Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Srbislav Filipović

Srbislav Filipović

Srpska napredna stranka

Govori

Hvala.

Dame i gospodo narodni poslanici, mnoge informacije koje ovih dana dospevaju u javnost vezano za Marka Bastaća, Boška Obradovića, Dragana Đilasa i ostale su uznemirile u dobroj meri javnost u Srbiji i tim povodom postavljam pitanje Višem javnom tužilaštvu i Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srbije.

Pitanja se odnose na Marka Bastaća, poznatijeg u poslednje vreme kao "Marko kesa". Izvesni "Marko kesa", samozvani predsednik opštine Stari grad sa koje dolazim kao narodni poslanik, je čovek za koga postoje osnovane sumnje, rekao bih, na osnovu tvrdnji brojnih svedoka, brojnih ljudi koji su sa njim učestvovali u malverzacijama, koji su osetili da dolazi novo vreme na opštini Stari grad, koji su osetili da dolaze promene, ti ljudi tvrde da je Marko Bastać ni manje ni više svoje bogatstvo uvećavao iz godine u godinu mereći ga za desetine hiljada evra sve više i više.

Način na koji se bogatio Marko Bastać, kako kaže njegov venčani kum, jeste taj da je na brutalan način pljačkao investitore, sve one ljude koji zapošljavaju građane Srbije, građane Starog grada, građane Beograda, sve one ljude koji izdržavaju svoje porodice. Marko Bastać je građevinskim investitorima na Starom gradu za nelegalnu gradnju uzimao mito od najmanje 10, 15, 20 hiljada i više desetina hiljada evra, i to mu je lično, prema priznanju njegovog kuma, on donosio u kovertama. Kada mu jednu od koverti nije doneo, "Marko kesa", prepošteni predsednik opštine Stari grad se odlučio da mu stavi kesu na glavu, da ga veže, da ga prebija, da ga muči satima, davi, da ga ucenjuje. I to nije radio samo njemu, čućete u danima koji su pred nama i nedeljama, još brojnim ljudima sa teritorije opštine Stari grad, brojnim ljudima koji su zaposleni u opštini Stari grad, koji su zastrašeni, uplašeni onim što je Marko Bastać tamo činio.

Izneću u sklopu pitanja nadležnim institucijama činjenice i cifre kojima raspolažemo kada su u pitanju pljačke i malverzacije u okviru opštine Stari grad. Podnesene su i brojne krivične prijave tim povodom. Želim da dobijem odgovor dokle je stigla istraga i šta radi tužilaštvo tim povodom?

Zamislite da su protiv bilo koga iz SNS iznesene takve tvrdnje, mi bismo visili na Terazijama. Zato hoćemo s punim pravom, kao ljudi koji su odgovorni prema građanima Srbije, da dobijemo odgovore šta se dešava sa novcem građana Starog grada, sa novcem građana Beograda i Srbije? Gde su pare spiskane?

Reći ću vam ovako, pošto je, naravno, grad Beograd podnosio krivične prijave, želim prvo da dobijemo odgovor – šta je sa novcem koji je ispumpavan iz Sportskog centra Milan Gale Muškatirović u periodu od 1. januara do 31. decembra 2018. godine? Inspekcijske službe su utvrdile brojne nepravilnosti, brojne pljačke koje su se odvijale u okviru tog sportskog centra. Sam Sportski centar Milan Gale Muškatirović zadužen za milion evra. Pazite, jedan mali sportski centar zadužiti za milion evra. To treba biti umetnik pljačke i lopovluka i kriminala, kao što je Marko Bastać i bivši direktor ovog sportskog centra Dušan Raičković.

Takođe, oni su taj sportski centar zloupotrebljavali na više načina, kroz renoviranja, kroz časove plivanja za koje su govorili da se tamo odvijaju, a zapravo tih časova nije ni bilo. To se sve meri u stotinama hiljada dinara gde je, navodno, Milan Gale Muškatirović dobijao novac, a tog novca nigde na računima nije bilo.

Takođe, na ručkove u papreno skupim restoranima je Marko Bastać sa svojim prijateljima potrošio preko 906 hiljada dinara. Takođe, na usluge mobilne telefonije potrošio je blizu dva miliona dinara. Opština i firme koje se bave pružanjem pomoći starim i iznemoglim licima, pazite ovo, oni često govore o problemima starih lica i kako starim licima treba pomagati, tu su ukrali preko četiri miliona dinara.

U tome se vidi slika vlasti Marka Bastaća i Dragana Đilasa na opštini Stari grad. Hoćemo da dobijemo odgovore – gde su pare, gde je desetina miliona dinara, gde su milioni evra koje su opljačkani sa opštine Stari grad? Hoćemo da odgovaraju odgovorna lica. Hoćemo da se pare vrate građanima Starog grada, građanima Beograda, jer građani Beograda nisu zaslužili da ovakve spodobe i nakaze vladaju bilo kojom opštinom u Srbiji. Hvala vam.
Hvala, predsedavajući.

Uvaženi ministre sa saradnicima, dame i gospodo narodni poslanici, moram da se nadovežem na izlaganje mog uvaženog kolege Aleksandra Markovića i svih ovih neistina, afera i laži kojima se bavi „spodoba“ kao što je Boško Obradović.

Zbog čega? Zbog interesa građana koji ovo moraju da čuju u direktnom prenosu, zbog onih ljudi koji primaju ne malu platu u Skupštini Srbije, a svoj posao ne rade, ali zato njihovi funkcioneri i oni misle da je njihov posao da sede na „Tviteru“ i „Fejsbuku“ i da tako jedan od njegovih funkcionera izjavi pre neki dan da treba napraviti popis uticajnih SNS lica i posle promene vlasti migrante naseliti u njihovim kućama, stanovima, dati im njihove ćere i žene da siluju.

Ovo je slika toga što je jedan od funkcionera „Dveri“ Boška Obradovića napisao na društvenim mrežama. To je poruka koju „Dveri“, Dragan Đilas, Boško Obradović i ostali manijaci okupljeni u tom „Savezu za Srbiju, „za silovanje Srbije“, pardon, šalju građanima Srbije i to je okosnica, srž, temelj programa Dragana Đilasa i njegovih prijatelja. To je ono što čela Srbiju, ne daj Bože, ako bi takvi likovi zaseli ikada u bilo kakvu fotelju u ovoj državi.

Naravno, oni će nastaviti da izmišljaju sve i njima će glavna meta biti Aleksandar Vučić i Nebojša Stefanović. Zbog čega Nebojša Stefanović, kao ministar policije? Zašto se ljudi, pojedinci toliko plaše MUP i zašto kad god se pomene da postoji osnovana sumnja da je negde izvršena neka pljačka, da su otete neke pare odmah krenu sa pretnjama silovanjem, odmah krenu da izmišljaju neke afere o trgovini oružjem, odmah počnu da grakću, da laju, da ujedaju sa svih strana, da pišu raznorazne bljuvotine da će silovati, ne znam koga sve. Zbog čega? Zbog čega tolika panika u redovima onih ljudi za koje se osnovano sumnja da su pokrali neki novac?

Zašto se neko toliko plaši policije? Evo, bilo kome od nas da pomenete policiju, nikakvih problema nema. Idemo da damo izjavu, damo iskaz, možemo na poligraf, možemo da pričamo sa organima reda o čemu god hoćete, nikakav strah nemamo. Čiste su nam ruke, čista nam je savest. Oni ljudi čija savest nije čista, koji nisu mirni, kojima su ruke duboko u medu, ti ljudi se plaše policije i ti ljudi danas se bave fabrikovanjem laži i afera protiv ministra policije Nebojše Stefanovića.

