Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/8369">Gordana Čomić</a>

Gordana Čomić

Demokratska stranka

Govori

Zahvaljujem.
Član 4. kojem predlažemo brisanje glasi – isplate penzija izvršene u skladu sa ovim zakonom smatraju se konačnim.
Meni nije novo da jedan broj poslanika uvek ima vrlo čvrst stav o predmetu koji zakon tretira, a da je lako utvrditi da ga nisu pročitali. To je relativno često, nažalost. Kao što je relativno često i da se ima čvrst stav o stvarima o kojima se ili nemaju podaci, ili se govore potpuno oprečne stvari. Ovaj član zakona koji ponavlja glasi – isplate penzija izvršene u skladu sa ovim zakonom smatraju se konačnim.
Dve stvari govori onom ko ume da čita zakone. Normativac koji je radio zna da ovo nije ustavno. Možemo mi da pravimo kakve god hoćete strategije komunikacije i kampanje, konačne isplate koje su objašnjenje se odnose na postojeće penzionere i na one koji će posle donošenja ovog zakona, njegovog stupanja na snagu otići u penziju, pokazuju da je ovo nepotrebno.
Neko ko će otići u penziju 15. januara 2015. godine, nema drugog zakona da po njemu dobije isplatu svoje penzije, samo ovaj. Koliko imam žaljenja što znamo da je ovo neustavno, toliko imam još više žaljenja što se ovde upotrebljava kao argumentacija jedna sasvim oprečna stvar kada se govori o povećanju penzija.
Penzije od 25.000 su povećane penzije i potpuno razumem argumentaciju da se to zadrži, ali je oprečno da se onda govori da povećanje ne valja, jer ga koristite kao argument sebi u korist. Hvala.
Zahvaljujem.
Dame i gospodo, u obrazloženju razloga zašto ću glasati za zaključke sva tri odbora Narodne skupštine, i Odbora za prava deteta i Odbora za ljudska i manjinska prava i ravnopravnost polova, kao i Odbora za pravosuđe, a koji su odlukama odbora prosleđeni Narodnoj skupštini na osnovu preporuka, ja ću par minuta utrošiti na kratku ilustraciju odakle nam uopšte ideja o torturi i odakle ideja o zabrani torture i kako se tortura definiše.
Tih par minuta se može potrošiti na 20. vek. Dvadeseti vek je vek za koji mi, generacija koja ga živi, koja je rođena ili će ga živeti u sećanju tokom 21. veka, je vek koji ja mislim da će biti pamćen kao vek u kome su ljudi doneli odluke o ljudskim pravima, o ljudskim pravima u celini i vek koji će biti pamćen da su ta ljudska prava, ta dobrovoljna odluka ljudi da ustanove sistem ljudskih prava biti kontrapunkt najstrašnijim zločinima, najmasovnijim uništavanjima i najvećim razaranjima koje je ljudska civilizacija do 20. veka imala.
Nezamislivo je u 18, 17. veku govoriti o torturi. Volela bih da se ponekad toga setimo, zato što ta činjenica da nam je trebao 20. vek, da nam je trebalo 4.000 godina pisane civilizacije i nebrojeno hiljada godina o kojima nemamo pisanih podataka a da se setimo da ljudi imaju prava, da su ljudi takva bića da su jednaki pred zakonom, da se setimo da postoji tortura kao nečovečno, ponižavajuće, surovo, okrutno postupanje prema drugom ljudskom biću. O tome su se ljudi dogovorili. To su ljudi procenili, da više ne može biti deo kulture kojoj žele da pripadaju ako prihvataju sistem ljudskih prava i o tome se ovde radi i kroz izveštaj koji ću komentarisati po poglavljima, za koja su napisane preporuke.
Vidi se ne samo temeljitost u analizi i Zaštitnika građana i pokrajinskog Ombudsmana, jer postoji izveštaj o učešću i pokrajinskog Ombudsmana u obilasku i analizi ne samo u preporukama, nego u tome da imamo svest da možda nedovoljno govorimo o tome šta je tortura, da imamo svest o tome da možda naše javno mnenje nema ništa protiv toga da bude torture, okrutnog, nečovečnog, neljudskog, surovog ponašanja u pritvorskim, zatvorskim jedinicama, u psihijatrijskim jedinicama ili u ustanovama gde su deca bez roditeljskog staranja.
Ako bi sasvim iskreno pitali javnost - kakav treba da bude život zatvorenika, veliko je pitanje kakav bi skup odgovora bio dobijen u najširem smislu. Tu prvi put vidim zadatak svih nas narodnih poslanika, nezavisno od zaključaka koje ćemo nadam se jednoglasno usvojiti na predlog sva tri skupštinska odbora. Ne samo da su organi vlasti koje ćemo mi kao Narodna skupština zaključcima obavezati da menjaju na bolje stanje u pritvorskim jedinicama, zatvorskim jedinicama, u psihijatrijskim ustanovama, nego mi moramo više pričati o ovome što sam ponudila, o tome da je 20 vek kontrapunkt najvećeg dobra koje su ljudi smislili, a koji se zove sistem ljudskih prava, ako nije najveće dobro, sigurno je najljudskije do čega smo mogli dogovorom da dođemo i u zakone da zapišemo i da je kontrapunkt najvećem zlu koje su ljudi uspeli da smisle. Možda treba o tome pričati.
U Republici Srbiji je na snazi i Ustav. U članu 25. se kaže – da niko ne može biti izložen mučenju, nečovečnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Ustav je izraz društvene volje. Ovo je naša vrednost. Ako shvatimo da je Ustav, do god ga ne promenimo, možemo ga menjati kad god društvena volja kaže da treba da se promeni, onda o ovome treba govoriti, jer će inače biti samo napisana društvena volja, a ne pretvorena u svakodnevno činjenje. Biće primer da je potrebno samo slušati šta ljudi pričaju o ustavnim rešenjima, ne gledati šta rade, sa čim se ja duboko ne slažem. Ja mislim da uvek treba gledati šta ljudi rade, a ne šta pričaju.
Dodatno, na snazi u Srbiji je Krivični zakon koji u članu 137. kaže – ko zlostavlja drugog ili prema njemu postupa na način kojim se vređa ljudsko dostojanstvo kazniće se zatvorom do jedne godine. To je vrednost oko koje smo se mi saglasili. Ako zlostavljaš drugog, ideš u zatvor. Ako ti se dokaže krivica, naravno.
U drugom stavu kaže – ako primenom sile pretnje ili na drugi nedozvoljeni način drugome nanese veliki bol ili teške patnje s ciljem da od njega ili od trećeg lica dobije priznanje, iskaz ili drugo obaveštenje ili da se on ili neko treće lice zastraši ili nezakonito kazni, i to učini iz druge pobude zasnovane na bilo kakvom obliku diskriminacije, kazniće se zatvorom od šest meseci do pet godina. To je definisano krivično delo koje je kod nas na snazi.
