Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Dragoljub Mićunović

Dragoljub Mićunović

Demokratska stranka

Govori

Ali ne vidim ja šta je ovde sporno, samo me čudi da gospodin Cvijan brka predlog zakona i zakon. Predlog može da bude plagijat, sasvim sigurno, ali zakon usvaja ga Skupština i on je opšti akt i tu nema konkurenciju, jer je u pravnom okviru. Problem je bio pitanje predloga. Predlog može, čujem recimo od nekog prijatelja koji je spremio jedan predlog, i ja sad istrčim i kažem evo ja sad ovo predlažem, a postoji dokument da je on to već pre toga uradio.
Dakle, predlog zakona može biti plagijat i ovde imamo upravo taj slučaj, i ono ne bi bilo nikakvog spora. Rekao sam u prethodnom izlaganju, da je Vlada normalno našla u fiokama, zna, pratila je da je povučen taj zakon. Vraćamo ga ponovo u proceduru, možemo ga čak i malo doterati. To je sve uredu. Ne bi smo imali problem.
Pozdravili smo Vladu da kreće reformskim evropskim putem.
Kad se pojavljuje jedna politička stranka, onda to nema nikakve više veze sa Vladom. To je sad jedna politička inicijativa jedne političke stranke. To jeste plagijat. Plagijat je dakle, u inicijativi u predlogu. Pozdravljam kretanje SNS na evropskom putu i evropskom kursu, ali neka se zna da je ipak ovde taj evropski kurs pre 22 godine branjen, brani se i danas i da jednostavno znamo ko je ko i ko je šta. Svako ima prava naravno da ima i mišljenje, novo i drugo, inicijative kakve god hoće. Eto u tome je samo, nema problema. Zakon će biti zakon opšte, kad ga izglasamo, neće više biti nikakvog autorstva, ali inicijativa, upravo kao predlog, ona ima kao što pominjemo da je zaštitnik građana preuzeo inicijativu. Recimo, to je nesporno, ali sad kad bi neko drugi rekao: "Ne, ja sam preuzeo inicijativu", e onda je to plagiranje tuđih ideja. Eto samo to. Hvala.
Pa ne znam, pratite moje školovanje. Inače, da ste ga dobro pratili, znali bi ste da sam studirao i prava, ali sad ostavimo po strani.
Ako hoćete do kraja, vi vrlo dobro znate da u mnogim zemljama se govori zakon Lojda, Džordža, ovoga ili onoga pominje se autor, inicijator toga zakona od 200. godina. Prema tome, nije to sad nešto totalno anonimno uvek, postoji autorstvo, to budite sigurni i niko neće tražiti autorski honorar, jer se za to ne plaća autorsko pravo ili honorar. U normalnom smislu istorijskoga praćenja, zna se ko daje predlog, bez obzira što je nacrt. Vi branite to a ne neko drugi. Zato se vi pojavljujete ovde, a ne bilo ko od nas kad je to opšti akt. Vi ste ga potpisali. Ta činjenica da ga je potpisala jedna grupa kao predlog, ili nacrt sad u ovoj fazi u kojoj ga vi dajete, dakle, čim je potpisan iza njega stoje autori koji su ga potpisali. Mi ostali, neki će glasati protiv ovog zakona u ovoj Skupštini, oni nisu autori. Ne možete vi celu Skupštinu sa time obavezati da je autor toga. To su dosta prosta pitanja.
Intervenišem zbog toga što se ovde čuju reči koje direktno napadaju, ne samo ustavni poredak nego i pojmove demokratije. Ako bi prihvatili to da su političke partije nevladine organizacije, onda smo u velikoj opasnosti da razumemo politički život. Smisao demokratije jeste upravo u podelama vlasti i u stvaranju raznih nezavisnih tela, regulativnih, kako god hoćete, pre svega, funkcije Parlamenta, Vlade, sudstva itd.

To da je visoki partijski funkcioner guverner, nije dobro i nije u skladu sa normalnim tradicijama demokratije i sa praksom koju danas imamo svuda u svetu. Pokušaj da se sada zbog toga, političke partije svedu na nevladine organizacije dovodi do jednog totalnog mešanja države i društva i bilo bi krajnje opasno ako bi tim putem krenuli.
Ima jedna banalna uzrečica koja kaže – svako zlo ima svoje dobro. Mislim da nije baš tačna, ali se ponekad desi da ona ima opravdanje. Ako ikakva korist može proizaći i za državu pa i za samu sadašnju vlast, povodom ovog pokušaja sa izmenama i dopunama Zakona o Narodnoj banci je, da im je u startu pokazala da onu aroganciju koju su zamišljali kao moguću da vlast može sve i sme sve, na vreme osete, mi smo ukazivali to u toku debate i sa svoje strane možemo da ih pohvalimo da su usvojili primedbe koje smo im stavljali i to se vidi u njihovim amandmanima, pogotovo ključnom amandmanu na član 18. sa kojim se ovde nastupalo a onda ga je promenila, upravo amandmanom pokušava da ga ukloni i sam predlagač.

Imamo danas na sceni reagovanje opozicije koja vam ovde danima govori da zakon ne valja, da ta proizvoljna ambicija da se moraju zadovoljiti neka personalna rešenja uz jurističko nasilje, da je loša, i loš znak za Vladu.

Drugo, imate stručnu javnost. Dakle, nisam čuo još ni jednog ozbiljnog ekonomistu da se pojavio koji bi podržao jednu ovakvu meru. Dakle, vlast koja ne sluša javnost, to je sivilno društvo koje se ovde pominje, dakle u sigurno sam ja u jednu svoju samovolju koja će ga koštati.

Zatim su došle međunarodne monetarne institucije, MMF, Svetska banka i dalje je naš predlagač vrlo uporno gurao svoju ideju, za koju se Vlada i te koliko meša u nezavisnost Narodne banke, a onda su došli i diplomatski apeli, za sada apeli, iz EU, preko ambasada Amerike i mnogih drugih. Dakle, dobro je da je vlast i predlagač shvatila da nasilno guranje jednog lošeg zakona u kojima Vlada uzurpira mnoge nadležnosti i samostalnosti monetarne politike jeste pogubno i nije ostvarljivo.

Nadamo se da će ovaj slučaj, koji se sada dogodio sa Narodnom bankom biti upozorenje da isto tako odustanu od mnogih drugih pokušaja sprovođenja jedne arbitrarne politike isključivo vođene trenutnom političkom moći.

Postoji nešto što se zove - vladavina prava, ona se ugrožava, kada se ona ugrožava padaju redom sve institucije jer zakon gubi autoritet. Nema onda više ništa ni od samostalnosti sudstva, ni od samostalnosti Narodne banke ni regulativnih tela itd.

Očekujem, Vlada pominje i neki konsenzus itd, ali samo u nekim ograničenim pitanjima. Nema ograničenih pitanja. Ako želite ozbiljnu debatu, onda ćemo debatovati o svakom pitanju. Debata je naravno moguća pre donošenja odluke i posle donošenja odluke. Debata pre donošenja odluke je kvalitetna jer omogućava i utiče na odluku. Debata posle donete odluke više služi kao jedan izraz slobodnog govora, nego što ima efekta. Milošević je ipak, uprkos svojoj samovladi kada je smenjivao guvernera Avramovića, doveo ga je ovde i on je ceo dan odgovarao na pitanja, objašnjavao, uveravao ih šta je pogubno u pokušajima da se Narodna banka stavi pod direktnu kontrolu Vlade. Imali smo debatu u kojoj je on učestvovao.

Vi ste sada uradili nešto što je povreda, ako hoćete, ljudskih prava. Vi ste jednog čoveka stavili na zid srama, niste mu dali mogućnost da ovde govori i obrazlaže svoje stavove. Razna štampa, da ne govorim o njenom karakteru, na najvulgarniji način kleveće i pokušava da osramoti čoveka od kredibiliteta. To je loš primer, ako se misli da će se pojačanom političkom hajkom uspeti da nešto proizvede – neće. Ovim hajkama preko štampe i neodgovornim optuživanjem za ove milione – za one, za ove banke, za šta god hoće, bez ikakvih dokaza, bez ikakve rasprave, jeste nešto što uliva nepoverenje građana u poredak i u svoju sopstvenu sigurnost. Zaštitnik građana bi morao da reaguje i da zaštiti svakog čoveka koji se od strane, čak i Skupštine ako hoćete ili bilo kog organa, nedokumentovano i bez ikakvih dokaza, na taj način kleveće. To sve ne služi na čast, ni uspostavljenom režimu, a naravno ni nama kao jednom civilizovanom društvu, kako se vode rasprave.

