Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/8554">Zoran Krasić</a>

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka

Govori

  Gospodine Markoviću, nalazimo se kod amandmana na član 1. i u međuvremenu je šest-sedam govornika pričalo, bile su i replike, i povrede poslovnika i naravno moram da odgovorim na neke stvari. Vidite, namerno sam prilikom obrazlaganja ovog amandmana koristio sveže primere.
Nisam koristio primere od 6. aprila 1941. do 9. maja 1945. godine, nisam koristio primere iz 1948, iz 1971, 1974, 1984. itd. Zašto? Da bih upravo skrenuo pažnju da se ne pristupa ovome jednostrano i onda gospodin Krstin izađe, pročita nešto, nemam razloga da mu ne verujem. I verovatno sve što je on rekao da je to istina, i verovatno se desila neka nepravda, verovatno je iz te nepravde izašla i druga neka nepravda, da je konfiskovana imovina i da je čovek, kako sam razumeo, posle godinu dana od hapšenja preminuo u Dečanima ili u Nišu. I svakako da je to jedan slučaj koji ukazuje da se desio neki progon. Međutim, tu ne vidim ni politički, ne vidim ni ideološki.
Samo primećujem da je bio jedan apsurdni propis gde se čovek obavezivao da da nekoliko puta više nego što je fizički i teoretski mogao da obezbedi na svom imanju. Znači, radilo se o jednom diskriminatorskom propisu i tu nema ni političkog ni ideološkog progona. Nema ovde prostora da se ukaže na činjenice koje su u direktnoj vezi sa onim što je u članu 1. napisano, a to je politički i ideološki progon.
Dalje, izuzetno bezobrazno deluje da sada mi pričamo, a želim da neutralno obuhvatim taj period i tražim objektivnu normu koju može da primeni sudija, a onda dođemo ovde u situaciju da se iznosi primer koji se dešava danas, gde je očigledno da se postupa bez sudske odluke, da je u pitanju opet politički progon, zato što neko neće da kaže ili ne zna gde se nalazi Ratko Mladić. Mi se sad ovde svi pravimo naivni, vodimo računa šta je bilo 1945. godine, a ne volimo da vidimo šta se dešava 2006. godine. To je krajnje licemerje.
Onda se kaže da ovo i nije amandman čim se traži brisanje. Tražim brisanje, jer ovo nije član, jer kako je napisano, videli ste i sami da dolazi do vrednosnog kriterijuma koji treba da primeni jedan sudija. Ne znam koji bi sudija smeo da sudi na bazi ovoga. Imaćete osam sudija i pet u drugom, a kad napravite apelacioni, šta će onda da bude.
Ovo sa Novim Pazarom verovatno će biti rehabilitovano nekim novim zakonom, jer ovo može da se protegne i na Novi Pazar, jer do donošenja zakona važi. Ali da se vratimo na ovo što je sadržina člana 2. koji je obuhvaćen amandmanom SRS.
Ovde stoji da zahtev za rehabilitaciju može podneti svako zainteresovano lice i ova formulacija, mislim da postoji jedan amandman iz G17 plus, gde se zainteresovano lice definiše kao fizičko i pravno lice, otvara mogućnost velikih zloupotreba.
U pravu se zna, zainteresovano lice se definiše kao lice koje može da dokaže pravni interes za nešto, i ono može da ima status umešača, i stranke, ali ako se zainteresovano lice ovako široko stavlja, onda imamo situaciju da se u suštini prejudiciraju stvari podnošenja samog zahteva.
To je situacija kada koja se dešava ispred zgrade Specijalnog suda, ispred zgrade Okružnog suda, to je situacija kada se presuda nađe u novinama pre nego što je ročište ili pretres zakazan. Dao bih vam nekoliko primera. Ako bi se recimo kao zainteresovana lica javili ovi iz takozvanog Vladinog civilnog sektora, odnosno nevladinog sektora, potpomognuti iz inostranstva, poput Otpora, da ih ne ređam, jer oni su u 99% svi na istom putu, kako uništiti državu.
I ovaj što se bavi medicinom, a sada trenutno medijima, pa malo pregleda predsednika, pa malo njegov savetnik za medije, treba da zna, to jesu izdajnici, ti iz tog nevladinog sektora, zato što direktno, bezobrazno i u oči rade protiv nacionalnih interesa.
Za Natašu Kandić je vrlo neprijatno da pomene građanina Srbije kao žrtvu, ali zato nekoga iz inostranstva vrlo često ima da pomene kao žrtvu, a uvek se kao zločinac javlja neko iz Srbije.
Ako se tako osnaženi lobisti pojave, onda malo koji sudija sme da odbije njihov zahtev za rehabilitaciju. Oni će da prikažu tu svoju zainteresovanost, naravno medijski podržani od strane U92 i ovih drugih silnih televizija i radio stanica pod kontrolom nevladinih organizacija, ili one koje se direktno finansiraju iz inostranstva, a ovde nam glume kao da su nezavisni, samostalni.
To su oni koji ne plaćaju doprinose za svoje radnike, oni koji su išli na školovanje u Budimpeštu, pa se zna, neki su u viskiju primali naknadu, a neki su dnevnice primali od 100, 150 maraka u to vreme na ruke, poput one Nataše Miljković itd.
Sve go izdajnik vodi medije u Srbiji, to da znate, i to je potrebno da bi se isprao mozak građanima Srbije, da se jednostavno baci težište na nešto što je periferno, od toga stvori glavni problem, a onda prođe poput ovoga za Trgovište ili nešto što je mnogo krupnije i što se već priprema na jugu Srbije.
Vidite, ako se tako osposobljeni jave kao zainteresovani, onda se ne bih iznenadio što se neki iz SPS-a plaše da se ne izvrši jedna neprincipijelna reafirmacija ili prekrajanje istorije, tako da bi onda neke istorijske dokazane činjenice dobile neku svoju suprotnost i postale obavezne, s obzirom da se putem rehabilitacije to ispravlja, znači, ne samo odgovornost, nego se i napiše neka nova istorija.
Zašto sve ovo pričam? Iz jednog prostog razloga što suđenje za Ovčaru u ovom sudu za ratne zločine je namešteno suđenje. Tu postoje dva svedoka: krvavi Bora i patološki ubica. Tako se baš i nazivaju u predmetu.
Vidite, Nataša Kandić je uspela da dovede ljude sa strane, oni nisu tražili troškove, da bi se samo slikali ispred suda, kako bi rekli, napokon je došlo zadovoljenje pravde, a presude još nema, ali oni znaju unapred koja će presuda da bude.
A onda kada se dobije presuda, kada se pogleda o čemu se radi, onda vidite da je jedan dobio 20 godina, koji ni teoretski nije mogao da bude na mestu i u to vreme kada se to desilo, jer je bio čovek na VMA, nepokretan.
Pa su se još videle neke stvari, pa se čak ne prihvati ni svedočenje ljudi iz Hrvatske, a oni kažu, aman ljudi, zašto je ovaj optužen, on je nama spasio život, zar mu vi sudite što nam je spasio život. To javnost ne može da čuje, ne može da dobije to saznanje.
A zašto? Postupak ima neki stepen tajnosti, medijska dominacija ovih izdajnika, poručite onom doktoru, to jesu izdajnici i u političkom i u pravnom smislu, to što ih vlast ne goni, to je drugi problem, problem nesposobnosti vlasti, ali svako onaj koji tako protiv nacionalnih interesa, protiv državnih interesa, on jeste izdajnik u političkom smislu reči.
Ma, gospodine predsedniče, pitanje je da li taj Zakonodavni odbor ima kvorum da radi, nego ajde neću sada to, pošto nisam sproveo nezavisnu istragu.
A kada budem sproveo istragu, onda ću da vam kažem da li je to tačno ili nije tačno, ali ajde sada da pređemo da imate neki papir, da je nešto napisao Zakonodavni odbor.
Gospodin Šarović je podneo amandman kojim je tražio da se briše član 3.
Naravno, mi želimo da uklonimo ovakav tekst Predloga zakona i jednostavno tražim od vas da se ovako nešto ne glasa da ne bi postalo zakon, jer ako postane zakon imaćemo mnogo više glavobolje nego što treba.
Pre nego što počnem konkretno da pričam o ovom amandmanu, samo bih vas zamolio da kada izlazite ovde ako nemate ni jednu drugu reč kojom ćete da osporite amandman Srpske radikalne stranke ili da date podršku inicijativi Vlade, nemojte molim vas ratne sekire otkopavati, zakopavati, te partizani, te četnici, te ovo, te ono.
Pa eto vidite već šesti put izlazim povodom ovog zakona, nikada te reči nisam upotrebio. Niti želim da povratim sećanje na ono što je bilo, nego baš upravo želim na objektivan način da protumačim kakva je norma koja se predlaže i šta će sutra biti.
Unapred mogu da vam kažem šta može da bude. Imam neko iskustvo, mogu da procenim šta će da bude, da se sutra ne bi desilo, kada neka strana postavi pitanje ministru - donet je zakon, šta je bilo, pa ne znam, imamo problema, pa nismo mogli da primenimo, kao što već pet godina stalno slušamo zašto se zakon ne primenjuje.
Šta je napisano u članu 3? Da se zahtev za rehabilitaciju podnosi Okružnom sudu u Beogradu. Okružni sud u Beogradu postaje prvostepeni sud, nadležan za celu teritoriju Republike Srbije. Koliko sam razumeo ministra malopre, pokazivao je nešto prstima, valjda će osmoro sudija da sudi, tri u Okružnom i pet u Vrhovnom.
Kaže: "Zahtev sadrži lične podatke lica čija se rehabilitacija zahteva i dokaze o opravdanosti zahteva". Šta bi moglo da bude dokaz o opravdanosti zahteva?
Malopre je gospodin Krstin ovde pročitao dva-tri dokumenta i rekao da je to sve što porodica ima. Čak je i neki advokat posle izvesnog vremena tražio i dobio obaveštenje da dokumentacije nema.
Šta će da se desi ukoliko taj zahtev bude rešen, pa posle tri-četiri godine, nema veze sa onim primerom koji je gospodin Krstin izneo, neko dođe do neke druge dokumentacije iz istorijskog arhiva, pa se vidi da je nešto drugo u pitanju.
Ta situacija uopšte nije dotaknuta ovim predlogom zakona, a svi plediramo o istini, o pravdi i svi koji izađu ovde govore da je apsurdna istina i apsolutna pravda u onome što oni kažu.
Kada svako potegne neki predmet ovde i iznese nekoliko podataka, svi kažu: ako je to bilo, nije u redu, treba čoveka na neki način rehabilitovati.
Vi imate i druge situacije, neću konkretno da navodim imena, gde je čovek koji je tokom rata pomagao sve koji su pucali na Nemce i na Bugare u Nišu, kada je došla velika sloboda, njega njegov kum Skojevac odvede u banovinu, zatvori ga dva dana i on dobije neki papir da je bio saradnik neprijatelja i za vreme rata je zaradio 180.000, a onda dođe druga ekipa, pa proceni i kaže da je tih 180.000 otprilike jedna kuća od dve, koliko ima. Ta jedna kuća je od njegovog čukundede.
