Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Riza Halimi

Govori

Mislikm da navodi koji su maločas korišćeni i ideja i koncept nisu održivi, jer mi znamo da ne uporedimo, daleko, daleko više sredstava se usmerava prema opštinama u kojima žive Srbi. Neki podaci pokazuju da su u pitanju po 5.000 evra po stanovniku, što je najmanje deset puta više nego što se ulaže u svim sferama života u opštinama Preševo, Bujanovac i Medveđa. I dalje neko usmeravanje u tom pravcu bi bilo apsolutno nelogično, neopravdano. Ne znam čime bi se opravdalo, sem nekom željom ili snagom, koju neko može da ima u određenom delu društva ili u celokupnom društvu.
Često ovde vlada mišljenje da su ova sredstva koja se usmeravaju Preševu, Bujanovcu i Medveđi, da su to ekstra sredstva, što apsolutno nije tačno. Kad god se predsednici ovih opština prijave za sredstva u drugim republičkim investicionim fondovima dobijaju odgovor – vi imate koordinaciono telo. Tu se javlja koordinaciono telo kao posrednik i zbog neke ranije loše prakse da oni nisu mogli doći do sredstava kod tih razvojnih investicionih republičkih fondova, onda je preko koordinacionog tela omogućeno da ove opštine ostvaruju određene projekte.
Hvala. O odnosu koji imate vi prema Šiptarima ili Albancima govori o tome da se ne možete opredeliti – da li smo Albanci ili Šiptari? To već dovoljno govori o vašem pristupu prema drugim nacionalnostima.
Kada govorite o zajedništvu, i škole koje su zajedno radile u Preševu su 90-ih godina odvojene, tu negde kada ste i vi bili na vlasti.
Što se tiče nivoa razvijenosti, mogu vam reći, pročitajte poslednje objavljene statističke podatke od 2006. godine o opštinama po Srbiji. Tamo lepo piše da korigovani narodni dohodak po stanovniku u opštini Preševo je 14,7% od državnog proseka. Trgovište i Bosilegrad su takođe nerazvijena, ali imaju negde od 17%, 18% do 20%. Pogledajte, ako ste toliko zainteresovani, koliko ima prijavljenih u Zavodu za tržište rada, Zavodu za nezaposlene. Rekordan je. U Preševu je prijavljeno skoro 10.000, a zamislite tek one koji nemaju perspektivu i apsolutno nemaju šanse, niti se prijavljuju. O tome govorim, da u ovoj opštini trenutno stopa nerazvijenosti ubedljivo najveća u čitavoj državi.
Upravo zbog toga sam dao taj amandman, da se vidi ako se Vlada nije do sada zainteresovala da nešto uradi u podsticanju ekonomskog razvoja, smanjenju rekordne stope nezaposlenosti, da bar opštinama omogući, da one preko tih sredstava budu aktivnije u otvaranju novih radnih mesta preko malih preduzeća.
Imao sam i ranije prilike u ovoj skupštini da govorim na temu da li smo mi Albanci, što jesmo i otkud dolazi ovaj naziv Šiptar, da je svojevremeno, u istorijskim određenim kontekstima, pogrdno iskorišćen. Radikali, smatram da jedino oni usput možda imaju tu i tamo još nekoga ko im pomaže u ovom anticivilizacijskom tretmanu prema jednoj naciji i veštački pokušavaju za Albance u Albaniji da koriste termin - Albanci, a za Albance na Kosovu, u Preševskoj dolini, Makedoniji, neki drugi izmišljaju naziv – Šiptari.
Činjenica je da Albanci sebe nazivaju Šiptarima, ali ceo svet ih naziva Albancima. Ne vidim zašto bi od celog sveta posebno se odvojili radikali? Kada govorim o tim sredstvima, znam da je to službeno, odvojeno po opštinama 2006. godine poslednji put izdato, a od te 2006. godine na ovamo nije bilo nijedne aktivnosti da bi se poboljšala situacija. Ona je još gora.
Zbog čega su ljudi prinuđeni da napuštaju svoja vekovna ognjišta da bi išli po svetu i pod prisilom da budu nasilno vraćeni jer nemaju apsolutno nikakve druge mogućnosti za zapošljavanje? Čitave generacije ne mogu da se zaposle. Uspevaju čak i u Prištini i u Gnjilanu da se zaposle, iako je Kosovo daleko nerazvijenije od Srbije. A u opštinama u ovoj državi ljudi nemaju šanse, godinama čekaju, nikakvu perspektivu za zapšljavanje nemaju. To je suština.
