilicu. Znači, danas, kada nam je mnogo lakše, mi, rekao bih, kao pojedinci, ne činimo dovoljno da sačuvamo sebe, već se nekako utapamo pred tim globalističkim izazovima vremena u nešto što može da nas odvuče u jednu stranputicu, a to je da se stopimo u jednom vremenu sa nekim mnogo većim i mnogo silnijim nego što smo to mi danas.

Upravo ta naša istorija i tradicija jesu ono što nas izdvaja u odnosu na mnoge narode na Balkanu i na ovom prostoru. Siguran sam da time možemo da se ponosimo. Ne treba da negiramo šta se nekada desilo, da je neki pojedinac hteo nešto da uradi loše u ime našeg naroda, to je tačno, ali hajde da na to stavimo tačku. To se desilo u periodu od pet ili deset godina, ali naša istorija traje preko hiljadu godina. U tih hiljadu godina nismo nikada vodili osvajačke ratove, nismo nikada vršili nikakve genocide, nismo nikada ubijali, nismo stvarali masovne grobnice, nismo pravili koncentracione logore kao što je Jasenovac, nismo pravili mnoge druge jame po Bosni i Hercegovini koje su činili u Drugom svetskom ratu našem narodu.

Mi smo bili ti koji su oslobađali. Oslobodili smo sve te prostore od fašizma, od nacizma, od mnogih drugih zavojevača i osvajača i time možemo da se ponosimo. Nismo nikada kao narod i kao država imali bilo kakve loše namere ni prema kome, da bismo mi sad krili svoju istoriju, da bismo krili svoju tradiciju, da bi nas bilo sramota i jedne godine u postojanju srpske države.

Mi smo bili više narod žrtva nego bilo šta drugo u svojoj istoriji, stradalnici, rekao bih možda najveći na ovim prostorima, od strane svih onih koji su živeli oko nas.

Zbog čega to govorim? Zbog toga što je u današnjem izdanju dnevnog lista "Danas", to sam video na njihovom portalu, poslanik DS sa njihove liste, Tomislav Žigmanov, govorio o strašnom položaju hrvatske manjine u Srbiji, gotovo jeziv položaj. Kaže da su oni najomraženija nacija u Srbiji i da Hrvati žive u nekom strašnom strahu od Srba i od države Srbije.

Ja kao poslanik učestvujem i u radu kao predsedavajući poslaničke Grupe prijateljstva sa Hrvatskom i moram da odgovorim na to da prosto to ne da nije tačno, nego su to potpuno jedne, rekao bih, već deo organizovane histerije, sveopšte, protiv podrivanja države Srbije, pa sad idemo i iznutra.

Sad iznutra treba da prikažemo da su Srbi protiv nacionalnih manjina, a rekao bih da je možda položaj nacionalnih manjina u Srbiji, pa neka me neko demantuje ako ima konkretno čime da demantuje, možda najbolji položaj u Evropi, u svetu, položaj nacionalnih manjina u Srbiji.

Sve što se poželi, sve što se traži od države, država omogući, baš da niko ne bi mogao da nam kaže - e, pa, mi nemamo pravo na svoje pismo, nemamo pravo na svoj jezik, nemamo pravo na udžbenike, sve ono što država u skladu sa svojim finansijskim mogućnostima može da omogući, daje i omogućava.

Ne čini to da prikrije svoje simbole, svoje zastave, mogu sve da rade, samo nemojte da podrivate celovitost integritet i suverenitet države u kojoj živite, poštujte tu državu, a mi poštujemo vašu posebnost, jer vaša posebnost kao deo naše države, jeste bogatstvo naše države.

Time što poštujemo manjine u svojoj državi, mi smo po mom dubokom ubeđenju zato mnogo jača država nego oni, koji pale srpske zastave, koji razbijaju table sa ćiriličnim natpisima, oni koji ne daju da se to pojavljuje, koji su prognali 250 hiljada Srba, popalili srpske kuće, oni koji su pravili Jasenovce, pa kažu - nije ubijeno tobož milion Srba, nego zamislite samo 70 hiljada, znači, Srbi nikada nisu bili narod koji negira bilo kakav zločin, ali zato nećemo dopustiti da bilo ko u našoj državi može da kaže da se naša država prema njemu loše ophodi, a u ovoj državi je stekao sve što ima.

I niko mu nije uzeo ni stan ni kuću, ni zabranio da govori, niti mu zabranio da se izjasni kao ove ili one pripadnik nacionalne manjine.

Poštujemo sve, poštujemo kulturu svih naših suseda na Balkanu, i svih u Evropi, svetu, ali ono što samo tražimo to jeste taj minimum, i poštujte i vi nas.

Ako budemo poštovali jedni druge, mislim da ovde imamo daleko više šansi i prilika za bolji, zajednički suživot i život na ovim prostorima. Hvala.
Hvala predsedavajući.

Uvaženi ministre, dame i gospodo narodni poslanici, meni je drago da današnja sednica idu u ovakvom pravcu u kome ide i da smo se bez obzira na to da li smo deo vladajuće većine ili predstavljamo opoziciju koje je danas u parlamentu, da smo se složili oko nekih stvari, a to je u dobrom delu kako kultura treba da izgleda u Srbiji, kako treba da se ophodimo prema sopstvenoj istoriji, prema sopstvenoj prošlosti i na koji način trebamo da negujemo te tradicije koje trebaju da nas očuvaju u decenijama koje su ped nama?

Naravno, možemo da se razlikujemo prema tome na koji bismo način raspoređivali sredstva koja imamo u budžetu, gde bismo više i manje ulagali, koji su nam putevi potrebniji i gde je važnije završiti pre infrastrukturu ili na nekom drugom mestu i tako dalje, ali oko tih suštinskih stvari koje čine jednu srž jedne države mi kao odgovorni političari ove Skupštine moramo da postignemo dogovore da se zajedno složimo oko toga šta je najvažnije za Srbiju ne u narednih četiri godine, nego šta je najvažnije u narednom veku za Srbiju?

Proći će dva ili tri mandata. Proći i jedna vlast. Doći će neka druga, treća i govoriće se onda stalno šta je bilo u prethodnih pet godina, deset ili dvadeset. Treba da gledamo, kao što to rade ozbiljne države u svetu, strateški. Strateški znači da imamo cilj od koga, kao u SAD, kada se oni dogovore šta je njihov nacionalni interes, šta je njihov cilj, oni se toga drže, bez obzira koja administracija je na vlasti.

Postoje nijanse gde se možemo razlikovati. To je dobro. To su naše ideološke razlike, principijelne, ekonomske, finansijski pogledi na politiku, na život, na investicije, da li bismo davali subvencije, ne bi davali subvencije, ali oko toga šta je srpski nacionalni interes, oko toga šta je naša istorija, šta je naša kultura, šta je naš identitet, to ne zavisi od toga kojoj političkoj opciji pripadamo.

To bi tako trebalo da bude kod normalnih ljudi, normalnih političara, ali mi imamo deo nenormalnih ljudi koji trenutno jesu zaista formalno samo poslanici u Narodnoj skupštini Republike Srbije, koji više ni sami ne znaju kojoj političkoj grupaciji ili kom ideološkom pravcu pripadaju, zato što su se toliko već izmešali. Počeli su u jednom poslaničkom klubu, pa prešli u drugi, pa u treći, pa su promenili hiljadu naziva i svojih lidera u međuvremenu, ali su zadržali nešto što je srž, što je nit kod svih njih, to je mržnja prema sopstvenoj zemlji i ljubav prema novcu. To je ono što je kod njih neprolazno, ljubav prema parama, toga se nikada ne odričemo, ali će se zato lako odreći i pred evropskim parlamentarcima i pred Briselom i pred Vašingtonom, pred bilo kojim centrom velikim, u svetu će se lako odreći svoje države, svoje istorije, svoje kulture, samo za malo novca i za malo interesa.

Danas je Dragan Đilas, na jednom od svojih portala, lažovski portal „Direktno“ to ću da kažem u prenosu, izneo tvrdnje koje su naravno potpuno opet nešto što nema veze sa kulturom. O kulturi govorimo, kultura komunikacije je važna među nama. Ne možemo ili ne bi trebali jedni drugima da se obraćamo sa jednim takvim teškim i ružnim rečima koje dele javnost u Srbiji. Kažem, možemo da imamo različite ideje, da razmenimo njih, pa neka to bude i malo strastvenije, neka to bude neka žučnija rasprava, ali to ne sme da pređe granicu dobrog ukusa.