U međuvremenu se desilo da je ta familija doživela neka šikaniranja, u međuvremenu se desilo da su oni u jednom kućerku bili zaštićeni stanari, a druga kuća koja je njima oduzeta, to je otkupljeni stan. Kada dođu rođaci u Niš, u onaj svoj kućerak od čukundede, moraju da gledaju komšiju koji se razbaškario u onom njihovom. To je nemoguće ispraviti danas.
Da bude stvar još čudnija, deca su intelektualci, upoznati sa pravom, imaju dobre advokate itd. To je nemoguće ispraviti. Jedino što može da se ispravi, eventualno je to ta mrlja koja stoji, ali dokumenta nema, a u međuvremenu se čovek maksimalno rehabilitovao svojim odnosom u društvu, svojim načinom života itd.
Ako se ovo pravo stavi samo Okružnom sudu u Beogradu, odmah moram da vam kažem da nema od toga ništa. Evo zbog čega. Ako je predsednik tog suda spreman, sposoban da prima u posetu Karlu del Ponte i ove druge koji proganjaju, još da se hvali kako su oni napravili odeljenja, kako će oni ovo, ono, ako u tom sudu treba da bude, poput onog Čavline, vi se sećate tog sudije, on je bio istražni sudija u predmetu Marjanović protiv Đinđića.
Neko je podmetnuo Đinđiću, umesto 100.000, dodao mu je još jednu nulu, pa je ispalo milion tona pšenice. On je organizovao konferenciju za štampu, napao tamo. Međutim, svaki normalan čovek zna da za milion tona pšenice treba godinu dana da se radi izvozni posao, da se skuplja po celoj Vojvodini, pa da dolazi do nekih tokova, pa da se pretovaruje. To je nemoguć posao, maltene. Taj Čavlina je molio Mirka Marjanovića da odustane i da ne goni Zorana Đinđića. Naravno, Zoran Đinđić je nekako spasen.
To je taj Okružni sud u Beogradu. Tu postoje i sudije, drže slike vas poslanika. Kada vas neko napadne u novinama, nešto izmisli o vama, budite sigurni da u Okružnom sudu postoje neke žene sudije koje vašu sliku zalepe i onaj tekst, reklamiraju se sa time i kažu - ovo je mečka Božana. Kada dođe neko, kaže - držim tog idiota poslanika, to je njegova slika. Te sudije to rade.
Oni koji su 2001. godine posebno odabrani da vrše progon, oni treba da odlučuju o nečijoj rehabilitaciji. Bukvalno rečeno, terate ga mečki na rupu. Kao Vuk treba da čuva stado. Znate kako će oni to da čuvaju - selektivno, do krajnjih konsekvenci.
Još ako uđe tu Biljana Kovačević-Vučo! Ona je zastupala i neke odavde pa kaže "to je krivično delo, ali je problem što nije bilo u Krivičnom zakonu". Ona zastupa nekog kao advokat! Stevan Lilić je izgubio postupak da je bio plagijator samo zbog Biljane Kovačević-Vučo, loše ga je zastupala. Podli i prljavi plagijator Stevan Lilić. Ona deli savete nekima i ona treba da da nalog nekom sudiji kako da presudi.
Ljudi, kome dajete zakon u ruke, Okruženom sudu u Beogradu? On se pokazao svojim predmetima, vidite i sami šta se radi. Predmet Milanović. Bez namere da diram u osećanja roditelja, gubitak deteta je najveći gubitak koji čoveka može da pogodi, ali to je jedna dimenzija. Ako se skupe te fukare iz nevladinog sektora, odgovore, dignu medijsku tenziju, pa čak pokrenu postupak pred Evropskim sudom za ljudska prava, pred sudom u Nemačkoj i sve tamo izgube, a oni garantuju da će tamo da se dobije, onda se prelomi na jednom Dragoljubu Milanoviću.
Naredba 37 ne postoji, ona je povučena, Generalštab je nju stavio van snage, ministre to treba da znate. Ugrožavanje javne sigurnosti bi bila saobraćajka, a za vreme rata važe neka druga krivična dela. I to treba da znate.
Onda za sve lidere država NATO pakta. Batić kaže: "Stvarno je neprijatno, kako da razgovaram sa Karlom del Ponte, sa Havijerom Solanom, a on ima prvostepenu presudu, osuđen je zbog zločina protiv mira". Onda tužilac mora da odustane od krivičnog gonjenja, jer ne može Batić da se pozdravlja sa ratnim zločincem, nego sa uvaženim gospodinom, koji nam je pisao Ustavnu povelju i druge stvari.
Ne može da bude nadležan Okružni sud. Ovaj zakon ne smete da donesete, jer ćete da nahranite one koji su prepuni mržnje i koji žele osvetu. Ne ulazim u to leva, desna, gornja, donja strana, uopšte me ne interesuje, ali ovakva nepreciznost zakona daje mogućnost svakoj fukari da ga tumači kako hoće. Nema ovde objektivnog kriterijuma. Zato će da se desi sve i svašta.
Gospodine Mihailoviću, sinoć je prekinuta sednica i gospodin Marković, kao predsednik Narodne skupštine ili vi koji ga menjate, trenutno, bili ste u obavezi da date jedno obaveštenje, jer je sednica prekinuta zbog nekih događaja. Vi ste krenuli kao da se ništa nije desilo. To je prva i to velika povreda Poslovnika, koji je gospodin Marković pisao.
Druga velika povreda Poslovnika je što niste izrekli opomenu mom prethodniku.
Devedeset posto vremena je potrošio da priča o nečemu što nije na dnevnom redu, a onih 10% što ima nekih dodirnih tačaka sa dnevnim redom ne odgovara istini. Apsolutno ne odgovara istini, čak ni onoj istini koja se zasniva na nekim statističkim istraživanjima, jer ni statistika ne vodi čoveka sa 44 godine života kao mladog. To treba da znate. Šta vredi, on je zadužen za ove stvari, a između ostalog i za to.
Pošto se moj prethodnik genijalno dosetio da deset zakona spoji da se vodi jedna rasprava, tu postoje dva zakona koja nikako ne mogu da uđu u ovaj paket sa ovih osam. To su ova dva sporazuma, gde predlagač i ovaj ko predstavlja Vladu povodom ovih zakona priznaje da njima nije stalo do državne zajednice, zajedničkog života, zajedničke neke državne tvorevine, koja bi obuhvatila teritoriju Srbije i Crne Gore. Jednostavno, kao da se ništa ne važi, šta se desilo. Kada ste donosili Ustavnu povelju, po nalogu Havijera Solane, onda ste masakrirali jednu državnu tvorevinu, pa ste i carine prebacili na nivo republika, država članica državne zajednice. Sada čujemo da ste ugasili i tu zajedničku kancelariju i sada svako može da potpisuje sporazum u ime Republike Srbije.
Pogledajte predlog zakona, protumačite ko je potpisao ove sporazume, sa nezavisnom državom Hrvatskom i sa Iranom, u ime Republike Srbije. Videćete, neka Emilija. Šta je ona? Ko je ona? Ko je dao ovlašćenje njoj da potpiše nešto? Verovatno ovi koji su malo više na toj lestvici nisu ni smeli da se potpišu, pa su podmetnuli nekog činovnika da se potpiše. Prošlo je Vladu i sad teraj dalje. Znači, razarate državu na svakom koraku, svakim potpisom i svakim potezom.
Kada sam već kod ovog sporazuma, sa vama dragom nezavisnom državom Hrvatskom, moraćete nekako da objasnite građanima Republike Srbije šta ste to napisali u članu 8. Sporazuma. Verovatno da neko neće da shvati ili da niko možda neće da shvati šta ste napisali, pa kažete – kontrolisana isporuka. Naravno, radi se o nekoj pomoći kako da se spreči nelegalna trgovina narkotika itd.
Prvo, u članu 8. stav 1. kaže – carinske službe strana ugovornica uzajamno se dogovaraju itd. Kaže – mogu da koriste metod kontrolisane isporuke radi kontrole pošiljke opojnih droga, prethodnih psihotropnih supstanci ili druge robe u cilju otkrivanja carinskih prekršaja i identifikacije lica koja vrše carinski prekršaj. To može nekako da se shvati, ali ovo što sada ide, kaže – nezakonite pošiljke.
Znači, potpisnici Sporazuma su saglasni da je nešto nezakonito. Kaže – nezakonite pošiljke čije se isporuke kontrolišu (ovo je srpski jezik, a vidim da ovamo ima neka strana varijanta) mogu, uz saglasnost nadležnih organa, biti zaustavljene ili se može dozvoliti nastavak kretanja, a da roba ostane nedirnuta (a u pitanju je nezakonita isporuka) ili da se roba iz stava 1. ovog člana ukloni ili zameni u potpunosti ili delimično.
Gospodine Dinkiću, apsolutno sam siguran da vi ovo ne podržavate, bez obzira šta ja mislim o vama i politički i lično, ali sam apsolutno siguran da vi ovo ne podržavate, jer ovo je, praktično, legalizacija nelegalnog prometa droge.
Kaže ovako, još jedanput da vam pročitam, ministre, možda vam ova hrvatska varijanta teže ide, meni mnogo teško ide, ja ne razumem, ''nekontrolisane pošiljke čije se isporuke kontrolišu'', znači, vi kontrolišete nezakonite isporuke, ''mogu, uz saglasnost nadležnih organa, biti zaustavljene ili se može dozvoliti nastavak kretanja'', vi dozvoljavate kao alternativu nastavak nezakonite isporuke.
Pretpostavljam da vam je ovo Čeda Jovanović diktirao, da više Legija ne ide sa ronilačkom opremom kada iznosi drogu, nego neki drugi da legalno završava preko carine.
Kako možete da donesete ovo, ovako? Kako možete da uspostavljate neke odnose i uzajamnu saradnju u nelegalnom prometu droge? Pogledajte kako vam je podmetnuo taj iz inostranstva. Iran – Srbija – Hrvatska, kao transverzala.
Ne znam koje je boje ta transverzala, samo znam da se radi o transverzali u kojoj treba da se omogući legalan promet droge prema zapadnom tržištu.
Molim vas, ako je to, kako reče gospodin, transverzala, zašto identičan sporazum nije napisan sa državom Iran. Ovakve gluposti u Sporazumu sa državom Iran nema.
Znači, vi dilujete sa nezavisnom državom Hrvatskom. Vi ste u istom poslu. Vi omogućavate da nelegalan promet bude nekažnjen i da se na našim granicama ne zaustavlja put droge. Gde je onaj vaš veliki predstavnik što je tražio da se ovo stavi u dnevni red, neka izađe i neka kaže zašto traži od nas da glasamo za ovaj sporazum. Ne znam na šta je prešao. Mi ne možemo ovo da prihvatimo, ne možemo da glasamo da se uspostave neki prijateljski odnosi sa onima koji su proterali 500.000 naših rođaka.
