Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Vjerica Radeta

Vjerica Radeta

Srpska radikalna stranka

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, ja ću da ponovim neke stvari koje smo mi iz Srpske radikalne stranke govorili u načelnoj raspravi o Predlogu zakona o duvanu, jednostavno, zato što je ta načelna rasprava bila poodavno, zahvaljujući ovom lošem Poslovniku Narodne skupštine, ali moramo da se podsetimo o čemu mi to u stvari danas govorimo.
Suštinsko pitanje kada je u pitanju zakon o duvanu jeste kako to da zakon o duvanu u ime Vlade, ali Vlade Republike Srbije, predsedniče, ovde predstavlja Ministarstvo finansija, odnosno odsutni ministar Mlađan Dinkić. Kako to da se Mlađan Dinkić i Ministarstvo finansija, odnosno pre da kažem Ministarstvo finansija i Mlađan Dinkić nađu i da u svakoj čorbi budu zaprška tamo gde su u pitanju konkretne i velike pare, gde su u pitanju kojekakva muvanja, pogotovu kada se to omogući zakonom.
Pitali smo to ministra i u onoj načelnoj raspravi, ali ministar nije bio tu, nema ga ni danas; iskreno, nismo ga ni očekivali, jer on više nema petlju da stane pred narodne poslanike, ali moraćemo da koristimo ono naše pravo iz Poslovnika, pa baš njega malo da pozovemo i da ga propitamo ovde, da nam na neka pitanja da odgovore.
Zakon o duvanu ima neke zaista suštinske nedostatke, o kojima smo mi govorili u načelnoj raspravi, a koje smo pokušali da ispravimo kroz podnete amandmane. Vidim da smo dobili mišljenje Vlade i amandmani naravno nisu prihvaćeni i nije to ništa novo za SRS. Mi bismo bili iznenađeni da je Dinkić slučajno prihvatio neki naš amandman. Onda bi to značilo da je pokušao normalno da razmišlja kao ministar finansija, s obzirom da su svi naši amandmani takvi da amandmanima pokušavamo da predloženi tekst zakona dovedemo u takvu formu da on zaista bude upriličen našem pravnom sistemu, da bude primenljiv i da se primenom zakona onemogućavaju ili na minimum svedu eventualne zloupotrebe. U ovom zakonu je sve suprotno od toga.
Jedna od bitnih zamerki, a odnosi se na više članova u ovom zakonu, jeste to da zakonom nije predviđena dvostepenost. To je, prema stavu Srpske radikalne stranke, nedopustivo. Ne smemo zakonom da promovišemo onu narodnu "Kadija te tuži kadija ti sudi", jer mora u svakom postupku da postoji dvostepenost. Bez toga, to je zaista gašenje nekih osnovnih ljudskih prava.
Ono sa početka moje priče, što se odnosi na ministra finansija koji je stavio šapu na duvan ovim zakonom, vidi se i kroz činjenicu da je kroz sve članove gde je trebalo predvideti nadležnost Ministarstva finansija lepo čovek predvideo sebe, pa sve tamo gde treba da stoji - Ministarstvo finansija, umesto toga stoji - ministar finansija. Jedina je sreća što Mlađan Dinkić neće još dugo biti ministar finansija, pa ćemo izbeći tu vrstu zloupotreba.
Zakon se zove - Predlog zakona o duvanu, a ovako kako ste ga koncipirali, kako ga je Vlada koncipirala slobodno može da se nazove - zakon o zaštiti monopola Stanka Subotića zvanog Cane Žabac. To je onaj o kome mi srpski radikali govorimo od 2000. godine, o kome je i knjiga izdata, sa kojim vodim određene sudske sporove.
Dakle, taj Cane Žabac je bio u dobrim "poslovnim" odnosima i dilovao još sa Zoranom Đinđićem, pa sa Đelićem, a evo sada ga Mlađan Dinkić kroz ovaj zakon dovodi u situaciju da ga štiti zakonom, odnosno da ovim zakonom štiti njegov monopol u ovoj oblasti.
Podnela sam amandman na član 9, a član 9. govori o proizvođačima i uslovima za proizvodnju duvana. U stavu 1. ovog člana 9. se kaže: "Proizvodnjom duvana može da se bavi privredno društvo, preduzeće, zemljoradnička zadruga i preduzetnik (u daljem tekstu: privredni subjekt), koji ispunjava sledeće uslove...". Onda su nabrojani uslovi koje treba da ispunjava neko ko može da se bavi proizvodnjom duvana.
Mi u Srpskoj radikalnoj stranci mislimo da je ovde napravljen jedan veliki propust, da su naši poljoprivrednici dovedeni u neravnopravan položaj ovim prvim stavom člana 9. Predloga ovog zakona, da se naši poljoprivrednici teraju u kmetske odnose sa proizvođačima poput Caneta Žapca.
Zato smo predložili da proizvodnjom duvana može da se bavi privredno društvo, preduzeće, zemljoradnička zadruga, poljoprivrednik i preduzetnik.
Naravno, kada je u pitanju poljoprivrednik morale bi i kod ovih uslova da se naprave određene korekcije, da se tačke 4) i 5), to je predmet sledećeg amandmana, brišu, jer naravno da nije logično da poljoprivrednik mora biti registrovan u registru privrednih subjekata za obavljanje ove delatnosti, da ima zaključene predugovore sa obrađivačem duvana, da odgovorno lice u privrednom subjektu u poslednje tri godine koje prethode danu podnošenja zahteva nije na teritoriji Republike pravosnažno osuđivano itd.
Dakle, mi srpski radikali mislimo da nije dobro da se o poljoprivrednicima i o tobožnjoj brizi o poljoprivrednicima priča samo u vreme izbornih kampanja i da tada stranke pokušavaju da dobiju određeni broj glasova od naših poljoprivrednika zato što obećavaju kule i gradove, poput ove stranke Mlađana Dinkića, koji su obećavali da će poljoprivreda da procveta, da će da daju povoljne poljoprivredne kredite, pa od tog posla ne bi ništa.
Znaju već svi građani koliko je kredita podeljeno, ko je te kredite dobio, ko nije imao šanse da ih dobije, ali to nije tema i neću o tome danas da govorim.
Tema jeste kako Vlada Republike Srbije vara i laže poljoprivrednike, seljake. Da to nije tako, onda bi se sama Vlada setila da poljoprivrednicima koji imaju određenu površinu zemlje omogući da se sami bave proizvodnjom duvana.
Nije naš seljak glup.
Zašto njemu treba neko ko će da bude gospodin proizvođač, ko će da obilazi sela, da obilazi imanja, da uzima taj duvan koji je naš poljoprivrednik posejao, uzgajio, pobrao, sve završio, sve zna, a jedino on ne zna da se zove proizvođačem, nego mu za to treba Cane Žabac da ga zloupotrebljava i da ga dovede u robovlasnički položaj na njegovoj rođenoj zemlji.
Mi srpski radikali mislimo da je ovde bilo neophodno da se to uvrsti u ovaj predlog zakona.
Iskreno, nismo od ministra očekivali da će on to da prihvati, zato što bi pokvario čovek svoje poslove, ali smo očekivali da u Vladi Republike Srbije ima još po neki ozbiljan čovek i da će prihvatiti ovaj amandman.
Naravno, vidimo da nije prihvaćen amandman, ali zato očekujem bar od narodnih poslanika... Jer, kolege poslanici, mi smo ti, bar mi iz Srpske radikalne stranke jesmo, ne znam da li i vi tako radite svoj posao, koji smo svakodnevno sa svojim narodom, biračima, sa građanima u Srbiji i ne znam kako ćete da dođete u neko selo kod nekog seljaka koji ima pet hektara zemlje i koji ne može da bude proizvođač duvana, ali može da proizvodi duvan i radiće to, ali za mnogo manje para, za tamo neki procenat, za nešto koliko će da se smiluje onaj nakupac koji će da bude, u stvari je nakupac, a po ovom predlogu zakona je proizvođač, da, Cane, naravno.
Vi ste, odnosno Vlada je rekla da ovaj amandman ne prihvata iz istih razloga koji su dati na amandman na član 9. stav 1. Predloga zakona.
Gospodo iz Vlade, nema vas ovde, ali valjda ćete da se upoznate sa onim što se radi u ovom parlamentu, nemojte nikada više da budete tako neozbiljni i tako drski kada je u pitanju SRS, jer amandman koji sam ja u ime naše poslaničke grupe podnela nije istovetan sa tekstom amandmana poslanika Živojina Stefanovića i Brančeta Stojanovića.
Oni su dobili obrazloženje za svoj amandman zašto se ne prihvata, a onda se kaže da je isto obrazloženje i za amandman koji je podnet u ime poslaničke grupe SRS.
Nije dobro da Vlada ima tako neodgovoran odnos prema ovom parlamentu i prema narodnim poslanicima. Mogli su da daju nekom službeniku koji je inače ovo radio i tom čoveku sigurno ne bi bilo teško da napiše još jedno obrazloženje, naravno, onako kako mu se kaže, a ne ovako da samo prepisuje od jednog do drugog člana.
Ali, pošto je ovo obrazloženje koje se odnosi na moj amandman, ja ću da vas upoznam sa tim šta je Vlada rekla zbog čega ne prihvata ovaj amandman.
Kaže – ne prihvata se iz razloga što je odredbom člana 9. stav 1. Predloga zakona (a ja sam pročitala upravo to) propisano više uslova koje privredno društvo, preduzeće, zemljoradnička zadruga i preduzetnik mora da ispuni da bi mogao da se bavi proizvodnjom duvana, za razliku od fizičkog lica - proizvođača duvana, za koga je propisano da mora da ispuni samo jedan uslov, a to je da ima zaključen kooperativni ugovor sa proizvođačem duvana, odnosno sa obrađivačem duvana.
Ovo je zaista nedopustivo. Ovakvo obrazloženje, ljudi moji, pa nismo mi maloumni. Kako je palo na pamet nekome da napiše ovakvo obrazloženje? Mi upravo ovo kažemo – nećemo da bude kooperant, hoćemo da bude proizvođač. Zašto bi se neko drugi zvao proizvođač, ko dođe sa tašnom i mašnom u selo, on je proizvođač, a onaj ko radi na njivi, ko seje, kopa, ko se brine o rodu, taj nije proizvođač. Šta je on? On je kooperant. Neće seljak da bude kooperant, on hoće da bude proizvođač. Ali, nemamo ništa protiv ako hoće neko da se udruži i da to radi; zato nismo brisali ovaj stav, nego samo dodali mogućnost da, uz sve ovo što je predvidela Vlada, može i sam poljoprivrednik da se bavi proizvodnjom duvana.
Dalje Vlada kaže: "To znači da se na ovaj način stvaraju uslovi za povećanje proizvodnje duvana, ukrupnjavanje proizvodnje i stimulisanje fizičkog lica", zamislite, "proizvođača duvana da proizvodi kvalitetnije sorte domaćeg duvana, koje su potrebne domaćim proizvođačima duvanskih proizvoda, a samim tim se smanjuje i uvoz duvana."
Da li je nekome jasno šta je Vlada ovde htela da kaže, šta je u stvari rekla i čime se Vlada ovde suprotstavila ovom našem amandmanu? Tim da će Stanko Subotić - Cane Žabac da ode i da kaže – tu sortu duvana ćeš da proizvodiš, a to što možeš da proizvodiš i drugu, što možeš tu drugu negde da plasiraš, mene to ne interesuje, ja hoću da proizvodiš ono što meni treba, meni je moj Mlađa Dinkić zakonom omogućio da sam ja gospodin proizvođač duvana, ja ću tebi, srpski poljoprivredniče, seljače, da platim onoliko koliko meni padne na pamet, a ti...
Kaže da se ukrupnjava proizvodnja. Rekli ste u zakonu da je uslov da ima pet hektara. Koliko ima seljaka u Srbiji koji imaju pet puta po pet hektara zemlje? Ima mnogo. Sada oni ne mogu da budu proizvođači duvana, zato što je Mlađan Dinkić dogovorio sa Canetom Subotićem da treba da donese zakon koji je, ponavljam, Vlada pogrešno nazvala zakon o duvanu. Ovo je trebalo da bude zakon o čuvanju monopola Stanka Subotića - Caneta Žapca na duvan, proizvodnju duvana, proizvodnju duvanskih proizvoda, distribuciju itd. Sve ono što je Stanku Subotiću omogućio još Zoran Đinđić kada ga je uveo u ove poslove, odnosno skupa su i ušli u Srbiju sa tim poslovima. Naravno, dao mu pare, a sada imamo situaciju da će skupštinska većina, ukoliko ne prihvati naše amandmane, da izglasa zakon za očuvanje Stanka Subotića Caneta u duvanskoj industriji.
Smejemo se nečemu što nije smešno, nije smešno ljudima koje ovaj zakon direktno pogađa, ali šta da radimo kada je Vlada tako koncipirala tekst zakona, a ministar duhovit, pogotovo posle ovog boravka u Japanu, kada se izmirio sa Karićem.
Kažu da su tamo kupovali lance i katance; Dinkić ide i stavlja lance i katance, krenuo je od banaka, pa preko ugostiteljskih objekata koji nisu izdavali fiskalne račune, a sada će da zatvara kioske koji nemaju đakuzi kadu; na kraju posle njega ide Karić i priča da on skida lance i katance, a ovaj pre toga ih stavlja. Dakle, to je bila suština boravka Karića i Dinkića u Japanu.
Nadam se da Vlada Pavićević, advokat Stanka Subotića Caneta, zna da ono što narodni poslanik kaže za ovom govornicom ne podleže krivičnoj odgovornosti, a ovo naglašavam zato što znam da taj advokat zaista ništa ne zna, odnosno vrlo malo zna i da poseže za krivičnom tužbom kad god neko spomene ime Stanko Subotić – Cane Žabac, pa on odmah presavija tabak i piše krivičnu tužbu. Tako je nekoliko puta tužio Vojislava Šešelja, pa i Darka Glišića, našeg narodnog poslanika, Aleksandra Vučića više puta.
Između ostalog, na osnovu tih tužbi i presuda je i nastala ova knjiga "Stanko Subotić - Cane Žabac, kralj duvanske mafije", knjiga Vojislava Šešelja, jer je u to vreme, 2001. godine Vojislav Šešelj na svojim konferencijama redovno obaveštavao javnost Srbije o aktivnostima Stanka Subotića Caneta, Mila Đukanovića, Zorana Đinđića, Srećka Kestnera itd, ekipe kriminalaca vezane za duvansku mafiju u Srbiji i Crnoj Gori.
Kao što sam rekla na početku kada sam govorila o prvom amandmanu, građani Srbije sve to znaju. Zato su više iznenađeni da ova sadašnja vlada štiti takve kriminalce i takvog kriminalca donoseći ovaj zakon koji štiti monopol Stanka Subotića na duvan.
Malobrojne kolege iz koalicije koja će glasati za ovaj zakon pokušali su da nam objasne kako mi srpski radikali nismo u pravu kada govorimo o ovom zakonu, o amandmanima i kada spominjemo sva ova imena koja su konkretno vezana i sutra će biti vezana za primenu ovog zakona. Svaki put sam imala potrebu da kažem neki komentar na diskusije tih kolega. Ali, naravno, pošto imamo ovako nakaradan poslovnik, nisam bila u prilici.
Moram da podsetim, neko je ovde rekao da mi iz Srpske radikalne stranke ovako govorimo verovatno zato što nismo pročitali 80 tomova EU, a moram da kažem da mi govorimo ovako upravo zato što smo pročitali i proučili tih 80 tomova i da ovo što govorimo danas i uopšte što govorimo povodom ovih zakona, u stvari, čini 81 tom koji će se primenjivati i u EU, pogotovo u Srbiji.
Takođe, kada je kolega Krasić govorio o poljoprivrednicima, odnosno o nemogućnosti poljoprivrednika da na svojim parcelama proizvode duvan, pa je spomenuo da će to biti sa nekim drugim poljoprivrednim proizvodima, neko je stavio primedbu kako mi to pogrešno tumačimo. Naravno, to nije tačno. Zaista uskoro očekujemo opet neki zakon koji je vezan za poljoprivrednu proizvodnju, gde će se reći da kukuruz, šećernu repu može da proizvodi samo neko ko zaključi ugovor sa "MK komercom" za šećernu repu, za kukuruz sa "Krmivo produktom", da gaji svinje samo neko ko zaključi ugovor sa Matijevićem, Lijanovićem iz Širokog Brega.
