Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Dragoljub Mićunović

Dragoljub Mićunović

Demokratska stranka

Govori

Član 104, replika. Mislim da sam pogrešno interpretiran…
(Predsednik: Nisam vam dao repliku. Da li ste tražili repliku? Ako ste tražili repliku, onda gospodin Đurić ima prioritet u odnosu na vas, jer je on tražio povredu Poslovnika.)
Mogu li jedno i drugo?
(Predsednik: Ako je povreda Poslovnika, imate pravo. Izvolite.)
Vi ste moj protest što se zakazuju sednice i subotom, a u Poslovniku piše da parlament radi utorkom, sredom i četvrtkom, to nije slučajno da piše, jer treba pročitati sve zakone, treba spremiti amandmane i to se zna, zato sam vas pitao, vi ste u obrazloženju meni održali lekciju da je to zato što se vi borite protiv korupcije, a navodno, meni je do korupcije i hoću to da odložim. Nemojte takve jeftine trikove upotrebljavati.
Borba protiv korupcije nije stvar juriša, nego je stvar sistematskog reformisanja društva u celini i kroz normalne tokove nadležnih organa vlasti. Prema tome, pravo je ono što je ključno, a ostavimo se tog juriša lako.
Ja sam protiv gospodina koga ste vi proslavili jer je uhapšen, govorio jedini ovde u parlamentu i u svojoj stranci i glasao mnogo pre nego što je bilo kod od njih učinio. Prema tome, kada je reč o korupciji, onda nemojte sebi pripisivati isključive zasluge. Svi poslanici su borci protiv korupcije, to im nalaže zakon i to je ono što su im građani naložili. Prema tome, nemojmo od toga praviti kampanju, nego raspravljajmo o Poslovniku, da li je nekada nužno ili ne.
Čuo sam da nećemo raditi u sredu zato što mnogi ljudi treba da slave…
(Predsednik: Vreme, gospodine Mićunoviću.)
Hajde da vidimo da li će to patiti borba protiv korupcije tada. Upozoravam vas da bez nužde nikada ne kršimo Poslovnik.
Gospodine predsedniče, možda niste bili na sednici da podelite naše oduševljenje da imamo ne samo izuzetan budžet, nego i kadrove koji su ga spremali, koji su daleko iznad nekih međunarodnih stručnjaka. Posebne pohvale dobio je Fiskalni savet i drugi naši finansijski stručnjaci, pred kojima bi morao MMF da se postidi.
Bio sam vrlo srećan zbog takvog stanja naše nauke finansijske, a onda pročitam u "Blicu" izjavu predsednika Fiskalnog saveta, koji kaže da je budžet nerealan i da neće biti onih 3,6, jer ni deficit neće biti 4,2. Dakle, odjednom imamo demante upravo od onih koji su daleko iznad ostalih finansijskih stručnjaka. Sada treba da vidimo ko je u pravu, da li je Fiskalni savet, ministar. O tome ne govorimo.
Ono što hoću ovde da kažem je sledeće, da ne pravimo velike mistifikacije oko budžeta. Budžet, tu su narodne pare. Narod plaća porez. Vi povećavate PDV, pa povećavate prihode i onda da vidimo kako će oni da se raspodele. O tome kako se raspodele, govori se o stvarnoj politici, da li je ona razvojna ili socijalna ili kakva u toj zemlji. Zbog toga ću govoriti sa stanovišta jedne socijaldemokratske pozicije i pokušaću da pokažem da taj budžet nije u onom smislu socijalne odgovornosti, koja je neophodna našoj zemlji.
Imali smo prilike da čujemo da smo bili pred ambisom, pred bankrotstvom. Bila je katastrofa. Jednom nogom smo već bili u pomoru, a onda je volšebni mađioničar našao načina da spase zemlju, pa smo se tako malo zaduživali okolo i tako smo sada ne samo spašeni, nego dobili čak i jednu svetlu i vrlo sjajnu perspektivu. Ko hoće da veruje u to, može da veruje. Međutim, običan građanin smatra da Vlada treba da brine o njegovom životnom standardu, a onda meri prema tome kolika mu je plata i prihod i šta za to može da kupi na pijaci da plati račune, onda vidi da ta stvar ne ide njemu u prilog, nego da njegov standard opada. To pogađa upravo ove najsiromašnije ljude.
Rekli bi smo napredak, ali povećava se i broj nezaposlenih, tako da ta slika treba da nas brine sa tog stanovišta. Ako ovde treba da odlučujemo o raspodeli para onda da vodimo računa da to bude što je moguće pravednije i tačnije, bez ikakvih mistifikacija.
Naravno, mi smo siromašna država. Pored toga, naše resurse ne koristimo. Naše društvo po mnogo čemu karakteriše ogromna zaostalost. Zanima me kako mislimo da izađemo iz stanja zaostalosti i siromaštva ako zadržimo sadašnji nivo nepismenosti, neznanja, niskog ulaganja u nauku i potpunog zapostavljanja kulture? Na šta će to društvo ličiti? Neće to biti tako.
Ma koliko ljudi mislili da su u šumama, rudama itd, naši resursi su ipak u ljudima. Kada je Napoleon hteo da unapredi Francusku, on je uveo obavezno školovanje i pravo da najtalentovaniji budu u najvažnijim školama i da budu stipendirani.
Dakle, treba mnogo više socijalne odgovornosti ako želimo da ovo društvo napreduje. Ovi razni trikovi što ćemo odavde pozajmiti, pa ćemo štampati hartije od vrednosti, pa ćemo to prodati na tržištu, kao da prodajemo glavice kupusa, pa eto, dobijamo džaba pare. To je sve dug koji opterećuje buduće generacije, sa ogromnim kamatama. Uspeli smo da se zadužimo toliko mnogo poslednjih godina, a puna su nam usta bila da će sada navaliti sve moguće zemlje da ovde investiraju. Prednost za investiranje ovde je, nažalost, još uvek jeftina radna snaga, a ne kvalifikovana, a ne kako obično da nam daju kompliment, pa kao – vi ste kvalifikovana radna snaga.
Ne mogu da razumem da neko kaže – ako neka zajednica hoće da ima školu sa pet đaka, onda neka ona izdržava, to se nas ne tiče. To se nas tiče, jer smo stavili u Ustav da je školovanje obavezno, čak smo stavili i da je besplatno, a sad kažemo – to nas ne interesuje. Otpustite nastavnike, pa neka opismenjuju ovaj deo nepismenoga naroda. Ako je višak neko ko treba da obrazuje druge ljude, onda je to opasno po društvo. U rasporedu budžeta je potpuna socijalna neodgovornost i jedna abrakadabra da se cifre slože, ali to sa stanovišta interesa najširih slojeva društva je nezadovoljavajuće.