U trećem stavu – ako delo iz stava 1. i stava 2. ovog člana učini službeno lice u vršenju službe, kazniće se za to delo iz stava 1. zatvorom od tri meseca do tri godine, a za delo iz stava 2. zatvorom od jedne do osam godina.
Kao neko ko duboko veruje u sistem ljudskih prava, kao neko ko smatra da delo morate da pokažete, da imate osećanje vrednosti u sistemu ljudskih prava, ja bih volela da ovaj član Krivičnog zakona nikad ne bude primenjen, jer bi značilo da krivičnog dela ovakve vrste iz člana 137. nema, ali ako ga već ima onda bih volela da bude primenjen tako da svima bude jasno ko je na koji način počinio krivično delo iz bilo koja od ova tri stava ovog člana 137.
Kao što sam na početku rekla, kako nam je trebalo vekova i vekova da bi se dogovorili da je nečovečno postupanje prema drugom ljudskom biću, da je okrutno postupanje i zlostavljanje drugog ljudskog bića koje je u podređenom položaju, dakle postupanje nekog sa pozicije moći, da je tortura, da je kažnjivo i neprihvatljivo, tako smo došli i do definicije torture, i citiram: „Tortura označava svaki akt kojim se jednom licu namerno nanosi bol ili teške fizičke ili mentalne patnje u cilju dobijanja od njega ili nekog trećeg lica obaveštenja ili priznanja ili njegovo kažnjavanja za delo koje je to ili neko treće lice izvršilo ili za čije je izvršenje osumnjičeno, zastrašivanja tog lica ili vršenja pritiska na njega, ili iz bilo kog drugog razloga zasnovanog na bilo kom obliku diskriminacije, ako taj bol ili patnju nanosi službeno lice, ili bilo koje drugo lice koje deluje u službenom svojstvu ili na njegov podsticaj ili sa njegovim izričitim ili prećutnim pristankom. Taj izraz se ne odnosi na bol ili patnje koje su rezultat isključivo zakonitih sankcija, neodvojiv od tih sankcija ili koje te sankcije prouzrokuju“.
Ova poslednja rečenica u definiciji odnosi se na države koje hoće da potpišu Konvenciju protiv torture, ali žele da sadrže smrtnu kaznu u svom sistemu. Duboko sam protiv smrtne kazne. Smatram dobrom odlukom države da pre deceniju i nešto ukine smrtnu kaznu iz svog sistema. Smrtna kazna je osveta, ona nije pravda. Smrtna kazna je osveta, jer ne može biti opozvana. Svako ko na bilo koji način u javnom mnjenju govori o neophodnosti smrtne kazne, mora da zna da to radi u suprotnosti sa Ustavom Republike Srbije, sa svim zakonima i sa prethodno usvojenim vrednostima, nadam se, da je smrtna kazna nedopustiva.
Moram da kažem da je i ovo izbor. Ovo je dobra volja. Možete uvek da odustanete od toga da u zakonodavnom sistemu i u sistemu društvenih vrednosti zagovarate ljudska prava kao neodvojiv i neophodan deo da bi se uopšte zvali ljudskim društvo. Možete. Možete da imate smrtnu kaznu. Postoji u nekoliko država u SAD. Možete da imate telesno kažnjavanje. Postoji u državama Bliskog, Srednjeg i Dalekog istoga, u državama poput Saudijske Arabije, Indonezije, Kine, Japana. Možete da imate razne vrste telesnog kažnjavanja u svom vrednosnom sistemu, ali u tome takođe mora postojati izbor. Ne možemo da navijamo za čerečenje ljudi, za uvođenje smrtne kazne, a da imamo usvojen ovaj vrednosni sistem. Ne može oba.
Vratila bih se na svoju ponudu da mnogo više nego inače, mi, narodni poslanici, pričamo o značaju prevencije torture. Zato što treba sa ljudima razgovarati, kako žive ljudi u pritvoru, kako žive ljude u zatvorima i kako žive ljudi u psihijatrijskim bolnicama.
Postoji jedno uvreženo mišljenje koje se završava sa komentarom – koga briga. Sistem ljudskih prava postoji zato da omogući da kada vidite da ljudsko biće koje je najviše zanemareno u društvenoj hijerarhiji, koje je na najdubljoj margini svakog društvenog rasporeda… Kada to ljudsko biće ima garantovana, ispunjena i zadovoljena svoja ljudska prava, to znači da ih imamo i svi mi ostali. Zato je jako važno da se govori o tome kako žive ljudi u zatvorima.
Kada lice načini krivično delo, bez obzira ko je, bez obzira kako, kada prođe proces istrage, kada prođe sudski proces, kada prođe proces donošenja presude, proces žalbe i proces poslednje žalbe, odnosno potvrđivanja presude, to lice je tada kažnjeno. Naša tema je koliko nas, većinski ili manjinski, u Srbiji misli da treba i svaki dan da mu bude patnja, ne samo zato što je lišen slobode, nego zato što mu je uskraćeno da ima knjigu, što mu je uskraćeno da živi na više od dva kvadratna metra prostora, što mu je uskraćeno pravo da bude siguran u zatvoru od nasilja grupe, zlostavljanja grupe ili od zlostavljanja službenog lica, od silovanja, premlaživanja, fizičkog oštećivanja, zastrašivanja, neprekidnih pretnji. Dakle, hajde da podelimo komentare o tome da li smatramo da je kazna pravosnažna presuda o vremenskom trajanju zatvora, stvarno kazna, ili smatramo da je on zaslužio ili da je ona zaslužila mnogo više u zatvorskim danima, pritvorskim danima, jer koga briga.
Tu nam se razlikuju vrednosni stavovi, i to će se vrlo brzo videti. Svaki put kada negujete vrednosni stav da je on kažnjen, da je ona kažnjena, to takođe mora biti poštovanje ljudskih prava i ne sme biti torture, dobićete opasku o netrpeljivosti prema zatvorenom licu.
Ta je opaska naša tema. Dobićete opasku da ga treba ubiti. Dobićete opasku zaslužila je. Dobićete razumevanje zato što se prema nekom licu postupalo naročito okrutno, što ga se zlostavljalo, što je bilo žrtva nasilja, što ga se zastrašivalo jer je počinio neko krivično delo, a onaj ko torturu čini bez obzira da li je službeno lice ili je službeno lice koje neće da reaguje na patnje nekog od zatvorenika koji je žrtva grupe drugih zatvorenika, tada se pozivamo na naš moralni kod da je on to zaslužio i da je delo koje je počinio strašno.
