Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/8554">Zoran Krasić</a>

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka

Govori

Kada bi se kojim slučajem amnestijom obuhvatila neka druga krivična dela, onda bi situacija sa primenom člana 9. bila ne samo besmislena, značila bi praktično izvršenje krivičnog dela. Sada ću da vam objasnim.
Godine 1995. izvršena je amnestija za ista krivična dela. Ako je lice tada imalo 20 godina, pa je u 19-toj godini odbilo da služi vojni rok, amnestijom je obuhvaćen krajem 1995. godine, odnosno početkom 1996. godine, ali za period – decembar 1995. godine. Ako je to lice nastavilo i dalje da odbija da služi vojsku ili da vrši neko od ovih dela, onda je doživelo da se u januaru 2001. godine nova amnestija protegne na novo njegovo krivično delo, koje je izvršio od 1996. do 2001. godine.
Ako se to lice, posle te amnestije, opet ne odazove da služi vojni rok, ono je sada treći put amnestirano. Pričam o nečemu što je teoretski moguće. Ako je 1995. godine imao 19 godina, praktično njega obuhvata treća amnestija, a dva puta je imao brisanje osude. Sada treći put dobija brisanje osude, po službenoj dužnosti.
Nažalost, po našim propisima, slaba je vajda i od toga što dobijate taj oblik rehabilitacije, da se osuda briše iz kaznene evidencije; ona uvek ostaje i uvek je dostupna sudu i javnom tužiocu za svako novo krivično delo. Ona se briše zbog javnosti, ali ostaje zbog pojedinca, ostaje kao njegov žig.
Da iskoristim još ove dve sekunde koje su mi ostale, pozivam građane Srbije da, nezavisno od ovog omalovažavajućeg propisa koji se tiče naše vojske, svoju decu hrane i šalju u vojsku u znak protesta prema ovoj vlasti i onim njihovim nalogodavcima, a u znak velikog poštovanja i ljubavi prema svojoj državi.
Član 11. glasi da ovaj zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku Republike Srbije". Prema sinopsisu Narodne skupštine, to bi verovatno trebalo da bude u utorak, u ponedeljak usvajanje, na brzinu ima da se objavi, a u utorak će stupiti na snagu i ovi narodni heroji biće čisti i pred državom i pred bogom i pred narodom.
Nisam zbog njih izašao zato što o njima imam baš neko dobro mišljenje, jer su svojim ponašanjem ne samo prekršili zakon, nego izdali i svoje pretke i naneli veliku bruku svom potomstvu. Ali, to je njihovo, pa neka razmišljaju o tome. Vi koji slepo sledite politiku Vojislava Koštunice i dogovora njegovih koalicionih partnera, upozoravam da odavno je krenulo rasturanje JNA.
Po nekim procenama, ona je bila četvrta vojna sila u Evropi, dobro organizovana, brojčano jaka, sa vrlo kvalitetnom pozadinom itd. Sistematski je uništavana, i pre onih događaja koji su krenuli 1990. godine u Sloveniji. Samo da vas podsetim, Janez Janša je 4-5 godina pre nego što je došlo do oružanih sukoba, sistematski uništavao JNA, a ako samo pročeprkate po vašim sećanjima videćete da se danas ništa ne razlikuje ponašanje nekih predstavnika nevladinih organizacija, pogotovo što mislite da vojsku civilno kontrolišu neki Hadžić i ko zna koja sve imena. Ne razlikuju se oni od Janše.
Namerno vam pominjem Janšu, jer posle Janše znate i sami šta se dešavalo sa našom vojskom. Znači, i ovo je najava šta će da se dešava sa našom vojskom.
Moram da podsetim vas legaliste i ostale koji drže do propisa, zakona i morala, a zakon ipak sadrži neki moral, u Hagu od 1993. godine kada je formalno i formiran taj nezakoniti sud, peta tačka skoro svih optužnica protiv Srba glasi da su oni bili učesnici udruženog zločinačkog poduhvata, a da su ga sačinjavali, pa se navodi dvadesetak, tridesetak imena i prezimena naših ljudi sa titulama i funkcijama, pa onda ide: pripadnici JNA, teritorijalne odbrane itd. U Hagu se sudi JNA, tamo se sudi i srpskom vojniku iz balkanskih ratova, Prvog i Drugog svetskog rata.
Oni koji su nas bombardovali bili su vrlo nezadovoljni činjenicom da postoji hrabrost i junaštvo i da postoji trajno opredeljenje u ovom narodu da čuva svoju slobodu.
I zbog toga što smo takvi i što čuvamo svoju slobodu i nju stavljamo na prvo mesto, verovatno trpimo gnev sa zapada i sa nekih drugih prostora.
U onom trenutku kada je pao Berlinski zid, kada se rasturio Varšavski pakt, kada su svi normalni i razumni posmatrači shvatili da NATO pakt, inače formiran u Rimu neke davne 1949. godine, nema više razloga da postoji, jer je izgubio svog prirodnog neprijatelja i partnera, taj NATO pakt se transformisao u nešto drugo.
Dobio je pored sve te vojne i političku i parlamentarnu dimenziju i on je svoj modus vivendi našao zahvaljujući tome što je isceniran raspad bivše SFRJ, kao i bombardovanje 1999. godine i navodno neki humanitarni problem u kome je morao da se pojavi "Milosrdni anđeo" u vidu osiromašenog uranijuma, bombi, zverstava i zločina. I naravno da postoji mržnja prema JNA, Vojsci SRJ i danas, po toj liniji kontinuiteta, Vojsci SCG.
Svi što dolaze iz inostranstva, sa zapada, iz Brisela, sedišta NATO pakta, Atlantskog saveza, civilnog nevladinog sektora i svi koji žvalave o našoj vojsci i koji je izlažu na stub srama, saučesnici su Karle del Ponte, Nataše Kandić i svih onih koji mrze srpski narod. U toj mržnji mrzi se i naša vojska.
Računa se na "petu kolonu" koja može da postigne daleko bolje rezultate pričom o ljudskim pravima, demokratiji i standardima nego što su oni postigli u razaranju naše vojske putem bombi, oružanih dejstava i na druge načine.
Vi sledite taj put. Ovim zakonom dajete dokaze, dokumentaciju, pišete tačke optužnice protiv Srba, protiv naših vojnih lica koji su krivi, poput generala Delića, zato što se uspešno suprotstavio NATO agresiji.
Pošto građani Srbije vrlo dobro znaju kakva je ovo vlada ili vlade ili jedna vlada, od 5. oktobra naovamo, šta slede i šta je njihov krajnji cilj, pozivam sve građane Republike Srbije, kojima je Srbija jedina otadžbina, kojima je Srbija na srcu; koji drže do svog dostojanstva, do svoje slobode; koji su spremni da progutaju mnoge knedle – da pokušaju da izleče svoju ucveljenu dušu ovim noževima koji se zabadaju u srpsko tkivo već nekoliko godina; da sa ponosom šalju svoju decu u vojsku i da na taj način pokažemo ko smo i šta smo.
Naša vojska nije zlikovačka, ona je naša, bori se za našu slobodu koju treba da imamo, koju treba da osposobimo da nam čuva granice, živote, imovinu, da nam čuva i Beograd i Preševo. Ovi iz beogradskog "kruga dvojke" smatraju da je daleko Preševo. Opet ću da vas vratim na ono što je koristio vidoviti Vuk, kada je rekao – Srbija se brani u Beogradu, a ne u Kninu. E, njegov prijatelj sa kojim je vrlo često po dva sata razmenjivao politička iskustva, Milan Babić, izvršio je samoubistvo i napisao oproštajno pismo u kojem se kaje zbog svega onoga što je prevario i slagao i bacio kao teret na Srbe i srpski narod.
Vodite računa kada glasate o ovom zakonu i o onom prethodnom, vodite računa. Videli ste i sami, kada se za Vidovdan prekrši zakon, sledi neka kletva. Svi će biti prokleti koji uništavaju ovaj narod i ovu državu. To nema veze sa političkim stavom, jer ovo što nam nudite i nije politički stav, ovo je ogoljeno izdajništvo.
Izašao sam da reklamiram povredu Poslovnika, ali predsednik je izašao, a povredu Poslovnika je izvršio predsednik Narodne skupštine. Sada ću vam objasniti i koji član i kako.
To je onaj uvodni član koji govori o tome da se on stara. Staranje ne znači da dobije što više godina, nego da brine. Drugi je onaj član koji kaže da je to povreda Poslovnika, član 100.
Treći član koji je povredio je član 104. Predsednik Narodne skupštine vrlo dobro zna da svakog utorka u šest posle podne Komitet za odbranu Vojislava Šešelja ima sastanak, čujemo se sa Vojislavom Šešeljem i dogovaramo oko toga kako da se pripremi i da mu se pomogne u njegovoj odbrani.
Taj isti Predrag Marković uvek kada je zasedanje Narodne skupštine utorkom produži sednicu. Nije to uradio u ponedeljak, ali utorkom produžava, jer je u koaliciji sa Karlom del Ponte, koja mu kaže – napravi tamo poremećaj da se otežaju uslovi pripreme odbrane. Smeškajte se vi.
To je povreda Poslovnika, jer zloupotrebljava navodno neka svoja ovlašćenja u Poslovniku koji je sam sebi doneo, a većina mu je to izglasala i dala ekskluzivno pravo da može da proceni do koliko časova će da traje sednica Narodne skupštine, kada će da da pauzu, kada će da se vrati.
To sve tolerišemo, ali vidite, svakog utorka on produžava sednicu i opet ide veliko objašnjenje: biće na dnevnom redu ona tačka dnevnog reda koja se nađe u raspravi do 20,00 časova, a sutra ćemo da prekinemo zbog ovih 15-20 amandmana. Ako se sada ne donese sve ima da se pokvari. Kao da je nešto hitno.
Ako je toliko hitno, mogao je u januaru, februaru ili martu da održi sednice, nego zloupotrebljava svoje ovlašćenje predsednika Narodne skupštine na vrlo bezobrazan način, jer zna za naše obaveze i u koaliciji sa Karlom del Ponte i ovim drugim gleda da oteža uslove, zato što je duboko svestan da je Vojislav Šešelj tamo iz političkih razloga, jer je bila procena da će na sledećim predsedničkim izborima da bude izabran za predsednika Republike, a to se DOS-u ne sviđa. Pre bi sekli vene, nego da ovaj bude predsednik Republike. Ovo pričam više zbog građana Republike Srbije.
Gospođo Pop-Lazić, zbog vas ne pričam, zato što ste i vi povređeni ovom odlukom predsednika Markovića, ali treba javnost da zna, ovo nije teorija zavere, ali su se pokazali mnogo efikasnije ovi "pešadinci" NATO pakta sa prezimenom na -ić, koji postižu daleko bolje rezultate nego bombarderi, avioni i druge stvari.