Ne možemo sa onima koji su 1991. godine, dok je predsednik Vlade bio Stipe Mesić, isterivali ljude iz Zagreba, Varaždina i drugih mesta, samo zato što su Srbi, samo zato što možda ne mogu da prihvate da su građani drugog reda. Bilo je 12% Srba, a sada je samo 2,5%. Kada se uspostavi 12% dajte da razvijamo prijateljske odnose, a ne radi dilovanja droge. Vi sada u tom otvaranju na izvol'te, izvolite, nezakonit promet može da ide dalje.
Ne znam ko vam piše ovaj zakone o kontragarancijama, garancijama i ovim stvarima. Prosto je neverovatno da državna zajednica da garanciju, pa naravno, pošto je to neozbiljna tvorevina, a zna Solana šta je pravio.
Da bi to dobilo na ozbiljnosti, traži se kontragarancija od onoga ko faktički može da odgovara, jer je nosilac prava i obaveza i ima neku imovinu, pa se traži kontragarancija od Republike Srbije; pa, onda u ovim vašim sporazumima Republika Srbija daje kontragaranciju, Republika Srbije je korisnik kredita, Republika Srbija je ovo, ono. Tu ste malo nešto pobrkali.
Ako ste hteli da imate papir o kontragaranciji, onda ste to mogli da završite sa jednim, eventualno dva člana ovog zakona. Ali, vi ste po nekom automatizmu ubacivali tu još dva, tri člana koja su potpuno besmislena. Republika daje kontragaranciju, ona je korisnik kredita i ona preuzima obavezu da ukoliko kao korisnik kredita ne vrati, onda će Republika, kao kontragarant, da vrati. Odakle? Iz iste kase, iz iste kese. Molim vas, ovo se ne piše ovako!
Treća stvar, vrlo bitna, ovde imamo tri aranžmana. Jedan je sa Evropskom bankom za obnovu i razvoj, drugi je sa Međunarodnim udruženjem za razvoj, a treći je sa Evropskom investicionom bankom. Neki sporazumi su potpuno nepotrebni, recimo, ovaj sporazum, odnosno kada je u pitanju zakon, a to je kontragarancija, gde se obezbeđuje 16 ili 17 miliona evra da bi se poboljšala administracija, mislim da se odnosi na penzije, penzijska administracija. Kako reče ministar na početku, pa da bi se bolje naplaćivali doprinosi.
Ministar je mogao da naplati ove doprinose od B92. Ministar to dobro zna, on je zaustavio tu akciju. Bila je neka inspekcija i konstatovala je da tamo svi rade na divlje. Ovi što preko B92 vas kritikuju i kunu se u zakon, te onaj Jugoslav, te ovaj, što ne peru kosu tamo itd. Oni su ljudi od zakona. Otišla neka inspekcija i videla, oni ni pola nisu prijavili u radni odnos, da li je tako, gospodine ministre? Treba da uplate doprinos. Nema. B92 može da radi šta hoće. Slična je situacija i sa drugim televizijama, ali u zamenu ministar je dobio sasvim pristojan termin u B92 i da ne napada G17 plus, već da daju medijsku podršku u nekim akcijama itd.
Sada nešto što ministar vrlo dobro zna, ne vredi da demantuje. U vašoj poslaničkoj grupi mnogi ljudi vas pitaju, gospodine ministre, kakva je ta ekonomska politika, jer ne mogu da shvate ... (Iz sale: Ne izmišljaj!)
Ja izmišljam? Doneću ti papir!
... ne mogu da shvate kakva je to ekonomska politika, jer to ne mogu da objasne građanima, pa su vam kazali na jednom sastanku, gospodine ministre, pa kako kada mi ne shvatamo, kako drugima da objasnimo, kakva je to ekonomska politika.
Znam vrlo pouzdano da Međunarodno udruženje za razvoj, pored ovih sporazuma koje nude tamo, a nude neke kredite, daju poneki aneks.
Od toga se jedan do dva aneksa vide, ali postoje dva-tri aneksa koja se ne vide. Oni služe kao spisak političkih zahteva kojima se uslovljava zajmoprimac.
Samo da vas podsetim, oni su 2001. godine nas uslovili da rast penzija mora da bude manji, da se ide sa uprosečavanjem troškova života i rasta cena na malo. Oni su od nas tražili da dignemo cenu električne energije na neki nivo, postupno, do one prosečne cene u Evropi. Oni su tražili da podignemo cenu lekova, tražili su još neke intervencije u pogledu budžeta. Ispostavili su spisak od 400 preduzeća koja moraju da idu u tzv. tendersku privatizaciju i da se omogući na izvol'te ovima iz inostranstva da završavaju neke poslove.
Siguran sam da i povodom ovoga postoje ti politički zahtevi i treba javnost da se obavesti. Nije politički zahtev, otišla Artmanova, jer Karli treba Mladić. Nije politički zahtev Mladić, pa idemo dalje na pregovore. Kao što vidite, to se rasteže. Uvažavaju oni vaše probleme. Međutim, tu postoje ozbiljni zahtevi koji dovode u pitanje suverenitet ove države, a ako se pogrešno predstave činjenice, što ste vi u dobrom delu svog uvodnog izlaganja i uradili, onda može da se stvori stvarno jedna vrlo loša slika.
Mogu da vam kažem, posle Đelićeve promene statističkog načina, kako statistika iskazuje bruto društveni proizvod, a samo da vas podsetim, da je šest puta menjana potrošačka korpa, za vreme onog Milosavljevića, da bi nas ubedili da ''to malo ima je mnogo'', a to je iskoristio i predstavnik vaše stranke koji se malopre prosto čudio kako neko sme da prigovara, pa sve je najbolje u Srbiji.
Ako zapostavimo tu statistiku i te iskaze, onda moram da vas podsetim, ministre, zato što znam da ćete da shvatite, za razliku od nekih iz vaše poslaničke grupe, mi već dugo vremena otvaramo vrlo važno pitanje, gde se nalazi društveni razvoj Republike Srbije. Ko treba da obezbedi akumulaciju? Kako treba da obezbedi akumulaciju? Da li izgradnja infrastrukture ili ovog svega šireg, što je u obavezi, ima neke dodirne tačke sa državom, da li je to trošak ili nešto novo.
Ako imamo toliki suficit, zašto se zadužujemo. Ne treba neko veliko znanje iz oblasti ekonomije. Ako imamo suficit, znači da smo obezbedili sredstva sa kojima možemo da finansiramo svoj razvoj infrastrukture, a pre svega mislim na infrastrukturu. Gde je politika razvoja? Da li je ovo društvo sposobno da na kraju godine nešto ostavi da bi se razvijalo. To su vrlo važna pitanja na koja ne postoji programski odgovor ove vlade.
Ona prethodna ništa nije mogla, to da znate, ne mogu da vas upoređujem sa njima, stvarno. Kod njih ništa nije bilo. Kod njih, Đelić, pao čovek sa Marsa, nije imao pojma šta se dešavalo u Srbiji, ispričao sve i svašta, napisao neke zakone.
Nijedan zakon nije primenljiv. Gde je razvoj? Ko obezbeđuje sredstva za razvoj i kada se zadužuje? Apsolutno sam siguran da sa ovom stihijom, bez nekog programa, dolazimo u situaciju u kojoj smo bili od pedeset i neke godine do osamdeset i neke godine.
Samo da vas podsetim, kada je '80 i neke godine napravljen jedan presek, pa su se ljudi i za sebe da vide šta je urađeno ovih godina i kada se napravio presek koliki je naš dug prema inostranstvu, onda se došlo do zaključka da sve što je društveni razvoj, neka novostvorena vrednost je rezultat nekih zajmova i kredita. Znači, društvo je pokazalo svoju nesposobnost da izdvaja za svoj razvoj.
Zato otvaram opet pitanje, da li je to trošak, gde se akumuliraju sredstva za budući razvoj i kada dolazimo u situaciju da moramo da se zajmimo? Vidite, ovi sa železnice su pre dve godine ušli u neku koprodukciju, sa ovima iz NDH, sa "Radetom Končarom" da oni poprave lokomotive, da one budu bolje. Naravno, otišlo je na popravku sve, vratilo se, a lokomotive neupotrebljive.
Pogledajte, nema nikakve logike, jer priča se o koncesiji, ovde ste nas prozivali za sve i svašta, rekli ste, sutra će koncesije da budu, nego ovi radikali prave neke probleme.
Zašto je most kod Beške izvan aranžmana koncesija. U Veljinoj varijanti koncesije on daje koncesionaru i onaj deo koji je izgrađen od Toponice do proseka, iako je sve već to izgrađeno, on budućoj koncesiji, ali daje zbog navodnog održavanja. Kada se tako razume, onda nam Direkcija za puteve uopšte ne treba. Sve možete da pogasite.
Pošto ima još mojih kolega koji hoće da pričaju, ja ću ovde da prekinem i iskoristiću priliku kada bude reč o konkretnim amandmanima i zakonima da vam ukažem da mi nismo protiv razvoja, mi smo za to da se prave škole, da se prave putevi, mostovi, ali nam objasnite, ako je suficit na sve strane, rekli ste, milijarda suficita, od toga uložite malo za ove stvari, nemojte da ulazimo u ove zajmove, jer ono što je otpisano, kako vi to tumačite, samo ste zaboravili da kažete da je bilo i nenaplativo.
Dakle, u suštini nije bilo potraživanja prema nama, a država od 1992. godine do 2000. godine – 5. oktobra i da je htela, nije mogla da se zaduži jer je bila pod sankcijama.
Država je izražavala spremnost da uredno servisira svoje obaveze koje ima po međunarodnim kreditima, pa su neke primali te rate, a veliki broj godina nisu hteli da prime, jer je i to bila mera kako da nas unište. Uvek su u saveznom budžetu bila planirana sredstva za servisiranje duga prema inostranstvu. Kada govorite o zaduženju, kada pričate to epohalno, neko je ranije zadužio, napadate Tita, ako ga napadate, ali nemojte da to što mislite o njemu pričate o nekome ko je bio na vlasti 1998. ili 1999. godine.
Taj, 1998. i 1999. godine i da je hteo nije mogao da uzme kredit. Ko je smeo da da kredit. Bila su samo dva aranžmana, jedan je bio za one šine, a drugi je bio za naftu.
Slažem se da postoji mogućnost da se to kritikuje, da li je to bilo dobro, ali kroz zaduženja iz perioda 90-tih godina, znači, savladajte činjenice da biste znali šta je istina, jer stvarno deluje smešno kada kažete, zaduživali se, a onda kažete, izopštili ste se od celog sveta, pa vodili ste politiku izolacije, a ovamo kažete, zaduživali ste se. Nema logike. Hvala.
Da sam na mestu Albijanićevog oca i meni bi bilo drago da vidim svog sina na televiziji i to je potpuno normalan osećaj. Ja tu shvatam i vašeg oca, gospodine Albijaniću i, naravno, nemam šta da dodam, to su emocije i to treba da se neguje. Ali, nema gospodina Dinkića, on je opet zauzet.