Hvala, gospođo predsedavajuća. Dame i gospodo narodni poslanici, celokupna javnost je već upoznata da je od juče počela primena Briselskog sporazuma o slobodi kretanja, postignutog u razgovorima delegacija Srbije i Kosova. Međutim, sasvim neočekivano je, umesto radosti zbog sprovođenja ovog veoma važnog sporazuma, došlo do velikog razočarenja i ogorčenja zbog astronomsko visokih tarifa polisa za osiguranje automobila i drugih vozila, koje su orijentaciono od 60 do 90 puta veće od cene koštanja zelenog kartona, koje moraju da plaćaju vlasnici vozila sa registarskim tablicama KS da bi ušli na teritoriju Srbije.
U okviru recipročnih mera koje su preduzele nadležne kosovske institucije i vlasnici vozila sa teritorije Srbije moraju za polisu osiguranja da plaćaju 60 evra za vremenski period od 15 dana. Na ovaj način dosadašnje administrativne prepreke za ulazak vozila sa kosovskim registarskim tablicama na teritoriji Srbije pretvorene su u nepremostive finansijske prepreke.
Međutim, još je neuporedivo teže što se na ovaj način drastično smanjuje dosadašnja sloboda kretanja iz Srbije prema Kosovu. Znači, od sprečavanja kretanja u jednom smeru, sada se uvodi totalna blokada. Naravno da ove nerazumne mere pogađaju sve građane, ali kad se zna da se ove mere ne preduzimaju za prelazak od Leposavića i Zubinog Potoka, onda je jasno da se ovim nelogičnim anticivilizacijskim merama najviše pogađaju Albance Preševske Doline, jer oni, pored rodbinskih veza, imaju priličan broj zaposlenih na Kosovu, o čemu govorim čitavo vreme, da ne mogu da se zaposle u razvijenijoj državi u kojoj žive, pa moraju dalje da idu, ne samo u Evropi, nego da se zapošljavaju i na Kosovu. Još je veći broj Albanaca sa ovog područja koji su odmah nakon Kumanovskog sporazuma bili primorani da napuštaju svoje kuće iz kopnene zone bezbednosti i da se privremeno smeste u Gnjilane, Prištinu ili drugim kosovskim centrima.
Zato pitam Vladu šta će veoma urgentno preuzeti da se reši ova alarmantna i jako osetljiva problematika? Ako ova situacija potraje duže, Vlada će biti odgovorna za destabilizaciju situacije u ovom području, jer je i onako socijalna situacija katastrofalna.
Još je samo ovo trebalo, da imamo astronomske cene sa ovim tarifama za polise osiguranja i da mi u 21. veku sprečavamo totalno slobodu kretanja, o čemu čitavo vreme govorimo i za šta se čitavo vreme zalažemo. Zato skrećem pažnju da je situacija urgentna i da rešenja moraju da se nađu veoma brzo. Ne može ovako eksperimentalno da se odnosimo na to područje i uopšte na taj deo stanovništva koji ionako ima najteže i najosetljivije životne probleme. Hvala.
Hvala, gospođo predsednice, dame i gospodo narodni poslanici,  gospođo ministar, smatram korisnim predložene dopune Zakona o uređenju sudova koje su orijentisane na preciziranju ovlašćenja Visokog saveta sudstva u oblasti predlaganja određenih budžetskih pozicija koje se tiču obima i strukture budžetskih sredstava neophodnih za tekuće rashode. Verovatno će i ove dopune doprineti poboljšanju položaja sudskog osoblja.
Obzirom da smo trenutno u postupku donošenja budžeta, smatram da je korisno da potenciram na probleme koje ima Sud za prekršaje u Preševu, u pogledu kancelarijskog prostora, a ima ga na pretek u toj bivšoj zgradi Opštinskog suda i u nedostatku potrebne opreme, koja im je čitave godine nedostajala i to je problem koji nije rešavan upravo zbog neblagovremenog budžetskog planiranja u toku prethodne godine. Valjda će sada na vreme da se učine napori da se ovaj problem reši.
Doduše, ovaj sud ima problem i sa nedovoljnim brojem sudija. Sa samo dve sudije se ne mogu rešavati predmeti za koje je neophodno više sudija, sa troje sudija, ali i uopšte, uobičajeni sudski predmeti su u popriličnom broju ne rešeni, opet zbog tog problema, nedovoljnog broja sudija.
Ne znam koliko ove dopune zakona mogu da utiču u otklanjanju problema nastali nakon centralizacije obavljena reformom, odnosno problema koje još uvek imaju građani Preševa i Bujanovca, koji moraju, ne samo za sudske postupke, nego i za obezbeđivanje dokumenata, a pre svega, apostila. Opet je taj apostil ne rešiv. Mora se za svaku potvrdu apostila da se ide u Vranje i čitav dan se gubi. Ipak je to udaljenost od preko 50 kilometara.