On je danas rekao da je protiv pretnji i protiv razbijanja glava, protiv mržnje, protiv podela, protiv svega onoga zašta se zapravo svojim političkim delovanjem zalaže, a zalaže se upravo za to da se, rekao sam jutros prilikom postavljanja poslaničkog pitanja, našem kolegi sa Starog Grada, Jovanu Kneževiću preti telefonom smrću. Da se drugom našem kolegi Kovačeviću iz Zemuna razbije glava ispred zgrade u kojoj živi. Zalažu se upravo za to da se predsedniku Republike svakodnevno upućuju pretnje, naravno jer bi voleli da se to i obistini, ali pre svega kao cilj i kao svrha pritiska na njega da popusti da ga izbace iz koloseka, da ne može da se bavi onim što jeste njegov posao, to jeste stvaranje jake države, stabilne države Srbije na Balkanu koja će biti primer drugima kako drugi treba da se razvijaju, a ne opasnost kako oni predstavljaju kad govorim o nacionalnom interesu.

On govori o tome da je protiv podela, a pri tome njihovi jurišnici svakodnevno, evo, pa i ovi njihovi ovi, šta su već što drže konferencije Marinike i ostale kokoške, koje kažu botovi, sendvičari, krezubi, pa onda tako podele Srbiju na sto parčića. Zapravo za njih 60%, 70% ljudi ne valja uopšte u Srbiji, svi su odvratni, nikakvi, jer neće da podrže njih, neće ljudi da glasaju za korupciju, neće za kriminal, hoće konkretne stvari da vide u državi, hoće da vide Narodni muzej, hoće da vide neku dobru postavku od slikara poznatog našeg, imamo ih sijaset, hoće ljudi da vide nove autoputeve, hoće ljudi da vide nove škole, hoće da vide neke zakone dobre koje donosimo, koji će njima doneti benefite u budućnosti, ljudi neće naše svađe više da gledaju i upravo to radi Aleksandar Vučić. Spuštamo tenzije kad god se podižu sa jedne strane, trudimo se da rezultatima i jednom dobrom odgovornom politikom spuštamo tenziju u društvu, sa jedne strane, opet sa te druge nemate odgovor, taj dobronamerni kako bi naše društvo htelo.

Hteli bi ljudi da čuju nešto konkretno, a šta je program te druge strane, kako može da bude bolje, kako više para da bude za kulturu, kako možemo neki novi muzej da obnovimo, kako možemo možda da podignemo ponovo onu razrušenu zgradu Narodne biblioteke na Kosančićevom vencu, kako možemo takve neke stvari da uradimo koje će biti na korist i u istoriji da ostavim trag, konkretan trag, za koji ćemo reći – e, ovo je uradila tada jedna dobra vlast, nekih naprednjaka, bio je predsednik Srbije tada Aleksandar Vučić ili ko je već bio, i ostavio je to narodu da traje u vekovima koji su pred njim.

Neće se ljudi sećati za 20, 30, 50 godina nikakvih portala, neće pamtiti naše tvitove, neće pamtiti prepucavanja, pamtiće ono što ostane njihovoj deci, pamtiće te zgrade, izložbe, muzeje, velikane, pamtiće dela. Ljudi neće pamtiti budalaštine i gluposti. Neće pamtiti to da neko napiše na svom profilu da je neko glup, lep, pametan, ružan, sendvičar, to nisu važne stvari, to nije suština politike koja je potrebna Srbiji danas.

Srbiji je danas potreban iskorak u politici, pa se nadam i verujem, i ne samo da se nadam, nada sama po sebi ništa ne znači, već verujem u to da će u sledećem sazivu biti za razliku od onih, da kažemo godinu dana imamo neku pristojniju komunikaciju, ali da će sledeći saziv biti u komunikaciji pristojniji, da će biti argumenata daleko više i od strane opozicije, jer vlast jeste dobra, ali mora da bude još bolja. Da bi bila još bolja, moraju da postoje i konkretni argumenti sa druge strane, koji vas podstiču da radite bolje, da radite više, da postignete više rezultate.

Upravo te kritike koje se upućuju, naravno ima ljudi iz opozicije koji su konstruktivni, danas smo čuli dobre ideje, dobre predloge, da li je moguće sve realizovati, verovatno nije moguće sve uraditi odmah, nešto verovatno neće biti moguće nikad uraditi, ali je važno da imamo predloge i ideje. Ne da idemo golu kritiku radi kritike, radi prikupljanja nekih sitnih političkih poena koji vrede od danas do sutra.

Dakle, dobro je što kao Vlada Republike Srbije, kao država pomažemo naš narod svuda u regionu. To je naša dužnost. Svaka normalna država to radi, pomaže svoju zajednicu tamo gde je ima, gde naši ljudi žive, da se osećaju dobro, stabilno, sigurno, da vide da ih nije njihova država zaboravila, bez obzira iz kojih su razloga iz nje otišli, da li su otišli iz ekonomskih da se zaposle, da rade negde ili su bili prinuđeni iz nekih razloga, ili su rođeni u drugoj državi, ali žele da budu vezani nečim za svoju maticu. Ta veza između njih nije, rekao bih kroz neke druge resore, već najviše možda kroz resor kulture, kroz istoriju, skroz sportiste, kroz neke prave vrednosti koje treba da promovišemo.

Dobro je, ulagaće se verujem iz godine u godinu sve više u kulturu, jer što je ekonomija jedne države jača, to ima više novca za kulturu, ima više novca za promociju tih pravih vrednosti koje čine jednu državu stabilnom i jakom, a samim tim, ako nam je jaka ekonomija, ako nam je kultura bolja, ako su nam finansije jače, imamo više radnih mesta, imamo stabilnu državu u kojoj ljudi žele da ostanu da žive i da stvaraju svoje porodice. Hvala.
Hvala predsedavajući.

Mene je inspirisalo da se javim, izlaganje moje uvažene koleginice, Dragan Barišić o njenom gradu, o Kruševcu, šta je sve postignuto u Kruševcu, kakvi su sve pomaci napravljeni pogotovo kada je kultura u pitanju.

Hteo sam da podsetim javnost u Srbiji na to kako ovi koji se pripremaju da izađu na izbore, omladina Dragana Đilasa, na koji način brinu o kulturi i kao brinu o Hramu Sveto Save. Oni su pre pet dana u jednoj od svojih šetnji, njih nekoliko desetina ili koliko ih već ima, bukvalno rečeno, provalili u Hram Sveto Save. Pa, su ona masivna vrata, devet metara visoka, razvalili, ušli u Hram i unutra divljali, da su sveštenici morali da beže na sve strane.

To je naravno propraćeno u pojedinim medijima, ali nije dovoljno propraćeno u javnosti Srbije i nije dovoljno propraćeno na društvenim mrežama, jer ljudi, činjenica, nisu dovoljno informisani o svemu tome da vide, koliko je to divljaštvo, koliko je to bezumlje i kako izgleda kad neke obuzmu neke više demonske sile.

To ne može niko normalan da radi. Nije zabeleženo, ili se bar ja ne sećam, a vi me podsetite ako je to nekada neko radio, osim komunisti kada se prekrečavali crkve i šta su sve radili, freske u crkvama, kad su branili ljudima da idu u crkvu a slave slavu, e, ovo je po istom modelu rađeno - razvaliti crkvu, uništiti, naneti štetu i time pokazati da si ne znam ni ja koliko hrabar, sukobio si se sa vratima od devet metara na ulazu u najveći srpski hram. To nije nikakva najveća hrabrost, to je najveća sramota za one koji su to učinili i to javnost mora stalno da se podseća, da bismo znali kakvi ljudi sebe nude kao alternativu.

Zbog čega to sve vezujem za priču o kulturi o kojoj danas govorimo? Jer se za njih stalno vezuje elitizam, za njih se stalno vezuju nekakvi tzv. kulturni radnici, neki visokoumni, visokoobrazovani, itd.