Taj moralni kod, takav moralni kod je duboko pogrešan i nemoralan. Naš moralni kod je zabeležen u kazni koju mu je društvo propisalo i dalo da bi liševanjem svoje slobode patio onoliko koliko ljudsko biće pati bez slobode.
To je ozbiljna društvena tema i nije vezana samo za patnje ljudi u zatvorima. To je sklonost koja se vrlo često može čuti, da je jedina pravda oko za oko, zub za zub. Kome se to ne desi nema pravde, a ja vam tvrdim kada bi umesto sistema ljudskih prava vladalo pravilo oko za oko, zub za zub, za nepunih pola sata polovina sveta bi bila pola sa jednim okom a pola sasvim krezuba.
Ako nismo odmakli u svesti o tome da dobro piše ta tortura i ti opcioni protokoli, to sve taj zaštitnik građana radi, ali koga briga, teško da ćemo imati zaista snagu preko preporuku koja ova Skupština treba da ima u svojim zaključcima kada nalaže Vladi Srbije, kada nalaže vlastima u Republici Srbiji da sve ono što je u izveštaju izmereno kao ozbiljan nedostatak, da ispravi i popravi u roku od godinu dana do sledećeg izveštaja ili u roku dužem od godinu dana, ako to težina problema zahteva.
Dobra vest iz ovog izveštaja je da u Srbiji nema sistemske torture. Manje dobra vest je da ima pojedinačnih slučajeva koje vlast toleriše. Po meni, najlošija vest je podilaženje u javnosti da će neka neformalna grupa ili naš moralni kod odlučiti o tome šta je neko zaslužio da mu se desi zato što je učinio krivično delo. To je duboko nemoralan stav.
Na kraju, kratko o onome što je u izveštaju, o deci koja se nalaze ili u rezidencijalnim ustanovama socijalne zaštite zato što ne postoje uslovi za njihovo zbrinjavanje i o deci bez roditeljskog staranja. Ako i zaboravimo da se zapitamo koliko je nemoralno da sami presuđujemo, ograničujući se u grupe, to se nekada zvalo linč, da imamo stav o nekome ko živi u zatvoru pa nema nikakvog prava, nadam se da bar ove preporuke koje se tiču života dece bez roditeljskog staranja će imati našu punu pažnju, da će svi oni kojima je upućena preporuka, pogotovo kada je reč o deci sa metalnim i intelektualnim smetnjama, da ne budu smeštena u izolaciju, da razumemo da su mentalne smetnje i smetnje u razvoju smetnja kao i svaka druga i da pokušamo sami sebe da oplemenimo time što ćemo mnogo više brinuti da sva ta deca u najkraćem mogućem roku ne budu u ustanovama, već da nađu svoju hraniteljsku porodicu, koliko god svi imali svesti da je to težak posao i da je dugotrajan posao.
Opcioni protokoli koje smo uveli u naš zakonski sistem mislim da je ovo prvi put da stvarno daju prave efekte, pošto će zaključci o kojima će se izjasniti, koje su nam podnela tri skupštinska odbora obavezati Vladu Republike Srbije i sve organe vlasti u Srbiji da postupaju drugačije. Moj apel je da sami sebe obavežemo da počnemo drugačije da razgovaramo o ljudskim pravima i da se setimo da pokazana potpuna društvena neosetljivost na nečiju patnju nije pokazana društvena neosetljivost na patnju samo jednog. Ona je poruka svim članovima tog društva. Mislim da smo ljudska bića koja kulturološki, svojom istorijom i tradicijom i svim onim što smo već uradili u sistemu ljudskih prava, društvo smo koje treba da radi na tome da se dokaže da smo osetljivi na svačiju patnju. Hvala.
Zahvaljujem.
Ponavljajući odluku o glasanju za zaključke odbora Narodne skupštine, sa mnogo dobrih razloga, koje sam, nadam se, uspela da obrazložim u prvom obraćanju, samo nekoliko opaski, tri opaske, odnosno pitanja koja se tiču samog teksta izveštaja, a nisu pomenuta u zaključcima.
Prvi je informacija o prevenciji odmazde prema licima koja sarađuju sa nacionalnim mehanizmima za prevenciju. Radi se o tekstu da se posebna pažnja posvećuje predupređenju pojave odmazde na taj način što štiti izvor informacija, odnosno podatke o licima koji su pružili informacije. Ukoliko je njihov identitet prepoznat, svoju preventivnu aktivnost pre svega ostvaruje putem naknadnih poseta tim licima i praćenje njihovog položaja, odnosno ophođenja zaposlenih u ustanovama prema njima.
Kada bismo imali u proceduri, odnosno donet zakon o uzbunjivačima, pretpostavljam da bi i ovakva lica mogla u nekom od članova da se smatraju uzbunjivačima, mada znam da se radi o dva potpuno različita slučaja, dakle, o onome što se smatra uzbunjivačem i ovome što je lice koje je pružilo informacije o očitoj torturi ili o nečinjenju, a sa znanjima u zatvorskim ustanovama, pritvorskim ustanovama, za psihijatrijsko lečenje ili za decu bez roditeljskog staranja. Da bi došli do saznanja da se to dogodilo neko, kako se to kaže, iznutra mora da nam kaže ili mora da se dogodi da ne najavljena poseta ili Komisije za izvršenje krivičnih sankcija ili nekih od tela nacionalnih mehanizama prosto zatekne situaciju u kojoj se nad nekim pojedinačnim slučajem vrši tortura.
Smatram da je ovaj deo u izveštaju od izuzetne važnosti, kao što hoćemo da pošaljemo poruku da onaj ko je u pritvoru, u zatvorskoj jedinici na odsluženju kazne, ko je u ustanovi za psihijatrijsko lečenje ili je u ustanovi za decu sa smetnjama u razvoju ili bez roditeljskog staranja, da je naš zajednički napor i zajednička obaveza da svaki njihov dan proveden tamo bude dan bez tortura, bez zlostavljanja, bez okrutnog ponašanja, bez nečovečnog odnosa prema njima od strane lica koje je na poziciji moći u tom njihovom malo okruženju pa da može da vrši torturu. Tako isto mislim da treba da pošaljemo jasnu poruku da smo spremni da zaštitimo sve one koji će o takvim slučajevima da nam daju informacije.
Druga opaska koju bih htela da podelim sa vama, jeste da mi je drago što u nekakvom većinskom raspoloženju ovde smo rešeni da kontrolišemo rad Vlade. Ne bi bilo dobro da to bude deklarativno i ne bi bilo dobro da oko toga imamo nekakav nesporazum, jer bi taj nesporazum bio sasvim banalan, ali dubok. Kontrola Vlade podrazumeva integritet svih nas narodnih poslanika i nije lako ni kada si pripadnik ili pripadnica vladajuće većine, ni kada si pripadnik opozicije da zaista svoje ustavne nadležnosti koje spominjemo u zakletvi koju polažemo kada stupamo u mandat stavimo u funkciju kontrole Vlade.