Gospođo Malović, vi ste do sada u više navrata objašnjavali da skraćeni sudski postupak može da se obavi i u sudskim jedinicama, ali u Preševu, Bujanovcu se to ne dešava još uvek. Ovim dopunama se ne obezbeđuje efikasnija primena jezika manjina u sudskim postupcima, zato se albanski jezik veoma retko koristi i u civilnim predmetima, u sudskim jedinicama. Bio sam i sam učesnik jednog takvog postupka i ne ide. Znate, ima tu problema. Da li nedostaje i nema dovoljnog broja sudskog osoblja, a da dvostruko radi posao sudija, onda gubi u broju predmeta i onda, u neku ruku, same sudije sugestivno utiču da postupci idu samo na srpskom, jer, po mojoj proceni, nema još uvek potrebnih uslova.
O krivičnim predmetima koji se procesuiraju u Osnovnom sudu u Vranju, ili na višem, apsolutno nema primene dvojezičnosti i ostvarivanja tog ustavnog i zakonskog prava da i manjine mogu da koriste svoj jezik u sudskim postupcima. U Višem sudu u Vranju nema nijednog prevodioca za albanski jezik. Naravno, problem sa ostvarivanjem ovog prava nacionalnih manjina u sudskim postupcima se ne može rešiti, pored ostalog, i zbog malog broja sudija Albanaca u Osnovnom sudu, a da ne govorim o Višem sudu gde nema nijednog sudije Albanca. Kada se zna da u poslednjih godinu dana nema nijednog pripravnika Albanca i u Osnovnom sudu, a da ne govorim o drugim sudskim institucijama gde ih nikad nije ni bilo, onda je ovo stanje neadekvatno, neodrživo i biće konzervisano još koliko vreme. Jer, jedan konkurs je prošle godine bio za pripravnika. Od sedam kandidata je bila primljena jedna kandidatkinja albanske nacionalnosti, a više od godinu dana postupak se ne završava. Tom dinamikom apsolutno, ako nemamo ni pripravnike Albance, onda kako ćemo dalje imati sudije?
Iskoristio sam vreme da ponovim moje primedbe koje sam do sada više puta upućivao. Hvala.
Hvala gospođo predsednice.
Dame i gospodo narodni poslanici, jasno je da je veoma teško obezbediti razvojni budžet u uslovima teške ekonomske krize u kojoj se nalazi država. Takođe je veoma teško u ovim uslovima sprečiti dalje produbljivanje jaza između razvijenih i nerazvijenih područja. Međutim, to ne opravdava neozbiljan pristup Vlade prema nerazvijenim, a pogotovo prema najnerazvijenijim područjima koje je očigledno prisutno i u predlogu ovog budžeta. Prošle godine Skupština je usvojila zakon po kojem je trebala smanjiti broj zaposlenih u državnom aparatu, pa i u administraciji lokalnih samouprava.
U međuvremenu je došlo do znatnog povećanja ovog broja, pa sam tražio informaciju o tome koliko je porastao broj zaposlenih u službi koordinacionog tela pošto je za tri puta povećana pozicija za plate zaposlenih u ovom vladinom organu u toku ove godine. Slična su se povećanja dešavala i po lokalnim strukturama u lokalnih samouprava.
Zbog ovog ponašanja i zbog nedostatka sigurno i budžetske discipline, najveći deo povećanih sredstava za transfere nerazvijenih opština potrošeno je na plate, a ne na razvojnu komponentu.
S druge strane, direktna pomoć centralne vlasti u rešavanju nerazvijenosti uvek i u ovom budžetu je samo simbolična, a tu simboliku, evo, da prezentujem sa onih 92 miliona dinara predviđenih za transfere za nedovoljno razvijene opštine, za finansiranje investicionih projekata, kao i za projekte za smanjenje siromaštva u svim tim opštinama u okviru Kancelarije za održivi razvoj nedovoljno razvijenih opština.
Veoma je indikativno da u okviru nenamenskih transfera opštinama transfer solidarnosti je raspodeljen po veoma neobjektivnim kriterijumima. Naime, opština Preševo, koja je ubedljivo najnerazvijenija opština u državi sa oko sedam puta manjim narodnim dohotkom po stanovniku, sa rekordnom stopom nezaposlenosti od preko 70%, dobija po ovom osnovu znatno manja sredstva od 13 drugih opština koje imaju znatno manji broj stanovnika.
Verovatno se na ovaj način pokušava da se kompenzira navodno višak sredstava ili tzv. ekstra sredstva koja se, navodno, obezbeđuju ovim opštinama, koje se ostvaruju preko koordinacionog tela, iako ove opštine upravo zbog uključivanja u koordinaciono telo ne mogu da konkurišu za sredstva kod većine republičkih investicionih fondova.