E, pa, ljudi, više volim ove krezube koji poštuju hram, više volim te sendvičare koji daju prilog da se Hram završi, više volim te Karađorđeviće koji nisu savladali dobro srpski jezik pa su donirali ta vrata od devet metara tom Hramu, više volim sve te ljude koji kulturno i civilizovano odlaze u Hram, kako god da su skromno obučeni, jer su ih nekakvi ljudi pre toga napravili sirotinjom i siromašnima, da nemaju para, više volim sve njih, kako god da izgledaju i koliko god da su nepismeni, polupismeni, kako ih ovi zovu, a nisu, jer su to fini i skromni ljudi koji ne žele da se nameću bilo kome i da se time hvalisaju.

To su ljudi koji svojim ponašanjem, svojim odnosom i svojim držanjem prema, metaforički rečeno, i Hramu Svetog Save, pokazuju svoj odnos prema svojoj istoriji, pokazuju ljubav prema svojoj državi, ne tako što će, kao pre neki dan, da arlauču da su velike patriote, da će oni da se izbore da sačuvaju Kosovo, da će ne znam šta da rade, a pri tom su oni ti koji su krivci zato što je došlo do toga do čega je došlo na KiM.

Na kraju, oni su ti koji su nas uvalili u sve probleme u koje su nas uvalili od 2000. do 2012. godine svojim lažima, oni su ti koji su za sebe sve vezali, pa su ljude lagali da je kultura njihova, da je Evropa njihova, da je Kosovo njihovo.

Sve je njihovo, a ništa nije, zapravo, srpsko, ništa nije srpskog naroda. I oni su sebi davali za pravo da budu predstavnici kulturne elite. Oni i dan-danas, evo, skupili su se ispred RTS-a, pozivaju - ako vi ne budete nas poslušali, onda vi niste samostalni, onda niste nezavisni, onda to nije demokratski, onda to nije civilizovano.

Znači, neko je sam sebi, sa 2% ili 3% podrške pripisao da je sve što drugi ne budu uradili, ogromna većina građana ne uradi, onda to nije civilizovano, onda to nije demokratski.

A civilizovano je, gospodo, da razvalite Hram Svetog Save i da onaj mozaik unutra, koji ne trpi temperaturu nižu od pet stepeni, dovedete u takvu nezgodnu situaciju da je pitanje da li će taj mozaik da bude u roku koji je predviđen završen.

Znači, naneli ste štetu, ne materijalnu, to se da popraviti, naneli ste duhovnu štetu, jer ste i onima koji su spolja protiv srpskih interesa, protiv naših svetinja, da ih očuvamo na Kosovu i Metohiji, dajete im argument više da oni kažu - pa, vi ni svoje svetinje niste u stanju da čuvate u sopstvenom glavnom gradu, a hoćete da ih čuvate na onom mestu koje smatrate svojom južnom pokrajinom.

Hajde da se dozovemo pameti, da tu decu pozovemo da ne slušaju takve gluposti, da ne slušaju direktive, da idu da provaljuju hramove, da kradu, da pljačkaju, već da se zaista ugledaju na onu politiku koja propagira prave vrednosti, da pogledaju šta je ta politika.

Hram Svetog Save je došao pred završetak i to je upravo delo ove vlasti. To je delo, ako ćemo da kažemo i personalizovano i lično da vežemo, delo i predsednika Aleksandra Vučića. To je delo te odgovorne politike, zato što je ta politika uspela da obezbedi i novac za to. Tu su pare važne.

Ne bi tih para bilo za naše hramove, za naše svetinje, za očuvanje naše kulture i identiteta, da nema novca, a novac je morala neka politika da obezbedi. I morao je neko da rukovodi tom državom u to vreme kada je to obezbeđeno i kada je napunjena kasa. Pa je taj idiot Dragan Đilas rekao - pa sad je puna kasa, kasa je puna, imamo para, ja ću da vam obezbedim bolji život, tako što ću sve da razorim o opljačkam. Nećeš.
Hvala, predsednice.

Samo kratko da se nadovežem na izlaganje mog uvaženog kolege Marijana Rističevića.

Moto tih velikih kulturnih radnika iz čačanske biblioteke je da se država čuvati ne mora, ali se krasti mora. To je njihov moto. To je suština politike i da se pokrade sve što može u Srbiji i da se opet dođe na vlast, da ponovo neko drugi im da te 52 hiljade evra, da ponovo se građani Srbije dovedu pred bankrot, da ponovo nemamo čime da pomažemo naš narod u dijasporo, da ponovo nemamo čime da završavamo svoje hramove, da ponovo nemamo čime da obnavljamo svoje hramove, da ponovo nemamo kako da prehranimo svoju decu. To je moto te politike. To je ideja te politike.

Podržavam apsolutno ono što je kolega rekao zato što moramo svi stalno, makar bili i dosadni, da ponavljamo neprekidno s kim imamo posla, s kakvim se opasnostima suočavamo pred naredne izbore na proleće, kakvi nas izazovi čekaju, kakvi agresivci i nasilnici su u pitanju, ljudima kojima ništa nije sveto. Kada je neko bio u stanju da krade na Hilandaru, kada je bio u stanju da provali u Hram Svetog Save, da razvali vrata, taj će biti u stanju da razvali Srbiju ako mu mi dozvolimo, a nećemo mu dozvoliti. Hvala vam.
Hvala, predsedavajući.

Uvaženi ministre sa saradnicima, dame i gospodo narodni poslanici, sa nekim stvarima, naravno, možemo da se složimo, sa nekima da se ne složimo, ali je činjenica da su u Srbiji stvari bitno drugačije nego 2012. godine.

Srbija u svakom pogledu danas izgleda potpuno drugačije nego pre osam godina i to je činjenica, kad pogledate od našeg osnovnog, gimnazijskog obrazovanja, srednjeg obrazovanja, fakulteta, itd, pa je činjenica, tu činjenicu potvrđuje i to da danas u Srbiju dolaze ozbiljne strane kompanije, pa je činjenica i ta su naši ljudi danas mnogo bolje plaćeni nego 2012. godine, kada je plata bila negde oko 300 evra, realno i manje, kada govorimo o onom nivou srednje obrazovanih radnika.

Činjenica je i ta da danas u Srbiji imate problem sa tim da nam određeni zanati nestaju zato što nisu bili u prošlosti dobro plaćeni, a danas se traže, upravo imamo tu manjak, kad kažemo kada je radna snaga u pitanju, nekih zanata, recimo varioca, imamo i mnoge druge naravno koji nam hvale. Potrebno je podsticati ljude da se u tom pravcu i obrazuju i da uče.

Naravno, to ne znači da je ova vlast protiv visokog obrazovanja mladih ljudi, daleko bilo. Mi želimo da što više bude u Srbiji mladih ljudi koji imaju dobro i kvalitetno obrazovanje, ali dobro i kvalitetno obrazovanje ne znači samo fakultetsko obrazovanje, već znanje koje vam donosi benefit, taj benefit znači da morate da izdržavate svoje porodice. Taj benefit znači da ne morate svoju sreću da tražite preko granica Srbije. Taj benefit znači da imate dovoljno pristojnu platu, da možete da izdržavate svoju porodicu, da možete da školujete svoju decu, da možete da kupite stan, da možete da kupite automobil, da možete da vratite kredit, a ne da štrajkujete, jer ste u kreditu jer nemate dovoljno veliku platu, zato što ste možda, kada ste trebali da birate zanimanje, promašili zanimanje, pa niste ono što je na tržištu plaćeno izabrali, već ste krenuli u nekom drugom pravcu.

Mislim da ova Vlada danas dobro radi, da je dualno obrazovanje dobra stvar, jer se često govorilo da našim mladim ljudima fali praksa, da im fali, da kažem, ono stručno praktično znanje, da nije dovoljno ono što teoretski naučite u školi tokom svog obrazovanja, pa steknete samo dobru ocenu, već da znate i u praksi nešto da uradite, tj. da primenite ono što ste u svojoj školi učili.

Tako da sa te strane ne možemo da prihvatimo kritiku koja se upućuje ovoj Vladi i SNS i vama kao ministru.