Ono što je dobra vest pri tome, samo kontrolisana Vlada ima šanse da bude dobra Vlada. Znam da ima malo verovatnoća da ćemo se oko toga razumeti tokom ovog mandata, možda ne ni tokom sledećeg, ali jednom sigurno hoćemo. Jer, postoji jedna dobra stvar sa idejama koje su vezane za kontrolu izvršne vlasti kao i sa idejama vezanim za ljudska prava. Ništa ne može da zaustavi ideju čije je vreme došlo. Pa u Srbiji je došlo ili dolazi vreme da svi otklonimo nesporazum oko toga ko kontroliše izvršnu vlast, Narodna skupština, ne vladajuća većina, ne opozicija, ne pojedinačno poslanici, nego Narodna skupština na čelu sa predsednicom Narodne skupštine.
Zašto dajem opasku tu uz tekst ovih zaključaka i ovog izveštaja. Zato što je najlakše da se oko ovog složimo da pokažemo da hoćemo da kontrolišemo Vladu jer ćemo primenom zaključaka raditi na većem kvalitetu života i na smanjenju nečovečnog postupanja ili zlostavljanja ljudi koji su u pritvoru, zatvoru ili u sličnim institucijama. Ako oko ovog ne možemo da se složimo onda teško da ćemo imati prilike da zaista pokažemo da smo Narodna skupština kada izvršnu vlast treba kontrolisati oko kojih imamo nesaglasnost. Zato je nesporazum oko toga da li stvarno umemo da kontrolišemo Vladu banalan ali može da bude dubok.
Poslednja opaska koju hoću da podelim sa vama je vezana za indirektnu poruku ovog izveštaja i za indirektnu poruku zaključaka sva tri odbora, vezano za nekoliko tema koje je pokrenula narodna poslanica Vesna Marjanović.
Mi ćemo primenom preporuka i zaista kontrolom, nadam se poboljšati kvalitet života i pobrinuti se da torture nema u pritvorskim jedinicama, zatvorskim jedinicama ili ustanovama zatvorenog tipa.
Ono što je indirektna poruka je da je pred nama posao koji nije direktno tema izveštaja, nije direktno ni tema zaključaka, a to je da otvorimo debatu o tome koliko sve opravdavajućeg ili samoopravdavajućeg nasilja koje se ne može zvati torturom u smislu definicija torture kako sam pročitala iz konvencije, a i jeste maltretiranje nekog, jeste nečovečno ponašanje prema nekom, jeste neko zlostavljanje nekog, koliko toga ima i zašto toga toliko ima u našim porodicama, u školama, na ulici, među grupama sportskih navijača gde ne bi smelo da bude. U nasilnoj komunikaciji javnoj, kada na javnoj sceni održavate nasilnu komunikaciju, kada podržavate komunikaciju ad hominem, ad personam, diskvalifikaciju čoveka, kada vam je to smešno, onda javno mnjenje kaže – pa to je stvarno smešno, super je.
Naš posao je da nikada ne budemo zarobljeni u neiskrenost, rugajućeg izraza političke korektnosti ali i da ne smetnemo s uma da smo uzori i da odgovornost javno izgovorene reči podrazumeva stvari koje mi možda ne znamo da će se desiti zato što u ovoj sali ima nasilne komunikacije, zato što u ovoj sali ima primera beščašća u govoru.
Nije to direktno ni za zaključke vezano, nije vezano ni za ono što piše u izveštaju, ali jeste za nekoga koga ćemo sresti na ulici i pitati da li uopšte zna o čemu smo danas tako raspravljali i o čemu ćemo svi zajedno, nadam se, glasati kada su pitanju zaključci.
Kada kažete da ste govorili o pravima ljudi da u zatvorima žive bez torture, da žive bez zlostavljanja, bez nečovečnog ponašanja, bez okrutnog ponašanja prema njima, ako kao odgovor dobijete – pa koga još briga za zatvorenike, samo da kažete – ne, ne, nas je briga u Narodnoj skupštini.
Mislim da će tako biti dobro i onima koji nikada neće počiniti krivično delo i svima nama koji hoćemo da zaista kontrolišući ove mehanizme stvorimo primenjen sistem ljudskih prava i život bez torture u zatvorskim i pritvorskim jedinicama. Hvala.
Predsedavajući, narodni poslanik Zoran Babić je u svom repliciranju drugima uzeo sebi za pravo da objašnjava i javnosti i prenosi moje ponašanje. To je osnov za repliku.
  Jeste, pošto nije istinito to što prenosi javnosti.
Znam, to je i Aleksandar pokušao da radi. Kada dobacujem, to je van svake sumnje. Molim da narodni poslanici bez velike potrebe ne imitiraju Aleksandra i tehnike kojima pokušavaju da naruže ponašanje poslanika koji ćute u sali, ne koriste, pogotovo ako predsedavajući smatra da je to legitimno. Jeste, ali nije istinito. Hvala vam.
Za ministra Sertića biće dve dobre vesti. Početak prve je da ću ja glasati za investicioni fond, jer je zakon po sadržaju urađen temeljito, nedostajući je u našoj regulativi, u skladu je sa pojedinim poglavljima o kojima se pregovara sa EU i potreban je. Za sve ponosne na sopstveno neznanje, a toga je ovde bilo, za čuti u čvrstini stavova koje dele ponosni zato što ništa ne čitaju, investicioni fond ima jako malo veze sa investicijama, ali u kreativnom tumačenju Poslovnika da se govori o investicijama, široko svima polje, beščašće je uvek lako prepoznatljivo.
Druga dobra vest je što imam zadovoljstvo da ste jedan od ministara, koji bez obzira na uobičajenu praksu čitanja obrazloženja, bar to čitate najbolje od svih drugih i verujem sa razumevanjem. U okviru te dobre vesti su samo moja pitanja.
Prva opaska za koju znam da će ličiti na reči bačene u vetar, ali je pitanje moje savesti da ih ipak izgovorim. Kampanja u medijima, kampanja ovde u Skupštini, kampanja koja se zove ideološko, o tome kako je privatizacija jedno zlo je vrlo velika prepreka za vaš posao, vrlo velika prepreka. Rutina kojom smo se navikli da pljujemo po privatizaciji je vrlo velika prepreka za vaš posao. Teško da možete nešto kao ministar tu da izmenite. To proizvodi politička strast i neznanje na koje su ljudi ponosni, ali ako ne budemo razumeli koliko je privatizacija važan proces, nećemo umeti realno da izmerimo koliko je težak proces.
