Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Dejan Nikolić

Dejan Nikolić

Demokratska stranka

Govori

Gospodine Bečiću, pustite me da završim.
Dakle, ošišali travu i sad čekaju aplauz. To obično rade oni kojima je strateški cilj da oštre kosu. Dakle, ja kada ne znam dovoljno o određenoj temi za Skupštinu se spremam pitajući i analizirajući ono što je neko napisao, a zna mnogo više od mene. Ili za vas možda Inženjerska komora ne zna dovoljno? Ili za vas Akademija arhitekture Srbije ne zna ništa? Ili za vas SANU ne zna ništa? Ali, ja onda pretpostavljam da vi znate sve. A onda znate šta su, recimo, i određeni filozofi rekli za ljude koji misle da znaju sve.
Tri godine i evo dva dana slušamo o pobedama SNS. I sve su vam pobede istorijske, ali su vam porazi svakodnevni. Građanima ste kičmu savili smanjenjem plata i penzija, a sada im kažete – podignite glavu da vidite koliko će kula biti visoko. Mi vas pitamo jedno, vi odgovarate drugo. Isuviše je ovo mutna voda da bi bilo ko u nju poverovao.
Fascinacija Bojanom Pajtićem je skoro podjednaka kao fascinacijom Aleksandra Vučića i fizički i mentalno. Lako je u Skupštini držati govore, ali je teško u Vladi održati reč. Evo kako drži SNS reč. Maj 30. 2014. godine proizvodnja FAP-a u septembru, prvih 200 radnika ide, zatim još 200, zatim još 200. Neistina.
„Beograd na vodi“ od marta na CNN-u, zamislite to. Jedino što je na CNN-u možemo da vidimo da nas predstavljate kao jeftinu radnu snagu. Dakle, neistina. Podižemo spomenik Principu u Beogradu. Da vam ne elaboriram dalje, ali neistina. Fabrika avio komponenata do kraja juna, pa će fabrika biti u Zemunu zaposliće 600 ljudi pa će biti u Pančevu, pa neistina. Zakon o poreklu imovine, do prve polovine 2013. godine, pa zašto ga ne donesete. Neistina.
(Zoran Babić, s mesta: Ne bih se ja radovao tome da sam na tvom mestu.)
Nema smanjenja penzija, legendarna izjava. Neistina. Pojeftinjenje struje za 20%, to je tek neistina. Dvadeset hiljada dinara po hektaru obradive površine, neistina. Neistina do neistine.
Tumarate od obećanja do obećanja, od istraživanja do istraživanja. Politiku ste pretvorili u procente podrške, a agresivnom propagandom, sakrivate sopstvenu nesposobnost, propaganda je, gospodine Babiću, uvek loša forma politike.
Poštovana predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, jeste deset do dvanaest, ali još malo pažnje.
Gospodine Vučiću, dobro je što ste odustali da se o „Beogradu na vodi“ i o leks specijalisu govori po hitnom postupku. Ono što nije dobro je to što ste od toga odustali tek nakon pritiska javnosti, što ukazuje na to da biste vi o ovom projektu najradije po kratkom postupku - što manje pitanja, još manje odgovora, po starom dobrom običaju da presečemo vrpcu, pa da slavimo Beograd.
Voleo bih da se u Srbiji, recimo, po hitnom postupku ili nekim hitnim postupcima raspravlja o odgovornostima, recimo, ministra Verbića za stanje u prosveti, ili, recimo, ministra Gašića za stanje u vojsci, ili, recimo, o odgovornosti gospodina Malog za, kako kažu, paravojne komunalne formacije u Beogradu, ali se to kod nas neće desiti. Onda mi narodni poslanici za pravo dato nam Poslovnikom Narodne skupštine moramo da se borimo na način na koji znamo i umemo. Ni jednu vlast u Srbiji, ne samo vašu, ni jednu ne treba da čudi kada građanima ulica postane institucija onda kada ove prave ne funkcionišu.
Izvor sumnje u projekat „Beograd na vodi“ leži u tome što svako dete, svaka građanka i svaki građanin zna za „Beograd na vodi“ i niko ništa ne zna o „Beograd na vodi“. Vi time tražite da vam građani veruju na reč, ne na osnovu ugovora, ne na osnovu pravnih garancija, već da vam veruju na reč. Ja vam, gospodine Vučiću, ne verujem na reč. Evo i zašto vam ne verujem na reč.
Godine 2013. ste kao ministar odbrane najavili da će jedna privatna kompanija potpisati ugovor vredan milijardu dolara za izgradnju vojnomedicinskih kapaciteta u jednoj afričkoj državi. Neistina. Mesec dana kasnije dali ste legendarnu izjavu o ulaganju na desetine miliona evra, govorili ste o onoj fabrici čipova. Nije tačno da ste govorili o naučnom institutu. Rekli ste – ta fabrika će spasiti Srbiju, njeni prihodi će spasiti deficit Srbije. Neistina. U istoj izjavi rekli ste da ćemo praviti visokotehnološke rakete za Ujedinjene Arapske Emirate. Neistina.