Dakle, to su vaši stavovi, stavovi Vlade Republike Srbije, koje podržavaju, nažalost, narodni poslanici skupštinske većine i koji će se obiti o glavu običnom građaninu, običnom čoveku u Srbiji.
Evo i ovaj član 45 – uslovi za trgovinu na malo duvanskim proizvodima; ovim članom i svakim stavom ovog člana opet se štite Stanko Subotić, Peconi, a opet preko grbače običnog čoveka koji pokušava... Neko reče, kada se dele na konkursu prodavnice, onda se javi dvoje-troje ljudi koji su zainteresovani za otvaranje prodavnice, a kada se otvara kiosk, onda se javi desetine. To je logično i normalno. To govori o tome koliko su građani Srbije siromašni.
Naravno, da bi neko otvorio prodavnicu ili kafanu, pored tog objekta za koji konkuriše mora da ima stolove, pultove, ne znam šta još ide kao sastavni deo kafane, a šta kao sastavni deo prodavnice. Kod kioska mu, do ovog sadašnjeg člana koji mu predviđa đakuzi kadu i čajnu kuhinju, nije potrebno ništa, nego da uzme robu na način na koji se to uzima, da je plati nakon 15-20 dana i na tom kiosku može da zaradi jedva i prosečnu platu da nekako prehrani porodicu.
Sećate se, to je bilo aktuelno pre dve godine, čini mi se, kada je Stanko Subotić pokupovao sve kioske "Štampe", kada su svi ljudi morali da menjaju kioske, da uvode neke tipske kioske. Naravno, mnogi to nisu mogli i odustali su od tog posla. Vi opet onim malobrojnim ljudima koji su ostali da rade u kioscima, trafikama sada propisujete nešto nemoguće i neverovatno. Mi se jesmo smejali upravo zbog toga što ste predvideli u ovom zakonu nešto što jednostavno nije moguće. Kako možete u kiosku, koji se nalazi na kraju neke ulice, da ugradite mokri čvor i šta podrazumeva mokri čvor? Da li je to tuš kabina, umivaonik?
Neverovatno je da se sa ovim poigravate. S jedne strane, imamo propis koji ograničava površinu kioska; kiosk je površine devet metara kvadratnih, a s druge strane, za mokri čvor mu treba najmanje toliko. Šta će onda, da napravi u kiosku mokri čvor, a da prodaje ispred? Vi stvarno predviđate neverovatne stvari.
Ovo što je u stavu 5. člana 45. predviđeno odnosi se na vozila.
Kažete: "Privredni subjekt iz stava 1. ovog člana može da vrši prevoz duvanskih proizvoda sopstvenim vozilom koje je vidno označeno da se radi o prevozu duvanskih proizvoda i koje ispunjava sanitarno-higijenske uslove, kao i druge propisane uslove." Ovo je stvarno da se za ovom govornicom prekrstim. Znači, onaj čovek tamo što prodaje u trafici cigarete, pored sitnica koje prodaje, valjda mora da ima šleper ili onaj autobus na sprat; takva vozila ispunjavaju te sanitarno-tehničke uslove. Zaista, to je neverovatno.
Ili vi, zato ste i rekli da je to privredni subjekt, već ovim zakonom predviđate da trafike u Srbiji niko više neće moći imati nego Stanko Subotić - Cane Žabac. Zato ste počeli ovaj stav sa: "Privredni subjekt". Naravno, ako vlasnik svih fabrika bude Cane Žabac, onda je normalno da njemu neće biti problem, ima on šlepere, dostavna vozila; vi još ovde kažete da moraju da budu vidno označena, a to će biti znak policiji kada naiđe vidno označen šleper Stanka Subotića – ne diraj. To je već sa Mlađom Dinkićem i Bogoljubom Karićem završeno – ne diraj, inače ćeš dobiti lance i katance.
Dakle, neverovatno je kako je Vlada Republike Srbije bila drska u ovom predlogu. Ovde stoji da je predlagač Vlada. Znamo mi da je to Mlađan Dinkić. Ali, neko u Vladi je morao da se ogradi od ovakvog zakona, a to očigledno nije učinjeno. Mislim i ubeđena sam da će se poslanici skupštinske većine, čak i ako nisu ovde, upoznati sa onim o čemu smo danas govorili i da neće dozvoliti da ovim zakonom uništite i ono malo mogućnosti za običnog čoveka, običnog građanina koji otvara u svojoj ulici ili ispred svoje kuće, gde već može, trafiku da prodaje neke sitnice, da prodaje cigarete, da bi nekako prehranio porodicu.
Nemojte ovim zakonom da zatvarate, dosta ste zatvarali, pozatvarali ste fabrike, ljude ostavili bez posla, pozatvarali ste banke, zatvarate osiguravajuća društva, pretite otkazima prosvetnim i zdravstvenim radnicima. Aman ljudi, da li će neko u ovoj državi ostati da radi, osim ovih narodnih poslanika ovde, koji samo na papiru rade, a ovde ih nema?
Neverovatno je koliko ne vodite računa o građanima Srbije, ne vodite računa o sopstvenim izjavama, sopstvenim obećanjima. Vi ste obećavali građanima Srbije nova radna mesta, kontrolu onih kriminalnih privatizacija da bi se eventualno ljudi vratili u ta preduzeća koja su na kriminalan način privatizovana.
Ništa od toga niste uradili. Hajde što od toga ništa iste uradili i da vam nekako oprostimo ili bar ne pominjemo, ali da idete dalje u uništavanje građana Srbije, to zaista ne možemo da dozvolimo.
Dakle, ovaj broj ljudi koji sada radi, ovi ljudi koji rade u trafikama...
Imate li vi šire porodice, imate li krug prijatelja, komšija, bivših kolega sa posla, da li vi uopšte znate ko radi u tim kioscima? Uglavnom, 90% tih ljudi su oni koji su dobili otkaze i koji jedini spas vide u tome da rade u tom nekom malom kiosku od devet kvadrata; plaćaju uz to i zauzeće javne površine opštinama po cenama koje uopšte nisu male. Naravno, njih opet utvrđuje Mlađan Dinkić preko Uprave prihoda i tu mogućnost ljudima pokušavate da uništite. Ja zaista ne znam kako ćete se vi pojaviti ako vas... Sreća vaša što ne govorite za ovom govornicom, pa vas ljudi ne prepoznaju, inače stvarno ne znam kako biste se usudili da ujutru kupite cigarete ili novine na kioscima.
Naravno da je amandman pravno moguć, ali je problem u tome što član 20. Predloga zakona nije pravno moguć. Evo, sada ćete čuti zbog čega.
Član 20. stav 1. kaže: "Predsednika, potpredsednika i članove Saveta bira i razrešava Skupština, većinom glasova od ukupnog broja narodnih poslanika, na predlog nadležnog radnog tela Skupštine." itd.
U članu 80. Ustava Srbije kaže se: "Narodna skupština odlučuje većinom glasova na sednici kojoj prisustvuje većina od ukupnog broja narodnih poslanika, ako Ustavom nije predviđena posebna većina".
Pošto ova institucija nije uopšte predviđena Ustavom, naravno, nije ni izbor predsednika te institucije predviđen Ustavom, nije predviđen nikakav poseban način i nije moguće da se izbor vrši većinom glasova od ukupnog broja narodnih poslanika, već u skladu sa Ustavom mora da stoji "od ukupnog broja narodnih poslanika".
Dakle, amandman koji je potpuno logičan i ispravan, pravnički uvodi član 20. u okvire Ustava.
Ako biste ovaj amandman i još neke koji se odnose na neustavnost nekih odredaba ovih zakona usvojili, onda biste bar imali ustavan Predlog zakona. Ali, naravno, vama je to očigledno nebitno.
Kada sam čitala ovaj zakon, Predlog zakona i obrazloženje, pošto sam imala amandman na član 20, pogledam u obrazloženju na 13. strani član 17, 18, 19. i 20 – propisani su uslovi za izbor predsednika, potpredsednika itd. Okrenem, vidim član 17 – uslovi za izbor članova Saveta.
Član 18 – nespojivost funkcija. Član 19 – nedozvoljeni odnosi nosilaca funkcija i subjekta revizije. Vidim, tu se nešto ne slaže. Izbor predsednika, potpredsednika i članova Saveta ide tek od člana 20.
Listam dalje i gledajte čuda. Kaže, član 66. propisuje to i to. Član 67. Predloga zakona propisuje to i to. Okrenem onda zakon. Zakon ima 65. članova. Čudo neviđeno.
Koja su to dva člana koja su negde izbrisana ili napisana nekim nevidljivim mastilom, koja će Boris Tadić u dogovoru sa Koštunicom da potpiše kad zakon ode odavde. Koja su to dva člana koja ćemo da vidimo u "Službenom glasniku", kada usvojite zakon i kada bude objavljen.
Gospodo, ovo su vrlo ozbiljne stvari. Ovo je takva obmana da to prosto nije normalno.
Da su kolega Obradović i poslanici koji prihvataju i odobravaju, i koji će glasati za ovaj zakon, možda bi bilo dobro, angažovali ovo lice iz člana 17, iako je gospodin Krasić govorio o tom nekom koji bi bio u ovoj instituciji, a mora da vlada barem jednim svetskim jezikom, e, da su već angažovali tog nekog ko vlada svetskim jezikom, onda se verovatno ne bi desila ovakva greška, nego bi bio bolji prevod, pa se ne bi desilo više članova u obrazloženju, nego u samom tekstu zakona.
Mislim da ćete ovaj amandman prihvatiti, jer ne vidim da postoji neko ko bi mogao da se suprotstavi ovom obrazloženju i ovoj logici koju sledi ovaj amandman. Bilo bi najbolje da ga povuče kolega Obradović, koji danas nije tu, ne znam da li je bio kod utvrđivanja kvoruma, vide li ga Momo u onom stampedu, kada su izlazili?
Dakle, ovaj zakon treba da se povuče. Nije dobar. Pitanje je da li nam uopšte treba ovakav kako je koncipiran, jer imamo institucije tužilaštva i organe gonjenja, i sudove, i sve te institucije bi mogle da rade ono što je predviđeno u ovom zakonu.
Mogle bi, naravno, i treba da rade. E sad, zašto ne rade, to je pitanje o kome bi trebalo da razgovaramo sa predstavnicima Vlade, sa mešanjem u poslove tamo gde ne treba da se mešaju, u rad samostalnih i nezavisnih državnih organa.
Naravno, trebalo bi da postoji, kako vi kažete, institucija koja bi konačno građanima Srbije rekla ko je ukrao onih šest milijardi, koje je Đinđić obećao, koje je Đinđićeva Vlada uzela, da objasni ovo što je gospodin Vučić danas ovde pitao, šta bi sa fikusom od 450.000 do 500.000 dinara, šta bi sa kašičicama od 650 dinara, šta bi sa svim tim aferama i lopovlucima Tadićevih demokrata, o kojima se pre godinu, godinu i po dana govorilo.
(Zoran Krasić, sa mesta: A Danine pljeskavice na sajmištu?)
Sve su to posledice koalicije. Sve su to posledice ove neprincipijelne koalicije, koalicije u kojoj svako čuva svakom leđa, a dok jedni drugima čuvaju leđa, kradu nemilice. Krajnje je vreme da se nadležni državni organi pozabave problemom kriminala i korupcije u Srbiji, počevši od najviših vrhova vlasti.
Nemojte da se zamajavamo donošenjem nekih novih zakona, nekih institucija itd, nego omogućite već postojećim institucijama i državnim organima da rade svoj posao. Ako vam već pada na pamet da predlažete ovakve ili slične zakone, onda se bar potrudite da u postojećem Ustavu Republike Srbije nađete ustavni osnov.
Nemojte da donosite zakone za koje u startu znate da može svako ko podnese Ustavnom sudu, doduše, nemate sud, pa onda koristite priliku dok nemate Ustavni sud da donesete i ovakav zakon. Ali, i to da funkcionišemo bez Ustavnog suda, i to znamo kao tekovinu demokratije. Bilo je to i u vreme onog DOS-a i u vreme ovog DOS-a. Šta će vama sud, šta će vama zakoni?
Juče, prekjuče, kad reče onaj vajni ministar, ovaj zakon je toliko loš da ćemo da ga menjamo, tako da može slobodno da se krši, za to što neki ministar misli da je loš, pa i dok se ne promeni, za njega je loš zakon, i to smo imali, viđeno iz vremena Gaše Kneževića, kada je govorio da zakon nije stupio na snagu, ne postoji, ali se primenjuje.
Dakle, tako čudno ste shvatili te principe demokratije i parlamentarizma da je to stvarno neverovatno. A koliko držite do institucija i zašto ovakvo zvučno ime dajete ovoj revizorskoj instituciji, govori činjenica da juče ova sednica nije mogla da bude održana, da nismo mogli da radimo zato što niste omogućili kvorum, zato što ste danas samo došli da omogućite kvorum i izašli.
Dakle, ne poštujete institucije, ne poštujete zakon, ne poštujete Ustav, ne želite da se suprotstavite kriminalu i korupciji u Srbiji i to je jedina istina.
Dame i gospodo, evo još jedan čisto pravnički amandman. U dobroj nameri da se zakon popravi, više liči na pravno-tehničku redakciju, ali i pored toga ministar ga nije prihvatio, ne znam zbog čega. Reći ću vam da se amandman odnosi na član 8. Predviđeno je da se u stavu 1. briše alineja 5.       
Član 8. kaže: "Proizvođač neće biti odgovoran ako dokaže da:'' ..., zatim alineja 5. kaže – "nivo naučnog i tehničkog znanja u vreme kada je proizvod stavljen u promet nije omogućavao otkrivanje nedostatka".
Prvo, nije logična ovakva formulacija, jer ako je neko stavio proizvod u promet, onda je valjda morao da bude odgovoran i da ima odgovarajuću struku koja omogućava da bude nivo naučnog i tehničkog znanja takav da je on mogao da proizvede, odnosno stavi u promet robu bez nedostatka.
Pored toga, u članu 7. ovog istog zakona predviđeno je da proizvođač odgovara za štetu nastalu od proizvoda sa nedostatkom, bez obzira na to da li je znao za nedostatak.
Dakle, očigledna je kolizija člana 7. i alineje 5. stava 1. člana 8. Mislim da nema nikakvog razloga, očekivala sam i na Odboru za pravosuđe i upravu da će ministar prihvatiti ovaj amandman, ne znam zašto nije, ali preporučujem da to narodni poslanici u danu za glasanje učine. Zaista je smislen, logičan i poboljšava tekst zakona.
Dame i gospodo, nemam nameru da polemišem sa predsedavajućim, naravno, ali ću kratko da se vratim na ovaj skoro završeni Predlog zakona o izmenama zakona kojim su određene novčane kazne za privredne prestupe i prekršaje.
Jednostavno, bez obzira što su amandmani kolege Vojkana Tomića postali sastavni deo ovog zakona, jer su prihvaćeni na odborima, od strane predstavnika Vlade i mi odranije tvrdimo, imamo svoje mišljenje i stav da o takvim amandmanima ovde može da se raspravlja.
Neću da polemišem, ali moram da skrenem pažnju, jer kada smo govorili o ovom setu od pet ili šest zakona, normalno, nijednom zakonu ne može dovoljno pažnje da se posveti zbog ograničenog vremena i zbog toga što se objedinjuje rasprava za nekoliko zakona i onda je, naravno, jedina prilika da i kolegama poslanicima i javnosti Srbije skrenemo pažnju na neke karakteristične i značajne stvari iz vladinih predloga baš kroz raspravu u pojedinostima.
Zato mi je žao što je propuštena prilika da se raspravlja kako je kolega Vojkan Tomić, naravno, u dogovoru sa predstavnicima Vlade Republike Srbije, predložio da se neke kazne za privredne prestupe, recimo, povećavaju sa 50 hiljada na tri miliona dinara, sa 10 hiljada na 200 hiljada dinara, sa 1.000 dinara na 20.000 dinara, sa 80 hiljada na 800 hiljada, sa 60 na 600.
A zašto sam imala potrebu ovo da kažem – iz dva razloga.
Prvi razlog je, očigledno, a videćete sada i u zakonu o prekršajima i svi zakoni koji su na dnevnom redu, suština im je da se kaznene odredbe onako povećaju po nekoliko puta, da se država obezbedi, da puni budžet iz raznih kazni, naravno, ne mislimo mi da ne treba da se kažnjava za privredne prestupe, za prekršaje, ali jednostavno, mislimo da kazne moraju da budu umerenije i da prate ekonomsko stanje građana u Srbiji.