Naravno, Srbija nije zemlja ni jeftine radne snage. Upravo idemo ka tome zbog toga što podstičemo mlade da se obrazuju. Imate firme danas u Srbiji u kojima mladi određenih struka imaju plate 1.000 i 1.500 evra. Imate i zanate gde može da se zaradi od 1.000 evra pa na više.

Znači, ne stoji kritika. Ova Vlada i ovo Ministarstvo rade dobro, rade odgovorno. To se i pokazuje i vidi kroz rezultate. Imali smo i taj problem da je veliki broj mladih ljudi u Srbiji bio nezaposlen. Imali smo taj problem kako zaposliti mlade ljude. Danas je taj problem manji. Danas imate prvi put možda u prethodnih 30 ili 35 godina ispod 10% nezaposlenosti u Srbiji. Imate platu 500 evra u proseku. Ta plata će, plan je do 2025. godine biti daleko veća nego što je danas, biti možda i 900 evra i siguran sam da će biti.

Znači, to je nešto što na održiv način mladim ljudima garantuje da u Srbiji mogu sa dve takve plate sutra da kupe stan, da kupe automobil, da mogu da školuju svoju decu, da mogu da ih upišu u školu stranih jezika, da mogu da se bave sportom, da žive pristojan život u Srbiji.

U tom smislu puna podrška i planu predsednika Republike Aleksandra Vučića, Vladi Republike Srbije i vama kao ministru. Hvala.
Hvala.

Ne znam na osnovu čega je bila prethodna replika, jer ja nisam pomenuo dotičnu koleginicu, ali evo, dobro, da ispravimo.

Minimalac u Srbiji, i to opet svi znaju, i stalno se kao mantra ponavlja – sirotinja, teško se živi, beda, ma užas jedan, u Srbiji se sve raspade. Evo, gledali smo prethodnih dana, od čega po jedan čovek u svakom automobilu? Evo, samo kao Beograd da damo kao primer, možda vama neće biti reprezentativan dovoljno, pa ćete reći – a, ostatak Srbije, ali putujem po ostatku Srbije, pa vidim da to nije tako. Po jedan čovek u svakom automobilu. Svake godine u Beogradu 30.000 novih automobila. Pa, jel to zato što je standard sve niži ili standard raste?

Kada govorimo o prosečnoj starosti vozila, pa mlađi su automobili danas nego što su bili pre 10, 15 ili 20 godina.

Minimalac u Srbiji, minimalac je bio jeziv kad smo mi došli na vlast i kad je predsednik Srbije Aleksandar Vučić, tada premijer, preuzeo tu važnu i tešku ulogu da menja stvari u Srbiji, bio 17.000, 18.000 dinara. Danas je minimalac preko 30.000 dinara.

Da li je 30.000 dinara dovoljno? Pa sasvim sigurno da nije dovoljno da neko može pristojno da živi, ali može daleko pristojnije nego kada imate 17.000 dinara. Možemo da govorimo o onima koji na posao ne dolaze preko godina, a primaju 117.000 dinara. Da li je to pristojno?

Hajde da kažemo i nešto o toj plati. Ljudi, prosečna plata u Srbiji je bila realno 200, 250 do 300 evra 2012. godine. Ljudi su u buticima radili za 18.000 dinara. Za 18.000 dinara su devojke radile u buticima i jedva su preživljavali.

Danas je ta prosečna plata u Srbiji preko 500 evra, 510, 520 evra. Plata ne zavisi od toga u privatnom sektoru kako će Vlada da odluči, da li će predsednik države reći tu mora plata da ti bude 1.000 evra. Ne, to zavisi od tržišta, zavisi od obrazovnog profila osobe koja se zapošljava, zavisi od onoga što tržište traži. Ako imate viši stepen obrazovanja, primenljivo znanje, znanje koje se traži na tržištu, vaša plata će da bude veća.

(Predsedavajući: Zahvaljujem, kolega Filipoviću.)

U tom smislu i ovo ministarstvo i predsednik Republike podstiču mlade ljude, završavam, da se spremaju za život tako što će učiti ona znanja i sticati znanja koja će na tržištu donositi veće plate, bolji život i veći standard. Hvala.
Ne vredi ponavljati i računati na razum uvek, ali ja se nadam da ćemo pokušati iz trećeg puta da ubedimo one koji ne veruju da nam poveruju, iako svojim očima ne žele da veruju.

Inflacija u Srbiji od 2012. godine do danas je stabilna. Rast cena predvidiv i nije uopšte toliki koliki bi možda neko hteo da prikaže da jeste, što znači da kad pogledate rast cena, rast minimalca, rast prosečne plate, vidite da se u Srbiji daleko bolje živi nego 2012. godine, a opet kažem u Srbiji se, ljudi, ne živi onako kako se živi u najrazvijenim zemljama Evrope i sveta zato što smo mi deceniju ili deceniju i po samo propadali.

Mi smo imali negativni rast, zahvaljujući žutom, propalom preduzeću, od minus 3,5%, danas imamo u poslednjem kvartalu prošle godine 6%. Da li je to dovoljno? Pa, kad propadate 10, 20 godina nije dovoljno, ali je sasvim sigurno mnogo bolje.

Kad govorimo o još jednom od parametara koji govori o standardu života, to je kurs. Kurs evra, kurs dinara u Srbiji, takođe, nije se menjao suštinski prethodnih, rekao bih, osam godina. Kakav je bio 2012. godine, takav je sličan i danas.

Znači, to su sve činjenice ekonomske koje govore o tome kakva su kretanja u Srbiji i koja govori i o kretanju, naravno, vidimo, prosečne plate i ne može niko da mi objasni da se isto živi pri kursu od 117 dinara tada i danas u jednocifrenoj inflaciji danas, a tada bila dvocifrena, prilikom povećanja radnih mesta za preko negde oko 250.000 u proteklih osam godina, kad govorimo da se otvorilo novih 200 fabrika i da mi neko kaže da se danas živi isto kao i tada.

Živi se daleko bolje i u Srbiji će do 2025. godine, zahvaljujući predsedniku Aleksandru Vučiću, njegovoj odgovornoj politici, i Vladi Republike Srbije u Srbiji će da se živi mnogo bolje nego što se živi danas. Hvala.
Hvala predsedavajući.

Kolega, Marijan Rističević je lepo rekao neke stvari, radi se potpuno o prevarantima, u svakom smislu te reči. Pa tako, ti prevaranti podmećući nam razno razne svoje prevare, podmeću građanima Srbije, priču o tome, kako tobože rade za interese građana, kako ti mediji, zapravo brinu o interesima građana, interesu naroda, a suština jeste u tome da samo brinu o svojim ličnim i tajkunskim interesima. Da se uzme što više para u svoje džepove, od građana Srbije i to se pokazuje i u praksi.

Kada pogledamo preko puta, evo navršilo se godinu dana, nema ni jednog dela opozicije, predstavnika takozvanog Saveza za Srbiju, ja ih nazivam savez za silovanje i davljenje Srbije, jer to je jedino što imaju u sadržaju svog, takozvanog programa, su laži, silovanje, pretnje itd.

Znači, te prazne klupe, su simbolika programa Dragana Đilasa. Uđe u Skupštinu, nađe eventualno radno mesto, primi dobru platu iz budžeta Republike Srbije, koju su mukom teškom, radeći, napunili svi građani Srbije, boreći se teškim reformama prethodnih šest, sedam i osam godina, stabilizovali smo državu, napunili državnu kasu, da bi ovakvi, koji preko puta ne dolaze na sednice Narodne skupštine, a zaposleni su u njoj, primali veoma lepe plate.

I onda se, recimo kao Balša Božović, Zoran Živković, Marinika Čobano Tepić, Boško Obradović i ostali, a svi pod pokroviteljstvom i patronatom Dragana Đilasa, pa onda dođu u Skupštinu, drže konferencije za štampu, odakle napadaju predsednika republike. Dakle, iznose brojne laži o ministru Nebojši Stefanoviću, njegovoj porodici, dakle ništa drugo i ne znaju da rade zapravo.

Suština je u prevari, da se dođe u Skupštinu, da se zaposle na državnim jaslama, na grbači građana Republike Srbije, da se primi dobra plata i da se ništa ne radi. To nigde nema.