Ono što je napisano u ovom sporazumu sa NDH, u članu 8. i ovo što stoji u članu 11. sa Republikom Iran, dve su različite stvari, potpuno različite stvari. Prvo, nije teško vizuelno da se vidi razlika. Član 8. ima dva stava, član 11. je jedinstven. I u članu 11. sa Republikom Iran može da se prepozna ovo što je ministar pričao.
Kaže: ''Strane ugovornice mogu, na osnovu uzajamnih aranžmana, da donesu odluku da se dozvoli ulaz u, prelaz preko ili izlaz iz njihove teritorije, robe za koju se zna ili se sumnja da je predmet prometa, sa znanjem ili pod kontrolom nadležnih organa, a radi istraživanja i borbe protiv carinskog prekršaja'' itd. To znači da su se države dogovorile – možemo mi malo, što kaže Dinkić, i da propustimo neku robu, da bi uhvatili neke koji su glavni, ali to stoji sa Republikom Iran, sa NDH to ne stoji. Ne može jednim tumačenjem da se dođe do nekog zaključka da je tu propisano ovo što je u članu 11. To je prva stvar.
Druga stvar, koja je vrlo bitna, niko u ovoj sali nije osporio shvatanje Vlade da treba da se grade zaobilaznice, mostovi, doduše, nije pomenuo pruge, i drugi infrastrukturni objekti. Zašto bi radikali prigovarali na inicijativu da se napravi škola na onoj teritoriji gde ne postoji jedan objekat koji bi mogao da bude škola, a ima potrebe, postoje deca itd? Mi to ne prigovaramo, ali mogli ste da čujete gospodina Arsića, on je to vrlo jasno objasnio ovde, nekoliko puta – ako je činjenica da se gase škole na nekim teritorijama gde je demokratija nepovoljnija i ti objekti se prodaju, izdaju u zakup itd, onda ta sredstva treba usmeriti za izgradnju novih škola na nekim teritorijama gde postoji potreba.
Ne znam zašto vi prigovarate na ovo što je vrlo logično. To bi vam rekao svaki srpski domaćin, pa i vaš otac, gospodine Albijaniću, on je seljak čovek, ne presipa iz šupljeg u prazno, nego je domaćin čovek i zna koliki mu je guber. Vi nama prigovarate na elementarnu logiku.
Ono što je gospodin Dinkić namerno izbegao da odgovori, a odnosi se na to da li ćemo mi biti sposobni, u trenutku kada treba da se vraća, da vratimo na način kako je to propisano sporazumima za koje se sad daje kontragarancija. Mi ne znamo te sporazume, pošto je to usvojeno u zgradi preko puta, verovatno su tu neki duži rokovi, verovatno ono od 22 rate, to je polugodišnje, znači, to je 11 godina, verovatno se četiri-pet godina ne plaća ništa, čeka se itd.
Kakva su ekonomska kretanja u našoj zemlji? Ona su nepovoljna, sa gledišta perspektive privrednog prostora. Između 900.000 i milion ljudi je bez posla, vrlo nepovoljna starosna struktura ljudi koji čekaju posao. Onaj ko ima 50 godina teško danas može da se zaposli. Novi ljudi, nova radna mesta, nema ih. Nema novih radnih mesta!
(Predsedavajući: Vreme.)
Samo još jednu rečenicu. Ako izvučemo iz statistike neke podatke, a ne raščeprka se da se vidi šta je u pozadini toga, onda može da se da loša slika koju daje i gospodin Dinkić i gospodin Albijanić. Ima robe, pretežno je strana, nema naše robe, ima nešto malo kod prehrane i kod drugih stvari.
Gospodine predsedavajući, dobro je što vodite računa o nekom redu, jer ste poremetili scenario koji su napravili Mlađa i Albijanić, jer su oni hteli apsolutno da srozaju ovu diskusiju, što se obično i dešava kada su u pitanju zakoni koje brani pred ovom skupštinom Mlađan Dinkić.
Da, poremetili ste im scenario. Radi se o članu 104. Ja nisam lično uvređen kada izađem, gospodine Albijaniću, niti bilo ko, jer o moralu se ne raspravlja za skupštinskom govornicom, nego na drugom mestu. Međutim, stvarno uvredljivo deluje za ljude koji provode dosta vremena u Narodnoj skupštini, pišu amandmane, učestvuju u raspravi, posvećeni su ovom poslu za koji su uostalom i plaćeni i dođe onda jedan čovek, onako, prošeta se pored Skupštine, hajde da navrati nešto da kaže i da ode kući.
Šta se još sada dešava? Pogledajte, gospodine Anđelkoviću, ovo dobro zapamtite. Sasvim je očigledno da postoji oštar sukob unutar DOS-a, ovog izvornog DOS-a. Da vas podsetim kako se sada zamenjuju teze. Mlađan Dinkić je išao na Kipar da traži pare, obavestio javnost – našao sam pare, vraćam ih, milijarda i 700 dolazi za koji dan.
Posle toga se pojavio Velja koji nije verovao Mlađi, otišao i on na Kipar, proverio je i rekao – ništa nisam mogao da uradim, pošto je Mlađa pre mene otišao i on je to bolje završio. Onda, treći koji je otišao bio je Vladan Batić; a ovaj sveti trijumvirat se posvađa u međuvremenu.
Ne mogu nikako da ih zaboravim. Pošto su se posvađali, sada Batić pokreće postupak protiv Velimira Ilića i Mlađana Dinkića sa pitanjem – gde su naše pare. Sa Kipra su pare otplovile na neko drugo ostrvo, treće ostrvo, pa se nešto vraća ovde na neke nelegalne načine, a očigledno je taj nezakoniti promet pod kontrolom, kao ono sa NDH što ste zaključili.
Sada dođe ovde gospodin Albijanić, čovek navikao na balone, šerpe itd. i on kao ekspert te njegove stranke i kaže – u vreme kada ste vi bili na vlasti, a pokazuje na radikale, pare su išle na Kipar.
U ovoj skupštini, čovek koji je napisao knjigu o ministarskim putovanjima na Kipar, mislim da se zove Dragan Vlahović, ima osamdeset i nešto strana, sa fotokopijom dokumentacije, svega i svačega, tačno sa terminima kada je ko nosio i kako je nosio. Kako je guverner Narodne banke Kipra čekao na aerodromu i zašto je rađeno. I Mlađa je izvršio kontrolu i Borka Vučić, koju ste napadali i ispostavilo se da je genije, kako reče gospodin Dinkić. Jeste genije za bankarstvo itd. Nema nikakvog kriminala, nema ničega. Mlađan Dinkić je 82 kutije obrazaca 10-54 Narodne banke, u to vreme Jugoslavije (a to je bio obrazac sa kojim su se legalno iznosile devize u inostranstvo) pokupio i smestio ovde i ne da nikome da vidi šta je bilo i šta se plaćalo i kako se plaćalo i gde je to.
(Predsedavajući: Vreme.)
Vidite, ovi mangupi to zloupotrebljavaju, pa napadaju nas radikale za period kada mi nismo bili na vlasti, nego smo bili u opoziciji, a neki naši bili čak u zatvoru.
Pre nego što krenem na ovaj predlog zakona, gospodine Vlaoviću, da li vi napadate Vladu ili podržavate?
(Mila Vlaović, sa mesta: Podržavam.)
Ko je skinuo te subvencije? Nenarodna crveno-crna koalicija ili ova Ivana Dulić?
(Mika Vlaović, sa mesta: Slažem se što su skinuli, ako ste dobro slušali ono što sam pričao.)
Znači, da seljaci znaju ko se slaže. Slušao sam šta ste ...
Dobro, mada mi nije jasno to što ste rekli, ali hajde.
Ovo je epohalni zakon o dopunama i, gospodine Dimitrijeviću, obavestite ministra Bubala da je preuranjen. Ovaj zakon je preuranjen, ova dopuna. Tražite da se ovaj zakon donese u onom trenutku kada je već društvena svojina u zadrugama, na neki način, promenila svoj svojinski oblik.
Između ostalog, na način kako ste vi u uvodu ove tačke dnevnog reda naveli, a vi ste naveli samo dva oblika kako se topi društvena svojina: da li preko osnivačkog kapitala nekog novog preduzeća ili na drugi način. Znači, zakasnili ste. Moram da kažem da je preuranjeno.
Zašto je preuranjeno? Nije završen ceo taj posao i vi pokušavate da ga zaustavite. Posle dve pune godine, vi ste, navodno, saznali za ovaj problem onog momenta kada se uspostavila agencija koja vodi registar privrednih subjekata. Onda ste došli, navodno, do saznanja da u zadrugama postoji i tzv. državnog kapitala. Mislim da je mnogo ispravnije da se priča o državnom kapitalu u tim zadrugama nego o društvenom, a sada ću da vam kažem zbog čega.
Očigledno da ovaj zakon reguliše pravni položaj i status zadruga. U okviru toga, verovatno centralno pitanje jeste imovina zadruga.
Dakle, delatnost se reguliše nekim drugim propisom. Pod nazivom ''zadruga'', to je jedan oblik pod kojim se posluje, naziva jedan subjekat, ali suštinski imamo različitu situaciju.
Imamo male zemljoradničke zadruge gde su jednostavno seljaci sami napravili zadrugu ili nasledili nešto od 20-te i neke godine, u stvari, početkom 20. veka kada je krenulo zadrugarstvo (i vi iz G17 plus da znate, Narodna radikalna stranka je omogućila stvaranje zadruga u Srbiji, da znate zbog istorije) tako da imamo male zadruge koje su poslovale tim zadružnim kapitalom, ali imamo nešto što se zove zemljoradnička zadruga.
U međuvremenu je postao gigant, pa recimo, u Lajkovcu, ona Mlekara je formalno-pravno bila zadruga, onda imate, moram da kažem, velike industrijske kapacitete gde se proizvodi, prerađuje, pa čak i flašira vino, i dan-danas imaju u svom nazivu zemljoradnička zadruga. Da vam ne pričam dalje, verovatno razumete na šta se odnosi.
Neke zadruge formalno-pravno imaju svoje zadrugare kao osnivače, ja ne znam da li je sto ili neki drugi broj osnivača, i vidite, vi ste se posle dve godine vlasti setili da u zadrugama postoji društveni kapital i da treba njega spasavati na način kako je to urađeno 2001. godine, a tu moram da vas ispravim kada je promenjen Zakon o preduzećima, kada je izuzeto od privatizacije, pa čak i onim članom – četiristo i neki data je mogućnost da se uvode privremene mere.
Dakle, vaša Vlada je isto koristila to zakonsko ovlašćenje pa je uvodila privremene mere, a sada ne mogu tačno da kažem koliko je tih preduzeća bilo, jeste – 398, ali desilo se to da je kapital morao da se spasi, jer je postojala mogućnost da se on istopi.
Postoji nekoliko oblika gubitka tog kapitala. Jedan od tih čuvenih oblika jeste kada zaposleni pojedu društveni kapital, a to ovako deluje brutalno, ali na bazi svog poslovanja, toliko umanje osnovna sredstva, dakle, da ta sredstva gube svoju vrednost i onda, bukvalno rečeno, kada se napravi presek, vi imate sredstva ali nemate vrednost. Dakle, imate objekat, imate nešto ali ne postoji vrednost.
