Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Riza Halimi

Govori

Hvala, gospođo predsednice.
Dame i gospodo narodni poslanici, u obrazloženju amandmana zapravo ću da nastavim obrazloženje koje sam izneo prilikom diskusije u načelu. Tada se nisam složio sa smanjenjem od 30 miliona pozicije koordinacionog tela. Od gospodina premijera sam dobio obrazloženje na koje sad imam prilike da dam komentar, da je, naime, obrazloženje bilo u smislu građevinskih radova, da je isteklo vreme i da stvarno nije ostalo ni vremenskih, ali i uopšte dovoljno radnih dana da bi se ostatak sredstava potrošio.
Međutim, ovde nisu u pitanju građevinskih radovi, gospodine Cvetkoviću, nego smanjenje uglavnom iz pozicija usluge po ugovoru, smanjenje od 12 miliona, dotacije nevladinim organima, smanjenje od 10 miliona, a kod zgrada i građevinskih objekata, mašina i opreme, onih 10 miliona smanjenja moguće je delimično da se i za tu namenu, koja obuhvata građevinske radove, koriste.
Znači, ovde je problem koncepta rada koordinacionog tela, a taj koncept je poslednjih godina da se poprilična sredstva od 421 milion, a negde 168 miliona dalo u kompetenciju službe, administracije i predsednika koordinacionog tela. Ostatak od 253 se delio opštinama i ta sredstva se koriste. To su uglavnom ti građevinski radovi oko infrastrukturnih objekata, komunalnih objekata, javnih delatnosti koja rade u sve tri opštine. Znači, mi imamo tu intenciju da se poprilična sredstva ostave toj administraciji. Kao što vidite, sada je 30 miliona smanjenje. Mislim da će na kraju ostati još koji milion koji će da se vrati centralnom republičkom budžetu, kao što je prošle godine 45 miliona vraćeno neiskorišćenih.
Po meni je tu ta nerazumljiva logika. Sa jedne strane se insistira što više sredstava da ima u raspolaganju i trošenju predsednika koordinacionih tela i njegove administrativne službe, a da ne bude sve opštinama i lokalnim samoupravama, iako se u lokalnim samoupravama sve te odluke i programi i investicije utvrđuju u Skupštini ili pored Skupštine i u opštinskim većima, a ovamo se birokratskim odlukama jednog čoveka ili administracije troše ta sredstva. Zato sam ja u toku poslednjih godinu dana poprilično ozbiljnih primedbi imao. Da smo mi predstavnici sa tog područja ušli samo da budemo dekor, ikebana. Šta sada? I kada se preuzimaju takve kompetencije, oni apsolutno, kao što vidite, to ne koriste, nego vraćaju centralnom budžetu ili se smanjuje rebalansom ili će na kraju biti, kao prošle godine, vraćeno budžetu, neiskorišćeno.
Imamo drastično katastrofalnu situaciju na terenu. Preko 70% je stopa nezaposlenosti. Nema perspektive za normalan život. Maločas smo imali prilike da čujemo da se autoput gradi pored vojne baze. Gospodin Ilić je bio ministar u to vreme kada je već bio počeo da se gradi taj autoput, on je počeo 1997. godine i nikako da se završi. Gde je sada logika ovde? Autoput koji je tu bio, onaj ranije, Bratstvo i jedinstvo, pa je išao od Beograda do Atine, preko Skoplja tamo, a sada neko dovodi čak i to u pitanje. Šta vi mislite, da li građani, pored Koridora 10, da li trebaju da imaju nešto od infrastrukture i da imaju mogućnosti za privredni razvoj ili bi trebalo svi da odlaze, da se taj prostor prazni? Nisu to brdsko planinska područja, nego su to, kao što znamo, ipak područja koja su vekovima tu pored tih glavnih saobraćajnica, a koje, kao što vidite, nemaju uslova, ne da se razvijaju, nego ne mogu da sačuvaju nivo koji su imali pre 20-30 godina. Situacija je teža nego što je bila čak i za vreme ratnog stanja. Čak i za vreme kada je onaj poslednji program usvojen za rešavanje krize u opštinama Preševo, Bujanovac i Medveđe.
Ako ljudi tako masovno odlaze i pored ovih administrativnih prepreka, kao što su nepriznavanje diploma, ne samo diploma iz Prištine, nego i diploma iz Tirane, iz Tetova, ti mladi ljudi koji završavaju, i to na sopstveni trošak, fakultete ne mogu da se zaposle, kako zbog katastrofalno teške privredne situacije, tako i zbog ovih novih administrativnih poteškoća. Albanci u ovim godinama, kao i Romi do sada, postaju pravno nevidljivi. Kako da se registruju? Kako možete da registrujete pravno nevidljive građane ili građane koji su otišli po Evropi, sada privremeno borave, pa glasaju? Da li neko ima sumnje da i prilikom narednih glasanja neće biti isti rezultati? Nije samo ova vlada, nego je i niz poslednjih vlada ostavilo katastrofalnu tešku ekonomsku situaciju, da se sele, i Srbi se sele, normalno. Ko će iz patriotizma da ostane u to zapostavljeno područje, koje je pored Koridora 10? Tu su, po meni, kontradikcije i tu su apsurdi, da tamo gde ima najpovoljnijih uslova nema brige i ove vlade, kao i ovih prethodnih, da se bar jedan minimum omogući da ljudi tamo imaju perspektivu da opstaju, a da ne moraju da traže rešenja samo da idu negde vani ili u drugim područjima.
