Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Stefana Miladinović

Stefana Miladinović

Socijalistička partija Srbije

Govori

Hvala, generale.
Poštovani ministre, saradnici iz Ministarstva, uvažene kolege narodni poslanici, ne uzimajući u obzir, zapravo ne umanjujući važnost ostalih predloga zakona koji su danas na dnevnom redu, ja ću u ime poslaničke grupe SPS, danas govoriti o Predlogu zakona o oružju i municiji, sa malo drugačije aspekta u odnosu na kolege koje su diskutovale o ovom Predlogu zakona.
Kada se pomene oružje, asocijacija prosečnog građanina sveta je negativna izaziva otpor. Razlozi za ovo su mnogostruki i naravno, opravdani. Ipak, oružje i municija bar u legalnim okvirima nisu samo sredstvo za borbena dejstva veće se koriste i za ličnu bezbednost, za zaštitu lica imovine i drugih društvenih vrednosti. Takođe, iako manji procenat populacije bilo koje države u svetu koristi oružje i municija jesu neophodni, kao što znamo za lov, tako i za sportske discipline, naravno i neke olimpijske. Jedan od glavnih argumenata za ograničavanje prava građanina da poseduje i nosi oružje jeste pretpostavka da će se sa manje legalizovanog oružja biti i manje kriminala.
Evo nekoliko zanimljivih podataka koji govore drugačije u odnosu na ove opšteprihvaćene stavove, odnosno predrasude. Prema podacima nekim po stepenu civilne naoružanosti građana Republika Srbija je druga u svetu, daleko iza SAD. Prosečna naoružanost građana podrazumeva naoružanost građana po glavi stanovnika i ona ne obuhvata legalnu, vojnu, niti nelegalnu naoružanost uopšte. Ukoliko bi se uneli i podaci o legalnoj naoružanosti pripadnika svih bezbednosnih službi, drastično bi se promenila slika u pogledu naoružanosti jedne zemlje po glavi stanovnika.
Posebno je važno ovo istaći jer u nekim državama lica koja završe redovnu vojnu službu, zadužuju oružje, koje nakon isteka statusa rezerve mogu i da otkupe, a ovo oružje ne ulazi u statistiku civilne naoružanosti.
Sa druge strane u državama u kojima je građanima gotovo zabranjena upotreba oružja, najviše su opterećene kriminalom i nasilnom smrću upravo oružjem. Vi ste, gospodine ministre, već govori o trendu pada smrtnosti od oružja u Republici Srbiji, godinama unazad, ali evo još nekoliko zanimljivih informacija.
Kada je Republika Srbija u pitanju, prema nekim podacima spadamo u grupu zemalja sa malom smrtnošću, sa prosečnim indeksom od 3,9 odnosno pet nesreća na 100.00 hiljada stanovnika. Nažalost većinu ovih smrtnih slučajeva izazivaju samoubice, preko 70%. Naša stopa za ubistvo vatrenim oružjem na 100.000 stanovnika je 1,2 što je daleko iznad proseka svetskog indeksa 6,2.
Iz ovoga možemo reći da u Srbiji postoji tradicija i kultura vladanja oružjem i da državljani Republike Srbije zaslužuju mogućnost posedovanja oružja, što ovaj zakon i omogućava.
Ne želim da budem shvaćena pogrešno, nisam za apsolutnu legalizaciju oružja i potpuno podržavam sve strožije mere u pogledu civilnog nabavljanja, držanja i nošenja oružja, jer se time sa jedne strane deluje preventivno. Sa druge strane, omogućava se pravo savesnim građanima, kolekcionarima oružja, strastvenim lovcima i sportistima da poseduju i koriste oružje i municiju sa adekvatnom dozvolom za svoje hobije i u skladu sa svojim interesovanjem.
Ovaj zakon koji nakon više od dve decenije usvajamo, korak je unapred u pogledu efikasnije kontrole posedovanja i prometa oružja u Republici Srbiji, jer je prilagođen sadašnjim društvenim prilikama i strateškom opredeljenju Republike Srbije u pogledu pristupanja EU.
Takođe kao potpisnica programa akcije UN za sprečavanje, suzbijanje i iskorenivanje nedozvoljene trgovine oružjem, kao i protokola UN o vatrenom oružju, Republika Srbija se obavezala u pogledu sprovođenja mera kontrole vatrenog oružja i periodičnog izveštavanja o postignutim rezultatima, što se odredbama ovog zakona reguliše.
Iako je važeći zakon u mnogim odredbama, narodski rečeno, pregazilo vreme, izvesna rešenja su se pokazala efikasnim, što je predlagač uneo i u novi zakon. Za državljane Republike Srbije bilo da su pitanju fizička lica ili službena lica, odnosno pripadnici državnih organa, zatim za same preduzetnike, odnosno pravna lica koja u okviru delatnosti imaju poslove obezbeđenja, kao i za različita udruženja, pre svih lovačka, sportska i udruženja oružara, izuzetno je važno usvajanje ovog zakona.
Zakonom se na detaljan način razrađuje nabavljanje, držanje, nošenje, čuvanje i ostale radnje u vezi sa oružjem i municijom, od strane fizičkih i pravnih lica. U samom zakonu jeste najviše odredbi koje se odnose na oružje po novoj kategorizaciji, kategoriji B, budući da je oružje ove kategorije najrasprostranjenije i najznačajnije sa aspekta bezbednosti jedne zemlje.
Sa stanovišta fizičkih lica, zakonom se obezbeđuje da legalni i svesni građani nesmetano poseduju i koriste svoje oružje, ali se zakonom predviđa i strožije kažnjavanje za zloupotrebe i nesavestan odnos prema oružju.
Najznačajnija novina, o ovome je mnogo mojih kolega govorilo, jeste u članu 11. kojim se propisuju uslovi za nabavljanje oružja, iz kategorije B odnosno, uslov kao zdravstvena sposobnost lica koje podnosi zahtev za nabavku oružja kao novi uslov. Obaveznost fizičkog lica koje ima dozvolu za držanje i nošenje oružja iz kategorije B ima obavezu da na svakih pet godina dostavi nadležnom organu novo uverenje. Svakako jeste preventivna mera u sprečavanju mogućih nesreća koje su se u prošlosti dešavale, a kao posledica narušenog zdravstvenog stanja vlasnika oružnog lista.
Još jedna novina koja raduje poštovaoce oružja, odnosno kolekcionare jeste kolekcionarska dozvola. Ovu dozvolu može dobiti fizičko lice koje poseduje najmanje pet komada oružja kategorije B, čime stiče mogućnost za nabavljanje više oružja ove kategorije.
Nova kategorizacija oružja, pored drugačijeg razvrstavanja oružja koje je bilo regulisano važećim zakonom, uvodi i novu kategoriju D. Po prvi put zakonom se reguliše upotreba gasnih sprejeva i uređaja za izazivanje elektrošokova, tzv. tejzera.
Kada već govorim o ovoj kategoriji, želela bih da skrenem pažnju na neka zakonska rešenja koja su kako mi se čini, u koliziji. Kako nismo bili sigurni šta je namera predlagača zakona, nismo podnosili amandmane, ali koristim priliku da ukažem na neusklađenost ova dva člana zakona. Naime, radi se o rešenjima sadržanim u članu 15. i članu 26. Predloga zakona.
Članom 15. je utvrđeno da fizička lica starija od 16 godina, pravna lica, kao i privredni subjekti mogu bez odobrenja i prijave nadležnom organu nabavljati i držati oružje iz kategorije „D“ u koju spadaju gasni sprejevi i uređaji za izazivanje elektrošokova. Istovremeno članom 26. kojim se reguliše pitanje zabrane nošenja oružja, predviđeno je da samo punoletna lica mogu nositi gasne sprejeve i uređaje za izazivanje elektrošokova.
Dakle, ne sa navršenih 16, kako piše u članu 15, već punoletna lica kako stoji u članu 26. Smatramo da je neophodno još jednom analizirati ova dva člana i s obzirom da je rok za podnošenje amandmana narodnih poslanika istekao početkom ove sednice verujem da bi nadležni Odbor mogao da izvrši redukciju jednog od ova dva člana. Kao što je ovlašćeni predsednik poslaničke grupe rekao, socijalisti su podneli nekoliko amandmana na Predlog ovog zakona o čemu ćemo u raspravi u pojedinostima bliže diskutovati.
U vezi sa podnetim amandmanima skrenula bih pažnju na naše amandmane koji se dotiču člana 6, a tiču se lovaca i lovačkih udruženja, kao i na pitanja trofejnog oružja koje se ovim Predlogom zakona ne definiše. Verujem da ćete, poštovani ministre, razmotriti ove i sve naše amandmane koje smo podneli, jer nam je cilj, jeste donošenje što preciznijeg i primenjivijeg Zakona o oružju i municiji. Hvala.
Hvala vam, predsedavajući.
Uvažena ministarka, gosti iz Ministarstva, poštovane kolege, ovaj set od tri zakona koji se odnosi na pitanje pomorske plovidbe, na plovidbu i luke na našim vodama, kao i na državnu pripadnost i upis plovila, predstavlja celinu kojom se menjaju postojeći propisi.
Kada smo donosili ove zakone, pošli smo od činjenice da Srbija, iako nije pomorska zemlja, ima svoja pomorska plovila, ali da ima i plovne i unutrašnje i međunarodne vode putem kojih se odvija značajan deo domaćeg i međunarodnog transporta.
Podsetiću da je Zakon o plovidbi i lukama na unutrašnjim vodama donet 2010. godine, Zakon o pomorskoj plovidbi 2011. godine, a Zakon o državnoj pripadnosti i upisu plovila 2013. godine. Ovo su bili novi propisi u našem pravnom sistemu tada i, donevši ove zakone, Republika Srbija je po prvi put regulisala ova pitanja u skladu sa međunarodnim konvencijama i drugim međunarodnim aktima iz ove oblasti.
Izmene i dopune sva tri zakona danas predstavljaju dalje usaglašavanje našeg zakonodavstva sa međunarodnim dokumentima, ali i razrešavaju brojne probleme koji su uočeni tokom primene ovih zakona.
O prednostima vodnog saobraćaja ne treba posebno da se govori, ali treba ipak podvući da ovaj vid privredne delatnosti predstavlja ogromnu razvojnu šansu Srbije.
Prvo bih se osvrnula na Zakon o pomorskoj plovidbi koji smo, kao sam rekla, usvojili 2011. godine, nakon ratifikacije konvencije o radu pomoraca koji je 2006. godine donela Međunarodna organizacija rada. Napomenula bih, a razumećete me da je ovaj zakon usvojen u vreme kada je naš uvaženi kolega i drug Milutin Mrkonjić bio ministar, koji je kao ekspert drumskog saobraćaja prepoznao i potrebu za regulisanje ove oblasti i dao punu podršku stručnom timu iz Ministarstva saobraćaja u ono vreme za pripremu pionirskih zakonskih rešenja.
Usvajanje ovog zakona tada je pratila i velika polemika, posebno na pitanje šta će državi koja nema izlaz na more Zakon o pomorskoj plovidbi. Kako Republika Srbija ima svoja plovila na međunarodnim vodama i svoje posade koje čine kako naši državljani, tako i stranci, Zakonom o pomorskoj plovidbi je prvi put uređena ova oblast, a našim državljanima obezbeđena pravna sigurnost.
