Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Dragoljub Mićunović

Dragoljub Mićunović

Demokratska stranka

Govori

Poštovana predsedavajuća, kolege poslanici, moram da izrazim zadovoljstvo što prisustvujem ovoj sednici na kojoj, sa ogromnom većinom, usvajamo jednu deklaraciju, koja svedoči o tome da uz ostalih pola milijardi ljudi ulazimo u jednu veliku ljudsku zajednicu.
Zadovoljstvo mi je što pre 25 godina, prilikom osnivanja DS, izgovorio sam tada rečenicu – ništa nije jače od ideja kada im dođe vreme. Prepoznali smo da je EU ujedinjenje evropskih naroda, stvaranje ogromne ekonomske zajednice, ta ideja koja će sigurno pobeđivati. Danas mi je veliko zadovoljstvo da oni koji su sumnjali u te ideje, barem velika većina, prihvataju danas to kao jednu činjenicu.
Naravno, možemo se sporiti jako mnogo oko toga šta je EU i zašto je ona važna za nas. Mogu da razumem sve one koji smatraju suprotnom, ali pođimo od jednog empirijskog pogleda. Činjenica da skoro sve evropske zemlje nastoje da uđu u tu zajednicu, a to nije mala zajednica, rekao sam, to je pola milijardi ljudi, govori o tome da tu ima nečeg privlačnog i da oni tu vezuju svoju budućnost. Može se to pokazati kao iluzija, ali sada oni tu budućnost vezuju za tu grupaciju.
Drugo, mi se možemo ljutiti na EU, na neke zemlje, možemo ih kritikovati, opisivati, ali mislim da smo pravili najveće greške onda kada nismo gledali sebe. Šta je to što smo mi radili? Kako smo mi to izgledali? Koja su to dela koja smo mi učinili? Šta je to, osim našeg upornog osvrtanja na slavnu prošlost koju zaboravljamo svaki put kada se okrenemo na drugu stranu? Dakle, to je jedno pitanje – šta je danas Srbija?
Pre nekoliko godina bio sam u Rusiji, ima tome možda i 10-ak godina. Našao sam u hotelu novine „Vedemosti“ i pročitao sam autorski članak sadašnjeg premijera Rusije Medvedeva. Tamo me je jedan moto jako impresionirao, a on glasi (narodni poslanik priča na ruskom). Dakle, to je bio jedan iskren stav da je problem poštovanje zakona osnovni u jednom društvu. To je izgovorio sadašnji premijer Rusije, i to kao jedan moto.
Bilo bi jako dobro da shvatimo da ulazak u Evropu ima barem četiri motiva, koje je teško osporiti.
Prvi motiv je naravno politički. Postoje jednopartijski sistemi u kojima su živeli mnogi od nas, jako dugo i znamo šta je to. To završi uvek u diktaturi jedne partije, zatim jednog čoveka. Nema opozicije. Postoji samo partija koja na svojoj kadrovskoj komisiji izdiktira imena poslanika, imena ministara i svih, ako treba i do konduktera. Jasno je da to okamenjeno, nepluralističko društvo mora da trune. To su bili njegovi veliki nedostaci, uprkos jedne vrlo humanističke vizije društva o slobodi, jednakosti svih ljudi.
Zato je bilo važno da postoji opozicija, da se uvede višepartijski sistem i podela vlasti. To je ključno pitanje, koje se najteže reformiše, i danas u ovoj skupštini, ali i u svim skupštinama od 1990, 1991. godine.
Dakle, izvršna vlast, Vlada, preko političkog uticaja, partije, jedne ili koalicija, nastoji da uporno bude dominantna u svim tačkama. Nikada parlament nije uspeo da odbrani svoju punu samostalnost u odnosu na Vladu, ali ne zaboravimo, Vlada samo predlaže zakone, a mi ih izglasavamo. Naša je odgovornost što obavezujemo ljude da se toga pridržavaju, kao zakona obavezujući, kažnjavajući, ako se ne pridržavaju. Sreća je možda okolnost što se baš mnogo ne pridržavaju tih zakona. Dovoljno je da pratimo istoriju divlje gradnje ili plaćanje poreza, pa ćemo videti da ono što je rekao Medvedev, da je nama malo nelagodno živeti sa zakonom.
U Evropi, koja ima jednu dužu pravnu tradiciju, dok smo mi na nesreću bili porobljeni, pevali lepe pesme uz gusle, dotle su oni izgrađivali državu i pravni poredak i pravo kao jednu ogromnu svetinju. To što je car Dušan imao Zakonik u kome je stajalo da će zakon biti iznad cara itd, to je lepo rečeno i to je na tradiciji, ali nažalost to se nikada nije realizovalo, niti je srpska država po tom zakonu, u sledećih 500 godina, živela.
Dakle, u tom bezakonju ili nepoštovanju zakona nijedno društvo nije moglo da napreduje. Jedna od prvih stvari jeste da se u toj stvari uredimo. Kada smo ulazili u Savet Evrope, bila mi je dužnost da održim jedan govor u Strazburu, rekao sam prvom rečenicom – mnogo se više radujem našim obavezama nego privilegijama koje će odatle izaći. Našim ulaskom u EU se mnogo više radujem obavezama koje će nam biti nametnute nego privilegijama eventualnim kojima se mnogi nadaju, a koje neće doći s neba nekim finansijskim ili drugim podsticajnim. Dakle, to je razlog zbog čega politički se opredeljujem. Opredeljivala se i DS pre 25 godina upravo za EU.
Treći razlog je, naravno, ekonomski. Evropska unija je nastala iz ekonomskih razloga. Bilo je i ranije ideja od Tomasa Pejna u 18. veku i mnogih pre njega da se stvore ujedinjene evropske države poput američkih, ali to je bila puka ideja, nije bila nužna.
Sada u eri širenja svetskog tržišta, zbog širenja komunikacija i napretka tehnologije, koja zahteva ogromne serije, samo velika tržišta mogu da konkurišu i da opstanu na tom tržištu. To je Evropa shvatila i počela je skromno – čelik, ugalj, dalje tim velikim industrijama, da bi na kraju stvorila jednu potpunu ekonomsku zajednicu.
Šta to za nas znači? Pre svega, znači jednu konkurenciju, da vidimo kako drugi rade, da naš proizvod mora biti kvalitetan i dobro upakovan da bi prošao na tom tržištu, a to je tržište od pola miliona ljudi ili preko Evrope svetsko tržište. Nema danas većeg izazova nego izaći na svetsko tržište. Da bi se opstalo, Evropa je zbog toga nastala i zato se i širi jer se širi tržište. Što je tržište veće, to pokazuje Kina, utoliko su i jači, samostalniji i u svakom slučaju nezavisniji.
Treći razlog je vrednosni i to je ono što sam rekao na početku. Imajmo hrabrosti, pa bez tog velikog izliva osećanja ljubavi za svoju istoriju ili društvo, pogledajmo realno.
Kako izgleda naše zdravstvo? Imao sam razloga da odem pre neki dan. Ujutru Klinički centar izgleda kao najveći miting što bi poželela svaka politička partija. Cela Srbija se seli jer nema više para za privatne bolnice, za privatne preglede. Ljudi bolesni, stari, nemoćni dolaze i čekaju. To su stotine i stotine ljudi. Zakazuju im se pregledi za pola godine, za godinu itd. da bi najbanalnije operacije kao katarakta ili ne znam, zamena neke proteze trebalo da se izvrši. To je stanje koje pogađa milione ovih ljudi. To je situacija. Tako izgleda zdravstvo. Da ne govorimo o ostalim stvarima, kako to izgleda sa korupcijom i sa drugim obavezama i odgovornostima.
Kako izgleda školstvo? Šta se dešava u školama? Danas samo ko ne želi da bude doktor nauka, može da ostane bez te titule, a onda to redom idite do osnovne škole, gde kad mama dođe, oni daju petice. Dakle, sa takvim kadrovima se ne može dalje.
Ono što valja od kadrova, šta se dešava sa talentovanim đacima? Oni odlaze, 35.000 je otišlo. Ako su u Evropi, u evropskoj zajednici, oni su na izvestan način kod kuće. Konkludentni su, mogu doći, mogu da odu, imaju gde da odu, kao i mnogi nezaposleni, imaće gde da odu.
Šta se dešava sa više od pola miliona, da budem skroman u licitiranju ciframa, ljudi koji su potpuno očajni, bez ikakve nade da će se u životu još kada zaposliti i kako će rešiti pitanje? To više nije radnička klasa koja ima snagu i moć da generalnim štrajkovima se suprotstavi, izvrši pritisak na Vladu. Ne, to je jedan prekarijum. To su ljudi očajni, samo čekaju u jednoj slici da neko razbije kamen, da ulete u prodavnicu i da se snabdeju najelementarnijim potrebama za život.
To je stanje u kome se nalazimo. Trebali su neki podaci o azilantima da mi vidimo koliko je svest građana, hvalimo se da smo najhumaniji ljudi, a isteramo nekoga na sneg, nije važno, azilant, on drukčije izgleda. Šta je sa tom ksenofobijom? Ko je te ljude vaspitavao tako? Nismo uradili svoj zadatak kako treba. To je problem našeg društva.
Ne može država da organizuje da jedna grupa ljudi svoje specijalne seksualne orijentacije ne može da prošeta mirno ulicom, nego o tome zasedaju jedna služba, druga, konsultacije itd. i policija kaže – mi to nećemo da branimo. To je pad države. Da ne nabrajam ostale stvari, kako mi izgledamo sjajno, sa preko 40 ubijenih žena, sa premlaćivanjem na svakom koraku žena, sa bezbednošću, gde se deca bodu noževima. Sve je to naša stvarnost. Ko neće da gleda, ne mora, nek se zagleda u neku ikonu i rešio je svoj problem. Ali, ovo je stanje.