Na kraju, jedna mala sitnica. Ovde se govori o guverneru. Sa stanovišta rodne ravnopravnosti, mi smo već uveli da govorimo predsednik ili predsednica, ministar ili ministarka, ali ovde se govori samo o guverneru. Da li predlagač misli da isključi pripadnike ženskog roda, iz konkurencije za ovu funkciju, ili ako ne misli onda bi morao da stavi guverner ili guvernerka. Toliko u odbranu prava na rodnu ravnopravnost koju smo mi ovde usvojili. Hvala.
Poštovana predsedavajuća, gospodo poslanici, pre 220 godina jedan veliki filozof Imanuel Kant, u predvečerje demokratskih revolucija Engleske i Francuske, napisao je sledeće: "Kada se politika zasniva na pravu, to je časno i uspešno, a kada se pravo prilagođava politici, to je štetno i gnusno". Pre 220 godina jedan čovek je postavio temelje odnosa prava i politike.
Ovde danas raspravljamo o političkom pitanju. Ovde par izmena ili dopuna imaju za svrhu da olakšaju smenu guvernera i u pravnom smislu, možemo se dovijati koliko hoćemo, to nije nikakva pravna velika novina, ali je problem jedan koji se pred nama sada javlja već od prvog dana, kada je bila rasprava o Zakonu o ministarstvima i o Zakonu o Vladi, pa zatim niz drugih postupaka pokazivali su jednu tendenciju za koju sam verovao da je rezultat trenutne nervoze ili usplahirenosti nove vlasti koja želi što pre da se pokaže, međutim, bojim se da se radi o nečem drugom, da se radi o koracima nazad, o restauraciji nečega što je, nadao sam se, prevaziđeno.
Glavni problem totalitarizma iz socijalističkih zemalja svih bio je u uzurpaciji izvršne vlasti nad svim ostalim oblicima i segmentima vlasti i društva.
Sećam se jednog detalja kad se birao predsednik Sociološkog društva Srbije. Nešto manje značajno se nije moglo zamisliti. Pozvan sam da vidim ko će biti naslednik. Nisam bio član SK, ali mi je jedna gospođa u Komitetu saopštila da nema praznog prostora. Nisam razumeo, rekoh – vasionski. Ne, svuda moramo biti i sve moramo kontrolisati. To je jedna loša tendencija izvršne vlasti koja, neću da grešim dušu, nije samo ovde prisutna, nego manje-više svuda u svetu.
Pominjao sam prošli put jedan engleski zakon o zaštiti građana od vlade, ali i da su mnogi napisali značajne članke o tome. Šta je problem? Znamo mi da postoji podela vlasti. Bilo je i u staljinizmu i u titoizmu. Naravno, bio je Parlament, bile su sudije, bilo je sudstvo, ali se znalo ko odlučuje. Jedan jedini centar je o tome odlučivao.
Društvo se brani tako što stvara pomoćne nezavisne centre. Jedan od tih je sloboda štampe ili mediji. Bilo je odmah udaraca da su oni bilteni jedne partije, mislim da nisu.
Drugi je monetarna politika. Ovde se, gospodo, radi o novcu. Ne bi bilo toliko ni žurbe ni kršenja Poslovnika i svega ostalog da se nekima ne žuri da se dočepaju novca, verujući da se pomoću topljenja državnih rezervi moći da olakšaju svom položaju.
Znamo šta je zadatak i cilj i teškoće uvozničkog lobija. Preuzeo je velike kredite, imao je velike ambicije i sada su došli problemi koje treba rešavati.
Ovde je bilo čudnih izjava – ne trebaju nama teoretičari da pišu zakone, šta ćemo mi to, pustimo to dole u narod. U Srbiji je bilo takvih pokušaja. Za vreme Đakove bune, u Skupštini koju je sazvao knez Miloš, jedan poslanik je ustao i rekao – ako hoćete da bude mir, pobijte sve đake i priča je završena. Šta će nam učeni ljudi? O tome nema govora, ima onih koji znaju, koju umeju itd.
Ovo pitanje je važno za Srbiju, jer je to zemlja koja je imala najveće probleme upravo u ovoj sferi. Ona je bila svetski rekorder hiperinflacije. Ona je bila zemlja u kojoj se mahinacijama, preko primarne emisije, opljačkalo društvo u desetinama milijardi, sa piramidalnim bankama i da ne pričam šta je sve ovde bilo.
Bio je jedan guverner, poznat čovek Međunarodnom monetarnom fondu, našeg porekla, znate ga vrlo dobro, gospodin Avramović, koji je dao jedan dosta prost predlog i rešio pitanje hiperinflacije, ali mnogi koji su želeli da i dalje vrlo komotno raspolažu finansijskim sredstvima, smenjivali su ga ovde u ovoj sali. Razlika je bila u tome što je on pozvan i bio prisutan i svima je odgovarao sve vreme, ubeđujući ih da mi, ignorišući Međunarodni monetarni fond, ovaj voluntarizam u primarnoj misiji vodimo ponovo u katastrofu. Smenili smo ga. Tih smena je bilo.
Kako se desila hiperinflacija? Vrlo prosto. Guverner je dobio naloge od onih koji su imali moć. Oni su na kamione para bacili na ulicu, ovi su ih menjali u devize preko noći, i za mesec dana vratili su umesto vrednosti od milion maraka, vratili su hiljadu ili ne znam deset hiljada maraka, ostalo stavili u džep. Danas nas ubeđuju - mi znamo, mi smo veliki privrednici, mi smo stvorili ovu zemlju. Čekajte, o tome će se govoriti, ali te veštine su mi poznate.
Ničije privatno neznanje ne mora da škodi nikome, ali ako ono dobije moć da donosi odluke, onda postaje izuzetno opasno. Šta znači da guverner određuje kurs? Imamo to. Niz privreda je funkcionisalo tako što su imali dirigovani kurs. Kurs ruske rublje mislim da se nije menjao 30 godina.
Vi možete u skladu sa onim vicem - da ima flaša piva i par viršli za dva dinara, pa koga pitaju gde, nema nigde, ali je jeftino. I to je bilo sjajno. Mi sad svedemo to na, otprilike, 10 evra za jedan dinar ili obrnuto, ali kome ćete vi to prodati? Ako mi prokockamo devizne rezerve, jer njihova je funkcija da obezbeđuju naš kredibilitet, da bi nam neko dao pare na zajam, onda znači da smo se uputili nekim opasnim putem.
Veoma su nam jasno rekli i Svetska banka i Međunarodni monetarni fond, naravno i Evropska unija - morate održati tržišni respekt svoje valute. To morate. Nikad to nije sasvim tačno, ali ako idete na tržišnu privredu i sa svojom valutom se pojavljujete putem ponude i tražnje na tržištu, onda ne možete vi odlučivati kao Vlada ili bilo kakav sad njen organ, koliki će biti kurs, da bi oni koji su uzeli kredite, ne razmišljajući dovoljno da li će naša privreda imati snage da održi jak dinar. Pa ne zavisi jak dinar od pleća guvernera, nego zavisi od snage privrede koliko može da izveze. Od toga zavisi dinar.
Dakle, umesto monetarne politike koju smo, nadam se, bili usvojili i želje da podignemo privredu da ona može da stvara, koliko-toliko, zdrav dinar, da ne kažem da je već konvertibilan, upustili smo se sada, čini mi se, jednim drugim putem, putem voluntarizma koji se vertikalno vidi.
Čuo sam ovde – nije važna ta departizacija itd, to nije bitno, može ko god hode da bude guverner. To smo gledali, gospodo. Gledali smo da je direktor mogao da bude koga god na sednici, i to skraćeno, ne mora da bude ni Centralni komitet postave. Hoćemo ponovo da idemo tim putem? Hoće li neko da nas uveri da je to bila velika privredna budućnost? I dan danas kao zemlja, pored ostalih stvari, jer su bile sankcije i bombardovanje, ali hramljemo zbog uništene, izraubovane privrede.
Sve ovo pokazuje i ono što zbunjuje je da imamo i neku vrlo disparatnu politiku, u kojoj se teško snaći. S jedne strane je EU, ostajemo predani tom cilju i želimo što pre da dođemo do pregovora. Razgovaramo, pregovaramo i srećni smo kada nas neko primi, a sa druge strane, radimo stvari koje su suprotne. Niko vas neće na lepe reči. Možete ih jednom prevariti nekom deklaracijom, ali ne možete stalno. Doći će pitanje kada se mora realno položiti ispit.
Ovde polažemo ispit u reformi društva, a ne tamo u reformi bake. Koliko ćemo poštovati nezavisnost i sudija, i tužilaca, i banke, i štampe i nevladinih organizacija, to su sva ona pomoćna institucionalna sredstva koja omogućavaju funkcionisanje demokratije. Inače, taj frak svako može da obuče. Imamo Vladu, imamo parlament, imamo sud, sve ustanove su tu. One su uvek bile tu, ali pitanje je da li one imaju nekakav sadržaj ili ga nemaju.
Ono što je dodatno ružno jeste da se ovde govori o guverneru u odsustvu. Čak imaju već i dokaze. Ostavite ta vremena napadanje ljudi bez dokaza. U ovoj zemlji se to vrlo lako čini. Slušam i predsednika države koji kaže – ne treba nama jedan Sanader, ali ćemo videti da li ćemo ga aktivirati ili ga nećemo aktivirati ili ćemo ga hapsiti. Postoje sudovi, postoji tužilaštvo, postoji policija ko hapsi, postoje procesi u kojima se naknadno čovek može žaliti, do izvršne, ali nemojmo da unosimo taj red neke psihoze, jer ne znam kome je to potrebno.