Danas je pred nama nekoliko konkretnih izmena i dopuna ovog zakona koji će, pre svega, obezbediti bolji radni status naših pomoraca. Utvrđuje se obaveza brodara da zaključuje polisu osiguranja ili da se obezbedi drugo finansijsko jemstvo radi pokrića finansijskih potraživanja za slučaj povrede na radu ili smrti pomorca. Preciznije se uređuje postupak priznavanja ovlašćenja osposobljenosti pomoraca, ali reguliše se i rad na plovilima za lica mlađa od 18 godina.
Imajući u vidu težinu i rizike poslova koji se obavljaju na brodu za vreme plovidbe, značajna novina je uvođenje obaveze domaćeg poslodavca da finansira zdravstveni pregled pomorca koji se vrši pre stupanja na dužnost na brodu. Takođe, uvodi se i obaveza licenciranja samih lekara koji će vršiti ove preglede.
Usled potrebe usklađivanja ovog zakona sa Zakonom o putnim ispravama propisano je da se pomorska knjižica ne može koristiti kao putna isprava više, ali će služiti kao glavna isprava kojom se dokazuje osposobljenost pomorca, njegovo zdravstveno stanje, svojstvo u kome služi na brodu kao član posade, kao i samo vreme trajanje zaposlenja na brodu.
Želela bih ovom prilikom da istaknem odredbu koja je izuzetno važna, a pomenuli ste i vi, ministarka, a tiče se naših pomoraca. U Predlogu zakona unete su odredbe identifikacione karte pomorca kao dokumentu koji moraju imati svi pomorci u skladu sa Konvencijom broj 185. koju su ratifikovale najznačajnije pomorske sile.
U mnogim državama pomorcima koji ne poseduju ove identifikacione karte zabranjuje se privremeni izlazak na kopno u lukama u kojima pristaju brodovi. Ovom izmenom ćemo olakšati rad našim državljanima koji su kao pomorci do sada imali problema zbog neposedovanja ovog dokumenta.
Predlogom zakona o izmenama i dopunama Zakona o državnoj pripadnosti i upisu plovila predviđene su svega dve izmene. Prva izmena odnosi se na ukidanje zakonske obaveze da se stranim pomorcima koji rade na brodovima pod srpskom zastavom izdaje odobrenje za boravaka. Takođe, neće biti potrebno ni izdavanje posebne dozvole za rad stranaca, što je bila obaveza u skladu sa propisima kojima se uređuje boravak i rad stranaca.
Ovu izmenu zakonodavac predlaže uz obrazloženje da stani pomorci koji rade na našim brodovima ne ulaze na teritoriju Republike Srbije, te im nije potrebno izdavati dozvole, niti dozvole za privremeni boravak.
Druga izmena jeste posledica usklađivanja ovog zakona sa Zakonom o prekršajima, a odnosi se na ukidanje Komisije za prekršaje u plovidbi koja je radila u sklopu Ministarstva saobraćaja.
Naime, Zakonom o prekršajima je ovaj postupak prenet na prekršajne sudove, te nema potrebe da ovo pitanje bude regulisano ovim zakonom.
Predlogom zakona o izmenama i dopunama Zakona o plovidbi i lukama na unutrašnjim vodama nastavlja se proces usklađivanja domaćeg zakonodavstva i prakse sa transportnom politikom EU u oblasti vodnog saobraćaja, koji je ekonomski efikasniji, ekološki prihvatljiviji vid saobraćaja.
Socijalistička partija Srbije želi da pozdravi značajan trud i nastojanje Ministarstva da u što kraćem roku sačini veoma važan zakon koji će biti osnov za nove značajne pomake u oblasti vodnog saobraćaja i razvoja lučke delatnosti.
Pojedina rešenja jesu proizašla iz primene zakona u praksi, odnosno problema koji su nastali u njegovoj primeni, a date su i smernice razvoja za pomak ka njihovom rešavanju. Svakako, strateška opredeljenja Srbije na putu evropskih integracija odredile su okvire celokupnog zakonskog rešenja.
Govoreći o ovom zakonu ne možemo a da ne govorimo i o međunarodnom aspektu naših plovnih puteva i luka i njihovom značaju za međunarodni vodni saobraćaj.
Prema podacima dunavske komisije, na našoj najvećoj međunarodnoj reci, Dunavu, Srbija ima 11 luka od međunarodnog značaja. To su Apatin, Bogojevo, Bačka Palanka, Novi Sad, Beograd, Pančevo, Smederevo i Prahovo. Na Savi najveće luke su u Šapcu i Sremskoj Mitrovici, a na Tisi u Senti. Sve ove luke, osim Luke Novi Sad i Prahovo, privatizovane su u poslednjih 10-12 godina.
Nažalost, sve naše luke prilično su tehnološki zastarele, iako suštinski imaju veliki potencijal i mogu da uz modernizaciju daju veliki ekonomski efekat za državu.
Republika Srbija u svojim planskim dokumentima predviđa ulaganja u narednih 10 godina od oko 290 miliona evra, posebno na panevropskom plavnom koridoru, Koridor 7, odnosno Dunav.
Verujem da će Srbija kao kandidat za članicu EU moći da obezbedi projekte kojima će moći da aplicira za ova sredstva, jer EU planira da u narednim godinama izdvoji za devet vodnih koridora širom Evrope skoro 260 milijardi evra. Zato je veoma važno da se unutrašnji plovni putevi kao deo međunarodnih plovnih puteva stave u takav zakonski okvir koji omogućava racionalno, zakonito i za državu isplativo korišćenje.
Država treba da obezbedi kontrolni mehanizam koji onemogućava zloupotrebu državne imovine, ali da obezbedi pravnu sigurnost onih koji su kupili luke. U tom smislu želim da pozdravim pozitivan trend koji zakonodavac nudi u Predlogu ovog zakona. Krajnji cilj jeste svakako razvijeniji i ekonomski za nas bolji vodni saobraćaj, a u vezi s tim i razvoj lučke delatnosti na unutrašnjim plovnim putevima.
Kao što sam u uvodnom delu rekla, i ovaj zakon je relativno skoro donet i kao svaki pionirski poduhvat u zakonodavnom smislu, u prvim godinama primene pokazuje nedostatke i potrebu za izmenama nekih neefikasnih rešenja.
Zakonom se predlaže promena klasifikacije luka, s ciljem da luke koje su danas otvorene za međunarodni saobraćaj zadrže mogućnost da i dalje ostanu otvorene za brodove svih zastava, ali da se istovremeno domaće zakonodavstvo harmonizuje sa zahtevima uredbe EU o smernicama za razvoj transevropskih transportnih mreža.
Dosadašnja klasifikacija na luke otvorene za međunarodni saobraćaj i luke otvorene za domaći saobraćaj zamenjuje se klasifikacijom na luke od međunarodnog značaja, nacionalne luke od pokrajinskog značaja i nacionalne luke od značaja za lokalnu samoupravu. Ovde treba istaći da će sve tri kategorije luka moći biti otvorene za međunarodni saobraćaj uz određene uslove.
Predlogom zakona propisuju se strožiji infrastrukturni i drugi zahtevi koje će morati luke da ispune kako bi bile klasifikovane kao luke od međunarodnog značaja.
Jedna od važnih novina ovog zakona jeste odredba o tzv. finansijskoj transparentnosti luka. Ovim rešenjem predviđa se obaveza svih subjekata u lučkom sektoru koji naplaćuju bilo kakvu uslugu da krajnjim korisnicima usluga dokažu da su predviđeni iznosi zaista opravdani.
Predlagač zakona predvideo je proceduru koja do danas nije primenjivana u našem pravnom sistemu i nadamo se da će i druga ministarstva početi sa uvođenjem ove prakse.
Predlogom zakona smanjen je broj lučkih naknada, što svakako predstavlja povoljno rešenje za privredu, pri čemu je važno naglasiti da je ovaj Predlog zakona u potpunosti za Zakonom o budžetskom sistemu. Imajući u vidu da sadrži odredbe koje propisuju da će deo zakona kojim se uređuju lučke naknade prestati da se primenjuje nakon usvajanja zakona kojim će se urediti plaćanje naknada za korišćenje javnih dobara.
Predlagač je izvršio i određene izmene zakona koje se odnose na sadržine tehničkih pravila. Izmenama i dopunama, između ostalog, uređuje se način isticanja baždarske oznake, obavezno nošenje kopija brodskih isprava i knjiga na potisnicama i teglinicama, kao i važenje privremenog svedočanstva o sposobnosti plutajućeg objekta za premeštanje u svrhu posebno prevoza.
U vezi sa ovim, želimo da podržimo napore ministarstva i njene Uprave za utvrđivanje sposobnosti brodova za plovidbu u pogledu donošenja podzakonskog akta o tehničkim pravilima za statusnu sertifikaciju brodova unutrašnje plovidbe. Usvajanje ovog pravilnika jeste ključni doprinos usklađivanju domaćeg zakonodavstva sa nekim od najvažnijih propisa EU, tačnije sa jednom od najkompleksnijih direktiva EU uopšte.
Budući da se u ovoj oblasti još od 1988. godine ništa nije menjalo, ovaj pravilnik umnogome će uticati na povećanje bezbednosti plovidbe.
Na kraju bih pomenula izmenu jednog člana, koja na prvo čitanje ne ostavlja utisak suštinske izmene. Naime, u članu 171. Lučku kapetaniju zamenjuje Ministarstvo u pogledu sprovođenja postupaka ispitivanja plovidbenih nezgoda sa smrtnim ishodom ili teškim telesnim povredama.
Bez obzira na razlog izmene u ovom konkretnom slučaju, bilo da je u pitanju reorganizacija Ministarstva ili neki drugi razlog, mišljenja sam da se ovim rešenjem može doprineti unapređenju bezbednosti plovidbe. Nadam se da će u narednom periodu i za ostale vidove saobraćaja, bilo da je železnički, aviosaobraćaj, a posebno drumski saobraćaj biti moguće predvideti sličnu praksu u vezi sa ispitivanjem nezgoda.
Socijalisti pozdravljaju napore u pogledu sprovođenja i unapređenja svih zakonskih rešenja koja za cilj imaju bezbednost i efikasnost. Zato smo kao poslanička grupa i podneli nekoliko amandmana, o kojima ćemo diskutovati u raspravi u pojedinostima. U danu za glasanje u ime SPS kao ovlašćeni predstavnik vam kažem da ćemo podržati sva tri predloga zakona. Hvala.
Hvala, poštovana predsednice.
Uvaženi ministre, kolege narodni poslanici, pre svega želim da u ime SPS kažem kao ovlašćena po ovoj tački dnevnog reda da će SPS podržati oba sporazuma.
Kada je u pitanju Zakon o potvrđivanju Sporazuma između Republike Srbije i Kraljevine Španije, možemo reći da je ovo još jedan u nizu bilateralnih sporazuma koji su ovog tipa i koje smo u prethodnom periodu usvajali. Nešto više o ovom sporazumu govoriće moj kolega nešto kasnije, a ja ću svoju diskusiju bazirati na ovom drugom, za SPS izuzetno važnom zakonu, a to je Ugovor o trgovini naoružanjem.
Veliki broj država i danas, bez obzira na privatizaciju vojno-industrijskog kompleksa, podržava razvoj i proizvodnju oružja kao deo spoljne, vojne i ekonomske politike. Neefikasnost postojeće kontrole transfera naoružanja i neusklađenost svih nacionalnih zakonodavstava u svetu dovelo je do toga da se izradi ovaj međunarodni dokument, kojim će se uspostaviti veća kontrola i obezbediti operativni mehanizmi za primenu obavezujućih standarda.