Tu je suština i mislim da nije samo ovaj budžet i ovaj rebalans budžeta, isto kao i budžet koga smo na početku usvojili, kao i 2010. godine. Taj iz 2010. godine jasno glasi. Otvoreno kažem, prevareni smo, jer niko živ me nije pitao kada je trebao da se potroši. Ovde sam interesantan kada je trebalo, zbog toga što smo koordinaciono telo reorganizovali, kobajagi da će i Albanci da uđu i da budu ravnopravni, a nema logike. Otkud da budemo ravnopravni kad vas niko ništa u vezi Preševa, Bujanovca i Medveđe nije pitao? Bili smo potrebni pre dve i po godine samo kao dekor, da damo potpise i nastavilo se po starom. Hvala, toliko.
Hvala, gospođo predsednice. Dame i gospodo narodni poslanici, pitanje ću uputiti ministru kulture i informisanja, a tiče se problema sa informisanjem u preševskoj dolini. Naime, RTS još uvek nema nijedan minut programa na albanskom jeziku. Zatim, u opštinama Preševo i Bujanovac ne postoji ni repetitor za pojačanje signala RTS, pa je samim tim i prijem programa veoma loš. S druge strane, veoma su redovni u sudskim postupcima u kažnjavanju građana koji ne plaćaju pretplatu.
Postavljam pitanje – da li ima smisla da građani plate pretplatu ako, prvo, imaju slab ili skoro nikakav TV signal RTS a, s druge strane, kao nacionalna manjina koja u Preševu i Bujanovcu čini apsolutnu većinu, nema baš ni jedan minut programa koji bi se ticao njihove problematike i svakodnevnog života, na i ovom jeziku.
S druge strane, dnevna štampa iz Prištine dugo vremena ima ozbiljnih problema da se čita i prati u Preševu i Bujanovcu, jer se pojavljuju administrativni, carinski i ne znam koji problemi prilikom dolaska te štampe. Dozvoljeno je u Bujanovcu, u Preševu preko graničnog prelaza Mučibaba ne može. Kad štampa stigne u 12 sati, onda više nisu ni vesti za čitanje, jer ljudi preko drugih sredstava informisanja već dolaze do toga što bi trebalo da čitaju u novinama. Idem često veoma rano do Prištine, kroz Gnjilane i u svim selima gde žive Srbi veoma rano stiže "Blic", "Politika" i sva dnevna štampa.
Zašto ove promene nakon 1999. godine, ne samo u drugim oblastima, u ekonomiji, obrazovanju, o kome govorim, postao sam dosadan oko diploma i drugih problema koji se ne rešavaju već 10 godina, ali se sad tu javlja problem i sa dnevnom štampom. Hvala bogu ako neko ima satelitsku antenu, sada je tehnologija omogućila ljudima da se informišu i na taj način, a ipak i ta dnevna štampa ima svoj značaj. Mislim da bi Ministarstvo informisanja trebalo da se direktnije angažuje da otkloni ove probleme koji se pojavljuju, verovatno sa MUP.
Da završim, tražio bih od ministra kulture i informisanja Markovića da se ova problematika ozbiljnije razmotri, pa da nam se da informacija dokle se stiglo u rešavanju ovih osetljivih problema. Hvala.
Hvala, gospođo predsednice.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine predsedniče, kao i prošle godine i u ovoj godini rebalansom se smanjuju budžetska sredstva namenjena koordinacionom telu za Preševo, Bujanovac i Medveđu.
Međutim, opet kažem, kao i prošle godine i ove godine očekujem da će biti dodatnog smanjenja preko poznatog neiskorišćavanja sredstava i vraćanja na kraju godine sredstava državnom budžetu. Nažalost, takva nam je situacija u nekoliko poslednjih godina.
Gospodine predsedniče, odlučili ste da štedite upravo na sredstvima koordinacionog tela i na sredstvima Kancelarije za održivi razvoj nedovoljno razvijenih područja. Ništa novo, i vaši prethodnici su isto radili, pa imamo ogromno zaostajanje nerazvijenih područja i u primeru opštine Preševo znamo, koliko puta to već iznosim, kroz koje prolazi Koridor 10, a imamo veoma prometan granični prelaz prema Makedoniji, a i prema Kosovu, a situacija je takva da imamo sedam puta niži narodni dohodak po stanovniku u odnosu na državni prosek, a stopa nezaposlenosti znate da je više od 70%.
Veoma teška ekonomska situacija, uz dodatna zatvaranja vrata i državnih javnih institucija, za mlade Albance koji diplomiraju u Univerzitetima Prištine, Tirane i Tetova, uz prateću diskriminatornu projekciju i u drugim životnim oblastima, stimuliše masovni odlazak Albanaca iz Preševske doline, koje je rezultiralo i sa aktuelnim problemom sa velikim brojem naših stanovnika iz tog područja koji traže azil u Belgiji i drugim Evropskim državama.
Zapravo, zatvaranje svih perspektiva za normalan život, uz nespremnost Vlade da bar stvori minimalne uslove za povratak izbeglog stanovništva iz perioda 1999. do 2001. godine, vreme vanrednog i ratnog stanja, dovelo je do katastrofalne situacije, da se upravo sada opština Medveđa nalazi pred završnom fazom potpunog etničkog čišćenja - od ranije 5.500 Albanaca, ostalo je svega 500 u ovoj opštini.
Na sva moja pitanja ove prirode, ja olako dobijam površne odgovore, ili ponekad netačne. Pošto sam ovih dana dobio pismeni odgovor za privrednu problematiku od strane ministra unutrašnjih poslova, koji u nastojanju da demantuje moje tvrdnje da je stopa nezaposlenosti preko 70%, iznosi i da se procenjuje da ta stopa u opštinama Preševo, Bujanovci, Medveđa se kreće između 24% i 25% prema statističkim podacima, odnosno između 32% i 44% prema podacima Nacionalne službe za zapošljavanje. Ja čitavo vreme iznosim službene podatke i jedne i druge institucije. Oni su jedinstveni, podudaraju se. I šta može drugačije da se kaže u opštini od 35.000 stanovnika, kada ima oko 9.000 nezaposlenih, prijavljenih u nadležnoj službi, a svega oko 3.000 zaposlenih, i onda ako smo ozbiljni, ne može se ni u kom slučaju ova katastrofalna situacija sakriti od javnosti preko igre šiframa, ili lepim rečima.