Drugi razlog, zbog čega sam želela ovo da komentarišem, jesu tvrdnje zvaničnika iz Ministarstva finansija, iz Narodne banke, o nekim lažima o inflaciji kojima obasipaju građane Srbije kao da svi ne vide kolika je inflacija, jer svako može da izračuna po osnovnim namirnicama koje svakodnevno kupuje, kolika je inflacija.
Ovo su dokazi, ako se neka kazna povećava, ako država predlaže da se poveća sa 50 hiljada na tri miliona dinara, onda je naravno svima jasno šta nam to država priprema do kraja ove godine i u narednoj godini.
Što se tiče Predloga zakona o prekršajima, odnosno amandmana koji sam na član 5. podnela, u ime poslaničke grupe SRS, reći ću vrlo kratko kada je u pitanju zakon o prekršajima.
Predlog ovakav kakav je dat – suštinska promena je u tome što se organi za prekršaje transformišu u sudove za prekršaje i u tom delu mi srpski radikali nemamo ništa protiv.
Naprotiv, mi u našem stranačkom programu kada je u pitanju pravosuđe, imamo jasno definisano na koji način mi vidimo pravosuđe u Srbiji; mi smo samo za postojanje osnovnih sudova, dakle, drugostepenih sudova, a u izuzetnim slučajevima, treći stepen, odnosno Vrhovni sud.
Dakle, mi i ne vidimo organe za prekršaje na način kako su do sada bili koncipirani. Bilo je kroz istoriju tih organa, odnosno šetali su od sudova do organa, ali je uvek bilo nešto interesantno da su sudija za prekršaje, u krugovima ostalih sudija, bili kao sudije nižeg reda.
Mi mislimo da to nije u redu i ne treba to tako da se tretira. To je naročito bilo prisutno u ovom periodu kada su sudije za prekršaje radile u organima za prekršaje.
Plate tih sudija su znatno manje nego plate redovnih sudija. Uslovi za rad, evo, u svakom gradu, pogledajte u kakvim uslovima rade sudije za prekršaje. To je zaista, uglavnom u nekim barakama, u nekim pomoćnim objektima.
U Zemunu jedva znate da dođete, da nađete, kroz neka dvorišta morate da prođete i da dođete do nekog objekta sa dve sobe u kojima radi pet sudija za prekršaje.
Takođe, materijalni položaj tih sudija u smislu rešavanja stambenih pitanja nikada nije bio prioritet državi, nije se ni znalo ni koje bi ministarstvo trebalo da vodi računa o njima, jer ranije je to bilo Ministarstvo pravosuđa, pa se onda to Ministarstvo podelilo na Ministarstvo pravde i na Ministarstvo lokalne samouprave, tako da je veliki broj tih sudija, a mnogo je sudija za prekršaje u Srbiji, nekako bio prepušten sam sebi.
Znam, često, kada je neko od tih kolega konkurisao da pređe da radi, odnosno da pređe na funkciju sudije u nekom redovnom sudu, pa se i na Odboru za pravosuđe znalo sa nekim podozrenjem, nešto, kao – ovaj dolazi iz prekršaja.
Naravno, ispunjava uslove, ima završen pravni fakultet, ima položen pravosudni ispit. To što je država tako namestala da su sudije za prekršaje sudije drugog reda, onda to zaista država mora i da ispravi.
Zato mi srpski radikali podržavamo tu ideju da se organi za prekršaje transformišu u sudove, jer zaista tako i treba da bude, jer je bilo čak nezakonito i neustavno ono što se dešavalo u nekom ranijem periodu da organi za prekršaje izriču kazne zatvora, jer kaznu zatvora može da izrekne samo sud.
Dakle, sve je to bilo onako neuređeno, ali ni ovim zakonom to nije uređeno. Jeste dobra ideja, ali nije uređeno ni celovito, ni potpuno, ni precizno i opet ćete, videćete, imati problema kod primene ovog zakona.
Ne mogu da propustim priliku da spomenem onaj period iz 2001. godine kada su sudije za prekršaje bile pod posebnom torturom Vladana Batića i tadašnje Vlade Zorana Đinđića.
To je bilo ono vreme, sećate se svi, pretpostavljam, kada je Vladan Batić u Ministarstvo pravde zvao sudije za prekršaje, pojedinačno, svakoga i svako je kod njega u kabinetu ostajao 20 sekundi, bilo je pitanje da li se primenjivao Vučićev zakon.
Na odgovor – jesam, a drugo pitanje je bilo da li hoćeš da se učlaniš u DHSS, ko je odgovorio sa ''ne'', dobio je otkaz, a ko je odgovorio sa da, ostao je da radi u organima za prekršaje.
Greh je i ove vlade, najpre one vlade posle Đinđićeve i Zorana Živkovića, pa onda i Vlade Vojislava Koštunice, zašto se sve te sudije za prekršaje, koje su bile pod takvom torturom Vladana Batića, nisu u međuvremenu vratili na posao, jer jedini greh tih sudija bio je što su primenjivali Zakon o informisanju.
Oni su ga zvali ''Vučićev'' zakon i mi se ponosimo što se taj zakon tako zove, jer je to definitivno mnogo bolji zakon od ovoga koji je sada na snazi.
Naravno, dozvoljavamo da je moglo nešto u tom zakonu i da se menja, ali ne govorim sada o Zakonu o informisanju, govorim o zakonu o prekršajima, govorim o sudijama koji su, mnogi od njih, vodili spor, došli do odluke Vrhovnog suda, a na osnovu odluke Vrhovnog suda vraćeni na posao, ali ni do dana današnjeg nisu postali sudije za prekršaje.
Starešine su ih primile, vratili su ih na posao zato što su imali odluku Vrhovnog suda, pa šta će, moraju da poštuju odluku, ali opet da se ne bi zamerili kolegama iz Vlade, onda su smislili neko rešenje – da ti ljudi ne budu sudije, nego da rade tamo neke saradničke poslove u organu za prekršaje.
U načelnoj raspravi sam ministru Stojkoviću rekla, i ne samo ovaj put, nego više puta kada god je nešto iz pravosudne oblasti na dnevnom redu, podsetim ga na obavezu da bi te sudije trebalo da vrate na posao.
Naravno, to je do sada bilo u nadležnosti Vlade Republike Srbije i potpuno je ispravna adresa na koju se obraća.
Sada postoji strah. Nakon ovih iskustava o kojima sam govorila i zbog toga sam to i spominjala, postoji jedan opravdani strah šta će se desiti sada sa svim sudijama za prekršaje. Neće biti automatizma da sve sudije za prekršaje, koji su sada u organu za prekršaje, postanu sudije u sudovima, u redovnim sudovima.
Biće raspisivan konkurs, biće izbor preko Visokog saveta pravosuđa, preko Odbora i na kraju preko ovog parlamenta. Sada se plašim i mi se plašimo da će neko da zloupotrebi tu mogućnost da sumnjamo i u Visoki savet pravosuđa.
Juče smo ceo dan govorili o tome šta mi mislimo o radu Visokog saveta pravosuđa i sada pitam vas: ako od stotinu sudija za prekršaje svih stotinu normalno konkuriše da se vrati da rade kao sudije, kao redovne sudije, i nama Visoki savet ovde od njih stotinu predloži 40 – kako mi da obezbedimo da i tih 60 i dalje budu sudije, jer nema nikakvog razloga, nema ništa u njihovoj radnoj biografiji što bi bila smetnja da oni i dalje budu sudije?
Dakle, ovo će svakako biti problem u periodu prilagođavanja ovog zakona, odnosno ovim rokovima koji su u zakonu ostavljeni do njegove konačne primene.
To će biti problem i Vlade Srbije i Visokog saveta, naravno, ako ove naše slutnje budu istinite, onda će biti problem i u ovom parlamentu, ali, evo, ostaje da se nadamo da će ipak i Visoki savet pravosuđa voditi računa o tome da ne zloupotrebljava to što uopšte postoji u pravnom sistemu, iako ga u Ustavu Srbije nema.
Na kraju, par reči o amandmanu na član 5. koji sam, u ime poslaničke grupe SRS, podnela. Nadnaslov – vrsta i svrha prekršajnih sankcija i član 5. kaže – ''Prekršajne sankcije su: kazne, opomena, zaštitne mere i vaspitne mere''. Amandmanom se intervenisalo da se ovde doda – rad u javnom interesu ili kazneni poeni sa poništavanjem vozačke dozvole.
U drugom stavu: ''Svrha propisivanja, izricanja i primene prekršajnih sankcija je da građani poštuju'', ovde stoji, ''pravni sistem i da niko ubuduće ne učini prekršaj'', a mi smo rekli da bi trebalo da – građani poštuju javni poredak i pravni sistem.
Dakle, mislim da je amandman, više bih rekla, pravno-tehničke prirode i opet jedan izuzetno stručan amandman, zato što predviđa preciziranje, mislimo da treba precizno naznačiti vrste prekršajnih sankcija u koje spadaju i ''rad u javnom interesu i kazneni poeni sa poništavanjem vozačke dozvole''.
Svakako je dobro da se posebno naznači i da se da značaj javnom poretku u ovom zakonu. Ne znam zašto, kada smo na Odboru za pravosuđe i upravu govorili o ovim amandmanima, ministar je samo rekao – ne, ne prihvatam, nismo čuli neko obrazloženje, a nemamo ni mišljenje Vlade.
Meni je uvek nekako nezgodno da govorim o amandmanima ako nemam mišljenje Vlade, da bi bar preko tog papira mogla da polemišem sa Vladom Srbije.
Dakle, znam da ministar na Odboru nije prihvatio ovaj amandman, ali, evo, preporučujem poslanicima da u danu za glasanje glasaju za ovaj amandman. Videćete, pročitajte amandman i ubacite ove reči koje smo dodali u ovaj član zakona, videćete da taj član 5. jedino ima tako smisla.
Pošto gospodin Stojković nije bio u sali malopre kada sam govorila o nekom prethodnom amandmanu, ponoviću da, kada smo na Odboru za pravosuđe govorili o amandmanima koje smo podneli na ovaj zakon, nismo se tada upuštali u neke diskusije, samo ste vi ministre rekli koje amandmane ne prihvatate i iz tog razloga sam rekla da bi bilo dobro da ovde imamo mišljenje Vlade o amandmanima koje smo podneli, a koje niste prihvatili u ime Vlade. Znam da imate ovlašćenje da u ime Vlade prihvatate amandmane, ali zaista bi bilo dobro da čujemo zbog čega neki amandman nije prihvaćen.
Sigurna sam da bi bilo vrlo interesantno čuti mišljenje zašto nije prihvaćen amandman na član 46. koji je Božidar Koprivica, u ime poslaničke grupe SRS, podneo. Nadnaslov iznad tog člana je – Vrste zaštitnih mera, i onda se kaže: ''Za prekršaje se mogu propisati sledeće zaštitne mere:
1. oduzimanje predmeta,
2. zabrana vršenja određenih delatnosti,
3. zabrana pravnom licu da vrši određene delatnosti,
4. zabrana odgovornom licu da vrši određene poslove,
5. zabrana upravljanja motornim vozilom,
6. obavezno lečenje alkoholičara i narkomana,
7. zabrana pristupa oštećenom, objektima ili mestu izvršenja prekršaja,
8. javno objavljivanje presude,
9. udaljenje stranaca sa teritorije Republike Srbije''.
U stavu 2. kažete: – ''Zaštitne mere oduzimanja predmeta, obaveznog lečenja alkoholičara i narkomana i udaljenje stranaca sa teritorije Republike Srbije mogu se izreći pod uslovima propisanim ovim zakonom i kad nisu predviđene propisom kojim je određen prekršaj''.
Amandman koji je Boižidar Koprivica podneo, odnosi se na stav 1. i predlog je da se tačka 7) u ovom stavu briše. Stav 1. glasi: ''Za prekršaje se mogu propisati sledeće zaštitne mere''; a tačka 7) kaže – ''zabrana pristupa oštećenom, objektima ili mestu izvršenja prekršaja''.
Mislimo da je ovo potpuno neustavno rešenje i kada smo govorili u načelnoj raspravi o Predlogu zakona o prekršajima, onda smo rekli da su vam članovi 46, 68. i 54. neustavni, a sada ću konkretno kod člana 46.
Namerno sam pročitala ceo član da bi se stekla prava slika na šta se odnosi i o čemu se radi u ovom članu; svih osam tačaka je u redu, treba tako da stoji, ali, ''zabrana pristupa oštećenom, objektima ili mestu izvršenja prekršaja'' je nemoguće normirati, jer je to zaista ograničavanje osnovnih ljudskih prava i sloboda i zato je suprotno našem Ustavu, odnosno neustavno je.
Recimo, u nekoj prodavnici C marketa – ja se tamo nešto posvađam sa nekom prodavačicom, mogu i da se pobijem, napravim prekršaj, odgovaram za taj prekršaj, platim kaznu, i da li to onda znači da ja nigde više u Srbiji ne smem prići nijednom objektu C marketa?
To znači ovo što je ovde napisano, ne što ne smem da uđem u tu prodavnicu, gde sam učinila prekršaj, nego nijednom objektu C marketa ne smem ni blizu da priđem. To jednostavno nije moguće i nije održivo.
Mislim da bi zaista bilo dobro, ministre, i sada to možete, iako to niste uradili na Odboru za pravosuđe, da prihvatite ovaj amandman i da brišete ovu zabranu.
Kako ćete – potuku se dvoje ljudi u zgradi, žive u istoj zgradi, potuku se tamo negde u kafani i da li je onaj odgovoran koji je izazvao tuču, a koji odgovara za prekršaj; da li to znači da on više ne sme da se vrati da živi u svom stanu, ne sme da priđe objektu, ne sme da priđe oštećenom čoveku, a mora da mu priđe, jer sretnu se u liftu, u ulazu, u zgradi.
Znate, jednostavno je neodrživo, kada se nešto predlaže onda mora malo da se sagleda šta to sve u životu u primeni stvari predstavlja, kakve implikacije može imati primena određenog člana nekog zakona.
Zamislite sada, sudija za prekršaje kaže tamo nekom ko se potukao ispred neke zgrade da ne sme, stoji mu zabrana prilaska tom objektu, a objekat je njegov stan. Nemoguće je.
Dakle, ako vi ministre ne prihvatite da se ovaj amandman usvoji, ja se nadam da će narodni poslanici u danu za glasanje da ovo zaista shvate ozbiljno i da glasaju za ovaj amandman, jer svako od nas i od naših prijatelja, poznanika, rođaka, ukućana će doći u situaciju da ima nesagledive posledice primenom ovog člana, odnosno tačke 7) člana 46.
Dakle, pozivam Vas, ministre, da otklonite ovu neustavnost ovog predloga zakona, jer ovo jeste neustavno, jeste kršenje osnovnih ljudskih prava i molim vas da prihvatite ovo. Ako ne vi, onda pozivam kolege poslanike da u danu za glasanje prihvate amandman.
Član 50. Predloga zakona o prekršajima govori o zabrani pravnom licu da vrši određene delatnosti. Kaže: ''Zabrana pravnom licu da vrši određene delatnosti sastoji se u zabrani proizvodnje određenih proizvoda ili vršenja određenih poslova u oblasti prometa robe, finansija i usluga ili u zabrani vršenja drugih određenih poslova''. Ovde nemamo nikakvih primedbi, to bi se izreklo kao zaštitna mera uz glavnu kaznu.
Stav 2. kaže: ''Ako propisom kojim se određuje prekršaj nisu posebno predviđeni uslovi za izricanje zaštitne mere, mera se može izreći ako bi dalje vršenje određene delatnosti bilo opasno po život ili zdravlje ljudi, štetno za privredno ili finansijsko poslovanje drugih pravnih lica ili za privredu u celini''. Ni ovde nismo stavili primedbu.
Stav 3. ovog člana glasi: ''Zabrana pravnom licu da vrši određenu delatnost može se izreći u trajanju od šest meseci do tri godine, računajući od pravosnažnosti presude''. Ovde smo amandmanom intervenisali i tražili da, umesto tri godine, zabrana pravnom licu da vrši određenu delatnost može se izreći u trajanju od ''šest meseci do jedne godine'', računajući od pravosnažnosti presude.
Mislimo da je ovo amandmansko rešenje zaista primerenije i da nije logično, nije normalno da se nekom pravnom licu u prekršajnom postupku kao sporedna mera izrekne kazna zabrane delatnosti u trajanju od tri godine, jer ako je neko napravio takav prekršaj da treba tri godine da mu se zabrani da se bavi delatnošću onda to definitivno ne može biti samo prekršaj, već je u pitanju krivično delo mnogo širih razmera i onda je u pitanju jedan sasvim drugi postupak.