Građani Srbije, kada razgovaraju sa nama, pitaju, pa dokle, da li je normalno da neko prima platu od hiljadu evra, a na svoj posao ne dolazi. Ljudi traže od nas da nešto preduzmemo, kako bi to postalo nemoguće. Narodni poslanik ima svoje radno mesto, ima svoj posao.

Posao mu je da bude u Skupštini Republike Srbije, gde je izabran na izborima, na listi koja ga je kandidovala, bez obzira kakva politički stav imamo, jedni jesmo za jednu opciju, drugi za drugu, ali svi moramo da radimo svoj posao.

Za taj posao smo plaćeni, od strane građana Srbije i njima smo dužni i odgovorni da polažemo račune, a ne da lažemo građane preko televizije N1, koje ne znamo ni ko je, ni čija je televizija, ali znamo da je tajkunska, znamo da radi za interes tajkuna Dragana Đilasa, Šolaka i smemo to da kažemo.

To ćemo stalno da ponavljamo i u tom smislu podržavam sve što je rekao kolega Marijan Rističević, jer je dobro primetio da ta televizija sve radi, samo ne radi u interesu građana, radi isključivo u interesu tajkuna Dragana Đilasa, a mi smo obećali građanima Srbije i predsednik Aleksandar Vučić, 2012. godine, da ćemo svim srcem, svim snagama da se borimo protiv tajkunizacije Srbije, kriminalizacije Srbije, koju su upravo žuto tajkunsko preduzeće, Dragan Đilas i njegovi prijatelji, gurnuli u ralje tajkuna i mafije.

Još da završim, za kraj, u pitanju je i lažni bojkot koji oni najavljuju. Pa, hoće građanima Srbije da kažu, evo međusobno se prepucavaju, sada su ponudili svoju političku decu, iz ovih „Jedan od pet miliona“, i rekli da će oni da izađu na izbore. Znači, upitanju je apsolutno lažni bojkot.

Građanima Srbije se kuka, pa kažu, jao, pa neću da izađem na izbore, nisu mi dali igračku u REM, da se igram, neću da izađem na izbore nisu mi dali sve medije da se igram, neću da izađem na izbore zato što ne znam ni ja šta sve. Neće na izbore, jer nemaju program, nemaju ideju, jedini program i jedina ideja njihova je da pljačkaju građane Srbije i da otimaju pare.

E, to neće raditi, a SNS i na predlog predsednika republike, smo odlučili da ponudimo građanima Srbije, da se smanji izborni prag, cenzus, za ulazak u Skupštinu.

Zašto? Zato što smatramo da ima društvenih grupa koje treba da budu zastupljene u parlamentu i da je mnogo bolje za demokratiju u Srbiji, da šire društvene grupe mogu da budu predstavljene u parlamentu.

Zašto, neko ko ima 100 hiljada birača ili 60-70, 150 ne bi imao predstavnika u parlamentu. Hoćemo da kažemo 3% možete da osvojite na izborima, imate mesto u parlamentu.

Ali, moje lično mišljenje i uveren sam većini mojih kolega, jeste to da ne možete da budete deo parlamenta Republike Srbije, da primate platu iz budžeta republike, a da ne dolazite na svoj posao i da ne radite.

To znači da radite, isključivo kada odete na konferenciju i napadate lažima, predsednika republike, radite isključivo u interesu mafije, tajkuna i neprijatelja Srbije. Hvala vam.
Prosto je nemoguće odoleti izazovu kad se pomene rektorka Beogradskog univerziteta, taj vrlo stručnjak, moralna gromada sa Univerziteta u Beogradu koja umesto da studentima daje primer kako treba da uče, da stiču znanja, da se razvijaju, pa da sutra sa tim stečenim znanjima steknu dobra radna mesta, ona studentima daje zapravo savete kako politički da deluju, kako da obesmišljavaju ono što stiču na fakultetu i kako da obesmisle vreme provedeno na svojim fakultetima.

Tako, umesto da ta grupa ljudi koja se okupila oko nje, kao verovatno jednog od budućih lidera grupe „jedan od pet miliona“, kao što reče moj kolega, uvaženi Marijan Rističević, umesto da nešto rade i uče, oni najavljuju svoj izlazak na izbore i trenutno kriju, možda ko će im biti neki nosilac liste, jedan od pet miliona.

Onda, kada govorimo o stručnosti o tim diplomama, kolega Rističević je odlično započeo tu temu, a sve vezno sa obrazovanjem i kvalitetom obrazovanja u Republici Srbiji, verovatno bi stručnost i znanje trebalo da se izrazi posebno kod onih ljudi koji vode državu i odluče se na bavljenje politikom na rad u državnim organima, da se ta stručnost i posebna vrsta elitizma na koje oni se pozivaju i koji sami sebi dodeljuju te nazive profesora, doktora, stručnjaka velikih za sve i svašta, pokazalo se zapravo da od 2000. do 2012. godine, imamo grupu ljudi na vlasti koji su sve samo nisu stručni.

Oni su bili stručni samo da pokradu, da otmu što više novca od građana, ali se pokazalo to da znanja koja su stekli ili sticali, trebali da steknu na fakultetu, nisu stekli. Ta znanja nisu videli građani Srbije na svojim životima, tačnije videli su u negativnom kontekstu, što nikako nije smelo da se desi.

To govori samo o tome da su upravo te diplome bajne, na koje se oni pozivaju, zapravo njihove diplome lažne, a tu imate velike stručnjake poput ovoga kome je vinograd proradio za nekoliko meseci Živkovića, pa ga posle zatvorio, pa imate uvaženog velikog stručnjaka za pravnu materiju Balšu Božovića, imate ogromnu gromadu i moralnu i stručnu Mariniku Tepić, pa imate ovog polupismenog Boška Obradovića, e sad da bi oni svu tu svoju nestručnost prikrili i nemoralni, oni moraju šta da rade?

To je ona osoba koja stalno o poštenju, tako oni to rade upravo, napadajući čestite i poštene ljude koji su svoje znanje stečeno na fakultetima, školama itd. prikazali od 2012. do 2014. godine, do danas.

Prikazali su tako što je javni dug u Srbiji smanjen, tako što je zaposleno preko 250.000, novih radnih mesta smo dobili, preko 200 novih fabrika, tako što smo izgradili više puteva nego u Brozovo vreme, tako što su škole danas neuporedivo bolje, nego što su bile, tako što imamo dualno obrazovanje, tako što podstičemo našu decu da uče, i time što uče da stiču i nova znanja, i nova radna mesta i nove mogućnosti za sebe u životu.

Dakle, ova vlast daje pravi primer danas deci u Srbiji kako se saznanjem može nešto uraditi pošteno i pre svega za svoju zemlju, a kada uradite nešto dobro za svoju zemlju, to znači da ste uradili nešto dobro i za sebe i za svoju porodicu. Hvala.
Hvala, predsedavajući.

Uvaženi ministre sa saradnicima, dame i gospodo narodni poslanici, meni lično kao narodnom poslaniku nije prioritet kako se zove ministar ovog ili onog resora, meni je prioritet kada dođete u Narodnu skupštinu, kada učestvujete u debati zajedno sa nama, kakvi su vaši rezultati, ono što stoji iza vas, ono što stoji iza Vlade Republike Srbije koju podržavamo, koju smo podržali nakon proteklih izbora, koju podržavamo i dalje i koju sam, uveren sam naravno, podržaće većina građana ovakvu politiku i nakon narednih izbora.

Podržanje, ne zato što se nekome dopada vaše ime ili se nekom dopada moje ime, ili kolege Martinovića, Markovića, Aleksandra Vučića, zato što ljudi podržavaju politiku rezultata. Ljudima je dosta politike kao politike same po sebi, praznih priča. Ljude zanima šta ste vi uradili u vašem resoru kulture.

Tu možemo da se pohvalimo, a pre svega zahvaljujući hrabrosti, odlučnosti i spremnosti da se uhvatiti u koštac sa najtežim problemima u zemlji, predsednika Aleksandra Vučića, tada premijera, da krenemo sa konačnom obnovom i otvaranjem Narodnog muzeja, kao temelja naše kulture, koji nije decenijama radio normalno u ovoj zemlji. Sada radi punim kapacitetom kojim on ima, da naša deca u osnovnom obrazovanju, u srednjem, gimnazijama, fakulteti, da i stariji ljudi mogu da odu u Narodni muzej, da se upoznaju sa našim kulturnim stvaralaštvom, sa bogatstvom koji ima ova zemlja.

