Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Dragoljub Mićunović

Dragoljub Mićunović

Demokratska stranka

Govori

Dakle, evo, počelo je sa primerima samokritike, što je jako dobro. Do sada smo uglavnom ovde kritikovali jedni druge, ali sada nam je gospodin Dinkić dao primer da je moguća i samokritika.

Moram da priznam, ne bih govorio uopšte, ali je ovde bilo reči o DS i zbog toga želim da na neke stvari podsetim. Možda, ne bi bilo ni važno da gospodin Dinkić nije predložen za nosioca finansijskih i ekonomskih tokova u našoj zemlji i posle 12 godina ponovo.

Mene je taj fenomen zanimao. Da li gospodin Dinkić užasno mrzi novac i onda je išao da ga proganja svuda i 5. oktobra u beogradske banke, pa na Kipar, pa svuda, da ga uništi koliko god može? Ili, obratno mu je drag, kao u slučaju Štedionice i o nekim drugim primerima da ga sačuva za nas? Ali, neko ko je vodio finansije 12 godina i nije bio dan, takoreći, sem jedan mali, kratki period kad nije bio guverner, koji je vodio ekonomiju, koji je nametnuo niz zakona i ekonomske prirode, počev od onoga da pravimo razne komore i niz drugih stvari. Da nije do poslednje godine ove prethodne vladajuće koalicije bio stub te Vlade, imao 25 poslanika, koje lepo galantnim ugovorom dali gospodinu Dinkiću, pa kada je izašao iz Vlade ostali su njegovi poslanici da zadrže te mandate i do poslednjeg daha sadašnje vlade…

(Predsedavajući: Gospodine Mićunoviću, žao mi je, dva minuta su prošla.)

… do poslednjeg daha ove Vlade oni su bili u toj Vladi. Sada, ova samokritika jeste možda zdrava ako se svi budu time služili i ja je u tom pozdravljam, ali ne verujem da je iko zaboravio veliku ulogu gospodina Dinkića u našim vladama i u našem političkom životu i privredi. Hvala.
Povreda Poslovnika član 96. Niste pročitali do kraja, ima tu još jedan dodatak u tom članu. Ali ono što hoću da kažem je sledeće. Ovde se stalno govori i ceo dan je ovde prisutan gospodin Vučić kao domaćin, koji čašćava, daje, hoće, odgovara svima, a čovek će sutra biti ministar, ovde će nas zavaditi sve i on će otići u Vladu. Mi ćemo ovde ostati da njegove replike preslišavamo.

Molim vas, problem je najveći za zemlje koje nisu bile u demokratiji, da se demokratizuju, da razumeju opoziciju.

Rekao sam, povređeno je pitanje, nemojte me prekidati, jer to je povreda, mora da reaguje predsednik, da ne čitam ponovo zbog čega se ne možete meni obraćati niti me prekidati. Ovo nije miting, ovo je Skupština. Molim vas da me zaštitite od upadica.

(Predsednik: Molim vas, gospodine Mićunoviću, samo citirajte član Poslovnika. Molim vas da se ne obraćate narodnom poslaniku. Molim i druge narodne poslanike da ne dobacuju gospodinu Mićunoviću. Vas molim da navedete član Poslovnika.)

Problem o čemu govorim je problem ne samo Poslovnika, nego demokratije. Nje nema bez opozicije. Opozicija je tu da kontroliše vlast. Ovo pitanje koje smo pokrenuli, određenih odbora, nisu to slučajni odbori i to nije naše otkriće, to je otkriće svih parlamenata. Malo se raspitajte, vi ste u ovome novi i videćete zbog čega finansije, zbog čega bezbednost, zbog čega Administrativni odbor.