Sama inicijativa za izradu ovog dokumenta potekla je još 2003. godine, od strane međunarodne koalicije nevladinih organizacija koje su pokrenule kampanju „kontrolarms“ a zapravo prvi impuls za izradu sporazuma koji će regulisati kontrolu trgovine naoružanja na globalnom nivou započet je 2006. godine. UN su jednom rezolucijom 2008. godine takođe i formirale Radnu grupu koja će se baviti ovim pitanjem.
Iako je jul 2012. godine bio rok za usvajanje ovog sporazuma, nakon četvoronedeljne debate koja je vođena u Njujorku, u aprilu 2012. godine usvojen je samo Nacrt ugovora uz određene rezerve nekih zemalja, pre svega SAD i Rusije, tako da je tek 2013. godine usvojen, zapravo potpisan ovaj sporazum od strane 118 država članica UN.
Sam Ugovor o trgovini naoružanjem ima za cilj da učini legalnu trgovinu, konvencionalno naoružanje kroz uspostavljanje viših zajedničkih internacionalnih standarda za uvoz, izvoz i sam promet naoružanja i vojne opreme. Zapravo, ima za cilj uspostavljanje efikasne multilateralne kontrole transfera naoružanja.
Koliko je važan ovaj dokument govori činjenica da su sve države članice EU već ratifikovale ovaj sporazum i da će Republika Srbija biti, neće se ljutiti kolega Čikiriz da ga dopunim, 55 država članica koja je ratifikovala ugovor. Narodna skupština je početkom ovog meseca, o tome ste gospodine ministre govorili, usvojila Zakon o uvozu i izvozu naoružanja i vojne opreme, kao i Zakon o izvozu i uvozu robe dvostruke namene koji smo usvojili prošle godine u novembru mesecu, koji usklađuje naše zakonodavstvo sa novim pravilima i procedurama EU. Takođe usklađujemo sa međunarodnim sporazumima i konvencijama.
Ratifikacijom ovog ugovora uobličava se zapravo pravni okvir za obezbeđenje čvrstog sistema kontrole u ovoj oblasti i eliminisanje mogućih neželjenih izvoza i trgovine naoružanjem. Sam ovaj ugovor predviđa konkretne mere. Sam ugovor jasno je kategorisao vrste konvencionalnog naoružanja. U samom procesu izrade dokumenta bilo je mimoilaženja država upravo u pogledu opsega naoružanja, čiju bi međunarodnu trgovinu trebalo regulisati. Odredbe ovog ugovora odnose se na najširi raspon konvencionalnog naoružanja i nacionalne definicije obuhvaćenih kategorija koje ne smeju ići ispod opisa korišćenog u Registru konvencionalnog naoružanja UN.
Ugovorom su takođe predviđeni mehanizmi kontrole prometa. Svaka država članica uspostavlja i održava nacionalni sistem kontrole, u cilju uređenja izvoza municije, delova i komponenata za sklapanje konvencionalnog naoružanja, uključujući i nacionalne kontrole liste.
Procena prometa oružja i mere za sprečavanje skretanja iz uvoznih i izvoznih država jeste odgovornost same države članice. Svrha ugovora prevashodno jeste iskorenjivanje nelegalne trgovine oružjem i u tom smislu kontrola preusmeravanja ima poseban značaj, jer, složićete se, nekontrolisano preusmeravanje nelegalne trgovine oružjem jeste nešto što najviše preti svetskom miru i bezbednosti.
Kako bi se obezbedio ovakav ugovorni cilj, sve države potpisnice preuzimaju viši stepen odgovornosti, koji je utvrđen samim ugovorom. Ugovorom se povećava i transparentnost u trgovini oružjem, kroz zahtev za vođenje evidencije i podnošenje izveštaja sekretarijatu, koji je biti zapravo posebno međunarodno telo, i drugim državama potpisnicama.
Država je u obavezi da uspostavlja i održava nacionalni sistem kontrole. Sve države članice podstiču se da svoje kontrolne liste stave na uvid javnosti. Takođe, potpisnice su dužne da podnesu prvo inicijalni izveštaj, u kojem će se predstaviti zakonodavni okvir, a potom nacionalno telo za kontakt i potom je država u obavezi da jednom godišnje podnosi izveštaje o ovlašćenom, odnosno stvarnom realizovanom uvozu i izvozu naoružanja.
Visok nivo proizvodnje naoružanja i vojne opreme tumači se i danas kao značajan faktor autonomije u spoljnoj politici, a izvoz naoružanja može biti i instrument i spoljne i vojne i ekonomske politike.
Nakon turbulentnih godina i ogromnih promena na svetskoj političkoj i vojnoj sceni, odbrambena industrija Srbije, svi ćemo se složiti, nije u tehnološkom vrhu, ali je poznata po konkurentnoj i kvalitetnoj opremi i naoružanju, koje je pouzdano i relativno jednostavno za upotrebu. Većina mojih kolega i vi, ministre, pamti onaj zlatan period tokom 70-tih i 80-tih godina, o tome su moje kolege takođe govorile, kada smo proizvodili avione, tenkove, sisteme višecevnih lansera i druga savremena sredstva naoružanja i vojne opreme.
Ipak, činjenica je da i danas naše fabrike naoružanja i vojne opreme su respektabilne u svetu. Kolege su pominjale podatke, ne bih da se ponavljam. Kao što je kolega Čikiriz rekao, to ću istaći ponovo, jeste da još uvek u Republici Srbiji radi devet fabrika koje proizvode naoružanje i vojnu opremu, ali vi ste, ministre, rekli, a to je dobar podatak, da je 250 miliona u 2013. godini iznosio izvoz Republike Srbije.
Neki od naših savremenih međunarodno konkurentnih proizvoda koji su iz kategorije konvencionalnog naoružanja utvrđenih u ovom ugovoru su: avion „Lasta“, sistem „Nora B52“, borbeno vozilo „Lazar“, automatske puške sa optičkim digitalnim nišanom, pištolji M57 i M70 i poluautomatski lovački karabin i lovački karabin.
Naš interes za izvoz naoružanja i vojne opreme potkrepljuju i podaci Ministarstva odbrane, prema kojima npr. u 2013. godini izvoz naoružanja je 15 puta veći od uvoza. Upravo od ovih prihoda moguće je sprovesti modernizaciju vojnih snaga naše zemlje, ulagati u revitalizaciju postojećih kapaciteta namenske industrije i, konačno, usmeriti veća sredstva u istraživanje i razvoj naoružanja i vojne opreme.
Zbog svega navedenog, tradicije naše industrije naoružanja i vojne opreme, neophodno je da se u punoj meri pripreme sve međunarodne pravne obaveze, kako bi punopravno mogli da učestvujemo na međunarodnom tržištu naoružanja. Za Srbiju, koja je najveći izvoznik naoružanja na teritoriji jugoistočne Evrope, izuzetno je važno da imamo potpun pravni okvir, što se ratifikacijom ovog ugovora i postiže.
Još jednom, SPS će podržati ova dva predloga zakona. Hvala.
Hvala predsedavajući.
Uvažene kolege, poslednjih nekoliko godina uočena je pojava da se određeni broj državljana Srbije organizovano ili samostalno pridružuje paravojnim formacijama u inostranstvu iz materijalnih ili nekih drugih razloga, a da se nakon učestvovanja vraćaju u Srbiju i postaju nosioci propagandnog delovanja i podsticaja drugih na učešće oružanim sukobima u drugim državama.
Svedoci smo brojnih sukoba u inostranstvu, zapravo u svim različitim zemljama na različitim hemisferama i različiti su motivi za učestvovanje u tim sukobima, tako da možemo reći da je spoljnopolitički momenat taj koji određuje usvajanje ovih izmena i dopuna krivičnog zakona.
Neki od sukoba mogu se podvesti pod terorističke aktivnosti, ali ovo krivično delo ne podrazumeva samo terorizam. Iako imaju ponekad slične ciljeve i sredstva, ipak je potrebno razdvojiti učešće u ratnim operacijama od terorističkih aktivnosti.
Imajući u vidu da ovakvo postupanje nije ustanovljeno kao posebno krivično delo važećeg Krivičnog zakona, te se ovom dopunom propisuje krivično delo, ali i predviđa sankcija u cilju zaštite građana i osnovnih društvenih vrednosti i suzbijanju takvih dela, predloženim dopunama Krivičnog zakonika treba da se izvrši uticaj na potencijalne izvršioce navedenih krivičnih dela, da ih ubuduće ne vrše, čime se ostvaruje generalna prevencija kao cilj krivičnog zakonodavstva.
Po ovom pitanju, a bilo je reči o tome, moje kolege su govorile da preventivno su delovali i naši susedi Crna Gora i BiH, usvojivši slična zakonska rešenja, a koje će sa našim rešenjem, verujem, doprineti stabilnosti i miru, kako u regionu, tako i šire.
Još je svojevremeno Jovan Cvijić rekao da „Sudbine balkanskih naroda neraskidivo su povezane, pošto je Balkan bio i ostao raskrsnica, ne samo puteva već raznih političkih velikih sila“, a ova rečenica i danas najbolje odslikava važnost Balkana za širenje raznih ideja.
Raspadom bivše Jugoslavije i teškim ratnim sukobima na njenim prostorima, otvorila su se vrata svim radikalnim doktrinama, naročito nacionalizmu i radikalnog islamizmu. Prema podacima koje iznosi nemački „Dojče cajtung“ područje bivše SFRJ je jedna od glavnih meta za regrutaciju, kada su u pitanju ratna područja islamskih zemalja. U sukobu na Bliskom Istoku, kada je u pitanju Balkan, do sada je učestvovalo najviše ljudi iz BiH, sa područja KiM i Albanije, a zabeleženo je i učešće na desetine državljana Crne Gore, Makedonije i Srbije. Većina njih prema nekim podacima priključila se i islamskoj državi Iraka i Levanta, koja je danas prema procenama svetske javnosti više od terorističke organizacije, budući da ima ideološku, stratešku i taktičku dimenziju.
Iako je stručna javnost u Srbiji godinama unazad, sporadično uspevala da skrene pažnju na ovo pitanje, zapravo po prvi put u javnosti je odjeknulo regrutovanje naših državljana u januaru ove godine, a povod jeste bila pogibija mladića iz Novog Pazara, 19 – godišnjeg Mirze Ganića, o kome je upravo koleginica Aida govorila. Ako se uzmu u obzir svi ratovi 90-ih godina, drastično smanjenje brojnosti vojske, loša ekonomska situacija, prisustvo radikalnim islamskih grupa u južnom i zapadnom delu Srbije, može se reći da je Srbija postala pogodno tlo za regrutaciju plaćenika, posebno zbog činjenice da je u Srbiji značajan broj građana sa značajnim ratnim i vojnim iskustvom, opravdanost mera koje želimo da preduzmemo, ne bi trebalo da dovodimo u pitanje.
Republika Srbija se još uvek ne smatra većom regrutnom bazom, iako imamo sve učestalije slučajeve odlaska i pokušaja regrutacije naših državljana i to ne samo na Bliski Istok, već je evidentirano učešće u sukobima u Libiji i Ukrajini.