To je način pravi kako se pokazuje patriotizam. Mi ne pokazujemo svoj patriotizam tako što ćemo ovde govoriti o vama na lep ili na ružan način, već tako što ćemo prezentovati građanima ono što smo uradili tokom svog mandata. To je pravi patriotizam. Ja svoju decu neću da učim tako što ću da urlam o patriotizmu, da stavim šajkaču na glavu, kojom se ponosim, koju i imam u kući, ali nije to mera patriotizma. Mera patriotizma je Narodni muzej, mera patriotizma su i Narodna biblioteka, o kojoj moramo da vodimo više računa i knjigama koje tamo imamo. Mera patriotizma jesu sećanja, mera patriotizma jeste istorija kojoj moramo da učimo našu decu, dva oslobodilačka narodna pokreta koje smo imali, ravnogorski i partizanski.

Moramo našu decu da učimo o tome ko smo, šta smo, moramo da ih učimo da pišu ćiriličnim pismom, moramo da ih učimo odakle su, ko su njihovi preci, da se time ponose. To je mera patriotizma danas u Srbiji i Srbiju danas podižemo na pravi i istinski patriotski način zato što imamo predsednika kakvog imamo, Aleksandra Vučića. Samo zahvaljujući njemu, ova Vlada može da radi poslove koje radi, zahvaljujući njegovom autoritetu, njegovoj hrabrosti i spremnosti da se suoči i sa najtežim, mogućim oblicima pljuvanja, iznošenjima neistina i svega, jer je on sam rekao – ja sam gromobran svima vama da možete da radite.

Zato vi morate da radite i više i još bolje i još jače, kako bi ti rezultati bili još bolji nego što su bili do sada. Nema nikakve dileme, urađeno je dosta u oblasti kulture. Danas je koleginica Jadranka Jovanović rekla da ima dovoljno para. Para uvek može da bude više i u svakom resoru. Prirodno je da ministri žele da imaju više novca nego što im je budžetom opredeljeno, ali to je sve u skladu sa politikom, finansijskim stanjem kakvo imamo u zemlji.

Naše stanje finansijsko od 2012. do 2014. godine je bilo najblaže rečeno očajno. Bili smo na ivici bankrota, na ivici opstanka ove zemlje, u bukvalnom smislu te reči. Danas smo uspeli da dođemo u tu fazu da možemo da se pohvalimo da smo za šest godina ozbiljnih, hrabrih, odlučnih reformi koje predvodi, kažem opet, predsednik Aleksandar Vučin, zajedno sa SNS koju vodi, uspeli smo mnogo toga da uradimo i u oblasti kulture, koju vi vodite, kao ministar.

Naravno, danas je pohvaljeno i to što neće biti moguće da se zloupotrebe v.d. statusi direktora. To je jako važna stvar, pogotovo zbog onih ljudi koji sanjaju samo da budu direktori nekih ustanova ili nekih preduzeća, a za to realno ne ispunjavaju objektivno uslove, pa je onda nekada davno to korišćeno kao mogućnost da doživotno budu u v.d. statusu, na osnovu političke odluke. Mi smo protiv toga, kao SNS, da politička odluka bude ta. Za to smo da je odluka da se na osnovu konkursa, na osnovu stručnosti, znanja kandidata izabere direktor na konkursu i uveren sam da će tako i biti u ustanovama kulture u narednom periodu.

Priznanje koje je koleginica Jadranka Jovanović dobila je velika stvar za Srbiju. To je, rekao bih, možda nismo ni mi koji to priznanje odajemo dovoljno svesni veličine priznanja koje je ona dobila, jer to priznanje postaje veće sa protekom vremena, istorijski gledano. Mnogi naši velikani kroz istoriju nisu, u tom realnom vremenu kada su živeli, bili u dovoljnoj meri podignuti na jedan pravi nivo da javnost o njima zna, onako kao treba da zna i da zna koja su njihova dostignuća i koja su njihovi, da kažemo, značaji za svetsku kulturu, pre svega, jer srpski narod je iznedrio mnoge ličnosti koje su za svetsku kulturnu baštinu, naravno onda i srpsku, kojom se ponosimo, mnogo toga uradili, mnogo toga doprineli.

Ja ću dati samo primer Vuka Karadžića, koga smo kao narod više puta pa i terali iz Srbije i ismejavali i izvrtali ruglu na svaki mogući način, sa protekom vremena smo dostigli i taj nivo svesti da smo shvatili ko je taj čovek, koji je doprinos dao srpskoj kulturi, srpskom pismu, pravopisu i u kojoj meri je on značajan za svetsku istoriju i svetsku kulturnu baštinu.

Naravno, Srbija je zemlja koja može da se pohvali brojnim velikim umetnicima, velikim slikarima, piscima, naučnicima i u tom smislu je Srbija apsolutno, po mom dubokom ubeđenju, prestonica, ne Beograd ili Novi Sad, evropske ili svetske kulture, već je Srbija prestonica kulture u ovom delu Evrope i u to nema nikakve dileme.

Uveren sam da će i u narednom periodu nastaviti da se radi na poboljšanju statusa kulturnih radnika, da se radi na poboljšanju statusa samostalnih umetnika, možda se često zaboravlja na akademske slikare, na grafičare, na jedan taj deo koji i nije toliko komercijalan kod nas u zemlji kao što je možda gluma na neki način ili pevači, da malo obratimo pažnju na te ljude. Mnogi od njih i kontaktiraju nas i razgovaramo sa građanima, između ostalog i sa slikarima i grafičarima. Ja sam lično razgovarao sa nekima od njih, voleli bi da imaju i nešto bolji status.

Uveren sam da kako zemlja bude jačala i finansijski da će se steći uslovi da i ti ljudi žive daleko bolje i pristojnije, jer vide oko sebe da Srbiji ide bolje i uveren sam i nakon proleća ove godine da će mnogo bolje biti, da će naredni budžet doneti više novca i više prilika i više novih projekata za sve umetnike u Srbiji. Hvala vam.
Hvala, predsednice.

Uvaženi ministre sa saradnicima, uvaženi predstavnici Vojske Srbije, neko je danas rekao da Vojska Srbije služi samo za parade. Naravno da vojska i da država organizuje Vojne parade i tu se prikaže deo onoga čime raspolaže naša vojna sila. Vojne parade imaju i drugu svrhu, a to je da naš narod ostvari bližu komunikaciju sa svojom vojskom, da se upozna sa njom, da se oseti ponosnim sa onim što vojska ima i čime vojska raspolaže sa dostignućima koje je država uspela da učini sa poboljšanjima za standard naše vojske.

Ali, uvreda je za vojsku reći, pogotovo za Vojsku Srbije, da samo služi za paradu ako znamo sa kakvim se izazovima suočavamo i u našem regionu i ako znamo kakav problem imao na KiM, onda znamo da je danas sigurna Srbija, i mirna i stabilna, ne zato što bilo koga ugrožava ili bilo kome preti na bilo koji način, već zato što ima stabilnu ekonomiju, stabilne finansije, iz čega je proizašlo i bolje opremanje i vojske, policije, zbog čega je danas država Srbija mnogo sigurnija i mnogo stabilnija nego što je bila pre deset ili petnaest godina, kada su se naši tenkovi, rakete pretapali u "Železari Smederevo", tada je naša država bila otvorena da je napadne i ugrozi bilo ko.

Danas je Vojska Srbije ne agresor, nego odvraćajući faktor svima onima koji bi imali za cilj da na bilo koji način i bilo gde ugroze bilo kog pripadnika srpskog naroda ili teritoriju Republike Srbije.

Danas je Vojska Srbije garant stabilnosti, mira i sigurnosti za svakog čoveka koji živi u Republici Srbiji i za svakog Srbina gde god on živi.