Gospodine predsedniče, totalno su kontraproduktivne obmane u stilu, da koordinaciono telo radi odlično, a sa druge strane, situacija na ovom području je sve teža.
Pozicija za plate u službi koordinacionog tela porasla je u toku jedne godine od 2010. u 2011. oko tri puta, jer sigurno, otprilike, toliko je porastao i broj zaposlenih u ovoj službi u Beogradu. Sa druge strane, ostaju neiskorišćena veoma značajna sredstva koja su i te kako neophodna za socio ekonomski razvoj ovog područja. Umesto da se pojača kapacitet lokalnih samouprava najnerazvijenih opština, da se one osposobe, da se uspešnije nose sa veoma teškim životnim problemima i da se nadležna ministarstva konkretnije angažuju u privrednom razvoju ovih opština, Vlada je stvorila novu državnu birokratsku strukturu koja iz distance nameće arbitrarne mere, koje očigledno ne daju rezultate.
U situaciji kada Republička agencija za privatizaciju prodaje čak i zaštitno preduzeće za svega 2.500 evra, da bi preko 30 radnika ostalo bez posla, u situaciji kada se čak i prodavnice trgovinskog preduzeća ne mogu kupovati od strane lokalnih biznismena, nego se nameću sumnjivi biznismeni iz Vranja i Budve, koji sada imaju sudske procedure, a znamo i zbog čega, u situaciji kada lokalni biznismeni nemaju pristupa u korišćenju privrednih kapaciteta Koridora 10 i graničnih prelaza, u situaciji kada deonica auto puta između Preševa i Bujanovca, koja je svečano otvorena pre dve i po godine, cela Vlada je bila na tom svečanom otvaranju, još uvek nije završena i saobraćaj se još uvek vrlo otežano odvija zbog radnih prepreka koje su tu postavljene pre mnogo godina, takođe, u situaciji kada je više sredstava potrošeno za vojnu bazu nego za socijalno ekonomske projekte, pogotovo u situaciji da još uvek nije obezbeđena sloboda kretanja, normalni protok robe i proizvoda, onda je stvarno teško napraviti neki pomak u ekonomskom razvoju.
Zato je tu, ne zanemarujući ulogu lokalnih vlasti, neophodna dominantna uloga Vlade da reši ove probleme, da se time ostvari neki neophodni minimum za ekonomski razvoj, za normalan život ljudi i tek bi onda bi mogli u tom pravcu da govorimo o odgovornosti koju imaju lokalne vlasti za stvaranje i ove strane ambijenta za pogodan privredni razvoj.
Ove stvari koje sam ovde naveo, isključivo su iz domena oblasti kompetencija centralne vlasti. Ne možemo mi rešavati probleme koji se tiču kretanja trgovine i u pravcu Makedonije, i u pravcu Kosova. Bez toga nema. Koji će biznismen, koji lud čovek će da investira na tom području, kada ne može svoje proizvode da proda? To je ono što može Vlada da uradi, da obezbedi novi i ozbiljniji pristup, da bi se konačno krenulo da se i na tom području, kažem i ponavljam, normalno živelo i da imamo perspektivu za neki razvoj. Opet ponavljam, a i sa time završavam, dajmo mogućnost da ljudi tamo normalno žive. Hvala vam.
Gospođo predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, poštovani gospodine predsedniče i gospodo ministri, 10. maja sam postavio pitanje Vladi u vezi sa restriktivnim administrativnim merama koje su bile najavljivane za sprečavanje pojave traženja azila naših građana, pre svega Roma i Albanaca, čime je u to vreme bila ugrožena vizna liberalizacija. Zbog toga je ova problematika tada naročito aktualizovana.
Tom prilikom skrenuo sam pažnju na činjenicu da nisu dovoljne samo ove mere i tražio sam dublju analizu razloga koji primoravaju Albance Preševske doline da traže azil u razvijenim evropskim državama. Ujedno sam objašnjavao da je broj Albanaca sa ovog područja, koji traže azil, daleko manjim od broja Albanaca koji masovno napuštaju svoja ognjišta da bi našli posao u inostranstvu. Ovaj masovni odlazak iz Preševske doline, ne samo prema razvijenim evropskim državama, nego i prema Kosovu, je prouzrokovan katastrofalnom ekonomskom situacijom i rekordnom stopom nezaposlenosti.
Zato sam pitao tada Vladu šta će konkretnije preduzeti da bi se stvorili neophodni uslovi na ovom području, da bi se i Albancima stvorili bar minimalni uslovi za normalan život, naravno, uz izradu neophodne analize razloga koji su uzročnici ove veoma negativne pojave.
Od ministra unutrašnjih poslova sam dobio odgovor da je takva analiza nemoguća jer je to složena i kompleksan posao i dobio sam obaveštenja o određenim aktivnostima koje obavlja Ministarstvo ekonomije i regionalnog razvoja u nerazvijenim područjima.
Koristim sad ponovo priliku da direktno premijera Cvetkovića pitam, i da dobijem odgovor, šta Vlada može dodatno da uradi da bi se sprečio ovaj masovni odlazak jer, dozvolite, Medveđa od ranijih 5.500 Albanaca trenutno ima samo 500 Albanaca? Ova opština je, kao što vidite, svedoci smo, u 21 veku pred potpunim etničkim čišćenjem. Ta opasnost preti i drugim opštinama, i Bujanovcu i Preševu.
