Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/8369">Gordana Čomić</a>

Gordana Čomić

Demokratska stranka

Govori

Evo, završavam. Sve ono što ste nam uputili najviše govori o vama, a vrlo malo o nama. Hvala vam.
Ovo je taman toliko replika, koliko i potreba da se neki podaci u dijalogu obrazlože.
Briselski sporazum izglasan zajedno, po sadržaju je ¾ onoga što je uradio sada narodni poslanik Borislav Stefanović sa dve važne, izuzetno važne stvari koje su uradili Aleksandar Vučić i Ivica Dačić. Tačno znam koliko je to teško i zato je imao glasove DS.
Da bi ste stigli do tog Briselskog sporazuma, da bi ste pozdravili otvaranje pregovora, pre toga je moralo da se stigne do statusa kandidata, pre toga je morala da bude završena saradnja za Hagom i 46 najviših političkih, državnih, bezbednosnih, vojnih, policijskih, imena ne mogu da kažem, da budu izručeni Haškom tribunalu sa svim preprekama koje to podrazumeva i kod onih koji su to radili i kod onih koji su to posmatrali.
Moralo je da počne 2010. godine i UN nadležnost EU nad pitanjem Kosova i da to bude početak normalizacije koju pozdravljamo. Morala je da bude rešena 2006. godina kada su bili zamrznuti svi vidovi pregovora sa EU i moralo je da se počne 2003. godine kada se predao zahtev da budemo članovi EU. To je dobro i niti smatram da je loše, niti smatram da je dobro što se 2008. godine SNS dobrom odlukom da podrži Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju pridružila evropskoj ideji.
Samo sam rekla 20 godina smo izgubili i nemojte da izgubimo ni godinu više, zbog toga što vam je DS tako, tako kriva za sve i što jeste i što nije. Hvala.
Zahvaljujem.
Koristim vreme poslaničke grupe za podršku amandmanu koji su podnele moje kolege i za komentar, argumentaciju o tome kako se koristi metafora o papirićima, uz posebnu zahvalnost što stenogrami postoje i što će ostati.
Dakle, kada se koristi argument da je narodna poslanica koja je potpisala ovaj amandman ili bilo ko drugi glasao za zakon koji se menja, smetne se s uma da izborna lista na kojoj ste vi izabrani nije glasala ni za jedan zakon iz Nacionalnog plana akcije evropskih integracija, nije podržavala nijedan propis kojim bi se zakonodavstvo harmonizovalo sa zakonodavstvom EU.
Jeste, ovo je amandman, s obzirom da je argument da je amandman neprihvatljiv to što je zakon donet 2011. godine ili što je neko glasao za njega. Nisam ja unela taj argument, uneo ga je ministar i taj argument može biti vrlo lako osporen, jer je ministar izabran sa liste koja nijednom do 2012. godine nije glasala ni za šta vezano za evropske integracije, a sada, i ja ću pohvaliti razne sektore u ovoj Vladi, vrlo prilježno i tu bih izdvojila ministarku bez portfelja Jadranku Joksimović, ali i mnoge druge članove Vlade, rade na poslovima evropskih integracija.
Ako vam je taj argument iste snage kao i argument za odbijanje amandmana koji je koleginica podnela, onda je argument slab i tanak i pokazuje ono što ministar ne bi smeo da pokaže u sali u kojoj se menja Zakon o javnom beležništvu dva meseca nakon što je ovde u ovoj istoj sali, naknadnim amandmanom, promenjena sporna odredba, koja je izazvala krizu u odnosima predstavnika Vlade i advokata kao struke. Taj problem je još uvek nerešiv i predlozima koje je Vlada uputila sada kao predlog izmena Zakona o javnom beležništvu, koji se menja treći put za protekle dve godine.