Kada sam već izašao, samo još jednu rečenicu. Ovde se radi o velikom nesporazumu. Odnos prema nekom zakonu može najupečatljivije da se izrazi i na jedan od mogućih načina, a to je da se ne uđe u salu kada se bude glasalo o ovom predlogu zakona.
Verujte, ništa ne boli, mi već mesecima ne ulazimo u salu kada se glasa, iz razloga što DS preko svojih medija zna da okrene sve i svašta.
Ako vas je neko od poslanika SRS zamolio ili predložio da u danu za glasanje možete da iskažete svoj stav da ovi zakoni nisu dobri tako što nećete da stavite kartice i da učestvujete uopšte u procesu glasanja, to ništa nije uvredljivo.
To je benigni politički stav koji, budite sigurni, kada su u pitanju ove dve tačke dnevnog reda o kojima smo danas razmatrali, mnogo znače za ovaj narod. Što se tiče birača, svako neka vodi računa o svojim biračima.
U ovom odgovoru Vlade, kojim se ne prihvata ovaj amandman, u obrazloženju stoji nešto što je stvarno kontradiktorno. Ne znam ko je od vas pisao ovo obrazloženje, ali ste u njemu potvrdili ono što sam naveo u amandmanu, odnosno SRS.
Član 24. obuhvata izmenu člana 64. osnovnog teksta Predloga zakona. Znači, na predlog zainteresovanog lica i uz saglasnost vlasnika zemljišta, sada Vlada dodaje svoj tekst – "odnosno korisnika", vrši se ispravka granica susednih parcela, u skladu sa zakonom, pod uslovom da je takva promena u skladu sa uslovima utvrđenim planom. Znači, vi već pričate o nekom urbanističkom planu.
Stav 2. kaže da troškove ispravke granica snosi vlasnik, odnosno korisnici katastarske parcele kojima je, ovo "odnosno korisnici" je dodatak koji dajete ovim predlogom zakona, pripojeno zemljište.
I šta je SRS tražila? Tražila je da se obuhvati druga kategorija zemljišta. To su korisnici ostalog građevinskog zemljišta u državnoj svojini, korisnik je dužan da trpi promene granica katastarskih parcela prema planu parcelacije, odnosno odgovarajućem urbanističkom planskom aktu.
Znači, plan parcelacije nije dat kao zacementiran akt, već je njemu data i odgovarajuća alternativa, tim pre što je u prethodnim članovima i amandmanima bilo dileme oko toga da li treba da postoji plan parcelacije.
Znači, ovim našim amandmanom ne devalvira se vaš tekst, ne dovodi se u pitanje vaše opredeljenje. Vaše opredeljenje je bilo da pored vlasnika kao alternativu date i korisnika, jer se korisnik posle Šumarca izgubio, nažalost. Sad moram da vas podsetim, oni su namerno doneli takav loš zakon, koji može biti čak i neprimenjiv. Verovatno sad uviđate da postoji dobra ideja i dobra inicijativa i ne vidim zašto to niste prihvatili, ali dobro.
Sad bih prešao na nešto što je suštinsko pitanje. Suštinsko pitanje je, pre svega, u smislu statusa i pravnog položaja zemljišta u gradovima. Odavno vodim inicijativu, to moram da vam kažem, ona se doduše ne uklapa u tendencije ovog ministra za ekonomske odnose sa inostranstvom, gospodina Parivodića i možda još nekoliko poslanika u ovoj sali, danas ih nisam primetio, ali imamo nekoliko ministara i u ovoj vladi, a naročito u onoj Živkovićevoj i Đinđićevoj, koji izražavaju svojevrsni kontinuitet nastojanja da im se po svaku cenu vrati neko zemljište. I oni to zastupaju na vrlo neprincipijelan način.
Jedan od tih neprincipijelnih načina jeste i Zakon o planiranju i izgradnji. Uzgred, budi rečeno, predlagao je navodno Šumarac, on ga je zastupao ovde. Pitanje je da li taj čovek uopšte zna šta je napisano i šta je predloženo ovde.
Otvaram načelno pitanje kao načelni problem. Smatram da već 50 godina razvojem urbanizma, razvojem naših mesta, naselja, nekim novim tendencijama, gde svakodnevno imamo kao faktičku situaciju da se dovode u pitanje urbanistički standardi koji se uče na fakultetu, i gustina naseljenosti i procenat zelenih površina, itd, da se pod uticajem te tehnologije, tehnike, stila gradnje, načina izgradnje, novih arhitektonskih oblika, itd, dovodi u pitanje i pravni položaj zemljišta.
Sve stvari koje se tiču uređenja prostora u gradu, izgradnje, rekonstrukcije i adaptacije, sa gledišta zemljišta kao nepokretnosti, s pravom se postavlja pitanje da li pravni položaj zemljišta treba da bude čisto svojinski ili upravna stvar.
Jer, u mnogim momentima, pravila svojinskog prava i nešto što je bilo u susedskom pravu je toliko redefinisano da postaje čisto upravna stvar, sve manje svojinska, a tehnika i tehnologija nalažu da postaje javna stvar. To je svojevrsni oblik ograničenja prava svojine.
Neke države su to na druge načine rešile, kao svojina lokalne samouprave, a u Francuskoj čak postoji toliko zacementirano pravo svojine da, bez obzira šta je i kakav je urbanistički plan, nije za prodaju. To zemljište se ne prodaje, nije dozvoljeno da vlasnik bilo šta radi itd.
Ako se pogleda kako je to u Evropi, mali je broj zemalja koji toliko prenaglašava vlasnički karakter gradskog građevinskog zemljišta, već većina država prihvata taj upravni tretman, upravo zbog toga da vlasništvo, ne ulazim u pitanje naknade, tržišne vrednosti itd, ne bude faktor koji sprečava razvoj i možda kvalitetniji izgled neke urbane sredine.
Mi ćemo se dugo vrteti oko tog problema. Zato mislim da je ovaj član dobar da se samo otvori tema za razmišljanje, jer verovatno tu treba da se uključe ljudi sa pravnog, sa ekonomskog fakulteta, sa građevine, urbanizma, arhitekture itd. Ukoliko uspemo to da rešimo, verujte, mnoge stvari se završavaju do kraja.
Ovo što je napisano u članu 64. osnovnog teksta samo lepo zvuči. Da vam pročitam, kaže: "Na predlog zainteresovanog lica i uz saglasnost vlasnika zemljišta, odnosno korisnika".
Vidite, saglasnost vlasnika je u istoj ravni sa saglasnošću korisnika, a korisnik može da bude neko, u krajnjem slučaju i zakupac, pa i neko kome je predato pravo korišćenja na državnoj svojini.
On je statusno izjednačen, iako korisnik državne svojine ima pravo korišćenja, upravljanja i po nekim uslovima pravo raspolaganja, a pravi vlasnik ima pravo svojine, koje je u potpuno drugom rangu.
Zato smatram da bi bilo dobro da ste prihvatili ovaj amandman, tim pre što se on odnosi na državnu svojinu, na korisnike zemljišta u državnoj svojini i odnosi se na ostalo građevinsko zemljište, gde je dužan da trpi parcelaciju, izmenu, pa bez obzira da li se ta parcelacija vrši na bazi nekog plana, urbanističkog akta, posebnog plana parcelacije itd.
Zašto? Zato što je to zemljište u drugačijem pravnom statusu u odnosu na zemljište koje je u svojini. Onaj koji koristi u suštini nema sva svojinska prava na tom zemljištu, ima samo ograničena prava korišćenja, upravljanja. Da se raspolaganje desilo, raspolaže Direkcija za imovinu, odnosno Skupština grada, u skladu sa svojim odlukama o oduzimanju zemljišta, dodeli zemljišta itd.
Ne možete sada korisniku državnog zemljišta, ove vrste građevinskog zemljišta, da dajete to svojinsko pravo, da od njega zavisi da li će da se sprovede parcelacija. Malopre je gospođa Radeta uzela vrlo dobar primer. On jeste možda istorijski, jer ima kontinuitet od Čovića, pa možda i pre Čovića.
Bilo je neko državno zemljište, čak je to bilo i poljoprivredno, pa se posle trampilo, promena namene itd, ali je u suštini bilo državno, trebalo je da se sprovede parcelacija, da bi se kasnije odredile građevinske parcele i da bi krenula izgradnja, u skladu sa nekim planovima. Parcelacija je odavno izvršena. Poljoprivredno zemljište je trampljeno, čak je plaćena i naknada koja je bila 100 ili 1000 puta viša od prave vrednosti.
To što se desilo u Zemunu je rezultat osvete nekih koji su bili u Skupštini grada, koji su hteli da zaustave, da to spreče i nisu hteli urbanistički da razvijaju taj deo grada. Danas imate situaciju i na teritoriji opštine Voždovac, gde u okviru jedne ulice jedna kuća može da se nadzida, porodična stambena zgrada može da se poruši i da se napravi četvorospratnica, a ova do nje ne može. Koji je razlog? Razlog je reket.
U svim aktivnostima oko izgradnje, dobijanja građevinske dozvole, dobijanja akta o urbanističkim uslovima, kasnije upotrebne dozvole, nešto bez čega ne može ništa da počne da se radi, jeste neki dokaz o pravu korišćenja ili o vlasništvu na zemljištu na kome treba da se gradi.
Ako zadržite ovo i ne prihvatite ovaj amandman, faktički, sprečavate ljude da dobiju dokument sa kojim bi mogli da traže akt o urbanističkim uslovima i kasnije građevinsku dozvolu.
Zaustavljate parcelaciju, zaustavljate način na koji će da se dođe do građevinskih parcela, uskraćujete mogućnost da neko ispuni uslove i obezbedi dokumentaciju za dobijanje građevinske dozvole, a to je sasvim nepotrebno, jer se radi o zemljištu u državnoj svojini.
Moram da vas podsetim da je ono u svom pravnom položaju izuzeto i nema tretman onih ostalih sredstava u državnoj svojini Republike Srbije, gde je kapa Republička direkcija za imovinu, već je kao takva imovina izvučena i data u poseban režim. Trebalo bi da se radi po ovom zakonu, kao i pojedinačnim i opštim aktima grada, odnosno opštine, u zavisnosti od neke teritorije.
Smatram da apsolutno ne postoji nijedan razlog zbog koga ne biste mogli da prihvatite ovaj amandman, tim pre što ide u prilog vašoj inicijativi kako da se uradi još efikasnije posao oko građevinskog zemljišta.
Gospodine Markoviću, verovatno ni vama ne bi bilo jasno da ste čuli malopre da je nešto nakazno legalizovano. Ali dobro, sve prolazi kod nas.
Gospodin Meho Omerović je podneo amandman na član 36, gde je tražio da se briše ovo što je Vlada predložila, a to je da se dodaju dva nova stava, odnosno nov stav 5. i da se nešto promeni u stavu 6. To gospodin Meho Omerović traži da se briše iz ovog predloga zakona.