Zato je postavljeno i tada i sada pitanje – šta može dopunski, dodatno Vlada da uradi, da bi se ova situacija popravila?
Predsednice, mislim da je problem odlaska emigracija prisutan i u drugim delovima države, uglavnom brdsko-planinskim. Podsetio bih da i kroz  Bujanovac i Preševo prolazi Koridor 10. I jedna i druga opština imaju čak i dopunske granične prelaze.
Mi znamo da ne može Vlada sama direktno da otvara preduzeća, ali šta je urađeno da se kapaciteti Koridora 10, da i opštinske vlasti imaju prinadležnosti i mogućnosti da u Koridoru 10 urade određene kapacitete koji bi bili u interesu razvoja ovih opština. Koju su vajdu imali ovi građani što imaju granične prelaze, kad do sada tamo ni jednog Albanca nije bilo, nijedna špedicija iz Preševa i Bujanovca tu nije prisutna, niti bilo koji drugi privredni subjekat. Dolaze iz razvijenih centara.
Mislim da opština pod ovakvim geografskim položajem, sa ovakvim prilagodnostima, ima dohodak po glavi stanovnika sedam puta niži od državnog proseka, na osnovu poslednjih podataka koji su po opštinama dati javnosti, a to su od 2006. godine, gde je stopa nezaposlenosti dostigla 70%, što je 4-5 puta veće od državnog proseka. Govorim o jednoj dramatično teškoj situaciji u kojoj treba urgentno da se preduzimaju odgovarajuće mere, da bi se sprečio masivni odlazak, da tu istu sudbinu Medveđe ne dožive Preševo i Bujanovac.
Drugo, šta je Ministarstvo privrede preduzimalo kad su se privatizovale firme? Da li znate ko je kupio Trgovinsko preduzeće "Bratstvo"? Postavio sam pitanje tadašnjem ministru ekonomije – šta će preduzeti da se sprečava diskriminacija Albanaca u Preševu, pre svega, kojima nije bilo omogućeno da se prijave, da budu potencijalni kupci tog trgovinskog preduzeća, jer je uslov bio da kandidat ima hotel sa četiri zvezdice? Ko ga je imao – šverceri droge. Kao što znate, već je konstatovano ko je kupio tada "Bratstvo". Sličnu sudbinu je imao i "Elektrokontakt", koji je prodat samo za 2.700 evra. Ostalo je 30 radnika na ulici. Istu sudbinu je imao i "7. juli" i niz drugih preduzeća prilikom drastično nepovoljne privatizacije koja je na tom području obavljena.
Šta može država, koje su njene namere da pomogne, kao Vranju, i drugim razvijenim opštinama u kojima se daje po 5.000 evra samo za jedno radno mesto? Takve pomoći u Preševu, Bujanovcu i Medveđi nije bilo. Zato sam postavio pitanje – šta može Vlada, šta može predsednik Vlade da učini dopunski da bismo sprečili ovu katastrofu koja je na pomolu?
Ova objašnjenja koja smo čuli od ministra Markovića, mislim da su u stilu, operacija uspešna, a pacijent umro.
Govorim o tome, da imamo masovan odlazak ljudi, u ovim trenucima zbog katastrofalne ekonomske situacije, da ne govorimo o izbeglim licima za vreme ratnog perioda 1999. godine do 2001. godine, nego o 15 hiljada Albanaca koji su u to vreme bili primorani da napuste svoja ognjišta, nisu vraćeni jer nisu stvoreni elementarni uslovi za njihov povratak. U toku ove godine čak imamo i pojavu pravno nevidljivih Albanaca, dotle su bili samo Romi pravno nevidljivi sad su i Albanci imali taj tretman. Objašnjavao sam par puta tu problematiku, da nije radnika u inostranstvu, situacija bi bila katastrofalna. Sad imamo situaciju da u ovoj opštini, na primer, Preševo, da svaki 30 Albanac je nezaposlen, svaki 11 Srbin je tek zaposlen, a tek 60 do 66 Rom, samo je toliki broj zaposlen, svi ostali su nezaposleni. O tome govorim i sad u toj situaciji kada ne znamo tačan broj onih koji privremeno borave u Evropi, a koji će po readmisije, će biti vraćeni ovoj državi. U situaciji kada imamo veliki broj ljudi koji se nalaze na Kosovu, privremeno, a još nije omogućeno da se vrate, postavljam pitanje, kome onda vredi popis ako on bude nekompletan. Dajte pre svega da stvorimo uslove da bi smo imali jedan ozbiljan, objektivan, kompletan popis. Niko nije protiv toga. Odluka je doneta 3. septembra ove godine u samoj skupštini Preševo od strane albanskih odbornika, a ne u Prištini. Hvala vam.
Zahvaljujem se.

Dame i gospodo narodni poslanici, izjava ministra Dačića ovih dana je uzburkala duhove u Preševskoj dolini, naročito Albance, pošto je najavljeno blokiranje graničnih prelaza koje koriste najviše Albanci.

Obzirom da je državni sekretar Oliver Ivanović išao u daljem specificiranju ove problematike, pa je izneo da se misli i o prelazu kod Končulja, odnosno kod Bele zemlje, onda se postavlja po meni veoma važno pitanje predsedniku Vlade – da li Vlada stoji iza ovih najava da će kao kontra mera akcijama KFOR na severu Kosova da se preduzmu i ovakve mere, kako je rečeno u graničnim prelazima koje najviše koriste Albanci, jer se po meni radi o veoma opasnim namerama koje mogu da destabilizuju situaciju na tom području?