Napredak jedne zemlje je moguć samo ako ima jaku opoziciju koja će kontrolisati vlast, da razumete tu svrhu, a ne da se borimo ovde sada oko toga, kao da je pitanje života i smrti ko će predsedavati jednim odborom. U njemu je već formirana većina. Nije problem odluka, nego je problem rasprava i pravo na kontrolu. Hvala.
Mi smo danas razgovarali o tome da ćemo naći neki ključ koji će voditi računa o broju poslanika, tako je do sada bilo u većini. Međutim, ovde ću početi od Delegacije Saveta Evrope. Demokratska stranka, njen klub ima 52 poslanika. Demokratska stranka Srbije ima 21. To je dva i po puta više. Na koji način i kojom matematikom ste došli do toga, da te dve grupacije imaju isti broj predstavnika u Savetu Evrope? Da li smatrate da to treba da bude takav princip, pa da naša dva i po poslanika vrede samo jednog poslanika neke druge poslaničke grupe? Nemam ništa protiv, voleo bih da ima više i poslanika i delegata.
Postavio sam jedno vrlo jednostavno pitanje koje, svako ko zna aritmetiku, zna da podeli, zna šta je količnik, može da izračuna i da zaključi koliko je to pravedan princip, o tome je reč. Dajte da proverimo, imamo matematičara ovde, i ja sam neki matematičar, učio sam i ja matematiku, ali zaključujte, okrećite kako god hoćete. Dva i po puta, ne vredi ni jedna rupa.
Gospođo predsednice, drage kolege, vi ste videli da se upravo oko ovog amandmana manje-više uzbudilo sve, u svim grupama poslaničkim. Dakle, očigledno imamo posla sa jednom izmenom koja, na neki način, zadire mnogo dublje u pravni sistem nego što je jedno tehničko pitanje oko plata.
Pitanje Ustavnog suda je jedno od krupnih pitanja u rađanju demokratije. Pre 200 godina se još raspravljalo da li je potreban Ustavni sud, koliko će on ograničavati suverenitet narodnih predstavnika ali sa druge strane smatralo se da on treba da ograniči samo volju narodnih predstavnika. No, taj problem postoji i u mnogim zemljama postoje ustavni sudovi, u nekim zemljama ih naravno nema.
Ovde, je ova evropska tradicija, kao da je Ustavni sud čuvar ustavnoga poretka. Ustavni poreci republika nastoje da obezbede ravnopravnost, pravnu ravnopravnost građana. To im je osnovni zadatak. Mi tu nismo imali mnogo sreće već sa prvim ustavo piscem Jovanom Đorđevićem, koji je u Zakon u Ustavu, prvo stavio da neki članovi ne važe za jednog čoveka itd. što je već bilo poremećeno u temelju ono što se naziva jednakost i ravnopravnost građana. Kasnije, ustavni sudovi su donosili razne krajnje kompromitantne odluke, neću sada tu istoriju ovde da izlažem. Ali, jedna stvar je veoma bitna. Ne može se na osnovu privilegije bilo koje uspostavljati pravo na nejednakost građana. Privilegija, to je osobina feudalizma. Demokratija je upravo afirmisala jednakost i to pravnu jednakost, pre svega.
Ovde imamo jedan slučaj da oni koji treba da čuvaju te temelje demokratije Republike, da oni treba da imaju određene privilegije. To je opasan presedan. On bi kasnije mogao da se odnosi na sve druge. Naravno, ovde je bilo raznih predloga, da poslanici mogu, ako su u dva mandata da imaju neke posebne privilegije i penzije, ja sam protiv toga i hvala Bogu to se nije ni odigralo.
Moramo tu da budemo oprezni. Ne može Ustavni sud dozvoliti sebi da imao nekog ko je tamo sudija, privilegiju u odnosu na druge ljude. Ovo nije bilo koja privilegija. To sada ide u niz drugih jednakosti. Na primer, jednaka nagrada za jednaki rad. Zašto sudija Prvog, Drugog suda, Osnovnog suda koji sigurno utroši mnogo više vremena nego Ustavni sud čekajući neku raspravu itd. koje često nisu na nekom nivou koji rešava neka krupna pitanja. Zato me čudi da je uopšte tako olako, negde tamo pri dnu ovoga člana dodato da će oni ići u penziju sa poslednjom platom itd. To će izazvati revolt građana.
Podržavam amandman koji je odbor dao i pozivam sve poslanike da u ovom slučaju glasaju za Republiku, da glasaju za jednakost pravnu, građana i podržavam taj amandman. hvala.
Poštovana predsedavajuća, kolege poslanici, ovo je jedan od najvažnijih zakona koje jedno društvo može da donese. Ono se istovremeno suočava sa jednim od najvažnijih vrednosti, a to je pravda. Dakle, radi se o pravdi. Neko će reći – pravde nema i obično se ona relativizira, ali društvo bi se pretvorilo u običan čopor kada ne bi bilo ljudi koji stalno insistiraju na pravdi, ma koliko se teško do nje dolazilo.
Zakon o rehabilitaciji jeste jedan pokušaj da se koliko – toliko približimo pravdi. Međutim, to približavanje ne treba odmah da nas obraduje da smo stigli do cilja i da su sve nepravde ispravljene, ali je važno težiti da se one ispravljaju.
Ima nekoliko vrsta nepravdi, ali ona koja je najveća, ona dolazi od najvećeg autoriteta a to je država. postoji u teoriji poznat fenomen tzv. državnog razloga. Državni razlog je kada država žrtvuje pojedinca i čini nepravde, a posle toga se država nekako snađe, pojedinci stradaju i u takvoj situaciji uvek se više isplati da se bude dželat nego žrtva, jer država obično zaštiti dželata, a žrtava se nekad seti, a nekad ih potpuno zaboravi. Ovo je stari fenomen i važi za celu istoriju i za sva društva.
Jednom sam navodio jedan od prvih primera upotrebe državnog razloga u vezi sa jednom drugom vrstom zločina, tzv. muškim zločinom. U antičkom svetu da bi izbegli najezde i horde koje su kao manir imali obično silovanje žena kada upadnu u neku državu ili grad, onda su neki gradovi se dosetili pa su izdvajali po dvadesetak devojčica u jedan hram van grada tako da se ta vojska tu zadovolji, ne ulazi u grad. To je bio primer kada država žrtvuje pojedinca u svoju sopstvenu odbranu. Tokom istorije to smo imali neprekidno. Kada se nekada poziva na državni razlog, a nekada je bio u pitanju državni razlog, a najčešće je stradao pojedinac.
Ovde imamo razne vrste zločina i razne vrste nepravde. Imali smo rat, revoluciju i kako god hoćete i tu su se smenjivali motivi terora. Jedni su bili ratni, kada ubiti ratnog neprijatelja nije značilo nikakav zločin nego se smatralo patriotskim činom i dobijale su se za to medalje. Posle toga se prešlo na klasnog neprijatelja koji je takođe trebao da predstavlja jednu smetnju napretku društva, država je naša za to razlog, i onda su stradali klasni neprijatelji. Kada je nestalo i tih vrsta neprijatelja, onda se prešlo na idejne neprijatelje, izmišljene idejne neprijatelje i na međusobno obračunavanje. Uvek iza toga stajalo je neko obrazloženje.
Međutim, kada se donosi Zakon o rehabilitaciji mi to donosimo, s jedne strane, zbog žrtava, zbog pravde koje sam spominjao kao jednu od najvećih vrednosti svake političke zajednice, a sa druge strane i zbog budućih generacija, da ono što smo uradili nekada u istoriji ne ponavljamo, da se jednostavno postide ili žigošu izvršioci nepravdi i zločina kako se ne bi tako latili za neki zločin u budućnosti. To je pravi smisao rehabilitacije.
Države imaju svoje biografije, kao i pojedinci. Kao što pojedinci žele nekako da operu ili isprave svoje biografije, tako to čine i države. Nedavno smo imale u engleskom parlamentu jednu odluku gde se osuđuje Engleska država zbog trgovine robljem, odnosno hvatanjem crnaca po Africi i njihovo slanje za Ameriku. Neko će reći da je to besmisleno, šta ko sada ima od toga, ali negde ima da se osudi jedna takva stvar kako se čovek ponašao prema čoveku, makar to bilo i pre tri veka. Tako čovečanstvo jedino može da napreduje.
Mi se ovde susrećemo sa raznom vrstom tih nepravdi i sa različitim oblicima rehabilitacije. Jedan prethodni zakon je bio dosta konfuzan, nešto je sve ispomešao i nije bio dovoljno upotrebljiv i malo je toga i urađeno u smislu prave rehabilitacije.
Možda za većinu ljudi ova rehabilitacija ne znači u nekom materijalnom ili ne znam bilo kom smislu, bilo šta i većina ljudi je mrtva, mnogi i nemaju naslednike, ili su oni već ostarili, ali ima značajnu poruku za budućnost, da to više nećemo imati.
Smatrao sam da je važno bilo odvojiti dve stvari i to je bilo predviđeno takozvanom sudskom i ovom zakonskom odlukom. Ovde se pominje zakonska rehabilitacija po kojoj se na osnovu zakona, koji su kao takvi bili nedemokratski ili nehumani, pa onda svi koji došli pod udar tog zakona se imaju smatrati nevinim, odnosno rehabilitovanim i sudska, gde se upliće proces i sada se tu pravi jedna razlika. Često su tu i sudski procesi bili farse, a kod ovog administrativnog mi imamo takođe niz velikih farsi.
Recimo, svi koji su poslati na Goli otok imali su administrativnu kaznu, ali niko nije video nijednog administrativnog sudiju, odnosno sudiju za prekršaje, niti je bilo ko ulazio u predmet o čemu je reč. Jedan jedini pečat drugog reona Grada Beograda udaren je na sva ta rešenja i ljudi su poslati u logor. Problem je bio u tome što je postojala potpuna samovolja policijska da se stvaraju koncentracioni logori.
Danas u koncentracionim logorima, postoje velika istraživanja, postoji Rezolucija Saveta Evrope, koja to osvetljava, čitavu tu stvar, i u dobrom delu se o tome ovde kasnilo.
Moja ranija ideja je bila da jednostavno treba doneti odluku skupštinsku u kojoj se kaže, ta takozvana uredba, da se može poslati na težak fizički rad i u koncentracioni logor svako na osnovu mišljenja policijskoga, da je ona ništavna i automatski ceo problem je završen. Ko hoće posle da tuži državu, to je njegova stvar.
Međutim, došlo se na jedno rešenje da to ipak ide kroz takozvanu zakonsku rehabilitaciju. Sada šta se ovde dešava? Ovde se kaže u uvodnom članu da oni koji su bili kažnjeni zbog prihvatanja Rezolucije Informbiroa. Ovakva formulacija potpuno nije tačna. Na Golom otoku je bila samo jedna petina ljudi koji su se izjasnili za Rezoluciju Inform biroa, a četiri petine nisu. Da li to onda znači da su oni naknadno doneli jednu etiketu, jedno obrazloženje neke uredbe ili ne? To samo govori o tome da su te tzv. administrativne kazne bile čista improvizacija, kao da vam je neko zalepio bilo kakvu značku. To mora da se kaže, da ne prihvatamo jedan poredak, da se navodno držao neke uredbe, da donosi neke administrativne kazne, što nije bio slučaj.
Međutim, ovde imamo jedan poseban slučaj na koji želim da se osvrnem. Nije postojalo nikakvo krivično delo koje bi obuhvatalo sledeću situaciju i neka svaki građanin sebe zamisli da su ga pozvali na partijski sastanak zatvorenog tipa, vrlo diskretan i tu su čitali neka pisma i dokumente i recimo – izvolite, šta mislite, podsticali na debatu.
Posle toga su ljudi išli direktno u zatvor, bez ikakvog sudije za prekršaje ili bilo čega, odjedanput su se našli u logoru. Da li možete da zamislite takav cinizam da neko pozove članove na vrlo poverljiv razgovor, podstakne im debatu, a onda ih pohapsi. Ali, da bi cinizam bio veći, to se odigravalo krajem juna 1948. godine. Krajem jula se odigravao Peti kongres Komunističke partije Jugoslavije. Na tom Petom kongresu držao je referat Josip Broz Tito, koji je završio rečima: "Živeo veliki vođa i učitelj čovečanstva Josif Visarionovič Staljin, živeo Sovjetski Savez, garant mira i sloboda čovečanstva". Pa, drugi referat držao Kardelj, koji takođe završava istom formulom: "Živeo veliki Staljin, živeo veliki Sovjetski Savez". Tako i Ranković, pa tako i Milovan Đilas.