Ako govorimo o prekršaju opet imamo problem o kojem je malopre Krasić govorio, odnosio se na član 47. kod izricanja zaštitnih mera gde stoji da zaštitne mere izriče sud, a mi smo predložili da to treba da radi organ uprave.
To je problem u zakonodavstvu ovog parlamenta, ovog saziva i svaki put kada govorimo o nekom predlogu zakona, kada vi organima uprave ostavljate na mogućnost da izriču prekršajne mere, odnosno zaštitne mere, mi smo uvek tvrdili da to nije dobro, da to mora da bude isključivo predmet prekršaja, odnosno zakona o prekršajima i onda ne bismo imali dilemu, znalo bi se šta rade sudovi za prekršaje, a šta rade organi uprave.
Ne bismo imali situaciju da Mlađan Dinkić ode na godišnji odmor na Zlatibor i da tamo pozatvara, u nekom upravnom postupku, 30 lokala zato što nisu imali fiskalni račun, a onda tek ide prekršajni postupak; već je dobio na licu mesta zatvaranje te prodavnice, pa onda prekršajni postupak traje nekoliko meseci, pa onda tek po pravosnažnosti prekršajnog postupka izriče se zabrana neobavljanja delatnosti još tri godine. Ne znam da li je pisac ovog zakona bio svestan šta ovo u stvari znači.
Ako vi jednom pravnom licu zabranite tri godine da se bavi nekom delatnošću, onda lepo kažite da nikada više ne može time da se bavi jer vi njemu faktički zatvarate tu njegovu radnju, preduzeće. To je praktično likvidacija tog pravnog lica.
Trebalo bi da je predlagač vodio računa ne samo o tom pravnom licu kojem se izriče ova zaštitna mera, nego to pravno lice svakako ima nekoliko ili više fizičkih lica koja su zaposlena u tom pravnom licu, čije porodice žive od tog pravnog lica i sada zamislite koje su posledice. Evo najbanalniji primer zatvaranja, recimo, neke kafane ili nekog restorana gde je zaposleno 10 ljudi. Em je problem tom vlasniku što je zatvoren tri godine, a šta će se desiti sa tih 10 ljudi koji su tu zaposleni.
Da li će taj vlasnik da ih plaća za to vreme dok je njegovo pravno lice zatvoreno? Naravno da neće. On će lepo da ih proglasi tehnološkim viškom, da ih šutne, ostavi bez hleba, ostavi bez posla, a ništa se pozitivno nije postiglo izricanjem ovakve mere. U redu je ako ima prekršaj iz stavova 1. i 2. člana 50. – u redu je da se izrekne odgovarajuća kazna. U redu je da to bude visoka kazna u određenim slučajevima. Ali zabrana delatnosti na tri godine, jednostavno je nedopustivo!!
Dakle, ako je neko proizvodio, ustanovi se da proizvodi drogu, razne narkotike štetne po zdravlje ljudi, po kompletnu naciju, onda njemu treba zabraniti trajno da se bavi takvom delatnošću.
Da li ovo znači da neko ko pravi sintetičke droge, da će da dobije prekršajnu kaznu, tri godine se neće baviti tom delatnošću legalno, naravno, baviće se ileglano, i za njega nije problem, ali problem je za onih 20 ljudi koji uopšte nisu znali da prave sintetičke droge, problem je za njihove porodice jer onaj ko ih je hranio više nema posla.
I prođu tri godine, taj će ponovo da se vrati u legalne tokove, odnosno on nikada faktički nije ni prekidao da se bavi tim poslom. O takvim ljudima i takvoj delatnosti se radi u stavu 2. člana 50. Predloga zakona.
Dakle, to ne može da bude predmet prekršaja nego može da bude predmet krivičnog dela, krivičnog zakonodavstva i trajne zabrane takvom delatnošću.
Sve drugo što nije u toj meri štetno po zdravlje i život ljudi, neki drugi prekršaj, opet ću da napomenem šta znači nepostojanje fiskalnog računa, naravno, to jeste prekršaj, ali da li je pametno da Dinkić na godišnjem odmoru kada nekom gostu u restoranu ne nađe račun, da nekome zatvara restoran; da sve ljude, koji su zaposleni, pošalje kući, da se vodi prekršajni postupak i još da mu se izriče, ako nije bio uljudan ili ako je bio u komunikaciji sa ministrom bezobrazan, pa onda nađe elemente da može taj restoran da zatvori na dve ili tri godine.
Dakle, višestruka je šteta.
Žao mi je, nema ministra, neprihvatljivo je da zabrana pravnom licu da vrši određenu delatnost može da traje tri godine. Znači, maksimalno godinu dana, kao zaštitna mera. To je dovoljno vremena da se opameti onaj koji je činio prekršaj. To je dovoljno da može ponovo da se vrati u normalne tokove.
Ako se misli da zbog delatnosti kojom se bavi, ako kaže da se određuje prekršaj, nisu posebno predviđeni za izricanje mera, mera se može izreći ako bi dalje vršenje određene delatnosti bilo opasno po život ili zdravlje ljudi, ako to jeste tako, onda treba trajno da se zabranom i bavljenje ovom delatnošću.
Mislimo da ova faktička likvidacija pravnog lica ( kroz ovaj član 50. kako ste je vi ovde zakukuljili i zamumuljili u stavu 3.) višestruko bi bila štetna i za pravno lice i za vlasnika pravnog lica, a posebno naglašavam za sve zaposlene u tom pravnom licu koji – "ni luk jeli, ni luk mirisali", nemaju pojma da taj njihov gazda ne radi u skladu sa zakonom.
Najjednostavniji primer jeste restoran: otkud zna kuvarica, koja tamo sprema ručkove, ili konobar koji servira, da li je njegov gazda utajio porez, da li je radio, pored ovog posla, još neke zakonom zabranjene poslove. Naravno da ne zna.
Šta je posledica primene ovog člana? Upravo taj koji ne zna da je radio u pravnom licu koje je žestoko kršilo propise, da on ostane bez posla, da njegova porodica ostane bez sredstava za život. A onaj ko se bavi takvom vrstom poslova? Ne brinite se, snaći će se on i pored ovakve zabrane.
Za ovo što je predviđeno u stavu 2. nema prekršaja, za ovo se ide u zatvor i to više godina, ako neko svojom delatnošću dovodi u opasnost život ili zdravlje ljudi, odnosno nacije u Srbiji.
Vlada kao predlagač pobrkala je lončiće, hteli su da budu strogi, a na ovaj način nisu postigli ništa. Ne sumnjam da je bila dobra namera Vlade da se suzbiju ovakve delatnosti, ali na ovaj način to nije moguće.
Još jednom vas pozivam da glasate za amandman Božidara Koprivice, jer zabrana obavljanja delatnosti na tri godine je nešto što mi srpski radikali mislimo da je neprihvatljivo.
Ubeđeni smo da je dovoljno da ta zabrana bude maksimalno do godinu dana i da se na taj način postiže svrha kažnjavanja, a sa mnogo manjim posledicama i mnogo manje ljudi bi bilo obuhvaćeno, opet ponavljam, vrlo često ljudi koji uopšte nisu skrivili ovaj prekršaj, a spletom okolnosti su se našli.
(Nemanja Šarović, sa mesta: Da budu kolateralna šteta.)
Bravo, Nemanja, znači, da budu kolateralna šteta, baš tako. Dakle, baš oni da budu najžešće kažnjeni, a ne ko je zaista učinio ovaj prekršaj.
Pošto sam se malo odmakla od onoga što stoji u stavu 3. – još jednom ću pročitati: "Zabrana pravnom licu da vrši određenu delatnost može se izreći u trajanju od šest meseci do tri godine, računajući od pravosnažnosti presude".
Ovo je mnogo bitno, jer on već dobija zabranu na licu mesta od nekog inspektora ili nekoga ko je kontrolisao neku određenu radnju, pa do pravosnažnosti mu treba bar godinu dana, pa od pravosnažnosti još tri godine da ne obavlja ovu delatnost.
Kako mislite da će taj neko da se vrati ponovo u normalne tokove?! Nema šanse!! Pravite od onoga ko je možda čak i načinio prekršaj, treba da odgovara za prekršaj, još većeg prekršioca, jer mora da razmišlja kako će da živi naredne četiri godine, pa će onda da ide iz prekršaja u prekršaj, iz nekog bezazlenog u još gori i veći prekršaj. Mi mislimo da to nije svrha ovog zakona.
Svrha ovog zakona jeste da se kažnjavaju i fizička i pravna lica za određene prekršaje, isključivo one koji su propisani zakonom. Ne mislimo da kazna treba da bude takva da stimuliše nekoga da čini i dalje prekršaj.
Znate, ako neko ima zaposlenih 10 ili 15 ljudi i vi mu zabranite tri godine da radi, tih 10 ljudi će gledati gde će da radi na crno, jer moraju da žive. Čekaće da ponovo profunkcioniše ova firma, koja je zatvorena na tri godine. Oni će negde da se snalaze i opet ima štete i država i ti ljudi, i opet nema svrhe primena ovog zakona.
Dakle, ako hoćemo da zaista budemo dosledni, da ovaj zakon ima smisla, onda razmislite, dovoljno je da se, kao sporedna mera, izrekne maksimalno godinu dana zabrane bavljenja određenom delatnošću.
Sve drugo je faktički likvidacija pravnog lica. Ne verujem da je to bila namera Vlade. Ne verujem da vi, koji ćete glasati za zakon, to želite.
Zato vam preporučujem da razmislite i glasate za amandmane kolege Božidara Koprivice.
Nisam se dogovarala sa ministrom da prihvati ovaj amandman, jer mu je to bilo ponuđeno na Odboru za pravosuđe i upravu i nije prihvatio, a mi iz SRS mislimo da je zaista trebalo i još uvek mislimo da treba ovaj amandman da se prihvati. Ovo je jedan od onih, po našem mišljenju, neustavnih članova.
Član 68. odnosi se na maloletnike. Mislimo da zaista odnos prema maloletnicima, čak i kada učine prekršaj, treba da bude sa posebnom pažnjom i sa krajnjim ciljem da se od tog maloletnika, koji je, eventualno, sklon prekršajima, učini čovek koji neće imati sukobe sa zakonom.
Mislimo da je odnos prema maloletnicima, naravno, od porodice, škole, od cele države, posebno značajan za državu uopšte, pogotovo kada znamo šta se sve dešava u krugu maloletnih lica u Srbiji.
Nije dobro da mi ovakvim zakonskim odredbama, (poput ovog člana 68.) na izvestan način ponižavamo te maloletne ljude i da se, zaista, protivustavno ophodimo prema njima, da vređamo njihovo dostojanstvo.
Dakle, bez obzira šta neko maloletno lice učinilo, moramo da vodimo računa da je to čovek koji ima svoje dostojanstvo, kojeg ne smemo bar mi kao država na osnovu ovakvih i sličnih zakona da vređamo, da ga ponižavamo, naprotiv, moramo da učinimo sve da taj maloletnik postane čestit čovek.
Sada ću da vam kažem šta to predviđa kao posebne obaveze član 68. Kaže: "Ukoliko sud oceni da je odgovarajućim zahtevima i zabranama, potrebno uticani na maloletnika i njegovo ponašanje, može maloletniku odrediti jednu ili više posebnih obaveza i to:
1) da se izvini oštećenom;
2) da, u okviru svojih mogućnosti, popravi ili nadoknadi štetu koju je prouzrokovao", mada ne znam kako mislite da to uradi.
Ako je maloletnik ukrao cigarete u prodavnici onda treba da ukrade od roditelja da bi nadoknadio to u prodavnici, potpuno pogrešan pristup. Drugo, ovo izvinjenje, šta je prouzrokovalo taj prekršaj, na koji način se taj oštećeni odnosio prema maloletniku? Znate, maloletna lica su ipak specifična po mnogo čemu. Na taj način moramo i da vodimo računa o njima, čak i kada je u pitanju prekršilac maloletnik.
''3) da ne posećuje određena mesta i izbegava društvo određenih lica koja na njega negativno utiču".
Imamo li mi pravo da maloletniku kažemo sa kim on može da se druži, sa kim ne može da se druži, gde može da dođe, a gde ne može? Ne možemo mi unapred da kažemo tom nekom maloletniku, ne smeš da ideš tamo sa onim tvojim drugarima jer su oni ovakvi ili onakvi, ne možemo to zakonom da propišemo. Ovde je značajna uloga pre svega porodice, koju ste vi potpuno zanemarili u onom vašem čuvenom porodičnom zakonu, gde ste potpuno uništili tradicionalnu srpsku porodicu.
Dalje, tu treba da bude pozitivan uticaj škole. Naravno, vi ste i obrazovanje, srednjoškolsko i visoko obrazovanje, takođe, vašim tzv. demokratskim pristupima, potpuno uništili, sve ono dobro tradicionalno što je postojalo u dosadašnjem sistemu obrazovanja.
Zatim, tu su centri za socijalni rad.
Mnogo je tih instanci koje treba da utiču posebno na maloletnika, a ne da mu se zakonom kaže, ako je napravio prekršaj, jer prekršaj ne mora da bude neki veliki, jer negde je prekršio javni red, napravio neku svađu u nekoj diskoteci i mi mu sada kažemo da on tamo više ne sme da ide i ne sme da se druži sa svojim drugarima sa kojima je išao u diskoteku zato što su se oni kao grupa potukli sa nekom drugom grupom maloletnika iz drugog kraja grada.
Naravno, ne mislim da treba da se tuku iz bilo kojih razloga, pa ni iz ovih. Jednostavno, ne možemo tako da atakujemo na dostojanstvo mladog čoveka. Nemamo prava na to.
''4) da se podvrgne odvikavanju i lečenju od zavisnosti od alkohola, droga ili drugih opojnih sredstava i sredstava zavisnosti".
Kako to regulišete sa punoletnim licima? Ide na lečenje, uz njegovu saglasnost, a maloletnika ćemo da pokupimo za uši na ulici i da nikoga ne pitamo da ga vodimo u nekakve ustanove. Nemamo pravo!!
Maloletnik je čovek, samo ima manje godina od onog punoletnog, a onaj punoletniji je odgovorniji, jer je već zreo čovek. Odgovorniji je ako radi ovakve stvari, a mi se strože ponašamo prema maloletniku nego prema punoletnom licu. Nije u redu. Nije humano, u najmanju ruku.
''5) da se radi učenja ili provere znanja saobraćajnih propisa uputi u nadležnu ustanovu za osposobljavanje vozača".
Ne znam kome je ovo jasno. Šta sad, ako je maloletnik prešao ulicu ispred ove zgrade mimo "Čedine zebre", ne treba to da uradi, da ne bude nejasnoća, ali ako je već to uradio, mi ga sada teramo da ide u školu za vozača, jer će tamo da nauči da se samo na zebri prelazi ulica. Neverovatno. Ko će još to da plati? Verovatno ćete ga naterati da negde ukrade da bi mogao da plati tu školu.
"6) da se, bez naknade, uključi u rad humanitarnih organizacija ili u poslova ekološkog, socijalnog ili lokalnog značaja".
Izvinite, zaista je neverovatno da vi zakonom nekoga terate da se bez naknade dobrovoljno uključi u nekakve akcije. Ovo nema ni u crtanom filmu. Nemojte da se igrate! Mi smo ozbiljni ljudi.
"7) da se uključi u rad sportskih i drugih sekcija u školi, uz pedagoški nadzor nastavnika".
Ne možemo ni ovo da ga nateramo. Ako je učinio prekršaj, odgovara za prekršaj prema onome što je predviđeno za maloletnike, a ove posebne obaveze su kršenje ljudskih prava tog maloletnog čoveka, znači, neustavno; kršenje dostojanstva tog maloletnog čoveka; ponižavanje tog maloletnog čoveka. Zaista nemamo pravo da se tako ophodimo prema našim mladim ljudima.
Mi moramo, kao država, da stvorimo uslove da se na minimum svede bilo koja vrsta maloletničke delinkvencije, ali, naravno, tu su problemi mnogo širi i mnogo dublji. To su problemi od socijalnog statusa porodice, od odnosa u školi, od centara za socijalni rad, u okruženju itd. To je tema za neke druge zakone i za neke studije kojima konačno ova država mora da počne da se bavi.