Vas kao ministra čeka jedna vrlo teška faza u privatizaciji. Zbog toga hoću u kratkom uvodu da kažem odakle nama Zakon o Agenciji za privatizaciju, pošto ću vam postaviti pitanje o tome. O akcijama neću, jer mislim da znamo da ovaj fond ima smisla tek kada se završi privatizacija u javnom sektoru, ali može i ovako naopačke da pretpostavljamo koliki će biti kapital, pa da radimo. Dakle, kada bude završena privatizacija javnog sektora, onda ćemo moći zaista govoriti o besplatnim akcijama. Razumem orijentaciju zakonodavca u jednom i drugom smeru, zatvorenog, otvorenog. Nije posebno bitno za vaš posao ove godine.
Ono što je bitno jeste da ovaj Zakon o Agenciji za privatizaciju jednako kao Zakon o stečaju, Zakon o privatizaciji, Zakon o radu, to su ve tekstovi zakona koje je radna grupa, koju je finansirala Svetska banka, uradila 2011. godine. Cilj svih tih zakona i cilj radne grupe, sastavljene od domaćih i stranih stručnjaka i potpomognute savetima, novcem USAID-a i Američke privredne komore, bio je da se reši problem koji u srpskom budžetu stoji od decembra 2007. godine sa 162 preduzeća u restrukturiranju i sa, prvo, 55, a onda skoro 90.000 zaposlenih, koji su fiktivno zaposleni, a svoje plate za poslove koji ne postoje dobijaju iz budžeta Srbije. Šta sam ja o tome mislila 2007. godine ili u godinama kada su produžavani rokovi, sada nije bitno. Bitno je da li ćemo mi razumeti da je to zajednički problem.
Tu se vraćam na svoju opasku. Ako ne uradite ništa na stvaranju percepcije o zloj privatizaciji, taj će problem biti još veći da ga vi rešite u roku, kako kažu ovi zakoni.
Ono što se desilo u međuvremenu sa tekstovima svih zakona koje je radila radna grupa Svetske banke je da su voljom vladajuće većine, neću da kažem čijom još voljom, pojedine odredbe jednom usaglašene menjane. To nije dobro i to se vidi u ovom Zakonu o Agenciji za privatizaciju.
Ilustrovaću vam koliko nije dobro. Dve reči su iz jednog člana Zakona o notarima nečijom voljom izbačene. Danas gledamo posledice. Zato vam govorim o izrazitom ponosu na neznanje koje je vrlo prisutno u našoj javnosti, ali kod vas mora da bude minimalno, i u sektoru, i u onome čime se bavite. Dve reči. Amandmanom i voljom vladajuće većine su izbačene iz jednog člana Zakona o notarima i zato imamo sve teže rešivu situaciju, nadam se ipak rešivu, sa prestanom rada advokata, sa njihovim zahtevima, sa postupcima ministra pravde. Moje pitanje je, zbog nedostatka reči u Zakonu o Agenciji za privatizaciju, ko radi nadzor?
Molim vas da podelite sa mnom svoj komentar ili da mi kažete da ću odgovor dobiti kasnije, ali vas molim da nas sve poštedite čitanja obrazloženja, jer je nadzor nad Agencijom za privatizaciju, s obzirom na ovlašćenja, s obzirom na postojanje centra za stečaj u okviru Agencije za privatizaciju, s obzirom na sve ono što je dato kao ovlašćenje, tog nadzora nema. Moje pitanje vama je zbog toga da za neku godinu, iz bilo kog razloga, ne bude izjava kako je bilo samo usmenih naloga o Agenciji za privatizaciju da bi se nešto dogodilo.
Potpuno sam sigurna da je vama i meni stalo do pravne države i do najboljih mogućih rezultata koje ovakav Zakon o privatizaciji, za koji nisam glasala, koji je manjkav, i Agencija za privatizaciju treba da da ukidanjem plata za poslove koji ne postoje za najmanje 60.000 ljudi iz preduzeća u restrukturiranju. To ćemo znati već 1. novembra kada budžet za 2015. godinu mora da uđe u Skupštinu, i to programski budžet. To je samo devet dana od sada. Ako ja vidim poziciju za preduzeće u restrukturiranju, potpuno je svejedno šta ćete mi vi odgovoriti ovde. Iako ne vidim da li je Agencija indirektni budžetski korisnik, kako se gleda u trezoru, koji su prihodi, nisam protiv da Agencija uzima proviziju od privatizacije. To treba tako da bude, ali ovako kako je postavljeno, dobićete vrlo ne transparentno i bez definisanog nadzora telo, gde je pitanje da li funkcioniše po ovom zakonu ili po Zakonu o javnim agencijama ili po usmenim nalozima. Takve su faze neminovne u zemljama koje se menjaju. Mislim da je naš zajednički interes da te faze traju što kraće. Moja su pitanja koji zakoni za Agenciju i ko, uzmite jedan slučaj kao primer, zaista ima nadzor nad radom Agencije?
Drugo pitanje odnosi se na ministra Antića i Predlog zakona o javnom interesu. Ministar je rekao nekoliko stvari o tome da javni interes treba da bude skraćeni upravni postupak za parcele na kojima će se graditi dalekovodi. Ono što je skraćeni postupak, to znači bez svedoka, bez veštačenja, bez provera, skraćeni postupak. Veliko je pitanje da li ima osnova da se u ovakvom zakonu uvodi skraćeni upravni postupak.
Kada pozovemo na to da razmislimo da li je skroz u skladu sa Ustavom, ne radimo to zato da zaustavimo razvoj energetske politike ili evropske Energetske zajednice u regionu, nego zato što je bolje sprečiti štetu, nego videti kako šteta raste.
Druga stvar koju je ministar Antić rekao je da ovaj plan, koji treba da bude ispunjen sa javnim interesom o dalekovodima od 400 kilovata, treba da prati južni tok. To bi ministar morao da objasni, barem ljudima koji znaju šta je i Južni tok i šta je energetika, a takvih ljudi ima popriličan broj u ovoj sali, i to iz dva razloga. Dakle, kakva je veza u eksproprijaciji u Južnom toku, mislim da je mislio na autoput, ali dobro, neka bude Južni tok, i izgradnje dalekovoda od 400 kilovati?
Zašto je to važno? Zato što bih ja volela da je ministar tu, da mi kaže koliko je to dalekovoda? Jel 150, jel 200, 350? Koliko je to dalekovoda da bi mi znali koliko je to parcela ako uzmete prosek od parcele? Ne možete upravljati onim što ne umete da izmerite, niti možete da menjate ono što ne umete da izmerite.