Sada, Evropa vrši izvesnu standardizaciju, danas manju, a mislim da će sutra vršiti veću. Jedan deo, ma koliko ko žalio, suvereniteta se prenosi na Evropu. Mnogi su diktatori obožavali rečenicu – niko nam se neće mešati u naše unutrašnje stvari, a onda ćemo mi unutra daviti koga hoćemo, praviti logore, hapsiti, zabranjivati, zaboga, niko da nam se ne meša, to je naša stvar. Dakle, mešaće se zbog narušavanja bilo kog standarda, a pogotovo zbog povrede ljudskih prava, zbog svih gestova nehumanosti ili povreda onoga što povelje garantuju.
Ima još razloga. Neki su tehnološki ili ih zovemo civilizacijski, kako god hoćete. Ima neka modernost, jer je to jedna ogromna zajednica u kojoj su mnoge tehnički, industrijski ili naučno veoma razvijene zemlje. Sve to postaje dostupno. Mnogi naši ljudi tamo odu, konkurišu, gledaju, prenesu itd.
Danas biti protiv toga moguće je samo u ime nečega mnogo boljeg. Ja to mnogo bolje, kako god se osvrnem okolo po svetu, ne vidim. Ni u Americi, ni u Aziji, ni u Africi, nema nigde više slobode nego u Evropi, a sloboda je sveta stvar. To je kao i vazduh, kada je imaju, ljudi je ne osećaju, a kada je nemaju, ona im postaje važnija nekada i od života.
Mi treba u tom pogledu da prestanemo da uveravamo sebe da smo mnogo značajniji nego što jesmo. Ne treba da se ponižavamo, ne treba da pravimo neke nepotrebne reveranse kad od nas niko ne traži, ali moramo shvatiti gde smo, da upoznamo sebe i uporedimo sa drugima.
Nije nikakva sramota ugledati se na onoga ko je razvijeniji. Srbija se toga nije stidela kada je formirala svoje države, da sad ja malo koristim istoriju, pa je prihvatala sa zapada. Veličina neke srpske inteligencije i misli bila je u tome što je već u prvoj polovini 19. veka preuzela mnoge ideje iz Evrope, mnoge ideologije iz Evrope i liberalizam i socijalizam, ali i anarhizam, šta god hoćete, sve što je bilo evropsko, bilo je tu, pored železnica i puteva itd.
Kako mi stojimo danas sa infrastrukturom? Kakvi su nam putevi? Kakve su to železnice, uporedimo naše puteve i železnice sa putevima i železnicama u Evropi, ili avionima, šta god hoćete? Ne znam da li smem da upotrebim, jer imamo jedan opasno dobar avion.
Problem je u tome da li mi imamo hrabrosti da kažemo da smo sticajem mnogih nesretnih okolnosti i pre svega nekih svojih sopstvenih zabluda došli i u konflikt sa drugima i ne možemo da pobegnemo sada u dalju glorifikaciju sebe i preziranju i osuđivanju sveta. Nećemo time, naravno, daleko stići.
Potrebno je da, prvo, saberemo sebe, da prekinemo sa necivilizacijskim odnosima u našem društvu koji se ogledaju kroz štampu, kroz polemike, kroz političke borbe. Mi još nismo zreli, prosto, kao politički narod da prihvatamo sve neophodne reforme. Na tome moramo da radimo. Nije nam to kriv niko, krivi smo mi sami. Da se bude čovek nije ti kriv niko ako sam za to nemaš hrabrosti ili želje da to budeš.
Ne bih hteo da držim veliki govor, pogotovo da nikoga uveravam, jer vidim da ogromna većina to zbilja želi. Ako imamo i nesporazuma, to je jako dobro da imamo i drugačije mišljenje, ali ono u ovom trenutku očigledno nije dominantno.
Nastojmo da zadržimo sve elemente pluralizma, konkurencije, polemike, sve ono što karakteriše normalan demokratski život. To je, uostalom, demokratija još od antike bila. Bili su ljudi građani, različito su mislili, debatovali, ali je bilo važno da se čuju. To je bitno. Ne smemo u tom pogledu napraviti ustupke, pa utišati zemlju da se ništa ne čuje.
Na kraju, ovaj parlament ovim treba da ima jednu malu pouku, da je moguće i dogovoriti se i uraditi nešto za korist i društva i građana, a i samih sebe.
Mi smo ovde videli razne nasrtaje izvršne vlasti na parlament u tom smislu da mu određuju vreme, mesto, vreme razgovora, ophođenje itd. Molim vas, ako hoćemo u Evropu, shvatimo tu hijerarhiju. Najveći komad suvereniteta i najveći gospodar je narod.
Narod je nas ovde birao. Mi smo parlament. Mi biramo Vladu. Kao što mi kao parlament ne bi smeli da se ljutimo ili deremo ili vređamo narod, isto tako to Vlada ne sme da radi sa poslanicima, bilo oni dolazili iz bilo koje partije, vladajuće ili opozicione. To je nešto što moramo sami sebi da sebe branimo.
Molio bih da svi poslanici u tom pogledu izražavaju tu solidarnost, pre svega sa ustanovom, a posle toga sa partijom. Ako mi ne sačuvamo parlament, teško da ćemo u tim partijskim svađama daleko napredovati.
Evo, to je nešto što sam hteo da kažem povodom ovog trenutka koji je vrlo značajan i važan i to je jedan korak veoma važan čini mi se i pri kretanju ka Evropi. Hvala lepo.
Govoriću o amandmanu, ali usput ću prokomentarisati samo činjenice.
Pre izvesnog vremena bili smo svedoci jedne pojave koja je ugrožavala nekoliko segmenata našeg društva. To je bilo pitanje tzv. bakarne mafije, masovne krađe poklopaca sa raznih komunalnih objekata, zatim lomljenje spomenika u sitan bakar i nošenje spomenika, skidanje krovova itd.
Bilo je ugroženo nekoliko stvari, prvo i smatram da je to bilo najvažnije, ugrožena je bila naša kulturna baština. To malo spomenika koje imamo, jer mi smo zemlja sa verovatno najmanje spomenika, lomljeni su, odnošeni.
Pitao sam ovde premijera i ministra unutrašnjih poslova – može li se ući u trag ako se dnevno nose tone bakra, a tu spadaju i šrafovi sa železničkih šina, trafo stanice, dakle, ugrožava se ekonomija, ugrožava se kultura, bezbednost saobraćaja – kud odlazi taj bakar? Da li je to zbilja tako teško pronaći?
U svojoj naivnosti verovao sam da je cena bakra i to sam proverio, porasla na svetskoj berzi i mislio da šverceri, kao i svaki drugi, koriste priliku i to izvoze. Međutim, dobio sam uverenja da nijedan kamion sa bakarnim polomljenim delovima nije otišao preko granice. To znači da su ostali ovde.
Kako je bilo moguće da se godinu i više, dve ne može ući u trag tim stovarištima i toj topionici gde se jedino taj fini bakar može preliti ponovo? Dakle DS je postavila to pitanje krađa, ugrožavanja puteva, bezbednosti, energetskih objekata, kao jednu veoma opasnu, višestruko opasnu pojavu u društvu.
Nikakvi policijski rezultati to nisu dali. Skinut je krov sa Umetničke akademije. Za to mora dizalica da dođe da skine, to su tone. Da li je moguće da jedna patrola ne moće da prođe da prati gde je to otišlo? Prema tome, ovo govorim samo zbog toga da se zna da smo mnogi od nas, pre svega u DS videli opasnost te pojave i tražili da se njoj stane na put. Deluje krajnje nekorektno i upravo je jednim amandmanom DS o ovome o čemu govorim, jer ne želi da prikrije ili omogući da se takva stvar i dalje rešava, pošto postoje i zapisnici, stenografske beleške i znaju ko je o tome govorio, a da Valda na to pitanje do dana današnjeg mi nije odgovorila. Ko je su to organizacije, ko to čini i šta se tim bakrom dešava. To je jedno pitanje.
Postoji drugi element na koji smo bili odlučili da ukažemo. Može se lako dogoditi, i to je jedno pravilo koje mnoge države koriste, da se pod plaštom brige za bezbednost i borbe protiv nekih pojava tome priključe i neki drugi. Mi ćemo imati ovde raspravu o radničkim pravima, o štrajkovima i prema modernim zakonima, kako je svuda urađeno, ali postoje takođe situacije, mi zaboravljamo da postoje, revolucije, pa neće neko valjda tražiti dozvolu da izvede revoluciju. Prema tome, moramo voditi računa o pravima ljudi. Sigurno da nije dobro da se blokiraju ulice, a to policija takođe može spreči pre svega razgovorom sa tim ljudima ili uticajem na te sindikate ili ljude, da do toga ne dođe.
Ovo pitanje koje se aktuealizovalo sada kao velika bezbednost je uvod za debatu o štrajku i skraćivanju radničkih prava. Budite sigurni da ćemo se tome suprotstaviti, ne iz nikakve volje ili nevolje nego iz prostog razloga što postoje odgovorne obaveze koje ova zemlja ima. Još iz Titovog vremena je preuzimala sve deklaracije, međunarodne konfederacije rada, Komiteta za ljudska prava, Komiteta za radnička prava UN. Sve to mi moramo uneti u naše zakonodavstvo i to moramo poštovati, sviđalo se to nekom ili ne.
Ovde je, dozvolite da kažem usput, uneto mnogo od strasti, nekada, čini mi se, iz neznanja. Ovde se govorilo o reči – genocid. Meni je žao ali bojim se da ovde mnogi ljudi ne znaju šta ta reč upravo znači. To znači plansko …
… istrebljivanje jednoga naroda. Sada se postavlja sledeće pitanje – da li vi znate da je u Americi 40 godina bila zabranjena ta reč u slobodnoj štampi, jer je bila previše zloupotrebljavana? Tek posle Ninberškog procesa, kada se tako ogromne žrtve, šest miliona samo Jevreja i ostalih, na osnovu uredaba genocidnih donete tek onda je ta reč počela da se upotrebljava.