Vojskom Srbije danas se ponose svi njeni građani Srbije zato što u njoj vide sigurnost i nju vide kao garant mira. Nju vide kao garant izvesnog mira za našu zemlju i za naše građane. Što imate stabilniji i bolji sistem bezbednosti, uređeniju vojsku, opremljeniju policiju, opremljeniju vojsku, to ste sigurnija zemlja. Pa, kada imate sigurnost, imate i pravnu sigurnost, dobru ekonomiju, stabilne finansije, onda imate i ljude koji žele da ostanu u toj zemlji, imate ljude koji žele da rađaju u toj zemlji, imate ljude koji rado idu u vojsku, ne beže od vojske, imate sve više onih koji se prijavljuju na dobrovoljno služenje vojnog roka. To su sve veliki uspesi i Ministarstva odbrane, ali pre svega one politike koju danas u Srbiji personifikuje i koji vodi predsednik Srbije Aleksandar Vučić. Hvala.
Hvala, gospodine Marinkoviću.

Dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi građani koji pratite ovaj prenos, pita se opozicija ili deo opozicije u čemu je snaga SNS?

Snaga SNS je u Srbiji, u narodu. Iza nas ne mora da stane ni Čeda, ni Čanak, ni ovaj, ni onaj, iza SNS i Aleksandra Vučića stoji ono što je najvažnije - ceo narod. Većina građana Srbije stoji iza nas, ono što neće nikada stajati iza onih koji napadaju SNS svakodnevno, koji pričaju gluposti, iznose laži, besmislice i pokušavaju na čistom populizmu i demagogiji, nacionalističkoj ili zapadnoj ili kakva god, da dobiju nekakve glasove. To je prosto nemoguće.

Prošlo je vreme 90-ih godina, prošlo je vreme 2000. godina. Narod više ne veruje ni u Deda Mraza, ni u paketiće, ni u jelku, veruje u konkretne rezultate. Ljude ne možete da obmanjujete i da im pričate priče.

Ono što je danas na dnevnom redu, govorimo o REM-u, članovima REM-a, pa upravo je snaga SNS u tome, pa smo rekli opoziciji - evo vam svi minuti u medijima, evo vam sve informativne emisije, evo vam dnevnici, evo vam sve novine, sve naslovne strane, šta god da dobijete, nećete dobiti SNS na izborima. Džabe vam sve to, jer nemate rezultate, nemate program, nemate ideju.

Ne možete sa ljudima da izađete sa naslovnim stranama protiv Aleksandra Vučića, ne možete sa ljudima da izađete na izbore tako što ćete da kažete – ua Aleksandar Vučić! Sad si veliki baja, rekao si - ua Vučić. A šta si ponudio građanima Srbije? Da li ste ljudima dali jedan put, da li ste dali kilometar puta, da li ste im dali bolnicu, dom zdravlja?

Nijedna vlast pre ove nije uradila jedan dom zdravlja u Srbiji, klinički centar nisu uradili nijedan. Sad SNS radi prve kliničke centre u Srbiji, Klinički centar Srbije, Niš, Novi Sad, Kragujevac, po celoj Srbiji, da ljudi imaju da se leče, opremamo kliničke centre, domove zdravlja. Evo, juče kamen temeljac za ljude u Borči koji čekaju dom zdravlja 50 godina. Pa, puna usta patriotizma. Znamo ko je naseljavao za vreme ratova, a ko je morao da izbegne, pa je došao u Borču da živi, na tom delu Palilule. Što niko njima nije uradio dom zdravlja? Što se niko nije setio tih ljudi? Najlakše je u Skupštini da se dođe da se digne dnevnica, da se putuje ne znam odakle, bio je onaj čuveni poslanik iz te grupe, koji je uzimao stotine hiljada za dnevnice, to je bilo najvažnije, a doma zdravlja nigde za ljude, nigde puteva.

Sad nam je žao što naš kandidat nije predložen za članstvo u REM-u. Baš mi je mnogo žao, šteta. Šteta što ne mogu svi vaši kandidati da se skupe, pa svi da budete članovi REM-a, svi da dobijete urednička mesta u medijima, svi, što više prostora u medijima da imate to bolje, jer onda podrška SNS i Vučiću ne bi bila 55%, 60%, bila bi 100%.

Za opoziciji u Srbiji najbolje je da se ne pojavljuje uopšte. To je jedina šansa da uđu ponovo u parlament, jer čim ljudi čuju šta oni nude ili ugase televizor i kažu – ma neću da izađem na izbore uopšte, ili za njih ne glasaju, glasaju za one ljudi koji nude konkretne rezultate.

Ostavite građane Srbije više na miru, neće ljudi da slušaju gluposti. Ljudi hoće da kad izađu na ulicu da vide fasade urađene, da vide okićen grad, da vide turiste, nove trgove, hoće ljudi da vide da se bolje živi. Ide nova godina, hoće da vide veće plate, veće penzije, hoće da mogu unučiće da obraduju sa poklonom za novu godinu, a ne da ih obraduju sa naslovnim stranama afera gde se snajper uperio u predsednika Republike. Pa, onda kažu – ne, nismo to hteli. Nego šta ste hteli? Pa, svi bi se obradovali iz opozicije da nema Aleksandra Vučića. Ali, malo sutra, uz Aleksandra Vučića je cela Srbija zato što čovek radi, zato što ne zamajava javnost u Srbiji sa praznim pričama nego kaže – samo vi napadajte, samo vi pljujte, pišite šta god hoćete, izmišljajte fabriku i afere svakog dana.

Jedina fabrika koju opozicija, ova leva ili desna, u Srbiji napravila, to je fabrika afera. Tu su uspešni, tu su savršeni. Najbolji u Evropi za fabrikovanje afera to je srpska opozicija. Niko tako dobro ne zna da pravi afere i da ih izmišlja kao opozicija u Srbiji, pogotovo ovaj deo što ne dolazi, koliko Markoviću, 350, 400 dana ih nema u parlamentu, ali ih ima u sali za konferencije, u velikoj sali ih ima. Tu su svaki utorak, sreda, kad već drže svoje konferencije, mašu nekim papirima, izmišljaju neke afere, pa kažu i za REM, to je bez veze, pa sva poboljšanja izbornih uslova, to je bez veze, to nam ništa ne treba. Ljudi, odlučite šta hoćete.

Kažu - nema nas u medijima. Pa, evo, budite u medijima po ceo dan. Pa, i to je bez veze. Nema nas u novinama. Pa, budite u svim novinama. Pa, to je bez veze. Onda izmisle neku novinu, koja se ne zna ni ko je vlasnik, ni ko štampa, ni gde se štampa, kao i ova televizija, što se ne zna da li je iz Luksemburga, Novog Beograd, Zemuna, iz Kine, odakle se već emituje to. Nemaju pojma.

Dođu danas na Odbor za kulturu, pre neki kad su bili, pa reče jedan od njih - vi pod pritiskom zapada donosite odluke. Ne, to je autoprojekcija. Oni donose odluke pod pritiskom Bastaća, Đilasa, Obradovića i ostalog ološa.

Poboljšanje izbornih uslova nazivaju gašenjem demokratije u Srbiji. Super, bili su baš izborni uslovi sjajni i 2000. i 2012. godine, zabranjivani spotovi, šta sve nije zabranjivano tokom političkih kampanja.

Znate zašto neke stranke nestaju u Srbiji i zašto se gase? Postoji ono što se zove politička evolucija. Ako se ne prilagodite uslovima života i uslovima na političkoj sceni, vi ćete da nestanete.

Tako i Srbija, morala je da se prilagodi uslovima u svetu, uslovima današnjeg života, da vidi šta je realnost danas u Evropi, u svetu i da vodi takvu politiku gde će Srbija da opstane, a ne da nestane.

Najlakše je da sedite u Skupštini i da se smejete po ceo dan, da vam bude mnogo zabavno. Nekad narod za to kaže dvorske lude. Kad ne znaju šta drugo, oni se smeju ljudi.

Kaže jedan od govornika - pametan čovek bi se zabrinuo. Pa, evo, ja nisam pametan, ne znam da se brinem za te ljude, ali pametan čovek bi se zabrinuo da je u koaliciji sa Bastaćem. Zaista to je zabrinjavajuće, za čoveka koji svoje prijatelje, svoje kumove kesama prevaspitava, koji se tako strašno naljuti kad mu 6000 evra ne donesete, tuđih, nezarađenih, to je samo jedan koverta bila 6000. Zafalilo mu tog dana da ode do neke daleke zemlje, pa da se vrati, pa se naljutio strašno, pa, prvo što je dohvatio je kesa, i dobio taj nadimak čovek na kraju.