Zato, puna podrška i srpskoj policiji i ministru policije Nebojši Stefanoviću. Hvala vam.
Hvala, predsedavajući.

Uvaženi ministre, hoću samo da skrenem pažnju javnosti na konkretne stvari, kako funkcioniše još ono što je ostalo od Dragana Đilasa u Beogradu, njegov potrčko „Marko kesa“ i kako to izgleda u Starom gradu, kako oni obavljaju svoje dužnosti, svoje poslove, a sve, pod znacima navoda, u interesu građana.

Zapevaše i kukaše oni kako nemaju novca ili im je tobož smanjen budžet, ne mogu da angažuju geronto domaćice, ne mogu da pomažu starijim licima na Starom gradu, pa ih uhvati muka živa zbog toga. Zapravo, zašto ih je uhvatila muka živa? Oni su navikli da stotine miliona dinara građana Beograda, građana Starog grada i Srbije spiskaju kako je njima volja, pa su tako potrošili na Starom gradu 3.928.511.000 dinara, a dokazi da je usluga izvršena prema građanima, naravno, ne postoje. Tako je za sve usluge koje je radila opština Stari grad. Postoji da neku uslugu vrše, a dokaza o tome nigde nema. Šta bi bili dokazi? Dokazi bi bili u vidu pismenih potvrda lica, korisnika usluga da su im te usluge pružene.

Pošto živim na opštini Stari grad, na opštini Stari grad prosek stanovništva je 45, 46 godina. Znači, uglavnom su starija lica na teritoriji naše opštine. Ne znam, verujte, ni jednu stariju osobu na Starom gradu da su opština Stari grad, odnosno Marko Bastać, bilo šta, zajedno sa svojim lopovima i kriminalcima iz opštine, uradili za građane opštine Stari grad.

Takođe, podsetiću javnost i građane na jedan tvit jednog od njihovih prijatelja, onog nesrećnog Veselinovića, gde je on rekao da je Marko Bastać jedini predsednik opštine u Srbiji za koga može da tvrdi da nema vrata na kancelariji u kojoj obavlja svoje dužnosti. Njemu vrata nisu ni potrebna. Zaista, njemu vrata nisu potrebna. Njemu su potrebne kese, džakovi. Njima vrata ne trebaju, njima penkala ne trebaju, njima papiri uopšte nisu potrebni, njima to ništa ne treba. Oni rade na keš, novčanik, koverte. To su sredstva za rad koja su potrebna Marku Bastaću.

Marka Bastaća u poslednje vreme vrlo iritira jedna stvar. Možete naći jednu fotografiju, vrlo lepu na „Guglu“, ko koristi računar, ukuca Marko Bastać kese, izađe jedna slika, gde onako vrlo frustrirano izgleda zbog toga što je od 1. januara zabranjena upotreba plastičnih kesa u gradu Beogradu. Sada želim da zamolim gradsku upravu da mu ovaj neki kontingent, koliko ima još negde, plastičnih kesa obezbede, pa da čovek ne završi na kraju u ludnici, pošto još ne znamo da li će prvo završiti u zatvoru ili na psihijatrijskom lečenju, da čoveku obezbede dovoljan broj kesa, da se igra do izbora, koliko mu je ostalo još.

Dakle, građani Starog Grada slobodno dođite u policijske stanice, kažite šta vam je radio Marko Bastać, kažite kako je reketirao ugostiteljske objekte, ugostitelje na Starom Gradu, kažite kako su se postavljale bašte na Starom Gradu, kažite kako se proširivala bašta za još metar ili dva da se doda još neki sto, kažite koliko hiljada evra je trebalo da se da inspektorima iz lokalne samouprave, kažite koliko je trebalo da se da hiljada evra Marku Bastaću, odnosno Lešljaku da mu to donese u kovertu u njegovu kancelariju, pa mu je malo bilo tolikih desetina hiljada evra i stana od 115 kvadrata koji je stekao za nekoliko godina, pa se naljutio zbog jedne koverte čovek.

Zamislite šta bi taj uradio nekome da je bio, ne daj Bože, na mestu Dragana Đilasa, a da su u pitanju milijarde evra. Pa, on bi verovatno iskasapio tog čoveka, ali, je mali pa se nada, jeste kolega Markoviću, on je još mali, nada se da će da mali Bastić – pistać, poraste. Neće imati priliku politički da poraste, jer će građani Starog Grada na narednim lokalnim izborima da ugase potpuno tu priču i da konačno, nadamo se, dođu neki normalniji, pristojniji ljudi u ovu opštinu koji će da zavedu red i da se zna na Starom Gradu kada se usluge plaćaju kome su, zašto i kako plaćene, a da će oni koji su ovako usluge plaćali u vidu od tri miliona i 928 hiljada dinara za gerento domaćice, pa onda kažu da građanima ne mogu da omoguće to jer im je smanjen budžet, i treba da ima bude smanjen budžet. Oni budžet ne treba ni da imaju. Toliko su se nakrali da njima pare više uopšte nisu potrebne. Njima su potrebne godine robije. Hvala vam.
Hvala.

Uvaženi ministre sa saradnicima, dame i gospodo narodni poslanici, ovo su važne teme, iako nisu onako strastveno političke, koje mogu da izazovu pompezne naslove po dnevnim novinama, ali su važne za građane i posebno su važne za tih 15.000 ljudi koji su zaposleni u poštama Srbije i za one ljude koji žive od primanja u Pošti.

Ja sam neko ko podržava princip slobode na tržištu i kakav kvalitet usluga pružate, tako na tržištu treba i da prođete, ali mora da se misli i o ljudima koji tamo rade. Tako da je to moj stav o ljudima koji su zaposleni u poštama Srbije.

Moj kolega Marković je izneo podatak koliko je Vlada Srbije prihvatila amandmana opozicije, dela opozicije koji se trenutno nalazi u Skupštini Srbije. Čuli smo da je to mali broj koliko je u prethodnom periodu podnošeno amandmana sa te strane. O tome možemo da vodimo polemiku.

Ali, meni je drago da imamo priliku da vidimo kakav je karakter Vlade Republike Srbije. Ona je tu da sasluša predloge, da razmotri predloge, koji joj se iznesu i da one predloge koji su smisleni prihvati, a one koji nisu da odbije. Svaka Vlada radi to u skladu sa politikom i ciljevima koji su zacrtani. Ne može niko Vladi da naredi da neke amandmane mora da prihvati ili ne mora da prihvati, ali karakter vlasti i karakter Vlade se vidi kroz to što je ona spremna da sasluša predloge, kritike, sugestije, sa svih strana, odakle god dolaze, a pogotovo, rekao bih, relevantno je saslušati te predloge od onih ljudi koji sede u skupštinskoj sali i svoj posao obavljaju.

Vlada Republike Srbije je pokazala tu spremnost da sasluša, pa i usvoji određene amandmane na predlog zakona i to je dobro.

Hoću da se osvrnem kratko na jednu temu koja je posebno bitna. Dotakli smo se ovde u prethodnim diskusijama Evroazijske unije i EU. To je građanima jako važno. Teško je danas govoriti o toj temi, teško je govoriti pogotovo zbog odnosa kakav smo videli iz EU prema nekim našim susedima i prema očekivanjima kakav možemo da imamo, kada ćemo ući u EU, da li ćemo ući u EU, ali svaka država, aman ljudi, ima svoje strateške ciljeve.