Ono što je važno istaći, jeste nažalost sve učešće žena u ratnim sukobima. Razlog zašto organizacije koriste žene, kao oružje, pre svega je oslanjanje na faktor iznenađenja, jer su žene manje upadljive, a i podležu manjim merama kontrole.
Sve češće su primeri zloupotrebe maloletnika i dece u svrhu ratovanja i zbog toga je neophodno da se svakodnevno kroz sistem obrazovanja razgovara o potencijalnim opasnostima i drastičnim posledicama po njihovu bezbednost i život.
Ovaj problem mora biti sagledan iz svih uglova, nije dovoljno da propišemo sankcije za ova krivična dela, već je važno da zajedno preventivno delujemo na suzbijanje ovog trenda koji suštinski ne vodi ničemu dobrom.
Mi ovim zakonom želimo da sprečimo odlazak naših građana na ratna područja, ali i regrutaciju i zavođenje i njihovo slanje u radikalne grupe, kao što je Idil i njima slične.
Zakoni se moraju usklađivati sa vremenom u kome živimo i sve češće ćemo menjati i usklađivati zakone, pre svega Krivični zakonik, jer razvojem novih tehnologija i promenom društvene stvarnosti, javljaju se i nova krivična dela.
Želim da podsetim da je Narodna skupština 2007. godine donela odluku o vojnoj neutralnosti, koja podrazumeva da pripadnici Vojske Srbije ne učestvuju u borbenim operacijama, već isključivo u mirovnim misijama, pa zato nema potrebe ni da njeni državljani samoinicijativno učestvuju u bilo kakvim borbama.
Zato, na kraju želim da naglasim da ove izmene zakona jesu u potpunosti u duhu državne politike, zapravo politike vojne neutralnosti i zato ćemo u Danu za glasanje podržati ovaj predlog.
Hvala gospodine predsedavajući, poštovana ministarko, uvažene kolege narodni poslanici. Pred nama su četiri Predloga izmene i dopune zakona koji se tiču državne uprave, a državna uprava treba da bude najefikasniji deo javne uprave i praktično kičma celog javnog sektora.
Državna uprava po zakonu kaže da je deo izvršne vlasti koja vrši upravne poslove u okviru prava i nadležnosti RS i čine je ministarstva, organi uprave u sastavu ministarstava i posebne organizacije, odnosno organi državne uprave koje mogu biti obrazovane isključivo zakonom.
Javnosti radi, a to treba ponoviti da državna uprava prema podacima kojima svi mi raspolažemo zapošljava negde oko 30 hiljada građana. Naime, u državnoj upravi koja je samo deo sektora javnog, koji broji 30 hiljada, dok u celom javnom sektoru prema podacima, takođe nezvaničnim, ima zaposlenih oko 700 hiljada ljudi. Kada se izgovori ova brojka morate imati u vidu da 700 hiljada ljudi radi u sektoru zdravstva, obrazovanja, kulture, da javni sektor čine i pripadnici vojske, policije, bezbednosnih službi, ceo pravosudni sistem, državna uprava, lokalna samouprava, javna preduzeća, javne agencije, kao i regulatorna tela i nezavisne institucije. Ipak, iako se pobroje sve ove institucije i ograni koji broje 700 hiljada ljudi, svakako da privreda RS ne može da nosi na leđima ovoliki javni sektor.
Svi smo svesni da u narodu preovladava mišljenje da ceo javni sektor, ne samo da je ogroman, već je neefikasan, konfuzan, da su procedure jako komplikovane. Nažalost, verujem da i kolege iz ministarstva mogu da posvedoče da građani su ti koji misle da državni službenici ne rade ništa, a da primaju platu. Ne kažem da postoje izuzeci, ali većina državnih službenika zaista savesno obavlja svoj posao i prevashodno pored plate motiv jeste to što rade za državu.
Činjenica je takođe da nijedan postupak ili problem koji svaki građanin Srbije hoće da reši ne može da reši tako što će se obratiti jednoj adresi. Obično imamo svi problem kada pomislimo da idemo u bilo koju javnu instituciju, da li ćemo dočekati, tj. čuti ovu čuvenu rečenicu – dođite sutra ili fali vam ovaj ili onaj papir. Vidim da po vašoj reakciji ministarka jako ste svesni toga.
Javna uprava mora da bude servis građanima i privredi, a državna administracija svakako da bude motivisana da radi i to ne samo primanjima, nego i raznim vidovima nagrada, beneficija, mogućnostima unapređenja znanja i veština, vrednovanju stručne spreme, i samog napredovanja, što ove izmene zakona, kada je u pitanju državna uprava, predviđaju.
Suština ovih izmena o državnim službenicima predviđa ujednačavanje ravnopravnog položaja zaposlenih, usklađivanje uslova za obavljanje poslova u okviru zvanja državnih službenika sa odredbama Zakona o visokom obrazovanju.
Uspostavlja se novi sistem stručnog usavršavanja koji podrazumeva obavezu stručnog usavršavanja službenika na osnovu potreba ograna državne uprave, ali i poseban oblik stručnog usavršavanja putem stažiranja, kao i upućivanja na stručno usavršavanje u okviru međunarodne saradnje.
Zakon o državnim službenicima uvodi restriktivnije mere koje se tiču razrešenja državnih službenika, tačnije nakon jednog ocenjivanja sa – nezadovoljava, prekida se radni odnos. Ovde bi trebalo imati na umu eventualne zloupotrebe samih rukovodioca jer su sami kriterijumi za ocenjivanje koji su predviđeni uredbom Vlade RS o ocenjivanju državnih službenika zapravo nedovoljno precizne i svakako biće usklađivanja u narednom periodu, ali treba razmisliti o usvajanju nekih novih kriterijuma.
Otvoreno pitanje za mene, a koleginica Mirjana Dragaš je ovo pomenula takođe, jeste to stimulisanje odnosno motivisanje službenika za rad u državnim ogranima. Na primer, kakav motiv za ostanak ima državni službenik koji ako sa sedam godina staža može da dostigne najviše zvanje, u ovom slučaju viši savetnik, kakav motiv za rad do punog radnog staža realno može da ima? Može da ima ukoliko je unapređen, odnosno državni službenik na položaju, a složićete se da ne mogu svi državni službenici biti na položaju.
Izmene i dopune ovih zakona jesu važan korak u uvođenju reda u državnoj administraciji, ali svesni ste da je državna uprava samo jedan deo sistema i da je neophodna odlučnost i nekada i nepopularne mere da se celokupan javni sektor stavi u jedan precizan i stabilan okvir.
U Srbiji još uvek ne postoji jedinstvena baza podataka, ako je tako možemo nazvati, javne uprave koja podrazumeva i državnu upravu i lokalne samouprave, posebne službe Vlade, nezavisna regulatorna tela, sudske organe, obrazovni i zdravstveni sistem i sistem bezbednosti i zato je smatram višestruko potrebnom, a verujem da ćete vi kao resorna ministarska insistirati na tome da se izradi jedna posebna baza podataka, jer postati temelj za oblikovanje i unapređenje efikasnijeg sistema.
Mislim da jedino bazom može da se omogući kompletan i jasan uvid u strukturu i nadležnosti svih državnih organa, specifičnosti pojedinih institucija prikazati i broj i položaj službenika, osnovice i koeficijente zarade zaposlenih i prirodu radnih odnosa i staviti tačku na spekulacije o javnom sektoru i priče o eventualnim zloupotrebama. Jedino na ovaj način se može zaključiti da li postoje preklapanja nadležnosti, da li postoje potrebe za eventualnim ukidanjem ili spajanjem određenih institucija i naravno možete svesno i ispravno preraspodeliti radnu snagu.
Nadamo se da će pred poslanicima uskoro biti i zakoni koji se odnose na jedinstven sistem zarada svih korisnika javnih sredstava, tačnije svih zaposlenih u javnoj upravi, čime će se nastaviti proces uređenja celokupne javne uprave. Kada su u pitanju ove mere, polazna osnova moraju biti merljivi kriterijumi za vrednovanje kvaliteta rada, uzimajući u obzir sve specifičnosti i samih organa, odnosno institucija, kao i ovlašćenja, odnosno odgovornosti službenika.
Socijalistička partija Srbije, kao što ste čuli, podržava sve ove izmene i dopune zakona i naravno podržavamo vašu spremnost i vas i Vladu Republike Srbije da se jasnijim merama uredi ovaj sistem. Hvala.
Hvala, gospodine predsedavajući.
Uvažena ministarka, kolege narodni poslanici, svedoci smo da drumski saobraćaj karakteriše izuzetno dinamičan razvoj, jer pre svega govorimo o privrednoj grani.
Iskustvo pokazuje da bez izgradnje kvalitetne mreže puteva praktično ne može biti ni značajnijeg razvoja pojedinih oblasti. Razvoj svake države i njene privrede zavisi od razvoja, a i od bezbednosti drumskog saobraćaja.
Problemom bezbednosti saobraćaja najveći broj zemalja se bavi ozbiljnije u poslednjih 25 godina, što je posledica intenzivnog razvoja putne mreže.
U savremenom konceptu osnovni faktor bezbednosti saobraćaja su put, čovek, okolina i vozilo. Put može biti direktan ili indirektan uzrok svake saobraćajne nezgode, jer praktično čitava lepeza elemenata puta utiče na bezbednost. Stalno unapređenje i revitalizacija putne mreže, odnosno putne infrastrukture obezbeđuje privredni i održivi razvoj svake zemlje. Zato svaki projekat koji doprinosi povećanju bezbednosti saobraćaja trebalo bi da podržimo.
Ovaj projekat, projekat rehabilitacije puteva i unapređenja bezbednosti saobraćaja, koji se finansira sredstvima Republike Srbije, Evropske investicione banke, Evropske banke za obnovu i razvoj i Svetske banke u ukupnom iznosu od 390 miliona evra spada u red onih projekata koje treba podržati.
Ovaj projekat predstavlja prvu fazu nacionalnog programa rehabilitacije putne mreže, koja pokriva 1.100 kilometara državne putne mreže od ukupno 5.000 kilometara koji su identifikovani kao visoko prioritetni za rehabilitaciju.
Od 1.100 kilometara rehabilitaciju pokriva 54 deonice, o tome smo slušali u diskusiji, prema listi prioriteta utvrđenoj na osnovu stanja kolovoza i puta i kriterijuma ekonomske opravdanosti ulaganja.
Projekat rehabilitacije puteva i unapređenje bezbednosti saobraćaja finansira se, kao što sam rekla, iz četiri izvora, a prema izvoru i načinu finansiranja sastoji se iz dva podprojekta. Podprojekat sufinansiran sredstvima Republike Srbije, Evropske investicione banke, Svetske banke, pored radova na rehabilitaciji puteva, obuhvata i sve ostale aktivnosti i usluge predviđene ovim projektom.
Predmetni krediti su nesumnjivo jedno od najpovoljnijih zaduženja Republike Srbije, po svom osnovu, imajući u vidu da je predviđeni grejs period tri, četiri, pet godina i da je rok vraćanja kredita 15 godina.