Sedam meseci kasnije najavili ste ulaganja od 400 ili 450 miliona evra u Fabriku za izgradnju avio komponenata. Je li tačno? Rekli ste – zaposlićemo 600 ljudi. Pa ste rekli da će fabrika biti građena u Zemunu. Rekli ste – znamo i parcelu. Pa ste rekli da će biti u Pančevu. Neistina, gospodine Vučiću. Zato vam ne verujem na reč.
Tek izjave o „Beogradu na vodi“. Pa to jeste priča za sebe. Gospodin Mali je 2014. godine u martu, deset dana pre izbora, najavio da će početak gradnje „Beograda na vodi“ početi na jesen. Rekao je – potpisaćemo ugovore za nedelju ili dve. Mislio je na april prošle godine. Ni u aprilu ove godine ih niste potpisali. Dakle, neistina.
Vi ste, gospodine Vučiću, nekoliko meseci kasnije početak gradnje „Beograda na vodi“ sa jeseni pomerili na proleće. U proleće ste pomerili na leto. Da vam verujemo na reč? Kome, vama ili Siniši Malom? Zašto vam ovo kažem? Jeste dali izjavu i nije tačno da ste rekli da ste mislili samo na prvu A fazu. Jeste rekli - za četiri godine svaki objekat sa makete „Beograda na vodi“ će biti završen, za četiri godine. To ste rekli 18. marta 2015. godine. Sedam dana kasnije Siniša Mali je rekao da će „Beograd na vodi“ biti građen deset godina. Pa, ili deset ili četiri? Ili na jesen ili na proleće ili na leto? Ili Siniša Mali ne govori istinu, ili vi ne govorite istinu.
Mnogo smo slušali o odsustvu dijaloga sa strukom. Evo i da kažem par stvari šta su oni rekli. Akademija arhitekture Srbije rekla je da će ovaj projekat napraviti urbanistički haos i pozvali su vas da povučete ovaj projekat. Srpska akademija nauka i umetnosti na 22 strane kritika rekla je da će zbog prenaseljenosti ovaj projekat izazvati ekološke i socijalne posledice. Oni su iza tih kritika stali imenom i prezimenom. Vi ste do dana današnjeg krili autore rešenja „Beograda na vodi“.
Zašto, gospodine Vučiću, od dva miliona kvadrata milion i 750 hiljada šoping molovi, zgrade, komercijalne ustanove? Zašto ovo kažem? Pa zato što to nije javni interes, a za škole, vrtiće, zgrade, kulture, što jeste javni interes, svega tri posto prostora. Zašto, gospodine Vučići, privatno dobro ispred javnog interesa? Razlika između toga da li gradimo „Beograd na vodi“ ili, kako kažu, davimo Beograd u vodi, leži u ugovorima, u pravnim garancijama, u jasnim odgovorima, a ne u ekskluzivnim izjavama. Razlika leži u poštovanju prava, a ne u tajnim bratskim dogovorima. Zato nećemo glasati za „Beograd na vodi“.
Poštovani ministre, dame i gospodo narodni poslanici, kada uvodimo neki novi institut ili neke nove pojmove u naš pravni i finansijski sistem, suština jeste u detaljima. Zato smatram vrlo važnim amandman na član 2, koji definiše pojmove, a naročito mislim na terorizam, teroriste, opravdano uverenje.
Naime, mi smo podneli amandman na član 2, gde smo, mislim, bolje i preciznije definisali opravdano uverenje na osnovu koga se neko stavlja na listu terorista, na osnovu čega mu se dalje ograničava ili zamrzava imovina.
Vi ste u zakonu definisali sledeće: da je opravdano uverenje da je lice terorista, da finansira terorizam, da je uključeno u aktivnosti terorističke grupe ili vršenje terorističkog akta, je onaj stepen uverenja koji razuman čovek prosečnih intelektualnih sposobnosti može steći na osnovu dokaza, činjenica koje su opšte poznate ili dokazive i verodostojnih informacija kojima raspolažu nadležni državni organi.
Mi smo u istom tom članu podneli amandman kojim smo opravdano uverenje definisali na sledeći način, zbog građana pročitaću čitav član, odnosno samo deo koji menjamo.
Kažemo da opravdano uverenje jeste uverenje koje se može steći na osnovu dokaza, činjenica, koje su dokazive i verodostojnih informacija kojima raspolažu nadležni državni organi. Verujem, ministre da je ova definicija preciznija.
Zašto dalje mislim da treba da razmislite još jednom o ovom amandmanu? Naime, sve ove definicije proizilaze iz opštih definicija terorizma, terorista, a problem je u tome što one ne postoje u svetu. Dakle, ne postoji jedinstvena definicija terorizma, niti teroriste.