Vlada Republike Srbije i predsednik Aleksandar Vučić i većina građana u Republici Srbiji su se jasno odredili koji je strateški cilj Republike Srbije. Da li će to sutra rezultirati članstvom u nekoj političkoj organizaciji velikoj kao što je EU ili neće, to je nešto što je manje važno. Naš cilj jeste da uredimo srpsko društvo kao evropsko, moderno, razvijeno društvo. Takođe, ono što je s druge strane cilj Vlade Republike Srbije, predsednika i svih nas u SNS jesu odlični odnosi, bratski odnosi, prijateljski odnosi sa zemljama koje nas podržavaju i koje su svoje prijateljstvo pokazale, kao što su Rusija, Kina, Indija i druge zemlje.

Znači, Srbija ima svoj strateški cilj, ima svoje usmerenje. Ruska Federacija i njeni čelnici, predsednik Medvedev, Putin, su jasno rekli da razumeju Srbiju i njene strateške ciljeve i naravno, mi ostajemo prijatelji sa našim partnerima i prijateljima na istoku. Ne treba srpski put ka EU razdvajati od prijateljstva sa Rusijom i Kinom. Pokazujemo to i kroz investicije i kroz vojno-tehničku saradnju, i kroz migove i kroz borbena vozila i kroz PVO sisteme i kroz investicije u železnicu i u Železaru Smederevo i mnoge druge investicije koje dolaze i sa istoka i sa zapada.

Spremni smo sa svima da razgovaramo. Nismo spremni da prihvatamo ucene. Nije ovo Vlada, ni predsednik Republike Srbije, nisu ljudi koji trpe ucene, već hoćemo sa svima da razgovaramo, vrlo otvoreno i da kažemo šta su naše primedbe i da saslušamo i njih, a sve to u korist i u interes građana Srbije, kako bi oni živeli sve bolje i sve kvalitetnije. Hvala.
Gospodine predsedavajući, treba da mi vratite ovih 20 sekundi koje su otišle u etar zbog dobacivanja.

Želim samo da istaknem to, moj kolega Marković je preduhitrio pa je rekao, na svim izborima, neću govoriti o 2000-im, ne interesuje me, od 2012. godine naovamo građani Srbije su u izbornim kampanjama vrlo precizno od strane predsednika naše stranke, predsednika Srbije, Aleksandra Vučića i svih koji su nastupali mogli jasno da vide da je strateški cilj Republike Srbije ulazak u Evropsku uniju, odnosno uređenje srpskog društva po standardima zemalja članica EU.

Manje važno, to sam već rekao, da li ćemo i u kom vremenskom periodu postati član same Unije. Mnogo je važnije da ova zemlja bude tako uređena i da se u njoj živi po standardima po kakvim se živi u EU, da standard života građana bude približan onom standardu najrazvijenijih zemalja Evrope.

Da li su naše emocije okrenute više ka Rusiji? To nije nešto što je tema onih ljudi koji se bave politikom. Baveći se politikom nemate pravo na emocije. Imate pravo samo na racio i na sagledavanje interesa vaše zemlje. Nama je važno kako žive ljudi u Srbiji. Ako se odreknete onog izvoza, 65%, 70% izvoza, koji ide u EU, onda to recite građanima, onda to znači smanjenje životnog standarda u Srbiji.

Građani Srbije rade uglavnom u firmama koje su iz EU otvorene ovde. Ja bih voleo da je možda drugačije, pa da možemo i drugačije da govorimo, a Srbija je okrenuta svima. Ovde mogu da investiraju iz Rusije, iz Kine, Indije, iz afričkih zemalja, odakle kog hoće i da otvaraju radna mesta.

Srbija je otvorena za sve zemlje sveta, ali je trenutno takvo stanje da ljudi rade uglavnom u kompanijama koje su iz države EU. Interes, ekonomski, privredni, Srbije je takav da Srbija treba da ide ka članstvu u EU. Naravno, nikada se ne odreći svojih interesa državnih, kao što su Kosovo i Metohija, odnosi sa Rusijom, Kinom i drugim prijateljskim zemljama.
Hvala predsedavajući.

Da li je put Srbije u EU dobar, to govore rezultati i opredeljenost jedne zemlje, njeno kretanje ka nečemu govori rezultat da li je dobro.

Sada ste se dotakli nezaposlenosti. Sjajno. Nezaposlenost 2012. godine 26%, danas 10, 2%. Treba još nešto? Nezaposlenost rasla do 2012. godine nenormalnom brzinom, 400 hiljada ljudi u tom periodu ostalo bez posla. Danas, u proteklih sedam godina se zaposlilo negde oko 300 hiljada ljudi. Idemo dalje, da pričamo o javnom dugu koji se bližio na 80%. Očekujemo da padne ispod 50%.

To je sve na tom evropskom putu protiv koga se vi zalažete. Odnosi Srbije sa Rusijom, Rusija je protiv evropskih integracija – pa to nije tačno. Nemojte da obmanjujemo građane Srbije koji prate ovaj prenos. Nemojte da ih dovodimo u zabludu. Nisu ljudi blesavi i naivni. Ne bi Rusija i ne bi Vladimir Putin dozvolio da u Srbiju dođu migovi iz Rusije, borbena vozila, PVO sistemi. Ne bi se održavale vojne vežbe sa Srbijom da Rusija ima bilo šta protiv evropskih integracija Srbije. Rusija vrlo ceni i vrlo poštuje odnos naše zemlje i taj iskren odnos koji imamo prema njoj, što kažemo šta je naš strateški cilj, ali što istovremeno ne uvodimo sankcije, niti ćemo uvesti sankcije Ruskoj Federaciji, kao što su to uradile neke države EU.

Mi negujemo svoje prijateljstvo na pravi način, iskreno, a ne prvo lažući sopstveni narod da je moguće da se odreknete EU, da je moguće da okrenete leđa Nemačkoj, Francuskoj, Britaniji, Španiji i ostalim državama, a da živite dobro. Nije moguće.

Neki su od 2000. godine do 2012. godine Srbiju doveli u takav položaj da je nemoguće danas da se odreknete evropskih integracija i da građanima kažete – biće redovne i stabilne penzije, biće povećanje plata, biće napretka, biće investicija. Neće. Ako stanete na evropskom putu i ako kažete – ne, zatvorimo vrata, ne može onda da se živi bolje u Srbiji. to mora da nam bude jasno.

Takođe, Srbija čuva sebe time što čuva i svoje prijateljstvo sa Rusijom i Kinom, svoje dostojanstvo, time što ne damo da se status KiM reši potpuno nepovoljno po Srbiju i tu smo zahvalni takođe Ruskoj Federaciji, Kini i ostalim državama koje nas podržavaju, a ne možemo da se odreknemo svog života i investicija. Hvala.
Gospodine Marinkoviću, mi u Skupštini treba da vodimo ozbiljne političke debate, a ne da pričamo „Ivicu i Maricu“ ili „Trnovu ružicu“.

Građane Srbije bajke ne interesuju. Oni su za to prerasli, pogotovu birači. Birači odlično znaju i bajke i basne, ali mi ovde nismo da im pričamo bajke, niti da im pričamo o kućici od čokolade, nego da im govorimo istinu, da im kažemo u lice istinu i onda kada im se ta istina najviše i ne dopada. Može i vama da se ne sviđa.

Znam da su vam se sviđali Đilasovi upravni odbori, sve je to u redu. Nije to strašno. Lepo je biti u upravnom odboru, primati tamo neku naknadu. Kao što reče kolega Marković, možda ste sad i krenuli ka NATO paktu. Okej. Svako ima pravo da se menja, ali moraju građani da znaju.

Građani moraju da znaju pre izbora šta je cilj. Građani Srbije znaju da je cilj Aleksandra Vučića bolji život, da je cilj SNS bolji život, da je cilj SNS i Aleksandra Vučića, više fabrika u Srbiji, više radnih mesta, veće plate i veće penzije, kao što vidite te veće penzije dolaze već od decembra meseca, dolaze i veće plate, a to dolazi zato što smo ostvarili rast. Taj rast nismo ostvarili tako što smo ljudima pričali „Ivicu i Maricu“, nego tako što smo rekli da mora da se štedi, da mora da se radi, a to se zaradilo tako što je neko investirao u ovu zemlju, otvorio radna mesta. Taj neko su uglavnom države članice EU.