Na kraju krajeva, sredstva predviđena preko koordinacionog tela svake godine se smanjuje, a do smanjenja dolazi i rebalansima, a na kraju svake godine deo nepotrošenih sredstava se vraća državnom budžetu. Nažalost, sve teže ekonomsko stanje i nagli porast ekonomskog, uopšte porast siromaštva u opštinama Preševo, Bujanovac i Medveđa, potvrđuje se masovnim odlaskom Albanaca ovog područja u evropske zemlje, naročito Belgija, Nemačka, skandinavske zemlje, pa i Kosovo, iako je Kosovo znatno nerazvijenije od Srbije.
To znači da se koordinaciono telo Vlade uopšte ne bavi ekonomskim problemima ovog područja niti sa lošom privatizacijom koja se odvijala, a u to vreme je postojalo to administrativno telo, niti sa drastičnim smanjenjem broja zaposlenih u ovom periodu niti se uopšte pokušava da se stvori neki povoljan ambijent za razvoj bar za mala preduzeća. Uostalom, koordinaciono telo se i ne bavi najosetljivijim životnim problemima ovog najnerazvijenijeg područja u državi. Zato sam i podneo amandman i pokušaću taj amandman da obrazložim u pojedinostima. Hvala.
Hvala gospođo predsedavajuća. Dame i gospodo narodni poslanici, ja sam 11. oktobra tražio obaveštenje od ministra Predraga Markovića – šta će Ministarstvo kulture i informisanja i informacionog društva preduzeti da reši problem nedostatka informisanja na Albanskom jeziku na RTS.
Dobio sam odgovor ministra na ovo moje pitanje, da bi morao da se obratim Republičkoj radiodifuznoj agenciji, a da ministarstvo vrši samo nadzor nad Zakonom o javnom informisanju.
Očigledno da je ministar pokušao ovim odgovorom da se olako oslobodi odgovornosti koja proizilazi iz člana 5. stav 1. Zakon o informisanju koji govori o obavezi države da obezbeđuje deo sredstava i drugih uslova za rad javnih glasila na jezicima nacionalnih manjina. Zapravo, po meni i ovaj odgovor ministra kulture i informisanja je samo deo neodgovornog pristupa Vlade Republike Srbije u rešavanju veoma ozbiljnih, osetljivih životnih problema u Preševskoj dolini.
Samo malo upoređenje. Trenutno Radio televizija Kosova ima samo jedan program i u okviru tog programa ima više časova sadržaja na srpskom i drugim jezicima manjina Kosova. U RTS, sem par minuta na romskom, ne znam da ima na nekom drugom jeziku. Na albanskom jeziku nema nijedne minute informisanja, a da ne govorim o nekim drugim programskim sadržajima. Krajnje je vreme da se i ova problematika ozbiljnije razmotri. Ako su Albanci u Preševskoj dolini građani ove države, onda valjda imaju pravo, kao i svi drugi i kao većinski narod, hajde da kažemo i kao druge manjine, pa i u javnom glasilu Vojvodine imaju to pravo, ostvaruju to pravo. Zbog čega to u drugim delovima države nema, država nema obaveze da prema tim građanima ispunjava to njihovo legitimno pravo.
U ovom vremenu bih pokušao od Vlade, ovo je moje pitanje, ako ministar nije u stanju da da odgovor, ovo isto pitanje je upućeno Vladi, da ona da odgovor na ovo pitanje. Isto bih Vladu pitao, u vezi sa brojem zaposlenih radnika u Koordinacionom telu Vlade Republike Srbije za opštine Preševo, Bujanovac, Medveđa, jer poznato je da budžetom za ovu godinu je došlo do znatnog povećanja pozicije za plate od nekih osam miliona, 25 miliona je bilo predviđeno, rebalansom je reducirano na 22, ali vidim da je i za narednu godinu predviđeno 24 miliona samo neto plata, bez doprinosa.
Radi se, po svemu sudeći, o priličnom broj zaposlenih u administraciji u Beogradu koji nemaju direktnih veza sa problemima Preševske doline ili opština Preševo, Bujanovac, Medveđa, za šta je formirano svojevremeno Koordinaciono telo. Obzirom da legitimni predstavnici Albanaca nisu uspeli, po sporazumu od 2009. godine, a nakon tog sporazuma koji sam ja potpisao zajedno sa ambasadorom OEBS i sa ministrom Markovićem, došlo je i do odluke Vlade od 9. aprila 2009. godine, u kojoj su postavljene norme uređenja tog Koordinacionalnog tela, a u kojoj je trebalo da Albanci ravnopravno učestvuju i odlučuju u radu ovog vladinog tela. Ali u praksi se to nije ostvarilo.
Kao poslanik sam bio član, sad više nisam, nema više smisla ni da budem, jer apsolutno ni jedan organ tog Koordinacionog tela ne funkcioniše, samo formalno zbog međunarodne javnosti se u toku godine dva put poziva, da bi Albanci dali samo neko demokratsko pokriće tom radu Koordinacionog tela.
(Predsedavajuća: Pet minuta.)