Obzirom da se od novčanih sredstava dobijenih po ovim kreditnim aranžmanima vrši revitalizacija 1.100 km putne mreže, u koju spadaju državni putevi prvog i drugog reda, možemo očekivati da će budžet Republike Srbije biti znatno brže popunjavan u odnosu na visinu i dinamiku izmirenja obaveza iz predmetnih kredita.
Dakle, korist koju država ostvaruje na ovaj način mora se posmatrati kao jedan od osnovnih argumenata kojima se opravdava zaključenje ova tri ugovora. Projekat je specifičan i prema načinu finansiranja komponenti projekta i obezbeđivanju uslova za trošenje sredstava.
Po prvi put će u Republici Srbiji biti realizovani tzv. programski pristup, koji podrazumeva da se finansiranje radova, usluga i dobara u okviru projekata vrši u tranšama, na osnovu planiranih i ostvarenih godišnjih ciljeva realizacije samog projekta, odnosno na osnovu tzv. indikatora za povlačenje tranša.
Ovaj programski pristup primeniće se na podkomponentu projekta koja se finansira udružena sredstvima Republike Srbije, Investicione banke i Svetske banke.
Ovaj sufinansiran podprojekat, pored radova rehabilitacije puteva, obuhvata i institucionalno jačanje, kao i projektovanje, nadzor, upravljanje i monitoring na projektu i reviziju.
Sve nabavke u vezi sa komponentama ovog podprojekta moraju biti u skladu sa dogovorom između banaka i Republike Srbije i sprovodiće se u skladu sa relevantnim procedurama nabavke Svetske banke i u skladu sa smernicama Svetske banke za nabavku dobara, radova i nekonsultantskih usluga.
Obaveza iz zaključenih sporazuma je formiranje jedinice za implementaciju projekta, u ovom slučaju to je JP „Putevi Srbije“, koje kao korisnik zajma sa izvesnim ograničenjima ima zadatak da oformi tim za implementaciju projekata koji će biti multisektorskog tipa. Nadzor nad čitavom imeplementacijom, o tome ste i vi, gospođo ministarko, govorili, vršiće upravljačko-nadzorni odbor koga će činiti predstavnici ministarstava saobraćaja, unutrašnjih poslova, zatim, finansija, Ministarstvo države uprave i lokalne samouprave, kao i predstavnici jedinica za implementaciju.
Podkomponenta koju finansira Evropska banka za obnovu i razvoj realizovaće se u skladu sa njenim standardnim načinom finansiranja projekata i podrazumevaće rehabilitaciju putne mreže i unapređenje bezbednosti na unapred utvrđenim deonicama što je 17od tih 54.
Još jedna specifičnost projekta, u poređenju sa prethodno implementiranim projektima u putnom sektoru Srbije, ogleda se na obezbeđenju projektno-tehničke dokumentacije po principima projektovanja bezbednosti puteva i sprovođenju nezavisne provere zahteva bezbednosti saobraćaja u fazi projektovanja. Ove aktivnosti predstavljaju samo deo mera koje će biti primenjene u okviru komponente unapređenja bezbednosti na putevima.
Iskoristiću ovu priliku da pomenem da je za ovaj projekat izuzetno važno unapređenje upravljanja održavanja putevima. Pored dva važna indikatora, a to su rehabilitacija bezbednosti saobraćaja i aktivnosti na unapređenju bezbednosti saobraćaja, za ovaj projekat je važna reforma upravljanja održavanjem puteva, koja zahteva usvajanje ažuriranih standarda za projektovanje, rehabilitaciju i održavanje puteva.
Ovo ističem zbog neophodnosti izmene i dopune Zakona o bezbednosti saobraćaja na putevima, koje se tiču upravljača puta. Naime, u godini 2009. kada je usvajan Zakon o bezbednosti saobraćaja na putevima, u tom periodu su evropske direktive bile u izradi.
Za unapređenje sistema bezbednosti saobraćaja i realizaciju samog projekta neophodno je da se u Zakon o bezbednosti saobraćaja unesu novine koje se tiču oblasti revizije i provere puta, kao i dubinskih analiza doprinosa puta u saobraćajnim nezgodama sa poginulim licima.
Na kraju, iako nije u direktnoj vezi sa zajmovima o kojima danas govorimo, ali je svakako pominjano nekoliko puta od strane mojih kolega, želim da predložim da se ustanovi zakonska obaveza izdvajanja određenog procenta sredstava od maloprodajne cene goriva za održavanje putne infrastrukture.
Ovo podrazumeva preraspodelu sredstava u korist održavanja puteva i po ugledu na praksu evropskih država, čime bi se doprinelo efikasnijem i redovnijem održavanju puteva, što jeste razvojni cilj Srbije. Hvala.
Hvala.
Poštovana predsednice, uvažena ministarka, drage kolege, danas ću svoju diskusiju bazirati na Predlog zakona o potvrđivanju amandmana na član 20. Konvencije o eliminisanju svih oblika diskriminacija žena.
Ova konvencija jeste međunarodno pravni instrument o ljudskim pravima legislativnog karaktera. Kao što je ovde govoreno, ona je usvojena 1979. godine, a 1981. godine je stupila na snagu. Tadašnja SFRJ je jedna od prvih država koja je ovu konvenciju potpisala. Ovaj amandman je čekao na ratifikaciju nacionalnog parlamenta još od 1995. godine, zbog gašenja državne zajednice Srbije i Crne Gore i formiranja Republike Srbije kao suverene države, čije su institucije bile u fazi konstituisanja.
Sama konvencija o eliminisanju svih oblika diskriminacije žena oslanja se na Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima koja potvrđuje princip nedopustivosti diskriminacija i proglašava da su sva ljudska bića jednaka u pogledu dostojanstva i prava i da svakom pripadaju sva prava i slobode bez pravljenje razlike uključujući naravno i razlike po osnovu pola. Odredbama Konvencije utvrđena je ravnopravnost muškaraca i žena u pogledu svih ekonomskih, društvenih, kulturnih građanskih i političkih prava.
Amandman na član 20. koji treba da ratifikujemo sutra, prihvatila je do sada 68 država članica ujedinjenih nacija. Ovaj amandman se odnosi na rad Komiteta za eliminaciju diskriminacija žena koji vrši nadzor nad primenom Konvencije i čijom izmenom je zapravo omogućen efikasniji rad komiteta. Izmena se odnosi, i o tome su moje koleginice govorile, na dužinu trajanja zasedanja Komiteta koje je bilo ograničeno na dve nedelje, a zbog obimnosti dnevnog reda predviđeno je da se na sastanku država članica ove konvencije donese odluka o trajanju zasedanja. Sve države članice predviđeno odredbama ove konvencije dužne su tj. podležu obavezi podnošenja periodičnih izveštaja.
Kada smo već kod izveštaja, iako su kolege i koleginice govorile već o našim izveštajima, smatram da je važno da ponovimo, da je Republika Srbija u dva navrata podnosila izveštaj pred Komitetom 2005. godine za period od 1992. do 2003. godine i kombinovani izveštaj drugi, treći periodični izveštaj za period od 2009. godine koji je bio razmatran prošle godine u julu.
U zaključnim zapažanjima ovog kombinovanog izveštaja, Komitet je istakao pozitivne korake usvajanjem niz zakona koji su usmereni na eliminisanje diskriminacija žena. To su zakoni o zabrani diskriminacije iz 2009. godine, zatim Zakon o ravnopravnosti polova, Zakon o zapošljavanju i osiguranju za slučaj nezaposlenosti, Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom, Zakon o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, Zakon o izboru narodnih poslanika i Zakon o lokalnim izborima kada su i uvedene rodne kvote.
Naravno, moram da istaknem kada pominjemo ove izborne zakone da Republika Srbija može da bude ponosna što je njen parlament kada su u pitanju procenti zastupljenosti žena u predstavničkim telima u vrhu Evrope. Takođe, važna je istaknut da je Komitet pozdravio i usvajanje važnih strateških dokumenata, Strategija za prevenciju i zaštitu od diskriminacije, Nacionalne strategije za sprečavanje suzbijanje nasilja nad ženama, Nacionalnog akcionog plana za implementaciju Rezolucije 13, 25 Saveta bezbednosti UN poznata Rezolucija žene, mir i bezbednost. Takođe, Nacionalne strategije za poboljšanje položaja žena i Nacionalne strategije za unapređenje položaja roba. Naravno, pozdravljeni su i ratifikacije brojnih međunarodnih sporazuma i regionalnih kao što je Konvencija o pravima, osoba sa invaliditetom, Međunarodna konvencija o zaštiti svih lica od prisebnih nestanaka i Evropska konvencija o borbi protiv trgovine ljudima.
Pored navedenih zakona i strateških dokumenata koje smo usvajali, u zaključcima je izražena i zabrinutost zbog kako se navodi nedostatka adekvatnog budžetskog finansiranja za sprovođenje tih strategija i akcionih planova čiji je cilj eliminisanje svih oblika diskriminacija žena. Na osnovu izveštaja ocenjeno je da je neophodno preduzeti mere za donošenje što je pre moguće Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći kako bi žene mogle da traže zaštitu svojih prava, kao i da se preduzmu mere za poboljšanje vidljivosti, dostupnosti i transparentnosti rada Zaštitnika građana i Poverenice za rodnu ravnopravnost.
Preporuke Komiteta za poboljšanje položaja žena se odnose na sve oblasti društvenog života, počevši od tržišta rada preko zdravstvene zaštite osnaživanja žena u političkom javnom životu, naravno, ekonomskog osnaživanja žena, položaja žena na selu i zaštite ugroženih grupa žena. Za Republiku Srbiju od dragocene je važnosti da se drži datih preporuka Komiteta kako zbog ugleda zemlje, tako i zbog njenih građana. Srbija u prethodnim godinama uradila je mnogo na promociji jednakosti žena i muškaraca. Zakoni koje smo usvojili, međunarodni ugovori i standardi nas obavezuju da menjamo svest u zemlji koja može se reći da je vekovima bila jedna vrsta tradicionalističkog zatvora za žene.
Iako Vlada ima primarnu odgovornost za potpuno sprovođenje Konvencije potrebno je sprovoditi Konvenciju na svim nivoima vlasti. Tako i Narodna skupština treba da preduzme neophodne mere u vezi sa primenom zaključaka i zapažanja u okviru svojih nadležnosti i da zajedno sa drugim institucijama radi na promociji prava žena što možemo reći da Ženska parlamentarna mreža, resorni odbori, kolege uspešno rade u prethodnim godinama. U nadi da ćemo ovaj četvrti, periodični izveštaj koji Srbija treba da podnese 2007. godine još bolje biti ocenjen, zaključujem svoje izlaganje i kao član SPS glasaću sutra za sve zakone koji su predviđeni ovim pretresom. Hvala.
Hvala vam.