Uzgred budi rečeno, kada nešto govorite o DS, ja sam bio svedok na procesu tužbe bosanske za genocid srpske države. Uspeo sam tamo da dokažem da država Srbija nije učinila genocid jer nije donela, jer sam pri tim parlamentima bio, ni jednu genocidnu uredbu, ni jedan genocidni …
Objašnjenje, molim vas.
Nećete meni objašnjavati, ovde se svašta govorilo.
Ne bojte se, neću nikakvu uvredljivu reč reći. Nisam ni do sada rekao. Objašnjavam šta je da ne budemo nekada u zabludi iz nerazumevanja ili u strasti ne znam kakve mržnje poneti da pričamo stvari kojoj će se ljudi smejati ako budu čuli. To je to. Na to sam apelovao. Apelujem i dalje, dajte da završimo taj posao ozbiljno, da ostavimo ove druge rasprave. Postoje tabloidi pa ko želi široko mu polje, neka se tamo sa time razgovara. Hvala.
Neki smatraju da je ovo jedno tehničko amandmansko pitanje, ali amandman koji traži da se briše ovakva jedna institucija obuhvata obrazloženja zašto jedna takva ustanova nije potrebna. Međutim, ovo otvara mnogo šira pitanja i očigledno traži jednu interpelaciju, jednu javnu raspravu o bezbednosti i tajnim službama u ovoj zemlji. Srbija ima debelu tradiciju policijske države. Ako vam kažem da 55 godina je moj dosije punjen raznim službama koje su se menjale, u ovoj zemlji je policija imala u raznim periodima razne mogućnosti da hapsi koga je htela, da ubije koga je htela, da otera u logor koga je htela itd.
Dakle, imamo jedno mučno iskustvo zemlje koje treba da se oslobodi policijskog okvira. Međutim, ovo je došlo kao odgovor na nedavnu demonstraciju odsustva bezbednosti u ovoj zemlji. Ako bi neko trebao da bude ciničan, rekao bih – verovatno ova akademija treba da pojača našu bezbednost, pa da sledeći put kada neki građani najave neki skup, miran skup, na šta imaju pravo po zakonu i Ustavu, onda nema bezbednosti, nesigurno je i ne može im se obezbediti ta sigurnost. Onda treba napraviti još jednu akademiju.
Spadam u one koji imaju najdublje nepoverenje u policiju, najdublje moguće i zato sam uvek želeo da budem poslanik a nikada vlast. Policija, tajne službe pogotovo sumnjaju u svoje građane. Nedavno smo videli da su svi građani u Americi snimljeni. Oni smatraju da je svaki građanin sumnjiv. Pogledajte milione disijea u mnogim policijskim zemljama, u kojima mi takođe veoma lepo mesto zauzimamo. Koliko je građana prisluškivano, kontrolisano, ometano, spletkarilo se o njihovim životima itd. Građanin treba da ima duboko nepoverenje i kontrolu tih službi.
Kao predsednik parlamenta SRJ predložio sam, radio sam na tome i izgradio Zakon o kontroli vojnih službi bezbednosti. Predsednik te komisije, na žalost pošto je došlo do smene vlasti, postao je potpredsednik jedne stranke koja ima i naslednike ovde i rekao mi je – nikada se ta komisija neće sastati. Kada su ubijana ona dva nesretna gardista nikada se komisija ovog parlamenta nije sastala da napravi anketni odbor da se to istraži. To brutalno ubistvo da bi se sakrile neke tajne tih službi te dvojice dečaka stoji na savesti i građana i službi, a pre svega tih organizacija.
Kako je moguće da se sa jedne strane sve te službe u svojoj koordinaciji slože da ne mogu da obezbede jedan skup, da nema bezbednosti u ovoj zemlji? Svako se normalan hvali da mu je zemlja bezbedna, da svakome garantuje bezbednost. Ovde su zaključili da ne mogu garantovati bezbednost pa su se onda i drugi priključili da ni Papa ako bi došao ne može mu se garantovati bezbednost. Mi se hvalimo da ne možemo da garantujemo bezbednost, a službi bezbednosti koliko god hoćete.
Svojevremeno u policijskoj državi koju neki hvale izdajnici, progonjeni bili su profesori, filozofi. Šta smo mi to mogli da izdamo i ko je od nas mogao da izda? Samo poverljive službe državne bezbednosti, jer one jedine poseduju tajne. Koju to tajnu ja mogu da kažem sem da otkrijem da je u nekoj knjizi neki stari filozof nešto rekao, a ove službe koje su to sve organizovale, koje su trebale da spasu i čuvaju Jugoslaviju nisu je sačuvale. Razdelile su se po raznim nacionalnim i drugim ključevima i nastavile su svoj posao. Prema tome, građani moraju budnim okom da paze šta to radi policija, javna i tajna pogotovo. Ta grabež da se imaju pod kontrolom službe bezbednosti uvek mi je sumnjiva.
Kad god neko hoće da kaže, naš kolega je to želeo, da bude uporno ministar unutrašnjih poslova, strašno sam bio protiv toga. To je meni uvek sumnjivo, kad on hoće da raspolaže dosijeima, tajnama, moćima itd.
Ovo što mi danas raspravljamo jeste ključno pitanje ljudskih prava. Nema ništa važnije ili preče od bezbednosti, od života čoveka. Pri tom, ako već hoćemo da upotrebimo taj izraz koji je ovde bio problematičan, diletantski, najgore je to što su one bile diletantske. Da li da stavljam na uvid ogromna tri toma mojih dosijea, pa neka se ljudi slatko smeju, tu su telefonski izveštaji, šta je ko rekao telefonom, i kada meni tetka iz Amerike tepa, oni smatraju – javio se špijun SAD, koji je šifrovanim jezikom njemu rekao to i to. A mogao je da pritisne dugme u Americi, pa da vidi ko je vlasnik tog telefona i da vidi da je to starica od 90 godina. Takva je bila elita te službe. Dakle, sumnjam u tu službu.
Tražio bih rado da se raspuste sve službe koje do sada postoje, pa da onda, na ozbiljnim temeljima, vidimo pod kojom kontrolom građana koje mi ovde predstavljamo, dakle, parlamenta i drugih, se vidi šta rade te službe. Dakle, posednici tajni su najopasniji po jedno društvo i zato postoje, u odbranu ljudskih prava, sve te institucije koje predstavljaju građane koji traže pristup informacijama. Mogli ste da primetite da se društvo razvija u tom smeru, da te informacije sve manje budu tajne, a mi hoćemo sve više da od toga napravimo.
Personalno nešto i znam, kako izgleda fakultet itd, koje su sve ambicije oko toga da se sada napravi neka akademija. Kada su nas, profesore, bez rešenja izbacivali sa Filozofskog fakulteta, što u civilu, što u uniformi, predstavnici Državne bezbednosti u ime Instituta za bezbednost, pokupili su sve knjige i slike iz naših kabineta, pošto su kao razbojnici obili kabinete, odneli u te institute, nikada to nisu vratili. Nikada nisam mogao, ni kao predsednik parlamenta, da dođem u taj institut i da kažem – čekajte, ovde su neke knjige dragocene za fakultet, vratite ih.
Nemam poverenja u te službe. Gledao sam kako su učestvovali u raspadanju države. Prema tome, ne može to ući na mala vrata u obrazovni sistem. To ne može, pogotovo ne na ovaj način, da se to spoji sa jednim zakonom kojim se omogućava studentima, koji inače jako mnogo plaćaju svoje školovanje, koje bi trebalo da bude besplatno ili mnogo jeftinije, da lakše dođu do tih bodova koji im omogućavaju besplatno školovanje ili budžetsko, da u tom trenutku se uvali jedan ovakav problematičan zakon, a što je najgore, mimo kriterijuma koji važe za ostale studente koji moraju da polažu prijemne ispite, razliku od ovakve jedne grupe gde mogu ljudi, na osnovu svojih profesionalnih iskustava, da to rade.
Dakle, bez ikakvih velikih debata ili rasprava, meni je žao što nekim kolegama smeta kada se pomene neka ovakva rasprava, jer to, zaboga, odlazi, gubi se vreme. Ne gubimo vreme. Ovo je pitanje sloboda u ovoj zemlji, pitanje onoga što smo deklarativno prihvatili kao vrednosti EU u koju želimo da uđemo. Prema tome, hteli ili ne hteli, biće rasprava dubinskih o tome kako izgleda bezbednost u ovoj zemlji, kako izgledaju njene institucije, kako izgleda sloboda građana, kako izgleda nezavisnost sudstva. Raspravljaće se o tome. Dajte da uredimo da bude što manje primedbi, a ne da odmah skačemo i da se pozivamo na to šta je ko nekad nekome bio.
Na kraju da vas nasmejem. Ne biste nikad očekivali da u Hegelovoj knjizi „Enciklopedija filozofskih nauka“, on govori kako obični razum vrlo često i smešno greši. Kada dođe na pijacu građanka i ima sumnju da su kruške malo trule, koje će ona da kupi, a onda ona piljarica njoj odgovara – šta, moje trule kruške, a što je tvoja baka išla sa Francuzima pre 100 godina kada su Francuzi ovde okupirali, i počela o tome da govori. Nemojmo na taj način da polemišemo. Uđimo u suštinu jednog problema, a ovo se tiče ljudskih sloboda i kontrole tih službi koje poseduju tajnu – nema ko da ih kontroliše osim parlamenta. Zato je ta debata važna.
Pridružujem se predlogu koji je dao gospodin Dereta, što je inače predlog DS, da se ovo briše i da povedemo jednu raspravu – kako izgledaju i kako treba da izgledaju obaveštajne službe. Hvala lepo.