Naravno, on je dosledan onome što je glasao 2003. godine. U potpunosti ga shvatam, on ne želi da se njegov zakon unakazi ovom intervencijom koju Vlada predlaže. Njemu je dobro da postoji Inženjerska komora, očigledno da pripada toj političkoj grupi koja smatra da odgovorni izvođači radova, a mislim da se to odnosi baš na taj član 117 – odgovorni izvođač radova može da bude samo diplomirani inženjer odgovarajućeg smera te građevinske struke, itd, itd, tri godine radnog iskustva, kako beše i treba da ima onu licencu.
E, sad da vam kažem, kako je to u praksi. Za ministarstvo sam siguran da je dobilo dobre i tačne informacije kako u praksi izgleda ta licenca i kako se ona zloupotrebljava. Zloupotrebljava se tako što inženjer sa licencom sedi lepo u kancelariji i svakog meseca prima od 150 do 350 evra zato što stavlja svoj potpis da je odgovorni izvođač radova na jednu, dve, tri, a ima i slučajeva – na 15 lokacija istovremeno. To je činjenica.
Naravno, nisam jurio po gradilištima da to utvrđujem, ali ljudi koji se bave građevinskom strukom potvrđuju da je takva praksa. Ali, potvrđuju još jednu stvar, da je taj licencirani inženjer u poziciji da je tražena roba, da je njemu ispod časti da se pojavi na nekom gradilištu, a odgovorni izvođač radova bi po definiciji morao da bude verovatno 60% radnog vremena na samom gradilištu.
Njemu je ispod časti da bude tamo sa ljudima koji se bave radovima – tesarima, zidarima i ostalima. Smatra da je dobio ekskluzivu zato što ima licencu i pošto ima licencu može sve i svašta, a moram da vam kažem za onaj deo gde ste odgovorni vi iz ministarstva, na to blagonaklono gledaju vaši građevinski inspektori. U kakvoj su koaliciji sa njima, to ne znam, ali svaki građevinski inspektor može vrlo precizno da vam kaže da licencirani građevinski inženjer M.M. ima u ovom trenutku toliko i toliko lokacija na kojima je ovlašćeni izvođač radova, tj. odgovorni izvođač radova, izvinjavam se.
Šta je to lice? Pa ono je najodgovornije za kompletnu izgradnju, za ono što se faktički dešava na gradilištu, i zato kada je donet onaj zakon vodilo se računa o tome da to bude pre svega stručno kvalifikovana osoba, sa položenim stručnim ispitom, tri godine radnog iskustva i da ima preporuku još dva odgovorna izvođača radova. Znači, nije baš svako mogao da položi onaj tamo ispit.
Znači, napravila se jedna subkasta. Kako se to odrazilo na ono što bismo nazvali klasičnom građevinom? Odrazilo se tako što su postali višak radne snage, tzv. pogonski inženjeri, oni koji imaju dve-dve i po godine fakulteta, koji nisu diplomirani građevinski inženjeri ili neki drugi inženjeri, u zavisnosti od vrste radova koji se vrše na nekom objektu.
Zašto su oni postali višak? Ne mogu da potpisuju, formalno-pravno treba da ih uklapaju u neke sistematizacije, a oni, faktički, vrše posao. Oni organizuju gradilište, jure majstore, vode računa da roba dolazi na vreme; računaju da se održe one neophodne zalihe materijala da bi gradnja išla; vode računa o skelama, upozoravaju majstore da se vežu, da ne padnu, da ne poginu itd, ali kajmak skuplja neko, ni kriv ni dužan, koga je častila Demokratska stranka i Meho Omerović. Poštujem njegovu odluku da ne menja svoj stav. Ko je uticao na njegovu odluku i na njegov stav, ne znam, ali on je dosledan.
Još dva poslanika su podneli amandmane na član 117. Nezavisno od toga šta će o tome da pričaju gospoda Jovanović i Đorđević, jer imaju vrlo slične amandmane, moram samo da vas podsetim na jednu stvar.
U prethodnom zakonu licencirale su se građevinske firme. U kom smislu? Da su kadrovski, tehnički i na drugi način osposobljene za određenu vrstu radova. Sada vi licencirate čoveka. Ne mogu da kažem da ne vodite računa o tome da li postoji i ovo drugo što je vrlo važno za gradnju (dizalice, mešalice), to na neki način ulazi pod neku kontrolu, ali mnogo više postaje predmet interesovanja onoga koji investira, koji daje pare za izgradnju i onoga koji odlučuje kome će da ustupi kad određuje ko će da bude izvođač radova.
Tako nam se dešava da su poznati graditelji u Beogradu ljudi koji nemaju građevinsku operativu. Moram da vas podsetim da svako gradilište obilaze i neki drugi inspektori, ne samo građevinski.
Po neki put navrate i sanitarni, ali vrlo često su u obavezi da navrate i inspektori zaštite na radu, koji treba da provere da li postoji pravilnik o merama bezbednosti na građevinskom objektu, da li se primenjuju mere zaštite na radu, da li su obezbeđeni radnici, da li sve funkcioniše. Neki moraju da provere da li je ispravna instalacija struje, da li postoji dizalica i kako se obavlja neki posao.
Kada se uzme u obzir šta nalaze na gradilištu, onda ćete videti da je u pitanju haos i da uopšte nije ni čudo što neke zgrade padaju, temelji odvaljuju i što neko po svaku cenu što pre želi da zatvori tu temu, pa pristaje na sve i svašta.
Moram da vas podsetim da se na taj način posredno omogućava nekim izvođačima radova da dignu jedan do dva sprata više nego što su dobili građevinsku dozvolu.
Moram da vas upozorim da vaši građevinski inspektori vrlo dobro znaju šta se sve dešava na terenu, ali poprilično saučestvuju, da se vratim na onu terminologiju iz Požarevca, da se objekat nakaznog izgleda legalizuje, jer verovatno činom legalizacije postaje prelep građevinski objekat. Moram da vas podsetim da neki uzimaju čitave spratove.
Pričaju za jednog od gradskih funkcionera u Beogradu da iza nekog pozorištanceta ima 1000 kvadrata svog prostora. Pričaju. Neki menadžer, ne znam ni sam šta je.
Zna se ko može da bude, iz koje je grupacije. Vi iz DS možete sve da uzmete, i Vladu, ali Beograd ne damo. To je rudnik, to je koka nosilja, dok ne dođu labudovi.
Predsedniče, što mi svirate?
Meni ne smeta.
Gospodin Marković vrlo nadahnuto komentariše zato što mnogo bolje zna te pojedinosti. Nemam ja vremena da pratim šta te fukare rade po gradu.
Da se vratimo na temu. Namerno ne dotičem amandmane gospodina Jovanovića i gospodina Đorđevića, jer će oni vrlo precizno da objasne šta je to "P+4" itd, da ne trošim njihove amandmane. Moram da vas pripremim, da biste ih shvatili, a otprilike su isti, mislim da se samo razlikuje za 1000 metara u jednom od stavova.
O čemu se radi? I dalje zastupate stav da ljudi sa višom školskom spremom ne treba da budu licencirani.
Na početku sam vam rekao da, kao stranka, smatramo da treba da se licenciraju građevinske firme, ali očigledno to ne može da se uklopi u vaš koncept zakona i progutali smo to, pa prihvatamo da, pored toga što se licenciraju građevinski inženjeri sa visokom školskom spremom, licencirate i ove sa višom.
Zato tražimo promenu u stavovima 2. i 3. člana 117, da bi omogućili da se licenciraju, jer oni su na gradilištu, a za taj posao koji se tamo radi i nije potrebna visoka školska sprema i organizacija gradilišta. Verovatno je potrebna za prokop. Imate odgovornog građevinskog inženjera Dragana Markovića, par ekselans gospodina koji zna da organizuje gradilište. Njega možete da slušate i da pišete knjige kako treba da se organizuje gradilište.
Verovatno za objekte poput nove zgrade NBS treba građevinski inženjer sa velikom strukom, ali za ove druge objekte, pet-šest spratova itd, do sada su odgovorna lica na gradilištu bili tzv. pogonski inženjeri i gde god su oni radili objekti su vrlo dobri i vrlo kvalitetni.
Znači, u nastavku ćete čuti šta se to predlaže da se omogući i da se sa gledišta zakonitosti prizna ono što neko radi na gradilištu. Znate i sami, na gradilištima se nalaze ljudi sa višom školskom spremom. Neću sada da vas podsećam na još neke nedorečenosti ovog propisa.
Šta da radite, recimo, ako treba da se izvrši izgradnja jedne ulice, pa ona nije samo saobraćajnica, nego u okviru tog zahvata treba da se obave i poslovi komunikacija, telekomunikacija, vodovoda i kanalizacije? Ko bi, po vama, bio odgovoran za izvođenje radova? Koji smer? Da li takav smer postoji?
Da li u manjim opštinama možete to da nađete? Verovatno bi trebalo da bude saobraćajac po profesiji. Nađite ga u Crnoj Travi, u Bujanovcu. Tamo neće niko da ide da radi. Onda imate inženjere konstruktivnog smera, pa ove hidro-inženjere, a donekle se tiče i njih deo poslova kod izgradnje jedne obične ulice.
Ovo što je Šumarac doneo, to je apsolutno neprimenjivo. Ako ovu njegovu zamisao želite u praksi da realizujete, od prvog do poslednjeg člana morate sve da kršite.
Kada ste odgovarali gospođi Radeti za naš predlog da se ovaj zakon stavi van snage, da se vrati na staro, a u međuvremenu da se napravi nešto novo, kvalitetno, garantujem vam da će ekipa od pet, šest inženjera napraviti najbolji zakon koji se tiče gradnje.
Vi nam odgovarate – ne može zato što je inicijativa, to se ubrzava, a onda podnosite izmene i dopune i kažete: postojeći zakon je sve zaustavio i poprilično je neprimenjiv.
Ovaj zakon, koji je pisao Šumarac, neprimenjiv je. Ne može njegovu zakonitost i ustavnost da osnaži ni ovaj penzionisani Slobodan Vučetić. Može jedino Ustavni sud da donosi kakva god hoće rešenja povodom inicijativa i predloga za ocenu ustavnosti ovog zakona. On je nemoguć.
Na mnogim mestima ovde nalaze se odredbe koje kažu – "može onaj ko skoči 15 metara u vis". Pošto je to fizički nemoguće, na tom primeru vam pokazujem nemogućnost pojedinih odredbi ovog zakona.
Nadam se da ćete u danu za glasanje da prihvatite makar jedan od dva amandmana koji slede.
Ovo je stvarno interesantno, mislim da uopšte nije postojao nijedan razlog zbog koga Vlada nije prihvatila ovaj amandman.