Zapravo, ne vidim u ovim trenucima nikakvu vezu između problematike koja se odvija ovih dana u severnoj Mitrovici, Leposaviću, Zubinom potoku, gde se blokiraju sopstveni putevi radi realizacije političkih ciljeva kao kontra meru, blokiranje graničnih prelaza kod Jarinja, ne znam da li je onaj drugi istom merom blokiran, a znamo da je onaj u Jarinju bio dva puta zapaljen. Ne vidim kakva veza može da postoji sa veoma mirnom situacijom i komunikacijom koja se bar u jednom smeru odvija, od Preševa, Bujanovca, prema Prištini, Gnjilanu, prema Kosovu, jer suprotnog kretanja nema, znamo više od ovih deset godina, od Kumanovskog sporazuma.

Po meni se radi o veoma problematičnim najavama koje treba detaljno analizirati, jer bi to značilo dodatnu diskriminaciju Albanaca na tom području. Naravno, ako je cilj destabilizacija, stvarno će ovo usmeravanje imati efekat. Pitam - kome to treba? Da li je to uopšte potrebno u ovoj teškoj situaciji sa veoma teškom ekonomskom situacijom, kada ljudi napuštaju svoja ognjišta, ne vide nikakav izlaz, nemaju nikakvu perspektivu za normalan život, iako im se i ovo pridoda, onda se stvarno postavlja pitanje celokupne teške situacije u Preševskoj dolini? Da li je to namera i cilj, da se taj masovni odlazak, koji se samo kao Ajzbergov vrh, viđen u toku ove godine kada je ugrožen sistem liberalizacije viza, zbog azila koji je tražen u evropskim državama, a da nismo govorili o toj problematici niz godina, kada je desetina hiljada Albanaca otišlo prema Evropi i prema Kosovu? Sada postavljam veoma ozbiljno pitanje Vladi i samom predsedniku Vlade i predsedniku države, da daju podobna objašnjenja o čemu se radi? Koje su namere i koja je strategija ove vlasti prema Albancima u Preševskoj dolini? Hvala vam.
Hvala gospođo predsedavajuća.
Povreda člana 104. Maločas je profesor Samardžić spomenuo 1993. godinu, Milana Panića i pokušaj rešavanja tadašnje situacije na Kosovu sa predstavnicima Albanaca. Uz to je dodao da su tada glavni problem bili pečati diploma i svedočanstva. Podsetio bih ga, radi preciznosti, da Skupština bude informisana, da je ta problematika verovatno u ovim detaljima raspravljena, a ne samo raspravljena, nego i sporazum je postignut 1996. godine, uz posredovanje italijanske katoličke organizacije.
Međutim, taj sporazum nije ispoštovan. Dobro znate da i nakon tog potpisanog sporazuma i dalje su Albanci bili primorani da ostanu u podrumima, u privatnim kućama, nisu mogli da koriste školske i fakultetske objekte i čak je uzurpirana i zgrada albanološkog instituta. Dobro znamo, ali profesionalni analitičari to dobro prate, da od tog perioda vi imate pad uticaja na Kosovu, te mirnodopske linije i jačanja drugih pozicija, drugih orijentacija koje su posle prevagnule sve do poznatih tragičnih događa 1999. godine. Hvala lepo.
Hvala gospođo predsednice. Pokušaću da dam doprinos današnjoj sednici i na početku u duhu jedne od polaznih tačaka u kojima se govori o tome da Narodna skupština bi trebala da brani čast i dostojanstvo svog naroda, u tom duhu ću da kažem da u ime mojih glasača u Preševskoj Dolini ne mogu da prihvatim ovu deklaraciju, jer je ona nastavak i čak je gora od onih dosadašnjih deklaracija i rezolucija koje su unazad četiri godine bile na sednicama i usvojene od strane Narodne skupštine.
Već su od drugih diskutanata analizirane te osnovne slabosti i nedostaci, nedorečenosti ili uopšte, po meni, neodržive konstatacije, počev od one najkrupnije da se obavezuje Vlada da nastavlja funkciju na teritoriji Kosova, a mi čitavo vreme govorimo da na osnovu Kumanovskog sporazuma, kakvo je stanje i šta i koje su mogućnosti da Vlada ili bilo koji drugi državni organ Srbije funkcioniše u Srbiji. Svi znaju da je to ravno nuli i da sve te kompetencije imaju, na početku su imale međunarodne institucije kroz protektorat, zatim su preuzele obaveze u okviru međunarodno nadgledane nezavisnosti Kosova, da pomognu institucije Kosova da tu vlada zakonitost. U okviru te zakonitosti, meni je nejasno kada se ovde kaže da ćemo se vratiti dijalogu ako se vratimo u prethodno stanje u kome se i od strane međunarodne zajednice više puta konstatuje da u tom delu ima šverca, nelegalnih aktivnosti, organizovanog kriminala, da čak i Euleks u ove dve godine nije uspeo onaj glavni kriterijum o kome je zadužen da tu spori tu klimu zakonitosti i da ne bude tog zakonskog vakuma koji je bio prisutan.
Po meni je nejasno kako se misli sad kada se kaže – deo međunarodne zajednice koji ugrožava opstanak srpskog stanovništva na Kosovu. Koji je to deo? Mora da se kaže. Ko to od međunarodne zajednice ugrožava opstanak srpskog stanovništva na Kosovu i na koji način? Ako se misli na učešće dobrog dela Srba na lokalnim izborima, kojom prilikom su izabrani legitimni predstavnici u lokalnim samoupravama koja trenutno ima najšire kompetencije bilo gde u svetu. Apsolutno ne znam u kom delu sveta lokalne samouprave imaju veće kompetencije nego one na Kosovu, kada su u pitanju manjine, pogotovo srpsko stanovništvo.