Gospodine predsedniče, pošto verovatno niste gledali tviter, da vas uverim da ste imali pogrešan utisak. Tog dana je 17 govornika DS bilo prijavljeno koji su evo danas na redu. Ono što se želelo stvoriti kao utisak jeste da ovo ne interesuje poslanike DS. To da će ministri diskvalifikovati poslanike na taj način jeste nešto što je bilo skaradno. To je bio razlog što je prekinuta sednica. Apelujem da se te stvari ne događaju, da ozbiljno probamo da analiziramo naše društvo, njegove probleme i da tražimo puteve. Ne zaboravimo, država nije samo ekonomska zajednica, pa treba da reši samo neke ekonomske račune. Ona je politička zajednica, a politička zajednica podrazumeva ravnopravnost svih ljudi. Prema tome, ta socijalna komponenta je bitna, ali ne samo oko milostinja, daćemo pomoć, toliko i toliko dinara za Novu godinu ili za neku drugu penziju, pitanje je strukturno – hoćemo li mi podizati obrazovanje, podizati nauku, podizati kulturu ili ćemo probati da pretačemo iz jedne cifre u druge, dokazujući i obmanjujući se da je to nekakav napredak?
Poslanici DS će u današnjoj debati u načelu govoriti, ali takođe kada dođe red na raspravu u pojedinostima, iznosićemo vrlo konkretne i temeljne primedbe. Hvala.
Gospodine predsedniče, ili uljudite ovog ministra ili da se ova rasprava prekine. I prošli put sam opomenuo ministra da on ne razume svoj položaj ovde u Skupštini. On ne može da se direktno obraća ljudima, da govori da ne govore istinu, da ih je sramota itd. On nije na pijaci, on je u Skupštini, u najvećem i najznačajnijem političkom domu ove zemlje. Ta bahatost vređa dostojanstvo Skupštine. Pozivam se upravo na taj član.
Molim vas, ako vam je stalo do dostojanstva Skupštine, da ga svi zajednički štitimo. Nije ministar ovde naš gospodar, ili će nas prebrojavati kao učiteljica jednoga dana, da li ga svi slušamo ili ne slušamo. Ne želim da ga slušam. Slušam ga 20 godina, ali to je moje pravo da ga slušam ili ne slušam, a njegova je obaveza da se pristojno ponaša, da poštuje poslanike, da odgovara na pitanja koja mu postavljaju. Molim vas da ili uredite odnose sa gospodinom ministrom, pozovete ga na odgovornost i na pristojno ponašanje ili da prekinemo debatu o budžetu. Hvala.
Demokratska stranka je odgovorna, a ministar finansija je neodgovoran. Mislim da smo time završili sve. Čovek koji je bio 20 godina u svim vladama i bio je i guverner i ministar finansija i sve redom, da on ništa sa ovim nema, jedino je kriva DS.
Vratimo se mi ovde glavnom problemu. Mogu da razumem nervozu ministra koji je očekivao, kako je on verovao na svom tviteru, da je nastalo rasulo, nema više opozicije, takoreći, niko mu se ne može suprotstaviti, a kad vam se suprotstave, onda nastane nervoza.
Prema tome, molim vas da nastavimo debatu o budžetu i da ministar bez nervoze odgovara na pitanja. To mu je zadatak ovde.
Javljam se zbog povrede ugleda Skupštine. Bilo bi dobro da ministar Dinkić čuje kakva je bila reakcija Kolegijuma …
Ovo je dom koji predstavlja narodni suverenitet, najviši dom. Ministre bira ovaj dom i svuda u svetu moguće je i normalno da su poslanici grubi i da oštro napadaju Vladu kao svoje činovnike, jer su ih oni birali, ali je neuobičajeno, nedozvoljivo da ministri vređaju poslanike. Time remetimo normalnu podelu vlasti i hijerarhiju vlasti. Zato taj presedan ne sme da ostane.
Nekada sam sedeo na mestu tog predsednika i izbacio sam iz sale ministra odbrane kada se nedolično poneo. Prema tome, nisam branio ni sebe, ni nikoga, osim što sam branio suverenitet Narodne skupštine. Ako neko nije u stanju da vidi da to što je radio jeste vređanje Skupštine i ne može ministar naterati poslanika da ga slušaju. Šta ako je bila poluprazna sala? Oni na to imaju prava. Reći će – dosadno nam je da ga slušamo, po tri sata svako objašnjenje. To je njihova stvar, ali nije njegova stvar da to stavi na Tviter i da kompromituje, vređa i na bilo koji način degradira parlament koji ga je izabrao.
Prema tome, ovo izvinjenje smatramo nekorektnim, netačnim i ukoliko ministar Dinkić ne shvati da je povredio parlament, što je bila konstatacija celog Kolegijuma, onda predlažem da prekinemo rad i da u ponedeljak nastavimo, nadam se i u drugačijem sastavu. Hvala.
Pozivam se na član 27. Poslovnika koji obavezuje predsednika parlamenta da se stara o funkcionisanju i normalnom radu svih organa Skupštine. Istovremeno sa tim u vezi se pozivan na član 252. Poslovnika koji precizno govori kada se raspravlja o problemu imuniteta da se mora pozvati posebno poslanik o kome je reč.
To ovom prilikom nije učinjeno i gospodin Dulić nije pozvan na sednicu. Pored toga, članovi Administrativnog odbora, pripadnici Demokratske stranke nisu pozvani na sednicu uključujući i potpredsednika Odbora. Ovo je najgrublji način kršenja Poslovnika, rada Skupštine i elementarnih procedura. Od kako pravo postoji i pravni procesi uvek je bilo čujmo i drugu stranu. Ne može se raspravljati o nekome i nečijoj krivici, a da se njegova reč ne čuje ili reč odbrane, onda sve to gubi pravni smisao.
Pored toga, Administrativni odbor veoma olako je napravio još jednu grešku. U Krivičnom zakoniku u članu 359. opisuje se inkriminisano delo zloupotrebe službenog položaja. Da ostavim po strani da je to član koji je naišao na veliki otpor međunarodnih pravnih institucija i Venecijanske komisije. Tražilo se ukidanje toga člana, jer njegovo definisanje omogućava beskrajne zloupotrebe tužilaštva. On ima tri stava.
(Predsednik: Obratite pažnju na vreme.)
Možete mi odbiti od vremena poslaničke grupe.
(Predsednik: Ne mogu, nažalost, dogovorili smo se da se to tako ne odbija. Predložio sam tako nešto, ali je većina bila protiv.)