Postoji drugi način, a to je bila praksa ovih nekolik meseci, možda čak i godinu dana, da privredni subjekat koji postoji pod nazivom zadruga, pokušava na sve moguće načine da se otkači društvenog kapitala kako bi dobili jedan drugi status, moram da kažem firme koja radi sa privatnim kapitalom.
Negde su prosto jedva čekali da se pojavi nešto, da se otkače tog društvenog kapitala, jer onda računaju da mogu bolje da posluju. Naravno, dobra je inicijativa svaka koja ima za cilj da zaštiti društveni kapital.
Dobra je svaka inicijativa koja treba da onemogući obezvređivanje društvenog kapitala, ali ja nešto nisam siguran da li je to u trendu i da je bila u trendu kada je formirana ova vlada. Verovatno bi neke nepokretnosti u društvenoj svojini bile prodate po daleko većim cenama, nego što su prodate posle intervencije Vlade, konkretno ministar Dinkić.
Jedan institut je imao neku svoju vrednost, ne znam, 18 i nešto miliona evra, pošto je on napravio neku galamu, pa je posle, navodno da to ide legalno, prodato za 10, faktički se izgubilo onih osam miliona.
Tako da kada vi, ne konkretno Vi ministre, nego kada Vlada Vojislava Koštunice istrči pred Narodnu skupštinu sa ovakvim obrazloženjem, dakle, srceparajućim – da se štiti društveni kapital, ja sam apsolutno siguran da to prerasta u svoju suprotnost, na bazi nekog iskustva koje postoji, a ja ovde vidim, verovatno pet ili šest narodnih poslanika koji su članovi skupštinskog Odbora za privatizaciju i oni vrlo dobro znaju kakvi su problemi u preduzećima koja se privatizuju.
Dakle, bilo je kapitala, ušlo je u neki proces, izgubio se kapital, posle je došla neka aukcija, još više se izgubio kapital, zaključen ugovor, prva rata je isplaćena, a druga možda nije ni isplaćena, raskida se ugovor, nema kapitala. Znači, nije dovoljno da se samo u obrazloženju nekog predloga zakona navede – Vlada je motivisana željom da se zaustavi rasprodaja društvenog kapitala, državnog kapitala, do onog momenta dok se ne donese neki novi sistemski propis kojim će ta oblast biti regulisana.
Mi danas i juče pričamo samo o tome, jer juče je bio na dnevnom redu zakon o planiranju i izgradnji i rečeno je, mi menjamo ovaj Šumarčev zakon, ali smo svesni da ovo što menjamo nije to ono što želimo, ali kroz godinu-dve dana napravićemo nov zakon koji će biti po našoj meri.
Ništa to ne znači, to neko nas zamajava ovde. Ako je hteo da menja zakon, on je prvog dana mogao da krene, ako mu je trebalo jedno stručno mišljenje kako treba taj zakon da izgleda, mogao je bilo koju organizaciju ili asocijaciju građevinskih inženjera da pita, pa bi oni za 17 dana napravili nacrt jednog tako dobrog zakona. Ja sam i 2003. godine predlagao, uzmite propise iz Slovenije koji su važili 70. i neke godine, imaćete najbolje propise o izgradnji, inače nije to to.
Vidite, pre vas je ovde bio gospodin Dinkić, pobegao je odmah, nije mogao da odgovori na jedno pitanje, onda je počeo malo levo, desno i onda kaže, znate, nije dovoljno što mi, jer mi smo rekli da će biti neka koncesija od Subotice do Beograda, tu je velika frekvencija, tu ima interesovanja za koncesiju, ali je, kaže, problem od Beograda do Užica. Pre šest meseci taj isti ministar sa ove govornice nas je upozoravao, kao, vršena su snimanja protoka saobraćaja, ne znam koliko hiljada treba da bude u satu, pa ako se pojavi toliko i toliko hiljada, onda je investicija isplativa i tako dalje.
Ne znam da li vi u Vladi uopšte razgovarate. Potpuno sam siguran da Dinkić i Velja Ilić ne razgovaraju. Dakle, za šest meseci od njih se čuje različita priča povodom istog problema. Skrećem vam pažnju zato što će isto biti i sa ovim predlogom zakona.
Poručite gospodinu Bubalu, neka pogleda neke knjige koje su na ovu temu napisane, kažite mu da se SRS zalaže samo za dva oblika svoje, za privatnu i za državnu.
Ovo što je između i što je modalitet, pa čak i zadružni, jeste u stvari jedan od dva oblika svojine, a kada je u pitanju zadružna, verovatno je imanentno privatna svojina koja dobija neki poseban status pošto postaje osnivački kapital neke asocijacije.
Ali, ukoliko smatrate da donesete novi zakon o zadrugama i da regulišete samo taj deo kako će 150 ljudi da udruže neka sredstva da bi preko toga poslovali, radili, onda vam nije potreban zakon. Našoj poljoprivredi za oblast zadrugarstva takav propis nije potreban. Ne vidim koja je beneficija ko je član zadruge i to je osnovni problem. I zato sam malopre na početku rekao, ne znam ko je opozicija, a ne znam ko je vlast.
Čovek koji glasa za sve predloge Vlade, izađe i kritikuje Vladu na jedan vrlo primeren način sa primerima iz prakse: objasni šta se sve u međuvremenu izgubilo, ko je postigao neki monopol na našem tržištu i zbog tih monopola nema seljaka ni u prenosnom smislu reči, nema ga ni kao kooperant, nego ga neko tamo maltretira, zavisi od nekoga.
Znači, ako donosite novi zakon o zadrugama, vodite računa da mora da bude neka beneficija i neka korist zašto se seljaci udružuju u taj oblik sa svojom imovinom, pa zašto ne reći i svojim radom i svojim proizvodima, da bi jedinstveno istupali na tržištu, da bi postigli kvalitetniju cenu, a ne ''svaka vaška obaška'' od tezge do tezge.
Mora da se računa i na neku beneficiju, neku korist od takvog organizovanog oblika proizvodnje. To je ipak organizovani oblik proizvodnje. Ovo vam pričam zato što sam bio nekada i direktor radne zajednice jedne velike radne organizacije, koja je u ono vreme imala osnovnu organizaciju kooperanata koja je bila društvena varijanta ZEM zadruge itd.
Ovako kako je napisano, kakav je postojeći Zakon o zadrugama i kako sve to funkcioniše, ja nisam dotakao onaj deo gde postoji toliko i toliko hiljada zadrugara, pa još toliko, možda neuporedivo manji broj ljudi koji su u radnom odnosu u zadruzi. Oni sad imaju potpuno različite pravne statuse: ovaj ima status zaposlenog, ovaj ima status, tamo, nekog, kooperanta zadrugara, ugovorno, i tako dalje, pa na kraju godine treba da dele neku dobit. A dok su bile nekada one zadruge onda su ti seljaci mogli dobrovoljno da idu na PIO, od 1986. ih naterali da bude obavezno. Čim ste ih naterali, ne vi, nego oni ranije, da idu u obavezno, sve je propalo.
Znači, mi sumnjamo da je samo ovo razlog zbog koga se dopunjuje ovaj zakon, ali moram da vam kažem, gospodine Dimitrijeviću, a to obavestite Bubala, ne mogu da kažem da ove dopune koje dajete treba da važe retroaktivno, to ne mogu da vam kažem. Ali, moram da vam skrenem pažnju da je državna svojina i društvena, takođe, zaštićena nekim drugim propisima i kao sankcija za nepoštovanje tih propisa javlja se ništavost ugovora.
Te, ukoliko mislite da štitite društvenu svojinu u zadrugama od dana donošenja ovog zakona a da ne vidite šta se desilo u međuvremenu, onda pravite još veću grešku. Ja vam vrlo precizno pričam.
Znači, zaštita po ovom zakonu je moguća od dana donošenja na bazi ovoga, ali iskoristite ovlašćenja koja postoje u drugim propisima da se stave van snage svi akti raspolaganja koji su imali za cilj da se otuđi društvena svojina. Jer, onda ovo ima nekog smisla. Mada, ja smatram da društvenu svojinu možete u tim oblicima da zaštitite i bez ove dopune zakona.
Međutim, očigledno, kada se pravio dnevni red, moralo je da se ubaci i ovo što ste ovde zamislili, ništavost i njene pravne posledice, a oni imaju za posledicu vrlo važnu sankciju da se smatra da od početka nešto nije ni postojalo, znači da otuđenje nije ni izvršeno. Pogledajte, ali stičem utisak da ćete biti u velikim problemima sa nekim firmama koje su formalno-pravno u svom nazivu imale naziv zadruga, a u međuvremenu su privatizovane.
Mogao bih onda da postavim pitanje, ne Vama nego gospodinu Bubalu, zašto se kasni sa ovim zakonom ili zašto ste preuranili, s obzirom na to da prljav posao nije završen. Ovde je moglo da se desi da se kompletan prljav posao završi, a onda na kraju tačka prljavog posla – zakon kojim mi to štitimo. Da se više ne desi, a ono nema ni teoretske šanse više da se desi. Prljavština završena.
Naravno, mi ćemo povodom amandmana da iskoristimo priliku da što konkretnije pričamo o nekim rešenjima koja se nude u ovom predlogu zakona o izmenama i dopunama.
Samo bih da nastavim tamo gde je gospodin Jovanović pre podne stao, kada je pokušao da objasni pod kojim uslovima je donet Zakon o planiranju i izgradnji. Nijedan cilj nije ostvaren ovim zakonom, niti da se u roku od 45 dana dobije građevinska dozvola, da se krene sa gradnjom, niti da se srede urbanistički planovi, ništa od toga što je obećao Šumarac nije ostvareno. Desila se jedna, prividno skrivena, a u stvari jasna opstrukcija svih propisa iz oblasti planiranja i izgradnje, kako bi se otvorio prostor za funkcionisanje mafije koja je sa preprodaje ukradenih kola, barem što se tiče polovine ovih velikih investitora u Beogradu, došla u situaciju da preprodaje stanove.
Javna tajna, idite u Sekretarijat za urbanizam, pa ćete da čujete. Ako želite da dobijete što pre, zna se – sto evra po kvadratu, što se sekirate, to će da plati onaj ko treba da kupi stambeni ili poslovni prostor. Naravno, imamo najskuplji stambeni i poslovni prostor, pogotovo u Beogradu, a slična je situacija i u drugim mestima, samo što se radi o sistemu velikih brojeva, pa se javljaju Ali-babe, Dejani, Rusi, drugi Dejani, Ljuba Anđelković, cela Čukarička padina. I dan-danas komanduje Nebojša Čović i to svi znaju.
Sada da se vratimo na Predlog zakona. Neko je obećao, kada je došao na vlast, da će brzo da se promeni ovaj zakon, pa ga je brzo promenio, odnosno predložio promenu posle dve godine, ali njemu se ne menja ovaj zakon. I ovaj što ga nema, voleo bih malo da zapliva u ovim mutnim vodama ovog i ovakvog zakona, a zakon je loš i ne daj bože da vi pravite novi zakon, ja vam garantujem da će biti još gori.