Prolazim kroz selo Pasine često, sada se tu dovršava objekat i za porodilište i za stacionar. Biće verovatno brzo završen. Dosta sela u Kosovskom polju sada imaju fakultete. Imaju čak određene sredine Štrpce, a da ne govorim o Gračanici i bolničke kapacitete. Mi u Preševu ne možemo 23 godine porodilište da otvorimo. Mi govorimo 10 godina u Preševu o učiteljskom fakultetu. Deset godina ga nismo uspeli otvoriti, tek se sada govori i to u zadnjem trenu, zadnjem trenutku da će da, ne Niš, koji je odbio, ne Kragujevac koji je odbio, nego će Subotica da otvori jedan ekonomski fakultet u Bujanovcu i kada svi rokovi za upis već prolaze.
Da li se mi zalažemo, kada je domen ljudskih prava, građanskih prava da i Srbi na Kosovu, sve manjine imaju sva prava zagarantovano međunarodnom konvencijom, pa da tako imaju i Albanci i druge manjine u Srbiji? Tu sada gledamo kroz duple aršine i da onda mi to uzimamo kao danas, imamo prilike pojedine ministre ili preko novina, ali i danas, čak su prevazišle opoziciju u svojim emotivnim diskusijama. Šta na primer znači izjava ministra Bogdanovića da KFOR nema pravo da primeni silu, a narod ima pravo da mirno protestuje, da onda na osnovu toga novinari naprave naslove – barikade jedini adut za nove pregovore? Koje nove pregovore? Da li iz ovoga što sam pročitao u Deklaraciji, meni je nejasno. Da li se radi o novim pregovorima u kojima će se govoriti o statusu Kosova ili govorimo o već postojećim započetim pregovorima za šta je već donesena Rezolucija UN i čak ta rezolucija je zajedno sa EU sponzorisana od strane srpske delegacije?
Ako mi sada govorimo o nekim drugim pregovorima onda to treba otvoreno da se kaže, ali to ne zavisi od ove Skupštine. To treba rešavati, ako ima to za šanse, a naši predstavnici znaju da apsolutno za sada takvih šansi nema i nema takve spremnosti od strane međunarodne zajednice, pa ni o podeli Kosova, koje ponekad može između redova i na osnovu nekih izjava i da se čuje. Nego šta mi čitavo vreme slušamo? Da za brzi, efikasan put Srbije prema EU nije potrebno tražiti priznanje Kosova, nego stvoriti dobre odnose, rešavati praktične probleme, rešavati životne probleme.
Slažem se da specijalce ne treba koristiti, ja to najbolje znam. Albanci u Preševu i Bujanovcu znaju šta znači kad specijalci deluju. Ne ovo što su spektakularno politički se predstavljali u ovim danima na severu, nego treba da se vidi šta znači kada je žandarmerija tamo, kada treba jednu kuću pretresati i kad se duplo ili trostruko veći broj angažuje da se blokiraju čitava sela. Jedanput je skoro pola Preševa blokirano pre tri godine. Tada prolaznici po dva, tri sata nisu mogli svoje poslove da obavljaju. To tek treba videti. Koja je to specijalna policija koja treba nakon dva, tri sata da beži?
Hvala.
Gospođo predsednice, gospodine Jankoviću, dame i gospodo narodni poslanici, malo više ću da se zadržim na delu izveštaja koji govori o oblasti prava pripadnika nacionalnih manjina.
Mislim da je pokušano da se ova problematika razradi i prikazuje, međutim ima dosta opštih konstantacija koje bi svakako trebalo detaljnije definisati.
Vidim da je u Izveštaju posebno tretirana problematika Roma sa pravom, jer je ona najteža, ta pozicija Roma. Vidim da je spomenut i problem sa vlaškim jezikom i sa bošnjačkim jezikom. Tu se slažem da problematika i položaj manjina van Vojvodine je u nekom nižem nivou nego uopšte situacija manjina u Vojvodini.
Mislim da neopravdano u ovom izveštaju nije izričitije prikazana problematika Albanaca, a ona odmah nakon Roma je najteža jer, na kraju krajeva, u toku te 2010. godine, na koju se Izveštaj odnosi, imamo dramatičan problem traženja azila u državama EU gde su, pored Roma, prednjačili Albanci iz ovih oblasti – Preševo, Bujanovac i Medveđa. Zbog čega? Zbog nedostatka perspektive za normalan život, a to znači da imamo nesklad između ustanih i zakonskih zagarantovanih prava i onoga što se u praksi ostvari. Kod Albanaca imamo drastičan nesklad.
Nije u pitanju samo ta konstatacija, da se stvara osećaj diskriminisanosti kod pripadnika manjina, nego se radi o faktičnom stanju, realnom stanju, ne samo o nekom osećaju i frustriranosti sa psihološke strane, nego o realnom stvarnom stanju na terenu.
Mislim da ima niz problema, pored onoga što je spomenuto u slučaju Roma, ali po prvi put se i Albanci javljaju sa problematikom pravno ne vidljivih građana, što nikad ranije nije bilo, a to je problematika raseljenih i iseljenih lica. Kao što znate, u kancelarijama u toku godine je poprilično intenzivno je prijavljeno.