Predsedavajuća, predsedniče Vlade i ministre unutrašnjih poslova, kolege iz Sekretarijata MUP, kolege narodni poslanici, ja ću svoju diskusiju usmeriti na set zakona iz oblasti privatne bezbednosti, zapravo jedine oblasti iz bezbednosti u sistemu bezbednosti Republike Srbije, koja je ostana neuređena. To su ova dva zakona, zakon o detektivskoj delatnosti i zakon o privatnom obezbeđenju, naravno, ne umanjujući važnost ostalih predloga zakona koji su u ovom objedinjenom pretresu.

Na početku bih želela da pohvalim veliki napor koje je MUP uložilo u prethodnom periodu u procesu pripreme pravnog okvira za uređenje ovih oblasti, još od 2010. godine, kada je urađen prvi Nacrt zakona o privatnom obezbeđenju i detektivskoj delatnosti. Taj akt je podeljen kasnije u dva predloga zakona koja su pretrpela velike promene nakon široke rasprave i to u dva kruga.

U oba predloga zakona unete su mnoge izmene i sugestije, o čemu je predsednik Vlade i govorio i to izmene i sugestije različitih ministarstava, Poverenika za zaštitu podataka o ličnosti i predstavnika Privredne komore, Udruženja za privatno obezbeđenje i detektivsku delatnosti, kao sa predstavnicima civilnog društva.

O ovome je bilo reči u prethodnim diskusijama. Ovo pitanje nije regulisano pravnim tekovinama EU, ali sve zemlje članice su segment privatne bezbednosti uredile u skladu sa svojim pravnim poretkom i svojim strateškim opredeljenjima u oblasti bezbednosti.

Polazeći od toga i Republika Srbija, kao što vidimo, reguliše ovu oblast u skladu sa Strategijom nacionalne bezbednosti, koja je usvojena 2009. godine, iako se na predlogu ova dva zakona radi čitavu deceniju. Jasno je da ne postoji unificirani model zakonskih rešenja koja uređuju ovu oblast, ali model koji mi možemo i želimo da izgradimo mora biti usklađen kako sa našim pravnim sistemom i nacionalnom strategijom, tako i sa društvenim okolnostima, naravno vodeći računa o nekim trendovima u zemljama članicama EU i u svetu.

U diskusiji bih se osvrnula na nekoliko konkretnih rešenja iz samog predloga zakona. Najpre na licence koje treba da steknu kako pravna, tako i fizička lica koja će se baviti ovim poslovima. Naime, licence jesu brana za zloupotrebe. One obezbeđuju kvalitet, kontrolu i evidenciju u poslovima i obezbeđenja i detektivske delatnosti. Licence su u oba zakona precizno određene za različite usluge, čime se pre svega štite kako sami korisnici usluga, tako i uspostavljaju standardi u poslovanju.

Zakonima se uspostavlja mehanizam strogog nadzora i kontrole svih subjekata u sistemu koji će vršiti MUP. Pretpostavljam da će se, kao što je praksa u zemljama u regionu, u okviru MUP formirati i posebna organizaciona jedinica koja će se baviti nadzorom i samim tim taj nadzor će i biti prioritet.

Kada je kvalitet rada u pitanju, kvalitet rada lica koja će se baviti privatnim obezbeđenjem ili detektivskom delatnošću svakako da taj kvalitet obezbeđuje program obuke koji će biti definisan podzakonskim aktima koje donosi ministar. Izuzetno je važno da lica koja rade u privatnom obezbeđenju imaju različite veštine kako bi preventivno, ali i pravovremeno delovali, jer svedoci smo mnogih nesreća u prethodnim godinama koje su imale daleko veće posledice zbog propusta u radu i nestručnosti lica koja su radila u obezbeđenju.

Kako bi se sprečili svi mogući rizici, negativne posledice koje mogu biti izazvane neprofesionalnim i nestručnim obavljanjem poslova privatnog obezbeđenja, trebalo bi razmisliti da se u program obuke predvidi osnovni kurs iz možda i protivpožarne zaštite i osnovni kurs iz pružanja prve pomoći. Imajući u vidu u članu 16. zakona o detektivskoj delatnosti predviđa se veština detektiva da pruža prvu pomoć i važno je da u program obuke i osposobljavanja detektiva takođe kao element bude uneta i prva pomoć.

Kada su u pitanju primedbe opozicije, kada je u pitanju granica zaštite podataka o ličnosti, izuzetno je važno da se ponovi i zbog građana i zbog javnosti uopšte, da je MUP u nekoliko navrata izvršilo konsultacije sa Poverenikom za zaštitu tajnih podataka o ličnosti.

Sva predložena rešenja apsolutno su u skladu sa pravnim poretkom Republike Srbije i svaka sumnja može biti otklonjena činjenicom da se usvajanjem ovih zakona započinje uspostavljanje sistema koji će uređivati ove oblasti.

Poslanici SPS podneli su nekoliko amandmana, kojima smo želeli da preciziramo neke od odredbi oba zakona.

U Predlogu zakona o detektivskoj delatnosti smatramo da je važno da sva lica, kako odgovorna lica u pravnom licu koja obavljaju detektivsku delatnost, tako i fizička lica koja će biti detektivi, moraju proći odgovarajuću bezbednosnu proveru koju će vršiti MUP, imajući u vidu činjenicu da upravo sticanjem licenci im se poveravaju značajna ovlašćenja. Ovo je posebno važno kada je u pitanju pristup informacijama i korišćenjima oružja, o čemu je naravno bilo reči i moje kolege su pre mene diskutovale o tome.

U konsultacijama sa predstavnicima iz stručnih krugova, kao i sa licima koja se bave privatnim obezbeđenjem, istaknuta su izvesna zakonska rešenja koja utiču na budžet pravnih lica koja će se baviti ovom delatnošću. Tu smo predložili dva konkretna rešenja i nadamo se da će biti usvojena. Slična su kao rešenja kolege narodnog poslanika iz SNS, Momira.

Prvo rešenje, smatramo da većina pravnih lica koja se bave ovom delatnošću raspolaže oružjem kalibra 7.65. Kako je predlogom zakona predviđena upotreba kalibra 9 milimetara, mi smo amandmanom predložili da pored navedenog kalibra bude omogućeno, odnosno predviđen i kalibar 7.65.

Drugo značajno pitanje koje je obuhvaćeno našim amandmanom se odnosi na povećanje bezbednosti transporta novca od strane pravnih lica i preduzetnika koji imaju dozvole, odnosno licence za obavljanje poslova obezbeđenja transporta novca.

Predloženim amandmanima se smanjuju stvarni troškovi koje će imati pravna lica, koja će u skladu sa ovim zakonom biti u prilici da se bave ovim delatnostima.

O svim amandmanima SPS, kolege iz poslaničke grupe će diskutovati u raspravi o pojedinostima. Želim na kraju da kažem da su konačno na dnevnom redu krovni zakoni iz oblasti i privatnog obezbeđenja i detektivskoj delatnosti koji će poboljšati koncept javnog privatnog partnerstva u Republici Srbiji.

O samoj važnosti ovih zakona govori i činjenica o velikoj zainteresovanosti, kako javnosti tako i kolega narodnih poslanika koji su u prethodnim danima podneli preko 100 amandmana na ova dva predloga zakona.