Umesto da se gleda ko predlaže amandman, bilo bi korisno za Vladu, za narodne poslanike koji su podnosioci amandmana i za one koji se iz razloga svoje struke protive izmenama koje su pre dva meseca usvojene u ovoj Skupštini, na koje ste bili upozoreni da će izazvati krizu, bilo bi dobro da se priča o sadržaju tog amandmana. To se zove dijalog. Ne zove se dijalogom tvrdoglavo istrajavanje na ideji – nema veze šta komentarišu i šta traže advokati kao struka, bili oni u pravu ili ne. Ne može se diskvalifikacijom struke poboljšati ni tekst ovog zakona, niti njegova primena u budućnosti, a pogotovo se ne može slabim argumentima o privrženosti evropskim integracijama i iz nedostatka kredibiliteta privrženosti do vrlo skoro, do pre dve godine, ne može se osporavati validnost amandmana koji je dat.
Bilo bi dobro za ministra i za Vladu da ovaj amandman bude prihvaćen. Hvala.
Koristim vreme poslaničke grupe.
Kada sam rekla da se radi o izmenama Zakona od pre dva meseca, jasno je da se radi o Zakonu o prometu nepokretnosti, jer je tema amandmana takva da se tiče izmena koje su izazvale konflikt, izazvale protest. Rekla sam da ne ulazim u to da li su zahtevi advokata opravdani ili ne, ali ulazim u to da diskvalifikacija bilo koga u društvu, kojoj god društvenoj grupi pripada, kojoj god struci pripada, pretnje, nisu način da se dođe do dobrog zakona, niti su način da se napravi zajednička korist, bez obzira da li smo u Vladi, da li smo vladajuća većina ili smo opozicija.
Atmosfera u kojoj se diskvalifikuje podnosilac zakona, atmosfera u kojoj se diskvalifikuje na ličnoj osnovi neko ko ima protiv primene zakona, koji to obrazlaže na pravi način ili ne, atmosfera u kojoj se kampanja pravi oko ućutkivanja onih koji imaju razloga za protest, opravdanih ili ne, ne ulazim u to, nije dobra atmosfera. Ona će da pravi zajedničku štetu. To je jedini moj apel bilo kome ko sa takvom lakoćom smatra da može a okvalifikuje veoma ružno, da diskvalifikuje čistim lažima bilo koju grupu ljudi koja se javi za dijalog, govoreći da neka primena zakona, da neka odredba u zakonu, koja treba da se primeni, takva je da postoji razlog za njihov otpor. Kako se neće dijalog ovde, tako se neće dijalog ni u javnosti. Od toga nikakvog dobra nikome ne može biti.
Zakon je menjan pre dva meseca i u vezi sa Zakonom o javnom beležništvu je proizveo dva meseca različite vrste krize u kojoj ja ne imenujem ni krivce ni odgovorne, ali smatram ministra odgovornim za nepotrebno produženje krize. Ko zna više i ko zna bolje, dužan je da to svo svoje znanje uloži da bi se ovakva vrsta krize svela na najkraće moguće trajanje i na postizanje kompromisa koji podrazumeva amandman koji je podnela narodna poslanica Vesna Martinović. Hvala vam.
Kroz, ipak dijalog i drago mi je zbog toga, jasno se oslikava pravi kontekst u kome mi donosimo izmene Zakona o javnom beležništvu, a zbog izmena Zakona o nepokretnostima.
Dakle, jasno je rečeno da vladajuća većina, ne cela, ali najveća stranka u vladajućoj većini nije podržavala zakon ni onda, ni sada i to je problem, zato što reforme ovakve vrste morate da vršite sa uverenjima. Ne možete reforme deklarativno da zovete evropskim, a ovaj korpus javnih isprava, izmene Zakona o javnom beležništvu i o nepokretnosti jeste deo evropskog prava.
Dakle, kada je u pitanju volja da se sistem menja, to mora da se radi sa uverenjem. Ovo nije prvi put da se možda ne namerno, ali opet ponovo, hvala što ima stenograma, vrlo jasno iskaže u suštini stav većine da je protiv da se donose evropski zakoni, jer su oduvek bili protiv da se mora glasati. To će biti zajednički problem i zajednička šteta.