Evo, on je najtužniji čovek na opštini Stari grad, jer od 1. januara je zabrana upotreba plastičnih kesa, i sad se Bastać i Đilas dvoume, razmišljaju ljudi, debatuju po ceo dan, šta da smisle, koje će novo sredstvo da koriste u borbi protiv svoji kumova, prijatelja, protiv svoji koalicionih partnera. Zabrinite se.

Verujem da biste vi možda izašli iz te koalicije, nego je strah od kese velika. Ali, nemojte da se plašite, nema kesa od nove godine. Možete, ako ste čestiti, verujem da jeste, da izađete iz te koalicije, neće biti kese. Srbija ima svoje institucije, ima policiju, zaštitiće vas, zaštitiće vas nadležni organi od pokušaja Marka Bastaća da nešto uradi sa tim kesama ili s čime već.

Dakle, u Srbiji kažu da se za vlast glasalo van Srbije odlučivalo koja vlast u Briselu, u Londonu, u Berlinu, ne znam ni ja, u Vašingtonu, Pekingu, Moskvi, gde već. O srpskoj vlasti, ako niste upućeni, evo, da vas uputim, nije strašno da se ne zna, možda ste pobrkali, hoće to vremenom, u Srbiji se vlast bira na izborima u Srbiji. Srbija ima svoje gradove, svoje opštine. Tu ljudi izađu da glasaju nedeljom, imaju priliku da izaberu vlast demokratski, poboljšali smo izborne uslove, a to kako se možda nekada glasalo ili kakva je vaša projekcija, šta biste voleli, ko da vas dovede na vlast, u Srbiji stranci o srpskoj vlasti neće odlučivati.

U Srbiji će ko će da bude predsednik Republike da odlučuju građani Srbije. U Srbiji će o sastavu vlade da odlučuju građani. Tako će isto građani da odlučuju i o sastavu parlamenta Republike Srbije, a onda vas kao takvih u tom istom parlamentu neće biti. Hvala.
Ja nisam devedesetih ni mogao da se bavim politikom, nego je neko, nažalost, nastavio da živi u devedesetim godinama, nije se maknuo odatle. Nije čuo da je Tito umro, da je danas 2019. godina, da se mnogo toga u Srbiji promenilo i da je u Srbiji mnogo toga danas drugačije.

Kada govorimo o kandidatima, opet sam rekao, snaga SNS je u tome da ne mora da predloži svog kandidata, ne mora poslanička grupa da ima poimence potpisano, da je potpiše naš kandidat SNS je taj i taj, da bismo mi za njega glasali. Mi smo rekli – daćemo, evo, opozicija hoće da ima kandidata. Izabraćemo od tih opozicionih kandidata, glasaćemo, izvolite, evo da imate članove REM-a, budite svi u tom REM-u, transparentno, neće niko iz SNS da učestvuje u tim telima, izvolite.

Sad vam se ni to ne sviđa. E, pa to mi je stvarno žao što vam se to ne sviđa. Možete zajedno sa njima da bojkotujete izbore. To je vaša stvar.

Kada govorite o kontinuitetu i diskontinuitetu, SNS je diskontinuitet sa politikom korupcije, kriminala, lopovluka, banditizma, pljačke Srbije, otimačine i svega onog najgoreg što ste u Srbiji vi personalizovali i svega onog što se vezuje za DS, za Dragana Đilasa, za Bastaća i za ostale. Oni su pravi primer svega najgoreg, najgoreg ološa koji u Srbiji postoji trenutno na političkoj sceni.

Meni je žao što moram taj izraz da koristim u parlamentu Republike Srbije u direktnom prenosu. I možete vi da spočitavate meni članstvo nekadašnje u DS od 2004. godine. Mene nije sramota, jer u životu nisam nikom ništa ukrao, nikom ništa ne dugujem. Nisam ni sa kim stavljao kese nikome na glavu. Ja sam u stanju svakog da pogledam u oči i da kažem da je lopina, zato što jeste, Marku Bastaću da kažem da je hohštapler, zato što jeste, zato što ne zna da objasni odakle mu posle nekoliko godina mandata u opštini stan od 115 kvadrata na Starom gradu.

Izvinite, ja ga nisam kupio ni od 115, ni moje kolege, živimo uglavnom u roditeljskim stanovima, jer smo imali sreću da su u neko srećnije vreme, kada je bilo drugačije, naši roditelji mogli i imali priliku lakše da kupe stan. Mi se danas borimo da naša deca mogu da ne žive u našim stanovima, nego da mogu da steknu svoj stan, da mogu mladi bračni partneri da žive u svojim stanovima, da imaju od čega da žive, da ne moraju naša deca sa nama da žive pod istim krovom sa taštom, tastom i ne znam kim, da ih ko izdržava, nego da imaju svoju fabriku, da imaju svoje radno mesto, da im radno mesto ne bude da nose kesu Marku Bastaću i kovertu njemu, da im radna mesta budu fabrike, pogoni, da imaju njive gde mogu da rade, ko hoće poljoprivredom da se bavi, da imaju škole, da imaju institucije u koje mogu da veruju, a oni koji napadaju u SNS, koji nemaju rezultate iza sebe, neka se pokriju ušima bolje, na izborima će možda dobiti jedan ili dva posto. Hvala vam.
Šta da radim, pokušajte preko „Vajbera“ Jovanki da pošaljete telegram. Ne znam da li će da primi.

Što se tiče mog automobila, tj. automobila moje supruge, koji je krajem januara prošle godine razlupan, prvi bih ja trebao da imam uvid u rezultate te istrage. Nažalost, ta istraga se verovatno neće skoro završiti, s obzirom da se taj automobil nalazi u ulici u kojoj nema kamera i u kojoj je tehnički nemoguće utvrditi počinioca. Mogu da sumnjam da oni, koji govore da se to nije desilo, možda baš takvi stoje iza toga i da se takvi tome raduju. To govori o karakteru i razlici između nas. Ja bih uvek osudio da se desi nešto imovini ili lično nekom od mojih kolega narodnih poslanika, bez obzira kojoj političkoj opciji da pripada, ja bih to osudio, pa makar pripadali onima preko puta koji ne dolaze u Skupštinu, a platu primaju. Ja bih to osudio, ali nažalost to je stvar kulture i domaćeg vaspitanja, onoga što se nosi iz kuće i to ja ne mogu kod mojih kolega da ispravi. To se nosi od malena i to je ogromna razlika između nas, nepremostiva razlika. To je ono što nikada neće moći da pomiri vas i nas.

Kada govorite o poštenju i ko je čiji hleb jeo, pa ja sa tim Bastaćem hleb nisam hteo da jedem i zato sam i otišao odatle, zato sam mu i rekao u lice više puta da je hohštapler i da njega čeka dugogodišnja robija, ukoliko tužilaštvo počne u ovoj zemlji da radi posao koji treba. Zato svakog dana postavljamo pitanje Zagorki Dolovac. Šta još treba da se desi u Srbiji, čije glave treba da padaju, koji automobili da budu razlupani, kome da se preti, koliko treba još naslovnih strana protiv predsednika Republike, pa tužilac Zagorka Dolovac da počne da radi? Koliko još treba da radi? Koliko kamate još duguje Đilasu da mu vrati za izbor na to mesto, pa da počne da radi svoj posao? Nažalost, verovatno ona nikada neće početi da radi.

Kada se govori o ideologiji i da se političke stranke dele na to koja ima ideologiju, koja nema ideologiju, završavam, tačno je da one koje imaju ideologiju, koje imaju program opstaju i imaju preko 50% podrške, kao i Aleksandar Vučić. Oni koji nemaju politički program, ni ideologiju, oni danas ne sede u Skupštini, dižu platu sa bankomata redovno, oni kojima je hladno, pa neće da izađu sa njim na ulicu, sede tu i imaju 2% podrške. Hvala vam.

Whoops, looks like something went wrong.