Poštovani predsedavajući, drage kolege, možda ovo o čemu ću govoriti nekome bude izgledalo kao ponavljanje nekih opštih mesta iz političke filozofije, ali budući da nas ovde ministri često čašćavaju svojim predavanjima o mnogim stvarima, hteo bih da kažem onda nešto što bi možda objasnilo kako je izgledala naša današnja sednica i sve ono što se s tim dešavalo do sadašnjeg trenutka.
Način na koji je sazvana sednica je uvredljiv. Način na koji su se obraćali ministri takođe je uvredljiv. Onda ostaje jedan zaključak koji je poznat, da u reformama svih zemalja koje su prošle kroz dugogodišnju praksu jednopartijskog sistema, glavni problem ostaje pitanje podele vlasti i razumevanja te podele vlasti. Naviknuti da je Vlada sve, odnosno partija kroz Vladu, a da su parlament i neke druge institucije samo dekor, njima se samo podele određeni zadaci, ta navika da se moć nalazi isključivo u Vladi jeste nešto što dominira već 20 godina sa različitim uspehom i u našem parlamentu.
Nezamislivo je da ministri ne znaju ili da ne žele da znaju da su oni izabrani voljom parlamenta, voljom poslanika i to zbog toga što poslanici kao predstavnici naroda i nosioci suvereniteta daju ovlašćenja određenim osobama koje su u toj službi da vrše određene poslove, da ih oni onda mogu kontrolisati i moraju ih kontrolisati, da ih mogu kritikovati i treba da ih kritikuju, da ih mogu smeniti kad god parlament to želi, uvek. Obrnuto nije slučaj. Iako postoji podela vlasti, zna se hijerarhija.
Nezamislivo je da ministri prete poslanicima koji kritikuju. To je groteskno sa stanovišta razumevanja demokratije, kao da se ministri obraćaju poslaniku rečnikom uličnim – sram te bilo. To je nedolično, to je nerazumevanje, gde ministar misli da je sva moć. Problem je u tome što iako postoje Ustav i podele vlasti i jasna razgraničenja, i dalje se pokušava preko izvršne vlasti izvršiti distribucija ili redistribucija političke moći u kojoj je sva moć u Vladi i utoliko u tome tolika jagma za ministarskim mestima.
Kad se vratimo na naše probleme u Srbiji, kako to ovde izgleda? U Srbiji, nažalost, još uvek mnoga društvena pitanja se redukuju na politička pitanja, pa nešto što treba da rešavamo kao društvo, radi svog napretka ili opstanka, prepuštamo političkim partijama i onda ostaje to isključivo kao pitanje političko i ono društveno i taj društveni interes se ne vidi, a onda ono što je političko pitanje, vrlo brzo se redukuje na personalno pitanje.
Ovo što smo mi imali tzv. rekonstrukcija Vlade, naime, najavljeno je kao velika, nekad tako reći društvena rekonstrukcija što će omogućiti suštinske promene u društvu reformi itd. Na kraju se svelo na jedno političko pogađanje unutar koalicije, a ono što je još gore, mi smo videli i ne možemo to sakriti, da problemi nisu samo konflikti unutar koalicije, nego i konflikti unutar stranaka, jer na kraju se sve to svede negde na neko personalno pitanje.
Ono do čega ćemo doći u razgovoru narednih dana biće pitanje - šta je ova rekonstrukcija drugo nego izbacivanje URS iz Vlade, iz koalicione Vlade, to je jedina novost koja se dogodila. A onda će se postaviti pitanje - zašto je smenjen, izbačen iz Vlade Dinkić? Neko će reći - loše je radio, loše je govorio, itd, nije im uspeo plan, program. Dobro, ali ako je on neuspešan, kako se onda preko noći pretvorio u jednog od glavnih aktera zamenika jednog komiteta od koga strašno mnogo očekujemo, a to su Arapski Emirati, odakle će stići ogromne investicije itd?
Dakle, mi vidimo o čemu se upravo radi, ali stvaramo jednu maglu i jednu sapunicu vučemo kao na televiziji šest meseci, kako će se to pitanje razrešiti, ko će biti ministar, tu je drama bila ogromna i užasna. To je gubljenje vremena i što je najgore otvara se osnovno pitanje - može li se društvo demokratizovati ili ne? Pazite, ne govorim ovo napamet i ne želim da to posebno istaknem, ali moram da kažem - nije takva stvar bila oduvek. Sada se želi govoriti da je svo zlo i sve nakarade društva došle negde posle 5. oktobra.
Gospodine predsedavajući, sedeo sam tu u dve Skupštine kao predsednik, dešavalo se, onda su mogli ministri da budu istovremeno i poslanici. Dva puta sam ministra unutrašnjih poslova oterao sa govornice kada je napravio neke nepristojne aluzije na neke članove opozicije, a kada je jedan ministar odbrane na savezu Vlade nasrnuo na Vojislava Šešelja, ja sam ga izbacio iz Skupštine sa sednici i tražio sutradan da bude opozvan kao ministar, što je i učinjeno. Izvinite, to su bili neki koraci demokratije.
Mi se vraćamo u mnogim elementima, restauriramo jedno vreme za koje ne želimo da kažemo da je prošlo i da je bilo na jednom nivou koji bi morao biti prevaziđen, ako želimo da se udružimo sa ostalim svetom i da prihvatimo određene standarde.
Mi smo ovde već imali slučaj sa pomenutim ministrom, kada smo prekidali Vladu, na način ophođenja ministar prema poslanicima. Može ministar da kritikuje poslanike, ali ne može da preti da će ga poslati u zatvor krivičnom prijavom. Onda taj ministar ne razume zakone ili ih nije čitao, zakone o Skupštini, Zakon o Narodnoj skupštini, član 38. kaže da poslanik ne može biti pozvan na krivičnu odgovornost zbog bilo čega što je izjavio pismeno ili usmeno u Skupštini. Držimo se zakona koje je ova Skupština izglasala, to je naš temelj, to su ozbiljna pitanja. Imali smo ministra koji je slikao parlament da ga prikaže na Tviteru kao nekakvu bandu ljudi koji tu pripadaju ili nisu tu itd. Jednom se uljudimo, bar u tom elementarnom smislu. Neko misli da nekoga treba da zaplaši ovde, pa da ne smeju poslanici za zucnu zbog ministara. Nije valjda. Ko su ti ministri? Koga oni ovde misle da uplaše nekim velikim autoritetom, vizijama, čudima itd. Ako hoćete da ovaj parlament radi, onda se moramo pridržavati Poslovnika i ne smeju se sazivati sednice kao ova, jer to je skandal, a isto tako moramo se držati elementarnog reda pristojnosti i da znamo čija je šta funkcija ili nadležnost. U suprotnom, ne vidim smisao da parlament postoji, ako ne može na taj način da radi.
Ovo su neke moje primedbe na naš dosadašnji rad. O Vladi ću govoriti, nadam se i ostale kolege kada o tome bude reč, a to će biti za, nadam se, dva, tri dana.
Gospodo predsedavajući, očekivao sam najmanje da će se ministar izviniti zbog onog jutrošnjeg ispada. Umesto toga on nam je objašnjavao da je bio izazvan netačnošću ili kako god hoćete, optužbama nepravednim itd. Mogli ste jednostavno reći, smatram da to nije tačno i time bi se stvar završila, ali vi niste na taj način reagovali nego ste odreagovali pretnjama na to što je rekao poslanik.
Dakle, ono što mene zabrinjava jeste da vi ne shvatate da ste prekršili zakon, upravo pokušali da uradite nešto nezakonito, da probate da optužite ili zapretite tužbom krivičnom jednom poslaniku što je nešto rekao. Piše u zakonu da za to što izgovori, ma koliko bilo po vašem mišljenju smisleno, tačno, netačno, besmisleno, ne može se pozivati na odgovornost.
Institut zbog toga i postoji da ima, odnosno postoji imunitet. Dakle, Institut imuniteta zato i postoji da ne bi mogli da se zastrašuju poslanici za ono što govore i na način na koji se izjašnjavaju o bilo čemu. Dakle, u tome je problem. Vidim da jednostavno vama to ne dolazi do svesti da se radi ovde ne o tome da li je neko ispravno rekao pa vas izazvao, nego o nečemu što se sme ili ne sme raditi. To je ključno pitanje.
Hoću da se umešam u ovu raspravu, na osnovu naše pravne istorije. Neću ići tako daleko, ali mogu da vam kažem da ovaj problem prekršaja i krivičnih dela jeste izuzetno značajan za slobode, jer je nepravljenje razlike koštalo milione ljudi slobode, a mnoge i života.
U totalitarnim režima, gde je sva vlast bila koncentrisana u rukama upravne vlasti, odnosno partije, bilo je moguće donositi različite odluke, pa se uglavnom vladalo uredbama. I tu je prekršaj bio ključni pojam. Milioni ljudi su u Sovjetskom Savezu išli na tzv. radni popravak u Sibiru i mnogi se više nikad nisu vratili. Ako vam kažem da je sudija za prekršaje drugog reona grada Beograda, kaznio desetine hiljada ljudi 1949. i 1950. godine za prekršaje nejasne i poslao ih je na Goli otok, gde su mogli da ostanu onoliko koliko su policijske vlasti to želele.
Zato je ovo pitanje izuzetno značajno, jer ulazi u problem odnosa upravne vlasti i zakonodavne i sudske vlasti. Bez te jasne granice, bez te podele, mi nikad nećemo ući istinski u oblast prave slobode i sigurnosti građana. Tu leži problem. Dakle, nadam se da se nikada više nećemo vraćati u te periode.
Ali, tim povodom, kada sam već počeo, da kažem, bilo bi možda zgodno da jednoga dana prečistimo celokupno krivično zakonodavstvo i jednom odlukom ove skupštine, odreknemo se represivnih zakona koji su kršili ljudska prava. To je na neki način obaveza da to uradimo. Mnoge zemlje to čine i za neka dela iz 17. veka, pa se danas pravdaju. Tako ćemo očistiti ovo.