Članice EU, pet njih nisu priznale nezavisnost Kosova. Nemojte da lažete ljude. Evropska unija je podeljena u tom smislu i EU, kao EU nije priznala sama po sebi nezavisnost Kosova, niti je SNS pregovore o statusu KiM odnela u EU, u Brisel. To su radili vaši bivši partneri sa kojima ste bili u upravnim odborima. Oni su iz UN odveli razgovore o Kosovu u EU.
Uvaženi predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi ministre, mnogo je otvoreno tema i juče prilikom rasprave o rebalansu budžeta, mnogo je otvoreno i danas interesantnih tema. Ja prosto moram na neke od njih, u interesu građana i u interesu naše zemlje, da se osvrnem.

Rečeno je da SNS, odnosno Vlada Srbije, ne brine dovoljno o penzionerima, kakav je položaj penzionera, kako danas žive penzioneri u Srbiji, da li im je teško, nije teško. Nemoj da brinu o penzionerima oni koji su jedino brinuli o svojim džepovima, oni koji su jedino brinuli o tome kako da iz Ministarstva poljoprivrede uzmu desetine hiljada evra na neke besmislene projekte, od kojih nikakve interese nisu imali ni naši poljoprivrednici, ni drugi građani Srbije, niti bilo ko u ovoj zemlji.

Jedini interes od tih i takvih projekata i tog finansiranja, pogotovo tekstova u dnevnim novinama, koji je govornik koji je prepoznat u Skupštini kao neko ko se posebno bavi pitanjima poljoprivrede i zaljubljen u interese poljoprivrednika, a zapravo nikad o tome vodio računa nije, osim o svojim džepovima, je gospodin Ševarlić, koji je napunio svoje džepove desetinama hiljada evra novca poljoprivrednika iz Srbije.

Pa građani Srbije, dragi poljoprivrednici, da li još iko u Srbiji veruje u reči takvih koji su vaš novac, novac od vaših subvencija, novac za traktore, za gorivo, za seme, za sve ono što čini suštinu poljoprivrede, uzimali za svoje tekstove u dnevnim novinama? Samo toliko vezano za one koji tako brinu o poljoprivrednicima.

O penzionerima, nemojte da brinu oni o njima. Samo to nemojte. Osetili su penzioneri u Srbiji brigu žutog tajkunskog preduzeća, Ševarlića i ostale bande. Osetili su to dobro. Osetili su to svi građani Srbije. Tačno smo 2013. godine bili na korak od bankrota, na korak od toga da građani Srbije nemaju sutra svom detetu ne tri obroka, jedan obrok da daju. Osetili su to građani Srbije kroz 400.000 radnih mesta izgubljenih, kroz puste njive, kroz zastarelu mehanizaciju ili čak i bez mehanizacije, naši poljoprivrednici. Osetili građani Srbije njihovu brigu i ne žele da se to više ikada ponovi.

Danas kako žive penzioneri? Ne žive lako. Nije lako u Srbiji biti penzioner. Nije lako živeti sa 30, 40 hiljada dinara. Ali je izvesnije da ćete iz godine u godinu, sa odgovornom politikom Ministarstva finansija, koje vodi gospodin dr Siniša Mali, sa Republikom Srbijom koju vodi Aleksandar Vučić, Vladom Republike Srbije, izvesno je da će iz godine u godinu penzioneri videti napredak i vide napredak, kroz jednokratnu pomoć koja će uskoro uslediti od 5.000 dinara.

Negde sam pročitao, ovi što samo vode politiku na tviteru, a primaju plate u Skupštini Republike Srbije, pa nikako da se opredele gde platu primaju, u Skupštini ili na tviteru. Kažu – to je ponižavajuće, 5.000 dinara, malo je. Pa, nikada nije dovoljno. Svi bi mi voleli da to bude 10.000, 15.000 i 20.000, ali pomnožite tih 5.000 dinara sa 1.800.000 penzionera, pa ćete videti koliki je to novac. Posle toga ide povećanje penzija od preko 5%. Svake godine su penzije uvećavane. Došli smo do toga da su danas penzije veće nego što su bile pre tog famoznog smanjenja.

Samo zlonamerni danas mogu da kažu da se u Srbiji živi loše, da se živi lošije nego što je to nekada bilo, samo zlonamerni ljudi, samo oni koji jedino vide sebe i svoj interes u bavljenju politikom.

Dakle, SNS, naši poslanici, naš predsednik Republike i ministri u Vladi su posvećeni jedino interesu Srbije. Jedino što nas zanima, to je interes Republike Srbije i interes Republike Srbije vidimo i kroz ova tri današnja zakonska predloga o kojima danas razgovaramo.

Ja sam hteo da govorim nešto o kontroli državne pomoći. Pa, moramo da je kontrolišemo još više, još strožije, da znamo gde idu državne pare, da nemamo slučaj vinograda Živkovića. Uvezem vino iz inostranstva, prespem ga u domaće flaše, pa ga prodajem kao svoje, pa mi posle nekoliko meseci proradio vinograd, a treba 10, 15 godina da vinograd proradi. Pa, ko je tu lud? Jesmo li tu svi mi blesavi kad neko uzme pola miliona evra iz državne kase i postane brzo milioner, ne izlazi iz ajkule, iz džipova, iz čega već, a dolazi u skupštinsku salu, drži konferencije da nam svima soli pamet, da nam priča o tome ko su tajkuni u Srbiji? Pa, stavi ogledalo ispred sebe i videćeš najvećeg tajkuna u Srbiji. Nemoj to da govoriš građanima Srbije – uzeli naprednjaci. Šta su uzeli naprednjaci?

Stotine kilometara autoputeva Srbiji smo dali, mostove, tunele, preko 200 fabrika, 300.000 radnih mesta, povećanje plata i penzija konstantno iz godinu u godinu. Privreda nam raste i sledeće godine će da raste.

Iz godine u godinu će da bude sve bolje, a bolje nam je zato što više nemamo ološ na vlasti. Nemamo one koji jedva čekaju da se dočepaju izbora, vlasti, fotelje i sad kreću kombinacije. Završena je jedna kombinacija. Zato tog dela opozicije i nema u Skupštini Srbije. Nemaju o čemu oni da pričaju sa nama.

Šta će oni da zamere ministru dr Siniši Malom? Šta mogu da mu zamere? Mogu da kažu - vaša diploma. Čovek izađe, pokaže sve svoje diplome, sve desetke na fakultetu, najbolji student, rezultati govore o njemu, čovek koji je prepolovio dug Beograda, koji je tajkun Dragan Đilas ostavio, 1,2 milijarde. Je li tako bilo? Šta smo zatekli tada, ja sam tada bio odbornik u Skupštini grada, vi ste bili gradonačelnik, sećamo se koliko je stotina miliona trudnicama, penzionerima dugovao.

Danas sam opet malo gledao te njihove afere od Južnog bulevara, Požeške, tramvaja, ne znam ni ja čega sve, gde god da uđete u koju god ulicu, koja god tema, svuda neki milioni u džepovima Dragana Đilasa. On slika tamo pukla neka cev. Pa, njemu u svakoj ulici koju je radio nešto nije valjalo. Propadali automobili u Južnom bulevaru, tramvaji u Požeškoj nisu mogli da idu nisu stavili one gume ispod gde je asfalt. O čemu on čovek priča? Ne treba u tako visoke teme da se petljaju, oni ne znaju ni one najprostije.