Mislim i u svetlu popisa koji predstoji da je situacija tu veoma osetljiva. Znate da u popisu 2002. godine zavod je već konstatovao da kod većine pripadnika manjina imamo poprilično smanjenje, a kod Albanaca je najosetljivije i najznačajnije smanjenje sa tog popisa. Mislim da će se pokazati da u međuvremenu imamo još drastičnije smanjenje pripadnika albanske nacionalne manjine i da se taj proces odvija i to intenzivno, ne samo zbog ne priznavanja diploma, koju ako ste već tamo nešto konkretnije apostrofiralo moralo da nađe mesta u ovom izveštaju jer, pored onog period 1991-2001. godina, kada se takođe nisu priznavale diplome Univerziteta Prištine, a koje je u praksi imalo dalekosežnih, veoma negativnih posledica, imamo ovaj novi period trogodišnji koji se takođe veoma negativno izražava i ako ga budemo rešili u buduće vreme, ovaj period neće da ostavi poprilično posledica na terenu, jer masovno se odlazi, ljudi završavaju u sopstvenom trošku studije, da treba da rade i to pravo rada im se uskraćuje zbog ovakvog političkog momenta ne priznavanja ovih diploma koje su stekli ne samo u Prištini. Pokušavam pet godina da ubedim ljude da mnogo fakulteta iz Tirane se ne priznaju u Srbiji i da tu ima dosta nerazumljivih prepreka koje onemogućavaju mladim ljudima da rade tamo gde su rođeni, tamo gde bi trebalo da rade, a moraju da napuste radna mesta i da odlaze ili na Kosovo ili po svetu, jer nemaju perspektivu za zapošljavanje, za normalan život.
U ovom izveštaju je moralo biti regulisano i pitanje penzionera koji umiru a ne ostvaruju osnovno ljudsko pravo jer ako su odradili deo radnog veka na Kosovu, da ne govorim ceo, oni propadaju, nego i deo, godinu, dve, tri, četiri, to im se ne priznaje i to samo Albancima. To se ne dešava sa pripadnicima druge nacionalne manjine, nego samo se Albancima radni vek na Kosovu još uvek ne priznaje.
Dobio sam neke odgovore od ministra Ljajića i on obećava kada bude rešeno sa međunarodnim organizacijama ili ko zna nakon koliko godina da će to biti rešeno i onda će to da se stavi ad akta. Šta je sa ljudima koji u međuvremenu umru i ne ostvare svoja osnovna ljudska prava?
Imate decu koja su rođena pre 1999. godine u porodilištima Kosova koju muku vide po centrima Srbije od Vranja do Jagodine, do Kragujevca. Za svaki izvod rođenih, za svaki izvod državljanstva moraju dva puta da odlaze i danima da čekaju da bi došli do tog dokumenta. Zamislite, sada smo došli do toga da se za pet minuta dobije izvod u svakoj opštini, ali izvod ova dva lična dokumenta u matičnim jedinicama službi koje su prenete 1999. godine sa Kosova, tamo se danima čeka. Tu je korupcija u najvišem nivou a ništa u vezi sa tim ne preduzima.
Imam dva sina rođena u Prištini. Moram da odem u Niš, a za snaju moram da odem do Kragujevca. Meni treba ceo dan, a drugima treba i po dva dana i po nedelju, dve, da bi došli do jednog dokumenta, tako da ima niz teških kršenja osnovnih ljudskih prava koja ovde nisu ni spomenuta.
Što se tiče Zakona o nacionalnom savetu, mislim da mora se, nije tu pitanje samo opštinski nivo …
Mora se u najvišem nivou uskladiti zakoni nacionalnih saveta sa Zakonom o obrazovanju, a pogotovo sa Zakonom o informisanju jer imamo veliki raspon. Hvala.
Poštovana gospođo predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, pre nego što postavim pitanje, konstatovaću da je preuranjeno postavljena tema na sednici Narodne skupštine. Trenutno govorimo o kandidaturi, a ulazak u EU je jedan dugoročniji proces o kojem će, sigurno, ova skupština u narednim sazivima imati mogućnosti da raspravlja.
Podržao bih ono što sam na početku čuo, da je briga Skupštine i drugih organa države da se staraju o problemima koje srpska zajednica ima na Kosovu. To je sasvim legitimno. Naravno, oni imaju problema i ti problemi treba da se rešavaju, i moraju da se rešavaju, uz pomoć međunarodne zajednice i verovatno institucija Kosova, koje su neizbežne u tom kontekstu.
Postavljam pitanje – koliko je pitanje Albanaca u Preševu, Bujanovcu i Medveđi, u Preševskoj dolini taoc trenutnog stanja i nedostatka bilo kog dijaloga do sada na relaciji Beograda i Prištine?
Dobro je što je tu i ministar Ljajić. Dva puta sam postavljao pitanje – šta da se radi sa penzionerima koji su deo svog radnog staža proveli na Kosovu? Oni ne mogu, ako su ceo radni staž proveli, ne mogu da se penzionišu. Ako su deo staža odradili na teritoriji Kosova, to im se ne priznaje.
Vreme ide. Penzioneri u međuvremenu umiru, a ne mogu to osnovno pravo da realizuju. Govorim o Albancima Preševa, Bujanovca i Medveđe. Ne govorim o problematici, onoj većoj problematici oko penzionisanja i penzijskih fondova na Kosovu. Govorim o građanima ove države koji su deo svog staža odradili na Kosovu.
Zatim, ako je dete rođeno u nekom porodilištu u Gnjilanu, u Prištini, oni nemaju pravo članova svoje porodice. Ne mogu dečiji dodatak da ostvare. Čak se i sudski procesi otvaraju protiv lekara, kada su ih primili na vakcinaciju i na osnovu tih potvrda, dobijali dečiji dodatak. Vodi se sudski proces u Bujanovcu povodom ovakvim situacija.
(Predsedavajuća: Tri minuta.)
Pitanje je moje – da li je ovo stanovništvo taoc ovog stanja i šta uraditi, da oni nemaju ove probleme, i to teške životne probleme koji se dugo vremena ne rešavaju?
Imam dva minuta. Dobro.
Sada bih govorio o problemu diploma, visokoškolskih diploma. Dobio sam direktno od premijera Vlade odgovor, da za ovu temu treba sačekati dijalog između Beograda i Prištine. Pitanje je – koliko treba čekati?