Svojevremeno je Kofi Anan terorizam definisao kao napad na fundamentalno pravo, poredak, na ljudsko pravo, na mirno rešavanje sporova. Međutim, i sam je priznao da je to definicija koja je previše široka i da postoji jako puno osnova i principa koji mogu da budu napad na fundamentalno pravo.
Čak i Rezolucija Saveta bezbednosti iz 2001. godine 1373, ona poziva na bolju međunarodnu saradnju u kampanji protiv kriminala, odnosno terorizma, ali ne definiše terorizam. Čak je situacija da u jednoj zemlji postoje različite definicije u različitim institucijama. Navešću primer SAD.
U Stejt Dipartmentu, terorizam se definiše kao predominantno politički motivisano nasilje, FBI terorizam definiše na drugi način. Dakle, u jednoj zemlji se na više načina definiše terorizam i terorista.
Zato mislim, pošto ne postoji jedinstvena definicija terorizma, ne postoji definicija koja je prihvaćena u sudskim instancama, da treba da razvijamo debatu danas o pojmovima, o suštini, jer, kažem, u detaljima je suština. Verujem da je naša definicija bolja, preciznija i verujem da će ovaj zakon učiniti boljim i preciznijim, pa vas molim da još jednom pogledate i usvojite amandman. Hvala.
Poštovani predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici ja svoja pitanja upućujem na adresu dva ministarstva, Ministarstva privrede i gospodinu Sertiću, kao i na adresu Ministarstva trgovine, turizma i telekomunikacija i gospodinu Ljajiću. Tiče se preduzeća „Lepterija“ iz Soko Banje.
Ovo preduzeće već pet godina je u vlasništvu države, poseduje dva hotela, restoran na ekskluzivnoj lokaciji, čak i jednu banju. Od pre nekoliko dana ovo preduzeće se nalazi u stečaju, a 92 zaposlena na birou rada, bez posla, bez plate, bez otpremnina i bez socijalnog programa.
Prvo pitanje upućujem ministru Ljajiću – zašto Vlada svih ovih godina nije imenovala organ upravljanja, tačnije skupštinu od tri člana i tako na neki način vezala ruke i direktoru i menadžmentu da u punom kapacitetu vode ovo preduzeće, jer bez organa upravljanja nije moguće doneti niti jedan strateški dokument, ni jednu stratešku odluku. Zato još jednom upućujem pitanje i tražim odgovor – zašto svih ovih godina Vlada Republike Srbije nije imenovala organ upravljanja u ovom preduzeću?
Drugo pitanje upućujem ministru Sertiću, po meni čak i važnije pitanje – zašto se ovo preduzeće „Lepterija“ iz Soko Banje nije našlo na listi od 502 preduzeća za privatizaciju? Naime, Agencija za privatizaciju je po novom zakonu u avgustu prošle godine objavila javni poziv za dostavljanje pisama o zainteresovanosti investitora za privatizaciju 502 preduzeća. Preduzeće „Lepterija“ iz Soko Banje je bilo 503 i nije se našlo na ovoj listi, iako je država vlasnik, iako ima pozitivan kapital koji daleko prevazilazi dugovanja ovog preduzeća?
Da se „Lepterija“ iz Soko Banje našla na ovom spisku i Vlada i Agencija za privatizaciju bi promovisala „Lepteriju“ kod domaćih i stranih investitora znajući da je Agencija objavila javni poziv čak i u „Fajnešl tajmsu“. Gotovo sam siguran da bi makar jedno pismo o zainteresovanosti za privatizaciju stiglo na adresu Agencije i preduzeća „Lepterija“.
Sve i da se ni jedan investitor nije zainteresovao za ovo preduzeće u tom slučaju bi onda država zajedno sa ostalih 188 preduzeća uvela stečaj, ali bi onda makar radnici po akcionom planom Vlade imali pravo na socijalni program.
Ponoviću, danas se 92 zaposlena nalaze na birou za zapošljavanje bez posla, bez otpremnina i bez socijalnog programa. Najdobronamernije tražim od ministra Sertića i ministra Ljajića da se uključe u rešavanje ovog problema, jer ukoliko je cela Vlada, domaći i strani stručnjaci, eksterne firme mogle da se uključe u rešavanje „Železare“ iz Smedereva, onda mogu makar dva ministra da se uključe u rešavanje ovog pitanja.
Što se mene tiče, od mene kao narodnog poslanika iz Soko Banje i od strane lokalne uprave Soko Banje imaće punu podršku i punu saradnju za rešavanje ovog pitanja. Hvala.
Poštovani predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, uvažena ministarko gospođo Bošković Bogosavljević i saradnici, hteo bih u jednom kratkom dijalogu da razmenimo neke argumente i dođemo do izvesnih zaključaka, sve u korist javnosti i pre svega životne sredine.