Za to vreme studenti ili bilo ko koga su nešto pitali na sastanku je rekao – možda je trebalo da odemo u taj Bukurešt, da vidimo o čemu se radi, taj se već nalazio tada u logoru. Ta vrsta cinizma nije zabeležena u istoriji. To mora da se kaže. Da bi posle toga godinama, dok se nisu izljubili Tito i Hruščov, ti ljudi tretirani kao izdajnici. Šta su izdali, koga, gde?
Svi ljudi koji su bilo na Golom otoku, jedan deo, taj mali zato što je nešto rekao na sastanku, mnogo veći deo, što nije rekao da li je razgovarao sa svojim prijateljima o tome. Ne postoji ni jedan letak koji su napisali informbirovci, ne postoji ni jedna organizacija Informbiroa, ne postoji nijedna akcija Informbiroa, postoji samo deo razgovora na partijskom sastanku gde ljudi pozvani i da nisu rekli za svoga druga, prijatelja, pošto se o tome pričalo, o tome se razgovaralo. Trebalo je preko noći napraviti preokret od veličanja Sovjetskog Saveza i Rusije do potpune ideolatrije, a preko noći obrnuto.
Na jednoj školi u Crnoj Gori stajao je veliki natpis – Dolje majka Rusija. Oni su trebali da budu protiv, a negde nisu i u toj smetnji smatrali su da tako nešto mogu da napišu i kažu. U to vreme kada je postojao taj koncentracioni logor po matrici logora kakvi su bili u Rusiji, sa dodacima specijalnim sadističkim, koje je naša policija negovala, zapad nije mnogo o tome vodio računa, rekli su – u redu, to su neki koji su možda za Rusiju, nećemo praviti Titu oko toga nikakve primedbe. Time je to završeno.
Rusi su još manje imali razloga, jer su imali pune džepove oraha za još svojih logora, pa su o tome morali da ćute. Ovi ljudi su održali dve, tri, četiri, skoro neki do pete godine, izašli su, ali sa žigom izdajnika i negovana je sve vreme 20, 30 godina jedna slika da su to ljudi koji su izdali zemlju. Odjedanput su internacionalisti postali veliki nacionalisti i patrioti, a sada pitam – šta je ko izdao? Šta su studenti ili đaci izdali? Koje je to krivično delo, gde, kada, šta? Sa tom propagandom se moglo ići u aps, ako bi neko zapevao rusku pesmu u kafani. Sada već idemo obrnuto – utrkivanje ko će pevati te pesme. Stvari su se menjale, ali su neki ljudi postajali žrtve toga. To je trebalo na jednostavan način uraditi.
Međutim, izgleda da je uvek bolje biti, što sam rekao malopre, dželat nego žrtva. Sada se šepure zvezde takvog jednog monstruoznog koncentracionog logora. Oni su postali medijski vrlo značajne, atraktivne osobe, koje o svojim brutalnostima javno govore i svedoče. Ostali ljudi to posmatraju zgranuto – šta se ovo dešava?
Dakle, moramo kao društvo imati dovoljno snage, a na to nas obavezuje i Povelja UN, obavezuju nas i rezolucije Saveta Evrope da se zlo čini, totalitarnih režima, koji su urađeni mimo pravnog poretka, najčešće ili uz pomoć raznih uredaba političkih i zloupotreba počinjenih. To mora da se rasvetli. Nema tu više da se neko brine o velikim troškovima. Tu više nema ni pet posto ljudi koji su preživeli taj logor, a oni koji su još pre toga bili, koji su bili žrtve progona klasnih neprijatelja, njih već tako reći apsolutno nema među živima. Nisu to veliki troškovi. A jeste u svakom slučaju jedan moralni trošak, a to je snaga da se suočimo sa tim da taj kontinuitet koji svaka država želi da napravi, pa da nas na neki način učini krivim – pa lepo je bilo u to vreme živeti, baš je bilo fino, nekome jeste, ali nekome nije. Moramo da učinimo da zakoni važe za sve, pa da oni koji su stradali bez ikakve zakonitosti ili prava stradali, mora se to javno reći, da se ubuduće to ne bi to dešavalo.
Dakle, imamo taj problem, posle toga što se dogodilo, imali smo određene društvene posledice. Pazite na posledica je bilo odvajanje od sovjetskog bloka. Tu prednost nismo iskoristili da se u međuvremenu integrišemo u Evropu, nego smo se integrisali u Aziju i Afriku, ali to odvajanje ima neke pozitivne efekte.
Međutim, negativni efekti su bili potpuna prevlast policije, kako u partiji, tako i u državi. Policajci su, i ti istražitelji golog otoka, postali ambasadori. Evo, bio vam je Kapičić ambasador u Švedskoj, u najdemokratskijoj zemlji. Postali su ambasadori, postali su direktori spoljno-trgovinskih preduzeća, postali su moć svuda, oni su odlučivali o svemu. Prestala je svaka debata, samo su još neuračunljivi ljudi nešto diskutovali na partijskim sastancima, ostali su se sećali kako je prošao ko god je pitao, je li nešto, šta je s njim bilo sutradan.
Dakle, to su neke stvari sa kojima, iako danas, srećom, živimo u drugim vremenima kada to novim generacijama izgleda potpuno čudesno da je tako nešto bilo i moguće. Ali, nikad se ne zna na šta može kriza ili bilo šta da dovede čovečanstvo, opet u neko veliko iskušenje, da se ogreši o prava i slobode ljudi. To je ključno pitanje.
Zato je potrebno razvijati tu svest da je počinjen zločin, bez obzira, neko je mogao imati neke zasluge, sve je to u redu, mi to nekada opraštamo, kažemo – eto, Miloš Obrenović je bio mudar vladar, itd, a činio je strašne zločine, gde bi na svakom sudu danas morao odgovarati za te stvari. To su prošla vremena, ali dajte da ih onda osvetlimo onakvima kakva su bila, i neke ličnosti kakve jesu bile. Bez obzira na svu idolatriju kod Tita i još uvek njegovih zaljubljenika ovde, mora se reći bio je jedan od diktatora evropskih, imao je koncentracione logore i obračune sa svojim protivnicima ili onima u koje je sumnjao, likvidirao je na razne načine u saradnji sa Kominternom mnoge kadrove Komunističke partije. Dakle, četiri stvari su danas osvetljene, stoje, i moraju da budu prisutne, nikakvo zatrpavanje istorijom i neka idolatrija ne može to da spreči.
Mi moramo da izgrađujemo društvo u kome će se čovek osećati sigurnim, da zakoni budu sigurni. Ima jedna nesreća, naravno, koju je skupo platio socijalizam, a koja se negde već nalazi u nekim temeljima socijalističke teorije ili Marksove teorije, po kojoj je pravo bilo svedeno na ideologiju. Pa je bio jedan oblik ideološke svesti, pa su onda, pa je pravo definisano kao, na stepen zakona podignuta volja vladajuće klase. Ako vladajuća klasa može da podigne na stepen zakona svoju volju, onda je tu, sa pravom, priča završena. Zato su ti zakoni izgledali tako samovoljni, gubili su onaj glavni smisao zakona da u sebi imaju neku supstancu pravde i događali su se onda ovi zločini pokriveni navodnim uredbama i navodnom pravdom koje nije bilo.
Na sreću, čovečanstvo se ipak trezni i shvata da ti deficiti sloboda i deficiti prava jako mnogo koštaju. Danas čovečanstvo napreduje u širenju slobode i velike reflektore baca na osvetljavanje svake pravne norme, jer ona pogađa ljude.
Zato je ovaj zakon važan, pre svega, kao jedan društveni podsticaj da se osvetle zločini i pravda se u tom smislu ne može izvršiti, jer ako sam ja bio nevin, onda je Kapičić bio kriv, jer, ako on nije kriv, onda sam ja kriv. Ali dotle pravda obično ne stiže, nema tu nikakvih instrumenata da se to uradi, ali zato mora javnost da reaguje, da kaže – pa, nemoj se ti hvaliti time da su ti ruke krvave do ramena, jer si voleo Josipa Broza. To nije dovoljan razlog i zato sedi kući i ćuti. To je najviše što može da se učini.
Dakle, ovde će biti dosta problema kod sudskih procesa. Mi zaboravljamo, kažemo – sudski, pa smo time malo kao to podigli na viši nivo, ali bilo je takođe sudskih farsi i montiranih procesa koliko god hoćete. Tako da, i tu je potrebno, naravno, uložiti velike napore da se i ta stvar sudski izvede. Bilo je puno predrasuda prema nacionalnim manjinama, prema nedužnim ženama, pripadnicima drugih naroda koji su učestvovali kao saradnici Trojnog pakta, Hitlera itd. Ta kolektivna krivica je pogađala, strahovito, potpuno nedužan svet. Sve te stvari moraju da nađu svoje mesto i da se tačno kvalifikuju i kažu – ako hoćemo da kao društvo napredujemo, neki napredak.
Naravno, nama je potrebna i jedna normalna demokratska debata o tome. Problemi koji su se ovde podigli da se sada, maltene, podigne konflikt sada – partizani i četnici itd, trebalo je da imaju jednu drugu dimenziju, a to je odbrana prava i pravde istine. Sve ove ideološke zablude, ovakve ili onakve, ostavljamo istoriji, a činjenice treba da budu činjenice.
Negde sigurno postoje i dokazi i činjenice da se neko ogrešio i o interese države i prava, pravde itd, jer je bilo zločina u toku Drugog svetskog rata. Isto tako, motiv treba da bude ovde, žudnja za pravdom i da niko ne bude negde sklonjen u neku zavetrinu, da ga je istorija zaboravila, jer će to da se vrati, svaki put, u nekoj drugoj prilici sa kojom se mi možemo sretati.
Ono što može da se donese kao deklaracija, danas su svi to uradili. Državni razlog je korišćen i u Drugom svetskom ratu za stvaranje logora. Amerikanci su imali logore za Japance. Svi solidni i lojalni Japanci po Kaliforniji su se našli u logoru posle napada na Perl Harbor. Međutim, posle dužeg vremena se pojavila i tamo jedna želja ta se ta nepravda ispravi, pa je Kongres doneo odluku o osudi tog koncetracionog logora, o toj kolektivnoj odmazdi, pa je dolazilo do obeštećenja itd.
Kao što sam rekao, država mora da čisti svoju biografiju i kada se poziva na državi razlog.
Inače, koncentracionih logora je kod nas bilo. Neki, ovako moderni antikomunisti, odmah to vežu za Lenjina, a imali smo koncentracione logore od Rimskog carstva, imali smo u Prvom svetskom ratu. Austrija je pravila koncentracione logore za Srbe iz Bosne itd. U toku Drugog svetskog rata smo takođe svuda imali koncentracione logore.
Predstoji nam jedan napor da mnogo ozbiljnije i upornije tragamo za pravdom, da nam zakoni budu toliko čisti u pravnoj jednakosti ljudi i da imaju neki humanitet u sebi, da ni na koga ne bace mrlju sumnje ili opasnosti, ili neke diskriminacije koja će se sutra vratiti.
Međutim, postoji još jedno polje, nešto blaže ali takođe krajnje diskriminatorno, a to je pitanje tzv. primene moralno političke podobnosti.
Negde 70'-ih godina, u vreme kada je svet dosta demokratski disao, doneli su zakone u Jugoslaviji o moralno političkoj podobnosti. U početku se to odnosilo samo na jednu grupu profesora Filozofskog fakulteta, koje je Tito optužio da nisu marksisti ili tako nešto, dovoljno samoupravnim i onda su doneli zakone. U tom zakonu o školstvu je stajalo da niko ko nije politički podoban, ne može biti profesor univerziteta. Onda su to proširili, pa je to čak stiglo i do osnovnih škola. Na taj način su ljudi lišavani svoje profesije i to godinama.
Sada imamo jedan slučaj koji je zanimljiv za Skupštinu Srbije. Skupština Srbije je donela 1975. godine, u januaru, zakon, neku vrstu "leks specijalisa", potpuno besmislen, da Skupština Srbije izglasava da osam profesora Filozofskog fakulteta ne mogu više biti profesori Filozofskog fakulteta. Nigde u Ustavu to nije bilo moguće, iz prostog razloga što je postavljao i otpuštao isključivo fakultet, odnosno Savet fakulteta. Skupština sa time nije imala nikakve veze.