Najlakše je da se tamo ustanovi da je neko učinio prekršaj i onda ga vi još kroz član 68. naterate na sve ovo što on inače ne bi uradio. Onda samo još više probudite buntovnika u tom mladom čoveku i još više ga navodite da sutra, kada se oslobodi ovih obaveza, čini neki drugi prekršaj. Ne verujem da je to bila ideja ni Vaša, ministre Stojkoviću, ni Vlade Republike Srbije, ali vas zato molim i upozoravam da ozbiljno shvatite naše primedbe.
Kao što vidite, mi to vrlo studiozno sagledavamo i nije nam namera samo da kažemo – evo, podnosimo amandman, pa vi ako hoćete prihvatite, ako nećete, ne morate, pa onda da kažemo kako Vlada ne prihvata amandmane SRS.
Mi smo ozbiljni političari i ozbiljno želimo da utičemo na zakone koji će se nesporno primenjivati, jer ćete vi da ih usvojite, ako uspete da obezbedite već vrlo simptomatičnu skupštinsku većinu, ali to je problem ove skupštinske većine, nije naš problem.
Dakle, mi želimo da sve kategorije stanovništva budu zakonom zaštićene, a posebno se to odnosi na maloletnike.
Vi dalje u stavu 2. kažete: "Obaveze iz stava 1. tač. 1) do 7) ovog člana, ne mogu trajati duže od šest meseci i ne smeju ometati maloletnikovo školovanje ili zaposlenje".
Kako mislite ovo da uskladite? Ko će time da se bavi, ko će da usklađuje obaveze maloletnika u školi, eventualno na poslu, sa ovim što biste mu ovim zakonom natovarili na leđa? Kakav će biti njegov odnos i status u porodici, uz ove obaveze koje mu vi ovde namećete?
Dalje kažete: "U okviru obaveze iz stava 1. tačka 2) ovog člana, sud će odrediti visinu, oblike i način popravljanja štete, pri čemu lični rad maloletnika može trajati najviše do 20 časova u periodu od mesec dana i mora biti tako raspoređen da ne smeta redovnom školovanju ili zaposlenju maloletnika".
Ovo vam je vrlo interesantno, ta tačka 2) koju sam već pročitala, da u okviru svojih mogućnosti popravi ili naknadi štetu koju je prouzrokovao.
Dakle, šta vi hoćete, ako neki maloletnik učini prekršaj i ukrade čokoladu u nekoj prodavnici, vi ćete onda da ga vratite da on u toj prodavnici radi nekoliko dana po jedan sat, da nadoknadi štetu za tu ukradenu čokoladu?
Kakav će biti odnos vlasnika te prodavnice prema tom maloletniku? Kako će se osećati taj maloletnik koji će pet dana dolaziti u tu prodavnicu da kaže "dobro jutro", a oni svi da kažu "ovo je onaj što je ukrao čokoladu".
Mislim da je ovaj član tema i za psihologe i za psihijatre, a ne samo za narodne poslanike, odnosno za predlagače. Mislimo da ozbiljno morate da shvatite sve ove naše primedbe izrečene kroz ovaj amandman, a naš amandman predlaže da ceo ovaj član treba da se briše.
Sve vas ćemo da zbrišemo, nemoj da se sekiraš, Homan, vi ste još malo tu!
Pre toga, član 68. ovog zakona mora da se briše i mora da se prihvati amandman Božidara Koprivice, ukoliko vam je iskrena namera da primenom ovog zakona pomognete maloletnicima u njihovoj socijalizaciji i namera da od nekog maloletnika delinkventa stvorite ozbiljnog i odgovornog čoveka.
Gospodin Krasić pokušava da vam kaže da je 82 veće od 53 ,u odnosu na ovo što ste vi malopre rekli, da se uvek od većine formira vlada, odnosno vlast. Ovaj naš loš Poslovnik Narodne skupštine svaki put kada govorimo o nekom zakonu u pojedinostima tera me da se ukratko vratim, da podsetim i sebe i kolege poslanike, a i javnost koja nas prati, o čemu se u stvari radi.
Da podsetim, da, mi danas govorimo o Predlogu zakona o javnim putevima, u pojedinostima, odnosno o amandmanima, i na ono što smo mi u načelnoj raspravi govorili o ovom zakonu.
Rekli smo tada, ja ću da ponovim, da je ovaj predlog zakona nepotpun, da je neprecizan i rekla bih da deluje kao nedovršen. I tada sam vam rekla, sada ću da ponovim da ste napravili lošu kompilaciju hrvatskog i slovenačkog zakona i da bi bilo bolje da ste se opredelili samo za jedan ili za bilo koji, kada već niste uradili naš identičan srpski zakon.
U diskusijama kolega iz SRS čuli ste uglavnom naše primedbe o amandmanima i mi, kada smo ove amandmane u poslaničkoj grupi pisali, tada smo se dogovorili da upravo ovakav koncept i pristup imamo ovom zakonu, videćete, čak, i kasnije u nekim amandmanima gde smo tražili brisanje nekih članova.
Radili smo to, da bismo upozorili Ministarstvo, odnosno Vladu Republike Srbije, kao predlagača, da je neke stvari inkorporirala u ovaj zakon potpuno suprotno zdravoj logici, da je trebalo da se mnogo toga što je u ovom predlogu da se reguliše Zakonom o bezbednosti saobraćaja na putevima.
Takođe i o kadrovskim rešenjima, odnosno problemima. U jednom od amandmana spomenuli smo činjenicu da u Vojvodini imate samo dva inspektora na putevima. Mi smo čak i tu predložili da se taj član briše. Kolega koji je, ne znam da li je Krajinović ili ko je podneo taj amandman, reći će više o tome.
Dakle, suština je da smo mi na taj način pokušali da skrenemo pažnju, a, evo, sada i vama kažemo, kao predstavnicima Ministarstva, da Ministarstvo mora da povede računa da se operativni poslovi u ovoj oblasti podignu na neki značajniji nivo.
Jer, svi u Srbiji znaju da je ministar kapitalni zaposlio, ne znam, na hiljade se već računa, koliko ljudi u svoje ministarstvo, sve ih je u svoje okruženje u kabinetu i oko kabineta smestio, a nema na terenu ljudi koji bi trebalo da rade posao i u primeni ovog zakona i uopšte kada je u pitanju putna privreda.
Takođe, želim da naglasim, radi javnosti pre svega, da je SRS programski, već 15 godina otkad postojimo, opredeljena za koncesije, kada
je u pitanju putna mreža i javni radovi mi to u svakoj izbornoj kampanji govorimo.
Ovo govorim da se ne bi stekao utisak da se mi nešto protivimo koncesijama za gradnju puteva. Naravno da ne, ali postoji jedan drugi problem.
Problem je što mi nemamo poverenja na osnovu iskustava koje imamo, pogotovo u poslednjih pet godina, nemamo poverenja u državne činovnike, vladine ministre i ne možemo da imamo poverenja ako se podsete narodni poslanici da smo pre nekoliko meseci ovde imali, davali saglasnost na neku koncesiju na put koji je već izgrađen.
Dakle, trebalo bi da znamo šta je koncesija. Ne može da se daje koncesija na izgrađen put i da neko uzima putarinu za put koji je izgrađen sredstvima građana Srbije. To jednostavno nije dopustivo, a mi smo imali i takav slučaj ovde.
Imali smo i slučaj davanja kontragarancije – da je ova skupština dala kontragarancije za neki kredit nekom privatnom preduzeću, a odnosi se na železnicu.
Naravno, ovo pominjem zato što smo i kada se o železnici govorilo, o Zakonu o železnici, skretali pažnju da ne mogu javni resursi, da ne mogu ni putevi, ni železnica da se daju privatnicima na način na koji vi to, kad kažem vi, naravno, da mislim na Vladu Republike Srbije i skupštinsku većinu, ne na Vas lično, da ne mogu da se daju privatnicima.
Koncesija je nešto drugo i to nije ono što se sada radi u Srbiji. Vi, odnosno ministar pogotovo često se hvali tako nekim svojim epohalnim i kapitalnim dostignućima.
Nažalost, nije to tačno. Znaju svi građani Srbije kakvim se putevima voze, koliko traju koji radovi, kolika je putarina na kom putu itd. Ne mogu te tako očigledne stvari da se sakriju od građana Srbije, zato što je to nešto sa čim se građani svaki dan susreću.
Problem, takođe, uopšte u putnoj privredi, u gradnji puteva, jeste, nažalost, moram to da kažem, uglavnom kriminalnim radnjama kada je u pitanju gradnja puteva. Uglavnom je to pranje para u neograničenim količinama. Ljudi koji su vrlo bliski i Ministarstvu i preduzećima koji
rade na tim putevima zaista imaju podatke koji su frapirajući i sa kojima mi iz SRS povremeno izlazimo u javnost, ne povremeno, nego onda kada ih dobijamo.
Videćete ovih dana i kakva je mućka i kriminal kada je u pitanju izgradnja Nemanjine ulice u Beogradu. Gde god se krene, gde god počnete nešto da radite, odnosno Vlada, predstavnici vlasti ili gradska vlast Beograda, gde god se krene nešto radi se o visokim provizijama, radi se o krađi, radi se o tome da se građani Srbije i građani Beograda pokušavaju napraviti ludim, a nisu, pametni su, inteligentni građani, znaju.
Koga god vidite, s kim god pričate, uđete u autobus, taksi, na pijaci, gde god, osnovni komentar kada su u pitanju putevi, ulice, kažu ljudi – evo, svake godine se radi, jedan put se radi ili jedna ulica se radi svake godine po jedanput i zna se kako se to uradi. Uradi se fušerajski, uzmu se pare, posle prvog mraza i otopljavanja stvaraju se rupe na tim istim putevima.
Ja sada ne govorim ništa što ljudi ne znaju. Znam da ovo nije otkrivanje Amerike, ali zaista moram da podsetim građane Srbije da mi iz SRS to odlično znamo, da smo svesni svega šta se radi i na koji način se uzimaju pare iz džepova građana Srbije i da pokušavamo, bar, kroz zakone koji dođu ovde na raspravu i na odlučivanje, pokušavamo i nadležne ministre, kada se udostoje da nas ovde slušaju, mada sada ćete reći, možda, predsedniče, da traje vlada – ne verujem da ovoliko dugo traje, ali dobro i ako traje, uvažavam. Po Poslovniku su tu gospoda koja mogu da prisustvuju, samo što je opet problem našeg Poslovnika, a ne njihov što oni ljudi ne mogu sa nama da komuniciraju, osim kada izađemo ispred sale, a to nije dobro.
Mi zato svaki put insistiramo da ovde bude predstavnik Vlade, ministar koji može da kaže da se prihvata taj amandman ili da kaže da taj amandman ne može da se prihvati iz tog i tog razloga. U ovom slučaju, doduše, imamo mišljenje Vlade koje, naravno, ne zadovoljava i reći ću vam zbog čega, a prethodno da podsetim da sam podnela amandman na član 61.
Član 61. u izvornom tekstu glasi: ''Ministar donosi propis o redovnom, periodičnom i urgentnom održavanju državnog puta kojim se bliže uređuju vrste radova, tehnički uslovi i način izvođenja radova''. Drugi stav – ''Opštinski, odnosno gradski organ nadležan za poslove saobraćaja donosi propis iz stava 1. ovog člana za opštinske puteve i ulice''.
Predložili smo da, umesto ministra, nadležno ministarstvo donosi propis o redovnom, periodičnom i urgentnom održavanju državnog puta kojim se bliže uređuju vrste radova, tehnički uslovi i način izvođenja radova'', iz nekoliko razloga.
Prvi razlog je, principijelni stav SRS, da ministar ne može da ima nekakva specijalna ovlašćenja, ministar je samo državni činovnik i on jeste na čelu ministarstva, ali ministarstvo je deo Vlade.
Ministar nije deo Vlade, već je ministarstvo deo Vlade i ministarstvo mora da bude organ u okviru Vlade Republike Srbije koji ima ovu i razne druge nadležnosti, koje ne samo u ovom zakonu, nego, inače, to je sada neki modni hit da se ministrima daju nadležnosti za koje nije logično da imaju. To je jedan razlog.
Drugi razlog je, konkretno u ovom momentu, što nemamo poverenja u ministra Velimira Ilića. Ovako nešto njemu da se prepusti, prosto se plašimo.
Treća stvar, u istom članu u drugom stavu vi kažete: ''Opštinski, odnosno gradski organ nadležan za poslove saobraćaja donosi propis iz stava 1. ovog člana za opštinske puteve i ulice''. Zašto i ovo niste dali nekom imenu i prezimenu u opštinama ili nekoj konkretnoj funkciji u opštinama i gradovima? Zašto niste rekli da to radi opštinski ili gradski menadžer, poput Bojana Stanojevića.
Kada su ga pitali, pre neki dan, novinari zašto se na ovaj način radi Nemanjina ulica, zašto je potpuno zatvorena, zašto se nije radila u julu i avgustu, u vreme kada su bili godišnji odmori, on je mislio da je jako pametan i rekao je – svi u svetu rade ovako, probaćemo i mi sa Nemanjinom, pa ako to bude dobro radićemo i ubuduće tako, a nismo radili u julu i avgustu zato što ionako ne možemo da završimo za dva meseca, morali bismo da nastavimo još mesec ili dva dana.
Onda je on, tako pametan, smislio da je bolje da se građani maltretiraju četiri meseca nego dva meseca. Nismo iznenađeni od Stanojevića, od demokrata, oni imaju poseban pristup krađi para, njima je to sastavni deo, njihova svakodnevnica.
Zašto kaže Vlada da nije prihvatila ovaj amandman? ''Amandman se ne prihvata iz razloga što je članom 23. stav 2. Zakona o državnoj upravi...propisano da Ministar predstavlja ministarstvo, donosi propise i rešenja u upravnim i drugim pojedinačnim stvarima i odlučuje o drugim pitanjima iz delokruga ministarstva''.
Prvo, zakon o javnim putevima nije lex specialis zakona o državnoj upravi. Ovo je sistemski zakon. Potpuno je nebitno na koji način je to regulisano u ovom zakonu o državnoj upravi, ali sa druge strane kada se govorilo o državnoj upravi tada smo iznosili svoj principijelni stav da ne može da stoji ministar, nego da to bude ministarstvo, jer nije logično, ako imate neki akt, propis, nije logično, ovde lepo stoji – Republika Srbija, Vlada Republike Srbije, pa neki broj i to je tako normalno i tako logično, a zamislite da ovde samo stoji – predsednik Vlade Republike Srbije, pa dole broj.
Naravno, svaki akt mora i treba da potpiše neko ko je na čelu određenog organa i nije sporno da je to ministar, ali ne može ministar da bude taj koji će da donosi propis o redovnom, periodičnom i urgentnom održavanju puteva.
Na kraju krajeva, nije ministar supermen, makar bio i ''kapitalni'' Velja Ilić, nemoguće je da je u stanju da sve ove poslove radi. Onda nije korektno da on to da nekom u službi da uradi ili jednom odeljenju u okviru ministarstva i da to ljudi urade, Velja samo potpiše, ali ovde stoji – ministar. To je posebna vrsta zloupotrebe.
Dakle, mislim da su ovo vrlo logični razlozi zbog kojih mi u SRS mislimo da ovo nije dobro rešenje, suštinski ne menjamo ništa u ovom članu. Suštinski amandman niti menja koncepciju zakona, niti bilo šta menja u odnosu na ono što je Vlada kao predlagač zamislila, ali, jednostavno, ovakvo rešenje nije dobro i ponavljam da mi u SRS kad god budemo videli u nekom predlogu zakona ovakvo rešenje intervenisaćemo i u raspravi i amandmanski, dokle god skupštinsku većinu i ovu vladu ne ubedimo da to nije dobro. Ili, da se još malo strpimo pa da onda mi, kako reče malopre predsednik Skupštine, da većina formira vlast, da to definitivno i uradimo.
Dame i gospodo narodni poslanici, uz dopuštenje Visokog saveta pravosuđa, ja ću i danas da radim posao narodnog poslanika. To znači da ću da komentarišem određene predloge Visokog saveta pravosuđa, da ću da kažem i neke stvari uopšte o pravosuđu, bez obzira na ono skandalozno saopštenje od 7. septembra 2005. godine, o kojem su neke kolege ovde govorile.