Mi imamo niz uredbi koje su potpuno nezakonite bile. Slučajno, još jedna me se tiče, a to je unošenje zakona o moralno političkoj podobnosti, koja je doneta, a onda je Skupština Srbije, neovlašćena, van Ustava, donela odluku da osam profesora Filozofskog fakulteta ukloni sa dužnosti profesora. Ta odluka stoji na sramotu i danas. Dokazali su i ustavni sudovi da je u neskladu. To isto moramo brisati. Ne samo da obrišemo neke stvari koje su se ticale ni personalno, ne znam, prestolonaslednika ili nekog drugog, da može dobiti pasoš, nego se ovde tiče hiljada ljudi koji su posle, po analogiji, u opštinama, bilo gde, uveli uredbu da se mora imati potvrda iz Socijalističkog saveza o moralno-političkoj podobnosti, da biste bili učitelj, profesor ili bilo šta. Postoje stotine ljudi koji su tada izgubili posao, na osnovu takvih uredaba.
O prekršajima, zbog toga, moramo da raspravljamo i raspravljali smo 1991. godine, na početku upravo višepartijskog sistema u Skupštini Srbije. To je bio prvi korak, kada smo pokušali da napravimo tu razliku i da otklonimo mogućnost da Vlada, uredbama ili Zakonom o prekršajima, u prekršaje stavi niz političkih gestova koji su onda, naravno, bili pogubni za građane.
Sećam se, od 1968. godine, pa i pre toga, kasnije i "Otpora", kako su studenti po ulicama hapšeni i mandatno kažnjavani kod sudije za prekršaje, bez ikakvog krivično-pravnog postupka. Dakle, sve je to uvodilo u jedno bezakonje koje je odgovaralo određenim nedemokratskim sistemima. Danas je prilika, mogu da podelim i ovaj zakon u najvećem delu, jer je on dosta dugo rađen u radnim grupama, postoji danas svest, ono o čemu je govorio i kolega Konstantinović i kolega Homen, da na pragu naših pregovora i ulaženja u Evropu, nemojmo se zavaravati ulaženjem u Evropu, mi se odričemo jednog dela pravnog suvereniteta, mi moramo naše zakone pravne da uskladimo sa Evropom. Bolje da to činimo sada, da ne čekamo nikakve pregovore, pa da onda tada to radimo. Hvala vam.
Gospodine ministre, ja znam srećom da ti propisi više ne važe i nisam o tome govorio, čak sam i rekao - da srećom ne. Ali, ako jednom svratite u Dahau, vi ćete tamo videti jednu veliku parolu pored one Ohajine, koja kaže da "Kada spaljuju knjige, spaljivaće i ljude". Ima jedna druga Santajanina koja kaže, i to stoji uklesano u kamenu "Oni što hoće da zaborave, spremni su da ponove". Ovo što govorim, govorim zato da se nikada ne ponovi i to je veoma važno.
Što se tiče brisanja, odluku o izbacivanju sa Univerziteta, donela je Skupština Srbije i svojom odlukom, nekom vrstom lex specialis ona nikada nije poništena, jer nije ni bila u sistemu nekog pravnog poretka ili nekog pozivanja na neki poseban drugi zakon osim ovoga koji je bio.
Prema tome, hteo bih još jednom samo da kažem, ono sve što sam govorio, govorim u tom smislu da otvorimo polje slobode i sigurnosti za građane što je moguće više, u skladu sa tendencijama koje danas postoje u svetu, a u Evropi su obavezujuće.
Gospodine predsedniče, uvaženi predstavnici nezavisnih tela, mogu odmah da izjavim da sam ohrabren vašom hrabrošću da u datim okolnostima podnesete ovakav izveštaj.
Odmah na početku govora gospodina Jankovića, kada sam čuo da je 20.000, ako sam dobro čuo, predstavki bilo, moram priznati da me je taj podatak potpuno iznenadio, ne zbog toga što je to mnogo ljudi koji osećaju ugroženost svojih prava u raznim domenima, već zbog toga što još uvek ima 20.000 ljudi koji vam veruju da im vi možete pomoći.
Dakle, neiscrpna je ljudska nada da će se pravda nekako postići. Sa pravdom je malo složenije pitanje. Ne znamo gde ona stanuje. Stari Grci kažu, Tara Temis u jednoj pećini, odakle ona to nadgleda, iz nje izviru ljudska prava. Međutim, pravda je, koliko sam ja za ovo dosta godina shvatio, nešto što je zadato, a ne dato. Nje prosto nema ili je nema u savršenom vidu skoro nigde. Bilo bi strašno kada ljudi ne bi za njom tragali, i to je ono što nas održava, da iako znamo da ćemo teško do nje stići, mi za njom idemo.
Problem je ljudskih prava nastao u prošlom veku sa dva najkrvavija rata u istoriji čovečanstva, gde su milioni ljudi ostavili živote, veku u kome su stvarani najmonstruozniji logori na istoku i na zapadu, a boga mi i kod nas. Usled svih tih strahota koje nam je priredio 20. vek, doneo je i jednu lepu stvar, svest ljudi da moraju biti ljudi, da se humanum mora očuvati, a on bez pravde i poštovanja ljudskih prava, prosto nije moguć.
Od tada, od Nirnbeškog procesa nadalje, razvijaju se ljudska prava. Ovo što je zanimljivo, ona idu u širinu, obuhvataju one za koje se nije ni slutilo da će ih obuhvatiti. Kao univerzalna prava, ona se šire na sve, na decu, na životinje, mislim da će uskoro i na biljke, ekolozi na to imaju prava da i to pomenu. To je dobar proces.
Međutim, postavlja se pitanje, da li time čovečanstvo napreduje, ako se uzme u obzir šta se dešava, uprkos tome, pre svega na socijalnom planu strahovitog razaranja političkih zajednica na milijardere i na gladne ljude i kako da opstane tu negde trag neke pravde?
Kod nas su ugrožena ljudska prava svim ljudima koji su nezaposleni, to priznajmo, imaju pravo na rad, o tome se bog zna kako govori. Dakle, to je samo jedan oblik ugroženih prava, ali ona su ugrožena na mnogo direktniji način za čitave slojeve. Ugrožena su za žene, za ljude sa posebnim potrebama, za decu, za neke nacionalne grupe, ima jako mnogo toga što bi se moglo podvesti pod kršenje ljudskih prava ili ravnopravnost.
Ravnopravnost je izdejstvovana iz ljudskih prava, ali ako mi nemamo jednu duboku ljudsku empatiju koja podrazumeva i ambiciju da budemo ljudi, nećemo mnogo postići.
Zamislimo jednu malu Romkinju, koja je uz to i hendikepirana, recimo, invalidna. Sa kim je ona to u ovoj državi ravnopravna? Kao Romkinja - nije, kao žensko - nije, kao sirotinja - nije, kao neobrazovan - nije. Možemo da ređamo koliko god hoćemo, da vidimo da to malo stvorenje, koje je ljudsko i moramo da imamo osećaj za njega, nije ravnopravno, a takvih koji nisu ravnopravni ima jako mnogo. Zadatak je političke zajednice da obezbedi, koliko je god moguće ravnopravnost.
Jako dugo sam pisao i govorio o ljudskim pravima, ne bih sada držao nikakvo predavanje, ali bih ovde ukazao na jedan momenat koji hoću da istaknem, koji se nalazi u Izveštaju Zaštitnika građana. Reč je o medijima.
Nama se dogodilo da odjednom mnogi slobodu medija shvataju kao slobodu na svaštočinstvo. To još ne bi bilo tako strašno, toga je bilo u istoriji uvek, ali imamo jednu pojavu takozvane tabloidizacije sa dubokom saradnjom sa policijom. E, to predstavlja ugrožavanje ljudskih prava.
Jedno od osnovnih ljudskih prava jeste sloboda od straha. Dakle, bez zastrašivanja, jer diktature ne mogu sve da pobiju. Jedne pobiju, druge prebiju, a treće zastrašuju. Prema tome, zastrašivanje spada u deo kršenja ljudskih prava. Ako vi stvorite klimu da ljudi se boje ujutru da otvore novine, bez ikakve odgovornosti šta će se dogodi, to je ozbiljno kršenje ljudskih prava.
Vi tamo navodite, potpuno ispravno, pravnički, da je tu povreda, naravno, tajnosti istrage, da je tu problem vršenja pretpostavke nevinosti i svega onoga što dolazi, ali je skandalozno da se politički uticajni faktori ne pobune mnogo jače. Kako je to moguće da izađe prvo u novinama, kako se ponašalo, koliko se uplašio određeni, šta je rekao, ko će biti uhapšen, kada i to onda se realizuje od strane policije?
Uočen je problem i ja se nadam da ćemo svi zajedno, pre svega kao Skupština, jako dobro paziti da se taj problem reši, odnosno da se ne dozvoli dalje divljanje i ova saradnja.
Ko krši ljudska prava? Ko može da krši? Prvo, onaj koji ima moć, a moć ima država. A ko u državi? Oni koji najviše imaju moći, pre svega policija.
Mi imamo jednu čudnu pojavu ovih dana, proslavu u žandarmeriji. Nemam ništa protiv, kao i svaka druga profesija, neka slavi. Doduše, neuobičajeno je u normalnom svetu da se toliko slavlja tome pridaje, ali imamo izjavu da žandarmerija je garant ljudskih prava i sloboda. E, to je opasna izjava. Mislim da je data iz neznanja, jer slobodu i prava garantuje Ustav, koji je rezultat mišljenja i saglasnosti naroda, narodnog suvereniteta i Skupštine koja ga predstavlja. Ne može niko delegirati policiju. Ona će da čuva red, ona brine o bezbednosti građana i o njihovoj imovini, a neka ostavi prava i slobode onima koji za njih garantuju.