Šta se desilo? Sada je Skupština trebala da izda rešenje od kojeg mi više nismo profesori. Onda se neki pravnik setio, ali šta ćemo da napišemo kao pravni lek? Nekome se mora žaliti onaj koji je otpušten. Ali se Skupštini ne može žaliti. Šta ćemo da radimo? Kaže - ništa, ne morate im dati nikakvo rešenje. Tako nikada nije došlo do rešenja da li je neko prestao da bude profesor.
Vratio sam se posle 15 godina, kao sa službenog puta. Sve dokumente je specijalna policija pokupila. Ne možete naći ni za penziju, niti jedno rešenje da ste negde bili. Najvulgarnija uzurpacija policijska i potpuno bezakonje.
Skupština Srbije je trebala da ima dovoljno hrabrosti , a te inicijative je imao filozofski fakultet, koji nije priznao tu odluku. Posle toga je održao Skupštinu, da je ta odluka ništavna.
Predsednik te skupštine je dao ostavku, a zatim i Sima Ćirković kao dekan je podneo ostavku i studenti su imali štrajk. Ta odluka je i danas negde zapisana. Sramota za Skupštinu da ona postoji. Jednim dizanjem ruke se kaže - ta odluka je ništavna jer je bila protivustavna. Što je najbolje, i Ustavni sud Jugoslavije se izjasnio da nije ustavna, pa je Tito rekao - ne morate sada o tome ništa, nije važno, zaboravite na to.
Dakle, bilo je jako mnogo bezakonja. To nije ličilo ni na pravni poredak, nigde ni kada je malo trebala negde da se ugrozi postojeća vlast. Bilo je i takvih slučajeva gde su ljudi gubili profesije, a pogotovo se to u unutrašnjosti razvilo kao jedna dobra metoda. Danas imamo nešto slično, neko je pominjao ovde partijske podobnosti, ali rekao bih da je ovde malo ublaženija stvar, jer ovde se postavlja po nekoj partijskoj pripadnosti, ali tamo se gubio posao, tamo je bilo to još strašnije.
U svakom slučaju, treba da učinimo te konkurse javnim i da se te priče o pravnim privilegijama koje narušavaju pravni poredak sklone. Verujem da naše društvo ima potencijala da shvati, suočeno sa nedemokratskim oblicima svoje istorije, mi se često hvalimo samo sa onim što je pozitivno u našoj istoriji, ali od toga se mnogo ne uči, nego se to samo idealizira i prave se iluzije. Mnogo se više uči na greškama, na onome što nije valjalo u istoriji.
Da upotrebim još jedan primer za državni razlog, "Crna ruka", koja je izvršila svojevremeno prevrat i ubila je kralja, pa se to smatralo nekim patriotskim činom, jedan nedemokratski kralj je skinut, mada je Srbija imala zbog toga problema, pa kada je posle toga Princip izvršio atentat na Ferdinanda u Sarajevu, iako je on bio austrijski građanin, austro-ugarski, iako je ubio Ferdinanda, austro-ugarskog prestolonaslednika, Austrija je objavila rat Srbiji. Srbija je imala taj kompleks oko toga da li je i koliko je kriva, šta je "Crna ruka" radila ili ne i organizovali su proces "Crnoj ruci" 1917. godine u Solunu i ubili su Apisa i drugove. Godine 1953. je bio proces za rehabilitaciju Apisa, ne znam da li većina to ovde zna, Apis je rehabilitovan sudski, da je proces koji je organizovao regent Aleksandar sa Pašićem bio montiran proces. Tada je to bio državni razlog, ta je stvar zaboravljena i time se čitava stvar završila.
Pitanje državnog razloga je zato veoma važno i teorija liberalizma upravo zato insistira na pravima pojedinca, na individuu koja ne sme biti tako lako žrtvovana državnim interesima, jer je najveća moguća zloupotreba upravo žrtvovanje pojedinaca u korist države. Taj odnos pojedinca i države mora biti takav da je u pojedincu izvor te volje koja će se konstituisati državno, a država da brine i njemu, a ne da ga žrtvuje radi svojih trenutnih lokalnih spoljno-političkih ili bilo kojih drugih razloga. Samo tako možemo da napredujemo ka slobodi i ka jednom pravednijem društvu. Hvala.
Evo, već je šest-sedam sati koliko ova debata traje. Rekao sam – koliko traje rasprava. Bilo bi dobro da dobro slušate kad nešto govorim, pre nego što počnete da dobacujete. Saslušajte, bar dobro da čujete.
Dakle, već više od šest sati traje ova debata. Naravno, ona je očekivana. Opozicija će iskoristiti to da kritikuje vlast. Ne mora da daje nikakve predloge šta bi ona radila, važno je da kaže da to što je vlast radila loše.
S druge strane, vlast je došla, Vlada, upravo ovde da kaže šta su uradili. Korektno je da kažemo šta su uradili. Da su odmah poslali odgovorne ljude, ministra i pregovarača na lice mesta da spreče incidente koje, nažalost, u jednom trenutku oružana, naoružana, kako hoćete, grupa sa fantomkama, svi ti sjajni tipovi, gledali smo ih u Đenovi, gledali smo ih u Beogradu, gledali smo ih svuda, jednom su huligani, drugi put su razbojnici, treći put su deca koja ne znaju šta rade. U svakom slučaju, oni jesu organizovani. Ko ih je organizovao? Stvar je organa koji se time bave da pokažu. To junačko delo sa fantomkama i molotovkama, kad ih niko nije sprečavao, nikoga tu nije bilo, proizvelo je jedan efekat koji danas ceo svet gleda da televiziji, kao jedan oblik nasilja i varvarstva.
Dogodilo se sad sledeće, da mi, umesto da budemo na onoj strani koja brani ljudska prava i koja je protiv nasilja ili primene nasilja, bilo čijeg, treba sada na neki način da tražimo kako se to dogodilo i da se puca u policajce i sve ostalo što se dogodilo.
Mi smo ovde pomešali neke stvari. Jedno je pitanje pravde i pravednosti, to je vrednosno pitanje. Sigurno na Balkanu, gde se granice menjaju svakih 50 godina, uvek se pojavljuje višak neke nepravde za nekoga, ali se onda posle izvesnog vremena pojavi kao višak nasilja i taj odnos ovde koji balansira je takav. Ono što najgore može neko da pretpostavi, a to je da je mnogo jači, mnogo nezavisniji nego što jeste, onda će mu se dogoditi to što se događa.
Ovde je predsednik Vlade Bulatović podnosio ekspoze. Možda se neko i seća, kada nam je saopštio da smo podelili NATO i da smo odbranili naš suverenitet i integritet. Tad sam mu rekao – pa, niste predsedniče malo dete da drži ruku na očima, pa što ne vidi, to i ne postoji. Kada imate taj suverenitet izvolite otidite u Prištinu. O čemu se radi?
Dakle, sve znamo,neću da se vraćam u tu istoriju, ona je svima poznata. Hteo sam nešto drugo da apelujem, ako možemo da tako razmišljamo nekako sa jednom projekcijom budućnosti. Mene samo zanima, naslušao sam se raznih reči. Jedna od najstrašnijih rečenica koju sam čuo na ovim prostorima za ovih 20 godina raznih konflikata i sukoba bila je – mi ne možemo živeti zajedno. Jednom ne možemo sa Hrvatima, drugi put ne možemo sa Muslimanima, treći put ne možemo sa Albancima.
Ta rečenica je prvo ružna za svakog objektivnog čoveka koji je čuje. Ona nije humana, nije tolerantna, nije kako god hoćete demokratska. Ona je neistinita. Neistinita je, jer se ovde živelo i živeće se i u budućnosti šta god mi to sad pričali ili rešavali i zajedno i jedni pored drugih. Ako nismo u stanju, kao političari, da tu projekciju napravimo kako to mi mislimo živeti u budućnosti onda očigledno nismo odgovorni. Politika je odgovorna delatnost.
Ne možemo se ponašati, sećam se jednog našeg funkcionera, ministra, predsednik je posle bio, koji je govorio ke sera sera. Šta bude biće. Videli smo šta je bilo. Ne može se tako voditi politika – nek bude šta bude. Mi ćemo se pokazati dostojanstveni, hrabri itd. Sa tim junačenjem, nadao sam se kada je inflacija došla da se neće toliko ljudi busati u grudi ističući svoj patriotizam osporavajući drugima. U početku sam se čak bojao da neki mladi ljudi tako ne jurnu, pa ne poginu. Sećam se tih godina 90-ih, a onda se ispostavilo da ih nekako neće metak. Niko nije ni okrznut. Znači, ne treba se mnogo plašiti kada se velike parole izbacuju.
Mi imamo jednu kriznu situaciju koja je proizvedena incidentima i sa jedne i sa druge strane. Da li je nekoga iznenadilo da će kosovske vlasti ostati čekajući i lišiti se svog agresivnog romantizma i da će neće preduzeti opet jednostranu akciju? Ja sam to očekivao da će oni to uraditi. I to su uradili sa ovim blokadama carina i naravno da izazovu jednu određenu krizu. Kako mi na to možemo da reagujemo kada kritikujemo vlasti? Hajde da vidimo šta je bila ta alternativa. Alternativa znači sledeće, nešto drugo. To je smisao alternative. Videli smo ne treba činiti ništa. Znači, nećemo sa njima da razgovaramo, nećemo sa međunarodnom zajednicom da razgovaramo, uostalom nećemo ni sa kim da razgovaramo. I kako neko reče doći će vreme, možda za sto, 500 godina, promeniće se okolnosti i onda u redu. Mi nismo izabrani da rešavamo probleme šta će biti za 500 godina, nego ono što će biti za pet godina i što će biti sutra. To je naš ključni posao.
Bilo bi jako dobro i meni je drago da će velika većina ovde glasati za ovu rezoluciju koja je možda mogla da bude bolja, zbog toga je popravljena amandmanima, ali da ne izađemo iz okvira realnosti o čemu je moj prethodnik govorio, da znamo gde su naše moći. Šta mi možemo da uradimo? Mi imamo sad situaciju da, na primer, ostavlja strah tih tamo ljudi. Ko može da kontroliše nekontrolisane grupe koje se nalaze danas u Kosovskoj Mitrovici? Šta oni mogu da proizvedu i kakve će reakcije ili će neko jedva dočekati da može da reaguje što je moguće grublje ili da upotrebi silu.
Dakle, mi se nalazimo u jednoj situaciji, da ne možemo da utičemo na tok događaja. Možemo da utičemo na jedan jedini način, a to je da se pokažemo, da nastavimo politiku jedne zemlje koja ceni mir, koja je uvažavana kao jedan stabilni faktor u regionu, da jedan imidž, remetilački, kakav nas je pratio zbog ratova koji su prošli, polako menjamo za jedan normalan demokratski imidž, jedan drugi imidž. To je bio put, na tome je radio i predsednik države, radila je Vlada, radili su drugi odgovorni ljudi.
To je naš zadatak, uvek ćemo naići na sabotažu, na događaj koji će to remetiti, ali ne moramo se odmah uhvatiti za bilo koji ne odgovarajući gest i onda reći, mi sad prekidamo. Naprotiv, mi ćemo biti uporni u želji da stvorimo jedan dobrosusedski odnos, dobar suživot sa ljudima oko nas jer je to dobro i za nas i da jednostavno promenimo taj loš imidž koji smo imali. Treba da budemo vrlo obazrivi u toj, da nas retorika nekad ne povuče previše, za nešto što posle možemo samo da se kajemo. Hvala.
Hteo sam samo da kažem da nije dovoljno samo imati želju, pa nekoga napasti nego treba da se dobro čuje i da se zna o čemu se govori. Ako neko stvarno veruje, onda sam ja stvarno u velikoj zabludi bio, ako gospodin Nikolić, veruje da on tamo ima uticaj na 300 ili 200 ljudi koji su naoružani i koji mogu da izazovu problem, onda je to druga stvar. Ali, mi zvanično kao Vlada Srbije ne možemo tamo da uputimo policiju, ne možemo tamo da preduzmemo direktne zaštite građana nego je to nažalost pod nadležnošću mirovnih snaga i to je činjenica. Samo sam to rekao, a to je čini mi se tačno, a ko želi da me demantuje da kaže da on može da utiče, onda je šteta što do sada nije uticao, pa bi smo izbegli ove incidente koje smo imali.
Pošto je Vlada i Odbor, pošto su prihvatili ove amandmane, ne bih dugo govorio. Samo da kažem nekoliko reči koje mi se čini potrebno, ovde.