Mora se ova vlast, koja je po mom mišljenju krenula pogrešnim putem, putem jednog potpunog voluntarizma i ignorisanja zakona, koja veruje da može nekim jurističkim nasiljem, sve da pretvori u neki zakon. Pa, nije to ništa novo. I najgori režimi su, na osnovu nekakvih svojih zakona, funkcionisali.
Možemo da pokrijemo to da ovde to odlučuje većina u parlamentu. U ovom parlamentu u ovoj sali je sedelo 100% časova jedne partije. Imali su većinu, da se ne može zamisliti veća. Da li im je to dalo pravo da na osnovu toga donose zakone koji nisu u skladu sa međunarodnim normama, koji nisu u skladu sa Ustavom, da ne govorim demokratskim procesom?
Zemlja smo koja je prošla loša iskustva. Treba da činimo napor i da pozdravljamo svaki trenutak ako možemo da se pomerimo od te opsesije vlašću i želje da se može sve. Najgore što jedna vlast može da smisli je da zna sve, da može sve i da sme sve. To je svakoj vlasti dolazilo glave.
Zbog toga će ovde biti govora. Dali smo amandmane. Pokušavamo da delujemo konstruktivno, da popravimo što se popraviti može.
O guverneru ne prihvatamo ni jednu osudu koju dajete ovde iza leđa, o jednom kvalifikovanom profesoru i kompetentnom. Ako imate dokaze, za to postoje komisije koje će to pokazati. Nemojte poturati iza leđa i pokušati čoveka u javnosti da blamirate, koji ima jednu odličnu stručnu i akademsku reputaciju. To je ružno. Sa takvim stvarima smo se sretali do danas.
Ako hoćemo jednu ozbiljnu raspravu, vi ste svi govorili o tome, i o konsenzusu i o svemu. Konsenzus podrazumeva da se o svemu dogovaramo.
Kako vi mislite da predložite guvernera, samo vladajuća većina i da kažete mi imamo suverenitet reče jedna mladi kolega. Znam i kraljevi su imali suverenitet, ali je problem sadržaja suvereniteta i kontrole suvereniteta. U apsolutnoj monarhiji kralj je bio suveren. Prema tome, problem suvereniteta je malo složeniji i to ne znači ako mi predstavljamo narod, da mi ovde imamo pravo da radimo šta god hoćemo. Nemamo prava. Ima nešto starije od nas, to su zakoni, međunarodni zakoni, Ustav, to su principi pravde i mnogo stvari.
Svaka većina, ako misli da može da uradi sve što hoće, obiće joj se o glavu, a drugo dok ovde sedimo nećemo vam dati. Borićemo se protiv svakog pokušaja da se okrnje ljudska prava, da se smanjuje demokratija, da se krše poslovnici, da se pokuša da se personalna rešenja traže tako što će se menjati zakoni. Vi ovde imate jednu vertikalu.
Gospodin Dinkić, ministar finansija, njega nema, ovo se njega ne tiče Narodne banke, nema ni njih, ali to je jedna poslanička grupa koja će to sad predložiti. Od ministra finansija preko predsednika Odbora za finansije, koji postaje nadležan da ovo sve predlaže, imamo jednu liniju jedne partije, jednog čoveka. Ne znam, da li on ima ključ od Trezora. Šta još treba da se da? Ako vi mislite da treba neko na poverenje bilo kome da veruje, neko ovde od poslanika reč – gde su te državne rezerve? Prvo što sam rekao – nemojte mu kazati. Prema tome, stvar je vrlo jasna ili ćemo se ponašati u skladu sa propisima, u skladu sa demokratskim načelima, u skladu sa onim što smo obećali EU ili ćemo probati nekome da podvalimo i na silu da proguramo i rešimo neka svoja privatna pitanja.
Demokratska stranka će braniti demokratske principe i put Srbije u reformama ka demokratski slobodnom društvu. Hvala vam.
Nemam nameru da sa vama otvaram debatu. Mislim da sam vrlo jasno rekao ono što sam rekao. Naravno, imamo mi izvoz, a to je u ljudskom materijalu i da nema naših građana koji su otišli u svet da rade i da šalju ovde, naša bi pozicija bila još gora, ako bi se oslonila isključivo na kapacitete naše privrede.
Osnovni problem je upravo u tome, kada je već najavljeno da će doći do tih promena čuli smo predstavnike najvećeg holdinga ovde, koji su tražili da se zamrzne vraćanje kredita na dve godine. Kakav je to udar onda i na koji način je to moguće? Kakav je to udar na Narodnu banku? O čemu se tu radi?
Vreme je pred vama, pokazaćete vrlo brzo kako mislite da uskladite ove ciljeve, sa jedne strane da održite neki korak sa Evropom, sporazumete se sa MMF, Svetskom bankom, EU i ovakvim potezima, kao što vam je ovaj zakon. Želim vam svako dobro, a vrlo brzo ćemo se sresti i videti, a građani će na svojoj koži to osetiti.
Ako građani Srbije ovo gledaju, moći će da zaključe dve stvari – ili da je moj prethodnik u opoziciji koji je odlučio da vrlo žestoko kritikuje one koji pretenduju da budu vlada, ili da se spremaju neki izbori za nedelju dana. Jer, ovi govori gde se obraćamo građanima Srbije a ne kolegama u parlamentu, mislim da su neki ljudi pobrkali prostor pa veruju da je miting u pitanju.
Paušalne ocene, kritike itd, kojima se želi ili zastrašiti neko ili pritisnuti medije, jer su svi mediji odjednom u ovoj državi postali bilteni, to znači da nijedan dosadašnji mediji niti je slobodan niti je smeo šta da kaže, ja se nadam da neće imati prilike moj prethodnik kada za dva ili tri sata pređe iz ovih klupa u one državne, raspolažući avionima, tenkovima i svim ostalim, imati ovoliki stepen želje da opoziciju ućutka, kao što je imao ovde u parlamentu.
Sve ovo o čemu ste govorili može da stane u jednu jedinu rečenicu. Ja sam mislio i govoriću da o ovome svemu što ću da govorim mislim prilikom rasprave o vladi, kada ona bude podnela ekspoze, kada vidimo njen program, onda bih hteo da kažem nešto o njenom programu. Ovo što vi radite, to su nastavci, ali ja to mogu da razumem, ljudima ostaju u ušima neke želje iz predizborne kampanje, itd. Ovde se radi o jednoj jedinoj stvari i na nju reagujemo i upozorio bih da niko ne misli da će me ovde ili bilo koga drugog uplašiti, uhapsiti, može i ta reč, imao sam i ta iskustva, za razliku od nekih drugih, i mnogo strašnijih, da ne pominjem ta vremena, pa neće ni sada.
Ono što ovde branim i braniću su slobode, demokratija, a nigde na svetu se demokratija ne razvija proširenjem vlasti, vlade, odnosno izvršne vlasti. Ono što se zove tranzicija i nije ništo drugo nego da nemamo samo vladu, samo upravnu vlast koja može sve, sme sve i zna sve, nego da se to preseli u parlament. Mnogi su ovde bili dobri đaci, sve smo to čuli, ali ima jedna stvar. Vlast ne pripada Vladi…
(Predsednik: Gospodine Mićunoviću, upozoravam vas da obratite pažnju na vreme. Prošlo je dva minuta.)
Naravno, kada dozvolite gospodinu da drži predavanje od pola sata obraćajući se opoziciji.
(Predsednik: Gospodin Vučić ima pravo da govori kao šef poslaničke grupe, koristi vreme poslaničkog kluba SNS. Ja vam dozvoljavam da govorite, samo dajem objašnjenje. Imate pravo da se javite ponovo, ali, u odnosu na repliku, vi govorite već tri minuta.)
Javiću se ponovo. Ima 50 njegovih rečenica o kojima želim da govorim. Ali, ovo što vi radite, izigravajući nasilje, to jednostavno neće moći. To vam ne dozvoljavamo.
Zadatak je opozicije da kritikuje Vladu i nećete nas ućutkati. Ako hoćete da govorimo o prošlosti, gospodine Vučiću, o vama i vašoj prošlosti su napisane knjige. Ja bih mogao ceo dan o tome da govorim. Ali, rekli ste da nećemo o prošlosti. I to od ljudi koji su vam bili vrlo bliski.
Hoćemo da govorimo o programu Vlade. Želim da govorimo o tome, da pravimo jednu demokratsku i modernu državu. To je naš zadatak.
(Predsednik: Gospodine Mićunoviću, četvrti minut.)
Hvala vam. Javiću se ja popodne. Ne građanima Srbije, reći ću vama, građani Srbije znaju, oni su vlast, vlast pripada narodu, mi smo ovde predstavnici naroda i kontrolisaćemo vladu.
Prvo je neophodno da stvorite uslove za rad. Počeli ste sednicu kada je ovde bilo 20 i više reportera i nismo se videli, ni mi vas, a ni vi nas. To je bio prvi problem.
Drugo, bio sam uveren da Vlada nema program, jer nam ga nije ni dostavila. Uobičajeno je bilo i red je da imamo pisani ekspoze, koji možemo da razmatramo, da bismo učestvovali u raspravi, pratili izlaganja. Toga ste nas lišili. Znam ovu brzinu, ali neću da ulazim u razloge.
Da li je već stupio na snagu Zakon o Vladi, Zakon o ministarstvima? Da li mi onda po zakonu i biramo Vladu?