Mi smo se naslušali i od vlada koje smo podržavali, i od vlada kod kojih smo bili opozicija - majke mi, analiza i ovde beskrajno puta ponovljenih – majke mi, sve će biti super. Ono što daje garanciju da će biti super kada mi proverimo podatke.
Dakle, za ministra Antića, pitanje je vrlo jednostavno, pošto elaborata nema i pošto je JP EMS zaista monopol, potpuni monopol ima, i obrazloženje o tome da je to zbog alternativnih vrsta energija, da istovremeno stoji da je posledica ugovora nas i Italije, i da je prenos energije nešto što nas zanima i kao zarada.
Dakle, zanima me koliko je to dalekovoda? Koliko je onda to posledično parcela? Zašto se različito ceni parcela na kojoj se stub gradi i parcela iznad koje idu vodovi, jer je to važno?
Zato što neću ni da pomislim da u elaboratu nema analize uticaja za životnu sredinu, neću ni da pomislim da će biti slučajeva, kao što je slučaj u Vinči kada se ljudi bore već mesecima da ne bude dalekovodnog stuba u dvorištu škole. Nije važno više ko je upravu, da li tog dalekovodnog stuba treba da bude ili ne treba da bude, važno je da ljudi u Vinči nemaju s druge strane nekog s kim će imati dijalog o štetnosti ili onim što su oni uvereni da je štetno kada je u pitanju dalekovod.
Zakon o investicionim fondovima da, Zakon o Agencije ne, Zakon o besplatnim akcijama, naravno, protiv, a mislim da će i javni interes imati moj glas protiv ukoliko ministar Antić ne bude mogao da mi da odgovarajuće jasne, tačne, proverljive i dokazive odgovore. Hvala vam.
Zahvaljujem.
Nisam mislila da će mi biti dozvoljena replika, zbog toga tražim povredu Poslovnika. Ako je situacija da mogu da repliciram, dakle ovako.
Gospođo predsednice Skupštine, kada i ako se dogodilo da je narodni poslanik Zoran Babić izabran za predsednika Vlade, ili ministra za zaštitu životne sredine i poljoprivrede, ili bilo šta kao član Vlade, ja ću taj izbor pozdraviti. Dotle mi je jako drago da je narodni poslanik, narodni poslanik.
Replika služi tome da se ovde, kao očigledan primer pokaže kakva su pravila u pravnoj državi dobra. Poslanik pita, a odgovara mu Vlada. Ne odgovara mu drugi narodni poslanik i to sa odgovorom koji je bez veze sa pitanjem.
Drago mi je da je karijera mog kolege narodnog poslanika u usponu. Ja njega skroz razumem. Nije to lako. Ali, molila bih da se na ovom primeru setimo da smo mi svi prvo, narodni poslanici. To bi mnogo značilo za utvrđivanje dijaloga u Srbiji. Mnogo bi pomoglo svakom ministru, bez obzira da li smo opozicija ili vladajuća većina i mnogo bi pomoglo da zaista pokažemo ono što treba ova Skupština da bude, a to je da se slušamo kada razgovaramo i da razgovaramo o temi. Moja tema je bila pitanje.
Razne vlade koje sam podržavala i bila sam opozicija su grešile. Ako može da prestane teorija neprekidnih grešaka, ponovljenih i tuđih kao svojih. Hvala.
Amandman je podnet na član 24. kojim se definiše sastav Upravnog odbora agencije i u vezi sa tim tri pitanja koja ja smatram izuzetno važnim, a nedovoljno razjašnjenim u načelnoj raspravi.
Prvo pitanje, po kom zakonu antidoping agencija, osim po ovom koje je predmet, mora da obavlja sve svoje nadležnosti, po kom još zakonu osim ovom?
Drugo pitanje, da li agencija nabavlja opremu na osnovu raspisanog tendera o kojem donosi odluku Upravni odbor za laboratorije?
Treće pitanje, da li laboratorija koja vrši uslugu raspisuje tender kao davalac usluga o tome ko će i kako vršiti antidoping kontrole?
To je dotaknuto dva puta u prethodnom načelnom pretresu i sada u amandmanu, o svemu će doneti odluke Upravni odbor.
Dakle, koji još zakon važi za antidoping agenciju, osim ovog, kako agencija nabavlja opremu za laboratoriju i na osnovu čega ta laboratorija raspisuje tender za svoje usluge? Hvala vam.
Zahvaljujem na pojašnjenju i mislim da je važno da se razume da upravni odbor donosi odluku o nabavci opreme i da upravni odbor donosi odluku o izboru laboratorije i da ta dva procesa moraju da budu po Zakonu o javnim nabavkama i da upravni odbor ima obaveze da poštuje nadležnosti iz zakona kojima se definišu organi ovakve vrste.
Mislim da je pojašnjenje svima dragoceno da ne bi, vezano sa članom 9. i sa ovim članom, ostalo u sumnji o tome ko kome nabavlja opremu i za šta i na koji način ćemo tretirati javne tendere ako imamo tako mali broj ponuđača. Dobra, celovita, jasna potpuna informacija je uvek bolja od bilo kakvih naknadnih tumačenja i to je jedini smisao postavljanja mojih pitanja. Hvala.
  Zahvaljujem.
Obrazloženjem je prekršen član 27. koji obavezuje svakog predsedavajućeg da u skladu sa Poslovnikom vodi sednice Skupštine.
Narodni poslanik Jovan Marković nije mogao u delu kada je već iskoristio svoje pravo kao ovlašćeni predstavnik da koristi dva puta vreme ovlašćenog predstavnika.
Poslovnik jasno kaže da predsednik poslaničke grupe ili ovlašćeni predstavnik poslaničke grupe ima pravo da svoje obraćanje podeli u dva dela, jedno pre početka rasprave po listama prijavljenih govornika, a drugo, ako mu ostane, posle rasprave u kojoj učestvuju svi drugi narodni poslanici.
Dakle, ili je narodni poslanik Jovan Marković u prepodnevnom delu dobio pravo na repliku ili ste vi prekršili Poslovnik. Ne može oba.
Pravo na repliku je vaše diskreciono pravo i to takođe jasno piše u Poslovniku.
Moja intervencija je ne zato da bi narodni poslanik Jovan Marković ili bilo koji drugi narodni poslanik dobio pravo da koristi vreme koje mu je Poslovnikom garantovano, nego da vas zamolim da u buduće, pošto ne sumnjam da savršeno dobro poznajete Poslovnik, u želji da se nekom od drugih narodnih poslanika uskrati eventualno pravo, što je vaše pravo kao predsedavajućeg, da repliku dobije ili ne, da se ne navodi kao primer kršenje Poslovnika.