Kada omladina ode ili na Kosovo, ili u Evropu, ili bilo gde, a pogotovo kada se javi problem čak i međudržavni, i kada se rizikuje i režim i liberalizacija viza, kada dolaze predstavnici belgijske ambasade ili Vlade, ili Norveške ili Švedske, tih dana se aktuelizuje taj problem odlaska mladih ljudi sa tog područja, i odmah se zaboravi.
Odmah se zaboravi da je to posledica strašno teškog ekonomskog stanja na tom području, da mladi ljudi, pored toga što im se ne priznaju diplome koje su stekli na univerzitetima Prištine, Tirane ili Tetova, na sopstvenu režiju, bez korišćenja ijednog državnog fonda, te diplome se ne priznaju i ti ljudi onda moraju da nađu rešenje.
Ako u rodnom mestu, ako u državi čiji građani ne mogu da reše te osnovne probleme, moraju tražiti rešenja – jedan deo na Kosovu, drugi deo po Evropi. Onda odmah ova albanska zajednica, zajedno sa romskom zajednicom, postaju problem koji, kao što vidimo, ova vlada još uvek ne počinje da rešava. Radi se o ozbiljnim i teškim životnim problemima.
Ova pitanja sam postavio više puta, ali odgovori su nejasni.
Hvala gospođo potpredsednice. Dame i gospodo narodni poslanici, tražiću danas objašnjenja u vezi sa veoma ozbiljnom problematikom blokiranja korišćenja deponije u Bujanovcu.
Naime, više od deset dana se komunalno preduzeće u Bujanovcu sprečava od strane predstavnika građana MZ Rakovac, da se koristi deponija. Obzirom, na visoke temperature koje trenutno vladaju, a da se smeće ne odlaže već deset dana, preti epidemija i situacija, ne da je poprilično problematična, nego je dramatična.
Mora da se preduzmu odgovarajuće mere, ne samo od Ministarstva za očuvanje sredine, nego u ovom slučaju mora da se uključe i MUP, a pre svega Ministarstvo pravde, jer Osnovni sud u Vranju je doneo privremenu meru kojom treba da se odblokira rad komunalnog preduzeća.
Međutim, ova mera bez asistencije policije u nastaloj situaciji nema efekta, ne sprovodi se, tako da, u ovoj situaciji u kojoj, po svemu sudeći, ne može samo lokalna samouprava svojim kapacitetima da reši problem, a obzirom da se slučajno, ili možda ne slučajno, u isto vreme se odvijao i drugi proces, a da je javnost upoznata o formiranju Srpskog nacionalnog veća u Bujanovcu i namere koje su oni javno iskazali o etničkoj podeli Bujanovca, što je većina političkih subjekata već osudila da je jako štetno.
Međutim, indikativno je da se paralelno odvijaju ova dva procesa. U tom smislu predsednik MZ Rakovac je jedan od vodećih ljudi u tom Srpskom nacionalnom veću. Pored epidemije, u ovom slučaju, preti da ova problematika eskalira i u politički sukob, koji bi onda imao velike posledice, veoma loše, nezgodne posledice na opštu političku atmosferu na tom području, pre svega u opštini Bujanovac, koja je u svakom slučaju multietnička, a prošle godine su gradili i multietničku strukturu lokalnih vlasti.
Sad posebno, ističem da, pored Ministarstva za očuvanje životne sredine, koje je posebno važno da se problem reši, takođe je ovaj moj zahtev upućen i Ministarstvu pravde i MUP-a, da od njih tražimo obaveštenje šta će urgentno preduzeti da se ova veoma dramatična situacija što pre reši, da se ne bi došlo u veoma nezgodne situacije, kako zdravstvene, po pitanju veoma moguće epidemije, a sa druge strane da se na vreme reši problem da se ne bi ostavilo dalje prostora za bilo koje druge manipulacije, ili, uglavnom kalkulacije sa političkom pozadinom. Hvala vam.
Gospođo potpredsednice, dame i gospodo narodni poslanici, kao i do sada, podržavam ideje o decentralizaciji. Današnja rasprava je korisna, kao i ona koju smo imali prilikom rasprave o statističkim regionima. To će verovatno pomoći promeni situacije sa postojećim političkim situacijama kada je u pitanju decentralizacija, ali sigurno je korisno i za lokalne samouprave sa ovom činjenicom da se povećavaju sredstva.
Modeli se moraju kompletirati. Da li je to moguće amandmanima, da li je to u nekom kontinuitetu, takođe je moguće, ali je neophodno jer pogledajte samo ove grupe oko sredstva solidarnosti. Apsolutno je nemoguće razraditi specifične probleme najnerazvijenijih kada napraviš čitavu grupaciju sa 44 različite opštine.
Kada pogledate ove podatke koje smo dobili po glavni stanovnika, onda ispada da porez na zaradu i te promene su kod najnerazvijenijih opet veoma niske. U Preševu je najniže. Jednostavno, broj zaposlenih je najmanji, stopa nezaposlenosti je rekordna. Najčudnije je to što se ne razlučuju i ovim modelom specifičnosti i razlike brdsko planinskih područja koji su već duže vreme problem društva i oni koji su na samom Koridoru 10, kao što su Bujanovac i Preševo gde je, po meni, veštački u poslednjih 12 godina došlo do nazadovanja zbog getoizacije novih granica, zato što su tu došli radnici sa drugih sredina, a ne radnici iz tih opština i sada smo dvostruko oštećeni. Prvo, nisu zaposleni ljudi sa tih opština. Drugo, sada se porez na zaposlene plaća po mestu prebivališta. To je po meni dupla diskriminacija. Najveći broj zaposlenih u opštini Preševo je u državnim institucijama koje su nastale u zadnjih 12 godina zbog promena koje su nastale u ovom periodu.