Bilo je normalno da ste nam podelili pisani ekspoze kandidata za predsednika Vlade, da možemo da ga proučimo, makar koliko to vremena bilo i da onda govorimo. Ovako, ostaju samo impresije iz onoga što će nam reći predsednik Vlade.
Predložio bih vam da napravite pauzu, da nam podelite ekspoze i da onda mi, ili sutra ili nekoliko sati kasnije, možemo o njemu da govorimo.
Znam da se u Srbiji, prisustvovao sam u deset Vlada, uvek nešto smandrljavalo kada je Vlada u pitanju. Očekivao sam, pošto je najavljeno da će se raditi sve drugačije od onoga kako je ranije rađeno, da će ovo sada biti urađeno "lege artis", da u tome uživamo, tim pre što nas i drugi posmatraju. To je moj predlog, da odložite sednicu, podelite nam ekspoze i da možemo da nastavimo rad.
Mislim da ste nekorektno objasnili moju primedbu. Nisam bio protivu toga da mediji budu prisutni. Naprotiv, ja želim da svi mediji budu tu. Protestovao sam protivu gužve koju ste napravili i čitav zid je nastao između vas i nas i nije moglo da se radi. Niste me ni čuli kada sam tražio poruku.
Prema tome, nemojte tumačiti da je to bio razlog – eto, protestujemo protiv medija. Naprotiv, želimo medije, ali želimo i red. Mogli ste da počnete sednicu, neka mediji snime, pa kad izađu, onda da se vidimo i da se čujemo.
Ne razumem reakcije gospođe Tabaković, da održi predavanje…
(Predsednik: Molim vas da navedete član Poslovnika koji je povređen.)
… Replika. Problem je bio samo u tome što nismo mogli da počnemo normalno da radimo, jer ste otvorili sednicu pre nego što su izašli ispred nas desetine i desetine reportera. To je bila primedba. Drugo je bilo pitanje – kada ćemo dobiti ekspoze? To je bilo sve. Izgleda da je ovde postao manir da se ne sme ništa pitati, jer je to odmah poplava predizborne kampanje, diskvalifikacije, problem nam dostojanstvo, moje ili bilo čije, uvreda, ne znamo se ponašati itd.
Ostavljam publici, vama ovde i svima onima koji gledaju, u čemu je bila toliko skandalozna primedba, da ne možemo da radimo dok se ispred nas ne raščisti teren i dok ne izađu foto-reporteri.
Predsednik je dužan da vodi računa o redu, da možemo normalno da radimo i to je sve. Na to je došla poplava, jedna velika tirada gospođe Tabaković o nama, o kampanji, o dostojanstvu, o svemu i svačemu. Ako vi mislite svaki put kada se neko javi da neku repliku ili nešto kaže, da treba da slušamo tolike tirade, onda vi produžavate rad, vi komplikujete rad Skupštine, a ne neko drugi. Srećom, ovo se odigrava pred javnošću i svi dobro vide.
Zato vas molim, normalno vodite Skupštinu, uradite sve po normalnom redu, saslušaćemo kandidata, valjda ćemo dobiti koji minut da možemo o tome da raspravljamo i to je sve u redu.
Gospodine predsedniče, ja se neću obraćati građanima Srbije, kako je to postao ovde manir iz predizbornih kampanja, jer građani Srbije sada spavaju i bilo bi besmisleno da im se obraćam, a ne daj bože još da imaju uključen televizor i da ih budim.
Mi imamo temu – program Vlade. I verovatno da nema važnije teme u jednom periodu, u jednom mandatu, jednog saziva parlamenta, nego što je rasprava o programu Vlade.
Rečeno je ovde dosta stvari, ali ono što je u ovom trenutku bitno, ja bih se obratio, sa dozvolom predsednika parlamenta, mandataru, predsedniku Vlade, kao čoveku za koga sam primetio da je religiozan a obično i završava neke svoje govore stavljajući bogu u ruke i našu sudbinu i neka rešenja, da je veliki greh varati narodna nadanja. Ono što apelujem da probamo da uradimo, ako se pozivate na to, da treba da da svako ovde doprinos, da zaboravimo predizborne kampanje i da opišemo i prikažemo i iskreno kažemo kakva je naša situacija. Sve drugo nas ne opravdava.
Ovde su pomešani programi i nosioci tih programa. Teško da koji birač danas može da se snađe, šta je to, zašto je on glasao, a šta je sada ostalo u tom programu, ko je tu sa kim bio.
Bili smo na jednoj političkoj pijaci dosta dugo. Mogla je ova vlada izgledati sasvim drugačije i prilično drugačije od ovog sastava, ali se desilo da ima sada ovaj sastav, što samo znači da su to više pitanja koja su personalno mnogi lideri stranaka i pretedent ministarstva trebali da rešavaju, nego stvarni programi. Verovatno će Vlada zbog toga možda imati tek vremena da sačini jedan ozbiljan program i da onda sa punom odgovornošću i iskrenošću izađe i pred Skupštinu i pred javnost i da vidi možemo li mi iz toga izaći.
Naravno da je sastavljen jedan lep sastav u formalnom smislu, jer je bio pun optimizma, rešenja, opštih mesta, opštih nada, međutim, zbog toga što je hteo sve da zadovolji, sve da podmiri, desili su mu se protivrečnosti, različite želje i ciljevi sa kojima će se sretati.
Postoji jedan problem sa kojim se sreće i čovečanstvo, a ne samo mi. On se i ovde i u sastavu ove vlade potkrada. Imamo dva svetska procesa. Sa jedne strane imamo širenje tolerancije, slobode, ljudskih prava, borbe protiv diskriminacije. Postoje ne samo prava manjina ili rasa ili ne znam sa posebnim potrebama ili sa posebnim seksualnim orijentacijama, dečija prava, čak i prava životinja. Dakle, imamo jedno širenje slobode i humanizaciju koja pokušava da se standardizuje, a uporedo sa tim imamo jednu ekonomsku teoriju koja je zasnovana na najgoroj ljudskoj osobini, koja se zove gramzivost. Te dve stvari ne idu zajedno. To će negde eksplodirati. Koliko će ko pokušati, koja zemlja da to rešava ili pojedina stranka politička, to ćemo videti. Taj problem imamo i mi, s tim što smo malo zakasnili, pa po nekoj inerciji zadržavamo neke koncepte koji odavno bivaju i u Americi i u Evropi dovedeni u pitanje i o tome se raspravlja.
U Vladi imate dva koncepta, dva gledišta na ovo pitanje, jedno neoliberalno, koje će nastaviti da zastupa gospodin Dinkić i jedno, recimo, levo ili socijaldemokratsko, koje je do sada u svojoj retorici zastupala socijalistička stranka. Šta će zastupati SNS, to ne znam iz razloga što je mlada stranka, valjda i traži taj svoj projekat, ima tu nekih problema, da je razumemo i to ćemo videti. Šta imamo ovde sada kao problem? Problem je što mi tačno ne znamo šta će prevagnuti u toj Vladi, koje od ove dveju opasnih struja mogu da se pojave.
Dakle, prošla je ponoć i sad stvarno pokušavam koliko mogu da sažmem ono o čemu ćemo uglavnom razgovarati.
Ovde je bilo reči da ne treba razgovarati o prošlosti, ali nas je opet pozvao negde i predsednik, premijer, budući premijer da se osvrnemo na neke decenije koje su iza nas prošle. Kako je nastalo ovo što je nastalo, što se zove tranzicija u našem društvu? Ko su bili ti akteri? Meni je bilo jako zanimljivo da neki akteri velikih naših problema, ekonomskih a i političkih, nisu pomenuti ili su negde malo zaštićeni ili sklonjeni.
U vreme sankcija i velike krize sa kojom se suočila Srbija ili SRJ, kako hoćete, bile su blokade platnog prometa, veliki pritisci na privredu, trebalo je nekako iz toga izlaziti. Ali, jedna od formi pljačke naroda bila je hiperinflacija. Onaj ko je bio blizu ondašnjeg guvernera, ili onoga ko je mogao narediti guverneru, mogao je doneti kamion dinara, baciti to uveče na tržište i oni što zuje – devize, devize, to promene u devize i on sačeka mesec dana i to u obliku kredita koji je imao, onda onih, recimo, dinara u vrednosti od milion maraka, da 100 hiljada maraka i namiri te dinare i vrati, a 900 hiljada stavi u džep. Oni tvrde da su veliki majstori, da su sposobni. Mnogi od tih stručnjaka za bogaćenje tada su nastali. Ono što je zanimljivo, ti najvažniji su bili u i Vladi Srbije, pa je onda bilo lako koristiti tu hiperinflaciju i na taj način se obogatiti.
Kada su se obogatili, da ih ne pitamo za prvi milion, dolazilo je onda obezbeđivanje monopola i ono što je najgore, pokušaj totalnog korumpiranja političke scene. Finansiranje svake političke partije ili uticaja, a onda se to prelilo dalje, na uticaj na donošenje određenih zakona i na taj način smo postali negde društvo u raljama tim.
Zato se ovde ne govori mnogo o progresivnom oporezivanju, o tim poreskim pitanjima, jer to zadire u jedan klub koji ovde postoji i koji poseduje, ne što bi neko rekao malo para ili ih je malo na jednoj ruci, nego što to niko i ne zna, ni gde je taj novac koji je bio sklonjen, ali naravno, ni ko su svi ti ljudi.