Stvarno sada pitam – bio sam deo predsedništva, potpisao sam sporazum o principima regulisanja Koordinacionog tela, nisam mogao da saznam koliko je uopšte tu zaposlenih? Koliko je tu zaposlenih u ove dve – tri godine? Red je da se dobije odgovor o broju zaposlenih i o vrsti poslova…
(Predsedavajuća: Šest minuta.)
… koje obavljaju ti zaposleni u Koordinacionom telu. Zahvaljujem.
Gospođo predsednice, dame i gospodo narodni poslanici,  poštovani predsedniče i ministre Vlade, direktor VBA Svetko Kovač ovih dana je izjavio da na jugu Srbije i u kopnenoj zoni bezbednosti bezbednosna situacija je relativno stabilna. Međutim, dodao je, citiram, da i dalje postoje indikatori koji ukazuju na mogućnost usložnjavanja i u faktore ili indikatore usložnjavanja ubrojio je, naveo je i zahteve za demilitarizaciju ovog prostora.
Smatram da u ovoj izjavi ima veoma teških optužbi, koje su pre svega političke diskvalifikacije, koje se ne mogu dokazivati.
Prvo bih postavio pitanje Vladi – da li stvarno smatra da zahtev za demilitarizaciju može da utiče na usložnjavanje bezbednosne situacije na ovom području, pogotovo ako se zna da ti zahtevi dolaze od legitimnih predstavnika koje zastupaju Albanci na ovom području i da je suština ovih zahteva orijentisana na povlačenje mini vojnih baza i specijalnih snaga policije unutar KZB, odnosno prostora širine pet kilometara od granice Kosova, koje su tu smeštene krajem maja 2001. godine, kada je relaksirana kopnena zona. Međutim, na tom području je najmanje bilo relaksacije, jer niti je omogućen povratak građana koji su napustili svoje kuće i imanja još u toku ratne 1999. godine, a i ono malo preostalih Albanaca, nastavilo je da napušta svoja ognjišta u toku ovih 10 godina, zbog enormne militarizacije.
Poslednji brutalni fizički napad policajca na porodicu Ismaili, u selu Grbavac kod Medveđe, govori jasno da u ovako nametnutu vanrednu situaciju, nema ni govora o nekom privrednom razvoju nego da zapravo tu nedostaju i minimalni uslovi za opstanak tog stanovništva na svojim vekovnim ognjištima.
Postavljam pitanje – zbog čega se ne koristi iskustvo sa srpsko – makedonske granice, gde je od 2005. godine, nakon teških incidenata kada je ubijeno nekoliko civila od strane vojnika, pa čak i 16-godišnji učenik, zona posebne odgovornosti je sa ranijih pet kilometara, sužena na 300 do 500 metara? Pošto se od tog vremena nije desio ni jedan sličan incident, na tom području, nije li normalno da se ista praksa koristi i prema Kosovu, a ne da to bude enormna militarizacije, koja šteti čitavom tom području?
Jedino bih da dodam da nije u pitanju i uopšte ovo ne iznosim sa odgovarajuće komisije ili saveta u Skupštini, nego sam ovo izvukao sa "Foneta", od 12. novembra 2011. godine, kada je gospodin Kovač, valjda prilikom proslave VOA, izneo za novinare ove kvalifikacije. Ipak se ne radi o nekom internom dokumentu ili izjavi na zatvorenoj sednici, nego se radi o izjavama za javnost. Očekujem da dobijem odgovor. Ako ne sada usmeno, onda barem pismeno. Hvala.
Hvala, gospođo predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, tražim objašnjenja od ministra unutrašnjih poslova,  gospodina Dačića, povodom incidenta koji se desio u subotu u selu Grbavac, opština Medveđa, kada je policajac iz sastava lokalne policije, grubo nasrnuo fizički na porodicu Ismaili i korišćena je brutalna sila i prema deci. Zapravo, to je samo jedan teži incident u seriji sličnih incidenata koji se dešavaju u ovoj opštini.
Ne mogu drugačije da shvatim, nego da je to ipak svojevrsni pritisak na i ono malo Albanaca koji su ostali u opštini Medveđa. Vi znate da od 5.500 Albanaca u toj opštini pre rata, sada ima trenutno svega 500. Sada, u odnosu na ovu drastičnu manjinu, na njih i njihove porodice u skoro napuštenim planinskim seoskim naseljima, ovo je prevršilo svaku meru.
Čitavo vreme ovde govorim i zahtevam od Vlade i postavljam pitanje – šta će da preduzme da bi se omogućili minimalni uslovi za povratak izbeglog stanovništva za vreme rata? Vidite šta se sada dešava u odnosu na ono malo stanovništva koje je tamo ostalo.