Bitna je kontrola državne pomoći da znamo gde ide novac građana Srbije. To smo mi dužni kao političari da građanima kažemo gde idu njihove pare. Aleksandar Vučić, kao predsednik Srbije, svakog dana govori građanima Srbije gde idu pare i zna se gde idu.

Nije ovo populistički rebalans o kojem smo juče govorili, nego odgovoran rebalans prema građanima, onima koji su podnosili teret reforme prethodnih četiri ili pet godina, onima koji su imali dovoljno strpljenja i ljubavi prema svojoj zemlji da ne napadaju one čije rezultate vide da su dobri za Srbiju, oni ljudi koji su videli i znali. Nijedna vlast nije luda da uzme i da smanji penzije zato što je srećna, voli to da radi. Prosto, moralo je to da se uradi da bi ova zemlja opstala i nemojte više da pričamo o – obratila mi se jedna žena i rekla kad će penzije da se vrate. Ljudi, veće su nego što su bile.

Pitajte Dragana Đilasa kada će da vam vrati one stotine miliona evra koje je uzeo? Kada će da vrati tih 619 miliona koje su njegove firme ostvarile? Nemojte da…

(Vjerica Radeta: Sve si u pravu, ali nisi u temi.)

Sve je to tema za građane Srbije, finansije su tema, novac je ono što interesuje građane Srbije. Možemo mi da nabrajamo brojke koliko god hoćemo, građane Srbije zanima kolika je plata sledećeg meseca, da li mogu da kupe knjige, da li mogu da kupe lekove, da li mogu da se prevezu, mogu i da se prevezu i da kupe lekove i da se prehrane i da žive bolje i živeće bolje iz godine u godinu.

Zato svaka čast vama kao ministru finansija i puna podrška SNS i predsedniku Republike i svima vama u Vladi Republike Srbije. Hvala vam.
Hvala. Predsedavajući, gospodine Marinkoviću.

Uvaženi ministre sa saradnicima, dame i gospodo narodni poslanici, građani Srbije koji pratite prenos Narodne skupštine Republike Srbije, stalno nam neki postavljaju pitanja kako je nacionalnim manjinama u Srbiji, posebno onoj albanskoj manjini. A ja postavljam pitanje – a kako je srpskoj deci južno od Ibra? Kakva to prava imaju srpska deca na Kosovu i Metohiji u srpskoj južnoj pokrajini? Kakva prava imaju naši građani koji žive na Kosovu i Metohiji, kako je njima tamo? Rekoše neki – reciprocitet. Ali, reciprocitet bi značio to da neko, ne daj bože, pripadnike nacionalne manjina Albanaca juri po Srbiji i da ih proteruje i radi ko zna šta. Jel to znači taj reciprocitet? Ne.

Dok god je SNS na vlasti i predsednik Aleksandar Vučić, mi ćemo se boriti za to da sve nacionalne manjine u Srbiji imaju prava bar onolika koliko imaju sad i da imaju još veća prava nego što imaju. Nema zemlje u Evropi u kojoj su nacionalne manjine toliko uvažene i imaju tolika prava kao što je to u Republici Srbiji i mi se time ponosimo. Mi se time ponosimo, jer smo tolerantni ljudi, tolerantan narod. Reći ću vam, jedno istraživanje koje je sprovedeno međunarodno, Srbija je na poslednjem mestu kada su u pitanju vređanja po rasnoj osnovi, nacionalnoj i svakoj drugoj, što znači da smo jedna od najtolerantnijih nacija u svetu. Nama postaviti pitanje kakva tobož prava ili nemaju neka prava ili kad će se poraditi na povećanju prava određenih nacionalnih manjina u Srbiji, to je sramota izreći u parlamentu Republike Srbije.

Naravno, svako ima pravo da se bori za svoj narod i to je ono što je sa te strane samo jedna mala pozitivna strana cele te priče. Sve ostalo ne ide na čast onima koji tako govore o državi u kojoj žive, o državi koja im je pružila sve, a između ostalog moram da kažem i to – govoriti u parlamentu Republike Srbije o Kosovu na takav način da to zvuči kao da je to nešto nezavisno, Kosovo i Metohije je sastavni deo Republike Srbije i to će tako da ostane. Neka svi drugi samo sanjaju nezavisno Kosovo. Kosovo je Srbija i stavljamo tačku na tu temu u parlamentu Republike Srbije.

Kada je u pitanju dualno obrazovanje, mogu da kažem, kao neko ko često razgovara sa našim građanima, posebno sa mladim ljudima, problem, rekao bih, do pre nekoliko godina je kod nas bio najčešće taj što naši mladi završe škole srednje ili fakultete sa odličnim teoretskim znanjem, međutim sa manjkom praktičnih znanja. Jedan deo mladih ljudi je voleo da kaže kada završi svoje studije ili srednju školu – evo, završio sam, tamo sam sve znao, imao sam dobre ocene, ali kada je u pitanju praksa, tu ne mogu baš najbolje da se snađem, ne mogu da se pohvalim time da sam imao praktični deo tokom svog školovanja. To je dobro kod dualnog obrazovanja, dalo je rezultate kada je u pitanju srednje obrazovanje, uveren sam da će i na našim fakultetima u tom slučaju kod visokog obrazovanja dati takođe dobre rezultate.

Da su naši ljudi obrazovani nema nikakve dileme, jer ne bi došlo novih 120 fabrika u Srbiju i ne bi dolazile tolike investicije u Republiku Srbiju. Da je naša država nestabilna, ne bi dolazile tolike investicije koje dolaze u Republiku Srbiju. Znači, sigurni smo da je Srbija na dobrom putu, sigurni smo da je Aleksandar Vučić vodi dobrim putem i sigurni smo da će u Srbiji biti u narednom periodu još više obrazovanih mladih ljudi. Ovo je pravi put kako tim mladim ljudima da pomognemo, treba da radimo na tome da im pomognemo da ostanu u Srbiji, da imaju gde da rade, da ne rade za male plate, nego rade za sve veće plate iz godine u godinu, i to jeste rezultat dobre, stabilne, jake, čvrste, odlučne i odgovorne politike i Aleksandra Vučića i Vlade Republike Srbije i SNS koja je stožer te politike. Hvala vam.
Hvala, predsedavajući.

Gospodine Marinkoviću, uvaženi ministre, dame i gospodo narodni poslanici, poštovani građani koji pratite sednicu Narodne skupštine, Srbija je zemlja koja je mnogo toga prošla u svojoj istoriji. Uništavana, razarana, ali nikada nije imala one ljude koji su iznutra tako jako želeli da Srbija nestane i da je nema, kao što danas imamo jedan deo opozicije koji sanja o tome da Srbije nema, ne samo ekonomski, već i u bukvalnom smislu. Ali, na njihovu žalost, to ostaje samo san, jer od 2014. godine, predvođeni tada premijerom a danas predsednikom Srbije, Aleksandrom Vučićem, i svima onima koji su zajedno sa Srpskom naprednom strankom i rame uz rame sa Aleksandrom Vučićem bili spremni da krenu da se bore za spas Srbije, za njen opstanak u svakom smislu, zahvaljujući svima njima, danas Srbija može da kaže da je na dobrom putu, da danas zna kuda ide, da danas ne luta zavezanih očiju, slušajući lažna obećanja i lažne priče.

Danas građani Srbije ne slušaju priče o boljem životu, već ga osećaju. Taj bolji život osećaju zahvaljujući odgovornoj politici Aleksandra Vučića, Srpske napredne stranke, Vlade Republike Srbije. Odgovornoj politici, pre svega gledajući tu politiku kroz međunarodne odnose, kroz ugled koji Srbija danas uživa u svetu.