To je jedan problem koji građani osećaju, u toj ogromnoj raslojenosti od koje su sreli, da odjedanput se moglo dogoditi da ljudi, lekari, hirurzi, profesori univerziteta postanu poslednji bednici, dok nije međuvremenu počelo sada ovo privatno školovanje, pa su se neki tamo zaposlili, našli i preživeli.
Dakle, nestala je cela srednja klasa. Radnička klasa je prevarena, jer su joj pričali tolike godine o društvenoj svojini, o tome da su vlasnici svega što postoji, a onda su im preko noći rekli – ne, to ide na prodaju. A ko je vlasnik? Vlada. Pa, kako Vlada može postati vlasnik društvenog proizvoda? Dakle, nije bilo društvene svojine, bila je državna svojina ostala je bila samo ideološka fasada. Naravno, došli su ljudi koji su imali para, jer su znali, a velika veština i mudrost je bila, kako sam opisao, da se postane milioner, a kasnije i milijarder.
To je naš problem sa kojim se susrećemo. Vlada u to, iako je njen premijer socijaldemokratske orijentacije i njegova partija u socijalističkoj internacionali. Aplicirala je, ne znam da li su je primili, ali jeste u socijalističkoj grupi, u Savetu Evrope, itd, šta će oni zastupati kao grupacija, kao program? Kako će spojiti ove dve različite stvari o kojima smo donosili zakone, da recimo neke institucije koje štite celu privredu, kao na primer privredne komore, treba da se razviju na veliki broj privrednih komora kako bi svaki od ovih milionera imao svoju privatnu privrednu komoru? Glasao sam suprotno svojoj stranci u ovom parlamentu. Bio sam protiv tog zakona.
Ne vidim kako ćete izaći iz ove protivrečnosti koja je suštinska. Najgore će biti ako izađete na način koji izgleda kao jedini mogući. To je – nije važno šta ćemo pričati, i onako ćemo imati velike probleme i teškoće, tražićemo od građana razumevanje.
Kada sam premijeru rekao da je greh jedan naivan narod obmanjivati, znam da će gospođa Dejanović biti vrlo prilježan ministar zdravlja, kao što je bila dobar, čak bih rekao odličan predsednik parlamenta, i bilo bi dobro kada bi naš mladi predsednik malo pogledao kako je to izgledalo, pa bez opasnosti šta će mu reći bilo ko, bilo koji šef, držati se to stvaranja tolerancije.
Sedeo sam na tom mestu. To ovde mnogi znaju, uključujući i one koji će verovatno imati neku repliku sada, i znao sam da opoziciji treba dati popusta, i u vremenu, i u rečima, uz blagu opomenu ili ne. To je negovanje demokratske atmosfere. Mi smo u prošlom parlamentu polako uspeli da je stvorimo, zahvaljujući predsedništvu Skupštine, neku atmosferu, tim pre što smo morali da disciplinujemo naše poslove.
Dva dana koja smo ovde imali, nažalost, ne najavljuju ni dobru atmosferu, ni dobar rad. To se videlo i večeras. Ne znam koji su sve motivi ili razlozi, ali vidim da će to biti problem i u vladi.
Ovde imamo problem, upravo predmet naše rasprave jeste ekspoze mandatara. Potpuno je neprilično i za mene nerazumljivo, javlja se bilo koji ministar na repliku sa poslanicima i sa najvećim strahopoštovanjem, predsednik mu daje reč. To nije dobro ni za budućeg ministra da ima već sada stalni konflikt sa poslanicima, a pogotovo nije dobro za parlament koji sada treba da izigrava nekakvu strepnju. To je loše.
U ovoj skupštini sam pre dva dana ovde isto tako čuo razna čašćavanja, ali nismo nikada polivali nikoga vodom, nismo gađali cipelama, nismo ovde čupali gajtane, nismo vukli za kosu svoje kolege, to nismo radili. Nema niko prava da nam u tom pogledu pokušava da verbalnu aktivnost, i morate to znati, svugde u svetu opozicija je ta koja je agresivna prema vladi, jer ona nju kontroliše, to da je vlada agresivna prema parlamentu, prema poslanicima, to je bilo samo dozvoljeno u totalitarnim režimima i nigde se to više nije događalo.
Ako ovde neko misli da će ići ka evropskim integracijama, ka evropskim standardima, evropskom ponašanju, itd, grdno se vara ukoliko pokušava da svu moć stavi u ruke izvršne vlasti, a da parlament bude jednostavno ućutkan, ili na raznorazne načine sprečavan u debati.
Naravno, ovo je početak. Ne želim iz ovoga da izvedem nikakve trajne zaključke. Pošto nas ovde upozorava budući ministar da ćemo uvek naići na oštar odgovor, mogu samo da mu kažem – nemojte da nas zastrašujete, što sam već i rekao.
Prošao sam od Josipa Broza na dalje sve i niko me nije ućutkao ni u javnosti ni u skupštini, bez obzira što pokupite nekoliko ljudi koji su shvatili da imaju zadatak kada neko progovori da odmah skaču. To je loša slika, evo pogledajte. To je čovek koji će vam predstavljati parlament.
(Predsedavajuća: Molim narodne poslanike da se utišaju. Izvolite)
Ako hoćete da stvarate sliku jednog demokratskog parlamenta, vi ste za njega odgovorni, a ne opozicija. Vi dajete standarde. Ne znam kuda ste vi krenuli, u šta imate nameru da srljate, ali najelementarniju stvar vam kažem, problem društava u tranziciji je bio u tome što je sva vlast u jednopartijskom sistemu bila u jednoj partiji, a i parlament i sudstvo i monetarna institucija, sve je to zavisilo isključivo od partije i partijskog vrha. Tranzicija ne znači ništa drugo, ona time počinje, što pokušava da podeli vlast, da stvori na jednoj strani zakonodavnu vlast, izvršnu vlast, sudsku vlast, nezavisna regulativna tela, monetarna itd. To je demokratija, a unutar parlamenta da stvori opoziciju.
Neki ljudi prosto me zapanjuju nerazumevanjem, šta je to upravo vlast. Vlast pripada narodu, a ne nekome ko osvoji ovoliko i ovoliko poslanika sa milion glasova. To zapamtite, narodu. Pošto ceo narod ne može da stane u ovu salu, on ima nas kao predstavnike, ali su odavno ljudi znali da je opasan ne samo teror manjine, nego i teror većine i zbog toga postoji opozicija koja Vladu, koji su najamnici, službenici naroda, ima prava ova ustanova u ime naroda da ih kontroliše i ne da mi se prave važni da me ućutkuju čim progovorim neku rečenicu. Šta oni zamišljaju, gde oni žive? Postoje standardni evropski, svetski itd. Ako bi se to tako nastavilo i da ide u društvo gde bi sada ministri mogli da izjavljuju, istoga trenutka kao kandidati, ovog ću smeniti, ovo ću sad uraditi, ovo ću ukinuti, pa dokle oni misle sa tim voluntarizmom da se slikaju?
Zapamtite, ne dobijaju se nikada izbori jednom za svagda i ne zna se koliko će koja vlast trajati. Uzmite to u pamet i dajte da stvorimo standardne pristojnosti, ravnopravnosti ovde i ne pokušavajte, jer nećete uspeti nikog ućutkati, ako želite da stvaramo nešto dobro za državu.
Nema razloga da se vraćam na mnoge stvari koje su lepo rečeno, dobro zamišljeno itd, ali malo ostvarivo. Neko je već pomenuo problem zdravstva. Kako izgleda bolnica u koju čovek uđe, gde ljudi bauljaju, nema lekova u apotekama itd. Šta je bilo sa tim preduzećima od Galenike na dalje, Hemofarma i ne znam ko sve ne? To su krupna pitanja i vi ćete se sa njima sresti da ih rešavate.
Šta je sa školstvom našim, nesretnim? Kaže nam mandatar - mi ćemo postati društvo znanja. Kojeg znanja? Imamo 6% svega fakultetsko obrazovanih ljudi. Nama od tri doktora, odmah dvojica odu, tek što su doktorirali. Nemamo nauku, nema sa čim da krenemo. Nemamo kadrove neophodne za prosvećivanje. Dajte da napravimo…
(Predsedavajuća: Samo ću vas podsetiti na vreme.)
… jedan realni posao, a ne da time što će se nakupiti jedan određen broj poslanika i onda smatrati - sad imamo prava da radimo šta hoćemo. Nemate prava i ne damo vam da radite šta hoćete u ime naroda i u ime građana, bez obzira kako vi sad mislili da ste sva vlast.
Zato, ako hoćete da vas bilo ko ceni, dajte da uredimo prvo ovu ustanovu ovde. Dajte da pomognemo ovom mladom svetu koji se nalazi.
(Predsedavajuća: Izvinjavam se, isteklo vam je vreme, samo da vam kažem, ako možete da završite.)
Ne razumem o čemu vi pričate, kakvo vreme? Imamo sat vremena.
(Predsedavajuća: 20 minuta.)
Sasvim je sve jedno, da sam govorio i dva minuta i dvadeset, ostavlja isti efekat u ovo vreme. Prema tome, moje je bilo samo da vam iskreno kažem, budućem predsedniku sa kojim sam dobro sarađivao, kao i sa mnogima iz te vlade koje znam, a neki su novi, moji prijatelji. To se ništa neće promeniti, ali ono što se bojim da će se promeniti, to je atmosfera ili osećanje nekakve bahatosti, sile. To jeste neki zadatak, da to promenimo koliko možemo.
Ovo je bila zanimljiva debata. Nadam se da neću izazvati polemike ovim što ću reći.