Možda gospodin Nedeljković nije dao baš dobar primer, dakle, kada se licu koje je evidentno invalid, kao opravdanje zašto ne ostvaruje neko pravo ili organ javne vlasti nije u mogućnosti da mu omogući korišćenje nekog prava, koristi ta rečenica – javi se onom ko te je poslao, ili šta da ti radim, sam si kriv, nisi koristio zaštitna sredstva, pa ti se desila nesreća na poslu, koja je prouzrokovala invaliditet.

U okviru ovoga što je gospodin Nedeljković predložio ovim amandmanom, mogu da se smeste i svi drugi slučajevi hendikepa gde takođe na šalterima kroz zube se čuje onaj odgovor – javi se ocu ili majci kada su te takvog rodili.

Mislim da je Vlada mogla slobodno da prihvati ovaj amandman, bez obzira što mi imamo koncepcijsko neslaganje kada je u pitanju ovaj zakon.

Mi smatramo da to što su standardi sprečavanja diskriminacije treba da odiše u svim našim propisima ili je dovoljno da se legitimišemo javnosti jednim opštim propisom u kome stoje deklaracije, već ono što je standard, dakle, što je Generalna skupština usvojila, treba da prožima sve naše propise.

Da se vratim na ovaj vaš teren, vidite, Vlada je u članu 6. u stavu (5) okrenula stvari. Ovo što je u stavu (5) napisano, to je u suštini podsticanje, to je radnja podsticanja.

Da vam kažem, diskriminacijom se smatra i pozivanje, i navođenje na diskriminaciju, i pomaganje u diskriminatorskom postupku, ali to nije diskriminacija. Moram to da vam pojasnim.

Onaj ko podstiče, on je krivično odgovoran kao onaj ko je izvršio delo ili približno, ali on nije uradio isto delo kao on. Znači, ako je neko podsticao nekoga da izvrši krađu, on je u krivičnopravnom smislu odgovoran i dobiće kaznu približnoj onoj kazni koja je predviđena za krivično delo krađe, ali on nije izvršio krađu. Vi ste ovde naveli da je diskriminacija i kada navodim nekoga da diskriminiše neko lice.

Za akt diskriminacije je bitan kontakt između dve osobe, jedne koja je invalid, koja je hendikepirana i nekoga ko odlučuje o njegovim pravima. Vi ste aktom diskriminacije protumačili i ono što je šef rekao nekome na šalteru.

Znači, više rezona postoji da se prihvati ovo što je dr Nedeljković predložio ovim amandmanom, nego ovo što stoji u 5. stavu. Ovo što stoji u (5) stavu je praktično podsticanje, navođenje i šire posmatrano neko pomaganje.

Vidite, vi istrajavate na tome što je u (5) stavu, a ne prihvatate ovo što se odnosi na dopunu stava (4) novom tačkom 3. U potpunosti se slažem da je nemoguće predvideti sve slučajeve diskriminacije i nemoguće je opisati pojedinačne primere i radnje diskriminacije.

Pa ni Krivični zakon ne ide u te detalje, nego daje elemente nekog krivičnog dela na jedan prilično opširan način, pa se uklapa prema tome jer život nosi neke nove situacije, javljaju se neke nove radnje itd.

Mislim da je Vlada mogla da prihvati ovaj amandman, tim pre što se ne remeti vaša koncepcija zakona, već ovo što je dr Nedeljković predložio malo precizira na jedan bolji način, da je diskriminacija i kada u ostvarivanju prava neko invalidno lice dobije odgovor - šta da ti radim, javi se nekom drugom, ko ti je kriv, ili si ti sam kriv, ili je neko drugi kriv ili je takva sudbina. I to je jedan oblik diskriminacije, i to težak oblik diskriminacije. On nije obuhvaćen tačkama 1. i 2.

Neću da idem konkretno povodom tačke 1. i 2. To je poprilično neprecizno. Vi ste prihvatili jedan amandman gde se brisala ova reč neprekidno, ali opet se taj tekst nije bitno popravio, to moram da vam kažem. Mislim da nikakav problem nije da se usvoji ovaj amandman. Zakon će možda biti razumljiviji, ako ništa drugo.