Da biste znali da su srpski radikali u pravu potražite stenogram sednice koja je održana u maju 2003. godine, pa ćete da se upoznate, da saznate činjenicu da smo tada rekli da će Šumarčev zakon da bude ovakav kakav jeste. Tu ima još nekih poslanika koji su se oštro suprotstavili radikalima, kao i danas što se oštro suprotstavljaju, ubeđujući da je to evropski, dobar zakon, a od toga nije ispalo ništa. Ispala je samo katastrofa za raznorazne mafijaše.
Samo da vas podsetim, podsetite vašeg ministra: i te 2003. godine sam rekao šta se radi prema Lisičjem potoku, šta se radi sa onom šumom. Šumarski fakultet oštro je protestovao, napravljeno novo naselje.
Šta radi opština Savski venac? Od Čovića preko Vuka Draškovića; svi urbanistički planovi su oni koje je radio Čović ili su počeli izgradnju u njegovo vreme. Imamo kontinuitet mafije i to svi znaju.
Ako hoćete brzo da završite, zna se cena, zna se adresa.
Sada, u toj nezasitosti, javljaju se i opštinski javni pravobranioci, pa ste imali jednu ženu do pre nekoliko godina u Zemunu koja falsifikuje dokumentaciju, pa traži ponavljanje postupka da bi se poništila građevinska dozvola, jer tražila je 80 hiljada evra od čoveka, i to se sve zna i to ide dalje.
I Velimiru Iliću odgovara takav zakon, jer umesto Mire sad je Velja. Umesto Pere Đoka, ali je svejedno isto i to je svima jasno, najjasnije što može da bude.
Mi smo ranije imali nekoliko zakona koji su regulisali ovu oblast. Imali smo zakon o građevinskom zemljištu. Taj zakon ne postoji više, postoji nekoliko odredbi u Zakonu o planiranju i izgradnji koje tretiraju gradsko građevinsko zemljište. Na kakav način? Na pogrešan način, a ovaj pogrešan način nam je predstavljen kao nešto epohalno, jer navodno u Ustavu Republike Srbije postoji mogućnost da se stekne i pravo svojine na građevinskom zemljištu.
Zbog toga je onaj Parivodić u Vladi i još neki, radi povraćaja neke imovine. Bajka obična, koja se priča ljudima, koja lepo zvuči, a u praksi nje nema. Da li su opštine donele, u skladu sa rokom koji je propisan članom 84. ili tako nekim, 83, u pogledu određivanja tog građevinskog zemljišta? Nijedna opština to nije ispoštovala. Čemu onda zakon?
Imali smo dobar zakon o planiranju. Verovatno je trebalo još pet, šest odredbi u onom zakonu da se promeni. Nije se pristupilo tome, nego pravljenju jednog omnibus zakona sa mnogo gorim odredbama. U onom zakonu su se licencirale građevinske firme, a po ovom zakonu licenciraju se ljudi. Javna je tajna u Beogradu da jedan licencirani inženjer 15 gradilišta drži, a on samo na papiru zna adrese, nikada u životu nije bio na gradilištu. Znate li to vi iz Ministarstva?
Inženjerska komora, Šumarac pokupio ove sa fudbala, sa fakulteta. Šumarac, koji u životu nije projektovao garažu, poznat po tome što je Gorici Gajević nosio jogurt dok su bili na fakultetu, izvinjavam se Gorici što upotrebljavam njeno ime. Beznačajna ličnost, nikakav stručnjak, greškom profesor. Ovlašćen sam da kažem da je greškom profesor i to pričaju njegove kolege o njemu.
Sada su oni koji su školovani da bi bili šefovi gradilišta, da bi vodili izgradnju objekata, tzv. pogonski inženjeri, postali višak radne snage, izgubili pravo na rad. I, brže-bolje ovaj Vučetićev Ustavni sud pre deset dana je doneo odluku, ocenjuje ustavnost odredbe zakona, meni se čini član 117, koji se tiče tih ljudi sa višom školskom spremom, i rekao je – pa, Skupština je bila ovlašćena na drugi način to da propiše.
Imamo Inženjersku komoru od koje nema nikakve koristi. Oni čak nemaju ni izdavačku delatnost, imaju velike pare koje ne smeju da troše, ali to može da posluži kao dobar depozit za DS. To je činjenica.
Naravno da Demokratskoj stranci odgovara da ne bude u Skupštini, ona je vlast u ovoj zemlji. Ona ne diže ruke, ona ne glasa, neki drugi podržavaju, ali završavaju posao. Gradite nešto u Beogradu ako niste član Demokratske stranke. Nema šanse.
Iz jedne advokatske kancelarije treći advokat se povlači i šalje se za gradskog sekretara za urbanizam, a on čovek pojma nema o urbanizmu. To se sve zna.
Odakle vam ideja da u Beogradu drugostepeni organ koji rešava po žalbi bude na nivou grada? Po čemu se Beograd razlikuje od Bele Palanke? Koja je tu ravnopravnost građana? Šta grad? Pa šta ako je grad Beograd? Vi zakonom dajete ista prava svakom građaninu: i onome u Beloj Palanci, i onome u Subotici i onome u Beogradu. Ako onaj u Subotici piše žalbu i o njemu rešava Ministarstvo, i o žalbi koja se piše u Beogradu ima da rešava Ministarstvo. A ne, vi ste napravili parcelaciju. Vas ne interesuje grad, vi prepuštate to gradu, čistite ruke, a iživljavate se na ljudima u Subotici, Beloj Palanci, Trgovištu itd.
Gospodine Markoviću, samo još jedna rečenica. Moram da vas podsetim da je 1994. godine donet Zakon o prestanku važenja Zakona o nadziđivanju objekata i zahvaljujući SPO-u, u to vreme moćnoj stranci, u tom jednom članu je stajalo da ostaje i dalje na snazi Zakon o nadziđivanju u onim slučajevima gde je doneto prvostepeno rešenje, a u predlogu tadašnjeg ministarstva je bilo pravosnažno rešenje.
Sada pogledajte preko vaše inspekcije koje su zloupotrebe u Srbiji na osnovu zakona koji je prestao da važi pre 13 godina. I dan-danas se vrši nadziđivanje. Oni koji su kritikovali taj zakon obilato ga danas koriste.
Pogledajte opštinu Zvezdara. Sada je vama jasno zašto radikal na Zvezdari ne može da bude predsednik opštine, nego mora koalicija demokratskog bloka, da ne bi izašlo na videlo i koje su fantom firme i šta se sve radi.
Danas najuzorniji graditelji u ovoj Srbiji nemaju mehanizaciju, mašine, nemaju ništa. Imaju tašnu, mašnu, advokata, člansku kartu Demokratske stranke. Ovom izmenom i dopunom ovog zakona vi to ne sprečavate, nego podržavate. Zato nećemo da glasamo za taj zakon.
Gospodine Markoviću, pozivam se na član 100. i član 104. Poslovnika koji ste vi pisali. Uvredljivo je za ovu Narodnu skupštinu da mi ovde raspravljamo o jednom zakonu, a da se pre nekoliko sati, a i u ovom trenutku, hapsi porodica generala Ratka Mladića u Srbiji.
Gospođica Jovanović je od vas maločas tražila obaveštenje da li je ta informacija tačna. Pošto niste u mogućnosti da proverite to odmah, predložio bih vam da prekinete ovu sednicu, jer ovo deluje zaista omalovažavajuće, i za ovaj skromni broj poslanika ovde i za one građane koji možda prate ovaj televizijski prenos.
Jer, mi ne bismo mogli da speremo sa svojih imena tu ljagu da sedimo ovde i da raspravljamo i da menjamo onu staru srpsku izreku – rani sina pa šalji u vojsku, u – rani sina pa šalji u rudnik.
Molim vas da prekinete ovu raspravu, ionako ste zakazali nastavak sutra u 10,00 a vi proverite da li je ovo tačno, jer ovo što se radi, prema ovim informacijama koje imamo, radi se na jedan brutalan način.
Molim vas, danas je april, nije 28. jun 2001. godine. Valjda se razlikujete od onih koje ste kritikovali tokom ove izborne kampanje. Ili prekidajte sednicu ili obezbedite neku informaciju, ali nemojte da nas omalovažavate da mi ovde sada glumimo kao da je sve u najboljem redu u ovoj našoj državi, a sve se raspada.
Juče ste jasno rekli, rehabilituju se izdajnici, rehabilituje se ono što je najgore u našem društvu, amnestira se sve i svašta, gasi se naša vojska, potpukovnici i pukovnici se šalju u penziju po nalogu atlantskog saveza u Jugoslaviji koji vodi kadrovsku politiku u našoj vojsci.
Mi nemamo, ljudi, onda državu. Ako vi nastavite posle ove reklamacije sa sednicom, to je uvreda za poslanike SRS i mi ćemo da napustimo ovaj rad jer ne možemo da radimo u ovakvim uslovima.
Moram na početku da sa nekoliko rečenica otklonim eventualne nedoumice kod poslanika, kod ministra i kod javnosti Srbije.
Srpska radikalna stranka neće podržati ovakav predlog zakona zato što se pribeglo lošoj formulaciji, nepreciznoj, trapavoj, te se plašimo, ukoliko se ovakav predlog zakona usvoji, tj. stupi na snagu, da će biti neprimenljiv i da će omogućavati da se na više načina tumači isti pojam.
Pretpostavljamo, ako se ide u ovu operaciju zvanu rehabilitacija političkih osuđenika i optuženika, onda to mora da se uradi preciznim tekstom zakona iz koga će da izađe i vrednosni sud. Nije dovoljno samo reći – rehabilituju se politički zatvorenici, politički osuđenici, a da nema vrednosnog suda.
Šta se uzima kao kriterijum? Ovde će praktično da ispadne jedini kriterijum – Siniša Važić. On je, kao kriterijum, za mene potpuno neprihvatljiv. Čim on dočekuje Karlu del Ponte onda znate da tu vrednosnih kriterijuma nema ili da su oni loši.
Ako on treba da instruira sudije Okružnog suda, pošto će oni biti nadležni za primenu ovog zakona, onda možemo da dobijemo različite vrednosne sudove o nekim krivičnim postupcima iz naše prošlosti.
Koliko je loš ovaj predlog zakona? Evo šta je napisano u prvom članu. Da ne čitam sve, obuhvaćen je period od 6. aprila 1941. godine do dana stupanja na snagu ovog zakona. Da li vi to, ministre, priznajete da je ovo što se radi sa Karićem politički progon, da li priznajete da se, otkad ste na vlasti, vrši politički progon?
Od 5. oktobra se vrši politički progon. Bila je „Sablja“ – 13.000 uhapšenih. Ne znam da li ima četrdesetak optužnica, nema. Da li to znači da na ovaj način želite da osudite Vladu Zorana Đinđića i Zorana Živkovića koje su vršile politički progon? Ako to želite da uradite onda napišite, morate malo drugačije to da napišete.