Prvom rečenicom bih rekao da su ovo dosta razočaravajući dokumenti koje nam je ponudila buduća Vlada. Ipak, ograničavam se da kažem da ćemo moći imati jasniji sud o svemu kada čujemo ekspoze premijera i kada vidimo sastav Vlade. Biće onda prilike da se govori o funkcionisanju Vlade.

Slušajući ovu debatu, gde je bilo sjajnih analiza i govora, pao mi je napamet jedan podatak da je u 19. veku engleski parlament izglasao zakon o zaštiti naroda od vlade. To deluje možda čudno, ali ponekad mi se čini da je taj zakon bio jako dobar. Pokušao sam da ga nađem. Našao sam ga u istoriji engleske civilizacije.

Ono što smo dobili kao zakonski tekst, Zakon o Vladi obećava da će ukinuti mnoge nosioce javnih funkcija, ne znam ni koje ni kako i prema tome, o tome nema smisla sada govoriti, osim kao o jednoj nameri koja može da bude dobra ili loša, zavisno od toga da li će se ukinuti mnoge agencije koje su, navodno, nepotrebne, ali koje su došle kao rezultat nekih stubova buduće vaše vlade. Kako će se oni u tome ponašati, to sada nije moje da o tome tražim odgovore.

Ono što pada u oči kada pogledate ministarstva, vidite kao u nekim nameštenim konkursima,  kada nekome već namene neko mesto direktorsko ili drugo, pa onda samo što ne piše da li razdeljak na levo ili na desno da češlja da bi to bilo pogodno za njega. Ovo je krojeno prema stasu i apetitima pojedinih faktora budućih ministara koji će ući u Vladu.

Ono što mnoge začuđuje, razne kombinacije pojedinih ministarstava, što je sa jedne strane trebalo da stvara iluziju o sažimanju i uštedi i smanjivanju ministarstava, ali videćemo da te kombinacije izražavaju apetite, želje i preokupacije pojedinih ministara. Kako hoće koji ministar skroji sebi ministarstvo kako mu je volja. To nije dobro i to je žalosno, jer se približavamo onom glavnom problemu o kojem je ovde bilo reči, o arbitrarnosti, o dominaciji privatnih ambicija i interesa, a o suzbijanju onoga što je nekakav javni interes.

Mi, poslanici, ovde nemamo onu izvršnu vlast od pre. U funkciji smo donošenja zakona, ali inicijative su najčešće Vladine. Pokušavamo te tekstove da popravimo koliko možemo. Druga i najvažnija funkcija jeste kontrola Vlade.

Već prva dva dana su pokazala žestok otpor svakoj kontroli. To je opasno. Sa stanovišta razvoja naših sloboda, razvoja demokratije, nema demokratije nigde ako nema određenih propisanih prava opozicije koja će to kritikovati.

Videli ste da tri glavna stuba Vlade, to su Ministarstvo vojno, Ministarstvo sile, Ministarstvo policije i Ministarstvo finansija, dakle, silu i novac. To je ono što građane zanima, da li parlament ima ikakvog smisla u vršenju svoje kontrole funkcije ako se po vertikali jednostavno određuju. Mi smo govorili to, čak smo i potpisali protiv partizacije svojevremeno, da je bila strašna ta feudalizacija koja je bila u prethodnoj Vladi, gde je svako imao svoj feud, svoj atar i gde je bio gazda, da će se to promeniti. Videli smo da kroz ta tri glavna stuba moći tu ide do odbora kojima oni predsedavaju, gde imaju određene većine i sada se postavlja pitanje ko će ko kontrolisati, na primer, ministra finansija, gospodina Dinkića ako on jeste ministar finansija i trebalo bi da to ostane, ali sada kada pogledate taj omnibus, koji su sve interesi od turizma, razvoja ovog ili onog, banja itd, a pri tom raspolaže tolikim finansijama i ovde ga u Skupštini, takoreći, ne može niko kontrolisati. Može da priča, može da govori, ali zna se kako se odlučuje. To nije dobro ni za gospodina Dinkića, ali nije dobro ni za državu i nije dobro za Skupštinu koja onda gubi svoj osnovni smisao i sadržinu. Šta da kažem o Ministarstvu vojnom koje želi da se poveže sa tajnim službama, vojnim itd? Dakle, sva koncentracija moći treba da bude tu. Neko je rekao, da fascinacija tajnim službama stvarno mi jeste smešna, jer ako neko misli da to jeste velika stvar posle skupljanja intriga ili podmetanja to nema ko zna šta, nismo neka velika sila pa ćemo da skrivamo neke velike tajne, pa ne znam ko će sve da nas špijunira itd. to je nebitno, ali ako onda potpredsednik njegove stranke jeste predsednik odbora koji treba da kontroliše vojnu silu i bezbednost.