Želim još jednom da čestitam MUP koji je na najbolji mogući način pripremio pravni okvir za uređenje ovih oblasti. Svakako da će SPS u danu za glasanje podržati ove zakone. Hvala.
Hvala.
Poštovani predsedniče, kolege narodni poslanici, koristim pravo da postavim pitanje, tačnije zatražim obaveštenje od ministra prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, prof. dr Tomislava Jovanovića.
Naime, prema dostupnim podacima širom Srbije, u seoskim sredinama postoji veliki broj školskih objekata koji zbog odumiranja sela i smanjenog privrednog priraštaja godinama, neki čak i decenijama, nisu u funkciji, odnosno ne koriste svojoj osnovnoj nameni.
Republika Srbija, odnosno Ministarstvo prosvete je u ove objekte decenijama ulagalo velika sredstva sa ciljem da i najzabačenija sela dobiju školu, odnosno da svakom detetu bude obezbeđeno Ustavom garantovano pravo na školovanje.
Ipak, zbog neprekidnog pražnjenja sela pogotovo u brdsko-planinskim predelima, mnogi školski objekti ostali su prazni i zbog višegodišnjeg ne korišćenja veliki broj je prilično ruiniran. Međutim, ima i objekata koji su u dosta dobrom stanju i mogu se uz relativno skromna ulaganja koristiti.
Imajući u vidu da ovi zatvoreni školski objekti još uvek predstavljaju stalni trošak za državu, želim da pitam ministra prosvete sledeće, da li se raspolaže tačnim podacima koliko je ukupno ovakvih škola u Republici Srbiji? Koje troškove ministarstvo ili lokalne samouprave imaju za njih? Treće, da li ministarstvo planira da ovakve školske objekte, koji ne služe osnovnoj nameni, ustupi na korišćenje drugim zainteresovanim korisnicima i da li takve ideje uopšte postoje?
Smatram da bi uz vrlo mala finansijska ulaganja zainteresovanih organizacija napušteni seoski objekti mogli biti od koristi za sprovođenje različitih programa, kako za učenike i mlade mesne zajednice opštine, tako i za druge pojedince, institucije koje bi održavale neke od ovih objekata, organizovale ili finansirale različite programe kao što su naučno istraživački kampovi, ekološki volonterski kampovi, umetničke radionice i kolonije, programi međunarodne razmene mladih ili različiti programi proizvodnje.
Na ovaj način bi se ostvarila obostrana korist. S jedne strane, ovi objekti bi našli drugu korisnu namenu, a sa druge strane, ministarstvo i lokalne zajednice ne bi imale značajnije troškove za održavanje ovih objekata koji se inače ne koriste.
Činjenica je da u ovom trenutku ne bi mogao koristiti veliku broj seoskih objekata, ali verujem da bi jednim dobrim programom revitalizacije ovih objekata i davanje neke nove funkcije, doprinelo ne samo štednji budžetskih sredstava već i oživljavanju nekih sela koja nemaju školske dece, ali čiji stanovnici imaju želju da ostanu i rade na selu. Ustupanjem na korišćenje ovih objekata, svakako bi se iskoristio ogroman potencijal koji u ovim objektima postoji. Hvala.
Hvala, gospođo predsedavajuća.
Uvaženi ministre, narodni poslanici, pred nama je izuzetno važan zakon koji reguliše veoma kompleksnu oblast, a to je Zakon o železnici. Ne ulazeći u usko stručno tumačenje samog zakona, želela bih da istaknem nekoliko činjenica o značaju železnice i razvojnim šansama koje ona pruža, a koje sprovođenjem ovog zakona mogu biti pokrenute.
Železnica ima značajne kako ekonomske, tako i ekološke prednosti, uz daleko veću efikasnost masovnog prevoza i robe i putnika, od svih drugih vidova saobraćaja, osim vodnog, u smislu cene, ali ne i brzine. Železnica ima daleko veću bezbednost i značajno manju potrošnju pogonske energije u odnosu na masu prevezenog tereta, daleko manje ekološke posledice i velika prednost železnice je mogućnost odvijanja saobraćaja u gotovo svim meteorološkim uslovima. Poslednjih decenija prednost železničkog saobraćaja ogleda se i u velikoj brzini transporta. Stoga, za svaku državu koja strateški razmišlja železnica i ovaj vid transporta mora biti od vitalnog značaja.
Srpska železnica već decenijama ne funkcioniše po tržišnom principu i služila je u velikoj meri za zadovoljavanje socijalnih potreba građana, ali i za transport materijala za izgradnju infrastrukturnih projekata bez adekvatne naknade. Ovo je u velikoj meri uticalo na povećano habanje infrastrukture i voznih sredstava, što je uz permanentan nedostatak sredstava za održavanje infrastrukture dovelo do veoma lošeg stanja.
Pokretanjem privrede efikasnost železnice će doći do izražaja. Država mora strateški da usmeri sve vidove saobraćaja u željenom pravcu, pri čemu se nedvosmisleno akcenat mora staviti upravo na razvoj železničkog saobraćaja kao ubedljivo društveno najkorisnijeg vida transporta. Ovu tvrdnju je jasno i nesumnjivo potvrdio i Beli papir EU, objavljen 2001. godine.
Razdvajanje delatnosti upravljanja javnom železnicom i obavljanje železničkog prevoza putnika i roba jedna je od značajnih novina u ovom zakonu. Nezavisno poslovanje upravljača železničke infrastrukture i železničkih prevoznika uticaće na pojavu konkurencije i povećanja kvaliteta prevoza, što jeste bio cilj predlagača zakona. Ovo je takođe predstavljalo i ključnu temu i direktivu prvog Belog papira EU o saobraćaju.
Kada je u pitanju upravljanje infrastrukturom, članom 34. predlagač je predvideo zaključivanje ugovora upravljača infrastrukture i Vlade, odnosno AP i jedinice lokalne samouprave. Ovim ugovorom uređuju se međusobna prava i obaveze u pogledu finansiranja troškova upravljanja železničkom infrastrukturom, u delu koji čini razliku između stvarnih troškova upravljanja železničkom infrastrukturom i ostvarenih prihoda od naknada za korišćenje infrastrukture i usluga i cena.
Međutim, bez obzira koliko je železnička infrastruktura trenutno u lošem stanju, ona i dalje vredi milijardi evra, kao što znate, ministre, i nije svejedno ko i kako njome upravlja. Stoga, ovim ugovorom se mora jasno predvideti, ne samo pomenuta prava i obaveze, već i uslovi za dobijanje licence i sankcije za nepoštovanje ugovora, a nadasve alati i pokazatelji preko kojih bi Vlada mogla permanentno da kontroliše rad upravljača, i to prevashodno u smislu održavanja, a još bolje i postepenog unapređivanja stanja infrastrukture. Zbog toga se ovaj ugovor mora jako pažljivo i precizno sastaviti, jer upravo preko njega Vlada ima jedinu mogućnost da sprovede u delo i osigura svoje strateške ciljeve vezano za železnicu.
Osim toga, ovim ugovorom mora biti vezana kontrola i mora se predvideti mehanizam kako bi Vlada mogla da sprovede svoju volju i strategiju u vezi sa železnicom. U tom smislu, a uzimajući u obzir trenutno stanje naše infrastrukture, možda bi ugovorom upravo moglo da se predvidi, pored neophodnog održavanja, i postepeno unapređenje stanja infrastrukture iz godinu u godinu.
Ovim zakonom je predviđena i mogućnost da lokalne samouprave, autonomne pokrajine, privredna društva mogu da grade i upravljaju delovima železničke infrastrukture. Na primer, izgradnja i upravljanje industrijskim kolosecima.
Članom 64. Zakona predviđa se mogućnost da privredna društva, druga pravna lica i preduzetnici mogu imati industrijski kolosek priključen na železničku infrastrukturu, upravljača infrastrukture, kao i industrijske koloseke, postrojenja, uređaje i objekte na tim kolosecima, železnička vozna sredstva i druga sredstva izgrađena po posebnim tehničkim normativima i standardima.
Ovo novo rešenje privrednim subjektima otvara novu, lakšu mogućnost transporta, ali za upravljače infrastrukture može izazvati velike probleme, bar u početku primene ovog zakona, jer je poznato da najveća oštećenja zapravo dolaze od neadekvatnih teretnih voznih sredstava, naročito teško opterećenih i naročito neadekvatno održavanih.
Kako će se upravo od strane privrednih subjekata, koji poseduju industrijsku železnicu i koloseke, teško opterećena vozna sredstva uključivati na železničku infrastrukturu, potrebno je na mestima priključenja ovih pruga na javnu železničku mrežu postaviti uređaje za merenje kvaliteta voznih sredstava koja se ugrađuju u kolosek. Upotreba ovih mernih uređaja i procedure i postupci koji definišu šta će se raditi u slučaju nedozvoljenih odstupanja mogli bi se propisati nekim podzakonskim aktom.
Dosadašnjim propisima i praksom bilo je gotovo nemoguće napraviti balans između ekonomskog i socijalnog aspekta železničkog saobraćaja u celini. U vezi sa ovim nameće se i pitanje da li će novina u novom zakonu napraviti ravnotežu između potpisanog ugovora o obaveznom javnom prevozu i ekonomske isplativosti za prevoznika koji je izložen tržišnoj utakmici? Rizik ekonomske neisplativosti svakako postoji, ali je upravo tu i mesto i momenat gde bi trebalo da nastupi Vlada sprovođenjem svojih strateških ciljeva vezanih za železnicu. Od ovih ciljeva i jedino od njih će direktno zavisiti na koji način će Vlada ovde intervenisati, bilo u smislu dodatne motivacije, što bi svakako bilo poželjno i u skladu sa evropskim direktivama i planovima ili bilo kako drugačije.
U cilju vezivanja svih transportnih prednosti Srbije kao tranzitne zemlje, rečni, drumski i železnički saobraćaj, zakon predviđa državnu pomoć i stimulativne mere koje će uređivati Vlada Republike Srbije i samim tim otvara mogućnost podsticanja razvoja kombinovanog transporta, koji ima ekološke i ekonomske prednosti, što je pored revitalizacije železnice takođe još jedna od ključnih direktiva Belog papira EU iz 2001. godine.
Ovim zakonom Direkcija za železnice postaje regulatorno i kontrolno telo. Međutim, Direkcija ne bi trebala samo da kontroliše upravljača infrastrukture u smislu njegovog odnosa sa prevoznicima, već i u smislu kvaliteta njegovog ukupnog upravljanja infrastrukturom. Tačnije, Direkcija bi trebala da kontroliše sveopšte ponašanje upravljača, a prvenstveno sa aspekta ispunjenja strateških ciljeva Vlade, definisanih kroz nacionalni program železničke infrastrukture, koji usvaja Narodna skupština Republike Srbije. Možda ne bi bilo loše da i to bude implementirano u ugovor koji će se potpisivati sa upravljačima infrastrukture.