Tačno je da ste na čelu ministarstva resornog zaduženog za životnu sredinu devet ili deset meseci i da ne snosite punu odgovornost, ali to je nešto što se danas u parlamentu jako često čuje. Mi kažemo – da, kratko ste na tom mestu, nemate punu odgovornost, ministri se menjaju, a stanje u tom resoru sve gore i gore.

Međutim, ipak moram, dakle vama da uputim jednu generalnu kritiku, a to je da nastavljate onu politiku bivšeg ministarstva, to je, nažalost, politika ćutanja o životnoj sredini, previše važna tema dva dana zaista slušamo o tome i svi su u pravu kada kažu koliko je važna tema životne sredine i previše važna da bismo o njoj ćutali.

Dakle, nije dovoljno govoriti na stručnim forumima o ovoj oblasti. Javnost pre svega mora da zna sve u vezi sa stanjem životne sredine, odnosno okoline u kojoj živi.

Moramo neprestano da vodimo jednu debatu i kampanju o pravilima ponašanja i pojedinaca i grupu o životnoj sredini, pre svega da bismo predupredili, postigli onaj prvi princip u zaštiti životne sredine.

Spremajući se za ove zakone razgovarao sam sa profesorima nekoliko fakulteta koji se bave životnom sredinom i dolazimo do, ili smo došli do jednog zaključka do kog ste verovatno i vi došli kada ste pravili analizu, kada ste došli na čelo ministarstva i preuzeli ovaj resor – da je životna sredina u Srbiji zaista devastirana.

Mislim od primene zakona, edukacije, kaznene politike, čišćenje javnih površina, pa sve do upravljanja otpadom kvaliteta vazduha, upravljanje i zaštita voda, tretmana otpadnih voda, kontrola industrijskog zagađenja, zaštite prirode, hemikalijama o kojima danas govorimo, zaštiti od buke. Pa, ovo o čemu sada govorim, ove oblasti su sadržani u Poglavlju 27. poglavlje o životnoj sredini, pregovaračkom poglavlju koje je najobimniji od svih pregovaračkih poglavlja od svih 35, koliko Srbija ima. To je meni apsolutno razumljivo, jer trećina svih propisa EU, se zapravo odnosi na životnu sredinu.