Ministar unutrašnjih poslova je i Ministar policije, ali će takođe njegov potpredsednik biti tu koji će voditi taj odbor, koji će kontrolisati. Nemam razloga da ni u koga od ovih ljudi sumnjam da nisu demokrate i da nisu skloni razvoju sloboda, ali iskustvo istorijsko uči sve narode da treba gajiti nepoverenje, a ne poverenje prema vlasti. Nepoverenje je zaštita da ne budete prevareni, a narod je najčešće prevaren. Zbog toga mi se čini da se mi krećemo jednim pogrešnim putem, umesto daljeg razvoja demokratije, ljudskih prava, sloboda, sigurnosti građana, u razvijanje potpune arbitrarnosti, države kao igračke, ili kao onog švedskog stola, uzme ko šta hoće sa njega, poigramo se malo i neka neko proba da nas u tome osujeti.

Nalazimo se zbog toga kao društvo u velikoj krizi kako da sačuvamo elemente onoga što se zove sloboda, demokratija, ravnopravnost, poštovanje i nezavisnost određenih institucija. Ono što je najvažnije ljudima, to je neka sigurnost i sloboda. Ako mi uvedemo tu arbitrarnost, da dođe ministar i posle četrdeset pet dana, kaže ti nisi dobro radio, a šta nije dobro radio? Nije dobro služio onog prethodnog ministra. Na osnovu čega oni izvode zaključke o njegovoj vrednosti? Zašto smo onda raspisivali konkurse, zašto postoji konkurs, nego da se provere kvaliteti pojedinjenog čoveka?

Dakle, tu se pojavljuje problem. Osnovno što ova društva, koja nastaju iz nekih autoritarnih društava jeste vladavina prava, odnosno, smanjenje ili ne postojanje autoriteta zakona. Ne može se korupcija nikada suzbiti, ako nemamo vladavinu prava, jer i onaj ko podmićuje, smatra da će zaobići zakon, nije važan, pa će zahvaljujući mitu da prođe. Onaj ko prima mito, takođe, učestvuje jer ne poštuje zakon, izneverava zakon. Odsustvo vladavine prava je glavni generator svake korupcije. Korupcija sa svoje strane nagriza ceo sistem društva. Ako se tome doda jedna, rekao bih, tradicionalna fleksibilnost prema poštovanju zakona, onda moramo da se ozbiljno zamislimo možemo li se uopšte kretati kao društvo bez toga.

Molim vas lepo, ako smo izgradili sedamsto hiljada, bespravno, objekata, pa onda imamo Zakon o legalizaciji nelegalno podignutih objekata. To nikome ne možete da objasnite šta taj termin znači. To znači ne poštuju se zakoni. Gde god imate arbitrarnost, samovoljno odlučivanje, tamo upravo ugrožavate zakon.

Predlagao sam da se u borbi protiv korupcije oslonimo na elektroniku, pa da se jednostavno ugrade nekakvi programi, softveri, pa da ne može da se reši žalba 150, ako nije rešeno 149, pa da ovaj ne može na šalteru preko reda da prodaje rešenja za gradnju ili za bilo šta drugo. Ljudska priroda je dosta koruptivna i oprez prema njoj je neophodan. Zato postoje institucije. Ovo sa bezbednošću, ta cela komedija, ko može da upravlja, da vidi te tajne koje će biti, tu ima dosta intriga, budući da ljudi žele da prisluškuju, jako ih zanima. Mogu da zamislim koliko ima tog materijala za ove godine koje su tu bile, šta je sve ko čuo i šta je uradio, ali to je apsurdno. Imao sam prilike da zamolim ministra unutrašnjih poslova, gospodina Mihajlovića, da mi jednom pokaže dosije. Napravio je ovoliku hrpu, da  pedeset godina sve policije, jedna za drugom koje su dolazile prisluškivale i stan i auto, samo što u džepovima nisam to imao. Unutra ima bezbroj budalaština, razgovora moje tašte sa prijateljima, jer je to sve snimano. Tu upotrebljivog materija nema ni da me zatvore pet dana, ali mogli su, s obzirom da sam bio dobrim delom subverzivan prema državi i da me zatvore i pet godina. Toliko vrede te službe, ne vrede ništa. Nemojte plaćati džabe i imati toliku opsesiju prema njima.

Međutim, ono što je ovde za nas važno - da li u ovoj skupštini imamo dovoljno snage i kvaliteta da branimo institucije od svake moguće samovolje? Ne moramo da donosimo Zakon o zaštiti naroda od Vlade. Probajmo mi da se zaštitimo time što ćemo ih kontrolisati i ne dozvoljavati da svakakvi zakoni poput ovih koji nam se nude prođu. Ako to nismo u stanju, bojim se da ne možemo daleko odmaći.

Imamo ekspoze predsednika. Sačekaću to za jednu ozbiljnu analizu. Dajem samo jedan apel u odbranu prava i demokratije. Ono što me je jako pogodilo, a je to da se negde zaturilo Ministarstvo za ljudska i manjinska prava. O tome se mi, srećom ne pitamo. Postoje konvencije o ljudskim i manjinskim pravima, koje smo potpisali u ovoj sali. Hvalio sam se time da smo jedino parlament koji je jednoglasno doneo manjinsku konvenciju. Sa time nema igranja. Mislite da ćemo nekom podvaliti, pa neće oni znati, pa će nam oprostiti. Neće. Mi smo pod monitoringom. Mi se kandidujemo za EU. Četvoro očiju je upereno. Postoji Evropski sud. Nema više te samovolje, te igre različitih strasti koje će se ispoljavati po našim leđima. To nema, ne postoji. To je jedan veliki rizik. On da hoće iz međunarodne zajednice, počev iz Saveta Evrope i dalje da bude isključen zbog nepoštovanja zakona, ljudskih prava i uvažavanja institucija, kao što je parlament, sudstvo. To je ključno.

Zbog toga bih apelova, ima vremena, dva dana, da dobro pogledaju amandmane, kandidate za premijer, da dobro razmisli o svom predlogu, šta je to što će on predložiti, sa kojim garancijama. Ono što mi se u startu čini sumnjivim, kao da ćemo imati dva premijera, dva centra ili tri centra moći. To nekako treba da se razreši među njima, ali mi vam ovde stojimo, gde ćemo braniti zakone, Skupštinu, ljudska prava. Ima još jako mnogo mladih i hrabrih ljudi da nam se u tome pridruže. Hvala vam.
Gospodo narodni poslanici, ne mogu da podelim optimizam predlagača da je ovo veliki dan za Srbiju. Ovo je interesantan dan za Srbiju, utoliko što Srbija je retko kada imala priliku da vidi tolike promene, a da se ništa bitno i nije promenilo.

Ovde se govori da će doći novi preokret, nova čuda koja će se desiti, ali imamo polovinu Vlade koja je bila u prethodnoj Vladi, ljude koji su govorili neke stvari, braneći ondašnju politiku Vlade. Sada smo u situaciji da, ili ono što su oni govorili ne važi, ili da se mogu menjati mišljenja preko noći. Mi smo od trenutka završetka izbora do danas toliko promenili sliku, mapu Srbije, da je čoveku sada teško da se snađe u ovim silnim poslaničkim grupama, ko gde spada. To ne bi bilo toliko dramatično da se tu ne radi, na jednoj strani da imamo opoziciju, a na drugoj strani da imamo vladajuću koaliciju. Kada to počne tako da se menja ili meša u toku onog perioda kada treba formirati Vladu, kada je narodna volja već izrečena, onda imamo veliki problem i svaki birač ima problem sada sa svojim predstavnikom, da li je to bilo ono što je on želeo, za šta je glasao, ili je to sada jedna kombinatorika koja pokušava da politiku svede na jednu normalnu trgovinu interesa koja u svakoj privrednoj organizaciji ili na tržištu postoji i treba da postoji, u skladu sa svojim interesima. To je veliki problem i Srbija će morati ili da promeni izborni zakon, ili da se uvede nekakav red, pa da birač zna za koga je glasao, koji program je izabrao, šta je hteo, a ne da mu se posle toga dešava nešto sasvim drugo. Zato mislim da to nije veliki dan za Srbiju, naprotiv, jedan dan kada ona mora da razmišlja o tome šta je politika, kako da građani dođu do svog interesa i to je osnovno.