Replika se može dati i u ovom delu sednice. Ne postoji ni jedan član Poslovnika koji bi sprečava da, ukoliko vi smatrate da je to dobro za duh održavanja sednice, narodni poslanik koji repliku traži u razgovoru sa ministrom, repliku i dobije, ali ne može kao ovlašćeni predstavnik da pre početka rasprave po listama prijavljenih govornika za reč dva puta koristi svoje vreme. Ne želim da se izjasnite.
Zahvaljujem.
Povredu Poslovnika ste učinili kršenjem odredbi člana 103. dok ste slušali obrazloženje koje je narodni poslanik Zoran Babić davao o tome na koga se odredbe ovog Poslovnika odnose tokom sednice.
Vaša je dužnost bila i na osnovu člana 103. da ga upozorite da krši član 103. tako da ste vi dužni da mu izreknete opomenu, koliko god to nepopularno bilo, jer član 116. jasno kaže da se odredbe ovog Poslovnika odnose na sve učesnike na sednici.
Ovo kršenje Poslovnika ne navodim zato da bi se produžavalo radno vreme sednici, niti zato što smatram da vi ne poznajete Poslovnik, ali reći da ministar zato što je član Vlade ima drugačija prava i obaveze, veća nego narodni poslanici, predstavlja stvar koju nijedan narodni poslanik ne treba da prećuti i zato smatram da pogotovo nijedan predsedavajući ne treba da prećuti kršenje člana 103. koji svakog predsedavajućeg obavezuje da upozori narodnog poslanika koji ja ne verujem u ovom slučaju da ne zna Poslovnik, ali ne može da ga zloupotrebljava.
Svaki učesnik sednice mora da poštuje odredbe ovog Poslovnika, tako da i svaki član Vlade ima ista prava i obaveze, osim kada članovima Poslovnika nije izričito drugačije rečeno u odnosu na dužinu trajanja izlaganja ili u odnosu na pravo prvenstva za dobijanje reči, ali to se u svakom slučaju ne odnosi ne izneseno.
Ne želim da se izjašnjava Skupština, ali želim da ostane zapisano u stenogramu da ovde narodni poslanici namerno stavljaju članove Vlade potpuno nepotrebno u položaj koji Poslovnikom nije propisan za članove Vlade.
Zahvaljujem.
Predlog zakona o prestanku važenja Zakona o umanjenju neto prihoda lica u javnom sektoru je zakon od ukupno dva člana, od kojih je drugi član neminovan deo svakog zakona i govori o tome kada Predlog zakona stupa na snagu.
Ono što smo kolega Borislav Stefanović i ja želeli jeste da ova Skupština odluči da prestaje da važi Zakon o umanjenju neto prihoda lica u javnom sektoru, objavljen u „Službenom glasniku“ br. 108/13 i da danom stupanja na snagu ovog zakona prestaju da važe i podzakonski akti doneti na osnovu zakona koji prestaje da važi.
Ovaj predlog podnosim u zajedničkom interesu i vladajuće koalicije i većine i Vlade i predstojećih poslova pri donošenju nekih mera iz fiskalne politike i pri donošenju eventualno rebalansa budžeta tokom ovog meseca, a pogotovo obavezi da sledeći budžet za 2015. godinu, po Zakonu o budžetskom sistemu, bude programski budžet, jer će ovo morati biti urađeno u ovoj Skupštini ako hoćete da govorimo o zakonima koji predviđaju drugačije fiskalne mere kada su u pitanju prihodi lica u javnom sektoru.
Kolega Borislav Stefanović i ja smo bili spremni i na dogovor da oko ovoga ne treba da bude neke posebne rasprave, ne treba da bude čak ni posebnih pitanja kakvi su pozitivni efekti ovog zakona, jer na našu zajedničku veliku žalost na moja dva pitanja bivšem ministru finansija, gospodinu Krstiću, a i ovom. Niko nije znao da mi kaže šta je ostvareno kao ušteda osim jedne rečenice, da je od 60 do 300 miliona evra, što nije rečenica koja bi smela da trpi bilo koja Skupština koja kontroliše Vladu.
Dakle, niti je, kako se to kaže, politički, politikanski, medijski i igra bilo kakve vrste, nego je neminovna faza koja može da bude ili stavljanjem ovog predloga zakona na dnevni red rešena sada ili ćemo imati problem da u nekim budućim predlozima zakona, koji kako tako moraju doći u ovu Skupštinu, članom zakona se stavlja van snage, što je krajnje diskutabilno, imaćemo vrlo ozbiljnu raspravu o tome, jer je to omalovažavanje Narodne skupštine, i ovaj zakon.
Ako nemamo nameru da ukidamo umanjenje prihoda na neto zarade, onda i to treba reći. Da imam takvu informaciju, ja ga ne bih podnosila. Hoće Vlada da nastavi da ima zakon koji umanjuje plate profesorima, vojnicima, sudijama, poslanicima, lekarima, inženjerima, ko god ima u javnom sektoru veću platu od 60.000 dinara i da onda znamo da će to i dalje biti mera fiskalne politike. To je razlog za podnošenje ovog predloga. Hvala vam.
Zahvaljujem.
Prvi od zakona koji je u današnjem načelnom pretresu o kome ću pokušati da dam par opaski sa nadom da ću zaslužiti vašu pažnju i da ću podstaći predstavnike Vlade da razmisle duboko o opaskama koje nisu kritičke u smislu autora zakona, niti u odnosu na to što govorim kao pripadnica opozicione DS, nego su važne ko hoće da čuje.
Dakle, Predlog zakona o izmenama Zakona o javnoj svojini u dva člana pred Skupštinu stavlja neminovnu odluku da posao koji je, objavljivanjem ukaza o Zakonu o javnoj svojini 28. septembra 2011. godine morao biti završen do 6. oktobra 2014. godine, nije završen.
Dodatni podatak je da je ovaj zakon bio već u ovoj Skupštini pre nepunu godinu dana i tada nije bilo analize o tome da li će ili neće posao na koji su ,Zakonom o javnoj svojini iz 2011. godine obavezni svi akteri i lokalna samouprava i pokrajinska administracija i javna preduzeća da postupe.
Dakle, ništa od toga se nije desilo.
Sada imamo predlog da se produži pri čemu je zaista manje bitno da li će biti na još godinu dana, još dve godine ili još tri meseca, jer nismo promenili pristup posla koji treba da bude obavljen i to je ono na čega vas molim da obratite pažnju.
Mi neprekidno jednim istim postupanjem očekujemo da dobijemo drugačije rezultate. To prosto nije moguće. U odgovoru potpredsednice Vlade koliko je onih koji su bili obavezni po zakonu, uradilo svoj posao, odgovor je bio – biće urađena analiza. Taj odgovor smo čuli 2013. godine. To je jedan od najčešćih odgovora koje sam ja čula od predsednika izvršne vlasti ko god da je činio podržavala ja njih ili ne.