Vrlo ću kratko. U tom 1. stavu stoji da službeno lice koje pribavi sebi ili drugome korist ili teže povredi prava drugog kazniće se zatvorom od šest meseci do pet godina. Ako je taj stav upotrebljen onda se ne može govoriti da li se nekome može skinuti imunitet. U 2. stavu, ako je izvršeno itd, preko 450.000 dinara onda će se kazniti osam godina, a ako je više od toga onda će se kazniti do 12 godina.
Dakle, koji je stav ovde upotrebljen. To se u dopisu tužilaštva i obrazloženju ne vidi. Takve manjkavosti, uz sve ovo o čemu sam govorio, da se nije čula druga strana, da ljudi nisu pozvani, čini ceo ovaj postupak beskrajno sumnjivim. Molio bih vas da se o ovome raspravlja posebno. Tim pre što nema pravnih posledica, jer se gospodin Dulić odrekao imuniteta. On je sam pošao kod tužilaca da objasni sebe. Dva člana te grupe, kako su je nazvali, njegova dva pomoćnika, saslušani su i pušteni kući. Nema nikakve opasnosti da on mirno ode i da da tu izjavu.
Prema tome, molio bih vas da o ovome ozbiljno razmislite i da donesemo jednu odluku da se ovo pitanje odloži.
Poštovana predsedavajuća, desilo se ono što sam i pretpostavljao, nažalost, da će se ovo pretvoriti u nešto drugo, a ne u razgovor o imunitetu. Žalosno je ako i predsednik parlamenta ne može da se uzdrži da ne uđe u političku debatu i širi i dalje neku vrstu straha - svi su negde krivi, mi ćemo raščistiti lopove, mi smo najzad ta poštenjačina koja će urediti ovaj pokvareni svet. To je jedna inovacija, mogu da kažem, jer od kako postoji pravo postoji i pretpostavka nevinosti. Ona je element svakog pravnog procesa, bez toga nema pravde.
Ako neko hoće da izvrne to, da napravi inverziju, pa su svi krivi, cela stranka, druge stranke, svi su lopovi, nevin je samo onaj koga sud proglasi nevinim ili eventualno Vlada abolira. Budući da Vlada sada abolira i kriminalce sa neverovatnim obrazloženjem da nema dovoljno prostora, pretpostavljam da ovaj prostor koji se oslobodi biće za političke protivnike. Da bi se neko borio protiv korupcije, on mora poći od svojih redova. Danas mnoge vlade iskorišćavaju navodnu borbu protiv korupcije tako što hapse isključivo političke protivnike. Dokle god ne počne hapšenje svojih ljudi, nećete nikoga uveriti da se ovde radi o nekoj čestitoj borbi za čišćenje, oslobođenje Srbije itd.
Ova diskusiju koju ste pokrenuli oko imuniteta, ona je važna zbog jedne druge stvari. Šta je to imunitet? Svi su se rugali ovde sa njim – neće to biti neka jazbina gde će se skrivati itd. Imunitet postoji da ne bi postojale hajke vladajuće klase da deklasira, hapsi, uklanja opoziciju. Prema tome, imunitet je uspostavljen da ljudi koji se nalaze u ovoj skupštini ne budu zbog svojih stavova proganjani i to je ključno pitanje. Svako ko je navodno učinio krivično delo ili je optužen za to, on mora biti dostupan vlastima. Dulić je to uradio. Dok mi ovde pričamo, on verovatno razgovara sa policajcima. Mi vodimo ovde jedan potpuno besmislen razgovor. Ne možemo to prenebregnuti jer će se to svakome vratiti.
Oliver Dulić je nevin. To treba da kažem ne samo ja, to treba da kaže i svaki poslanik, do onog trenutka dokle ga pravosnažnom presudom sud ne bude proglasio krivim. Od toga treba da pođemo, ako krenemo u kampanju, svi su krivi dok ne dokažu suprotno, mi klizimo u jedan opasan režim i ne bih želeo da ga ova zemlja doživi. Hvala.
Ova debata traje jako dugo. Očigledno je imala i razne druge tendencije.
Jedna stvar je ovde čini mi se dosta dobro dokazana. Prvo, sastanak Odbora je neregularno organizovan, bez poziva onoga o kome se radi, bez svih članova koji su prisutni itd, što baca senku na ceo proces utvrđivanja ili opredeljivanja samog odbora. To je jedna činjenica.
Druga činjenica je sam materijal. Ovde sam čuo od svog predgovornika. Mogu da zaključim na osnovu ovoga što je ovde i na osnovu člana 359, koji sam citirao, da ne može biti valjan jedan dokument koji traži skidanje imuniteta, a da se pri tom ne opredeljuje za koji od tri stava. Ta tri stava predviđaju različite vremenske kazne, od kojih prva ne prelazi pet godina, što znači da ne podleže pod ono automatski uzimanje imuniteta.
Dakle, to su sve činjenice koje je trebao Odbor da razmotri, ali nadam se da će to advokati i sud rešavati. Ovo pitanje bi bilo deplasirano. Dulić je želeo da dobije par minuta da bi mogao da kaže to u Skupštini šta ima da kaže. Mislim da je izneo jako mnogo argumenata za ceo slučaj koji je ovde inkriminisan, a gde se radi o nečemu o čemu se već izjasnilo i Republičko javno tužilaštvo, izjasnila se i Vlada. Vlada je odgovorila Komisiji za utvrđivanje korupcije. Potpisao je taj akt sadašnji premijer, ondašnji potpredsednik. Ovo je sad neki novi dokaz i obnova, a kada se malo pogleda o čemu se tu radi, teško da se može pretpostaviti neki drugi oblik tumačenja onoga što se obično naziva zloupotrebom položaja. No, to sada ostavljamo sudu.
On je odmah rekao da neće da se poziva na imunitet. To je danas ponovio. Mi smo ga u tome podržali. On je još u subotu odlazio u tužilaštvo ili u policiju. Tamo su ga već saslušali i pustili dvojicu saradnika. Rekli su mu da dođe u ponedeljak i on je danas tamo otišao.
Mi smo imali jednu završenu činjenicu. Mi ga podržavamo u tome da, pošto je čovek nevin, to dokaže na sudu. Kada to bude dokazao na sudu mislim da će onda stvar biti u redu.
Tim povodom ovde smo čuli razne priče ima li pretnje, nema pretnje itd. Čim se jedna stvar uopšteno kaže ona jeste pretnja.