Pre toga smo imali seriju sudskih postupaka, u kome se Albanci optužuju i kažnjavaju i za navodne napade, pretnje svojim Srpskim komšijama, pa čak i za silovanje. Mislim da se sa ovim sada preteralo, ovim napadom na čitavu porodicu, gde je fizičke ozlede dobio glava porodice, Fadil Ismaili, zapravo, Sokol Ismaili, a čak su i deca prošla sa povredama.
Mislim da je red da ministarstvo obavesti Skupštinu šta preduzima i šta je preduzimala do sada, šta će preduzeti da se izazivači ovog teškog incidenta primerno kazne? Ono što je po meni još ozbiljnije, šta će se preduzeti da se ne ponavljaju slični incidenti koji ugrožavaju javni red i mir, a od strane onih koji upravo treba da čuvaju javni red i mir? Mislim da ovakve situacije ni u kom slučaju ne bi smele da se ponavljaju. Zato tražim, pod hitno, od ministra i želim da čujem – šta i koje se mere preduzimaju da se ovakve stvari ne ponavljaju? Hvala vam.
Gospodine predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, tražim objašnjenja od ministra prosvete gospodina Obradovića na koji način i kada može da otkloni konfuziju koja je nastala na relaciji Nacionalni savet Albanaca – Ministarstvo prosvete, a u vezi sa sprovođenjem člana 54. stav 4. i 5. Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja.
Nacionalni savet se obratio Ministarstvu sa predstavkom u kojoj se tražilo da se urgentno otklone prepreke, problemi koji su nastali nakon nezakonite odluke SO Preševo prilikom imenovanja školskog odbora u školama u naseljima Orahovica, Miratovac, Reljane u opštini Preševo. Tom prilikom nisu uvaženi predlozi koje je Nacionalni savet u duhu zakona dostavio, ali da bi situacija bila teža, Ministarstvo za ova tri meseca još uvek nije dostavilo odgovor na ovu predstavku, ali je zato pre desetak dana dobijen odgovor od strane opštinskog prosvetnog inspektora kome je izgleda Ministarstvo ustupilo predmet. Obzirom da opštinskog prosvetnog inspektora imenuje lokalna samouprava, on je zapravo podržao tu nezakonitu odluku SO i odbio zahtev Nacionalnog saveta Albanaca.
U čemu se sada tu veštački stvara konfuzija? Moj utisak je da se stvara i od predstavnika Ministarstva prosvete u, po meni, nezakonitom tumačenju odredaba st. 4. i 5. člana 54. Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja gde nam je poznato da imamo dve kategorije, odnosno dva nivoa. Jedan niži nivo u kome Nacionalni savet daje samo mišljenje u slučaju kada se obrazovno-vaspitni rad odvija i na jeziku manjine, a to znači i kada je 5% odeljenja nastava se odvija na jeziku manjina, tada Nacionalni savet ima pravo da da mišljenje. U ovim školama koje sam naveo, ovu problematiku, u dve od tih škola se nastava odvija u svim odeljenjima na albanskom jeziku, samo je jedna koja je direktno spomenuta u zakonu, a to je ona druga viša kategorija, viši nivo kada se nastava izvodi u većini odeljenja na jeziku manjina.
Tu se veštački stvara dilema da li u školi u kojoj se isključivo nastava odvija na albanskom jeziku treba primeniti niži nivo, kada je zakonodavac tu predvideo samo da se u jednom odeljenju odvija nastava? Ima pravo Nacionalni savet da da mišljenje, a ne onaj viši nivo gde se daju predlozi ispred lokalne samouprave. Šta sada? Tri meseca je prošlo kako se počelo sa ovim postupcima sa kojima sam vas direktno upoznao, otići će meseci i meseci i nastaviće se sa konfuzijom i da se sprečava Nacionalni savet da obavlja zakonom predviđene kompetencije. Time se on do krajnosti devalvira.
Šta ćemo onda dobiti? Kome onda služi Nacionalni savet? Da li nam treba samo zbog inostranstva da kažemo da smo dali manjinama nacionalne savete ili će oni stvarno da obavljaju zakonom predviđene kompetencije? U tom pogledu tražim podhitno da ministar da tumačenje i objašnjenje i da ova konfuzija bude otklonjena. Hvala.
Hvala, gospođo predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, ministru zdravlja sam postavio nekoliko pitanja još 22. maja, na koja nisam do sada dobio odgovore. Radi se o vanbolničkom porodilištu koje je 1988. godine zatvoreno iz higijenskih razloga i 23 godine traju bezuspešni pokušaji da se ponovo to porodilište otvori.
U poslednje vreme su počeli ozbiljniji pristupi u rešavanju ovog problema. Mislim da je namera tu, ali ne i adekvatan metod ili put pronađen.