&nbsp;
Gospodine Markoviću, pa ništa nije problematično. Ministar je izašao posle mog objašnjenja da da stav Vlade zašto se ne prihvata ovaj amandman i u svom izlaganju izneo neke stvari koje ne stoje. Evo, molim vas ministre, da li će nekome biti jasno ovo što ste napisali. Ne vi konkretno, nego Vlada što je predložila. Vidite, član 6. stav (4) – Diskriminacija postoji i u slučaju, pa tačka 2, ako se prema diskriminisanom očigledno ponižavajuće postupa.
Odakle vi znate da je to diskriminisano lice? Znači, vi ste već unapred rekli da je neko diskriminisan, pa kao kvalifikativ ide ponižavajuće postupanje. Znači, on je u startu već kvalifikovan kao lice koje je diskriminisano, pa malo što je diskriminisano, još ide ponižavajuće postupanje.
U tom smislu sam tražio da se ovo ispravi, jer ovo logički ne može da stoji. Ovo je logički neprihvatljivo, ne gramatički. Zašto insistiramo na amandmanu dr Nedeljkovića? Zato što propisuje vrlo očigledno i jednostavno jednu od češćih situacija u kojima može neko da se nađe.
Jednostavno, vi nas niste shvatili. Mi nemamo ništa protiv da treba da se pozove na odgovornost onaj ko naređuje, podstiče, pomaže da neko izvrši diskriminaciju prema nekome, ali ne može da bude ova formulacija. Mogli ste da napišete: "Za diskriminaciju je odgovoran i onaj koji poziva, naređuje" itd. Ovo ni gramatički, ni pravno-tehnički ne može. Vi ste akt podsticanja, pomoći okvalifikovali kao delo diskriminacije. To je u krivičnopravnom smislu saučesništvo u užem smislu - pomaganje, navođenje itd.
Naravno da treba da odgovara šef, ali on ne čini diskriminaciju, već je naredio diskriminaciju nekome. Da biste izrazili njegovu odgovornost za saučesništvo, onda treba druga formulacija, jer ovako je diskriminaciju učinio, navodno i šef, a on nije ni video šalter, niti one ljude koji dolaze na šalter.
Zašto ovo pričamo i zašto smo podneli ovih pet-šest amandmana?
Da se ne bi desilo ono što nam se dešava sa propisima. Ovde se glasa, zakon izađe i onda se zakon ne primenjuje, pa Agencija za privredne registre traži od Vrhovnog suda da protumači šta stoji u zakonu, pa oni kažu "ne možemo mi da tumačimo šta je zakonodavac hteo da napiše", a i kod drugih naših propisa, jednostavno, zbog nepreciznosti.
Ovde nema potrebe da postoji ta nepreciznost, tim pre što postoji stvarno iskrena i dobra volja da se tekst popravi.
Mene prosto iznenađuje da ovako očigledne stvari ne prihvatate, a istrajavate u stavu (5) na nečemu što je besmisleno. Uzmite bilo koga sa pravnog fakulteta i on će da vam kaže da ovo ne može da stoji.
Ovaj član je možda najbolji primer iz kojeg se vidi da je pogrešan koncept Vlade Republike Srbije kada je pokušala da uredi oblast zabrane diskriminacije lica sa hendikepom i invalida. Najbolji je primer zato što je u jedan opšti zakon, zakon koji je predlagač osmislio da bude puka deklaracija, koja bi se kasnije razrađivala nekim posebnim zakonima, ubacio nešto što se naziva građevinski standard.
Ovo je čista materija koja treba da ide u propise, tehničke normative za izgradnju građevinskih objekata, čija je namena za javne službe, državne organe, institucije, zavode, direkcije, tamo gde se komunicira sa strankama i gde kao stranka može da se pojavi lice koje koristi invalidska kolica ili druga pomagala, i da bi taj lični pristup mogao da se omogući potrebne su neke rampe i neka pomoćna sredstva.
Znači, u pitanju je čisto tehnički standard. Taj tehnički standard treba da bude u propisima o građevinarstvu i, naravno, treba građevinska dozvola, upotrebna dozvola, pa kao što se uslovljavaju nekim drugim uslovima koji su neophodni, tako i ovaj uslov da se postavi, da se vidi da li je investitor poštovao tehničke normative, da li u tehničkoj dokumentaciji ima pristupnu rampu. Kada se završi izvođenje radova, tehnička komisija za prijem konstatuje da li je to urađeno po projektu i izdaje se upotrebna dozvola.
Vidite, tehnički standard gura se u jedan opšti propis i ovo je baš dobar primer da se vidi da je u pitanju pogrešna koncepcija. Zašto pogrešna koncepcija? Onaj ko odlučuje da li je projektovanje u skladu sa standardima građevinskim treba da drži i ovaj zakon, tako ispada. Mora da vidi da li postoji neka odredba koja se odnosi na tu vrstu građevinskih objekata, a to već postoji u standardima.
Kada neko pravi objekat namenjen za funkcionisanje državnih organa samo neki objekti moraju da ispunjavaju ovaj uslov, gde je u pitanju rad sa strankama, gde građanin dolazi da bi se obratio, da mu se omogući lakši pristup. Zašto bi u nekim zatvorenim objektima, gde ne rade takva lica, morao taj standard da postoji? Znači, materija propisa tehničkih standarda na jedan uopšten način ubacuje se u ovaj opšti propis i onaj ko odlučuje o tehničkoj dokumentaciji, o urbanističkim uslovima sada treba da vrti i ovaj zakon, pored svih onih propisa i standarda koje koristi.
Ovo je dobar primer, a ovo što je gospodin Radić rekao, stvarno se tiče efikasnosti. Ovde ničim nije oročeno.
Čim je nešto propisano kao obaveza, nije dat rok, a tiče se adaptacije nečega što u nekom roku treba da se reši, onda, ukoliko norma nema deo koji se tiče roka nije norma, to je onda deklaracija.
Mogu da shvatim za ubuduće da prilikom projektovanja treba da stoji ovakva odredba, pa nije oročena nekim rokom, ali kada je u pitanju adaptacija, onda je sasvim izvesno da to treba u budućnosti da se uradi. Ako štitimo invalide, dajte u što kraćem roku da se to uradi i da se omogući slobodan pristup tim institucijama.
Izbegavate taj rok i shvatam zašto izbegavate rok, jer je teško da propišemo nešto za opštinu recimo Crna Trava, gde možda u celoj opštini postoje dva hendikepirana lica i sada obavezivati njih da u tom nekom roku urade, a ukoliko ne urade postavlja se pitanje odgovornosti, ko će da odgovara ispred javne službe, ko će da odgovara ispred Ministarstva. Zar treba da pokrećete postupak protiv Jočića zato što SUP u nekoj varošici nema pristupnu rampu.
Sve vam ovo pričamo da bismo pokazali da je ovo stvarno besmislen koncept. Ako je 95. godine naša zemlja ratifikovala te standarde, prihvatila te standarde, Vlada potpisala, onda se ti standardi primenjuju i treba da budu nalog da kada neku konkretnu oblast uređujemo, oblast života, imamo u vidu i te standarde, da se ne ogrešimo o te standarde ili da nešto od tih standarda konkretno ugradimo u neki pojedinačni zakon, a ovo što sada radimo povodom ovog zakona je stvarno besmisleno.
To je praktično prepisivanje standarda. Ako treba da donesemo zakon kojim bismo prepisali standarde i nešto malo ubacili, javna vlast itd, onda džabe donosimo zakon i verovatno je to neki uslov za neki kredit, pa da se kaže da ste obuhvatili ili možda za neko sponzorstvo za neke nevladine organizacije, ali ovo je promašeni koncept.
Imaćemo zakon, a nećemo imati zaštitu po tom zakonu, kao što smo došli u tu situaciju sa mnogo zakona iz oblasti koje ministar zastupa. Mirno rešavanje sporova, sećate se svega i svačega, ništa ne funkcioniše u praksi. Pregovori, ugovori, kolektivni ugovori, ništa ne funkcioniše. Nađite privatnika koji će da zaključi kolektivni ugovor, ne smeju da obrazuju sindikate, a mi smo doneli zakon, mi prema javnosti kažemo da imamo zakon, zakon obavezuje, ali nema ko da ga sprovede, ne sme niko da ga sprovede i slično je sa ovim.
Konkretno, što se tiče ovog člana u pitanju je čist tehnički standard. Taj tehnički standard treba da bude u tehničkim propisima koje treba da primenjuju oni koji su zaduženi za to. Ovako, kao opšta deklaracija, vi ste devalvirali tehnički normativ preopštim formulacijama, zakonima bez sankcija itd; devalvira se propis, devalvira se pozitivna inicijativa.
Diskriminacija je generalno zabranjena po političkoj, verskoj, rasnoj, telesnoj, imovnoj osnovi itd, po svim mogućim oblicima razlikovanja između ljudi. Ta diskriminacija je zabranjena. Tu postoji spor u teoriji da li treba ići do detalja ili samo sa opštim formulacijama, ali ako se ide do detalja onda se u svakom konkretnom propisu razrađuje nešto što je specifično za tu oblast i tako se potencira onaj osnovni princip.
Ovde imamo standarde i sada da pišemo naše standarde po sistemu - prepisaćemo ih, staviti ovde i imamo obezbeđenu zaštitu. U Briselu se stavlja tamo crtica i kaže se - aha, ovo je doneto. Idemo dalje, šta treba sledeće da se donese? Mi smo sa 250, 270 zakona jurili to gde ćemo da dobijemo plus na kojoj rubrici? Ova rubrika plus, idem na sledeću plus, a šta je kada se okrenemo nazad, da li se primenjuje? Da li je moguće da se primenjuje?
Neki propisi nisu mogući, nemoguće je primeniti, koje smo doneli. Pre početka ove sednice zove me žena i kaže - vidite kako je ovo sa advokatima itd, otišao advokat, promenio, dao neku izjavu na koju ga nisam ovlastila. Sada se setite po novom zakonu da reviziju može da piše samo advokat. Katastrofa, haos ima da bude.
Ima i drugo nešto. Sve što je razrešeno od sudija ili podneli ostavke, svi otišli u Centar za medijaciju kao eksperti. Nisu mogli da prođu kao sudije, a prošli kao eksperti da obučavaju sudije kako da sude. Nemojte, molim vas, dajte malo ozbiljnosti. Ako treba i da se kasni, neka se kasni, ali ono što se uradi da kažemo - ovo je urađeno, idemo da ga implementiramo kako vi to volite da kažete, da zaživi, da narod oseti da se to što je zakonom propisano primenjuje, a onda idemo na sledeće nešto.
Ovo su puke deklaracije koje ničemu ne vode, a nama daju materijale da vas prozivamo. Nama dajete neograničenu količinu materijala da vas prozivamo. Zašto? Olako ulazite u zakonske projekte, samo radi onog plusića tamo u onoj rubrici. Ova Tanja Miščević kaže - e, i ovo smo uradili, i ovo smo uradili. A kada je pitate, gospođo, šta je to urađeno, da li znate nešto, nema pojma, ona tresne kosom i idemo dalje.