Da li vam je drugi kriterijum da se rehabilitacijom omogući naslednicima da povrate konfiskovanu imovinu iz nekog perioda pedesetih godina prošlog veka? Ako vam je to cilj, onda je onaj vaš Parivodić to već uradio sa nekoliko propisa, u koaliciji sa Demokratskom strankom koja mu je prihvatila potvrdu o evidentiranju oduzete imovine.
Evo vidite, u prvom članu se ne vidi vrednosni sud, na čemu se zasniva ovakav predlog zakona. Verovatno, kao predlagač, znate da postoji u našem pozitivnom pravu, konkretno u Krivičnom zakonu – institut rehabilitacije, ali je on nešto drugo, ne ovo što vi predlažete.
Postoji takozvana zakonska i sudska rehabilitacija. Ovde se ide na političku rehabilitaciju, slažem se sa vama.
I Slobodan Jovanović i dr Laza Kostić i mnogi eminentni stručnjaci treba da se rehabilituju. Ali ovaj zakon ih neće rehabilitovati, jer sve zavisi od volje sudije koji postupa u predmetu, od njegovog vrednosnog suda.
Mi smo u međuvremenu prošli kroz neke društveno-ekonomske formacije, od državnog socijalizma preko samoupravnog socijalizma do, navodno, neke višestranačke demokratije, pa onda do prve demokratske vlade, do prvog demokratskog predsednika, a sve prvo demokratsko povezano je sa bedom, sirotinjom i gaženjem ljudskih prava, itd.
I sada mi kažite koji kriterijum da primeni sudija? Nema ga ovde. Evo, uzeću nekoliko primera. Sećate se da je jedan danas veliki demokrata nekada jahao popove. Jeste, jeste, smejte se. On je veliki demokrata.
Evo, sada ću vam dati precizno ime – Desimir Tošić, član Odbora za mandatno-imunitetska pitanja u Saveznoj skupštini, kada je skinut imunitet Vojislavu Šešelju tri meseca je bio u zatvoru. Da li je to bio politički progon? Jeste, bio je politički progon. A ko je vršio taj progon? Desimir Tošić.
Drugi primer, ovaj Žarko Jokanović što se ne javlja sada, on je noću zasedao ovde i skidao imunitet ljudima koji su morali da leže u zatvoru u Gnjilanu. Da li ćete da rehabilitujete Vojislava Šešelja? Hoćete, onda morate ove da terate u zatvor, a oni su sada najveće demokrate u ovoj zemlji i najviše nam pričaju o demokratiji. Taj vrednosni sud ga nema ovde. Slažem se da gde nema savremenika, gde je to velika prošlost, gde je i optuženi i progonitelj upokojen, treba ispraviti neku pravdu. Golootočani, to je unutrašnji sukob unutar Komunističke partije, uz pomoć ustaša koji su promenili uniformu pa batinali tamo na Golom otoku. To je već velika prošlost, daleka prošlost.
Ako onaj vaš Parivodić želi da se vrši rehabilitacija da bi dokončao proces zbog koga je ušao u Vladu, a to je restitucija imovine, onda nemojte ovim zakonom to da radite, jer vređate rehabilitovana lica zato što je nedorečeno.
Dalje, ovako nešto je počeo da radi Batić pa je stao. Stao je onog trenutka kada je video da je posle njegovog boravka na mestu ministra pravde potreban verovatno još jedan zakon o rehabilitaciji, da se rehabilituju osobe koje je on proganjao. I tako ćemo stalno da idemo u krug. Kako se menja vlast donosi se novi zakon o rehabilitaciji itd.
U Americi to su lepo rešili, novi predsednik čim položi onu zakletvu ode u Belu kuću, potpisuje ukaz gde amnestira prethodnog predsednika od krivičnog gonjenja. Kod nas ne može da dobije ni minut ćutanja.
Bila Klintona je Buš amnestirao zato što je svog prijatelja Bil Klinton amnestirao da se vrati u Ameriku posle 10 godina, jer je vršio utaju poreza u Švajcarskoj itd, pa se postavilo moralno pitanje da li Buš može da amnestira Bila Klintona za nešto što je očigledno da je kriminal.
Ako treba da idemo stalno u tom začaranom krugu, onda treba javno da kažemo da su svi naši sudski postupci – politički postupci. Napisali ste ovde da s pravom Karić može da računa da je politički progonjen, kaže – do dana stupanja na snagu ovog zakona. Promeni se vlast, dođu demokrate, promene predsednika Okružnog suda, dođe novi sudija i amnestira Karića, rehabilituje ga, nije bio kriv. Zašto? Pa, nema vrednosni sud.
Da vam sad kažem koji će biti problem. Formalno-pravno za proteklih možda 17-18 godina i ukoliko je bilo nekog političkog progona, suštinskog, on je bio uvek pokriven nekom odredbom nekog zakona. Tako je Vojislav Šešelj u Gnjilanu bio kriv što se popeo na klupu i rekao građanima da neće biti mitinga, pošto ga je policija zabranila. Posle te rečenice policija je sve tamo pobila, sve premlatila i on je bio tri meseca u zatvoru. Mislite li da će vaš Siniša Važić da kaže da je to politički progon. Ne, on će da kaže – prema Zakonu o javnom skupu, našao si se na mestu gde je bio zabranjen javni skup.
Da li je politički progon kada su odavde iznošeni poslanici, kad je Tomislav Nikolić maltene zadavljen kravatom dok ga je vukao jedan policajac? Da li je politički progon kad 90 dana Tomislav Nikolić nije mogao da uđe u ovu skupštinu zbog Nataše Mićić? Da li je politički progon kada se zabrani nekome knjiga? Da li je politički progon montirani sudski postupci protiv Vojislava Šešelja, montirani sudski postupci protiv predstavnika bivše vlasti?
Ne znam da li ima neko od socijalista i radikala ko nije dobio krivičnu prijavu ako je bio ministar. Svi su dobili krivične prijave. I dan-danas tavori to, da li je u fazi istrage, da li je neki predkrivični postupak. Mahom ćute ti predmeti. Zašto? Sudije se hvataju za glavu, policija se hvata za glavu. Nisu smeli kod onih "žutih" ništa da pisnu, a vas baš briga. Nasledili smo, teraj, itd.
Nismo rehabilitovali lica koja su pre dve godine pohapšena u akciji "Sablja". Pohapšeno je 13.000 ljudi. Da saberete sve od 1948. godine do 2003. godine toliko ljudi nije pohapšeno u jednoj akciji ili u svim tim organizovanim akcijama.
Zar je moguće da demokratija kuca na vrata preko zatvora, trpanjem ljudi u zatvor? Čak i ne mora da postoji sumnja. Znate i sami kako su se dogovarali na sednici Vlade. Da li ste čitali one stenograme? Batić kaže: "Ovog ćemo da uhapsimo", a Čeda kaže: "Ako tog uhapsiš, onda ćemo da hapsimo i onog tvog".
Znate i sami da je akcija bila zamišljena da jednu mafiju zameni druga mafija, nema veze sa ovim zbog čega se vodi postupak. Sukob između dve mafije. Sve je to pretvoreno u demokratski performans. Navodno, to je bilo protiv korena demokratije, prvi put demokratija u Srbiji od 5. oktobra. Nema veze.
Kažite mi sad kako će te vrednosne sudove da primeni sudija koji treba da postupi po ovom zakonu? Nemoguće. Zato što je nemoguće i toliko proizvoljno, onda to prerasta u svoju suprotnost, gotovo da postaje bruka za lice koje treba da se rehabilituje. Za sve te progone uvek se kao veza našao neki član nekog drugog propisa. Malo je bilo postupaka gde je bilo otvorenog političkog progona. Od 1950. i neke godine do 1990. i neke godine imali smo 6-10 političkih suđenja, gde su ljudi proganjani zbog narušavanja njihovog prava na slobodu misli, izražavanja stavova itd. Mahom se gonilo zbog knjiga itd.
Šta nam se desilo od 5. oktobra? Od 5. oktobra su dva puta amnestirani oni koji ne priznaju državu, tri puta su amnestirani i ko zna koliko puta pomilovani, doći će Petar Jojić, pa će vam reći kakva ste pomilovanja davali od 5. oktobra i kome, za vreme našeg Nalića, dok je bio tamo savetnik, šta je sve podmetnuto nekome da se potpiše. Teroristi, zlikovci, sve je to pomilovano, kasnije je nešto i amnestirano, data je opšta amnestija, tri puta. Sad idemo na rehabilitaciju. Dok su bili oni iz GSS, išli su na lustraciju. I sada postoji stavka za lustraciju i postoji spremnost svih da se ukine taj zakon, pošto je besmislen zakon.
Razmislite malo o tome što držite u pravnom prometu i o ovome što sad želite da donesete. Osnovna zamerka ovog zakona je što je neprimenjiv i sve zavisi od volje postupajućeg sudije, od njegovog vrednosnog stava.
Konkretno, da li on daje primat odredbi na osnovu koju je neko lice kažnjeno, a tiče se Zakona o javnom redu i miru, o okupljanju građana ili o samoj suštini i pozadini zbog čega je vođen neki postupak. Ako on ima tu širinu, pa da suštini primat nad formom, onda će lice biti rehabilitovano.
Ali, ukoliko kaže – vidite, tu se mnogo stvari govorilo i izvodili dokazi na okolnosti vezane za Zakon o javnom redu i miru, Zakon o okupljanju, itd. lice ne podleže rehabilitaciji. Tako će da odluči. Vrednosni sud javnosti je poznat svima. Sudija za svaku odluku može da se pozove i u istoj situaciji jedan čovek može biti rehabilitovan, a drugi ne mora biti rehabilitovan, a sudija ništa nije pogrešio u primeni ovog zakona. Ako je zakon takav, onda nam ne treba.
Zato je SRS podnela amandmane, da skrenemo pažnju. Nisam hteo da iznosim konkretno o članovima. Kad budemo govorili o članovima, onda ćemo da opišemo u čemu se ogleda nedostatak svakog konkretnog člana. Ovde ste pogrešili čak i sa ustavnim osnovom.
Nisu to druga pitanja. Ovde su u pitanju ljudska prava i to je tačka prva – zaštita ljudskih prava.
Znači, ustavni osnov za ovako nešto postoji, ali ovo jeste netipičan zakon, to mora da se kaže. Ova rehabilitacija nije ona koja je obuhvaćena
Zakonom o krivičnom postupku, ona je malo više vezana za ukidanje pravnih posledica osude i brisanja osude.
Ovo je, pre svega, politički odraz društva, jednostavno, da želi da raščisti i prizna da je bilo nekih političkih progona u prošlosti i da se povrati dostojanstvo tih lica i zvanično.
Oni su u javnosti već povratili svoje dostojanstvo, postali poznate ličnosti. I Slobodan Jovanović i Laza Kostić, i naš Vojislav Šešelj je postao i te kako poznata ličnost. Svi znaju da je ovo što se radi protiv njega politički progon.
Mogu da vam postavim pitanje šta ćemo da radimo sa ovima koji su insistirali da on ode u Hag – Čovićem, Svilanovićem, Đinđićem? Zna se, na njihov zahtev je Karla del Ponte sklapala nešto, ovi sa pravnog fakulteta – GG udruženje sastavili, dali okvir i krenuli. Šta radimo? Je l' to politički progon? Jeste.