Zapravo, umesto da se uradi aneks objekat, dodatni objekat u sklopu već dva postojeća objekta DZ u Preševu, za vanbolničko porodilište je predviđena rekonstrukcija već postojećeg jednog od dva objekta, u kojima je primarna zdravstvena zaštita organizovana najmanje u poslednjih 30 godina. Time što se sada jedan od objekata planira da prenameniti poprilično skupom rekonstrukcijom u vanbolničko porodilište, postoji opasnost da se ugrozi već postojeća primarna zaštita u ovom domu zdravlja.
Zato sam tada i formulisao ova pitanja, koje ponavljam – da li je Ministarstvo zdravlja preduzelo adekvatne mere radi sprečavanja nezakonitih investicionih aktivnosti koji su u suprotnosti sa zdravstvenim i građevinskim propisima, a gde se vrši prenamena poslovnih sadržaja u novom objektu DZ Preševo, a zašta ste upoznati preko informacije, koje je Ministarstvu dostavio načelnik dispanzera za predškolsku i školsku decu, a koji je tri-četiri dana nakon dostavljanja informacije Ministarstvu smenjen sa te funkcije?
Koji su presudni razlozi prevagnuli pri opredeljenju da se prostor za vanbolničko porodilište prenameni i obezbedi kompletna rekonstrukcija starog objekta Doma zdravlja, a renoviran je sredstvima Ministarstva pre tri godine, a koji više od 40 godina funkcioniše za opštu praksu i kao ginekološki-akušerski dispanzer, umesto da se uredi novi aneks za porodilište?
Treće pitanje je – da li je Ministarstvo zdravlja, prilikom opredeljenja za varijantu rekonstrukcije starog objekta Doma zdravlja za potrebe porodilišta, sačinilo potrebnu analizu iz koje bi se videlo, da redukcijom zdravstvene aktivnosti sa dva postojeća objekta na samo jedan objekat, da li se time dovodi u opasnost da se bitnije ugrožava normalno funkcionisanje Doma zdravlja i da postoji opasnost limitiranja daljeg razvoja primarne zdravstvene zaštite u ovoj opštini?
Naime, ovim rešenjem se onemogućava otvaranje drugih specijalističkih službi koje nedostaju ovom domu zdravlja, a da ne govorimo o zakonskoj mogućnosti, da Preševo ima stacionar za interne bolesti.
Podsetio bih da je u širem regionu, u Crnoj Gori,. pre deset godina, predsednik Opštine Ulcinj, pokrenuo postupak vanbolničkog porodilišta, a crnogorske vlasti su tamo u toku jedne godine rešile taj problem. Ovde se preko dve decenije čeka na jedno elementarno pravo u okviru zdravstvene zaštite.
Podsetio bih da u daleko manjim sredinama sa 2000 stanovnika, uzmite samo selo Pasjane kod Gnjilana, gradi se i porodilište i stacionar. Biće završeni u toku godine i otpočeće te važne funkcije zdravstvene zaštite.
(Predsedavajuća: Pet minuta.)
Zbog čega se te stvari dešavaju kod nas? Zato sam i postavio ova pitanja ministru zdravlja, ali do sada nisam dobio odgovore. Očekujem da će se ovom osetnom pitanju posvetiti daleko ozbiljniji pristup, da bi se konačno i ovaj višedecenijski problem rešio. Hvala vam.
Gospođo predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine predsedniče, članovi Vlade, u vezi sa veoma ozbiljnim životnim problemima koji se pojavljuju na našem području Preševo-Bujanovac-Medveđa, postavio sam pitanje Vladi i na pismeni odgovor koji sam dobio 18. avgusta, potpisan od strane zamenika predsednika Vlade, direktno se ne odgovara na pitanja u vezi sa tim problemima. Na kraju imate ovu interesantnu rečenicu, gde se kaže – stoga i dijalog sa privremenim institucijama samouprave u Prištini, jeste usmeren na preovlađenje rešenja za osnovna životna pitanja sa kojima se suočavaju građani koji žive na prostoru Kosova. Prethodno o tim istim problemima sam pitao premijera i on mi je odgovorio da će niz tih problema, veoma osetljivih, očekuje se da će se rešiti u predstojećem dijalogu između Beograda i Prištine.
Na osnovu odgovora koji sam pisano dobio, ispada da će se u tom dijalogu rešavati samo životni problemi građana Kosova, a ne u ovom slučaju problemi za koje sam postavio pitanja, a koji se odnose na Albance u Preševskoj dolini. Zato sada tražim objašnjenje da znamo na čemu smo.
Dodatno, mislio sam ministra Ćirića da pitam, a pošto njega nema, opet premijeru Cvetkoviću postavljam pitanje – najavljeno je u sredstvima informisanja da će se preispitati niz veoma loših privatizacija u dosadašnjem periodu. Znamo da će to po običaju biti za velike firme koje su od interesa države. Međutim, šta će biti sa veoma frapantnim, veoma lošim privatizacijama u manjim mestima, kao na primer Preševo? Ovde sam ko zna koliko puta iznosio da je prodata firma i to zaštitna, zaštitno preduzeće je prodato za 260 hiljada dinara, uz neke obaveze manje od 200 hiljada dinara da investira. Bez posla je ostalo 30 radnika i šta sad?