Mi danas pokušavamo da doprinesemo reformi školstva, ali ne postoji ni jedna druga oblast koja se može meriti sa reformisanjem tako upornim u našem društvu kao što je to bilo u školstvu.

Koliko ja pamtim, a reći ću vam jedna podatak, da sam 1959. godine radio u jednoj ustanovi za reformisanje školstva i pedagogije, to je prvi posao ovde i objavio tekst u našoj stvarnosti i to uvodni tekst pod naslovom "Reforma školstva". To je bilo pre 52 godine.

Dakle, od tada je bilo sigurno još jedno, možda čak pedeset raznih pokušaja reformisanja školstva i to ne bi trebalo mnogo da čudi, jer to jeste jedna oblast koja jako zadire u sve druge društvene segmente. Naravno, ovde je u Predlogu, pokušalo da se popravi to što može da se popravi, ali je nama u svakom slučaju potrebno da sve pedagoške snage koje imamo i ostale socijalne faktore upotrebimo, da dođemo do jednog celovitog, jedinstvenog modernog zakona o školama.

Mislim da nam je to potrebno, ne samo za škole nego i za više škole, univerzitete, da pratimo ono što se događa u svetu. Ne reformišemo samo mi školstvo, to čine sve zemlje, čini čitav svet. Zato što se reformišu društva, napreduje tehnologija, primena tehnologija, promena u strukturi raznih zanimanja, sve to utiče sigurno na oblik škole.

U ovom amandmanu, o kojem sam ja govorio, radi se o jednoj stvari, koja je, nažalost, koja je na brzinu kod nas urađena. To je pitanje verske nastave i odnos crkve i države. Niti je crkva bila spremna tada da se prihvati ozbiljno tog posla, to je tražilo stotine i stotine veroučitelja, niti je država bila spremna tada da u jednom dijalogu sa verskim organizacijama dođe do najboljeg mogućeg rešenja i oko sadržaja i oko nadležnosti, kako se ne bi stvarala u samim dečijim glavama velika konfuzija.

Tu je bilo raznih, sećate se, problema oko toga u šta deca sada treba da veruju, da li u boga, da li u Darvina, da li u onu priču ili onu. Koliko prirodne nauke sa svoje strane sa svojim elementima uspevaju da nagrizaju religiozne legende, ili obratno, koliko one mogu da relativizuju kod učenika ta znanja. To pitanje je kod nas sve na brzinu urađeno. U Kraljevini Jugoslaviji, na primer, u osnovnim školama, prvim razredima, nije bilo veronauke. Mi smo u višim razredima dobijali katehizis koji je napravljen u saglasnosti sa Ministarstvom prosvete, imali smo veroučitelje i tad je ta nastava trajala i trajala je do 1946. i 1947. godine, a mnogi to možda i ne znaju.

Međutim, ovde je sve ostavljeno roditeljima. Roditelji opredeljuju đake da li će da idu na versku nastavu ili će da idu na ovo društveno, građansko vaspitanje. Dakle, na neki način tu deca nemaju izbor. Ona ne biraju. U tom pogledu, oni su nekakvi objekti, nezaštićeni na neki način, od tih uticaja. Kasnije, kad deca porastu, oni se mogu sasvim normalno da opredeljuju. Ovo je važno pitanje, jer smo videli u dosadašnjoj nastavi, a to ćete čuti čak i od ozbiljnih ljudi iz crkvenih krugova i vladike koje su nezadovoljne kako izgleda ta nastava i kako je to pitanje rešeno.