Ne možete da menjate ono što ne umete da izmerite. To se u govoru među ljudima koji su zainteresovani za podatke analize zove – „majke mi“ analiza.
Znači, po čemu se argumentacija ovog predloga zakona da se rokovi produže na još na dve razlikuje od argumentacije od pre godinu dana ili od pre tri godine i oni su rekli – biće „majke mi“.
Taj pristup mora da se menja, ako to ne budemo razumeli videćemo se ovde 30. septembra 2016. godine sa rečenicom – biće velika šteta, jer nisu predati zahtevi za javnu svojinu onih koji su u zakonu za to predviđeni da obave svoj posao.
Neće biti lične odgovornosti za bilo koga ko taj posao nije obavio, niti ja ovde vidim da se ovim predlogom zakona produžavanja roka predstavlja nekakva lična odgovornost za onog zbog koga ćemo doći 30. septembra 2016. godine da produžavamo rok.
Ne može se istim pristupom i istim postupanjem dobiti drugačiji rezultat, osim onoga kojeg imamo, a to je da nemamo uređen sistem javne svojine.
Razumem, objektivno da je to ogroman posao. Nažalost znam podatke o tome kakve probleme Srbija ima sa imovinom, koliko nas nije briga da imamo podatke o imovini, koliko smo površni, kolika je to sramota vikati da voliš zemlju u kojoj živiš, a da se niko nije potrudio da se umesto tapija i nažalost ukinutih nekadašnjih zemljišnih knjiga, isto tako su nam kazali, samo da ukinemo zemljišne knjige i sve će biti super. To je isti pristup. Nije u pitanju kako se zove taj koji ima isti pristup, niti je u pitanju njegova politička stranka, pitanje je naše neosetljivosti da tim pristupom dobijamo isti rezultat, neuspeh.
Ja više ništa na svetu ne bih volela nego da izmenama ovog zakona i u roku kraćem od pet godina, mi dobijemo zahteve po Zakonu o javnoj svojini i da konačno počnemo da ličimo na uređeni sistem. Nemam ni jednu činjenicu na koju mogu da se oslonim i kažem, evo ovde postoji izmereno, postoje podaci, postoji nada, postoji neka analiza na osnovu koje se menja pristup. To je opaska o kojoj bih ja volela da razmislimo svi zajedno, jer je šteta od dalje upotrebe jednako pristupu uređivanja sistema, a očekivanje drugačijih rezultata.
Ta šteta je zajednička. To nema veza ni sa izborima, ni sa tim ko je ministar, ni sa tim ko je pametan, ni sa tim ko je lep, ni sa čim nema veze, ima veze sa našom zajedničkom neodgovornošću prema sistemu u kome javni poslovi treba da se obavljaju.
Sa drugim zakonom Predlogom zakona o izmeni i dopuni Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji je stvar samo u nekoliko drugačija. Međutim, nastavlja se sa istim pristupom, jer je obrazloženje zbog uvođenja novih poreza na dobit pravnih lica, poreza na premije neživotnog osiguranja, da se rokovi pomeraju od četiri meseca do dve godine. zašto? U julu 2014. godine su izglasane poslednje izmene zakona. Znači, tu se vezujem sa tim stalno se ponašamo isto, a očekujemo drugi rezultat. Ne biva to.
U julu smo imali poslednje izmene, u julu 2014. godine. Nismo imali procenu da treba produžavati rokove za ovaj Zakon o poreskoj administraciji od četiri meseca do dve godine, ali u septembru imamo tu procenu na osnovu čega?
Obrazloženje koje ničijom greškom autora obrazloženja, nego mojim sopstvenim stavom kada čujem, dve rečenice kada čujem.
Jedna rečenica – nije to moj posao, a druga rečenica je – ne može da se prilagodi informatički sistem. To niko s tim nema ništa osim mog ličnog stava duboke netrpeljivosti prema obe rečenice, zbog toga što elektronska uprava, ili uopšte elektronsko poslovanje u našem društvu ne funkcioniše zato što negde neko kaže – gde ti je pečat? I nema tog ministra, i nema te koalicije i te opozicije koja će to promeniti, jer on je takav sa tom rečenicom siguran na svom mestu zato što svi mi ne menjamo pristup rešavanju problema.
Obrazložiti da se ovo sada produžava zato što će biti novih zakona, pa treba vremena da se prilagodi da bi se zaista elektronski obrađivali podaci poreske administracije, to prosto ne stoji. To zašto ne stoji zapisano je u samom zakonu, jer smo o njegovim izmenama razgovarali pre tri meseca.
Ako pre tri meseca nismo uspevali da izmerimo sistem da bi znali kakav odgovor će dati na odredbu zakona koji govori o elektronskom podnošenju i elektronskoj obradi na osnovu čega sad to znamo? To nije kritika, to nije ni pohvala, to je nažalost opis stanja.
Ja ću o tom opisu stanja govoriti kad god vidim da produžavamo rokove ili da donosimo bilo koju odredbu sa tim što ja zovem „majke mi“ analizom, a bez toga da smo stvarno izmerili sistem, jer je šteta od naše dobrovoljne zajedničke odluke da promenimo pristup rešavanju problema, ta je šteta zajednička, a ja ne vidim da je i kom u Srbiji zbog lenjosti duha u interesu i u koristi da imamo zajedničku štetu u pristupu rešavanja problema i imovine, odnosno javne svojine, odnosno načina na koji se podnose zahtevi i elektronske obrade svih vrsta poreskih prihoda. Hvala vam.
Zahvaljujem.
Samo da podsetim na dve stvari. Do izlaganja ministarke Kori Udovički bila je samo jedna, a to je da su ovakvi amandmani među kojima je bila podnosilac narodna poslanica Zlata Đerić prihvatani upravo zato što ima smisla, a to ko je ministarki rekao da je to pravno-tehnička redakcija, to je skandal od saveta.
Nemojte to nikako da radite, da vidimo objavljeno u „Službenom glasniku“ izmenjen tekst koji može biti izmenjen samo amandmanom. Reči koji se menjaju na ovaj način mogu biti promenjene samo amandmanom. Sve ostalo je zloupotreba za koju bi neko morao da odgovara.
Dakle, ako treba da imamo rasprave o tome da slobodna volja o tumačenju šta je pismeno, a šta pisano, treba da bude izraženo kroz nečiju odluku da se menja tekst člana zakona, ja vas najlepše molim da to ne radite.
Može da bude zastoja u toku glasanja, da podnese Odbor amandman, može da, ako postoji volja, da se napravi dogovor da se napravi ispravka amandmana, ali ne može nikako od svoje volje da se menja tekst člana zakona zato što nećete da prihvatite amandman u celini. Hvala vam.