Imovina vredi verovatno više od 500 hiljada evra. Da li tu treba nadležni državni organi da vide, da se to preispita, jer ne može ova pljačka naočigled, u sred bela dana da se tako krade i to društvena imovina i da ljudi ostanu na ulici.
Opet, bio sam čak dosadan sa onom pričom o trgovinskom preduzeću "Bratstvo", kada sam svojevremeno pre aukcije pitao šta će ministar privrede pre tri godine tamo da uradi da spreči diskriminaciju, jer su sprečeni domaći biznismeni da kupuju trgovinska preduzeća, poslovni prostor po Preševu.
Hvala. Oko privatizacije, mislim da ako firma ima 6000 kvadratnih metara i to urbanizovanog, pored magistralnog puta, ima najmanje jedan stan, a proda se i mašine se prodaju kao staro gvožđe, možete zaključiti da je sve to prodato za 2600 evra i da je obaveza bila manja od 200 hiljada da se uloži.
Kada sam pokušavao u Agenciji za privatizaciju da ukažem na manipulacije, ubeđivali su me da firma proizvodi, iako je prodavalo proizvode koji su tu proizvedeni 20 godina ranije. To je bila očigledna manipulacija, da ne kažem i pljačka. Jasno je da je u pitanju više od 500 hiljada evra prodato za 2600 evra to trgovinsko preduzeće.
Vi znate, a maločas sam počeo o tome da pričam, ali nisam završio, da je u pitanju pranje novca, stečenog prodajom droge, tog konzorcijuma na relaciji Vranje-Budva. Čak je to bilo multietničko. Država, kada je trebala da proda društvenu firmu, nipošto nije htela da omogući domaćim ljudima da kupe tu firmu. Ovo je stvarno za ozbiljnu brigu.
Što se tiče diploma koje ste već spomenuli, mislim da ste čak spomenuli diplome Albanije, i to je svojevrsni problem. Tri puta potpredsednik Vlade iz Albanije dolazi u Beograd, da se konačno nekako dogovore dve vlade da međusobno priznaju diplome. Taj problem se već 10 godina ne rešava. Da ne govorim o ovom političkom problemu koji tek treba da se reši, kada su u pitanju diplome Prištine.
Ispaštaju naši ljudi, građani ove države zbog toga. Vodi se visoka politika, a životni problemi ljudi na terenu se ne rešavaju. I onda, na čemu smo? Drugih problema ima na pretek. I pitanje penzija koje ljudi ne mogu da ostvare ako su radili jednim delom na Kosovu. Da budemo tu veoma jasni, to ne mogu Albanci. U pitanju je i etnička diskriminacija. Albanci koji su radili na teritoriji Kosova i u tim firmama, ne mogu taj deo da ostvare preko penzije, jer se kaže da Beograd ne raspolaže originalnom dokumentacijom. Originali su ostali na Kosovu.
Taj problem nikako da se reši. Ljudi umiru. Kada će, u ovom slučaju, između Prištine i Beograda da se reši? Nije ni najavljen dijalog na tu temu. Kada će ti ljudi da ostvare taj deo penzije? Možda je neko čitavo vreme radio na Kosovu, a građanin je Preševa, Bujanovca ili Medveđe. Imaju i drugih problema. Hvala vam.
Hvala. Zapravo, od zamenika predsednika Vlade, gospodina Dačića, sam dobio nešto drugačije tumačenje, da nije problem i da je utvrđeno da su oni uplatili i izvršili obaveze što se naknada tiče, nego je u pitanju postupak i procedura utvrđivanja penzijskog prava u nedostatku originala koji su trebali da budu u Prištini, a Beograd ih nema. Ovo je odgovor koji sam ja povodom ovog pitanja od zamenika Dačića dobio.
Opet se vraćam na ono oko privatizacije. Mislim da ne stoji to što je gospodin Cvetković rekao, da su dugovi bili veći od vrednosti, jer postoji praksa, van ova dva slučaja koja sam spomenuo, da se samo deo imovine prilikom aukcije isticalo u konkursu, a ne cela imovina i to je jedan deo manipulacije i apsolutno je disproporcija u srazmeri od 100 do 200 puta. Ako je u pitanju vrednost od 2500-2600 evra koja je uplaćena, sa druge strane imate, po meni, najmanju vrednost od 500.000 evra. To je velika disproporcija i nedostatak elementarne odgovornosti da se društvena imovina na takav način uništava, a 30 radnika samo u jednoj, da ne govorim o drugim firmama, da ostaju na ulici. Ovo je po meni osnovni problem. Hvala vam.

Whoops, looks like something went wrong.