Ako je reč o zakonu iz 2011. godine i razlozima zašto je donet, zato što je donet uz dijalog sa advokatima. To nije bilo lako. Zato što je donet uz njihovo protivljenje, pa kasnije uz saglasnost je postignut kompromis. To je jedino što mogu još jedino da ponudim i kada je u pitanju problem koji sada Vlada ima, odnosno Ministarstvo sa zahtevima, predlozima i otporom struke koja treba da radi i u javnom beležništvu i u advokaturi. Kompromisi koji će ovom prilikom, nadam se, biti postignuti i kada je u pitanju amandman narodne poslanice Vesne Martinović, neće se sviđati ni ministru, ni advokatima, ali samo takvi su dobri. Oni kojima niko nije zadovoljan.
Dokle god ovde bude rečenice da se popušta advokatima, dotle teško da ćemo razumeti koliko je kompromis suštinski u srži onoga što se zove evropsko menjanje Srbije.
Bez nade da će amandman narodne poslanice Vesne Martinović i naših kolega Borislava Stefanovića i Balše Božovića biti prihvaćen, ja samo želim da još jednom podsetim da promenimo pristup kada su u pitanju zahtevi građana na koje se odredbe zakona odnose, bez obzira da li su u javnom sektoru, privatnom, da li su u bilo kakvoj društvenoj grupi. To nisu ljudi o kojima treba govoriti ikako drugačije, nego sa uvažavanjem, a napor koji treba uložiti je samo za postizanje dogovora kojim niko nije zadovoljan. Hvala.
  Zahvaljujem.
Kad i ako budem htela da govorim o javnim finansijama, kad i ako budem htela da govorim o zaduživanju, kad i ako budem htela da govorim o greškama koje su u Poglavlju 27. u Poglavlju 12, 31. i 24. napravljene za poslednje dve godine, i da ih poredim sa greškama ili dobrim potezima iz period 2008.-2012. godine ili 2004, 2007.godina, ja ću to uraditi, ali sada nisam.
Tako da bi meni bilo jako drago da kolega Zoran Babić bude srećan, ja volim kada su ljudi srećni, a ako će njega učiniti srećnim da ja detaljno govorim o stvarima koje su bile sadržaj njegove replike, ja ću to učiniti. Ali, sada nisam.
Tako da se i ova razmena replika svodi na potvrdu onoga što sam dala kao sadržaj apela, da se promeni pristup kada su u pitanju zahtevi društvenih grupa u našem društvu, a koji se tiču odredbi pojedinih zakona na koga god se odnosile.
Volja da se menjaju zakoni i volja da se razumeju zašto neki zakoni sa nekim odredbama, kao što je slučaj Zakona o javnom beležništvu i Zakona o prometu nepokretnosti, da ne odgovaraju, da će proizvesti štetu, je samo volja, dobra volja, koja je isto tako volja, da slušamo šta jedni drugima kažemo.
Ali, zahvaljujem kolegi što mi je rekao čime treba da ispunim sadržaje svojih izlaganja da bi on bio srećan, pa ću ja to da učinim.
Sa rizikom da budem optužena da suviše uzimam vreme ovim replikama, moraću ipak. Smisao replike je da se odgovori na nešto što neko kaže. Nije smisao replike da smislite efektan tekst, skladan, ali na ono što niko nije kazao. To malo nedostaje u našem razgovoru, jer da imam ikakve namere da bilo kome prebacim što mu je 20 godina trebalo da razume da je EU dobra ideja, ja bih to učinila, ali nisam. Da imam bilo kakve namere da ministru otežam  da napravi dogovor sa advokatima, ja bih to imala čime da uradim, ali neću, jer je to zajednička šteta. Da imam ikakve nade da se mi razumemo da je replika – nešto se kaže, pa se direktno odgovori na to kada se već replika traži, onda bi naša diskusija bila produktivnija.
Ali, ja sam svejedno zahvalna kolegi Zoranu Babiću i predsednici Skupštine što je i ovu i ovakvu razmenu omogućila, jer mislim da je dobro za početak, pa ćemo zajedno raditi dalje. Hvala vam.
Eto, vidite da može, samo malo volje treba. Tako isto i sa advokatima, nikakav problem nije. 