Mislim, sa kojom startnom pozicijom mi čekamo pregovore o Poglavlju 27?

Ja mislim jako loše, jer je ovde standard ključna reč. Dostizanje standarda je zapravo taj proces približavanje EU ne puko usvajanja zakona, puna primena i dostizanje standarda, a koji su danas naši standardi u raznim oblastima?

Evo, recimo, upravljanje otpadom, pa nismo u stanju šest godina do kraja realizujemo projekat regionalnih deponija. Opštine nam se guše u otpadu. Pojedine delove autoputa uskoro nećemo moći da vidimo od onih deponija kraj putaša, svakim danom neka nova. Koliko smo odmakli u tretmanu otpadnih voda? Koliko smo odmakli u kontroli industrijskih zagađivača? Koliko smo odmakli, šta se dešava sa jednim od osnovnih principa EU i kod nas do skoro, a to je da zagađivač plaća?

To su sve pitanja na koja treba da dobijemo odgovore. Gospođo Bošković - Bogosavljević, koja je poslednja godina za koju imamo objedinjeni izveštaj o stanju životne sredine u Srbiji. Podsetiću vas godišnje izveštaje o stanju životne sredine u Srbiji imali smo od 2000. do 2012. godine.

Da li imao godišnje izveštaje o stanju životne sredine za 2013. godinu? Da li imamo i za 2014. godinu?

Bojim se da čekamo pregovaračko Poglavlje 27. o životnoj sredini, bez izveštaja o stanju životne sredine, unazad dve godine.

Ja o tim standardima govorim i o toj lošoj startnoj poziciji.

Zakon o hemikalijama, podržavam princip naplate takse kako ste naveli o tome da naplata za upravljanje hemikalijama, zapravo vrši se od pravnih lica i da tako rasteretimo građane plaćanjem iz budžeta i u korist onih koji su imali koristi od prodaje hemikalija, to podržavam.

Međutim, moj kolega Božović je o tome pričao. To nisu zeleni novci, oni bi bili da su išli, da je naplata išla preko agencije. Te pare koje dolaze od naplate taksi će moći da se koriste na sve, ne samo na zaštitu životne sredine.

Kao narodni poslanici želimo da kontrolišemo trošenje tih para, važno je da pare koje dolaze od tih sredstava, od zagađivača, takse za hemikalije, za upravljanje hemikalijama trošimo na zaštitu životne sredine.

Bojim se da to sada neće biti. Puno smo razgovarali o Agenciji za hemikalije, mislim da je to juče najbolje elaborirala moja koleginica iz Lige, gospođa Nada Lazić. Jako je dobro elaborirala, zašto je važno da imamo i dalje tu agenciju.

Mislim da je agencija dogovorena upravo 2009. godine sa EU. EU je uložila 3,5 miliona evra u rad te agencije. Ukidanjem 2012. godine, nadležnosti agencije su prenete ministarstvu, kao i zaposleni, kao i materijalna, nematerijalna sredstva i nije bilo nikakve uštede osim onih stručnjaka koji su napustili rad agencije, upravo zbog takvog ponašanja.

Vi znate o kojima se ljudima radi, a danas ti ljudi rade za ugledne međunarodne institucije, a mogli su da rade za državu. Onda dolazimo do toga da, ukoliko ste preuzeli funkciju agencije, preuzeli ste tada i registar hemikalija na teritoriji Srbije.

Da li imate i da li se vodi u poslednje tri godine registar hemikalija? Ako se vodi, onda vam neće biti teško da nam odgovorite šta se nalazilo u depou „Telekoma“ koji je izgoreo u Makišu pre nekoliko dana? Na to pitanje, agencija bi dala odgovor, jer je agencija vodila vrlo revnosno registar o hemikalijama.

Završavam, mislim da je Zakon o biocidima nesprovodiv, ali morate jako puno da osnažite rad ministarstva.