Srbija danas nije otirač, nije krpa, nije neko ko prima naređenja. Srbija danas sluša svet, sluša i zapad, sluša i istok, sluša i sever i jug. Ne odriče se nikog u svetu.

Naravno, kao i svaka druga država u svetu imamo svoju strategiju, svoju stratešku politiku, svoje ciljeve, i to je nešto što je, rekao bih, potpuno prirodno.

Neki koji su vladali Srbijom do 2012. godine jedini cilj koji su imali bio je cilj kako napuniti što više i što brže džepove, a sve to pod lažnom evropskom, proevropskom politikom. Prava prosrpska, zajedno sa evropskom politikom, je u Srbiji na vlasti od 2012, odnosno 2014. godine dolaskom Aleksandra Vučića na mesto premijera. Ne bi bilo ovog napretka Srbije, ne bi bilo rasta od 4,5%, ne bi bilo novih 120 fabrika u Srbiji, ne bi bilo novih 300 hiljada radnih mesta, ne bi bilo novih stotine kilometara autoputeva da nije takve odgovorne politike predsednika Srbije i Vlade Republike Srbije.

Građani Srbije to jasno prepoznaju. Građani Srbije to osećaju u svojim džepovima. Građani Srbije odgovornu, međunarodnu politiku Srbije i ugled koji Srbija uživa vide svakog dana, vide i kroz način na koji nam se obraćaju predstavnici međunarodne zajednice, vide i kroz određene pomake, rekao bih, u delu zapadnog sveta, u pozitivnom smislu, koji ide prema Srbiji, a u tom pozitivnom, rekao bih, da nema predsednika, odnosno premijera iz zapadnih zemalja koji nije došao u posetu Srbiji i razgovarao sa Srbijom kao ravnopravnim partnerom, a to znači da smo uvaženi, smemo da kažemo šta su naši nacionalni interesi, smemo da kažemo svakome u lice da je Kosovo i Metohija sastavni deo Srbije, smemo da kažemo svakome da nećemo odustati od toga da se borimo da se povlače priznanja nezavisnosti Kosova i Metohije, smemo da tražimo svakome u svetu ono što nama pripada na Kosovu i Metohiji, smemo da odemo na Kosovo i Metohiju, a ne kao Boris Tadić, kada je proglašena lažna nezavisnost lažne države Kosovo i Metohija, koji je pobegao brže bolje van granica svoje zemlje.

Predsednik Aleksandar Vučić nije nigde pobegao. On je otišao među građane Srbije na Kosovo. Njegovi ministri takođe, da razgovaraju sa Srbima na Kosovu, da vide šta je potrebno sve Srbima da uradi Vlada Republike Srbije, predsednik za njih.

Šta sve mi ostali građani u ostatku Srbije možemo da uradimo da naši sunarodnici na KiM ostanu tamo da žive, da se osećaju sigurnije, da vide da je srpska vlast prvi put u poslednjih 20 godina zaista uz njih, da je cela Vlada Republike Srbije, predsednik Republike Srbije svim srcem uz njih, da niko više nikada u svetu neće moći da i zamisli da Srbe proteruje sa bilo kojih teritorija na kojima oni žive.

E, to je rezultat odgovorne politike koju vodi današnja vlast u Republici Srbiji. Da se građani Srbije osećaju bezbedno, pre svega da Srbija bude poštovana zemlja, da ima sve jači i sve veći ugled u svetu, da sve više novih investicija dolazi u ovu zemlju, da naši građani žive iz dana u dan sve bolje i bolje. To je rezultat te politike.

Zato verujem, i zato podržavam politiku koju vodi predsednik Srbije Aleksandar Vučić, jer je dala konkretne rezultate. To nije šarena laža za građane Srbije. Građani kada sednu u automobil i krenu na godišnji odmor, krenu da obiđu svoju rodbinu po Srbiji vide autoputeve, vide nove puteve, vide mostove, vide tunele. Ljudi zaista vide bolji život.

To nije nešto što je nacrtano na nekoj mapi, urađeno u nekom programu kao nešto što će biti jednog dana, to postoji. Postoji bolji život u Srbiji i on će i biti iz godine u godinu sve bolji. Još jedanput, apsolutna podrška predsedniku Republike Srbije u politici koju vodi i u svemu onome što čini za građane Republike Srbije. Hvala.
Hvala, predsedavajući.

Želim da se priključim osudama mojih kolega koje su uputile ka napadima na predsednika Republike Aleksandra Vučića, njegovu porodicu, a pre svega, monstruoznim, strašnim, užasnim, gnusnim pretnjama koje su upućene njegovoj ćerci, Milici i sinu Danilu i Vukanu.

To je jezivo. Ali hoću da pitam onaj deo javnosti u Srbiji koji ćuti, taj manji deo javnosti koji ćuti. Zar ga nije sramota, zar se ne stide da ćute dok se nečijoj ćerci predsednika Republike preti silovanjem, dok se sinu preti ubistvom. Pozivam te nevladine organizacije i razne druge organizacije koje se oglašavaju svakog dana u pojedinim medijima, napadajući SNS, napadajući investicije, predsednika Vučića, poslanike SNS, sve dobronamerne ljude u ovoj zemlji, dali su se setili da i u jednoj sekundi osude napade na predsednikovu porodicu. Da li ih je sramota, u jednoj sekundi što ćute, što mesecima, ne juče samo, nego mesecima i godinama trpe Aleksandar Vučić i njegova porodica najgore moguće pretnje upućivane ka njegovoj porodici, ocu, majci, deci.

To je odgovornost ne samo nas koji se bavimo politikom da ovde izađemo i to osudimo, već svakog čoveka u Srbiji koji se bavi javnim poslom, koji ima pristupa bilo kojoj vrsti medija, ne samo „Tviteru“, elektronskim, nekim drugim, novinskim, da izađe i kaže da je vreme da se zaustavi nasilje u Srbiji, da se zaustave ti pozivi, a to ćemo da zaustavimo ne samo tako što ćemo sankcionisati tog idiota koji je iskoristio „Tviter“, ne da promoviše neku politiku, jer oni politiku nemaju. Nego moramo da sankcionišemo i one ljudi koji su inspiratori toga, oni koji motivišu takve kretene da svakog dana im padne na pamet da sednu za tastaturu i da pišu takve tvitove.

Inspiratori toga moraju da budu procesuirani i osuđeni, kako nasilja u Srbiji ne bi bilo, inače se bojim da ćemo doći u neku mnogo opasniju situaciju nego što su same pretnje sa „Tvitera“. Poruka moja njima i Draganu Đilasu i ostalim ludacima iz tog saveza za silovanje Srbije, dalje prste od dece. Hvala vam.
Hvala gospodine Ariću.

Dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi građani Srbije koji pratite prenose Narodne skupštine Republike Srbije, možete na pravi način da se svakog dana uverite u to ko i kako zastupa vaše interese, ko i kako gleda na politički život u zemlji, ko i kako gleda nezavisne institucije.

Srpska napredna stranka je dolaskom na vlast 2012. godine imala važan zadatak, a to je da ne nastavi kako je rađeno od 2000. do 2012. godine, da uspostavi politiku diskontinuiteta sa prethodnim režimom, da razmontiram taj jedan antidržavni, antinarodni sistem koji je uspostavljen za 12 godina vlasti prethodnog režima. I taj antidržavni i antinagorni sistem se protezao i do nezavisnih institucija.

Oni koji su sebe smatrali nezavisnim i tako se predstavljali građanima, zapravo uopšte nisu bili nezavisni. Oni su služili kao neki pododbor ili savet tih političkih stranka koje su tada bile na vlasti, i nastavili su tako da funkcionišu i rade i odlaskom tih stranaka koje su na te funkcije delegirale.