Ovim amandmanom smo samo hteli da ukažemo na tu privremenost rešenja i da predstoji jedan ozbiljan razgovor koji bi omogućio da se ovo pitanje verske nastave postavi i unutar sistema ili iznad sistema ili na bilo koji način, ali vrlo precizno i jasno i da ne stvara nikakvu konfuziju. Sigurno je da sadržaji verskog obrazovanja moraju da budu mnogo širi od ovog što danas pružaju veroučitelji. To je pitanje istorije mitologije, istorije drugih religija, istorije religije kao takve, istorije kulture, ono što možete naći u svim programima verskih nastava u normalnim i razvijenim zemljama. Tako da očekujem da ćemo ovom pitanju posvetiti još dosta pažnje. Hvala vam.
Gospođo predsednice, moje pitanje tiče se jedne pojave koje smo svedoci već nekoliko godina, a koja ima strašne posledice po život građana, po privredu, opštu sigurnost i po kulturnu baštinu ove zemlje.
Začuđujuće je da toliko godina ne može da se uđe u trag bakarnoj mafiji koja, s jedne strane, ugrožava živote ljudi skidajući svaki mogući bakarni poklopac na drumovima i bilo kom drugom mestu, lomeći kola, noge ljudi itd. S druge strane, ona skida sa železnice važne delove kojima ugrožava saobraćaj, gde može da pogine stotine ili hiljade ljudi. Pored toga, oni pljačkaju trafostanice, naglo prekidaju pritok električne energije u domaćinstva i privredu.
Što je još neverovatnije, oni uništavaju kompletnu kulturnu baštinu spomeničkog karaktera koja je od bakra. Kada su ''Dečaka s Čukur česme'' podigli, polomili i odneli, malo se digla prašina. Ali, skidaju i spomenike našim piscima na Kalemegdanu. Ne može da sačuva nijedan spomenik Vuka Karadžića.
Dakle, da li moguće – ovo je pitanje za ministra policije ili Vladu – da se o ovome ne pokrene jedna velika kampanja, istraga, da se vidi? Jer je nemoguće, i ne radi se tu sada o drogi itd., gde pokazujemo rezultate, a ovde ne možemo da pokažemo rezultate. Droga se krčmi u nekim ovakvim malim kutijicama, a ovde se nose tone bakra. Gde se nose? Koja su to stovarišta? Ko je u to ušao? Gde se to izvozi? Postoje li kamioni koje kontrolišu na carini kada neko izvozi bakar?
Pratim da je na svim svetskim berzama porasla cena bakra. Znači da je tražnja velika. Ko to uzima i gde i da li ko to kontroliše?
Ovo pitanje je za mene postalo prvorazredno kada sam video da u Boru ima preko stotinu prijava uhvaćenih lopova koji iznose desetine tona bakra. Dakle, bakar je postao nešto jako traženo. Svaki kriminalac se uvek za to lepi. On se, naravno, u ovako jednom velikom poslu sjajno organizuje i potrebna mu je debela organizacija. Ali, budući da se radi o tako glomaznim stvarima, koje teže tone, mene zaprepašćuje da policija toliko godina ne može da uđe u trag tom kriminalnom sistemu, pa pitam Vladu i policiju – da li shvataju svu alarmantnost ove pojave i odvijenu društvenu i kulturnu opasnost?
Gospodine Đeliću, nisam očekivao da ćete mi vi odgovoriti s puno podataka o ovome o čemu je reč, nego, ljudi koji su zaduženi na bezbednost ove zemlje. O tome govorim.
Naravno, znam ko mogu biti iznajmljeni ljudi da to urade. Moj omiljeni pisac je Čehov i poznata je mnogima njegova pripovetka "Zločin s predumišljajem", kada seljaci sa železnice skidaju šrafove kojima su pragovi vezani za šine i kada voz izleti, izginu ljudi, on se čudi – kako, pa nisam valjda zbog šake šrafova otišao na doživotnu robiju u Sibir?
Ti ljudi koji to rade, koji lome, nose spomenike, oni ne znaju šta je to, niti te vrednosti procenjuju, ali postoje oni koji jako dobro znaju kako se lako mogu zaraditi ogromne pare. Ali, pošto je to tolika društvena opasnost, što se tiče i kulturne baštine i sigurnosti građana i svega, mislim da je situacija alarmantna i da ovome Vlada treba da posveti veću pažnju, da stvori jedan krizni štab, da prekontroliše sve kontrolore, i policijske i carinske i sve druge, jer to ne bi moglo bez nekog velikog sistema udruženog kriminala da funkcioniše.
Gospođo predsednice, tako se obraćam, jer je u parlamentima red da se spikeru ili spikerki obraća, a ne jedni drugima, da se ne bi svađali, razmišljao sam da li uopšte da se javljam ili ne, jer je stvar krenula u drugom smeru od onoga u koji sam želeo da bar debatu usmerim.
Stari Grci su se čuvali da se ne upletu u borbu bogova, koje su oni zvali gigantomahija, pa kada se giganti sudaraju, tu obični ljudi stradaju. Kako se tu sad razvija u ovom parlamentu ta vrsta borbe, mislio sam da mi je najbolje da se u nju ne uključujem. Međutim, ipak obaveze koje proističu iz činjenice da sam poslanik sa najdužim stažom u ovom parlamentu, obavezuju me da nešto u ovakvim prilikama i kažem.
Naravno, ono što sam želeo da kažem jeste, ni hvaljenje Vlade, ni kuđenje Vlade, nego jedan pokušaj da se osvetli situacija u kojoj se mi trenutno nalazimo, ako to nama uopšte koristi. Mi smo u tzv. tranziciji već 20 godina, a nekad je ona bila ukočena, pa se malo raskoči, kreće.
Ali, tranzicija ima dva oblika. Jedan je institucionalni. To je da postavimo odnose među pojedinim elementima vlasti ili određenim institucijama, odnos parlamenta, Vlade, nezavisnog sudstva, regulativnih tela, položaj štampe itd.
Te stvari se daju rešavati obično zakonima. I sad doneli smo mi dosta tih zakona i oni koji tvrde da nikad nije bilo gore ili da ovde sad tu ne valja ništa itd, malo truda neka uzmu u sebi, pa će videti da smo mi doneli jako mnogo zakona koji institucionalno transformišu ovo društvo. Oni su ga transformisali, pre svega, u pojedinim položajima koje imaju i odgovornostima, i Vlada, i parlament, i sudstvo i štampa. Dakle, sve to koliko se traži u standardima evropskim i svetskim, to je urađeno.
Tvrditi da sada nema demokratije u ovom društvu deluje krajnje neuverljivo. Međutim, postoji drugi problem, mi smo to uradili u ekonomiji, privatizovali preduzeća, mnogo štošta je urađeno i promenjeno u odnosu na državu od pre 20 godina.
Ima jedna stvar koja ide mnogo sporije, a to je transformacija vrednosnih sistema ili ono što bi se zvalo vrednosna tranzicija. Stara je istina da tradicija, stare kolektivne navike i istorija pritiskaju savremenike i ne daju im da idu onom brzinom kojom bi oni hteli.
Šta upravo znači ta vrednosna transformacija? To znači da imamo jedan nov odnos prema ljudskim pravima. Šta to znači? To znači da u svakom živom biću vidimo najsvetliju stvar i da se ona mora poštovati iznad svih ostalih interesa, jer ništa nije opštije nego čovek, kao čovek.
Druga stvar je, moramo da vidimo kako stoji naš odnos prema radu kao vrednosti; zatim, prema istini kao vrednosti. Laže se toliko da nijedan savremenik više nije u stanju da se snađe šta je istina ni u događajima koji su se odigravali pre 10 ili 20 godina, a kamoli ta naša mitologizacija daleke istorije. Izgubio se svaki osećaj za odgovornost prema istini.
Slična stvar je sa pravdom. Nema onog stepena solidarnosti koji je neophodan. Dakle, problem rodne ravnopravnosti. Doneli smo zakone, a svaka treća mlada žena je u tzv. srećnim brakovima, a onda problem diskriminacije. Koliko je diskriminisanog sveta, uprkos svim dobrim zakonima koji su doneti?
Institucionalno smo postavili neke stvari, nešto se napredovalo. Pre izvesnog vremena nije se moglo zamisliti da će postojati prava deteta, ravnopravnost žena, prava homoseksualne orijentacije, prava hendikepiranih itd. Sve je to na neki način postavljeno i napreduje ali, nažalost, sporo.
Glavni problem ovog društva nalazi se u krizi vladavine prava. To je problem s kojim moramo da se sretnemo. Kada pokušavam strancima da objasnim zakon o legalizaciji nelegalno podignutih objekata, a onda još privremeno odlaganje zakona o legalizaciji nelegalno podignutih objekata, oni to ne mogu da shvate, to je neki nonsens s kojim se srećemo. Ipak, milion naših građana je sazidalo kuću ili bilo šta što im je bilo potrebno, štalu, bogami neki i vile, tamo gde nisu imali prava.
Dakle, ne poštuje se zakon. Ima za to opravdanja istorijskih, kako god hoćete, ali zakon nam nije neka velika svetinja, a to je stvar kolektivnog ponašanja. Govorim o tome, jer je to glavni izvor, generator svake korupcije u društvu.
Tu ima dva pola, ima onaj podmitljivi činovnik, lopov koji će da primi 100 evra, ali ima i građanin koji neće da čeka rešenje kad mu ovaj kaže mesec dana, a on kaže – je l' može sutra, može ali za 100 evra, pa mu to on i plati.
Dakle, ne veruje u pravo ni ovaj koji traži preko reda, da podmiti nekoga da dobije nešto što mu zakon ne da, kao što ne veruje u zakon i da će biti kažnjen onaj koji ga zloupotrebljava. To je centralno pitanje od koga nam zavisi funkcionisanje institucija, privrede, čega god hoćete.
Govorim o ovome da bismo znali da sve stvari ne zavise od Vlade nego da ima jako mnogo faktora koji utiču na ono što će se dogoditi. Mi imamo jedan zadatak, krećemo se njime već dosta dugo, a to je članstvo u EU. Između ostalih stvari, to nije nikakva želja za nekim besplatnim novcem ili nekom raju nego, pre svega, želja za uređenjem našeg života, uz prisilno ili poluprisilno poštovanje određenih standarda, pre svega zakona, poštovanje propisa. To je taj napredak.
Kada su nas primali u Savet Evrope, tada sam rekao jednu rečenicu, učinilo mi se da lepo zvuči, a rekao sam da se mnogo više radujem našim obavezama u Savetu Evrope nego privilegijama što ćemo biti članovi. Dakle, ima stvari koje, nažalost, moraju da dođu i ne uvek sa lakoćom ili našom sopstvenom željom.