Na kraju, dozvolićete mi 10 sekundi, zaštita životne sredine jeste stanje svesti i edukacija, obrazovanje, puna primena zakona, to je ono za šta ćemo mi vama dati podršku. Za sve ostalo, bićemo jaki kritizeri.
Poštovana ministarko, nova stvar je da ste Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju nazvali greškom. Tu se nećemo složiti, zapravo to je bio korak ka EU neophodan, veliki uspeh tadašnje Vlade, kao i mnogo uspeha koje smo postizali na polju životne sredine, ali ako se ne sećate, taj posao koji ste kritikovali smo radili zajedno.

Dakle, sa vama, kao narodnom poslanicom i sa SPS kao koalicionim partnerom. Dakle, taj posao koji ste kritikovali smo radili zajedno. Imali ste odgovorne pozicije u toj Vladi.

Ono što hoću da vam kažem je i da ne otvaram temu Fonda, mnogo smo govorili o tome. Fond nije bio budžetski i nije se punio iz budžeta. On se punio parama po principu „zagađivač plaća“. To je jedna od boljih stvari koju je Vlada Vojislava Koštunice 2006. godine napravila i ustanovila, to priznajem, i ugašen je 2012. godine onako na brzinu, kako ćete 2015. godine morati da ga vratite. Da li je to tačno? Mislim da je septembar mesec negde optimalan, ali mi ćemo u septembru ponovo imati Fond za zaštitu životne sredine, jer je to naša obaveza. To pokazuje ispravnost naših argumenata kada govorimo da je bila greška, kada ste ga ukinuli 2012. godine.

Ono na šta ja ukazujem jeste da je sredstvima iz tog fonda, a koji su unutra ubacili zagađivači, otvoreno gotovo 10.000 radnih mesta, tzv. zelenih radnih mesta, naročito u reciklažnoj industriji.