Rodoljub Šabić kao bivši Poverenik za informacije od javnog značaja nije bio nikakav poverenik, on je bio PR i to PR van političke stranke, PR opozicije, PR one opozicije i naravno opozicija ima pravo, to je zadatak opozicije da skreće pažnju na eventualno nešto što nije dobro u radu vlasti, političkih stranaka koje vrše vlast, ali to nije bio zadatak Poverenika za informacije od javnog značaja.

On je duboko zašao u politički život Srbije i na taj način zloupotrebio i ona sredstva koja su delegirana za funkciju koju je obavlja, ne samo kroz kupovinu mobilnog telefona za 160.000 dinara, što jeste skandal pored tolike plate koju je imao, koja je ogromna, on je za taj novac, umesto da radi za interese građana, sebi kupovao mobilne telefone, trošio za svoje medijske nastupe, tobože imajući nešto važno da kaže i objasni građanima.

Građanima u Srbiji je sve jasno kada više i Šabića i one čije interese zastupa, one koji danas ne znaju ništa drugo osim da prete našim koleginicama na najgori mogući način se obraćaju i, evo pre neki dan državnoj sekretarki u MUP Biljani Popović Ivković, koji prete i predsedniku Republike, njegovoj porodici na najgori mogući način, najgnusniji mogućim uvredama se obraćaju svima koji se trude da rade i rade u interesu građana Srbije, u njihovom interesu, tj. u interesu tih koji rade sve da bi destabilizovali Republiku Srbiju, u interesu njih je radio Rodoljub Šabić, ne u interesu građana Srbije.

Kandidat za Poverenika koga je predložila naša poslanička grupa, uveren sam da će upravo biti neko ko će raditi sve ono što nije radio Rodoljub Šabić. Brinuće o interesima građana Srbije, držaće se onoga što zakon propisuje i uveren sam da će ispuniti očekivanja, ne nas koji se bavimo politikom samo, već očekivanja građana Republike Srbije. Hvala vam.
Hvala predsedavajući, uvažena ministarko sa saradnicima, dame i gospodo narodni poslanici, kao što ste vi gospođo Mihajlović lepo rekli o politici jedne Vlade i ministarstva, najbolje govore rezultati ostvareni u toku mandata ove Vlade i vas kao ministra.

Toliko toga je urađeno iz vašeg resora, vrlo konkretnih stvari, svega onoga što se u decenijama iza nas baziralo samo na idejama i golim pričama, samo na predizbornim obećanjima, pa se kad prođu izbori to rasprsne kao mehur od sapunice, i zaboravi se. Obećavalo se, evo ja bar pamtim nekih dvadesetak godina unazad, sam samo slušao priču o Koridoru 10, pa biće, pa završavamo ga sledeće godine, pa sledeće godine, pa stiže velika investicija, pa nikako ni da se završi Koridor 10, nikako ni da stignu te čarobne, magične investicije koje su nam obećavane.

Godine 2012, dolazi na vlast SNS i počinje se sa realizacijom svega onoga što je neko nazivao idejama. Počinje izgradnja puteva, počinje intenzivno da se razmišlja o tome kako da zbrinemo stambeno one ljude koji to nisu iz objektivnih razloga bili u mogućnosti sebi i svojim porodicama da omoguće, u ovom slučaju pripadnici naših bezbednosnih snaga, oni koji su lepo rečeno žrtvovali mnogi i svoje zdravlje, svoje živote, dali sve ono najvrednije što čovek može da da za ovu zemlju, a neki su samo govorili i dičili se time kroz razne patriotske pesme, kroz guslanja, kroz priče o patriotizmu i mislili da su najveće moguće patriote time što otpevaju neku patriotsku pesmu.

U ovom slučaju mi smo otpevali tu pesmu ali na onaj način tako što tim ljudima omogućavamo da reše svoje stambeno pitanje. Da reše ono što im je možda najteže bilo u životu da urade, jer nisu bili u mogućnosti da finansijski, kako je rečeno minimalna cena kvadrata u Beogradu 1.000 evra ili 1.200, 1.300, da omoguće sebi po tim cenama da skuće svoju porodicu.

Na taj način, kao država pokazujemo zahvalnost tim ljudima, bar tako, ali pokazujemo i odgovornost da oni ljudi koji se reše na to da brane svoju zemlju, da se žrtvuju za nju, da znaju da ta žrtva nije uzaludna, da znaju da se ne žrtvuju za neku zemlju, za neki narod koji će ih zaboraviti sutra, koji će samo da priča o tome i o njihovim podvizima, pobedama, da veliča kroz priče i tekstove, kroz pesme, šta su sve oni uradili za zemlju, a da zemlja njima ni na kakav način pozitivno ne uzvrati. I ovo je dobro. To je dobro rešenje i to je rekao bih dobra stvar za našu zemlju, ne samo sada i ne samo za one ljudi koji će rešiti danas svoje stambeno pitanje, već i oni koji će sutra to učiniti.

Ja vas pozivam kao narodni poslanik da razmotrimo i tu mogućnost da sutra pomognemo i mladim bračnim parovima. Mi govorimo mnogo o natalitetu, govorimo o beloj kugi, o tome da kao narod nestajemo, da nas je sve manje, da mladim bračnim parovima koji možda već imaju dvoje ili troje dece podstaknemo, a nemaju mogućnost da reše stambeno pitanje, da na ovaj način i njima nađemo mogućnost da pomognemo, kako bi rešili taj svoj egzistencijalni problem, i da i oni reše stambeno pitanje. Naravno i onim mladim bračnim parovima koji nemaju dece iz razloga što možda nemaju stan.

Kada su u pitanju integrisani granični prelazi, to je takođe dobra stvar, još jedna stvar koja je nekada bila samo ideja sada se realizuje na predlog predsednika SNS, predsednika Republike Srbije, Aleksandra Vučića i naravno uz podršku koju imamo, finansijski, za taj projekat, nekih 40 miliona evra, a ukupno u ovom regionu oko 90 miliona. Trebali bismo takve integrisane prelaze, naravno trebali bi i uveren sam da ćemo ih imati u budućnosti sa svim zemljama sa kojima se graničimo, zato što time smanjujemo i troškove, smanjujemo i vreme čekanja na granicama i olakšavamo protok ljudi, protok kapitala, protok roba. To je dobro za Srbiju, to je dobro za ceo region.

Na taj način pokazujemo ponovo odgovornost, odgovornost u vođenju politike i tu se vraćam na početak svoj izlaganja, gde sam rekao da jednu politiku karakterišu rezultati, a ne ideje. Sa idejama i predlozima izlazite na izbore, sa rezultatima izlazite pred građane, pred kraj svog mandata i kažete, uradili smo za prethodne četiri godine preko 300 kilometara autoputeva, to je dobro, neki ljudi tu rade, tu radi stotine kompanije iz Srbije, tu rade na hiljade radnika iz ove zemlje, tu hiljade porodica prima zarade od toga, živi od toga, omogućavaju se dalja napredovanja naše zemlje, tu se povećava protok vozila kroz našu zemlju sa nekih tridesetak i nešto hiljada na preko 50 miliona vozila koja su u toku 2018. godine prolazila kroz našu zemlju. Time rešavamo sada te infrastrukturne probleme i dolazimo do toga da su sad proceduralni ili granični problemi oni koje ćemo rešavati u budućnosti.