Onda se pojavi spot – Bog i žandarmerija čuvaju Srbiju. Sada ste i Boga uključili kao svog saveznika uz sve to. Vidim čovek liči skoro na maršala, odlikovanja silna itd, sve je to dobro, ali zašto je Bog tu sa žandarmerijom, da oni čuvaju Srbiju? Bez njih Srbije ne bi bilo?
Ako hoćemo malo da se našalimo, ima jedna narodna poslovica, ranije to je bilo, kada žandari nekoga uhvate, kažu - ubiju boga u njemu. Sad ispada da to više nije tako, neće oni da ubiju Boga, nego će tu malo da se slože, da spasu Srbiju.
To je sve šaljivo, ali ostavlja loš utisak i to treba da izbegavamo, jer to nam apsolutno ne služi. Kada dodamo ostale probleme, ne bih to dalje nastavljao.
Kada smo ulazili u Savet Evrope, kada sam bio predsednik parlamenta i trebalo je da održim i ja neki govor, zajedno sa generalnim sekretarom koji nas je primio. Rekao sam tada jednu rečenicu i uvek je ponavljam – mnogo me više raduju naše obaveze ulaskom u Savet Evrope, nego privilegije što ćemo biti tu.
Dakle, naša je obaveza da poštujemo ljudska prava i osnovne vrednosti Evropske – demokratiju, ljudska prava i vladavinu prava. Ako to istinski pokušavamo da ovde ugradimo u našu državu i u naš sistem, mi smo uradili mnogo više nego da nam neko oda nekakvo priznanje diplomatsko koje nas neće mnogo usrećiti, nego je problem šta ćemo mi moći da uradimo sa tim.
Problem ljudskih prava kod nas je najugroženije, pored ostalog što sam govorio, u radnom odnosu. Ne samo nezaposleni, nego i zaposleni imaju velike probleme. Oni moraju da trpe često da ne primaju platu, što je krivično delo, izrabljivanje ljudi i neplaćanje. Ima jako mnogo firmi koje to jednostavno ne plaćaju, naročito u privatnim firmama. Zatim, ima zloupotreba, prekovremenog rada, diskriminacija, pre svega žena da ne rađaju za to vreme itd, da se ne bune. U teškoj situaciji ljudi trpe.
Naša je dužnost kao poslanika da imamo tu empatiju, to osećanje sa obespravljenim radnim narodom i da, kako god možemo, podstičemo solidarnost, da se ne krše socijalna prava i da stvaramo jedno društvo sa velikom solidarnošću, bez čega ono ne verujem da može uopšte opstati.
O ljudskim pravima nadam se da ćemo imati prilike da razgovaramo, jer, ako sam dobro razumeo gospodina Filea u Briselu preksinoć, koji je rekao da predstoji dubinska analiza ljudskih prava i vladavina prava u Srbiji. Jedva čekam. Hvala vam lepo.
Gospodine predsedavajući, dozvolite mi nešto što je na početku možda više kao šala, ali ima i pouke. Trudio sam se da u naš Poslovnik uđe poneka tradicija iz tih starijih parlamenata. Jedna od tih je da se ne obraćaju direktno nikome, nego isključivo spikeru, odnosno predsedavajućem, pa ću izbeći ovo ceremonijalno pozdravljanje ministara, sekretara, poslanika, pa čak i građana i građanki. Sve ja to cenim izuzetno, ali, poštujući Poslovnik, ja ću se obraćati samo vama. Prosto da ne bude neke zabune.
Razmišljao sam da nekako strukturiram ovo što hoću da kažem, da ne govorim o svemu i svačemu, nego da izaberem tri pitanja, budući da je ovo načelna rasprava. Mislim da je važno ponekad da se ne gubimo u detaljima, nego da prosto stvari vidimo u celini, da ih vidimo načelno.
Jedan veliki filozof Ruso, pominjem ga ovde jer on može da se pomene, zaslužan je jer je jedan od inicijatora modernog vaspitanja i obrazovanja svojim romanima Emiliija Lojza označuje revoluciju. Kolika je to bila revolucija svedoči i činjenica da je ispred francuskog parlamenta 1885. godine bio spaljen taj njegov spis "Emil" zbog nepoštovanja tradicionalnih uzusa vaspitanja. On je rekao na nekom drugom mestu – treba da pođemo od ljudi kakvi jesu, a od zakona kakvi bi mogli da budu. Ovo bih zamenio, ne od ljudi, nego od stvarnosti, pa da vidimo prvo tu našu stvarnost i da onda vidimo šta se od toga može primeniti što je dobro, izvanredno itd.
U ovom zakonu ima dobrih rešenja, stvari, predloga itd. On je na kraju došao kao jedan rezultat našeg usklađivanja sa evropskim zakonodavstvom još prilikom onog ugovora o pridruživanju. I to je u redu, ali tu se kod nas javljaju značajni problemi.
Smatram da moramo naše zakonodavstvo suobraziti evropskom zakonodavstvu ako želimo, a vidim da želimo toliko mnogo. Drhtimo i čekamo taj dan kada će najzad početi da nas prihvataju, da ulazimo u EU. Ali, nije problem da mi samo prihvatimo zakone, da nešto potpišemo, nekakva pravila. Reforma počinje tek onda kada mi promenimo stvarnost, kada nešto u stvarnosti izmenimo. Zbog toga bih hteo prvo da govorim sa stanovišta ljudskih prava, zatim sa stanovišta razvoja moderne tehnologije i njenog uticaja na obrazovanje i na kraju o ciljevima i tzv. ishodima tog obrazovanja.
Problem je naš, jednog društva u tranziciji koje se menja ili ne menja, kako će da reaguje, da uskladi obrazovanje. Prvo bih rekao nekoliko reči koje se podrazumevaju, šta je to obrazovanje i zašto ono postoji i odakle dolazi.
I pre Frojda se znalo da postoje dva nagona. Jedan je nagon samoodržanja i dobar deo moderne ekonomije se jako oslanja na njega. U nekim slučajevima to dovodi do tako oštrog sukoba kada se samo o svojim ličnim interesima vodi računa, ali postoji i još jedan nagon, a to je nagon održanja vrste. To nije samo razmnožavanje vrste, nego i kakva će ona da bude.
Ambicija čoveka i sve što radi jeste svrhovito. Znači, okrenuto je budućnosti. Dakle, ljudi su obrazovanjem hteli što pre da imaju neko potomstvo kakvo su oni zamišljali da treba da bude, dobro, bolje od njih samih. Tako nije bilo uvek, nego oni koji su imali moć, oni su nametali, između ostalog, i kod obrazovanja. Naravno, u početku aristokratija, a kasnije crkva.
Bio sam dirnut skoro nekim raspravma o tome kolika je uloga i značaj crkve u razvoju nauke. Ne delim ta mišljenja, jer ima mnogo dokaza o sputavanju nauke, ali to bih ostavio po strani.
Mi sada imamo problem. Prihvatili smo poštovanje ljudskih prava kao jednu od najvećih vrednosti, ne samo EU, nego mnogo pre toga. Ima ga i u Povelji UN.
Poštovanje ljudskih prava je najsvetija stvar, jer su ona univerzalna i baziraju na jednoj Senekinoj izreci – čovek je čoveku sveta stvar. To je ključno za svaki humanizam.
Šta se tu dešavalo i šta se dešava? Na jednoj strani imamo tu tzv. drugu korpu ljudskih prava, koja govori o socijalnim i kulturnim pravima. Ona je jednako važna, kao i sloboda i bezbednost. Dakle, imaju isti rang univerzalnih prava.
Naš Ustav to konstatuje i kaže da je osnovno obrazovanje obavezno, jednako za sve i besplatno. Imao sam dosta muke i moram reći da je bilo i razumevanja ministra prosvete, ondašnjeg i sadašnjeg, da se izborimo za taj princip jednakosti. Ako je nešto obavezno, obavezno je za sve, ako je besplatno, besplatno je za sve. To je ista formulacija prava. Oko toga se dugo raspravljalo, da li besplatni udžbenici ili ne, da li konkurencija ili ne, pokušaj da se pomešaju dve stvari, mogućnost jednog pluralizma u obrazovanju sa onim fundamentalnim pravom jednakosti.
Mogu da kažem da Zakon o osnovnom obrazovanju prati tu jednu modernu socijaldemokratsku tendenciju jednakosti. Jednakost je reč koja je dosta kompromitovana u našoj sredini zbog raznih promena režima, poredaka, itd. Ali, nema upornije vrednosti u istoriji od jednakosti. Ne postoji. Da ne pominjem prirodna prava, kada Antigona kaže kralju Kreontu – To što ti govoriš, u redu, ti si gospodar ovoga, ali ja se pozivam na neka prava koja su starija i od tebe i od mene, niko ne zna od kad su. Ne bih to sad dalje elaborirao.
Tu jednakost moramo da pratimo. Ne osećam se prijatno kada vidim da se ona na razne načine relativizuje u stvarnosti. Nažalost, ovde smo mogli da čujemo jednog ministra kada je obrazlagao budžet – ako negde nema dovoljno đaka, ne možemo mi sada da finansiramo neko selo u kome ima tri ili 15 đaka, nego moramo da vodimo računa o ekonomiji, o budžetu, itd. Dobro, možda je taj ministar ekonomista i ne mora da bude toliko upućen u ljudska prava ili u Ustav, ali, ako je jedno jedino dete u zabiti i ono ne ide u školu, to moramo da sprečimo, mora država to da omogući ako hoće da poštuje sebe, Ustav, mora da mu obezbedi obrazovanje. To mu obezbeđuje Ustav i Povelja UN i aktovi o ljudskim pravima. Poštujmo, najzad, neka generalna načela.