U Francuskoj revoluciji kada je Robespjer odlučivao da likvidira svoje protivnike on je svaki put obeležio jedne da bi dobio podršku onih drugih. Prvi put kada je rekao – ima u ovom komentu izdajnika Republike, ali njihova imena ću vam reći sutra, ujedinili su se ovi da ga spreče da to uradi sutra.
Ne može se galamiti da ima strašne korupcije. Niko neće priznati koji proces je završen ili počet ozbiljno, o čemu se radi, koji je rezultat te kampanje koja traje dva meseca i uznemirava čitavu javnost, porodice, ljude na osnovu pisanja sipofonske štampe, koja po nalogu može da napiše šta god hoće. To je nezdrava atmosfera u trenutku kada imamo jako mnogo državnih problema. Treba sada videti tako olako izglasano povećanje PDV, šta je izazvalo, kakvu erupciju cena, koliko je pogodilo standard građana. To je jedan krupan problem, zatim problem sklapanja budžeta, finansijskih izvora. To je ogroman problem. Treći je razgovor oko Kosova sa vrlo javnim zahtevima, što je dodatni problem.
U celoj toj priči kreće se sa isukanim mačem – mi ćemo sada počistiti svu moguću korupciju itd. Sada, sumnjivo mora svakome izgledati. Kako to da polovina bivše Vlade, da me ne shvate krivo kolege, ne mislim da bilo koga od njih optužujem, svi su oni pošteni, svi ministri, kao i svi iz prethodne Vlade, takođe svi su pošteni, jedino gde ide udar iz štampe ili ovih pretnji, to ide na jedan deo te Vlade koji sada nije ušao u Vladu. Svakome ko gleda to sa strane liči na običan obračun. Mi to vidimo i u drugim zemljama. Neću da ponavljam te zemlje, da ne bih izazvao međunarodni skandal, čitate novine i vi i to vidite. Dokaz da se bore protiv korupcije dokazuju time što hapse svoje političke protivnike. Nije teško tu uvek voditi proces, pa ko zna šta će na kraju ispasti i kada posle godinu, dve ili pet ispadne da čovek nije kriv, to su već svi zaboravili.
Dakle, neubedljivo je ovo što se radi. Stvara nezdravu klimu. Oni koji su govorili o konsenzusu, važno nam je da rešavamo zajedničke stvari itd, ne, uneta je ovde neka vrsta, takoreći, građanskog rata unutar Skupštine. Šta tek onda treba da postoji na drugoj strani?
Što se tiče DS, mi smo samo želeli da kažemo da je naš kolega dobrovoljno otišao da da iskaz. Verujemo u njegovu nevinost, da tražimo da se na taj način i sve što se ovde događa, odvija po proceduri. Ovde smo čuli govornike koji kažu – ma, šta se držimo tog Poslovnika kao pijan plota, to smo imali prilike da čujemo odavno, taj Poslovnik ne valja, ne moramo ga se ni pridržavati i jedan drugi deo, koji nema pojma šta piše u Poslovniku, to je izazvalo čitavu buru proceduralnih javljanja za reč da je prekršena procedura i ukazivanja oko Poslovnika. Kasnije je to prihvatila i vladajuća većina. Lepo je primetio kolega Konstantinović, na kraju će se to svaliti na predsedavajućeg, koji je silno kršio Poslovnik, a da su se na to pozivali i jedni i drugi.
Ovde sam rekao par reči, pa mi je replicirao predsednik. Ne znam da li je tu. Mogu da kažem sledeće – nije dobro da predsednik parlamenta učestvuje u ovoj vrsti debate, šta se događa u kojoj stranci, da li uređuje te listove jedna stranka ili druga, šta sve tu ima, da ulazi u tu vrstu političkog spora. Predsednik Skupštine je predsednik svih poslanika i treba da nastoji, koliko god može, da ih jednako tretira i da se ne upliće u direktne sporove. Valjda jedna stranka koja ima toliko poslanika ima valjda i nekog drugog ko će se javljati za replike i da se suprotstavlja itd.
Sve to kako sada izgleda nije dobro u vođenju Skupštine. Mi imamo dosta problema. Da li se još nije snašla Skupština, ali već je prošlo više od dva meseca i morala bi da se snađe. Kao da je neko nepismen. Telefonom se zakaže sednica, javi se nešto telefonom nekoj sekretarici, pa da li će ona obavestiti. Postoje kompjuteri, izdiktira se pet rečenica i kurir podeli svakome. Na koji način primitivni radimo u ovoj skupštini? Što se nas tiče, mi ovim nemamo šta da kažemo.
Što se tiče imuniteta, na njega se nije pozvao, iako je u tom prvom trenutku, on je to opozvao dva puta. Za nas je ta priča završena, budući da je nevin. Nadam se da će to konstatovati i organi koji su nadležni za to.
Na kraju, ne možemo se boriti za vladavinu prava, a neprekidno preuzimati u ruke palice koje nam ne pripadaju. Ne mogu članovi Vlade, potpredsednici ili u parlamentu, bilo ko, otvarati optužbe i naslućivati šta će se sa tim dogoditi, sa kojom strankom itd. Valjda su za to nadležni određeni sudski organi. O tome se radi. Ili ćemo mi uspeti koliko-toliko da se približimo nekom blagom idealu vladavine prava u kojem ćemo se držati i pravila, držati zakona, poštovanja nevinosti.
Još nešto, poštovanje građana. Nisam hteo da vas na to podsetim, predsednika koji trenutno nije tu. Gospodin Dulić je bio predsednik ovog parlamenta, i to dobar predsednik, vrlo tolerantan. Nemamo prava da bilo koga, pogotovo nekoga ko vam je tu bio predsednik tog parlamenta, nikakva privilegija nije, ali makar toliko da ga ne moraju vucati po blatu ko god hoće i koja god novina hoće. Dakle, moramo da vodimo računa, da poštujemo jedni druge ako hoćemo da nas svet poštuje i da nas drugi poštuju. To je moj apel. Vi radite kako god hoćete. Ovde sam dve skupštine vodio. Znam kako se to radi. Ovu vrstu netolerancije nikada nisam sprovodio. Nadam se da to neće ovde biti sada slučaj.
Koliko demokratije ima - koliko vladajuća većina dopusti opoziciji. To je mera, dakle, sloboda opozicije, čak i njene privilegije u parlamentu u nekim detaljima, jesu mera demokratičnosti jedne skupštine i jedne vlade. Pozivanje stalno na većinu, mi imamo većinu i možemo sve da uradimo sa većinom, to vodi u diktaturu, to vodi u vrlo opasne režime. Ne bih želeo da se u takvom režimu probudim. Hvala.