Dakle, ključni član, jer u članu 4. je dodat u Zakonu o javnom beležništvu u članu 83. ovaj stav 6. i on je ključni jer je on vezan sa izmenom od pre dva meseca i on je u suštini za sada nada ministra da će sukob, po meni, potpuno nepotrebno zaoštren i potpuno nepotrebno isforsiran, sa advokatima prestati.
Taj stav koji se dodaje glasi: „Ugovori i drugi pravni poslovi kojima se raspolaže nepokretnostima poslovno sposobnih lica zaključuju se u obliku javnobeležničkog zapisa ili u pismenom obliku koji overava javni beležnik, u skladu sa propisima kojima se uređuje overavanje ne javne isprave, solemnizacija“.
Zašto hoćemo da se ovo briše? Zato što hoćemo da se vrati rešenje za član 83. ili da postignemo sa nekom nadom dovoljan efekat da ministar nastavi da pregovara i sa većinom koja će glasati i sa advokatima koji su zainteresovani da se reši problem na drugačiji način.
Zašto hoću da se ovo briše? Zato što, šta god mislila o advokatima u Srbiji i šta god mislila o bilo kom ministru pravde, ovo rešenje je po leđima građana.
Znači, ministri i advokati ne mogu da se dogovore ko će imati prava na sklapanje ugovora o nepokretnosti. Pre dva meseca je to isključivo dato javnim beležnicima, moramo sada da menjamo zakon i šta je rešenje? Da građanin ide i kod advokata i kod javnog beležnika. Šteta je zajednička.
Ne sumnjam ja u volju većine da ovako šta izglasa, ali izražavam malo sumnje upravo zato što smo uspeli da dopremo jedni do drugih tokom neke vrste dijaloga, da razmislite još jedanput na čiji račun ide eventualni dogovor kojim je ministar zadovoljan, a advokati nisu. Nije to dobro i samo će, nažalost, ja bih volela da ne budem u pravu, za nekoliko meseci od danas, čak i ako se napravi dogovor sa advokatima, proizvesti još jednu izmenu.
Dakle, moj motiv da se ovaj stav koji se dodaje u zakon, a kao posledica izmena zakona od pre dva meseca, briše, je to ili da prihvatimo takav amandman ili da takav amandman bude povod da se napravi dogovor koji neće staviti građane u poziciju da idu i kod advokata i kod javnog beležnika zato što svi hoće da, neka mi bude dozvoljeno da kažem, tvrdoglavo sačuvaju sopstvenu percepciju o svom ponosu i o tome da je neko u pravu. Nije toliko važno koliko je ko u pravu, bez obzira da li je u pitanju podnosilac predloga izmena Zakona, odnosno Ministarstvo pravde, ili poslanici koji će glasati za ili advokati koji imaju svoje razloge za ovako oštar protest i još više razloga za oštru odbranu od toga da se diskvalifikuje zbog toga što imaju primedbe na zakon, važno je da će ovo biti cena koju će plaćati građani kojima trebaju usluge advokata i javnih beležnika. Nemojmo to da radimo, to je zajednička šteta. Hvala.
Očigledno da imamo nesporazum oko amandmana koji smo komentarisale koleginica Aleksandra Jerkov i ja, banalan nesporazum, ali dubok nesporazum koji se ogleda u tome ko sme da podnese kakav amandman, pa preko toga da li bilo ko sme da spomene da neko u Vladi treba da podnese ostavku ili da viče dole Vlada, do argumentacije koja ne postoji.
U obrazloženju koje je dala Vlada, uz saglasnost ministra pravde stoji da se amandman o kojem je reč ne prihvata, zato što se članom 4. Predloga zakona čije se brisanje predlaže vrši neophodno usklađivanje sa predloženim izmenama Zakona o prometu nepokretnosti, a zbog međusobne usklađenosti navedena dva zakona i njihove jasnije primene u praksi. Već utvrđena izmena Zakona o prometu nepokretnosti desila se pre dva meseca, njome je advokatima oduzeto bilo kakvo učešće u prometu nepokretnosti.