Mislim, kada govorimo o debati, o kampanji, koju neprestano morate da vodite kao neko ko donosi odluke o tome koliko je važna životna sredina, jer smo kako za pojedince, tako i za donosioce odluka, previše pravili kompromise na štetu životne sredine, a u korist ekonomije i radnih mesta. Kao ekološki vrlo svestan čovek ja odbijam da moram da biram između radnih mesta i životne sredine ako znamo da će privrede morati da budu bazirane na zelenim standardima. Bojim se da mi sada gubimo i ona već postignuta i oformljena zelena radna mesta.
  Poštovana predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, govoriću po amandmanu, jer neki poslanici ne zaslužuju da im se odgovori. To što je mene ponekad sramota od nečega što se priča u parlamentu je ništa naspram onoga što može da se desi u Skupštini, kada građane postane sramota ovog parlamenta, ali o tome neki drugi put.
Dakle, imao sam jedan pogrešan papir u ruci i zato se nisam javio po svom amandmanu. Ne razlikuje se mnogo od amandmana koleginice Martinović. Mislim da nema potreba da mi danas razgovaramo na ovaj način, naročito ne predlagači sa opozicijom. Zapravo, kao narodni poslanik opozicije, ja kažem bravo za narodne poslanike koji su podneli ovaj zakon.
Šta bi se desilo da nisu podneli ovaj zakon? Šta bi se desilo? Ušli bismo u jedan apsolutni pravni haos. Ne kažem da se vi gospođice Batić krijete iza ministra Selakovića. Naprotiv, ministar Selaković se krije iza narodnih poslanika. Dakle, on je u zakon mogao da stavi i da napiše – da, mi nemamo kapaciteta da procenimo sprovođenje jednog ovakvog zakona i šaljemo ga u Skupštinu da narodni poslanici učine taj posao umesto Ministarstva pravde i onda da vi, kao narodni poslanici, u dogovoru sa svim ostalim narodnim poslanicima podnesete jedan svrsishodniji zakon.
Podneo sam da se datum „1. januar 2017. godine“ menja na „1. januar 2019. godine“. Koja su moja dva vrlo jaka argumenta?
Prvi je taj, što mi zapravo, imamo četiri godine uvođenja ovog instituta javnih beležnika, jedne godine, vlada Mirka Cvetkovića, tri godine ministar Selaković. Četiri godine uvodimo jedan novi institut i ja pomeram taj datum upravo zbog onoga o čemu gospođica Batić i razgovaramo mi danas, zato što niko ovde ne može da pruži garancije da će ovaj zakon, da ga nećemo menjati 2017. godine. Upravo da bih predupredio tako nešto, ja dajem četiri godine iz još jednog razloga.
Četiri godine ostavljam da razvijamo jednu konkurentnost i tržišnu utakmicu. Suština konkurentnosti, čak i u ovoj oblasti je takva da građani dobiju bolju uslugu po nižoj ceni. Moraće, ukoliko usvojimo moj amandman 2019. Sada on više nije moguć, svestan sam toga, zato što smo usvojili amandman Odbora i ovi naši amandmani zaista postaju besmisleni, jer menjamo zakon, odnosno promenili smo u sredu zakon koji smo podneli u ponedeljak.
Mi smo amandmane podnosili na zakon u ponedeljak. Danas je sreda, mi imamo jedan potpuno novi zakon, ovi naši amandmani zaista ne mogu da budu usvojeni. Mi kritiku upućujemo Vladi. Zašto ?
Još jedna stvar, jaka kritika, ovo je 106. zakon koji usvajamo po hitnoj proceduri. Sto šesti zakon po hitnoj proceduri. Praksa je takođe, da ti zakoni koji idu po hitnoj proceduri zapravo ne prolaze proces javne rasprave. Da je zakon koji je usvojen u nedelju uveče 2014. godine, koji danas menjamo, prošao javnu raspravu, pa stručnjaci, i ti notari koji su sutradan počeli da rade, stručnjaci iz ove oblasti bi vam rekli da nije moguće ovo sprovesti do 1. marta 2015. godine. Možda bismo već tada predložili neki drugi datum i danas o ovome ne bismo razgovarali.
Međutim, mi uz to što pohvaljujemo advokate, ko drugi može bolje da primeti primenu ovog zakona od samih advokata, koji pohvaljujemo, amandmanima dolazimo do rasprave o suštini i sadržini i to je takođe pohvalno, jer to je naš posao. Sa različitim argumentima, to je posao Narodne skupštine. Dozvolite da mi naše amandmane branimo argumentima.
Ovo su naši argumenti. Ostavićemo još četiri godine da opštine i sudovi ubiraju određene prihode od overe, ostavićemo da četiri godine imamo vremena da se sprovede proces popune upražnjena mesta za notare, jer smo ušli u sprovođenje ovog zakona sa trećinom od potrebnog broja notara, sa 94, potrebno je čak i manje, potrebno je 375. Nemamo nikakve garancije da će se sprovesti do 2017. godine, to je apsolutno jasno, niti koga krivimo, ali ukazujemo na to da u procesu od četiri godine možemo doći do efikasnog sprovođenja zakona, obezbediti opštinama da ubiraju određene prihode i pustiti dovoljno vremena da u potpunosti uvedemo jedan novi institut notara koji inače podržavamo, jer smo ga podržali te 2011. godine. Hvala.