Drugo pitanje ovde bio je poziv za toleranciju. Međutim, predstavnik Napredne stranke Srbije se samo u par prvih rečenica nekako služio i kasnije pozivom na toleranciju, ali kada biramo predsednika, on je jedan deo svog izlaganja sproveo u polemici sa jednim listom, optužujući pri tom opoziciju, govoreći o ministru spoljnih poslova, mada danas njega ne biramo, nego biramo predsednika. To sve razumem kao nemogućnost da se uzdrži od jedne napetosti koja je daleko od svake tolerancije, a u skladu je sa ambicijama koje iskazuje u javnosti, da bude ministar vojske, ministar svih službi i svih sila i svih tajnih obaveštajnih službi itd.  Takva ambicija je opasna po državu. Neću da kažem da su ambicije gospodina Vučića takve, ali ga upozoravam da nije dobro da pokuša da prikaže želju za svim oblicima moći, tajni, vojne sile i svega ostaloga.

Zadovoljni smo što je vladajuća većina, pre svega uključujući Naprednu stranku Srbije i njenog v.d. predsednika, prihvatila naš program, da osnovnu orijentaciju za koju se DS bori već više od 20 godina, zbog čega je napadana, proganjana, nazivana izdajničkom i sve ostalo, najzad se ispostavilo da ta Evropa, sa malim izuzetkom, ovde oko svih stranaka i ove velike većine, odjednom nema alternativu. Jako dugo u našem političkom životu, što građani znaju, ona je bila bauk i trebalo je mnogo hrabrosti da se istraje i na miroljubivoj politici, protivu rata, i na politici evropskih integracija koja je, da tako kažem, opšta linija svih evropskih naroda.

Najzad su neki došli do tog saznanja posle 15 godina političke borbe u Srbiji, a neki posle 20 godina. Bolje ikad, nego nikad, ali nemojte zaboraviti da je to naša politika evropske organizacije, naša politika mirnog rešavanja problema koji iskrsavaju, naša politika dobrosusedskih odnosa, naša politika pomirenja među narodima. To je politika, vi kažete da je vaša, u redu, ali i mi smo tu i bićemo vrlo ozbiljna, stroga opozicija, da pratimo da li je to samo verbalna akrobatika ili ste zbilja uspeli da napravite takav mentalni napor, da se promenite tako brzo i tako efikasno.

Mi ćemo, naravno, negovati duh tolerancije, uvažavanja. Ako se sećate toga, vrlo dobro znate odakle su dolazili, iz kojih grupacija, najružniji ispadi u ovom parlamentu, najgore uvrede u ovom parlamentu. Mogao bih knjigu da napišem samo o uvredama koje su meni činjene, ali nađite jednoga koga sam ja uvredio.

Prema tome, nemojte nama davati lekciju i pozivati se na ton, na toleranciju, na poštovanje protivnika itd. To je smešno, građani su gledali ovu skupštinu 20 godina.

Ne znam kako ćete vi rešavati probleme. Puno obećavate. Želimo vam da vidimo, za dobro Srbije bi bilo dobro, da se od toga i 5% ostvari, ali pošto ovo nisu novi ljudi, a to ste želeli, ovde skoro da nema, u ovim vladama koje se pominju, na prste se mogu izbrojati ljudi koji već nisu bili u nekoj vladi, a mnogi su učestvovali u raznim vladama punim svojim kapacitetom. Onda kada budete pokušavali da za sva zla ove zemlje okrivite prethodnu Vladu, nemojte zaboraviti neke od najvažnijih predstavnika sa najvažnijim mandatima u vašoj Vladi. Nećemo vas pustiti tek tako da ispadne da je samo par naših ministara krivo, ako je nešto bilo loše u prethodnoj Vladi, nego ćemo o tome detaljno raspravljati.

Želim da u ovoj skupštini vlada duh tolerancije, da se prestane sa manipulacijama, pogotovo sa pretnjama kojima su neki skloni, jer time svoj raniji politički "beg raund" oživljavaju, da ljudi ne zaborave kakvi su bili i šta su radili. Ništa nismo zaboravili, kakav je ko bio ovde u ovom parlamentu i šta je radio.

Demokratska stranka će biti ozbiljna, oštra opozicija, svakom skretanju od onoga što je bila naša politika koju sad vi želite da izvršavate, tako bar prikazujete. Svaki put kad budete od toga, na neki način, skretali, mi ćemo oštro reagovati, kako bismo ono što smo doveli do praga ovom narodu, da bude kandidat za EU, da bude pred reformama, da bude pred pregovorima, da bude pred preporodom ovog društva. Nisu samo evropska integracija i rešavanje problema Kosova jedini problemi koje ovo društvo ima. Ono ima mnogo strukturalnih problema, počev od siromaštva, od pada obrazovanosti, od velike nezaposlenosti, ima tu dosta onoga što je rezultat svetske ili evropske krize, ima i grešaka koje smo napravili svi zajedno. Ne zaboravimo da neke greške koje su činjene pre 20 godina, mi još uvek njih plaćamo, kako u zaostalosti ekonomije, tako u zaostalosti političke kulture i zaostalosti mnogih institucija. Sve je to rezultat naših istorijskih kretanja, sve je to u redu. Dajte da vidimo šta se sada može uraditi.

Ako se po jutru dan poznaje, ovaj prvi govor koji sam čuo ne uliva tu nadu. Nadam se da ćemo tokom rasprava, pogotovo kad bude Vlada iznosila svoj program, imati prilike da detaljnije govorimo o mnogo čemu, kako vidimo Srbiju, a ne samo o tome kako bi ko nagaravio Srbiju. Zaboravimo da je kampanja završena i da taj jedan manir neprekidnog medijskog pokušaja deflaniranja protivnika itd, to se radi u izbornim kampanjama, a kasnije ovde u Skupštini mi treba da raspravljamo o zakonima, o putevima kojima želimo da krećemo i to treba da bude naš program, da se saslušamo i uz punu toleranciju i argumentaciju vodimo  raspravu. Hvala.
Možda ne bih ni govorio o kandidatu, jer prosto ne poznajem kandidata, vaš je izbor. Izabrali ste ga, imate većinu, izglasaćete ga. Bilo bi potpuno van konteksta da o nekome o kome nemamo pojma, ne znamo ni ko je, nije u našoj stranci bio, možda je on poznat u vašoj stranci, ali ne bismo o njemu govorili. Vi ga predlažete, vi njegove kvalitete iznesite i to je vaše pravo. Ne bih ni govorio da nije bilo govora gospodina Vučića. Prema tome, to je bio razlog. Meni je drago da je gospodin Vučić pokazao da svoju prirodu ne menja i da on voli taj polemički duh, napade itd.

Povodom tih pretnji, ne koje su danas izgovorene, one se govore danima, koliko će oni koji će stradati uraditi, itd, to je jedan ton koji je još, jer da li je neko kriv, da li ga treba goniti u normalnom svetu je to stvar tužilaca i ne govori se čak ni tokom suđenja o tim ljudima, pa tek kad se završi. Pa, ne može se unapred reći ima toliko koliko ćemo ih mi prognati, ovo ćemo uraditi, ove smo uhapsili, on je razgovarao sa Babovićem, ne znam bila je neka priča, da ćete reći to ministru, itd. Sve se to završava na kraju da se zaboravi, a vrlo olako upotrebljavate mnoge insinuacije ili napade, itd. To nije dobro.

Samo sam vam to rekao, a vi iz toga izvucite zaključak ili ne. Vrlo sam zadovoljan da ste vi pokazali da se mnogo ne menjate i da ta priča o nekoj toleranciji je samo jedna fasada.

Druga stvar, koja ovde važi, jesam najduže na vlasti, nemojte ovde zasmejavati narod, znate gde je vlast i šta je vlast. Vi ste bili u vlasti, vi ste bili ministar, ministri su vlast, a poslanici pogotovu opozicioni kakav sam bio za vreme vaše vlasti, to valjda nije vlast, o tome nećemo da pričamo. Na kraju, ostavimo se toga, ko je bio na vlasti, koliko je bio, rekao sam.

Ako vi smatrate da je ovo šarenilo…
Nema potrebe da dalje polemišem, samo sam hteo da ovu stvar objasnim.

Whoops, looks like something went wrong.