Moram samo jedan deo tog saopštenja za javnost da pročitam, da javnost još jedanput čuje na koji način se VSP ophodi prema narodnim poslanicima. Saopštenje za javnost Visoki savet pravosuđa je izdao povodom, kako ovde stoji, "nedavnog neizbora 17 predsednika sudova koji su došli kao predlog Visokog saveta pravosuđa narodnim poslanicima".
U saopštenju se kaže: "Visoki savet pravosuđa ne spori pravo Narodne skupštine Republike Srbije da ne izvrši izbor predloženih kandidata. Pravo je narodnih poslanika da, ceneći date razloge Visokog saveta pravosuđa o stručnosti i dostojnosti predloženih kandidata, ne izvrši njihov izbor. Međutim, niko, pa ni Narodna skupština, ne može vršiti zloupotrebu prava koje mu po zakonu nesumnjivo pripada. Narodna skupština je zloupotrebila pravo izbora nosilaca pravosudnih funkcija, jer je bez ijednog opravdanog razloga odbila da izvrši izbor gotovo trećine predloženih kandidata."
Ovo je zaista neverovatno, da se neko, makar to bio Visoki savet pravosuđa, usudi da govori na ovaj način o Narodnoj skupštini i o zloupotrebi prava narodnih poslanika. Prvo je neverovatno da tako mogu da razmišljaju sudije, koje bi valjda trebalo da znaju da su narodni poslanici i Ustavom zaštićeni, u smislu da mogu da kažu ono što misle i da ne odgovaraju za ono što kažu u funkciji narodnih poslanika na sednici Skupštine.
Šta je pravi razlog zbog čega je izdato ovo saopštenje, stoji u drugom delu saopštenja, gde se kaže: "U tom pogledu drastičan je primer neizbora predsednika Višeg trgovinskog suda", a zamislite, on je član Visokog saveta pravosuđa, "čija stručnost i dostojnost ničim nije dovedena u sumnju". Slična je situacija i sa neizborom predloženih kandidata za predsednika Prvog i Drugog opštinskog suda u Beogradu. To boli. Boli da kandidati za predsednika i Prvog i Drugog opštinskog suda u Beogradu nisu prošli kroz filter Narodne skupštine. Mi smo zaista srećni što je to tako, ubeđeni da će upravo takva odluka ovog parlamenta doprineti poboljšanju stanja u ovim sudovima.
Mislim da bi Visoki savet pravosuđa i Vrhovni sud Srbije trebalo da se oglašavaju u nekim drugim slučajevima, recimo, kada određeni političari, gospođo Škero, komentarišu prvostepene presude i na osnovu prvostepenih presuda proglašavaju krivce za ovo ili ono krivično delo. U takvim slučajevima nema saopštenja od onih od kojih bi trebalo da bude, da se takvim komentarisanjem prvostepenih presuda ne utiče na drugostepene sudove.
Mislim da bi u takvim slučajevima trebalo da reagujete. Pre nekoliko meseci, kada je bila doneta jedna presuda, mislim da je bila čak i vaša lična reakcija, koja je bila sasvim umesna, da političari, komentarišući prvostepene presude, faktički pokušavaju da utiču na drugostepene sudove i da je to nedopustivo.
Što se tiče rada parlamenta, bar što se tiče poslanika Srpske radikalne stranke, verujte da smo potpuno ubeđeni da sve ovo što mi ovde kažemo nailazi na podršku većine građana, ali i većine sudija i tužilaca u Srbiji. Govorim o većini ljudi koji časno i pošteno obavljaju svoj posao.
Naravno, kada govorimo da je stanje u pravosuđu loše i kada govorimo da neki predlozi nisu dobri, mi ne mislimo da su sudije generalno nečasni i loši ljudi. Naprotiv, ubeđeni smo da je većina časnih, stručnih i poštenih nosilaca pravosudnih funkcija i mi upravo ovakvim reakcijama želimo da ti ljudi dođu do izražaja, da ne budu stalno negde u zapećku sklonjeni, zato što je pogrešan predsednik suda, pogrešno izabran, dobro sam i rekla, da im kaže da ne smeju da komentarišu, da moraju da se nabiju negde tamo u ćošak, rade svoje poslove i nikada ne dođu do izražaja i nikada ne doguraju do predsednika svog suda, a mnogo su bolji, mnogo su kvalitetniji od onih koje mi ovde dobijamo kao predloge Visokog saveta.
To nije samo ovaj put, nego je to, rekla bih, generalno, kada se tiče ovoga; govorili smo na Odboru za pravosuđe i upravu o ovom saopštenju za javnost i tada smo vam rekli da svaki put kada neko od narodnih poslanika ovde kaže konkretno zbog čega osporava neki predlog, vi znate da imate mogućnost da posle tog poslanika izađete i kažete zbog čega mislite da taj poslanik nije u pravu.
Vi niste tako postupali, ni vi, ni ministar. Jednostavno, govorimo o onom izboru iz kojeg je proisteklo ovo saopštenje za javnost, vi niste reagovali na ono što su narodni poslanici iznosili i naravno, ako jedan poslanik nešto kaže sa nekim konkretnim podacima i većina u ovom parlamentu glasanjem to prihvati, valjda je jasno da to tako jeste i da to jeste istina.
Retko se ovde govori, kada dobijemo ovde predloge za razrešenja, mislim na sudije, onda uglavnom nekako pređemo preko toga, u redu, kada se radi o razrešenju zbog navršenog radnog veka, radne sposobnosti, ali imamo često i ovde, pa imamo i danas 15, a možda i više zahteva za razrešenja na lični zahtev. Zaista bi bilo dobro da se nekada zabavimo upravo takvim zahtevima, da vidimo zbog čega te sudije žele da pobegnu iz pravosuđa, zbog čega Željko Šćepanović, sudija Četvrtog opštinskog suda... A, mi smo o njemu govorili svaki put kada je ova tema na dnevnom redu i govorićemo svaki put kada je ova tema na dnevnom redu, zato što se radi o jednom nečasnom čoveku koji je poslušao Vladana Batića svojevremeno da usred postupka preseče, da odustane od izvođenja dokaza, da presudi čoveku i da je to bila cena da on pređe u okružni sud.
Naravno, nakon našeg istupanja prošli put, kada je on to želeo i kada je podneo zahtev, on nije prošao, a kako se on sklanja? Naime, podnosi zahtev da se razreši na lični zahtev i da ide u advokate.
Nemamo ništa protiv, neka ide, neka čovek radi, dakle, tamo gde može da radi. Jednostavno, ovo sam rekla zato što sam želela da se čuje da ono što mi ovde radimo nije bez posledica i nije bez odjeka.
Takođe je interesantno da Vojkan Simić podnosi Vrhovnom sudu Srbije, Velikom personalnom veću zahtev za prestanak sudijske dužnosti, pa kaže – poštovane koleginice i kolege, između ostalog, obraćam vam se zahtevom za prestanak sudijske dužnosti, zahtev podnosim iz ličnih egzistencijalnih razloga. Interesantno, Vojkan Simić ima egzistencijalne probleme. Ja u ovo nešto baš ne verujem.
Takođe ću ponoviti nešto što kažem svaki put kada je ova tema i zaista bih volela, gospođo Škero, mislim da niste bili prošli put kada sam to govorila, da evidentirate da je za sudiju Danka Lauševića, sudiju Petog opštinskog suda, za koga smo mi tvrdili da je eksponent Caneta Subotića i njegovog advokata Vlade Pavićevića, ima skoro već dve i po godine, upućena inicijativa SRS-a za razrešenje. Dakle, da ne ponavljam sada, na sve relevantne adrese je ta inicijativa sa dokazima otišla i voleli bismo da znamo... Naravno, ne mora inicijativa da se prihvati, ne mora da bude razrešen zato što mi u Srpskoj radikalnoj stranci mislimo da ima elemenata za to, ali bi bilo dobro da znamo, u redu, naša inicijativa nije naišla na odobravanje, ali da nam se to onda kaže, odnosno napiše i da javnost bude upoznata; ako bi taj čovek trebalo da ostane tu gde jeste, onda treba javnost da se upozna, i zbog njega, jer ga mi vrlo često u negativnom kontekstu spominjemo, pa bi trebalo i zbog tog čoveka da se malo povede računa o tome.
Ovde nam je pročitano (i dobili smo kao poslanici) koje sve predloge Visoki savet pravosuđa povlači. Mislim da nijedan predlog o povlačenju ne može da prođe samo tako što nas Visoki savet obavesti da povlači predlog za ovog ili onog, jer je sasvim sigurno, ako Visoki savet nekoga kandiduje i taj predlog dođe do Skupštine, dakle, u Visokom savetu postoje pozitivne ocene za tog kandidata, ako se u međuvremenu taj predlog povuče, onda mora da se saznalo nešto, da se dogodilo nešto o čemu bi mi kao poslanici trebalo da imamo informaciju. Trebalo bi i javnost Srbije da ima tu informaciju.
Ako vi u obrazloženju kažete – predlažemo Marka Markovića zato što ima sve pozitivne ocene, i advokatske komore i svog suda, onda treba da znamo zbog čega sada odjednom taj Marko Marković nije dobar i zašto se predlog povlači. Dakle, to je generalno i volela bih da ubuduće kada budemo imali takve predloge imamo i takva obrazloženja.
O v.d. stanjima govorile su kolege pre mene i neću da trošim vreme na to, jer i ja sam više puta to govorila, mislim da je nedopustivo da neko ko ovde ne prođe kao kandidat za predsednika bude v.d. i da to traje, ali neću o tome.
Sada ću o nekoliko konkretnih predloga one poveće grupe kandidata koje SRS osporava. Ne znam da li sam ovo po nekom redosledu poređala, ali evo da vama pomognem ako pratite.
Radi se o odluci 2451 od 20. oktobra 2005. godine i odnosi se na područje suda u Čačku. Dakle, za predsednika Opštinskog suda u Guči predlaže se Ivan Jovičić. Ovo bi mu, kada bi bio izabran, bio drugi mandat. Prvi put je biran 2001. godine. Znate, svaki put kada vidim u predlogu da je neko u to vreme, dakle u toku 2001. godine, u vreme apsolutističke vlasti Vladana Batića u sudovima, izabran, onda svaki put malo pročačkam i pokušam da vidim zašto baš taj i zašto baš tada.
U vreme kada je taj gospodin Ivan Jovičić 2001. godine izabran za predsednika suda, u Guči je bio predsednik suda sudija Žarko Gavrilović, na koga niko nikada nije imao primedbe, ali je primedbe imala Milka Marinković, član Odbora za pravosuđe. Tada je bila narodni poslanik. Bila je predsednik Opštine Požega. Oni koji su bili u ovom parlamentu sećaju se verovatno Milke Marinković kao maskote koja je služila za uveseljavanje narodnih poslanika.
Ovde imamo jedno pismo. Inače, mi u Srpskoj radikalnoj stranci, a i ja kao član Odbora za pravosuđe, dobijamo veliki broj pisama koja se odnose na rad ili na probleme rada u pojedinim sudovima. Naravno, ne mislimo da svaki papir koji dobijemo treba apriori da se prihvati, jer, kao što kolega Vučić reče, svaki put kada se dve stranke nađu na sudu, svaki put polovina je nezadovoljnih, jer da su mogle da se dogovore ne bi došlo do suda.
Kada dobijemo sve te materijale pokušavamo da saznamo šta je od toga tačno, a šta nije. Mislim da bi na taj način trebalo da radi i Visoki savet pravosuđa, jer uglavnom kada dobijemo neko pismo, stoji da je to kopija pisma koja je upućena Visokom savetu pravosuđa, Ministarstvu pravde, Odboru za pravosuđe i upravu, predsedniku Skupštine, predsednicima poslaničkih grupa itd, dakle, ljudi pišu na sve adrese.
U ovom pismu stoji da je gospodin Jovičić bio kandidat za predsednika suda 2001. godine. Tada je bio kandidat i gospodin Gavrilović. Kažu, tadašnji poslanik DS-a, prvi komšija sudije Gavrilovića, iz lične mržnje je protiv njega, koga je podržavala Milka Marinković, član Odbora za pravosuđe ispred DS-a. Izabrali su Ivana Jovičića, koji je tada imao nepune tri godine sudijskog staža, a vidim da je to tačno, jer to stoji u ovom materijalu.
Dalje se kaže da je taj Jovičić od ovog gospodina Gavrilovića, recimo, preuzeo 530 izvršnih predmeta a danas ih ima 1200. Dakle, nije nijedan uradio, nego ih je tri puta više dobio. Nije uradio nijednu krivičnu presudu. Sada je uzeo oko 10 predmeta, ali nijedan još nije presudio. U sudu je zaposlio sedam lica, svih sedam su članovi DS-a, a dva su u Opštinskom odboru. Sud je pretvorio u partijski sud.
Dakle, to što je on zaposlio neke ljude i što su oni članovi Demokratske stranke, ni po jada, jer mi inače ne mislimo da je baviti se politikom i biti član bilo koje stranke išta ružno i kužno i uvek se zalažemo da ta tzv. nezavisnost, bilo koji organ da je u pitanju, ne može da se meri time da li je neko član stranke ili nije, jer je potpuno normalno da svako svesno biće u višepartijskom sistemu ima i nekakvo stranačko opredeljenje, da li zvanično ili kao simpatizer, ali očigledno je da ovaj predlog nije dobar, da je postojao kandidat koji je bolji od ovog kandidata, sa više radnog iskustva, za koga se ne vezuju ovi atributi koji se vezuju za ovog i to je razlog zašto smo mi ovog Jovičića u Guči osporili.
Imamo ovu odluku 2098 od 13. septembra. Mislim da tu imamo dva osporavanja. Za Okružni sud u Vranju predložen je Dragan Stefanović. Za Dragana Stefanovića ovde se kaže: "Visoki savet pravosuđa je većinom glasova, sedam za i tri uzdržana", dakle nije bilo neko opšte raspoloženje za njega, a kažete da uživa ugled i poštovanje u sredini u kojoj živi i radi.
Suprotno od toga, građani jedne cele mesne zajednice sa nekim prikupljenim potpisima obraćaju se predsedniku Vrhovnog suda, Narodnoj skupštini, Odboru za pravosuđe i traže da pokušamo da sprečimo, kako to oni kažu, izbor za predsednika Okružnog suda Dragana Stefanovića. Između ostalog, zbog toga što taj Dragan Stefanović, kažu, lepo čuva razne bivše direktore koji imaju krivične prijave zbog malverzacija, zbog velikih para koje su, osnovano se sumnja, proneverene, ukradene itd. I kažu građani da on čuva te predmete, da stoje kod njega u fioci, da je u pitanju veliki broj predmeta. Navode primer da je neko pregazio čoveka pre dve godine, sada je već treća godina kažu, a taj je jedan od bivših direktora neke firme, neki Radovan Stamenković, pa kažu da on još nije pokrenuo nikakav postupak, pa da ima krivični predmet protiv načelnika SUP-a Vranje Dejana Ilića itd. Dakle, to bi bili konkretni razlozi zbog čega ne treba glasati za ovog kandidata.
U ovoj istoj odluci - područje Okružnog suda u Novom Pazaru, predlažete za predsednika Opštinskog suda u Tutinu Šemsa Hadžića, sudiju Opštinskog suda u Tutinu. Ovo smo takođe osporili.
Pozivam narodne poslanike da ne glasaju za ovaj predlog, a reći ću vam i zbog čega. Kažete ovde u obrazloženju: "Visoki savet pravosuđa je jednoglasno između prijavljenih kandidata za predsednika Opštinskog suda u Tutinu predložio Šemsa Hadžića, sudiju Opštinskog suda u Tutinu. Svoj radni vek proveo je u Opštinskom sudu u Tutinu, prvo kao sudijski pripravnik", a znate, to je bilo ono vreme kada je išao po doručak sudiji, "zatim kao sudijski pomoćnik, a 2003. godine je izabran za sudiju".
Dakle, Šemso Hadžić je u vreme kada se ovde pojavio kao kandidat imao 2,5 godina sudijskog staža. Neverovatno.
Opštinski sud u Tutinu jeste mali sud, ali tamo ima sudija sa mnogo više sudijskog staža i radnog iskustva. Nema nijednog opravdanog ni logičnog razloga zašto je Visoki savet pravosuđa predložio ovaj predlog, osim da poverujemo u ono što se priča u Tutinu – da je predsednik Opštinskog odbora DSS, neki dr Dejan Daladžić, ali nisam sigurna da sam zapamtila prezime, napravio neki dil da ovaj Šemso Hadžić bude predsednik suda, a on je u stvari produžena ruka ovog trenutno v.d. predsednika, mislim da je njemu Šemsović prezime. On je prošli put bio kandidat, ali nije prošao zato što smo ga mi osporavali.