Pa, prvaci kog sveta? Prvaci vašeg naprednog sveta. Taj svet postaje sve manji i manji. Pre ili kasnije će te to shvatiti. Što pre shvatite, to bolje jer kasnije će biti kasno.
Prvo, zašto vičete? Mislite da time što vičete ćete napraviti da to što govorite postane istina? Pa, neće.
Dakle, neće to što vi vičete postati istina zato što vam sve dobro ide, osim realnosti. Građanima je prosto neprijatno koliko vam dobro ide, osim realnosti. Pa se onda u Srbiji traži čovek koji će reći – svaka čast Vučiću. Ne možete da ga nađete. Evo, ja ću reći – svaka čast Vučiću na svemu što radiš, osim na realnosti, a kakva je realnost? Prodirete iz kategorije standarda građana u kategoriju egzistencije.
Pitajte trudnice koje su na bolovanju kada su primile taj trudnički dodatak? Pitajte njih da li im je neprijatno koliko vam dobro ide? Znate za podatak da je u Nišu 2012. godine 15 hiljada ljudi se prijavilo za socijalnu pomoć, 2013. godine 19 hiljada, 2014. godine 22 hiljade ljudi. Prognozira se da će u 2015. godini biti preko 25 hiljada ljudi u Nišu koji će tražiti socijalnu pomoć. Pitajte njih – da li im je neprijatno koliko vam dobro ide.
Ovo su ozbiljna vremena, gospodine Babiću. Potrebni su nam ozbiljni ljudi za ozbiljne reforme. Samo se bojim da vi nemate visinu za tu disciplinu.
Pre jedno mesec dana je bilo 50 godina od kada je Martin Luter King održao govor: „I have a dream“, ili: „Ja imam san“. Ja razumem sve te vaše diskusije da idu u tom pravcu da i vi imate određeni san. Razlika između njega i vas je u tome što je njegov govor bio u kontekstu sloboda i ljudskih prava, a vaši govori su u kontekstu da na svakom kvadratnom metru u Srbiji osvojite vlast, pa tako i tamo gde ste osvojili 20 i nešto poslanika.
Zašto niste na vlasti kada imate 306% podrške u Vojvodini, a mi samo 6? Zato što tragovi ove pravne države kazuju da legitimitet pokrajinskoj Vladi daju pokrajinski izbori, na kojima je Demokratska stranka osvojila polovinu poslanika. Sačekajte izbore 2016. godine, neprijatno ćete se iznenaditi, jer SNS kao i svi baloni, odnosno popularnost SNS kao i svi baloni su skloni pucanju. Samo, gde je suština?
Tin Ujević je govorio o tome: „Mnogi ljudi su dorasli da se obračunaju sa drugim ljudima, ali nisu dorasli da se obračunaju sa problemima“. Pa, 10% energije koju ulažete da se obračunate sa opozicijom i DS da uložite u neku korisnu stvar, recimo da rešite problem prosvetara, Srbija bi bila bolje mesto za život. Ali, ne, hajde da kompletnu energiju usmerimo na DS, na Vojvodinu, jer je to sada cilj, da se obračunamo, uništimo i da vladamo. Da li je to cilj? Pa nije. Cilj je da se reše problemi. Ali, šta je paradigma vlasti SNS-a? Imam utisak, a sve mi se čini da i sve veći broj građana dobija taj utisak, mislim da vam se da vlast nad Saharom, peska bi nestalo.
Rekao sam vam malopre, sve vam dobro ide osim realnosti. Čudna je ta dilema mučiteljica kod vas kada dođete u parlament. Uključi se mikrofon i onda o čemu ćemo razgovarati? Tri su stvari. Jedna je Vojvodina i Bojan Pajtić, jer, kažem, vaš problem je taj što nemate vlast nad svakim kvadratnim metrom Republike Srbije. Ukoliko nije Vojvodina i Bojan Pajtić, onda su reforme Aleksandra, zvezde sjajne, Vučića, odnosno reforme koje…
Šta je u ovome problem? Ja pohvaljujem premijera. Ja govorim da oni govore o reformama koje sprovodi Aleksandar Vučić.
Samo, ja govorim na način da te reforme ipak treba neko da vidi. Ljudi veruju više oku nego uhu. Ukoliko nije Vojvodina i Bojan Pajtić, ukoliko nisu reforme o kojima svi slušaju a niko ne vidi, onda hajde, zašto bi danas bilo različito od juče, da prospemo još jednu kofu uvreda na opoziciju.
Na vaše pitanje ko će platiti cenu loše vlasti, građani će platiti, tu smo saglasni. Građani će platiti osam milijardi evra javnog duga za tri godine vlasti SNS-a. Građani će platiti 50.000 novozaposlenih ljudi iz SNS-a. Građani će platiti štetne ugovore koje potpisujete u ime Vlade Republike Srbije. Građani će platiti propagandu Aleksandra Vučića, kojom želi da zamaskira sopstvenu sposobnost da bilo šta u Srbiji uradi. Jednu stvar da ste uradili za tri godine njome biste se hvalili. Nijednu stvar niste uradili i onda želite uvredama zapravo da zamaskirate tu sopstvenu nesposobnost.