Voleo bih da u zakonu, gde god je moguće, to striktno bude praćeno. Jer, to je uporište ne samo sa stanovišta humanizma i ljudskih prava, nego, čak ako hoćete, nekih nacionalnih interesa. Da Napoleon ništa drugo nije uradio, a uradio je mnogo šteta i neke koristi, ali je uradio jednu stvar – uveo je obavezno obrazovanje i isti standard za sve Francuze. Od tada Francuzi, a posle dva veka smo počeli i mi, istoga dana polažu sva deca u Grenoblu, Parizu, Mompeljeu, bilo gde. Zašto je to bilo važno? Bilo je važno da se iz dubine naroda, svih njegovih kapaciteta, izvuče ono što je najbolje. Jer, najbolji đaci i maturanti su pod jednakim uslovima mogli da idu u neku drugu višu školu. Tako su dobili značajne đake.
Srpska demokratija imala je taj osećaj. Ako vi sada pogledate ko su bili ti ljudi koji su osnivali univerzitete, koji su nam stvarali tu nauku, vi ćete videti da je to došlo iz naroda. Nije Jovan Cvijić bio plemićki sin, roditelji su mu bili čobani, a to manje-više važi za 90% tih ljudi. Iz nedara naroda je izašla ta inteligencija koja je obrazovala ovaj narod. Nemojmo dopustiti sada raznim razlozima ekonomske ili druge prirode da se ta stvar izgubi. Mi smo već uradili to. Nekada se dolazilo na univerzitet iz svih mogućih krajeva i iz svih mogućih socijalnih slojeva i to je bilo dobro. Danas ne može čovek sa platom koju ima da, negde iz Babušnice ili ne znam odakle, školuje decu, ma koliko bila pametna, na bilo kom univerzitetu. To je pad problema jednakosti i sigurno deficit u kapacitetima koji pogađaju čitavu naciju.
Te stvari bi morale da imaju praćenje kroz zakone. Druga je stvar da bismo mi znali o toj stvarnosti nešto, trebalo bi da istražujemo. Nažalost, pala je naša nauka, istraživačka, sociološka i druga. Jedino što se ispituje je koliko koji političar ima rejting i on to montira, plati, uradi kako hoće i po ceo dan se ispituju ti rejtinzi. Ko god iole nešto zna o tome, zna koliko je to valjano, vredno i kako god hoćete. Ali, nemamo istraživanje u društvu šta je to naše društvo danas.
Tu sad počinje problem. Mi vrlo disciplinovano i sa najboljim željama prihvatimo evropske vrednosti, zakone, standarde. To se sudari sa ovom stvarnošću istoga trenutka. Šta je posledica? Nepoštovanje zakona, kriza vladavine prava. Onda dolazimo u onu drugu opasnost da vrednost, jako značajnu, kao što je vladavina prava, potpuno zanemarimo. Oslanjamo se na statistiku. Govorile su ovde mnoge kolege i koleginice vrlo lepo i tačno koliko se ona može falsifikovati. Ja bih rekao nešto o tome koliko je ona uopšte pouzdana.
Sada ću vam reći jedan lični detalj. Moje prvo zaposlenje u Beogradu bilo je u Zavodu za unapređenje školstva. I dan-danas ta institucija postoji, znači, skoro 60 godina reformiše školstvo i obrazovanje. Tada sam napisao jedan članak, koga su ishvalili, bio sam previše mlad, "Ciljevi i domašaji reforme školstva". Pre neki dan sam uzeo da ga pogledam, ne zato što nešto previše visoko mislim o sebi, ali on nije ispod nivoa svih naših sadašnjih rasprava o školstvu. Znači, nismo se makli.
Drugi primer. Prvi ministar prosvete Srbije koji je stao na čelo srpske prosvete je bio Dositej Obradović. Pre 200 godina rekao je: "Gradite škole, deca vas mole". Koliko smo sagradili crkava a koliko škola u ovom modernom vremenu danas?
S kojim vrednostima mi tu sad baratamo i o čemu se tu radi? Ta statistika nam kaže da se 5% dece ne upisuje u školu. To je već državni zločin, nepoštovanje prava građana da bude obrazovan. Ima tu raznih razloga, ali, ako malo poštenije pogledamo, videćemo da su to pretežno romska deca. Ja sam se malo time bavio, istraživao, držao neke debate, skupove, itd. Šta sam otkrio?
Većina romske dece uopšte nije prijavljena, ne upisuju ih roditelji i oni ni ne znaju kad je rođeno dete, ali, ima tu malo i njihovog lukavstva, pošto se ne vidi da je napunilo sedam godina, ne mora da ide u školu. Oni ni ne žele da ga pošalju u školu. Ne može se romsko pitanje rešiti u Evropi i u svetu bez obrazovanja Roma, bez podizanja tog etničkog korpusa na nivo obrazovanosti, da menjaju svoj način života i da može da bude konkurentan za sva zaposlenja. Nije nikakvo opravdanje to što nisu nosili dete u opštinu da ga prijave. Zadatak je socijalnih službi države da dođu u svako to naselje, higijensko ili nehigijensko i popišu decu, da vide kada je koje rođeno, da mu daju neko ime, neće mu slaviti rođendane, itd. Znači, rođen si tad i tad i tog i tog dana ideš u školu. Ne možemo da se izvlačimo time da su oni imali dužnost da to urade. Nije urađeno.
Dalje imamo decu koja napuštaju školu, imamo razvaljene porodice, nikakve odgovornosti i mnogo manje, kao što smo videli, završi srednju školu nego što se upiše. Taj podatak bi morao mnogo da brine prosvetne vlasti, a i sve nas, koji je to procenat onih koji nisu završili osnovnu školu? Mislim da se radi o jednom od najvećih u Evropi. Nemojmo se mi hvaliti nekim drugim pričama. To je nedozvoljivo, da ono što je elementarno, osnovno obrazovanje, imamo oko 20% ljudi koji ga nisu završili.
To je činjenica jedna. Ne možemo mi sada napisati sve moguće zakone moderne itd, ali ovo ostaje kao stvarnost koja nas stalno bije u oči. I sad, naravno, te statistike se i dalje zloupotrebljavaju koliko god hoćete, ali vidimo jednu tendenciju, od osnovne škole prema fakultetu rapidni pad težnji ka obrazovanju i mogućnosti da se obrazujete. Sada, znam da je to problem para. Rečeno je da je obzirom na naš nacionalni dohodak taj budžet pristojan relativno.
Sećam se kada je Albanija imala jednu hidrocentralu, a onda sazidala još jednu. Onda su sve novine o Albaniji rekle da je Albanija prva u Evropi jer je unapredila energetske kapacitete 100%. Dakle, naravno, kad mi startujemo od našeg budžeta, pa onda od toga da ne znam, toliko i toliko, to nije normalna cena obrazovanja koja se danas traži u svetu.
Obrazovanje u mnogim delovima postaje i skupo, ali uvek isplativo. Dakle, to su sve problemi koji nas upućuju da realnije sagledavamo stvarnost i da naš glavni problem usaglašavanja onoga što verbalno prihvatimo ili dužnosti onoga što je stvarnost i što se ne ostvaruje, da taj konflikt pokušamo da zatrpamo.
Drugi problem o kome sam hteo da govorim jeste pitanje napretka. Mi tu reč ne volimo mnogo. Kod nas se napreduje korak napred, tri nazad i kako kad tokom istorije, a silno se hvalimo nekakvim postojanostima, tradicijom, nekim vertikalama. Ima tu svega i svačega.
Dve, tri reči o tradiciji. To je postala skoro sveta reč ovde. To se ne sme, takoreći, pominjati, kad neko ugrozi. Ima raznih tradicija. Vi svaku stvar možete da proglasite tradicionalnom. Tradicionalan derbi, recimo, urlaju huligani, sada mnogo gore nego nekad, to je tradicija. Tih tradicija ima mnogo. Hajde da vidimo koja ta tradicija, šta se iz toga izabere. Mi mislimo da je problem tradicije neka vrlina sama po sebi. Nije. Nego, šta je to što vi hoćete da negujete i da poštujete?
Mi mislimo da su Englezi najtradicionalniji ljudi na svetu, zato što njihove princeze, dođu svi kad se one venčavaju, pa ne znam, sede poslanici u drvenim klupama pre 200 godina, itd. To su efekti više, rekao bih, turistički i tako zato to malo da naglasim.
Ali, vas će začuditi ako vam kažem da jedan od najznačajnijih engleskih ljudi Džon Lok, koji je uveo podelu vlasti, političku liberalnu teoriju u svetu. On je imao jednu knjižicu o vaspitanju. Tamo navodi jedan podatak. Bilo je telesnih kazni u školama. Ja sam još bio u školi kad su postojale telesne kazne. Nestale su tek 1945. godine.
Gospodine predsedavajući, ima ljudi koji ovde nisu išli možda ni u školu ili bežali sa časova, dosadno im je svako predavanje. Ja ih molim ili da ne slušaju ovo, ali da bar oni koji žele da čuju, da im to omoguće.
To šta ćemo mi uraditi jeste nešto što moramo da izmerimo sa mogućnostima i da vidimo šta je to. Gledanje u tradiciju, ima puno koje ćemo poštovati, a ima i nekih tradicija koje treba da zaboravimo. Ali, Džon Lok je ustao, predložio je Zakon za ukidanje telesnih kazni. Šta se desilo? Na ulici su demonstrirali đaci - dole reforme, hoćemo batine. Time se rugao Džon Lok tom glupom tradicionalizmu koji su oni već odavno bili napustili. Sada tradicija ima i druge teškoće, što onemogućuje ili sprečava, vrlo često inovacije, ali neću o tome dalje.
Ima drugi problem, modernizuje se nastava, razvija se tehnologija. Simuliraju se razni procesi. Pravi se virtuelna stvarnost. Bio sam u Hagu pre nekoliko godina, vodio jednu delegaciju. Odveli su nas u naučni muzej. Mogu da kažem da mi je to bio jedan od najzanimljivijih događaja. Bio je vikend. Prepuno je bilo. Deca su dovodila svoje roditelje da ih uče, podučavaju o modernim tehnologijama, kad koje dugme pritisnemo – vulkan, pritisneš drugo dugme, onda zemljotres. Onda kako je šta nastalo. To je bilo prepuno.