Gospodine ministre, svesni smo da efekte ovog zakona treba očekivati tek kroz nekoliko godina, nakon punog uspostavljanja predviđenog sistema. Iako su rokovi za usvajanje podzakonskih akata dve godine, nadamo se da će vaše ministarstvo i direkcija uložiti napore da se neophodni akti za punu realizaciju ovog zakona usvoje i pre predviđenog roka. Hvala.
Hvala vam, gospodine predsedavajući.
Poštovani ministre, usvajanjem Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom iz 2009. godine propisani su posebni uslovi za radno angažovanje i aktivno uključivanje osoba sa invaliditetom na tržište rada i tada je po prvi put uvedena obaveza poslodavca o zapošljavanju osoba sa invaliditetom. Nakon obavljenih konsultacija sa predstavnicima Udruženja osoba sa invaliditetom, u vezi sa izmenama i dopunama ovog zakona, poslanička grupa SPS podnela je tri amandmana na predložena rešenja i o tome ćemo diskutovati u raspravi u pojedinostima.
Svakako da su sva predložena rešenja korak napred ka unapređenju položaja osoba sa invaliditetom. Ovim izmenama stvaraju se veće mogućnosti za zapošljavanje, za profesionalnu rehabilitaciju, prekvalifikaciju osoba sa invaliditetom, uklanjanje psihičkih i fizičkih barijera i omogućavanje ovim osobama da imaju ravnopravan položaj u društvu.
Kvalifikaciona struktura osoba sa invaliditetom je nepovoljna u Republici Srbiji. Svega 7% osoba sa invaliditetom ima visoku stručnu spremu, a mnoga lica su ili niskog kvalifikovana ili kvalifikovana, pa iz tih razloga poslodavci nisu u mogućnosti da ispune zakonsku obavezu koja se odnosi na zapošljavanje osoba sa invaliditetom. Na osnovu nacionalne strategije zapošljavanja za period 2011-2020. godina, obrazovan je centar za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom, kao centralni nosilac mera i aktivnosti profesionalne rehabilitacije. Institucionalno jačanje i osnaživanje kapaciteta Centra za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom, kao i obezbeđivanje dostupnosti usluga većem broju korisnika izazov je koji zahteva formiranje mreže centara na regionalnom nivou.
Socijalistička partija Srbije ovom prilikom želi da predloži Nacionalnoj službi za zapošljavanje da bi trebalo posvetiti posebnu pažnju obukama poslodavaca koji iz neznanja raspisuju konkurse za prijem osoba sa invaliditetom i u tekstu konkursa neretko koriste diskriminatorski rečnik.
Vreme koje mi je preostalo, odnosno mojoj poslaničkoj grupi, iskoristila bih da se obranim vama ministre. Podržavamo vašu spremnost i spremnost Ministarstva da nastavi sa politikom unapređenja položaja osoba sa invaliditetom. Na osnovu protokola SPS i Nacionalne organizacije osoba sa invaliditetom Srbije, koji je prošle godine potpisao predsednik SPS Ivica Dačić, obraćam vam se u ime svih članova ove organizacije, a i kao narodni poslanik, da uvažite potrebe osoba sa invaliditetom za koje su važne izmene i dopune zakona, pre svega Porodičnog zakona u cilju unapređenja podrške u ostvarivanju delimične poslovne sposobnosti, Zakona o finansijskoj podršci porodice sa decom radi obezbeđivanja veće finansijske i druge podrške porodicama dece i osobama sa invaliditetom i Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.
Ovom prilikom želim da vas zamolim da u narednom periodu razmotrite mogućnost izrade novih zakona, pre svega zakona o organizacijama osoba sa invaliditetom, što je po mišljenju udruženja više nego neophodno. Usvajanjem ovog zakona, osim boljeg položaja lica sa invaliditetom, unaprediće se način njihovog organizovanja. Hvala.
Hvala. Poštovana predsedavajuća, uvaženi ministre, kolege narodni poslanici, imajući u vidu da su moje kolege opširnije govorile o svim predloženim zakonima, svoje vreme ću posvetiti ovom "Marijinom zakonu".
Socijalistička partija Srbije pozdravlja odlučnost Ministarstva pravde, da pored postojećeg sistema krivičnih sankcija uvede i posebne mere za sprečavanje vršenja krivičnih dela, protiv polne slobode prema maloletnim licima. Društvene pojave opterećene izvršenjima ovih krivičnih dela, predstavljaju jasan signal da se društvo sa takvim pojavama, mora suočiti i iznaći mehanizme kojima se te pojave eliminišu i sprečavaju štetne posledice takvih pojava. Svakako, uključivanjem svih nadležnih institucija i stručnih organizacija u jedan sinhronizovani sistem prevencije zaštite i sankcionisanja.
U toku ove rasprave, a u samom obrazloženju koje ste nam dali uz zakon, navedeno je da se u poslednjih nekoliko godina u Srbiji i povećao broj krivičnih dela protiv polne slobode, koja su izvršena prema maloletnim licima. Međutim, ovaj podatak ne mora automatski da ukazuje na realno povećanje broja ovih krivičnih dela. Ona može biti pokazatelj da je povećan broj slučajeva prijavljivanja krivičnih dela nadležnim institucijama.
Republika Srbija je u prethodnih nekoliko godina bila posvećena uspostavljanju i unapređenju sistema zaštite dece od svih oblika nasilja, kroz usvajanje strategija, izmenama zakona i ovde pomenutih međunarodnih konvencija. Zajedničkim aktivnostima državnih organa i organizacija civilnog društva, postigao se veći stepen poverenja u institucije kod građana Srbije, a samim tim i građani, pa i žrtve, ohrabrene su da ova krivična dela prijave, čak i ako su počinjena u okviru njihovih porodica.
Na spremnost Vlade Republike Srbije da uspostavi efikasan sistem zaštite dece od svih oblika zloupotreba i nasilja, ukazuje Memorandum o saradnji o uspostavljanju efikasnog sistema zaštite dece od zloupotreba i iskorišćavanja putem informacionih tehnologija, koje je pre nekoliko dana Ministarstvo unutrašnjih poslova potpisalo sa organizacijom "Save the children" čime je nastavljena uspešna saradnja Ministarstva unutrašnjih poslova i ove međunarodne organizacije, koja se bavi zaštitom prava dece na globalnom nivou.
Podsetiću vas da je 2011. godine, ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić, sa ovom organizacijom potpisao protokol o postupanju policijskih službenika u zaštiti maloletnih lica od zlostavljanja i zanemarivanja, kojim se unapređuju policijske procedure u oblasti prevencije i zaštite dece od nasilja.
U cilju uspostavljanja sveobuhvatnog sistema zaštite dece, pred nama je Zakon o posebnim merama za sprečavanje vršenja krivičnih dela protiv polne slobode prema maloletnim licima, kojim su predviđene posebne mere koje se sprovode nakon izvršene kazne zatvora, a kao i odredba koja zabranjuje mogućnost ublažavanja kazne i uslovnog otpusta učiniocima ovih krivičnih dela.
Ovim zakonom stvara se prostor, da se društvo efikasnije posveti onima koji su direktno ugroženi izvršenjem ovih krivičnih dela, a to je populacija koja je potrebna najvećoj našoj pažnji. Vođenje posebne evidencije o izvršiocima ovih krivičnih dela, kao insistiranje da državni i drugi organi, kao i pravna lica, koja rade sa maloletnim licima, traže podatak iz registra pri zasnivanju radnog odnosa, jeste mera kojom se smanjuje mogućnost ponovnog izvršenja ovog krivičnog dela, što je u praksi veoma čest slučaj.
Ovaj zakon treba sagledati u kontekstu širih socioloških aspekata. Ne treba zaboraviti da i oni koji su uzrokovali negativne društvene pojave, a to su učinioci ovih krivičnih dela, svakako moraju imati adekvatan tretman, koji podrazumeva i kažnjavanje, i mere resocijalizacije, čime se takođe umanjuje mogućnost da lice ponovo izvrši isto krivično delo.
Poslanička grupa Socijalističke partije Srbije podržava ovaj predlog zakona, jer se njime uspostavlja sveobuhvatan sistem zaštite dece od svih oblika nasilja, a sve nas ohrabruje ovde. Moj zaključak jeste da će u danu za glasanje svi narodni poslanici, odnosno sve poslaničke grupe podržati ovaj zakon. Hvala.
Poštovani predsedniče, uvaženi predsedniče Vlade, poštovani ministri, kolege narodni poslanici, pitanje koje želim da postavim se odnosi na javne agencije. Kako je odsutan ministar Selaković, koji je pored pravosuđa, zadužen i za poslove državne uprave, ovo pitanje upućujem predsedniku Vlade, gospodinu Ivici Dačiću.
Od 2005. godine, kada je donet Zakon o javnim agencijama, osnovan je veliki broj ovih nezavisnih tela. Ono što građane jako zbunjuje jeste način osnivanja agencija, njihov broj, nadležnosti i način finansiranja. Činjenica je da se agencije osnivaju posebnim zakonima i Vladinim aktima. Neke od njih jesu nezavisne, dok druge agencije funkcionišu kao organi u sastavu ministarstava. Klasifikacija svih ovih agencija ni do dan danas nije precizno utvrđena i to dodatno zbunjuje i građane i korisnike usluga, pa i samu državnu upravu.
Smatram da bi bilo više nego svrsishodno formirati neku vrstu jedinstvene baze podataka o svim postojećim agencijama i drugim regulatornim telima iz najmanje dva razloga. Kao prvo, da se konačno utvrdi tačan broj svih regulatornih i nezavisnih tela čiji je osnivač Republika Srbija, kako bi prestale manipulacije na ovu temu i da građani imaju uvid u informacije, kako bi se otklonila zabluda da u Srbiji postoji veliki broj agencija sa puno zaposlenih, koji imaju visoke plate i ne rade ništa.
Naprotiv, većina osnovanih agencija, kako je celoj Vladi poznato, ima veoma značajne nadležnosti. Mnoge su osnovane radi usklađivanja sa tekovinama EU. Iz ovih razloga, a u cilju eliminisanja mnogih problema i predrasuda u vezi sa javnim agencijama i ostalim nezavisnim regulatornim telima postavljam vam pitanje – da li Vlada Srbije, odnosno nadležno ministarstvo planira da u narednom periodu napravi jedinstveni registar svih agencija i to po osnovu načina osnivanja, nadležnosti, načina finansiranja, broju zaposlenih i visini primanja? Hvala.
Samo da se zahvalim premijeru. Bila mi je namera da kroz ovo pitanje iniciram možda formiranje te baze podataka. Hvala.

Whoops, looks like something went wrong.