Poštovane kolege poslanici, imamo pred sobom zakone koji možda ne izgledaju tako atraktivni za publiku, a ni za same poslanike, ali mislim da su izuzetno važni. Ovde je reč o ljudskim pravima, pre svega, o tzv. drugoj korpi ljudskih prava – o socijalnim pravima.
Pravo da se rad uvažava jeste jedno od univerzalnih prava kojima se i mi priklanjamo i nadam se da oko toga nema spora. Međutim, danas je ovo važno zbog još jednog pitanja. Veoma često se kod nas govori kako treba uštedeti, spasiti državu, ali uglavnom smanjivanjem troškova te tzv. opšte potrošnje, a kad vidimo o čemu se tu radi, onda vidimo da je reč o penzijama, o socijalnom davanju, o zdravstvu, o školama. Dakle, tu je nešto što se tiče građana mnogo direktnije nego profit pojedinih kompanija. Zato je veoma važno da ovom pitanju prilazimo na taj način.
Istovremeno, u ovim sporazumima mi vidimo da države poštuju pravo koje su ljudi ostvarili na osnovu rada i da on bilo gde da je radio, u Austriji, Slovačkoj ili bilo gde, prenosi ta svoja prava ovde. To znači da penzija nije, kako se često ovde podrazumeva, nekakva humanitarna funkcija koja zavisi od dobre volje, nego se radi o jednoj kategoriji koja jeste socijalna u onom smislu u kome smo mi zajednica, i mladi i stari i svi zajedno, ali je istovremeno ekonomska kategorija jer je tu uložen novac ljudi iz vremena svoga rada. Dakle, jedan deo tih zarada se tu nalazi. To se poštuje. Ne postoje nikakvi zakoni koji to pravo koje ljudi ostvaruju penzijom mogu da osporavaju.
Kad govorimo o humanosti, nemojmo da je svodimo na milosrđe. Humanost je mnogo šira stvar. To je briga o čoveku kao čoveku, o čovečanstvu, o vrsti, o njenom opstanku. Nažalost, ti su pojmovi pod uticajem liberalne ekonomije danas dosta devalvirani, pa se uglavnom smatraju trećerazrednim pojmovima u poređenju sa efikasnošću, sa društvenim rastom i mnogim drugim stvarima koje, naravno, jesu važne i na neki način su postale pretpostavka da se od nečega napreduje.
Prema tome, ovde se nema mnogo šta govoriti o zakonima, osim da pozdravljamo i da uzimamo istovremeno kao primer da se poštuje rad i pravo koje su ljudi ostvarili, odvajajući deo svojih zarada kroz rad.
Jedan od prethodnika je govorio o raznim temama, između ostalog i o Poslovniku i servirao je jedan predlog za koji mislim da nije dobar. Kad se radi o međudržavnim sporazumima, onda to ne treba da raspravlja Skupština, sem ako to radi 50 ljudi, nego da to treba da radi odbor. To je degradiranje uloge parlamenta kao nosioca suvereniteta. Mi smo ovde dužni da raspravimo najviše državne ugovore, jer predstavljamo državu i njen suverenitet i ne možemo to da delegiramo bilo kom odboru kao da nas se ne tiče.
Nas se moraju ticati odnosi sa drugim državama i obaveze koje naša država preuzima međunarodnim ugovorim.
Mislim da zbog toga ne bi bilo dobro da, jednostavno, ovu materiju degradiramo na taj način da je svedemo na nešto o čemu će malo raspravljati odbori, a mi samo ako hoćemo potvrditi ili ne.
Član 107. dostojanstvo Skupštine. Nema važnijeg trenutka u jednom parlamentu i važnijeg susreta između vlasti i opozicije nego što je donošenje budžeta. Da bi to bilo dostojanstveno, ja se sada obraćam vama, jer vi ste pozvali oni koji će biti prisutni, kako je moguće da mi raspravljamo o budžetu kada ovde nema premijera koji je nadležan i odgovoran pre svega, jer je ovo rebalans Vlade. Ona ga predlaže.
Drugo, ovde ne vidim ni jednog ministra iz SNS koja takođe učestvuje u Vladi i vrlo glasno učestvuje. O čemu se radi, da li je ovde samo gospodin Dinkić poslat glineni golub koji će se ovde tući sa opozicijom, ostali će ostati po strani pa će ovo biti neki rebalans isključivo gospodina Dinkića. Sve ono što ne valja u njemu ispašće da to jeste politika gospodina Dinkića.
Zameram vam što niste insistirali na tome da dođe ovde kompletna Vlada ili bar njen najveći deo, naravno u načelu sa premijerom. Hvala.
Moram priznati da se čovek ovde sada ozbiljno zamisli da li da govori, ili ne. Upravo, kome govori? Očigledno da se Vlada na neki način distancira od ovog rebalansa. To mi je bilo sumnjivo još jutros, a sada sam skoro uveren i onda se postavlja pitanje – čemu sve ovo da se mi izlažemo silnim predavanjima, maltretiranjima, rad u noći, itd.
Međutim, dužan sam zbog stenografskih beleški da kažem samo par reči, sigurno skraćujući namerno, jer nema smisla elaborirati to dalje. Ovo kako sada izgleda, ne da nije nalik na nekakav loš timski rad, nego na jednu vojsku u rasulu. Neka nam to bar saopšte.
Kada malo bolje pogledamo rebalans, onda nije toliko za čuđenje o čemu se upravo radi. Ovaj rebalans ima tri problema. Jedan je cifarski. Videli smo da tu mnogo što šta sa ciframa nije sasvim sigurno i nije u redu. Drugo, postavlja se jedno pitanje – kako je on postavljen, sa kojim ciljevima, kuda to upravo ide Srbija? On ima jedan deo neoliberalni, drugi deo socijaldemokratski, treći deo populistički i sada to je nekako trebalo skrpiti i sabrati, ali to ne ide tako lako. Onda imate te protivurečnosti da se sa jedne strane pojavljuje povećanje prihoda, to ste dobro pronašli, ali i povećanje rashoda. Gde onda idu rashodi, videli smo, ima policija, vojska i ovaj treći sektor.
Ovde ima još jedna veća zabluda. Silni stručnjaci, slušali smo ovde silna predavanja juče, prekjuče i još neki dan. Da li je problem naš deficit, ili spoljni dug kao najdramatičniji deo u kome se mi danas nalazimo? Nije. Ima zemalja, da ne pominjem Ameriku, čiji je deficit takav da je to zaprepašćujuće, jer se broji hiljadama milijardi, pa ta zemlja egzistira i svako bi joj dao zajam. Da li je spoljni dug ono presudno za jednu privredu? Nije. Ima zemalja evropskih, videli ste koliko god hoćete, čiji je spoljni dug daleko veći od našeg spoljnog duga, ali te zemlje nisu bankrotirale, niti će mnoge uopšte da bankrotiraju. O čemu se onda radi, šta je naš problem?