Tako se ne vodi država. Propis prvo mora da bude ozbiljan i onaj ko čita propis mora da zna da država ozbiljno stoji iza tog propisa. Što konkretniji propisi, to je bolje za pravni poredak. Kada imate ovako opšti propis, ko će to da primeni. Diskriminisano, omalovažavano itd. Lepe parole, stvarno lepe parole.
U praksi sam imao toliko slučajeva kada sam radio sa tim licem, pošto sam radio u fondu penzijskom i invalidskom, pa u mom fondu su diskriminasali invalidno lice koje smo zaposlili. Ti koji treba da brinu o invalidnim licima, neću da nosim za njega predmet, neću da kucam za njega, neću ovo, neću ono.
Znači, oni ljudi koji treba da se bore protiv diskriminacije, diskriminisali svog kolegu što je invalidno lice, koji je dobar pravnik, dobro je radio itd. O tome se radi. Donesemo propis, evo ovo je tehnički propis, tehnički standard, u ovom propisu je nepotreban.
I gospodin Cvetanović i gospodin Antić su dali dva odvojena amandmana na jedan isti član. Predlagač je praktično isprovocirao da se pišu amandmani. Pazite, diskriminacija jeste ovo što je napisano u tački 3. prema svakom čoveku. Znači, lekar nekome daje dijagnozu, saopštava mu rezultate, a drugome ne saopštava rezultate. To je diskriminacija. Ako je u pitanju sada neko invalidno lice ili sa hendikepom, pa se ne saopšte podaci, onda je to praktično već obuhvaćeno opštom normom o zabrani diskriminacije.
Sada se vraćam na onu našu načelnu raspravu, mogao bih da shvatim da ste nešto ovde napisali što bi ličilo, stvarno restriktivno koristim taj pojam, na tzv. pozitivnu diskriminaciju, gde se uvažava zdravstveno stanje, tegobe i daje se neki blagi prioritet zbog nečega. Tu su rampe itd.
Znam da u etičkim pravilima koje primenjuju lekari postoji nešto slično, gde invalidno lice ima prioritet prilikom pregleda u odnosu na druga lica. Ne znam zašto vam smeta da to prihvatite? Pazite, kod nas se zadnjih nekoliko godina dešavaju čudne stvari.
Pogledajte, imamo predsednika Republike, hvala bogu nije invalid, to sam vrlo neutralno rekao, zato što su u Americi najmanje tri invalidna lica bili predsednici i vode se kao najuspešniji predsednici SAD. Verovatno je i neki naš predsednik bio invalid, ali niko nije znao da je bio invalid. Znači, vrlo neutralno to koristim.
Ali, prosto sam zbunjen, njegov glavni savetnik za odnose sa medijima je lekar. Ili je on loš lekar, ili je ovaj pacijent, pa treba da mu bude prisutan stalno lekar da ga pregleda. Sudeći po izjavama koje daje savetnik i koje daje predsednik, obojici je potreban lekar. Zbog njih treba da se uvede ova odredba, da onaj koji od njih dvojice dobije uverenje da je invalid, ima prioritet kada idu zajednički na pregled.
Smeškate se, ministre, strašno je sa ovim njihovim izjavama koje daju. Ovo je strašno kakve izjave daju, nije samo u pitanju ta metla, nego su u stanju sve da okrenu. Oni ne znaju ni šta je izdajnik u političkom, šta je izdaja u pravnom smislu, ništa oni ne znaju.
Oni znaju samo da koriste i zloupotrebljavaju medije, pa će danas da naprave da je najgora Skupština, sutra će da naprave neku političku stranku, prekosutra - predsednika nekog suda, nakosutra - ko zna ko im padne na pamet, samo da ne uđe neko u njihove interese. Odmah to lekar obradi medicinski, saopšti se javnosti i vidite - lekar došao da koristi metlu.
Znači, njegovo celokupno znanje iz medicine je metla, znači, higijeničarka, to je bio u domu zdravlja, gde li je bio. Mislim da ništa ne gubite u ovim predlogu zakona ukoliko prihvatite ovaj amandman. Vraćam se sada opet na ono, norma treba da bude jasna.
Ona ne sme da bude višesmislena, ovo što je gospodin Antić predložio je krajnje precizno i jasno i slažem se da u praksi može da bude problema.
Vidite čoveka koji pristojno izgleda, a ko zna da je on invalid, sem ako se ne vidi zbog neke bolesti ili profesionalnog oboljenja itd.
Obično ljudi invalida doživljavaju kao čoveka na štakama, u kolicima, što može da bude prirodni hendikep itd. Možda to može u praksi da stvori probleme, jer kada pročitaju taj i taj, oni se bune, pa malopre je došao, pa jeste, ali ko bi rekao da je on invalid, vidi kako čovek lepo izgleda.
Može u praksi da bude tih problema, ali ako već pravite nešto, dajte nešto što konkretnije da bude, dajte, jer vidim i po pogledu i kod vas, niko nije protiv ovog amandmana i ako niko nije protiv ovog amandmana, a toliko je precizan, mislim da to treba da usvojite da bi zakon stvarno ličio na nešto.
Stav Vlade povodom neprihvatanja ovog amandmana najbolje pokazuje kakav je Predlog zakona. Kažu da je to već regulisano nekim zakonom. Ne znam šta je ovde više regulisano od onoga što je regulisano našim propisima kojima se uređuju radni odnosi.
Međutim, tačka 4. i obrazloženje skreće pažnju na drugu pojavu.
Mi smo ranije imali te zaštitne radionice, pa su one bile namenjene za zapošljavanje invalida, pa se tačno znali, recimo, ko ima problema sa sluhom, radi u štampariji, a ovi koji imaju nekih drugih problema, rade na nekim drugim mestima. Mislim da je 50 godina bila praksa da slepa lica rade na centralama, zato što je to prilagođeno, oni mogu začas da se osposobe za taj posao itd.
Verovatno je potrebno razmišljati o nekoj podsticajnoj meri za one firme gde postoji mogućnost da invalidna lica obavljaju neki posao, da li sa punim radnim vremenom ili sa nekim drugim radnim vremenom. Najveći akt uklanjanja diskriminacije, one prividne, one pritajene, one koja možda i stalno postoji, jeste uključivanje tih ljudi u tzv. aktivni život, da vide da su pripadnici ovog društva, da njihov rad, bez obzira koliko je možda i simboličan, ima neku vrednost i ima neku društvenu potrebu.
Ne mogu da kažem za ministra Lalovića, ali mogu za onog pucval-ministra pre njega, onog sindikalnog, znate ga. Ovde je bila jedna štamparija gde su radila invalidna lica i on je to poprilično upropastio, iz ličnih razloga. To ljudi u ministarstvu vrlo dobro znaju. Još nekoliko zaštitnih radionica je upropastio.
Ako se ministar raspita u svom ministarstvu za ono što je radila ona Ljiljana i on, ona oko Zakona o radu, međunarodnih organizacija itd, a šta je on radio oko zaštitnih radionica, videćete da je nehuman odnos prema invalidnim licima koja su u radnom odnosu potekao iz ministarstva koje se po definiciji zalaže za uklanjanje svih oblika diskriminacije.
Kada se pravi propis, daje neka opšta norma, opšta zabrana itd, a u praksi vidite da gaženje kreće od prvog čoveka, ne kažem za vas, ministre, već za onog vašeg prethodnika, koji je pokušavao da glumi ministra, koji je u stanju sve i svašta da uradi, ali ako može malo i da neku štampariju ili nešto uzme pod svoje.
Kada je u pitanju radni odnos, pored jednog propisa ili još dva-tri koja, kao posebna, u delu koji se tiče zdravstva, obrazovanja, državnih službi, ali generalno opšteg propisa, Zakona o radu, koji treba i mora da ima te nediskriminatorske odredbe u pogledu zasnivanja radnog odnosa kada su u pitanju invalidi i hendikepirana lica, mi samo treba da imamo još jedan propis koji treba da omogući beneficirano ostvarivanje njihovih prava, tako da je ovo potpuno nepotrebno.
Vi ste odbili ovo što je gospodin Rankić predložio, nove tačke 5. i 6, a te tačke definišu sve ovo što je kod vas od tačke 1. do tačke 4. One su toliko opšte. Vi lepo konstatujete u vašem mišljenju da ne treba to da unosimo kada imamo Zakon o radu. Mislim da ovaj zakon ima veliki problem te koncepcije.
Dalje, mi sada pričamo o zaustavljanju, sprečavanju ili zabrani diskriminacije prema invalidnim licima, pa bez obzira kako definisali invalidna lica, ali mi nismo uspeli da zaustavimo diskriminaciju prema licima koja se ne vode kao invalidna i kao hendikepirana.
Malopre je gospodin Vučić pričao o deci. Vi se sećate da su Bojićevo dete premlatili u školi, ošišali ga, ćerka Gordane Pop-Lazić kakve je probleme imala, da ne pričam i za druge ljude. Ko je njih zaštitio od diskriminacije?
Ako to rade ovi iz DS, to nije diskriminacija. Zašto? Zato što oni to rade, a pobogu oni su ona slika ispod koje piše "demokratija". To vam je isto kao za ovo što kažu - dobar je preparat, uništava slobodne radikale. Neka uništi slobodne demokrate.
Znači, ugao posmatranja i odatle krene. Ako Tadić i ovi njegovi to urade, to je visokomisaono, a ako neko drugi nešto uradi ne valja ništa, katastrofa, iako je možda razlika pet dana, možda ste vi prvi rekli, oni kada kažu to je to, a vi kada ste rekli to je primitivno, to je prosto, niste obrazovani, sve najgore o vama. To je jedna psihoza koja se tako stvara.
Mogu da pravim smeške da li su ispunjeni baš svi uslovi da se neki invalidi zaposle preko puta, pa rizikujem da me pogrešno ne shvate ljudi koji su stvarno invalidi. Ne mogu da se igram jer sam u toj profesiji 20 godina bio, znam i poštujem te ljude, po službenoj dužnosti morao sam da im završavam neke poslove i da im pomažem. Znači, treba biti oprezan.
Kada je u pitanju zasnivanje radnog odnosa treba da imamo jedan opšti propis, treba da imamo nekoliko posebnih propisa koji uvažavaju neke specifičnosti radnog mesta, obrazovanja, a kada su u pitanju invalidna lica treba da imamo propis kojim se poboljšavaju uslovi ili država utiče na stvaranje uslova za njihovo zapošljavanje kroz novu poresku politiku.