Nemojte ni da pokušate da pričate o opštepravnoj sigurnosti, o tome da beležnici valjaju i slično, radi se o realnosti. Ovaj amandman je tu zato što su pre dva meseca advokati kao struka uklonjeni.
(Ninoslav Girić, s mesta: Čuli smo.)
Narodni poslanici dobacuju čuli smo, ali ne izgovarate to što ste čuli. To mi je krivo. Znam da sve to znate ali bilo bi lepo da onda o tome što svi znamo vodimo dijalog, a ne o izmišljenim stvarima i sličnim stvarima zgodnim za priču.
Dakle, odredba koju tražimo da se briše, vraća na oblik iz 2011. godine, a moja opaska je bila da se našlo rešenje kojim se zbog ne pristajanja na traženje pravog kompromisa od strane ministra pravde, zajedno sa advokatima, sve od cene sukoba svaljuje se na građane. On može da ide kod advokata ako hoće, to je omalovažavanje i onoga što su predlozi struke i svih nas ovde, ali na kraju mora kod beležnika.
Rekla sam da sam podnela amandman, ili ga prihvatite što bi iziskivalo razne druge akcije ili da pokušam da vas ubedim da nastavite dogovor sa advokatima. Doći ćemo u ovu Skupštinu za dva meseca i biće mi jako krivo ako budem u pravu, da razgovaramo o istoj temi, jer svi znamo o čemu se radi i mi govorimo o tome o čemu se radi. Legitimno je pričati da nije reč o izmeni zakona od pre dva meseca, ali je nekorisno, neproduktivno i to je razlog zašto komentarišem ono što mislim da treba komentarisati da bi ostalo van svake sumnje kakve će posledice proizvesti ovako izglasan, izmenjen i dopunjen Zakon o javnom beležništvu.
Zahvaljujem.
Kao komentar na reči ministra o tome kako je postignut dogovor i uz zahvalnost što je tako jasno to rekao, koje je ostalo u stenogramu - dakle, Ministarstvo pravde i advokati dogovorili su se ovim članom izmena i dopuna na račun građana. Advokati nisu skroz zadovoljni. Vi imate većinu da se to izglasa, a građanin će o ovom predlogu ići i kod advokata i kod notara. No, to meni ne smeta toliko, koliko je zajednička šteta što se ovde ne razume isto banalan nesporazum, ali dubok.
Zakon o javnom beležništvu nije protiv advokata kao struke, niti su odredbe njegovog zakona ni povod, ni razlog za govor o kriminalcima među advokatima ili među notarima. Zakon o javnom beležništvu…
…Dakle, Zakon o javnom beležništvu treba da rastereti sudove, a advokate da ostavi na miru. Videćemo se mi ovde za dva meseca.
  Zahvaljujem.
Gospodine predsedavajući, mislim da ste propustili da upozorite, a da kasnije i opomenete govornika, jer je tokom izlaganja kršio odredbe člana 106, koji kaže da govornik može da govori samo o tački dnevnog reda, samo ga vi možete prekidati, i član 107. gde je dužan da poštuje dostojanstvo Narodne skupštine, gde nije dozvoljeno korišćenje uvredljivih izraza, kao ni iznošenje činjenica i ocena koje se odnose na privatni život drugih lica. Ne može biti jasnije.
Mislim da je zajednička šteta da odćutimo oko amandmana koji glasi da se briše dopisani stav, ovakve diskfalifikacije, nedopustive reči o ljudima koji nisu prisutni u sali ili jesu, ali ćute, tako da sve diskfalifikacije odnose generalizacijom na čitavu jednu profesiju.
Malopre sam kazala – Zakon o javnom beležništvu niti je zakon protiv advokata, niti je zakon koji bi trebalo na bilo koji način da smanji kvalitet života građana, nego je zakon kojim se omogućava da se rasterete sudovi i da imamo moderno notarstvo. Činjenica da ste propustili, verujem s nadom, da će govornik na vreme se setiti da postoje odredbe, koliki god bio žar diskusije, ovog Poslovnika koji mora da poštuje proizvela je da smo ovde svi bili svedoci govora koji je nedopustiv u Narodnoj skupštini, ako se odnosno na bilo koju grupu lica, ako se odnosi pojedinačno na bilo koga, koja su povezana u ovom slučaju strukom, s nadom da ćete uspeti da ispravite, ne želim da se izjašnjavamo, ali ovo prosto ne sme da ostane bez komentara. Hvala vam.