Onda sam zamolio, nažalost, to se nije realizovalo, a obećali su nam da nekoliko škola pošalju na nedelju dana da deca prođu te muzeje. Ima istorijskih, prirodnjački, svakojakih. To bi im vredelo više nego da na godinu dana neko diktira u neku svesku.
Kako to stoji sa stvarnošću? Kada sam se posle 15 godina, zahvaljujući odluci Skupštine Srbije, našao van univerziteta i 1990. godine sam vraćen na univerzitet. Ne znam koliko je to uradila Skupština. Nikad nam nisu dali ni rešenje. Nije važno. Moje je bilo ogromno zaprepašćenje.
U međuvremenu je bila Šuvarova reforma i Milana Milutinovića, sa tim "šuvaricama", sa tom komedijom koliko je to bilo iseckano na 200 raznovrsnih škola, samo da bi to za određene fabričice moglo odmah da se primeni itd. Ja sam ostavio ljude koji su čitali Platona, Kanta, raspravljali, prekidali me u predavanju da diskutuju, a zatekao sam đake koji beleže u svesku sve. Prekinuo sam – šta to radite? Beleže šta im kaže profesor da bi to mogli da ponove.
Dakle, ta vrsta rasprave gde će profesor pričati, a oni ponoviti, borili su se naši psiholozi, pedagozi, to moram da priznam, da se modernizuje naša metodika i ta nastava pedagogije. To ide jako sporo. Ide jedan revizibilni proces, jer su i kadrovi koji treba da vaspitavaju postajali sve slabiji. Jedno načelo je tog istog Rusoa, koga sam pomenuo, i vaspitači moraju da budu vaspitani. Ako to ne obezbedimo, onda smo džabe uradili.
Ono što je važnije, da li neko od vas zamišlja da će za 20 godina dolaziti i dalje profesor sa dnevnikom, prozivati đake - šta sam ono rekao, hajde još, ponovi sve što sam rekao, da će tako izgledati nastava? Neće, ma kako mi to hteli. Gledaće to preko ekrana, preko televizije, preko kompjutera, raznim simuliranjem određenih pojava. Dakle, ne možete sprečiti tehnologiju da to radi. Ona će to da radi. Mi ostajemo negde tu, tapkamo zadovoljni. Naravno, finansijska sredstva su tu jedna od velikih prepreka.
Najzad, još nešto bih hteo da kažem na kraju o ovoj trećoj temi, o ciljevima i kako se to još zove, to mi je bila inovacija, ishodi po rezultatima, šta iz toga izađe. Stavite tamo dinar, a ovamo se nešto pojavi na drugoj strani.
Tu ima, rekao bih, neke inercije da se ponavljaju lepe želje i stvaranje tzv. univerzalnog, savršenog čoveka. Ne može škola, jer ona nije jedina, da stvori savršenog čoveka. Neću ovde sada sve citirati, ali da li će on biti kreativan, pun inovacija kad izađe iz škole? Da li će imati kritičko mišljenje prema naučnim rezultatima? Koliko mi danas imamo naučnika koji sede, tako nešto prepisuju, nemaju kritički stav prema naučnom tekstu ispred sebe. Ako ćemo da tražimo od dece, oni da imaju kritički stav, pa da će među umetnostima, pa estetičke vrednosti itd. Dakle, puno je lepih želja o nekom savršenom čoveku. Kad bi to bilo tako da imamo takve ishode, ne bi nam ravna naroda bilo na svetu. Nažalost, ne izlaze samo takvi iz škole, kako mi želimo, iako je to lepa želja. Hajde sa ciljevima, ali ovo su sad već ishodi. To ne može da se stvori. Dobro, ostaje poneki zadatak. Mogu da razumem tu želju i tu inerciju da se to stvara.
Međutim, ovde se govori o vrednostima. To je krupno pitanje, jer ciljevi se vezuju za određene vrednosti. Koje su to danas vrednosti našeg društva, za koje bismo rekli da ih najveći deo stanovništva podržava? Hajde da vidimo. Nama se desilo nešto što je retko u istoriji, da za vrlo kratko vreme promenite ne samo 7-8 država u nazivu, nego promenite nekoliko političko-društvenih sistema, a onda i vrednosti.
Imali ste te nacionalne vrednosti, pa su došle vrednosti solidarnosti, internacionalizma, kolektivizma itd, pa je to propalo. Onda su došle vrednosti profita, privatnog interesa, konkurencije itd, ali da li to sada svi prihvataju i šta to upravo znači? Imamo potpunu konfuziju vrednosti, ali se ta konfuzija vrednosti prenosi na udžbenike. Pogledajmo malo detaljno, pogotovo ono što se tiče ovih društvenih nauka istorije itd, pa je onda tu ušlo versko obrazovanje. Koje su sve to pomešane vrednosti u glavama ovog učenika? U ishodu on treba da bude ono što smo govorili, a neće biti, nego ima jednu zbrku koja mu je najlakše da reši da ponovi to o čemu se radi.
Mi smo u toj krizi, krizi vrednosti, jer ne možemo da ih definišemo. Na jednoj strani imamo liberalne teorije i mogu da kažem da je Margaret Tačer, tada sam se slučajno zatekao u Engleskoj, kada je donela prve mere – ukidanje mleka, ono što je užina za đake. To je bio prvi korak štednje njene vlade, jer su laburisti pre toga bili široke ruke. Nekako mi je izgubila simpatiju posle tog gesta. Jer smatram, a videćemo da li ta vrednost može da dominira, da je osnovna vrednost čovek i ljudska zajednica u kojoj živi, a ove ostale vrednosti iz toga budu izvedene. Ne može biti vrednije sve drugo osim ljudske zajednice i ona se ne vidi. Slušam mnoge rasprave, svega ima, mnogo brojki - procenat ovoliki, profit ovoliki, investicija ovolika, nigde čoveka. A čovek u narodnim kuhinjama, nezaposlen, očajan, nema čoveka.
Političke zajednice postoje radi ljudi a ne radi bilo čijeg profita. Znam da se taj profit posle treba preraspodeliti itd, ali koliko mogu da vidim savremeni svet, on se ne preraspodeljuje tako da bi zadovoljio najveći deo ljudske populacije.
Dakle, to su bile stvari koje sam hteo da ovde postavim kao jedan problem sa kojim ćemo se naći. Nadam se da ćemo tokom rasprave o amandmanima uspeti da koliko god je moguće poboljšamo i učinimo realnijim mnoga očekivanja koja se danas ovde nalaze i da još jednom budemo svesni činjenice da to što ćemo doneti lep zakon jeste dobro, ali nije dovoljno, nego je mnogo loše, ako se taj zakon ne primenjuje, zato budimo u tom pogledu realni. Hvala vam lepo.
Imam tu sreću ili zadovoljstvo, kako god hoćete, da u ovoj skupštini budem najduže.
(Predsedavajuća: Da bismo poštovali Poslovnik, molim vas da mi kažete koji član reklamirate?)
Član 27, Zakon o Narodnoj skupštini, član 40, 41, Ustav, šta god hoćete mogu da vam citiram.
Problem je u tome što vi idete suprotnim smerom od demokratskih reformi koje su neophodne u društvu. Prva reforma je nezavisnost parlamenta u odnosu na Vladu. Tiraniju od 50 godina vlasti, iskustva u kojima je parlament bio samo protočni bojler za odluke Vlade, vi nastavljate.
Građani treba da znaju da nema važnije stvari od poreske politike, zakona o imovini, koji se tiču svakog građanina. Vi to želite u mraku da smuvate, svojim improvizacijama i ponižavate parlament da ne može ni da pročita prethodno taj zakon o kome treba da glasa. Kako vi onda mislite da vladate, to mene zanima? Odgovornost je ogromna na predsedništvu ove skupštine, predsedniku koga danas ovde nema, nego ste vi tu da gutate ovu vatru.
U Engleskoj u 19. veku je bilo isto takvih pokušaja, pa je parlament izglasao Zakon za zaštitu naroda od Vlade. Došao je trenutak da se jedan takav zakon ovde napravi, da se narod zaštiti od Vlade.
(Aplauz)
Parlament bira Vladu. Ona treba da mu odgovara. Mi smo ovde bili svedoci da ministri samo što ne šamaraju poslanike. Dakle, pitanje je hoćemo li mi kao Skupština u celini odbraniti svoje dostojanstvo, jel građani u nas gledaju, mi smo ti koji ćemo izglasati ove zakone.
Vi ste, gospodine predsedniče, sazvali ovu sednicu pozivajući se na član 86. stav 2. i član 87. stav 2, da se može sednica sazvati i u onim danima kada se inače ne radi i da se ne mora čekati sedam dana, nego se može to i skratiti. Vi ste se pozvali na taj član, ali u vašem obrazloženju stoji jedna rečenica. Molio bih da je onda obrazložite. Vi kažete - zbog potrebe da se hitno donese ovaj zakon.
Pošto mi imamo na dnevnom redu jedan set krivičnih zakona, onda se može stvoriti u javnosti utisak da se zemlja nalazi u jednom veoma napetom stanju krize pravnog sistema i da je veoma hitno i važno da u subotu, i to rano, počnemo da radimo, iako se subotom ne radi. Molim vas, da umesto ove rečenice, koja ništa ne govori, osim što vi sebi dajete pravo da zakažete sednicu kad god hoćete, mimo Poslovnika, u kojoj samo kažete – jer je potrebno da se što pre donesu ti zakoni. Onda bih vas molio da to obrazložite sada na Skupština, kako bi i Skupština i građani shvatili ovu našu žurbu i ovaj naš rad subotom. Hvala.