Danas je tehnika i tehnologija toliko daleko otišla da verovatno ove najstručnije poslove koje obavljaju ljudi koji su slabo pokretni mogu i kući da rade, preko e-maila šalju svoje radove. Generacije i generacije naših studenata rade sa firmama u Americi preko e-maila. Naprave neki program, neki tekst, pošalju, to se tamo verifikuje.
Formalno-pravno može i radni odnos da bude takav i sada treba stvoriti uslove, jer postoji široka lepeza profesija. Imate invalidna lica koja su vrlo spretna za poslove sa rukama, imate stručnjake, arhitekte, pravnike. Moj kolega na fakultetu jeste slepo lice, ali pet puta je bio bolji student od svih nas. Bio je sekretar udruženja invalida slepih lica. Naš kolega je izuzetan pravnik.
Imate sposobnih ljudi, samo im treba pomoći da njihove sklonosti dođu do izražaja. Taj propis nam je potreban.
Znači, sednete sa Dinkićem pa kažete, ko zapošljava invalide ne plaća porez, ili mu se smanjuje porez na dohodak, ili porez na plate, eventualno da se oslobodi doprinosa. Što više tih lica bude na tim poslovima, ali poslodavac ima interesa.
Malopre je loš primer gospodin Antić koristio. On je rekao da smo za pojaseve brzo rešili, za cigarete smo brzo rešili. Ako u jednoj kancelariji ima nepušač postoji opasnost da dođe neki inspektor i kazni onoga što puši.
Ako bi išli tom logikom da rešimo onda pitanje narkomanije na taj način, tu već nailaze problemi. Da rešimo problem bolesti i asocijalnih ponašanja u vidu homoseksualizma, odmah će da skoči polovina odavde i da kaže da su to manjinska prava. Vidite kako se to menja, a ovo je možda još opasnije za društveni organizam.
Ako idemo samo na kažnjavanje to donekle daje rezultate, ali da neko dobije i korist od toga što poštuje zakon.
Znači, intencija da se hendikepiranim i invalidnim licima omogući da se zaposle, da preuzmu deo brige o svojoj egzistenciji putem svog rada, ali dajte tog poslodavca da malo častimo, da mu damo neku beneficiju, neki popust.
Ovako ako pričamo da smo za to, toliko i toliko smo dali za te uređaje, šta vredi kada on primi jednog, a posle kaže da je bolestan i posle pet godina ugasi to. Dajte da ga trajno pomognemo. Nađite mi privatno preduzeće koje je u svojoj centrali primilo neko slepo lice koje će da radi na centrali.
Džabe ste pisali amandman. Ovaj amandman znači da u ovoj zemlji ne važe osnovi odgovornosti. Vi se protiv toga borite. Ministre, vi ovo niste prihvatili? Ako niste prihvatili, da vas podržim, pošto ovo na pravnom fakultetu ne može ljudima da se predaje.
Da vam sada rastumačim kako ste napisali. Kaže: "Ne može se dokazivati da je neposredna diskriminacija učinjena bez krivice". Zašto ne može da se dokazuje? Ako ste vi mene tužili i treba da snosim neku odgovornost, u ovom slučaju neka bude građansko-pravna odgovornost, nije krivična odgovornost, vrlo je važno pitanje krivice za utvrđivanje moje odgovornosti.
Nije problem što ste ovde prekoračili, problem je što ste vi zaboravili šta piše u članu 6. stav (2) gde je data definicija neposredne diskriminacije. Radi se o javnom aktu i javnoj radnji prepoznatljivoj kao diskriminatorska - ti možeš, a ti ne možeš zbog invaliditeta.
Vi zabranjujete tuženoj osobi da se brani u delu svoje odgovornosti, gde ona može da kaže - molim vas, to je tako urađeno zbog tih i tih okolnosti, ali nemam krivice zbog toga. Ne možete vi u jednom ovakvom opštem aktu da onemogućite nekoga da se brani.
Drugo, zakonska prezumpcija ne odnosi se na krivicu. On je dao primer o zajedničkoj svojini i susvojini. To je statusno pitanje, to je stanje. Pitanje odgovornosti za krivicu je pitanje činjenja ili nečinjenja i da li je on bio u obavezi da čini ili je bio u obavezi da ne čini.
Neko ko vam je ovo rekao, on ništi elementarne postulate odgovornosti. I materijalna i ne materijalna odgovornost iz građanskog, puno puta se zasniva na krivici, kad je lično. Imamo situaciju i objektivne odgovornosti za maloletno lice, za duševno bolesno lice. Odgovornost pravnog lica je uvek objektivna odgovornost. Traži se krivica nekog zaposlenog, pa odgovara firma itd.
Znači, ovo ne može. Zakonodavni odbor je morao ovo da odbije, da kaže da ovo nije pravno moguće. Ovo je u suprotnosti sa Ustavom Republike Srbije. Kaže: "Ako među strankama nesporno ili je sud utvrdio". Znači, ne možeš da se braniš time da kažeš - nisam kriv, ako je među vama nesporno ili je sud utvrdio.
Da bi sud utvrdio, on mora da vodi neki postupak, a u tom postupku stranka može da radi šta hoće, može da se brani ćutanjem, može da iznosi dokaze. Ne možete vi raspravno načelno da uništite ovim zakonom.
Ne znam, sedmi ili osmi član Zakona o parničnom postupku, i ovog unakaženog, što ga je ministar unakazio sa svojom stručnom ekipom, mora da se da mogućnost svakoj strani da se izjasni. Ona sama procenjuje koje će dokaze da iznese. Ne možemo mi da kažemo kako će neko da se brani. Na sve moguće načine ima da se branim na sudu, bože moj.
Dalje, već u ostatku rečenice vi dajete neku prezumpciju: "nesporno". Ako je nesporno, ljudi ne idu na sud. Ili: "ako je sud utvrdio". On je morao da utvrdi u nekom postupku.
Drugi stav kaže - ako diskriminisani. Znači, već ste u startu definisali sve. Znači, invalidna osoba koja se obratila sa zahtevom, po vama je već diskriminisana osoba. Ne možete to da kažete. "Ako diskriminisani učini verovatnim da je pretrpeo akt diskriminacije." Uvek je nešto verovatno kada se kreće sa postupkom. Kad čovek tuži, on smatra da je u pravu, ali da bi postupak krenuo mora da učini verovatnim nešto. Zbog čega? Da bi se utvrdila sudska nadležnost, da bi se videlo šta je predmet spora, da bi protivna stranka znala o čemu se radi.
Teret dokazivanja da usled tog akta nije došlo do povrede načela jednakosti. Dva puta negativna definicija. To niko živi neće da shvati. Mislim da je dobro što ovo niste prihvatili, jer bi ovo unelo zabunu, a ne bi stvorilo zakonsku prezumpciju koju ste hteli da postignete.
Svaka parnična stranka slobodno odlučuje kako će da se brani. Zakonske prezumpcije postoje, zna se o čemu se radi, a ovakva ne može da postoji. Ovo čak nije ni zakonska prezumpcija, ovo je neka procesna prezumpcija. Ko dokazuje, šta se dokazuje, a šta se ne dokazuje? Ne može krivica da se pretpostavi. Mora da se dokazuje.
U običnoj parnici za naknadu štete, bilo materijalne ili nematerijalne, krivica je vrlo važna stvar. Kad se tuži pojedinac. postoji objektivna odgovornost, ali po definiciji ovo nije materija za objektivnu odgovornost. O tome se radi.
Nešto ste hteli da uradite. Ne sporim da se usled prepisivanja nečega iz inostranstva potkrala neka greška u prevodu, ali to kod nas dobija potpuno drugi smisao.
Neka prednost u smislu olakšavanja uslova takvoj osobi da dođe pred sud radi zaštite svojih prava, slažem se, treba, i to sam na početku rekao, dajte nešto što bi bila neka pozitivna diskriminacija, olakšavanje nekih uslova, ali vi ste uveli potpuno novi institut - zaštita od diskriminacije.
Malopre ste, obrazlažući ovaj vaš amandman, rekli da se nadate da će se promeniti Krivični zakon pa će ovo biti kažnjivo tim zakonom. Tim zakonom se propisuju krivična dela, a ne ovim. Pustite vi materiju.
Krivični zakon propisuje krivična dela, elemente bića krivičnog dela, na osnovu koga će da se vidi šta je povreda, ko može da je učini, pod kojim uslovima i kakva je sankcija.
Sada ćete da terate Stojkovića, a on je pre dva-tri meseca promenio Krivični zakon, doneo novi, sada treba ponovo novi zakon da radi.
Neće, treba da pravi novu radnu grupu i taman posla da radi sada novi krivični zakon. On ne može da ubaci krivična dela rasuta po pojedinačnim zakonima. Kako ko predloži zakon, on stavi novo krivično delo. Džabe ste vi donosili novi zakon, oni vam ga upropastili odmah.
Svi akti diskriminacije su inkriminisani i tu da budemo načisto. Verovatno trećina krivičnih dela se zasniva na kršenju zabrane vršenja diskriminacije, različite diskriminacije.
Imamo kod izbornog prava, kod zasnivanja radnog odnosa, verska, rasna i druga mržnja. To su sve krivična dela čiji je cilj da se sankcioniše to što je neko zloupotrebio ili prekršio zabranu sprovođenja diskriminacije.
Povrh svega toga vi ubacujete i ovo što nijedan živi sudija ne bi mogao da primeni. Zato u danu za glasanje molim da se ovaj amandman nikako ne prihvati, jer će biti šlag na tortu u neprimenjivanju i nejasnoćama koje ovaj zakon može da prouzrokuje.
Bez namere da se vraćam na ono što smo pričali u načelnoj raspravi povodom ovog predloga zakona, stvarno će biti teško, ukoliko se ovaj zakon usvoji, da se primeni neki vrednosni sud.
Kako glasi član 1. ovog zakona: "Ovim zakonom uređuje se rehabilitacija (verovatno se misli na postupak, način i kako se donosi neka odluka kojom se neko lice rehabilituje) lica koja su bez sudske ili administrativne odluke, ili sudskom ili administrativnom odlukom lišena, iz političkih i ideoloških razloga, života, slobode ili nekih drugih prava od 6. aprila 1941. godine do dana stupanja na snagu ovog zakona, a imala su prebivalište na teritoriji Republike Srbije." To je tako široko postavljeno, a da nema objektivnog kriterijuma.
Moram da kažem, od 6. aprila, ako ste baš uzeli taj datum, da budem precizniji od 1948, 1949. godine, toliko se stvari promenilo do današnjeg dana u shvatanju demokratije, ljudskih prava, osnovnih sloboda, uzmite i sami ovu Evropsku konvenciju, i 50-te, 60 i neke godine, i 1976. godine, nešto nas obavezuje tek od 2003. godine kada smo pristupili i kada smo primljeni u Savet Evrope i postali punopravni članovi, i tek od pre nekoliko godina imamo pravo da tražimo pred Evropskim sudom za ljudska prava da se vode odgovarajući postupci da bi se utvrdilo da li je nekim aktima vlasti narušeno neko ljudsko pravo.