Mi nemamo ekonomiju, u tome je cela suština. Mi nemamo privredu. Da biste imali jaku valutu, bio je napad, smenili smo brzo guvernera jer je učinio da je dinar slab i gle čuda, za par dana dinar je od 119 došao na 115 dinara za evro. Kakav uspeh, fantastičan, ali ko god zna za slova iz ekonomije, zna kako se postaje jaka valuta. Mi nemamo izvoznu privredu i umesto da se podstiče proizvodnja, grešili su neki drugi i sve ove vlade, ja se ne bih sveo samo na jednu, ima ih dosta, ali ako hoćemo da idemo već u neku prošlost ko je kriv, počnimo od onih koji su nas uveli u svetsku inflaciju, nečuvenu. Tada smo bili u bankrotu, nismo nikome plaćali ništa, ali nemojmo u prošlost, bar ne onoliko, pustimo javnost neka to radi. Mi ovde raspravljamo o rebalansu.
Šta smo učinili? Ovim je vrlo vidljivo ono što je bio uzrok za pad guvernera, a to je da je jedan uvoznički lobi izgurao sada, navodno jedan jak dinar, jer mi nemamo drugu privredu osim te špekulativne i trgovinske, jeftino kupiš, skupo prodaj, zaradi na toj razlici. Dokle god imamo iluziju da imamo privredu na ovaj način, mi apsolutno ne možemo da rešimo nijedan problem, niti to pitanje spoljnog duga, ili deficita jer je sekundarno pitanje.
Očekivao sam od onih koji su se bavili ekonomijom i vodili ovu ekonomiju, pa ne može nam sada reći gospodin Dinkić da on baš nije vodio ekonomiju. Vodio je ekonomiju i vodio je finansije, ali kako je to radio, radio je loše, nije umeo to da radi. Neki su obavešteni, a neki nisu bili obavešteni u Vladi. Da li je cela Vlada bila obaveštena, evo tu je i premijer, o tome kako troši sredstva i resor gospodina Dinkića. Onoga trenutka kada ste feudalizovali Vladu, a to nije samo tekovina ove Vlade, prethodne, nego i one pre toga, da svako ima svoj resor, tu mu se niko ne pita, tu ima i svoja određena javna preduzeća i u tom resoru on caruje.
Dakle, loše je postavljena Vlada, odavno ona nije tim. Iz ovoga što sada imamo kao rebalans budžeta, mi to možemo da pogledamo, da uzmemo, da dostavimo, to neće mnogo uticati na našu privredu. Ono što vidim je da oni koji su bili najjači da i do sada jako mnogo utiču na razvoj naše ekonomije, a to je da zastupaju jedan uvoznički lobi, da su oni pobedili. To vidimo već, a sutra ćemo još više.
Ono što mene zbunjuje to je izjava guvernerke pre neki dan u razgovoru sa privrednicima da bez izvoza i jačanja izvozne privrede mi ne možemo ništa dalje da uradimo. To smo znali i pre toga. Međutim, ovde ima još jedan problem. Hajde da poverujemo gospodinu Dinkiću da će sve to biti sjajno, uzećemo pare odavde, pa ćemo pozajmiti odande, pa ćemo uzeti jedan kineski kredit, pa jedan ruski, pa ćemo popuniti budžet, pa će sve biti sjajno. Nisam siguran, mi nemamo odgovor Vlade jer je neozbiljna u tom smislu da deluje stvarno kao jedan jasan tim. Hoćemo li sarađivati sa MMF ili nećemo? A šta ćemo da radimo kada je MMF rekao da moramo da menjamo zakon koji smo na brzinu doneli i stavili pod političku kontrolu finansijski sektor. To od nas traži, a mi smo čitavo veče izgubili ubeđujući da se to ne radi. To traži MMF, to traži EU, to traži Svetska banka.
Silno su ovde menjani zakoni, ali nema promene, ili izmene onog zakona koji smo prekjuče doneli, gde smo dozvolili da mogu partijski funkcioneri da budu guverneri. Dakle, na to pitanje nismo odgovorili, a to je pitanje koje nas odmah vezuje da li ćemo se oslanjati u lečenju naših finansijskih teškoća na MMF, ili nećemo.
Drugi problem je odmah povezan sa EU i tu imamo dvosmislene odgovore, verbalno većina, izuzev jedne stranke, DSS, sve druge su vrlo energično opredeljene za EU itd. U redu, to je lepo, ali sada da vidimo da li je sve tako. Kada se dođe do određenih konkretnih pitanja, evo kao što je ovo jedno pitanje, da ne pominju Kosovo ili neka druga, onda mi nemamo jasan odgovor. Ova Vlada nam duguje odgovor kuda ona misli da vodi Srbiju? To niti ona zna, niti iko u ovoj državi može jasno sebi da odgovori na osnovu politike Vlade. To je naš centralni problem kao društva, šta ćemo da radimo. Kako danas vidimo ovde bez Vlade, njenih predstavnika, to je jedan polunapušteni parlament, jednu privredu potpuno neefikasnu u velikim nelikvidnostima i gubicima. Našta to sada liči? Ko je sada odgovoran? Hoćemo redom sve prethodne vlade i pretke pozivati na odgovornost, ili smo vrlo olako zgrabili vlast – odlično, dobili smo izbore, sada imamo vlast i sada ćemo da radimo šta hoćemo. Izvolite, šta ste uradili? Već sami počeci su stvorili potpuno nerešive protivrečnosti sa kojima je Vlada krenula.
Meni je žao, ovde bih još neke stvari rekao, ali ako Vlade nema, mogu to da im i napišem pismeno. Možda ćemo početi u budućnosti sa Vladom pismeno da komuniciramo, da mi njoj šaljemo neka pisma, oni će nama da šalju neke uredbe i tako ćemo komunicirati.
Jednom rečju, iz svega ovoga što sam rekao, a i mnogo drugih razloga koje nisam stigao da kažem i neću, mi ćemo glasati protiv ovog, prosto, da jednostavno ne snosimo bilo kakvu odgovornost za nešto što apsolutno je mrtvorođenče i ne može dobro da reši pitanje.
Osnovno je pitanje – kako povećati životni standard, što građane interesuje? Ovde se na to pitanje ne odgovara. Neke povišice, ne znam 2%, a mi već vidimo planiranu inflaciju, koja će biti dvocifrena. Pa, to će pojesti 4%, a ne 2%. Prema tome, nemaju se čemu nadati građani od jednog ovakvog rebalansa. Hvala.