Na događaje u istoriji ovde utiču međunarodni događaji, utiču naši događaji, utiče ono što se dešava u parlamentu, ono što se dešava u partijama, ono što se dešava u dubini društva. Iz te mešavine proizilaze neki rezultati koji nisu zadovoljavajući.
Nažalost, mi ne možemo da idemo brže nego što idemo, ne samo zbog Vlade, koja bi možda neke stvari mogla da ubrza, nego zbog cele i međunarodne konstelacije, kojom smo mi na neki način sputani, tu su problemi koji stalno stoje, pa se odlažu ili se ne vide: problem rešavanja statusa Kosova, problem saradnje sa Haškim tribunalom i niz drugih stvari.
To nas sputava da možemo da krenemo u rešavanje najbitnijih pitanja, a to su pitanja ljudskih prava ovde i životnog standarda ljudi i ono što se jednom rečju zove bolji život. Tome treba da se posvećujemo.
Verovao sam da ćemo danas postići jedan konsenzus. Posmatrao sam, mogu da kažem, vrlo uljudno i konstruktivno ponašanje dobrog dela opozicije u mnogim stvarima. Mnogi amandmani koji su ovde donošeni sa najboljim namerama su činjeni.
Mi imamo jedan cilj, biće tu neki datumi kada će se raspravljati o našoj kandidaturi u EU. Bilo bi dobro, ako već govorimo o nekom patriotizmu kao o brizi za opšte dobro, da i Vlada sa svoje strane uključi opoziciju u te razgovore, u jedno poštovanje dijaloga a, s druge strane, da svi učinimo što možemo da ne remetimo jedan normalan tok stvari do tog trenutka, a to je pola godine. Ne može se bogzna šta dogoditi, ali možemo da nanesemo sebi zbog toga velike štete.
Sada bih rekao nekoliko stvari, pored onoga što su već govorili o Vladi, i o dobrim stvarima, i o nekim propisima i o nekom stilu koji se meni nije uvek sviđao. Veliki francuski pisac i senator Frans voleo je političku satiru, i ima jedna njegova čuvena izreka – teško zemlji koja ima ambiciozne ministre. On je navodio i primer Napoleona, koji ih je upropastio s velikim ambicijama itd.
Želim da kažem sledeće – lepo je imati ambicije, ali nijedan ministar ne može u Vladi imati svoj projekat, nego samo projekat Vlada. To je ključno pitanje. Tu se odnosim kritički i prema članovima moje stranke i prema drugima, svima koji su u Vladi, da u tom smislu svako soliranje ili pokušaj isticanja svog projekta, isključivo nekog svog prestiža, nije dobro i šteti harmoniji i radu Vlade.
Zato će ova vlada, ova rekonstruisana vlada premijera Cvetkovića, imati onoliko uspeha koliko on bude imao snage, želje, autoriteta, da svaki pokušaj soliranja ili iskakanja iz zadatog programa Vlade suzbije. U tom pogledu, mi parlamentarci treba da mu dajemo punu podršku.
Još nešto, kao poruka ministrima, naravno da ministre može da smenjuje i da predloži njihovu smenu premijer, ali i mi možemo da predložimo smenu ministara. Prema tome, nemojmo sve prebacivati na Vladu. I mi smo kao parlament odgovorni kakva je Vlada, koliko kritikujemo, koliko ukazujemo, koliko dajemo dobre sugestije, od toga zavisi i kvalitet rada same Vlade.
Mi imamo opet jednu boljku koja je stara i moram da kažem da me najviše oko pitanja Kosova brine ovo ponovno traženje Vuka Brankovića. Čim krenu s tim da ima izdajnika, da se samo traži ko će biti, a znamo ko su najveći branioci Kosova, onda tu nešto meni počinje da bude sumnjivo, da ta stvar ne stoji baš tako dobro, čim se već unapred traži izdajnik te svete stvari.
Ali, istorija nema jednog faktora. I u najcrnjim diktaturama utiče mnogo stvari i na naš život, i kako će se stvari kretati i oko Kosova, i pored Kosova i sa Evropom, i sa svetom, jer desi se nekada, ljudi vode Kosovsku bitku 10 godina, a onda se zateknu kao pobednici u Kolubarskoj bici. Nikad se ne zna šta iz jedne bitke proizlazi i u šta se ona na kraju pretvori.
Zbog toga predlažem da bar u toj stvari, već sam se nadao da smo završili sa tom pričom, nemojmo niko da se tu kiti da je on patriota, a drugi nisu. Patriotske, nepatriotske snage, to je čak smešno. Mi smo članovi jedne političke zajednice. Pretpostavlja se i mora se pretpostavljati da je svi volimo i želimo joj dobro zajedno. Svaka diskvalifikacija diskvalifikuje onoga ko se time kiti, tim medaljama koje sam sebi stavlja na rever. Dajte da vam medalju zakači neko drugi, a ne vi sami sebi.
Zato bih hteo da otklonimo to patriotsko sumnjičenje ili nadgornjavanje ili sve ono što je do sada karakterisalo naš parlamentarni život.
Naravno, imamo jedan problem koji je i svetski. To je problem krize. Rekao bih nekoliko reči o tome. Naša se vlada kolebala između jedne neoliberalne koncepcije društva, i sada shvatanja, to pozdravljam, da je kriza uzela takav mah i da toliko veliki broj stanovništva dovodi na prag egzistencije, i da onda u takvim situacijama nikakva idealna ekonomija, koja samu sebe reguliše, bez pomoći države, nije dovoljna. To je ključno i važno pitanje.
Danas imamo činjenicu da je uprkos svetskoj krizi danas utrostručen broj milijardera u svetu, ali takođe i udvostručen broj nezaposlenih.
Takav poredak ne može da opstane, jer nije pravedan. Bez obzira na svaku ekonomsku efikasnost o kojoj možemo da govorimo, ona ključna solidarnost da smo članovi jedne zajednice, ona mora opstati, ona mora da postoji.
To ne znači nikakva komandna privreda, određivanje svima podjednako, zajednički kazan i sve one priče koje su s tim bile u vezi, ali je neopravdano da postoji odjednom toliki broj milijardera. Na osnovu čega? Kojim finansijskim špekulacijama, šta se to događa i to je kriza koja je celi svet bacila u bedu?
Rusija odjednom, zemlja sa velikim teškoćama, Moskva ima najveći broj milijardera na svetu. Zemlja u kojoj su milioni ljudi ubijeni u ime ideje jednakosti, egalitarizma itd. Može li to da se podnosi?
Hoću da kažem da vodimo računa i da ova vlada takođe o tome povede računa. Naravno, moramo nešto imati da bi mogli da delimo i to je sasvim sigurno da ni na koji način ne treba onemogućiti ni oštetiti itd, svaku investiciju, svaku motivaciju da se više proizvede, ali to onda znači i veće poštovanje prava da onda ima manje korupcije, manje nepravednih raspodela, mnogo manje zloupotreba i tako ćemo nekako uspeti da stignemo i druge narode.
Ovo je jedan moj apel da, bez obzira što su vrlo zanimljive dragocene naše međusobne prepirke, svađe, doskočice itd, ne volim uvrede, ali normalno je da parlament ima i svoju živost, ali shvatimo da imamo pola godine da pokažemo jesmo li u stanju da uradimo nešto korisno ili nismo u stanju. Hvala. (Aplauz.)
Pozivam se na član 107, povreda dostojanstva Skupštine. U čemu nalazim povredu dostojanstva? Ova skupština je donela Zakon o zabrani diskriminacije. Imali smo jednu dosta burnu debatu o tome. To je jedan zakon koji je trebalo nas da smesti ili među tolerantne, civilizovane narode ili u one koji ne žele da obezbede mir, bezbednost i poštovanje drugih ljudi.
To je ključni zakon civilizacije. Pitanje tolerancije nije od juče. Ono je veoma staro. Glagol tolerale znači – trpeti. Čovek da bi bio čovek mora da nauči da trpi i onog pored sebe iako se sa njim ne slaže.
Svako zamućivanje ovde da taj zakon otprilike na važi za Skupštinu, ako sama Skupština relativizuje ili poziva na nepoštovanje zakona koje je sama donela, ona gubi svoje dostojanstvo. U ovom trenutku to je za ovu skupštinu presudno.
Svako dalje relativiziranje, zamazivanje, bilo je ovo, bila su deca, bio je 5. oktobar itd., rekao je već gospodin Andrić o 5. oktobru. Izvinite, 5. oktobra ljudi nisu bili naoružani kamenicama i radilo se o tome da se poštuje zakon, a zakon je da se glasovi ljudi poštuju. To je bilo ključno za te demonstracije.
Šta ovde imamo u vidu? Zamislite situaciju da policija nije reagovala. Oni bi kao u Iranu ili u Saudi Arabiji kamenovali ljude. Koliko bi mrtvih bilo? To smatrate jednom stvari kao, eto tako, dozvoljeno je nasilje. Ne može se dozvoliti nasilje.
(Predsednik: Vreme.)
To su bile organizovane, nasilne demonstracije, parafašističkih organizacija i moramo ih odrediti i videti ko su. Ne možete se naoružati palicama, a onda napadati vojsku i policiju. To ne možete.
Postoji jasna razlika koju sam želeo da istaknem od početka. Negde je neko imao transparent ili parolu, rekao je "Smrt državi". Šta je pod tim mislio, to ne znam. Ali, između toga i kamenica, i batina i kretanja na ubijanje ljudi postoji ogromna razlika. O tome je reč.
Ovde se radi da li ćemo dopustiti da pretnje nasiljem nas nateraju da odustanemo od zakona, kako reče gospodin Ilić. Desetog je trebalo nekoga da pitamo kada smemo, kada ko sme da protestuje u ovoj zemlji, mora pitati neku grupu, za koju ne znamo gde je, osim što skuplja kamenje da ubija ljude.
Prema tome, o tome se radi, da li ćemo mi sada braniti zakon koji smo doneli i odbraniti dostojanstvo Skupštine i prava ljudi ili ćemo popustiti pred bilo čijom bahatošću, makar se to zvali slavni navijači, a mi znamo mnogo štošta o tome. Hvala.
Gospodine predsedniče, predsedniče Vlade, ministri, predsedavajući, pre 20 godina prva debata u višestranačkoj Skupštini ticala se Kosova na sledeći način - bila je verifikacija mandata, Albanci nisu hteli da izađu na izbore, bili su većinski izbori i onda je rečeno da u drugom krugu nije važno koliko ko dobije, pa su mnogi sa 90 glasova postajali poslanici u okrugu od po 40.000 birača.