  Zahvaljujem. Koristim vreme poslaničke grupe.
(Zoran Živković, s mesta: Replika, zato što sam ja predlagač amandmana.
Govorio je netačno o meni, nije shvatio amandman, koji još razlog?)
Zahvaljujem.
Koristim vreme poslaničke grupe i dajem podršku amandmanu koji su podneli narodni poslanici, kolege Zoran Živković i Vladimir Pavićević. Sa nekoliko opaski, slušajući pažljivo razne argumente zašto amandman ne treba prihvatiti, u najboljem stilu i maniru govornika koji ne sumnjam da su pročitali zakon, ali zanimljivost je bila zato što su mahom sve diskusije o tome zašto treba odbiti, bez bilo kakve veze sa onim što piše u Predlogu izmena i dopuna Zakona. To je pitanje kreativnosti, maštovitosti.
Ima jedna izreka koju je koristila majka moje koleginice Nade Lazić, sada da je na mom mestu rekla bi – to je malo posramotno, ali pokorisno. Mislim da nije ni pokorisno, ni za koga, pogotovo ne u kontekstu odbrane ideje amandmana izmišljati stvari koje u ovom predlogu zakona ne pišu.
Dakle, o čemu se u stvari radi, u Predlogu zakona koji je pred nama i u članu 3. na koji su kolege narodni poslanici Zoran Živković i Vladimir Pavićević podneli amandman, sa kojim se slažem? Amandman kaže da se u članu 123. u stavu 2. reči – ima prednost prilikom prijema zamenjuju rečima – prima se.
O čemu se radi u članu 123? On ima dva stava. U 1. stavu se govori o prijemu tužilačkih pripravnika na tri godine, a u 2. stavu o prijemu tužilačkih saradnika na neodređeno radno vreme. Otkud uopšte prostor da se zaposlite?
Tako što o broju osoblja javni tužilac odlučuje aktom sistematizacije uz saglasnost ministra pravde, da bi mogao da bude primenjen taj akt koji donosi javni tužioc mora biti u Zakonu o javnom tužilaštvu, precizirano kako možete primiti tužilačkog saradnika. Do sada je u zakonu pisalo da prednost ima prilikom prijema onaj ko je položio sa odlikom. Sada, bez ijedne reči i argumentacije zašto je to dobro rešenje, a sa mnogo reči koje su posramotne, ali verovatno pokorisne, kaže se da se te reči zamenjuju rečima – prima se.
Koliko je ovo loše rešenje može da kaže svako ko zna da se na prijem u radni odnos tužilačkog saradnika odnosi Zakon o nameštenicima i državnim službenicima. Ovaj član 3. tek toliko da ilustrujem kolika je dobronamernost i koliko je znanje predlagača amandmana i narodnih poslanika Zorana Živkovića i Vladimira Pavićevića…
(Vučeta Tošković, s mesta: Au, au.)
Narodni poslanici dobacuju – au i to je isto posramotno, ali verovatno misle da je pokorisno. Nije, potpuno je uzaludno.
Potpuno je uzaludno iz nekoliko razloga, zato što ako je strategija odbrane ovog predloga zakona da se prikaže novi profil i novi odnos vladajuće većine, onda ne uspeva za bilo koga ko čita zakon ili zna kako se prima tužilački saradnik.
Ako je samo zabavno onda jeste pokorisno, jer nije loše da se vladajuća većina zabavlja dobacivanjem. To je atmosfera u Narodnoj skupštini.
(Zoran Babić, s mesta: Jel ovo amandman?)
Narodni poslanici dobacuju – jel to amandman. Jeste, taman toliko koliko je amandman sve ono što smo čuli u obrazloženjima amandmana, a mogu da citiram.
Imam vreme poslaničke grupe.