Ovde smo dva dana svedoci monologa gospodina Dinkića. On je više govorio sam, dva puta, nego svih 250 poslanika ovde. To ne liči onda na parlament. Možda više na neki simpozijum, gde bi on bio jedini predavač. U tom slučaju, to bi bilo moguće. Ali, u normalnim parlamentima, bila bi dužnost ministra da kratko odgovori na pitanje, a što veći broj poslanika da postavlja ta pitanja. Umesto toga, gospodin Dinkić nije odgovorio na više od 50% pitanja, da potvrdi izvesnu istinitost, a pri tom, naravno, pričao je o sasvim različitim stvarima.
Pozivam se na član 106. koji kaže da mora da govori govornik, dakle, važi i za ministra, kao i za poslanika, o tački dnevnog reda. On ne može ovde da vodi polemiku, predizbornu, zaboravio je da su izbori završeni, protiv DS. Neka govori ozbiljno o stvarima koje može da dokaže. Ovde je bilo raznih kleveta, neistina, kao na primer, ovo skladište u Subotici. Neka se kaže ko je, pet puta su ga pitali, nije na to odgovorio. Naravno, ima i gomila drugih stvari na koje nije odgovarao.
Ono što je najgore u celoj priči jeste da gospodin Dinkić stvarno nije iz ovog filma. On se nije bavio nikada ni finansijama, ni privredom, ni privrednim razvojem, ni fondovima, on jednostavno nema veze sa tim, a nema ni jednog drugog političara u ovoj zemlji koji je u Vladi duže proveo od njega, baveći se isključivo finansijama i privredom. Može čovek da kaže – grešio sam, volim da budem vlast u svakoj prilici, ali, dajte mi neku novu šansu pa da vidim šta ću moći da uradim. A ne – ja sa ovim nemam ništa, ja sam uvek bio suprotan tom mišljenju, i kad sam bio potpredsednik Vlade, itd.
Sve ovo ostavlja jedan neubedljiv i loš utisak da mi ne možemo ovde da uspostavimo dijalog i da ta priča da ćemo mi kriminalizovati jedan deo Vlade, a drugi, ono što ide preko štampe…
(Predsedavajuća: Vreme, gospodine Mićunoviću.)
… a da će onaj drugi deo, koji je sačuvao ministarske fotelje, ostati moralno i politički sačuvan ovde. Nažalost, građani ipak imaju neko pamćenje. Hvala.
Sada čujemo da ovde neko želi namerno da produži sednicu. Kada ste se prvi put javili, rekao sam da za produžetak ove sednice je isključivi krivac gospodin Dinkić, koji je govorio dva puta više nego svi poslanici zajedno. Prema tome, nemojmo sada optuživati poslanike da su oni krivi što duže govore.
Gospodin Dinkić po Poslovniku na to ima prava, ali onda recite da gospodin Dinkić zloupotrebljava to pravo. Uredu je, legitimno je i može da ga zloupotrebi, ali saberimo minute koje je on potrošio u ovim raspravama, a tvrdite da se užasno žurimo, pa uporedite sa onim ostalim. Potrošio sam tri minuta, neka bude pet. Gospodin Dinkić je potrošio 550 minuta. Prema tome, da vidimo sada ko upravo želi da nas uvede u ponoć, da ne bismo raspravljali pred građanima o onome što se zove rebalans, što građane verovatno jedino ili možda najviše od svega interesuje.
Poštovane kolege poslanici, slušajući ovu raspravu danas imamo nekoliko problema i pitanja koja mi se danas postavljaju.
Naime, nije novo u političkoj praksi da politički akteri promene svoja uverenja i da jedno vreme zastupaju jedna uverenja, recimo antievropska, pa se predomisle i počinju da prihvataju evropska uverenja. To je jedna evolucija koju bih ja lično pozdravio. Naravno, ovde se ne radi, rekao bih, o takvom slučaju, o plagiranju takvog uverenja, jer uverenje je nešto što čovek može sam da ima. Međutim, kada se radi o aktima, pisanim stvarima, onda nije uputno plagirati neke već završene ideje i zakonske projekte koji su već bili ovde u proceduri, pa kozmetički promeniti jedan član ili nešto i onda se pojaviti kao autor jednog proevropskog zakona. To je, rekao bih više smešno nego nekorektno.
Normalno je da se ova Vlada sastoji od delova bivše Vlade i delova ljudi koji su došli iz jedne opozicione partije i sada su u nekom bloku. Umesto da Vlada kaže – mi smo zatekli u tim arhivama, fiokama niz zakonskih projekata, pa kao što kaže – mi ćemo uvažiti ono što je do sada prethodna Vlada na međunarodnom planu, recimo, po pitanju Kosova ili sa EU, itd. prihvatiti … ona prihvata i kandidaturu za EU. Dakle, ona ide putem prethodne Vlade, čak sa političkim uverenjima i želi punu saradnju sa EU, harmonizaciju propisa, zakona i svega ostalog. Zašto onda Vlada nije podnela predlog ovih zakona, ili uopšte u autorstvo ne ulaziti jer je Vlada nasledila jednu prethodnu Vladu, nego se pojavljuje jedna politička stranka koja jedan takav zakon koji se tiče ljudskih prava iza koga mora stajati autoritet države, već kao inicijatora, a naravno kao izvršioca svakako? Verovatno zato što ta partija ima potrebu za tom evropskom legitimacijom pa treba baš ona da stavi do znanja da je ona inicijator najveće moguće harmonizacije evropskog zakonodavstva i našeg. To je politička upotreba prava.
Jednom sam već rekao, da ne ponavljam, citirajući Kanta, da to nije dobro. Treba pustiti pravo da napreduje, a političke igre su poseban posao.
Da se vratimo na to, glasaćemo za zakon koji smo pripremali. Bili smo i onda spremni za njega da glasamo. Bili bismo veoma čudni ljudi koji menjaju svoja uverenja preko noći, pa smo jednom bili za jedan takav zakon, a sada kada nismo na vlasti, mi iz opozicije ćemo glasati protiv iz sopstvenih uverenja protiv tog zakona. Nećemo. Rekli smo da ćemo da podržavamo Vladu ukoliko ona ide našim putem, putem evropskih integracija i putem harmonizacije našeg zakonodavstva sa evropskim zakonodavstvom.