Dakle, više nismo samo na idejama, sada smo na konkretnim rezultatima koje samo oni koji nisu dobronamerni mogu da kažu da to nisu rezultati, mogu da kritikuju to što vi ili što drugi ministri u Vladi Republike Srbije, predsednik Aleksandar Vučić, obilazite, aktivno i gradilišta i radove. Nego, šta treba da obilazite? Pa, ne treba da sedite u kafićima, kao što sedi opozicija, jedan deo opozicije ili samo da se slikate po medijima ili po novinama, već da budete sa tim radnicima, da čujete koji su njihovi problemi i to aktivno činite i to je dobro, da direktno na terenu pokažete ljudima da ste zainteresovani i za uslove rada kakve imaju ti radnici i za to kakvim tempom se realizuju projekti koji su započeti.

Sve pohvale za vaš rad, rad ministarstva koje vodite i uveren sam da ćemo u budućnosti moći da se pohvalimo sa još boljim i još većim rezultatima. Hvala vam.
Hvala, predsedavajući.

Uvaženi ministre, dame i gospodo narodni poslanici, o Zakonu o komunalnoj miliciji možemo da govorimo na više načina, a ne bih išao na jedan uzak način, već malo šire bih u tom kontekstu govorio. U kontekstu toga da je nama komunalna policija tj. komunalna milicija zaista neophodna kako bismo jedan komunalni nered, koji je vladao prethodnih decenija, uspeli da savladamo, kako bismo stanje u našem gradu, našim opštinama, našim mesnim zajednicama popravili bitno i kako bismo…

Neko je rekao pre neki dan, kada investitori dođu, slete na aerodrom „Nikola Tesla“, šta prvo vide? Prvo vide da li je naš grad čist, uređen, da li su vozila propisno parkirana, kakav je red u našem gradu. Tamo gde vlada haos i nered neće niko da dolazi, tamo ne žele ni turisti, ni investitori. Tamo nije lepo ni onim ljudima koji žive u takvom gradu i takvom mestu. Da bismo to sve popravili, a u mnogome smo uspeli da uradimo neke stvari prethodnih godina, neophodno je danas doneti jedan ovakav zakon kako bismo na pravi način uveli komunalni red i u Beogradu, ali ne samo u Beogradu, već rekao bih širom Srbije. Dobro je što se opštinama i gradovima širom Srbije daju ovlašćenja da procene koliko im je potrebno u skladu sa njihovim lokalnim potrebama, potrebama stanovništva, potrebama grada, njihovih opština, da imaju milicionera kako bi uveli konačno komunalni red širom naše zemlje.

Naravno, kada uvodite red, imate i onu drugu stranu, drugu stranu koja je navikla da živi u haosu i neredu, kojoj je potpuno svejedno gde se parkira automobil, kojoj je potpuno svejedno da li su ulice čiste ili prljave dok su njihovi džepovi puni. Ja njih razumem. Takvi danas u ovoj sali nisu, provode vreme po bazenima, letovalištima, po kafićima i njima nije ni važno na šta ulice liče, jer su oni zadovoljni sa onim što su krali, pokrali prethodnih decenija iz ove zemlje, pa u njoj i ne provode mnogo vremena i zato ih i ne zanima kako izgleda Beograd, kako izgledaju naše opštine po Srbiji. Nas zanima i zato nas i zanima uvođenje reda i ovim Zakonom o komunalnoj miliciji.

Uveren sam da ćemo uspeti da napravimo značajne iskorake u tom smislu i da će naši građani osetiti na pravi način efekte primene ovog zakona i biti, na kraju krajeva, zadovoljni onim što smo svi zajedno uspeli da uradimo. Hvala.
Hvala, predsedavjući.

Dame i gospodo narodni poslanici, kada govorimo o imovini grada Beograda i opština u gradu Beogradu, ja moram da se osvrnem na stanje na opštini sa koje dolazim kao narodni poslanik, opština Stari grad.

Moje kolege su o tome dosta toga rekle, međutim, smatram da ima prostora da se to u mnogome dopuni.

Predsednik, a već mogu da kažem ozloglašeni predsednik, i nadam se ne još dugo, ove naše gradske opštine, Marko Bastać, koji, zajedno sa svojom mafijaškom rodbinom, zajedno sa drugim lopovima iz te njihove koalicije, saveza za davljenje i silovanje Srbije, pljačka ovu opštinu godinama unazad. Pljačka je na onako jedan vrlo otvoren način i ni malo se ne stideći toga što čini opštini Stari grad i Starograđanima i sve krijući se iza nekakve priče o čuvanju opštine Stari grad.

Oni jedino što čuvaju na opštini Stari grad jesu njihove fotelje, jesu privilegije, jesu milioni koje su strpali u svoje džepove upravo uzevši građanima Starog grada taj novac iz ruku.

Šta su radili? Daću vam jedan primer koji dovoljno govori o tome na koji način Marko Bastać kao predsednik opštine Stari grad pljačka upravo tu opštinu i Sportski centar „Gale Muškatirović“.

Pre nekoliko godina su, radi regulisanja komunalnih dugova, znači samo komunalnih dugova koje su dugovali mimo onoga što je bilo potrebno da se plati, uzeli kredit od 50 miliona dinara. Pedeset miliona dinara su pre nekoliko godina uzeli kredit da bi vratili komunalne dugove. Međutim, ni jedan taj dug nisu platili. Te pare su otišle ko zna gde, a to vidimo i kroz onu trotinet politiku od 1.000 evra onaj trotinet što vozi na Trgu republike koji pokušavamo da bude daleko lepši, bolji, da bude privlačniji turistima kako bismo više novca mogli da zaradimo i kako bismo imali veće plate i bolji život, bolji standard, kako bi ovaj grad bio još lepši, još funkcionalniji za sve naše građane, još privlačniji turistima. Oni idu tamo i ruše, biju ograde, dižu one pločnike koje postavljamo.

Marko Bastać je pre neki dan dao izjavu gde je rekao – ako oni, i kad budu jednog dana, to kaže on - kad budu došli, a neće nikad, naravno, doći na vlast ponovo, da će sve što je urađeno u prethodnom periodu i na opštini Stari grad, što je sprovela gradska vlast SNS na inicijativu građana i naših gradskih odbornika, da će sve što je urađeno na Starom gradu i u Beogradu oni vratiti u prvobitno stanje, tj. kako je bilo nekada. Znači, one fasade od smoga prljave, raspale koje su ugrožavale živote Starograđana. Dvesta fasada će da unište, uništiće sve one divne fontane. Uništiće će prelepu pešačku zonu u centru grada Beograda. Uništavaće nove autobuse. Uništiće sve dobro što smo uradili za grad Beograd.

Dakle, ja pozivam i moje Starograđane i Beograđane da dobro slušaju sve ono što govore oni koji u Pionirskom parku izigravaju nindže. Ne bi imali gde da budu nindže i komandosi da nije ova gradska vlast SNS uredila i rekonstruisala taj Pionirski park. Ne bi imali jedan park u gradu Beogradu da ova gradska vlast nije prethodnih četiri, pet i šest godina radila vrlo naporno i intenzivno na rekonstrukciji tih parkova.

Dakle, pozivam vas, građani, vodite računa o tome šta vam govore, kako vam govore. Gledajte u kakvim dugovima ostavljaju Stari grad i onih milijardu i 200 miliona koje su ostavili u gradu Beogradu.

Još jedan informacija za građane za kraj ovog izlaganja. Znači, 2,7 miliona su za izradu loga, koji je inače već korišćen. Znači za stari logo da ga ponovo izrade takvim istim kakav je bio platili za sporski centar „Milan Gale Muškatirović“.

Znači, 50 miliona za komunalne usluge, 2,7 za novi – stari logo, više desetina miliona za ulepšavanje imidža izabranih funkcionera na opštini Stari grad. To opština Stari grad ne zaslužuje. Hvala vam.

Whoops, looks like something went wrong.