Kada smo osporavali v.d. predsednika naš stav je bio, a i sada je, ponoviću, s obzirom na nacionalni sastav u Tutinu, da bi bilo dobro da bar neka od javnih državnih funkcija bude poverena čoveku srpske nacionalnosti. S obzirom da to nije bilo ni u MUP-u, ni u Opštini, mislili smo da bi bilo dobro da predsednik suda bude Srbin. Dvoje kandidata Srba su se kandidovali i prošli put i sada.
Ali, ako čak Visoki savet i skupštinska većina ne misli da je to bitno, postoji kandidat koji je u svakom pogledu bolji od ovog kandidata i sa više iskustva i više ugleda i nije vezan ni za jednu stranku, a ovaj jeste za SDA Sulejmana Ugljanina. Takođe postoje priče da je ovaj predlog u vezi sa ovim skorim transferima Džudževića i Omeragića. Dakle, vrlo sumnjivo. Imali ste kandidate za predsednika, sudiju Vinu Veljović, sudiju Ramu Softić. Bilo ko od njih bio bi bolje rešenje nego ovo i zato pozivamo poslanike da ne glasaju za ovaj predlog Visokog saveta pravosuđa. Vuksan Joksimović je treći kandidat, to sam zaboravila, ali sam se setila.
U odluci 1901 od 17. avgusta 2005. godine imamo dosta osporavanja, ali ja ću da ilustrujem samo neke, najdrastičnije. Imamo Opštinski sud u Knjaževcu; predlog je da se za predsednika bira Dragiša Cvejić. Odbor za pravosuđe je dobio pisma koja imamo od nekih sudija suda u Knjaževcu, koji osporavaju dostojnost ovog kandidata. Kažu, kada je u pitanju dostojnost, da je to posebna priča, kažu da je nesporno da imenovani Dragiša Cvejić pije od ranih jutarnjih sati, da je većim delom radnog vremena odsutan iz suda, da se zna u kojoj kafani građani mogu da ga nađu, da se u pripitom stanju vraća iz kafane i da bukvalno služi za smišljanje i prepričavanje viceva u njegovom Knjaževcu.
Takođe, za njega imamo još jedno pismo. Kaže: "Dragiša Cvejić je predložen na osnovu postignutog dogovora i njegovog obećanja da će pustiti iz zatvora pre izdržane kazne na uslovni otpust Zorana Stefanovića iz Knjaževca koji izdržava kaznu zatvora od tri i po godine u zatvoru u Zaječaru zbog ubistva mladića od 20 godina na otvorenom putu svojim automobilom i u odsustvu bilo kog učesnika i bez ikakvog razloga", itd.
Dakle, ovo su veoma teške optužbe. Ako je ovo ovako, onda bi bilo sasvim normalno da se za ovaj predlog ne glasa. Ako slučajno nije ovako, očekujemo od predstavnika Visokog saveta da ovo demantuje.
Dalje, za predsednika Opštinskog suda u Varvarinu predlaže nam se Jugoslav Marković. Imamo pismo Ministarstvu pravde i Visokom savetu pravosuđa nekada dostavljeno, a i Odboru za pravosuđe i upravu Skupštine Srbije, gde imamo ime i prezime čoveka koji kaže da se obratio sudijama Opštinskog suda u Varvarinu, jer je svojevremeno predsedniku ovog suda Jugoslavu Markoviću dao 2.000 maraka za oslobađajuću presudu, broj presude K-306/92.
Dakle, nema laži, nema prevare, čovek konkretno napisao i ima sve detalje - u kojoj kafani, u čijem prisustvu, ali da ne zamaram. To je razlog zbog čega osporavamo predlog za Jugoslava Markovića.
Imamo predlog, koji osporavamo, za područje Okružnog suda u Požarevcu, odnosno za predsednika Opštinskog suda u Požarevcu - Milicu Perić. Ne znam koliko će kolega Jojić od dokumentacije koju ima ovde da prezentuje.
Samo ću iz jednog od više pisama koje smo dobili protiv ovog predloga da kažem da je nesporna okolnost, tako stoji u ovom pismu, a ne bi nam palo na pamet da anonimna pisma čitamo, da u izvršnom odeljenju tog suda u Požarevcu, u kome je izvršni sudija Perić Milica, ima 4.250 nezavršenih predmeta, a ista sprovodi izvršenja u kojima se kao izvršni poverioci pojavljuju požarevački tajkuni kriminalne prošlosti, koji preko Miličinog supruga, poznatog kriminogenog tipa, zvanog Miša Struja, uz limitiranu tarifu, u zavisnosti od visine novčanih potraživanja, ostvaruju svoje poslove itd.
Gospodine ministre, jeste smešno, Miša Struja, ali čim mu je takav nadimak, zamislite kako radi. Ovde imamo čak 798 za početak prikupljenih potpisa protiv ovog kandidata.
Dakle, ovo je samo deo konkretizacije onoga što smo izneli, što je Zoran Krasić, u ime poslaničke grupe, ovde rekao da ćemo da osporavamo. Posle ovakvih konkretnih primera ne bi se smelo desiti da se ponovo oglasi, recimo, Visoki savet pravosuđa sa nekim novim saopštenjem, ako bog da da ovi kandidati ne prođu, i da kaže da smo mi narodni poslanici nešto zloupotrebili. Nismo. Mi smo narodni poslanici, mi smo u kontaktu sa narodom, od naroda dobijamo informacije.
Verujte, nama iz Srpske radikalne stranke, to znate pretpostavljam i odranije, nikada na pamet ne bi palo da izađemo i da za nekoga kažemo nešto za šta nemamo dokaze, što nije potvrđeno i provereno. Zato pozivam kolege poslanike da za ono što smo rekli da mi iz Srpske radikalne stranke nećemo glasati ne glasate ni vi, za dobrobit pravosuđa Srbije. Hvala lepo.
Dame i gospodo narodni poslanici, sada ćete zaista na delu da vidite kako funkcioniše Vlada Republike Srbije kada su u pitanju amandmani poslanika Srpske radikalne stranke.
Kada mi u raspravama kažemo kako Vlada, odnosno predstavnik Vlade - resorni ministar ne prihvata naše amandmane, onda se uvek neko nađe ko dobaci da to nije tačno, pa se neki ministar pohvali, eto, kako je neki amandman usvojen. Mogu ja to da shvatim da, znate, Vlada ima prilaz, koncept nekom problemu potpuno suprotan od onoga što je koncept Srpske radikalne stranke i onda nije ni logično da prihvati amandman koji potpuno menja koncept tog vladinog predloga. Šta ovde imamo?
Član 35. Predloga zakona kaže: "Zaposleni je dužan da primenjuje propisane mere za bezbedan i zdrav rad, da namenski koristi sredstva za rad i opasne materije, da koristi propisana sredstva i opremu za ličnu zaštitu na radu i da sa njima pažljivo rukuje, da ne bi ugrozio svoju bezbednost i zdravlje, kao i bezbednost i zdravlje drugih lica."
Očigledno je da je ovo nepotpuno, neprecizno i da je bilo neophodno da se amandmanski utiče na ovaj član zakona.
Dakle, ne dira se koncepcijski u vladinu ideju, nego jednostavno da ima smisla ova norma člana 35.
Zato sam u ime poslaničke grupe SRS predložila amandman da se posle stava 1. dodaju stavovi 2. i 3. na ovaj član 35.
Stav 2. bi glasio, ja bih vas molila da ovo pratite, jer ću sada da uporedim sa ovim što je Vlada prihvatila: "Zaposleni je dužan da pre početka rada pregleda svoje radno mesto, uključujući i sredstva rada kojima se koristi, kao i sredstva i opremu za ličnu zaštitu i da u slučaju uočenih nedostataka izvesti poslodavca ili drugo ovlašćeno lice."
Stav 3: "Pre napuštanja radnog mesta zaposleni je dužan da radno mesto i sredstva rada ostavi u stanju da ne ugrožavaju druge zaposlene."
Dakle, dopunom člana 35. zaista se preciznije definišu obaveze zaposlenih, afirmiše se disciplina na radnom mestu, razvija se duh kolektivne odgovornosti. Sprovođenjem predloženih mera se u značajnoj meri mogu smanjiti ili eliminisati mnogi rizični događaji koji dovode do povređivanja ili oboljenja zaposlenih.
Dakle, ništa što bi bilo ko od predstavnika Vlade ili članova resornog skupštinskog odbora mogao da stavi kao primedbu na ovaj amandman.
Ovaj amandman je podnet 17. oktobra u 17,00 časova, a 20. oktobra smo dobili mišljenje Vlade, upućeno Narodnoj skupštini Republike Srbije, o amandmanima na Predlog zakona o bezbednosti i zdravlju na radu.
U njemu se kaže da Vlada predlaže Narodnoj skupštini da, iz razloga navedenih u obrazloženju amandmana, prihvati amandman narodnog poslanika Vjerice Radeta na član 35. Predloga zakona, koji glasi, i onda lepo stoji prepisan amandman onako kako sam ga ja i podnela.
Posle toga koleginica koja je predsednik ovog resornog odbora pitala je da li sam spremna da svoj amandman prilagodim vladinom konceptu Predloga zakona.
Naravno da nisam bila spremna, jer sam potpuno uverena da je amandman koji sam podnela zaista takav da bez njega zakon ne bi imao smisla., ne samo član 35. nego ceo zakon. Takođe je to bio nepodeljen stav i nepodeljeno mišljenje kolega na Odboru i predstavnika Ministarstva.
Dakle, nisam se inatila, nego jednostavno to je bio amandman koji sam podnela u takvom tekstu. Nisam želela da menjam amandman zato što je to princip rada naše poslaničke grupe i ne možemo da prihvatimo zato što nam neko iz Vlade kaže – ne sviđa mi se ovaj izraz, nego onaj.
Ako Vlada neće da prihvati naš amandman, zašto bismo mi menjali sopstvene amandmane.
Dakle, to je bio 20. oktobar, a 26. oktobra, na osnovu člana 140. Poslovnika, Odbor za rad, boračka i socijalna pitanja podnosi na Predlog zakona o bezbednosti i zdravlju na radu sledeći amandman na član 35 – posle stava 1. dodaju se novi stavovi 2. i 3. koji glase: "Zaposleni je dužan da pre početka rada pregleda svoje radno mesto, uključujući i sredstva za rad koje koristi", to su bile reči iz amandmana, a oni kažu: "za svoje radno mesto, uključujući i sredstva rada kojima se koristi".
Gde se ovde dirnulo u bilo kakvu vladinu ideju, u vladin koncept? Jednostavno, niko više ne može da nas ubedi da se ne radi o tome da Vlada neće da prihvati amandmane Srpske radikalne stranke, pogotovo ne kada je u pitanju amandman poput ovog na član 35, za koji je očigledno i Vlada shvatila da bez tog amandmana zakon nema nikakvog smisla i da neće biti primenjiv.
Dakle, i u takvoj situaciji Vlada neće da prihvati činjenicu da mi u poslaničkoj grupi SRS ovaj posao radimo ozbiljno. Kada intervenišemo amandmanski ne radimo to, kako neke kolege negde u javnosti vole da kažu, da opstruišemo rad parlamenta. Naprotiv, to radimo zato što znamo da ćete ovaj zakon, koliko god bio loš, usvojiti i koliko god bio loš da će taj zakon da se primenjuje. Bez ovih nekih naših izmena i amandmanskih intervencija na zakonu, slobodno možemo da kažemo da ovo što vi nazivate zakonom uopšte nemamo, nemamo nikakvu zaštitu na radu, niti nam iko garantuje ikakvu bezbednost za zdravlje na radu itd.
Dakle, čuli ste od kolege Poskurice uglavnom, po više amandmana, zaista jedan kvalifikovan stav i mišljenje o ovom zakonu i o svakom amandmanu pojedinačno.
Želela sam da vas kolege poslanike i javnost Srbije upoznam i upozorim na jedan zaista nekorektan odnos Vlade prema poslanicima Srpske radikalne stranke, prema našem angažovanju i radu. Da je ministar ovde, insistirala bih da mi kaže koja je razlika između toga da je zaposleni dužan da pre početka rada pregleda svoje radno mesto, uključujući i sredstva za rad koja koristi i toga da je zaposleni dužan da pre početka rada pregleda svoje radno mesto, uključujući i sredstva rada kojima se koristi?
Dakle, da tražim da se prihvati ovaj moj amandman, imali bismo isti tekst sa jednom jedinom rečju razlike, isti tekst kakav je već postao sastavni deo amandmana. Znam da je to besmisleno i nemoguće, ali vas molim da ubuduće vodite računa, i vi kolege članovi Odbora i predstavnici Vlade, da ozbiljno razmatrate amandmane koje dobijete, da ne gledate ko je potpisao amandman, nego kakva je sadržina amandmana i da ne tražite posle "dlaku u jajetu", da bi ministar Lalović bio pametniji nego što je Vjerica Radeta. Bogami nije.
Nije, jer se on nije setio da doda ova dva amandmana na član 35, nego sam se setila ja i poslanička grupa SRS i njemu smo otvorili oči jer smo podneli amandman bez kojeg mu zakon ne bi vredeo ništa, a to je i sam priznao, ali da prihvati amandman, to ne bi mogao da podnese. Hvala.
Taman sam mislila da pitam da li mi imamo uopšte mišljenje Vlade o ovim amandmanima i nisam očekivala da Vlada neće prihvatiti amandman koji sam podnela na član 5. Predloga zakona o obeležavanju dana žalosti.
Sećate se, kada smo u načelnoj raspravi govorili o ovom zakonu, da je samo šef naše poslaničke grupe govorio; mislili smo da nema potrebe da koristimo vreme da govorimo o ovom zakonu, zato što zaista ovaj zakon treba da se donese, ne daj bože da se primenjuje, odnosno što manje da se primenjuje.
I tada smo rekli, i sada, da nije bilo baš nešto o glavu da se toliko žuri sa ovim zakonom, ima mnogo prečih stvari. Čuli ste danas, dva puta je gospodin Vučić pozivao predsednika Skupštine da se pod hitno sazove sednica na kojoj bi se raspravljalo o Kosovu i Metohiji, o problemima koji se tamo dešavaju, njihovom nelegalnom parlamentu koji danas zaseda.
Zamislite da je čak i grčki parlament imao vanrednu sednicu povodom stanja na Kosovu i Metohiji. To jedino, izgleda, ne interesuje državne organe u Republici Srbiji. Ali, dobro, ovo je na dnevnom redu i mi danas o tome govorimo i govorimo o amandmanu na član 5.
Član 5. govori o odavanju pošte minutom ćutanja i kaže: "Svaki poslodavac dužan je da na dan žalosti omogući zaposlenima da u isto vreme, minutom ćutanja, odaju poštu nastradalim ljudima u nesreći zbog koje je dan žalosti proglašen."
Kad se pročita ovaj član reklo bi se da nema ničega što bi eventualno trebalo tu da se menja, ali ovo je jedan čisto pravnički amandman. Kada pravnik pročita ceo ovaj zakon, kao što sam ga ja čitala, onda mora da se uoči da postoji kolizija između člana 2. i člana 5. ovog zakona.
Naime, u članu 2. govori se o proglašenju dana žalosti i kaže se: "Dan žalosti proglašava se posle naročito teške nesreće koja prouzrokuje smrt ljudi, ranjavanje, teško oštećenje zdravlja ljudi, ili u slučaju smrti visokih državnih funkcionera. Dan žalosti može se proglasiti u slučaju smrti ličnosti koja je imala visoke zasluge za zemlju, kao i povodom nekog tragičnog događaja, kada Vlada tako proceni. Odluku o proglašenju i trajanju dana žalosti donosi Vlada" itd.
Zašto sam čitala ova prva dva stava člana 2. Predloga zakona? Zato što se u ovim stavovima govori o tome kada se proglašava dan žalosti. Onda je potpuno logično i normalno da se odavanje pošte minutom ćutanja čini svima onima koji su obuhvaćeni članom 2. stavovima 1. i 2. Predloga zakona. Zato sam i predložila da se u ovom članu 5, gde stoji da se pošta odaje nastradalim ljudima u nesreći zbog koje je dan žalosti proglašen, to zameni rečima "ličnosti ili licima". Dakle – ličnosti ili licima koja mogu da nastradaju u nesreći zbog koje se proglašava dan žalosti, to su termini koji se koriste u članu 2.