U međuvremenu je bila svojevrsna geneza ljudskih prava. Menjalo se shvatanje o ljudskim pravima. Menjalo se shvatanje o državi, o suverenosti. Bila je blokovska podela - Istok i Zapad. Da ne navodim sve istorijske društveno-političke traume kroz koje su narodi prolazili.
Ne sporim nameru da treba nešto možda i rehabilitovati, ali je vrlo teško utvrditi šta je politički progon. Nikada se nije tako ogoljeno vršio politički progon. Možda je toga bilo 48. godine, pa sve do 60. i neke godine, gde je zbog javno izrečene misli vršen progon, možda i zbog toga što su se istomišljenici oko nečega udruživali; u to vreme to je bio kontrarevolucionarni napad na državu.
Videli smo da oni, protiv kojih je vođen postupak zbog kontrarevolucionarnog udruživanja u ono vreme, to je bila drugačija formulacija, za zaštitu države i ustavnog poretka. Oni su u međuvremenu postali prvoborci, borci za ljudska prava. Evo vam jedan primer, imate na Kosovu i Metohiji, teroristi su postali borci za ljudska prava. Svi oni koji su pušteni krajem 2000. i početkom 2001. godine već od Merdara su dočekivani kao narodni heroji. Sa gledišta postojećih odnosa u Republici Srbiji i nekog vrednosnog sistema, ma koliko on bio probušen, nedefinisan, ti ljudi su teroristi i biće uvek teroristi.
Vi ste ih pod nekim pritiskom pustili da se smanji taj pritisak na državu, na ove itd, ali oni će u suštini biti uvek teroristi. Sada vi predlažete i njihovu u suštinu rehabilitaciju, jer neko može da kaže da su oni iz političkih razloga proganjani. Adem Demaći, on je više proveo u zatvoru, a sada je borac za ljudska prava na Kosovu i Metohiji.
Pre podne smo slušali ovde o Trgovištu.
Tako je krenulo i na Kosovu i Metohiji isto, prvo u smislu borbe za ljudska prava, te onda slobode izražavanja misli, te Zapad pritiska ne smete da imate verbalne delikte, a u sledećoj fazi posle političkih interesa ide neko organizovanje i na kraju postaju narodni heroji.
Da li bi neko u Francuskoj smeo da da izjavu poput ovog nesrećnog menadžera iz Trgovišta? Verovatno, čim bi prva stranica počela da se štampa, došla bi policija i uhapsila ga. Zašto? Pa uništavaš teritorijalni integritet i suverenitet države i to je potpuno normalno.
Dalje, kaže, lišeni života, slobode ili nekog drugog prava.
Vi ste posebno uzeli 6. april 1941. godine, pa ste još uzeli sa prebivalištem na teritoriji Republike Srbije, omeđili ste samo teritorija Republike Srbije da je u pitanju.
Molim vas, od 6. aprila koliko je njih lišeno života; po ovome, i za vreme bombardovanja ljudi su lišeni života zbog političkih razloga, zbog pogleda na svet, a 1999. godine, znate i sami, bio je referendum, 99% građana se opredelilo za nešto, svi su se opredelili za nešto. Oni su lišeni života, a ko ih je lišio života? NATO bombarderi, a vi ste ovo protegli od 6. aprila 1941. godine do dana stupanja na snagu ovog zakona.
Znači, danas se krše ljudska prava, ali mi ne znamo šta je vrednosni sud, mi možemo da pretpostavljamo i da pričamo, Vojislav Šešelj je napisao neku knjigu, oni su ga osudili, zabranili su da se objavi knjiga itd, uskraćen je za neko pravo, koje pravo, narušena je njegova sloboda izražavanja mišljenja. Njega treba rehabilitovati, trebalo bi, po ovom vašem kriterijumu, ali ga nećete rehabilitovati, jer sudija okružnog suda neće da ga rehabilituje. Neće, a zbog čega?
Kada mu je otiman mandat ovde, ovde su sedeli neki poslanici, trenutno ih nema u ovom sazivu, Žarko Jokanović, tamo je bio Desimir Tošić, a ako vi Vojislava Šešelja sada rehabilitujete po ovom zakonu zbog onog u Gnjilanu. A šta se desilo u Gnjilanu; popeo se na klupu i rekao – molim vas, ljudi, miting je zabranjen, hvala što ste došli u velikom broju, dajte da se raziđemo da ne bude incidenta sa policijom. Kako je počeo sa onim – policijom, natrčali su oni, pokupili, rasterali, premlatili, nešto u zatvor, i vanredno stanje, policijski čas zaveden u Gnjilanu.
Oni su vodili postupak pred sudijom za prekršaje zbog narušavanja javnog reda i mira i to će vaš sudija važeći ili neko veće koje kaže, molim vas, tu postoji pravni osnov po kome to nije politički problem, a svi znamo da jeste. E sad postavljam pitanje, ako su živi akteri događaja, živi oni koji su vršili politički progon, šta da radimo s njima...
Hoću da vam skrenem pažnju da ovakvom formulacijom vi dajete toliku dispoziciju sudiji koji treba da sudi, da on treba da procenjuju šta je u jednom trenutku bilo ljudsko pravo, da on u jednom trenutku treba da kaže ko je bio progonitelj, ko je bio prognan, na koji je način vršen progon, a ja vam pričam, od 1941. godine do danas, promenila su se i shvatanja ljudskih prava.
Vidite, ovde se čak i ne ide na to, idete dalje nego oni kod lustracije. Ovo je naličje Zakona o lustraciji, na neki način. To mora da se kaže.
Kod Zakona o lustraciji se išlo sa imaginarnom pretpostavkom da je nekome prekršeno ljudsko pravo i taj više ne sme da bude u javnom životu, a pri tom se ne spori u tom zakonu da je to lice, koje navodno treba da se lustrira, radilo po zakonu. Znači, po zakonu je radilo i ono se lustrira.
Vi sada ovde imate situaciju gde će biti bez odluka, bez propisa, bez zakona, to je jedna grupa. Druga grupa je, gde je sa nekim propisom. Tu gde je bilo nekog propisa ili nekog pozivanja na neki propis, javlja se problem što nema objektivnog kriterijuma u zakonu.
Onda sudija koji treba da sudi treba da stavi prst na čelo i da razmišlja, aha, ako utvrdim da treba da se rehabilituje ovo lice, nevladine organizacije će me napasti, pa će reći, to je zlikovac, on je u kratkim pantalonicama bio na Golom otoku, iživljavao se, smejao se svojim prijateljima koji su tamo bili zatvoreni. Uostalom, tako pričaju o Dobrici Ćosiću, Golootočani drvlje i kamenje bacaju na njega, čak smatraju da je među živima najveći krivac za njihov boravak tamo, ali molim vas, to je sada najveći borac za ljudska prava.
Ili Mićunović. Ista stvar je sa Mićunovićem. Ili šta da radimo sa onima koji su potkazivali. Vi ste imali 1988. i 1989. godine začetke neke srpske opozicije, Kosta Čavoški, Vojislav Šešelj, Koštunica, Mićunović, Đinđić, pa propevao Đinđić, potkazao ih, kad su bili u policijskoj stanici, a vi grčite ramena koliko hoćete, ali to je tako, to je zapisano u knjigama i ne može da se izbriše, sve je registrovano.
Koji kriterijum da se primeni? Ako uzmete kriterijum Dragoljub Mićunović, Desimir Tošić, njihovi interesi, njihov ugled u društvu, onda sve ono što su radili u prošlosti je bilo ispravno. Ja vam tvrdim da neke stvari nisu bile ispravne. On oduzima mandat zbog čaše vode, pa čašu vode je Draško Marković, a nije Vojislav Šešelj. Ne, Vojislav Šešelj ide u zatvor, zato što se navodno opirao. Da li je to politički progon? Da li je politički progon, verovatno u SPS-u bivše Vlade svi imaju neku krivičnu prijavu, imaju i to je progon.
Dalje, malopre je na vašem mestu sedeo jedan ministar koji je bio sekretar Komisije za ekstraprofit. Ja vam tvrdim da ekstraprofit po slovu zakona, kako je napisan, to je neustavan propis, to svi znaju, to je čist politički progon.
Da li ta lica treba sada da traže zaštitu od sudije, da li će sudija da im pruži? Pružio bi im da su iz DS-a, Demokratskog bloka, a ako se javi neko ko je iz SRS, e nema zaštite za njega. Zašto? Vrednosni sistem nije isti koji će da primeni sudija. Problem ovog zakona je što materijalni propis na osnovu koga će on nekoga da rehabilituje nalazi se kod sudije, u suštini, kod nevladinih organizacija, kod vašeg Centra za medijaciju, koji vrše pritisak, Društvo sudija, oni formiraju kriterijume, oni određuju šta može, a šta ne može da prođe.
Znam toliko ljudi koji su zbog običnih plakata ležali, bili u pritvoru dva-tri sata ili dva dana, dok ne dođem da ga oslobodim iz zatvora. Hoćete da vam kažemo da to nije bilo ekološki, narušavali su javni red i mir i komunalni sklad u gradu zato što su lepili plakate? One što je Bane Ivković organizovao da se biju, oni će biti rehabilitovani, a moji radikali koji su lepili plakate, neće biti rehabilitovani.
Na osnovu čega vam tvrdim to? Na osnovu ovoga kako je to široko postavljeno i u sledećim članovima kako sve zavisi od sudije. Baš me interesuje, kako bi na osnovu ovog zakona sudija mogao da donese odluku, šta ta odluka treba da sadrži.
Kako će on da utvrdi da je pre 20 godina Janko Janković, sudija okružnog suda, koji je zabranio rasturanje neke knjige, narušio ljudska prava odnosno neko drugo pravo lica koje treba da se rehabilituje. Kako će, na osnovu kog kriterijuma? Ako se poziva na propise iz tog perioda, verovatno može da se utvrdi neki propust. Ali moram da vam skrenem pažnju, bio je prvostepeni postupak, drugostepeni postupak, pravosnažno okončano.
Mi sada vršimo reviziju pravosnažnih presuda, pravosnažnih odluka, gotovih stanja, ono je bilo pravosnažno pre 20 godina, pa posle 20 godina proizvelo neke pravne posledice i mi sada sve to rehabilitujemo na jedan vrlo čudan način, a ne znamo šta je kriterijum. Vi ovde treba da imate definiciju šta je politički progon.
Pazite, vi ste do pre 20 godina imali slobodne umetnike. Evo uzmimo za primer, pa čak i nikakav film nije onaj "Plastični Isus". Taj film je bačen u bunker, vođen je postupak protiv autora, čak ga je i potkazao u to vreme kapetan Vuk Obradović. Po čemu bi to bio politički progon kad je on pojedinac. Nema političku stranku, nije čovek imao ni političke ambicije, nego se neko uplašio da bi njegov film mogao da da neku drugu sliku o Titu.
I film nije ni objavljen, on je čovek završio tamo gde je završio i sad na osnovu čega treba njega sudija da rehabilituje. Nema propisa, ovo nije taj propis.