Prva reč koju sam upotrebio u parlamentu bila je – javio sam se da kažem da to neće biti zgodno da neko sa 90 glasova postaje poslanik, nego da bi bilo dobro da uvedemo razgovore sa Albancima pod kojim uslovima bi oni izašli na izbore. Tada sam prvi put dobio salvu patriotskih snaga da sam izdajnik, Branković, da su mi draži Albanci nego Srbi i sve ono što sam godinama čuo od mnogih patriota, kojima za sve to vreme ništa nije falilo, jer ih metak nije hteo u toj silnoj borbi za Kosovo.
No, ovo pominjem samo zbog toga koliko ovo dugo traje. Onda je bio problem na koji način ćemo zadržati teritoriju bez stanovništva. To je bilo pitanje. Bilo je raznih predloga. Mi pripucamo, oni pobegnu itd. Bio je predlog, koji su posle podržali poslanici DS, Đinđić i drugi, da probamo nove pregovore, pa da probamo da ih integrišemo i da oni imaju svoje partije pa da uđu u parlament, Vladu itd, jer nam se činilo da je to način najbolji da se sačuva teritorija ako se integriše stanovništvo. Taj proces naravno nije uspeo.
Bilo je lepo imati 30 mandata više i od tada kreću razni problemi. Ne bi hteo da podsećam na ono što se događalo. Cilj moga govora je potpuno drugačiji, da se okrenemo budućnosti.
Sećam se da je predsednik Vlade SRJ gospodin Bulatović podnosio ovde ekspoze i tom prilikom nam je rekao da smo mi pobedili NATO, da smo sačuvali naš suverenitet i naš integritet i da je to jedna velika pobeda.
Imate u stenografskim beleškama, rekao sam mu: "Gospodine predsedniče, kada se malo dete plaši, ono stavi ruku na oči i veruje da ono što ne vidi, to i ne postoji. Nemate vi tamo suverenitet, ni integritet. Ako imate, vi biste otišli u Prištinu i onda bi naši graničari držali granice prema Albaniji i Kosovu. Prema tome, pomirite se sa tom činjenicom da stvari stoje drugačije, a ne onako kako bi vi želeli da izgledaju." Kasnije su stvari išle kako su išle, ne bih vas podsećao.
Međutim, mi sada ovde imamo jedan problem. Ušli smo u jednu bitku, malo smo podgrejali ambicije da ćemo to moći, naravno, izgubivši vojnu bitku, jer je nismo ni mogli dobiti protiv NATO, protiv UN. To je bilo sasvim sigurno.
Prešli smo na jedan mirovan proces koji je dao rezultate, sredili smo situaciju na jugu Srbije, oko bezbednosne zone i krenuli smo putem mirnog rešavanja problema diplomatskim sredstvima. Onda smo malo podgrejali nade da ćemo tom diplomatijom ipak, uz veliki napor i od strane predsednika Republike i ministra spoljnih poslova, da pokolebamo mnoge zemlje da ovo pitanje može biti izuzetno važno i tako je došlo do glasanja gde je većina rekla – obratićemo se Međunarodnom sudu pravde.
Dobili smo rezultat na pitanje da li može jedna deklaracija o nezavisnosti da se tretira kao akt suprotan međunarodnom pravu. Dobili smo odgovor da to nije tako. Sad idemo dalje.
Za mene se postavlja jedno krupno pitanje – da li ćemo ponovo podgrejati optimizam bez velikog pokrića ili ćemo realističnije i mirnije prići tom problemu. Stvari nisu izgubljene ako se ne fiksiramo samo za neke određene reči.
Ono što mi se čini da ovde ne razumemo dovoljno, u celom našem regionu, da se stvari menjaju mnogo brže nego što to mi vidimo ili želimo da vidimo. Pojmovi se menjaju, a mi nismo u stanju da im se prilagodimo novim ponašanjem. Nacionalizam je ovde u 19. veku, kao i u Evropi, u Nemačkoj, Italiji i kod nas bio pozitivan pojam vezan za demokratsko oslobađanje naroda koji su bili pod tuđinskim ropstvom, pa je bila mlada Nemačka, pa je bila mlada Italija, pa je bila omladina srpska i to je bio jedan značajan proces.
Međutim, imam utisak da naša inteligencija, političari nisu uspeli da blagovremeno transformišu svoj nacionalni program i nisu primetili da se, pogotovo posle Drugog svetskog rata, nacionalizam vezao za jedno potpuno negativno vrednosno značenje, pogotovo posle iskustava sa fašizmom i svim drugim, ali su se nastavile mnoge nacionalne priče, mitovi itd, kao da je to najključnije.
Druga stvar se desila sa pojmom suvereniteta. Nekada kada su se stvarale nacionalne države, to je bila stvar 19. veka kao glavni ideal, nemojte se mešati u stvari drugih zemalja, vi ste suvereni u određenoj državi. Danas je situacija drugačija.
Taj suverenitet u mnogo čemu je okrnjen mnogim međunarodnim ugovorima i tendencija razvoja jeste, ne ka stvaranju isključivo tih nezavisnih država u kojima će svako biti gazda, koliko do stvaranja nekih opštih principa, opštih načela na kojima će društva postojati, pa i ova evropska društva, pa i naš region.
To je jedna prepreka, čini mi se, što mi neke pojmove tako čvrsto fiksiramo i smatramo da oni sve odlučuju. Naravno da je važan suverenitet koji ovde nemamo i naravno da je važan integritet, koji takođe nemamo. To je sigurno važno, ali važne su i druge stvari. Nema dobre teritorije bez dobrog života građana, stara je politička istina.
Naš zadatak treba da bude da stvorimo i ovde i svuda u našoj okolini, gde naši građani žive, dobre uslove za život. Nemojmo to potcenjivati: ili sve ili ništa, ako ne možemo o statusu, nećemo ni o čemu nikada razgovarati.
Naravno, mi smo izbegavali, s pravom, te kontakte, da ne bi na taj način imali indirektno priznanje, ali to ne sme da bude naša trajna politika. Mi ćemo ovde živeti kao susedi sa svim tim narodima koji ovde žive i u drugim okolnostima. Ne znamo, brzina je mnogo veća u menjanju, kako će izgledati konfiguracija Evrope, šta će značiti granice u Evropi.
Mi smo danas videli da neke oblasti, npr. iz Austrije i Francuske žele da se priključe Austriji. Ljudi idu tamo gde život izgleda bolje, gde granice nisu ono što ljudima određuje njihova prava. Prava postaju univerzalna, zakonodavstvo važi svuda, Evropski sud važi za sve. Prema tome, ta situacija sa granicama je otežana.
Naravno, ovo podrazumeva da i drugi uvažavaju takve principe. Nedavno smo imali jedan izveštaj, koji je kasnije pretvoren u rezoluciju o stanju ljudskih prava na Kosovu. Taj izveštaj je porazan po stanje ljudskih prava na Kosovu. Mnogi su se i pitali – zar to može da bude država, ako se tako ponašaju prema svojim građanima, kako će se onda ponašati prema manjinama? Dakle, postoji jedan kriterijum o tome šta se može, a šta se ne može. To treba da bude vrlo značajan faktor.
Naravno, imamo mi jako mnogo i prava i interesa na Kosovu, ne smemo da ih tako olako zanemarimo, pre svega ljudi i njihov život, zatim imovina, ogromna, i stanovi, i ulaganja, kulturni spomenici. Dakle, ima jako mnogo stvari koje su za nas važne i to treba da stavimo, uspeli smo nekim amandmanima da to stoji u izveštaju, da Srbija ima i prava i interese na Kosovu.
Kako će se stvar dalje razvijati? Mi nemamo drugog izbora nego, ako smo krenuli sa tim mišljenjem i obraćanjem sudu, da taj proces dovedemo do kraja i da probamo da to bude neka debata u UN. Ono što je u ovom slučaju važno, treba dobro da procenimo da ne uđemo u konfrontaciju koja bi onda značila naš drukčiji poraz.
Za to sam da naša diplomatija ide u oba smera i u tom smeru da ovu rezoluciju, koju želimo da predložimo, preformulišemo, ali i da pridobijemo i pristalice za to i, eventualno, koautore ili partnere, jer bi se na taj način čitava stvar razvila kroz jednu debatu povoljnu za nas, a ne da se ponovo nađemo u nekoj izolovanoj stvari.
Pošto imam iskustva o tome da mi sporo ili loše učimo, a postoje tu zablude oko učenja, da li ljudi nešto nauče iz iskustva, i ta poslovica repetitio mater studiorum est, da je to ponavljanje majka nauke, značilo bi da su ponavljači najbolji đaci, ali to nije slučaj.
Na kraju, da izađemo iz napete debate dozvolite mi jednu šalu, jedan mali vic. Kada Mujo i Haso u bioskopu gledaju jednu komediju u kojoj Čaplin nešto obilazi drvored i Mujo kaže – hajde da se kladimo u 100 dinara da će ovaj udariti u drvo. Ovaj udari u drvo, i sad Haso izgubi i on mu plaća. Idu oni dalje i kaže Mujo – slušaj Haso, ti si mi stari drug, nije lepo da ti uzmem 100 dinara, to sam gledao dva puta, ipak nisi u ravnopravnom položaju, kladio sam se jer sam to dva puta gledao.
Ovaj se zahvali – jesi jaran, jesi čovek. Krene malo dalje, a onda se on pokoleba i kaže – slušaj, moram otvoriti dušu, gledao sam to, bolan, četiri puta, ali sve računam naučiće ćoek. Problem je u tome da li se može naučiti ili se stalno očekuje da će se nešto iz toga naučiti.
Apelujem na poslanike da ovu debatu ne širimo u neke druge, imamo prilike, hvala bogu, viđamo se i traju ova naša zasedanja, da debatu ipak vežemo da tražimo koje su to najbolje mogućnosti da izađemo iz ovoga i da stvorimo malo optimizma građanima da nije sve propalo zbog toga što smo negde sad u nekom glasanju izgubili, jer je sud rekao drugačije ili to izgleda ovako ili onako, nego da imaju poverenja u sebe, u svoje snage i da se okrenu svojim poslovima.
Veoma je indikativno da građani ovo posmatraju sa mnogo većom mirnoćom nego što se to dešava u skupštinama. Oni razumeju da je život težak, da imamo velike probleme, da smo i usamljeni i da teško živimo, da nekako moramo da nađemo načina da se okrenemo svojim problemima. Ako naša debata krene u tom smislu da neko predloži nešto što bi bilo valjano, to bi bilo jako lepo.
Čuli smo dosta kritike, i opravdane i one neopravdane, ali mi nemamo inovativne kapacitete. Nisam čuo nijedan zdrav predlog koji je glasio - na ovaj način mi dobijamo, stvar je završena. Lako je naravno kritikovati, to je udobna pozicija, ali bilo bi dobro da imamo i pozitivne projekte šta je to dobro što treba da uradimo. Hvala vam.