Malopre, kada smo govorili o ovom prethodnom zakonu, imali smo ovde neka terminološka objašnjenja i zaista mi sada nije jasno koji je motiv bio da se ovaj amandman ne prihvati. Verujte, ne daj bože da dođe do primene ovog člana 5, videli biste da u nekim slučajevima član 5. ne bi mogao da se primeni, da ne bi mogla da se oda pošta nekome za koga Vlada utvrdi da treba da se proglasi dan žalosti zbog neke tragedije.
Dakle, mislim da je u pitanju neozbiljnost predstavnika Vlade, ali kakav ministar takva i Vlada, kakva Vlada takvi predlozi zakona, takva briga o državi, takav redosled prioriteta. Dakle, predstavnici vladajuće koalicije koji prisustvujete današnjem radu, ako ima pravnika, i oni koji to nisu, mislim da sam dovoljno objasnila, prihvatite ovaj amandman da bi zaista zakon i član 5. mogli da se primenjuju.
Isto je obrazloženje za amandman na član 13. koji je podneo Zoran Krasić i na član 14. koji je podneo Nemanja Šarović.
Javila sam se da vrlo kratko obrazložim i jedan i drugi amandman, jednostavno iz razloga da bi bilo jasno kolegama koji nisu gledali ove amandmane, a i radi javnosti, da ne bude da pišemo amandmane radi pisanja nego da objasnim šta je suština.
Oba amandmana, i na član 13. i na član 14, odnose se na kaznene odredbe.
U članu 13. predviđen je prekršaj zbog nepoštovanja primene ovog zakona i rečeno je da se novčanom kaznom od 50 do 200 hiljada dinara kažnjavaju za prekršaj, pa onda je nabrojano: pravno lice koje ne omogući minut ćutanja, novinsko-izdavačka organizacija ako se ne pridržava odredaba člana 6. zakona, ustanove u oblasti kulture ako ne prilagode svoj program danu žalosti itd.
U članu 14: "Novčanom kaznom od 2.000 do 10.000 dinara kazniće se za prekršaj fizičko lice koje na javnom mestu namerno povredi obavezu obeležavanja dana žalosti."
Naravno da mislimo da treba da se utvrde prekršaji, naravno da mislimo da treba da se kažnjava za sve ovo što je navedeno u Predlogu zakona, ali postoji nešto što nam nije bilo jasno, odnosno nama je neprihvatljivo zašto bi se novčanom kaznom od 50 do 200 hiljada dinara kaznilo za prekršaj pravno lice koje ne omogući zaposlenima da minutom ćutanja odaju poštu nastradalima ili zašto bi se novčanom kaznom od dve do 10 hiljada dinara kaznilo lice koje na javnom mestu povredi obavezu obeležavanja dana žalosti.
Zašto u ovakvim slučajevima, gde ne treba da bude dileme, ostavljamo mogućnost i ko će da kaže koliko je neko povredio dan žalosti, pa da li da ga kaznimo sa dve ili sa 10 hiljada ili ovo od 50 do 200 hiljada.
Dakle, ne sporimo da treba da se kazni, nismo ulazili u visinu kazne, ali vas zaista molim, kada se bude glasalo o ovim amandmanima, ako predstavnik Vlade nije prihvatio, prihvatite vi. Nemojte da se dolazi u situaciju...
Nažalost, nekada će se primenjivati i ovaj zakon i ovi članovi i onda treba neko da se iživljava, da procenjuje da li je neko prekršio obavezu, namerno povredio obavezu obeležavanja dana žalosti na ovaj ili onaj način i da li će da ga kazni sa dve hiljade ili 10 hiljada, da li mu se nekada prethodno zamerio itd. To važi i za ove prekršaje.
Ovo je opet naš principijelni stav, o kojem govorimo svaki put kada je u pitanju izricanje kazni. Uvek smo insistirali da bude što manji raspon, jer to znači sužavanje mogućnosti zloupotrebe kod primene zakona.
U ovom slučaju insistiramo ne na bilo kakvom rasponu, nego apsolutno ista kazna za svakog prekršioca zato što mislimo da je obeležavanje dana žalosti obaveza svih, jednaka za svakog i da svako mora da odgovara, odnosno da plati kaznu ako se ogreši o ovaj zakon o obeležavanju dana žalosti.
Hvala. Gospodine Štimac, vidim da ste dobro i drago mi je zbog toga, samo ne znam da li to znači da je pritisak gospodina Labusa na vaš rad malo smanjen ili ste se prilagodili njegovom načinu funkcionisanja, ali važno je da ste vi dobro.
Ovde imamo Izveštaj o radu Komisije za hartije od vrednosti, sa godišnjim računom za 2004. godinu i izveštaj ovlašćenog revizora. Ovaj materijal dobili smo 4. maja 2005. godine.
Verujte, jedva sam uspela da se snađem šta je to o čemu danas treba da raspravljamo, zato što smo od Komisije za hartije od vrednosti imali izveštaj za 2003. godinu, neki plan, uglavnom četiri-pet materijala još od 2003. godine do maja ove godine je stizalo u poslaničke klubove i narodnim poslanicima.
Naravno, logično pitanje koje se postavlja jeste zašto je trebalo toliko vremena da ovaj materijal dođe na dnevni red i da mi krajem 2005. godine raspravljamo o Izveštaju Komisije za hartije od vrednosti za 2004. godinu.
Najverovatnije, a to je jedini logičan zaključak, to je namerno i svesno ostavljano po strani da bi narodni poslanici, da bi javnost Srbije zaboravila neke afere u kojima je Komisija za hartije od vrednosti, čak mimo svoje volje, bila umešana.
Samo ću da podsetim javnost Srbije, pogotovo što često u medijima predstavnici jedne od stranaka iz vladajuće koalicije vole da kažu kako je Anketni odbor, koji je raspravljao aferu "Knjaz Miloš", a bila sam član tog odbora, zaključio da nije bilo nikakvih nezakonitosti u radu Komisije za hartije od vrednosti, kako nije bilo nikakvih nezakonitosti u postupanju državnih organa, pre svega potpredsednika Vlade, kako nije bilo nikakvih problema u radu, odnosno u preuzimanju akcija "Knjaz Miloš".
Naravno, ništa od toga nije istina. Istina je da je anketni odbor taj posao radio, da su saslušani, odnosno uzete izjave od određenih ljudi.
Bilo je čak više predloga koga sve treba saslušati u okviru ovog posla, međutim, preovladalo je neko većinsko mišljenje i sva lica koja su, na neki način prema stavu većine iz tog anketnog odbora, imala bilo kakve veze sa "Knjaz Milošem" i preuzimanjem akcija, saslušani pred anketnim odborom.
Kolege poslanici, dobro znate da nikada niste dobili izveštaj tog anketnog odbora. Naravno, to znači da se anketni odbor nije saglasio oko zaključaka.
Bio je jedan predlog, sa nekim zaključcima pripremljenim za anketni odbor, gde jeste stajalo otprilike ovo što pokušava javnosti da se nametne, a to je da nije bilo uticaja i nezakonitih radnji predstavnika visokih funkcionera Vlade Srbije i predstavnika vlasti i da je, ispostavilo se, osnovni problem, ako je eventualno nekih problema bilo, u tome što nisu bili dobri zakoni i što zakonski nije bila na pravi način pokrivena ova oblast.
Takav izveštaj anketni odbor nikada nije usvojio. Dala sam značajne primedbe na taj izveštaj. Dao ih je i kolega Milan Marković iz DS, trebalo je da se sa tim našim primedbama, ili kao izdvojeno mišljenje, dostavi taj izveštaj.
Dakle, nikada taj izveštaj nije usvojen.
Dok taj izveštaj na Anketnom odboru ne bude usvojen i ne bude ovde raspravljan u ovom parlamentu i ne bude, posle toga, usvojen u kakvom god obliku, niko nema prava da kaže i tvrdi da predstavnici vlasti nisu pokušali da nezakonitim radnjama utiču na ovaj posao u "Knjaz Milošu".
Šta se u stvari dešavalo? Šta je Anketni odbor utvrdio, kakva je uloga Komisije za hartije od vrednosti bila u tom poslu, kako se ta komisija, rekla bih, izvukla iz tog posla bez posledica?
Istina je i činjenica da je potpredsednik Vlade, Miroljub Labus, imao ozbiljne namere sa predstavnicima "Danonea".
Sećate se, da podsetim javnost Srbije, to je bilo ono vreme kada je predstavnik "Danonea" dolazio u kuću na službeni razgovor kod potpredsednika Vlade Miroljuba Labusa i onda se, od strane njegovih istomišljenika, udaralo drvljem i kamenjem na SRS, sa komentarima kako to mi iz SRS znamo, da Labus nije bio u Vladi, već da je bio u svojoj kući, pa je bilo bezobraznih komentara da li se to mi radikali penjemo po drveću i gledamo ko kod koga u kuću dolazi.
Naravno, nebitno je na koji način smo došli do toga i nebitno je da li se mi čak penjemo i po drveću pa da to vidimo, bitno je da je nesporno i da je Miroljub Labus priznao da jeste u svojoj kući razgovarao sa predstavnicima, sa potpredsednikom "Danona", sa očiglednom namerom da "Danon" bude taj koji će preuzeti većinske akcije "Knjaz Miloša".
Interesantno je da se to dešavalo čini mi se 7. oktobra, a da je Labus 5, 6. i 8. oktobra bio u Vladi, samo ga je 7. oktobra nešto bolela noga. Kada je "Danon" sa svojom ponudom, onakvom kakva je bila, izašao, kada se tu mešao Vlade Divac, onog dana i onog vikenda kada su akcije trebalo da budu preuzete, sećate se onda aktivnosti Predraga Danilovića, njegove ponude malim akcionarima, onako iz malog džepa da vadi neke milione, da daje ljudima, sa obrazloženjem da mu je više dosadila priča oko preuzimanja akcija "Knjaz Miloša", pa eto da on prekrati muke, valjda i Vladi Srbije, i Komisiji za hartije od vrednosti, i malim akcionarima, naravno ne nego Vlade Divcu, koji je imao nameru da sa "Danonom" i Labusom "ispod žita" dođe do tog većinskog paketa.
Komisija za hartije od vrednosti donese jednu odluku, pa kako reče gospodin Štimac, kada je razgovarao sa anketnim odborom - čuo se sa gospodinom Labusom, pa kada sam insistirala da kaže kakav je to bio razgovor, da li je Miroljub Labus sa gospodinom Štimcem razgovarao kao šef njegove stranke ili je razgovarao kao potpredsednik Vlade sa predsednikom nezavisnog tela - gospodin Štimac je pokušavao to da objasni i na kraju, čovek očigledno nije želeo da laže, pa je rekao - znate, to uopšte nije bio razgovor, to je bilo vikanje i psovanje od strane Labusa.
To je ostalo zapisano u stenogramu, za slučaj da neko pokuša da demantuje ovo što sam sada rekla. Sa radošću sam konstatovala da je gospodin Štimac, ali najiskrenije, zdrav zato što je posle toga čovek završio u bolnici, jer naravno nije mogao verovatno, kao čovek i kao neko ko želi da radi po zakonu, da udovolji svom partijskom šefu, a sa druge strane kao čovek osećao se nelagodno što mora da otkaže partijsku poslušnost, i čovek je ni kriv ni dužan završio u bolnici, u predinfarktnom stanju.
Tema je Miroljub Labus, za vašu informaciju, kolega. Ako ne možete da slušate žao mi je, ali građani Srbije imaju šta da čuju.
Ne znam da li se ta zvonjava, gospodine predsedniče, odnosi na mene, a mogli ste pre toga da zvonite i kolegi koji me ometa.
To mora posebno da se radi, odvojeno, ne možete na isti način da opominjete kolegu i mene.
Dakle, u radu Komisije za hartije od vrednosti, vezano za ovu aferu, koja se kao i sve afere iz vladajuće koalicije nekako baca "pod tepih", pored ove Komisije, pored Miroljuba Labusa, učestvovala je i Agencija za privatizaciju, učestvovala je cela Vlada. Vlada Republike Srbije je uradila nešto što je nezapamćeno i nezapisano u istoriji bilo koje vlade u savremenim demokratijama.
Vlada je organizovala jednu noćnu fantomsku sednicu i, zamislite, promenila odluku nezavisne Komisije za hartije od vrednosti. Znate li kako je to Vlada uradila?
Vlada je pozvala državnog tužioca na sednicu Vlade da bi onako, kada su se u jedan sat noću pojavili na televiziji, svima pokazali - no, no, ne protiv odluke Vlade, ovde sedi državni tužilac, tada u v.d. stanju, verovatno sa čvrstim obećanjem, ako taj posao uradi kako se od njega traži, da više neće biti u v.d. stanju, a danas i nije.
Dakle, svi ti visoki državni funkcioneri su pokušali, ali nadam se da će jedna sednica biti posvećena tom izveštaju i da ćemo sa još više detalja govoriti i da ćemo vas upoznati, vas i javnost Srbije sa izjavama pojedinih članova Vlade i Komisije za hartije od vrednosti, da će građani Srbije detaljno da se upoznaju sa svim što se dešavalo, odnosno što je pokušalo da se uradi pri preuzimanju akcija "Knjaz Miloša".
Mi iz SRS imamo razloga da zaista budemo ponosni na taj deo posla, zato što smo pre na Odboru za privredu i privatizaciju digli veliku "prašinu" oko toga i obavestili javnost o svim ovim detaljima i, naravno, zaustavili smo da se taj posao završi protivzakonito i da bude na štetu države i na štetu malih akcionara.
Čuje se u javnosti povremeno da ta afera zaista nije dobila svoj epilog i to jeste tačno. Čuje se da je država oštećena za neke silne milijarde u ovom preuzimanju akcija. Moram da kažem da je informacija koju smo dobili od predsednika Komisije za hartije od vrednosti, a verujem da će to i danas, ako bude potrebe, da kaže, čak i od potpredsednika Labusa i od direktora Agencije za privatizaciju, svi su tvrdili i matematički dokazali, da država nije pretrpela nikakvu štetu u ovom poslu i da mali akcionari nisu pretrpeli neku štetu.
Ovo govorim zbog toga što sam bila iznenađena u nekoliko navrata, neke kolege su u javnim nastupima govorile suprotno od ovoga.
Što se tiče konkretnog izveštaja, koji imamo ispred sebe, to je poobiman materijal i trebalo bi dosta vremena da se govori o njemu. Ima tu i konkretnih cifara i konkretnih troškova, sticanja sredstava itd. To ću prepustiti mojim kolegama koji su to malo detaljnije od mene gledali. Moja nemera je bila samo da građane Srbije upoznam sa načinom rada ovog parlamenta, sa tim da ovo nije jedini izveštaj anketnog odbora.
Sećate se i onog pomalo zaboravljenog anketnog odbora koji je vodio Aleksandar Vučić. Dakle, mi u Narodnoj skupštini procenimo kada je neka tema došla dotle da treba da se na anketnom odboru raspravi, da bi se anketni odbor sa izvesnim zaključcima pojavio pred Narodnom skupštinom, da Narodna skupština raspravlja o takvim temama.
Ali, nažalost, rad anketnih odbora se obesmislio u potpunosti, zato što predsednik parlamenta i skupštinska većina ne završavaju onaj deo posla koji se sastoji u tome da se izveštaj anketnog odbora – ovog ili bilo kojeg, jer evo koliko je anketnih odbora radilo, bila sam u dva anketna odbora, a mislim da su u poslednjih godinu dana radila bar četiri anketna odbora, jedan još uvek radi, ali ljudi još nisu završili – dovede do finala.
Dakle, sve se to uradi, završi, dođe se do određenih podataka, do određenih zaključaka. Naravno, problem je i na samom anketnom odboru, da se sa zajedničkim zaključcima izađe pred parlament, zato što jednostavno nije moguće da se nađe zajednički jezik, jer su za teme koje se obrađuju na anketnom odboru uglavnom vezani predstavnici vlasti i otud predstavnici vlasti i poslanici koji rade u anketnim odborima ne prihvataju stvarno činjenično stanje do kojeg anketni odbor dođe.
Ali, i za to postoji lek. Kaže se lepo: Anketni odbor je većinom prihvatio to i to kao zaključak, mišljenje su izdvojili narodni poslanici taj i taj. Onda svi ovde kažemo i kolegama poslanicima i javnosti Srbije, i onda se nekakav konačan zaključak usvaja u ovom parlamentu. To je samo Poslovnikom predviđeno, ali to još nije videlo svetlo dana u ovom parlamentu.