Imamo jedan problem koji je malo dublji i tražio bih razumevanje ne samo za bivšu Vladu i bivše vlade nego i za buduće vlade. Normalno je, da ne citiram opet nekog, izvinjavam se, jer mi je to uvek u glavi, od velikih ljudi Rcoa koji je rekao – pođimo od ljudi kakvi jesu i od zakona kakvi bi mogli da budu. Ovo – kakvi ljudi jesu malo je preširoko. Rekao bih – pođimo od našeg društva kakvo jeste i od zakona kakvi bi mogli da budu. Ali, ovde imamo dodatni problem – kakvi moraju da budu ako želimo da budemo u EU. Sve to treba da uzmemo u obzir.
Ovi zakoni se tiču materije ljudskih prava. To je temelj Saveta Evrope i tu nema mnogo kompromisa da li će se moći tolerisati bilo kakvi izuzeci od toga. Međutim, mi imamo jedan istorijski problem. Lako je Nemačkoj da ima beležnika. Kad god hoćete možete da nađete i u Nemačkoj i u Holandiji podatak kada je neko kupio neku pekaru, od koga i koliko je platio. Nađite kod nas dokument. Pored ostalog istorijskog nasleđa postoji nesklonost ka dokumentu. Videli ste da su na tavanu crkve "Svetog Marka" pojeli miševi toliku arhivu, a šta je tek sa našim arhivama uopšte. Ne poštujemo pisani dokument. Kod nas se sa dva svedoka dokazivalo dugo godina šta je ko manje više hteo. To je jedna usmena kultura. Više smo verovali na reč nego na pisani dokument. To treba promeniti, naš otpor prema vladavini prava koji govori, samo da ne pominjem ništa drugo, o bespravnoj gradnji koja je enormna i nezamisliva gde ljudi neće da poštuju zakon, ali ćemo morati da poštujemo zakon.
Dakle, kao jedna usmena kultura više smo verovali na reč, nego na pisani dokument. To treba promeniti. Naš otpor prema vladavini prava, koji govori samo da, ne pominjem ništa drugo, osim bespravne gradnje koja je enormna i nezamisliva, gde ljudi neće da poštuju zakon. Ali ćemo morati da poštujemo zakon. Tu sad imamo problem.
Dobro je, evo rekli su nam iz Evropske komisije, moramo uvesti beležnike, a i naravno moramo imati i zemljišne knjige. Doneli smo Zakon o restituciji, ali u jednom dobrom delu zemlje mi nemamo zemljišne knjige i ne znamo u stvari šta je čije. Onda država prodaje, javlja se vlasnik da država uopšte nije vlasnik. Ni vlasnička pitanja nismo rešili. Ali nije ovo pitanje samo mentaliteta, ovo je istorijsko pitanje. Lako je državama koje nisu menjale poredak i koje jednostavno imaju određene okvire u kojima žive, itd. Kod nas su se te granice i društveni sistemi menjali, koliko su hteli. Bilo je nacionalizacija, denacionalizacija, pitanja elementarna, kao što su svojinska pitanja, i dalje su izuzetno kod nas teško dokaziva i koja predstavljaju veliki problem.
Sve to stoji i kada vodimo rasprave, moramo da vodimo računa o tome da u okviru celokupnog napora, da koliko toliko dovedemo do vladavine prava, budemo svesni i svih ovih nedostataka. Sad uprkos njima, umesto da to sve onako nekako zabašurimo, moramo znati ako hoćemo da uđemo u red, ne samo EU, nego u red, razvijenih, slobodnih demokratskih zemalja, moramo pravno da se uredimo kao zemlja. Tu politički trikovi, ko će biti tu, neće tu mnogo pomoći. Mi ćemo ako dođe, jednoga dana, videćemo, do tog trenutka da počnemo pregovore sa EU, odmah na početku imati upravo ova pitanja ljudskih prava u koje naravno spadaju pravosudni zakoni i sve ostalo. To ćemo morati da sinhronizujemo. To je prva glava s kojom će se krenuti u tu raspravu.
Dobro je da se to priprema. Ne vredi nam nikakvo odlaganje, neće nam to pomoći, to ćemo mi morati da uradimo. Ako želimo. Ako pak mislimo da ćemo zakačiti bedž, tu nekakav proevropski, pa ćemo ga mi onda nastaviti po starom, onda se varamo. Otišao je kolega da mu kažem, pazite, to korak po korak evropski. Ova vlada je donela dva, predložila, izglasala, zakona, bar dva, koja su korak nazad u odnosu na evropsku sinhronizaciju. To je ugrožavanje, političko ugrožavanje nezavisnih institucija Narodne banke što su nam odmah skrenuli pažnju svi međunarodni, i što je najvažnije finansijski krugovi i drugi ugrožavanje nezavisne administracije u Zakonu o ministarstvima po kome ministar može sada ljude, koji su položili državni ispit, koji predstavljaju stručnjake u oblasti uprave, po svojoj volji posle mesec i nešto dana, da on sada arbitrirao, koga će otpustiti, a ko će ostati.
To su koraci unazad. Ako, Vlada sadašnja, vladajuća koalicija misli da će moći da i dalje čini korake unazad u mnogo čemu, upravo u ugrožavanju prava, šta ćete reći ugrožavanje prava da vi proglašavate kriminalcima koga god hoćete, a zna se šta je presunkcija, zna se da se ne može bez dokaza i sudskog potvrđivanja odluke bilo ko diskvalifikovati. Zloupotreba medija u tom smislu je dostigla enormne razmere, stvarajući jednu klimu zastrašivanja. To su sve te stare stvari, niko tu nema više tu ne može uplašiti, niko više ništa ne može raditi u ovoj zemlji a da mu niko ništa ne primeti. Grdno se vara ko to misli i svaki oblik zastrašivanja, revanšizma, brzog političkog rešavanja pitanja neće nam pomoći.
Nalazimo se pred ogromnim teškoćama kao društvo. Finansijski, videćemo, doći će sada taj susret sa realnošću, biće on traumatičan duh. Imamo ogromne prirodne nepogode, veliku besparicu, ogromno siromaštvo, štrajkove, milion stvari. Kako ćemo mi tu kao društvo opstati bez elementarnog poštovanja i ljudskih prava, i dostojanstva, i nečega što se zovu slobode. Sloboda se ne primećuje kao i vazduh kad je ima, ali kad je nema, kad je ugrožena, onda ona ljudi reaguju žešće nego u bilo kojem drugom slučaju. Prema tome, ako budete donosili zakone koji su u skladu sa evropskim zakonodavstvom, intencijama našim, 22 godine sam ovde zastupao evropske ideje, mi ćemo uvek glasati za to, ali za svaki korak koji činite unazad, računajte na našu najoštriju kritiku. Hvala.