Nije valjda da smo sada raspoloženiji da ovde osudimo politički progon, a nećemo da osudimo onaj koji dolazi sa strane? Juče niste bili ovde, Skupština nije htela da uvrsti u dnevni red rezoluciju kojom bi trebalo da se osudi politički progon. Koji politički progon? Onaj koji direktno zadire u pravo na život ljudi u Hagu.
Ovde su se cerekali neki, njima je to interesantno, kažu – bolje neka bude Vojislav Šešelj tamo, duže ćemo biti na vlasti. To je njihov rezon. Oni su kao, mnogo pametni i procenjuju koji su interesi države. Veliki je interes države da Vojislav Šešelj bude u Hagu. Kako ih nije sramota?
Kako takvi ljudi uopšte mogu da uđu u Skupštinu? Gde je njima ta širina da razmišljaju o nacionalnim interesima, o državi? Šta da radimo sa onima koji su naterali okružnog javnog tužioca 2001. godine da odustane od krivičnog gonjenja Tonija Blera, Bila Klintona i ostalih.
Šta da radimo sa njima? Hoćete da kažete da je optužnica protiv čelnika NATO-a bila politički progon? Samo da vas podsetim, prvo su počeli da nas bombarduju, pa na pola bombardovanja digli optužnicu protiv Slobodana Miloševića. Da su prvo digli optužnicu, pa onda nas bombardovali, neko bi možda i mogao da shvati, međutim ne.
Kada ste ga isporučili dodali ste mu Hrvatsku i Bosnu kao potpisniku Dejtonskog sporazuma.
Zašto i ostale potpisnike nisu gonili? Svi koji su potpisali Dejtonski sporazum su krivi.
Eto, vidite kako to ide sa vrednosnim sudovima. Onaj ko toplo prima Natašu Kandić, Karlu del Ponte, pa je šeta kroz sud, pokazuje joj kako su se opremili, odmah da vam kažem, ako mislite na taj način da pokažete svoju spremnost da možete da sudite za ta dela, grdno se varate. Oni mnogo više forsiraju ovaj sud u Bosni i Hercegovini, odnosno sud u Sarajevu.
Tamo pozovu nekog našeg Srbina, koji je pobegao jadnik, izgorela mu kuća, da ode u Sarajevo da reši pravo na penziju, a oni ga uhapse i strpaju u zatvor, a takvih je četiri i nešto hiljada ljudi optuženo. Ko zna koliko ima u Hrvatskoj pod tim tajnim optužnicama. Kome se vi dodvoravate? Koga možete da pogledate u oči i da mu kažete da ide dobrovoljno u Hag, to je nacionalni interes. Terate ga odmah na klanicu.
Pričate o rehabilitaciji i donosite neke preširoke propise koji su neprimenjivi apsolutno. Ako znate da u Okružnom sudu u Beogradu postoje sudije koje će po nalogu sve i svašta da napišu, kao što ste imali tužioca Dušana Simića, pa imate tužioca Branka Stamenkovića, svašta rade, a da vam ne pričam za Vukčevića. Vređate državu.
Ako izglasate ovakav zakon povredićete i ona lica i njihove porodice koja zaslužuju rehabilitaciju zbog političkog progona. Moram da vam kažem i da dajete lažnu nadu nekim fukarama koje misle da se okoriste zbog nekadašnje konfiskacije. Zato mi nećemo da glasamo za ovaj zakon.
Gospodine Stojkoviću, ni krivi ni dužni sedite u ovoj sali. Slali ste vašu decu u vojsku, ispunili svoju obavezu i verujem da će i vaša deca da ispunjavaju tu obavezu.
Verujem da vam je teško što morate da slušate ovo, ali poručite Vojislavu Koštunici, podsetite ga na ovo što je gospodin Jojić direktno ukazao gde je Vojislav Koštunica saučestvovao, odnosno otvorio proces saučestništva u rastakanju naše vojske.
Da vas podsetim kako je to krenulo. Kada su 1984. godine Vojtila i Regan pravili dogovore šta da se radi, kako da se rasturi Istočni blok, u tom dogovoru je postignut neki sporazum da se Vojtila odrekne teologije oslobađanja u Južnoj Americi, kako bi američki kapital napravio još veći prodor, a zauzvrat će se realizovati istočna politika Vatikana i posebna politika Vatikana na razbijanju bivše SFRJ.
Zato su Amerikanci 1991. godine za samo četiri meseca promenili svoj politički stav od suverene, samostalne, sa nepovredivim granicama SFRJ, do priznavanja nezavisnosti Hrvatske, Slovenije itd. Faktor koji je smetao u tom razbijanju bivše SFRJ bila je JNA i krenulo se sa njenim razbijanjem. Prvo kukavičije jaje u JNA koje je imalo zadatak da je razbije, bilo je Savez komunista-Pokret za Jugoslaviju.
Naravno, došao je Boris Tadić, kao ministar vojni je čak prepravio neka doktrinarna shvatanja o vojnoj obavezi. Odavno smo imali u našem vojnom zakonodavstvu zakonsku mogućnost da se istakne prigovor savesti, a to znači da neko služi vojsku, a da ne nosi oružje. Išli su u inžinjerijske jedinice, bili su u toj tzv. logistici – kuvari, medicinsko osoblje, ali sa uniformom, u vojnim bibliotekama, orkestrima itd.
Pored izuzetno dobrog vojnog propisa koji je omogućavao da zbog malih zdravstvenih problema veliki broj ljudi dobije oslobađanje od služenja vojne obaveze ili da se proglasi ograničeno sposobnim za vojnu službu, pa da dobije još neku beneficiju, u pogledu uslova u kojima ispunjava svoju zakonsku obavezu.
To je sve pod uticajem savetnika koji nisu služili vojsku, znači, glavni vojni savetnici ministra odbrane, Borisa Tadića, bili su ljudi koji ne znaju šta je vojska, jer je nisu služili. Rekli su da je potrebno civilno služenje vojske i tada smo dobili bebi-siterke, dobili smo ove druge.
U vojnom odseku u Kovinu, pametno su se setili, pa sve te koji su za civilno služenje vojske upućivali su u onu bolnicu da skupljaju lišće, zadovoljni što ne idu u vojsku, pa kada su posle nekoliko dana videli da je tamo terapija skupljanje lišća, brže-bolje su tražili da idu da služe vojsku. Znači, omalovažavanje ide do krajnjih konsekvenci.
Nema ovde onog prirodnjaka u ovoj oblasti, a ovo je ipak teren prava. Analogija nije od koristi, zabranjena je, ne može analogija da se primeni u ovoj oblasti, ne može neki propis da se tumači analogijom u odnosu na neki drugi propis, ali eto, laička skupština, pa sada svako sa titulom može sve i svašta ovde da iznese, da misli da je u pravu, ali nije.
Analogno tumačenje u pravu je zabranjeno, bukvalno rečeno – zabranjeno i zbog toga sve odluke padaju. Ako se neko greškom pozove i kaže da će se koristiti nekom analogijom, znajte da ta presuda pada, jer viši organ vodi računa da se nikada analogija ne primeni, postoje neka druga tumačenja.
Prosto sam iznenađen da u okviru ovog zakona nije išla i nagrada. Znači, pored toga što se oslobađaju krivičnog gonjenja ovih 2.500, kako je ovde navedeno, mislim da je jedan član trebalo da glasi da svako od njih dobije još po 1.000 evra od strane države, jer je Mlađan Dinkić obezbedio suficit u budžetu i mogućnost da konkurišu da dobiju stan.
Znači, ne idu u zatvor, ne odgovaraju krivično što su prekršili zakon, već treba država da ih časti, 1.000 evra za džeparac i pošto su mlađi od 45 godina – prioritet kod korporacije o kojoj ste doneli zakon, da odmah dobiju stan. Zašto? Oni su faktički dokazali da su bili ispravni, bili su u pravu. Ovi koji nisu hteli da idu u vojsku, oni su u pravu, to ste rekli, pa čak ne izglasali ovaj zakon, treba da uživaju društveno priznanje.
Predsednik je malopre napomenuo da su podaci o odzivu regruta na služenje vojnog roka sasvim zadovoljavajući. Jeste, 70%. Zbog toga se donosi ovaj zakon da sledeće godine ne bude 70% nego da bude samo 10%. Ovde se kažnjava 70% ljudi, a nagrađuje 30%. Nagrađuje se onaj što je kršio zakon.
Da vas malo podsetim koji su to članovi i kako ide sa našim amnestijama. Amnestija i pomilovanje regulisani su Krivičnim zakonom, ali za nas su interesantne neke amnestije koje su se u međuvremenu desile, pa ću krenuti od prve koja je urađena 1996. godine.
Moram da kažem, pošto sam tada bio poslanik u Saveznoj skupštini, da je nekoliko godina bio pritisak da se da jedna amnestija i tom amnestijom su obuhvaćena sva lica koja su do 14. decembra 1995. godine učinila krivično delo, pa se navode krivična dela.
Zašto taj datum? Dejtonski sporazum. Moram da vam kažem kada se pribegava amnestiji. Međunarodno humanitarno pravo zna za institut, odnosno za standard, kada po pravilu dolazi amnestija.
Amnestija dolazi kada se završe veliki oružani sukobi, kada se postigne mir, onda se u nekom periodu pribegava amnestiji, zato što više nije u tom vanrednom stanju, u stanju društvenog konflikta koji nije mogao drugačije da se reši, već su oružane strane uzele oružje u ruke i onda treba da se ide sa aktima milosrđa prema onima koji zbog straha ili zbog drugih stvari nisu ispunili svoju zakonsku obavezu, bez obzira na kojoj su se strani u sukobu nalazili.
Verovatno, 1996. godine pod velikim pritiskom, moram da kažem i pod pritiskom Demokratske stranke, koja je bila simbolično zastupljena u Saveznoj skupštini, ali međunarodne organizacije, nevladine, crna, bela, žuta, data je ta amnestija. Mi nismo glasali za tu amnestiju, to moram da vam kažem. Obuhvaćena su krivična dela 214. i 217. Krivičnog zakona, u to vreme SRJ, pošto je taj zakon regulisao u posebnoj glavi ta krivična dela.
Šta se dešava? Dešava se da SRJ 2001. godine donosi takođe Zakon o amnestiji i obuhvaćena su ista krivična dela koja su navedena u ovom predlogu zakona koji je danas na dnevnom redu: član 202. – odbijanje, primanje, upotreba oružja, neka neko zaista objasni koji je bio problem da se neko krivično goni po ovom članu Krivičnog zakona, kada je ministar odbrane Tadić omogućio svakome da bez oružja služi vojsku. Kako je moguće da neko može da odgovara po ovom članu? Dalje, neodazivanje pozivu i izbegavanje vojne službe, iz člana 214, zatim izbegavanje vojne službe onesposobljavanjem i obmanom, iz člana 215, samovoljno udaljenje, bekstvo iz Vojske Jugoslavije, iz člana 217, izbegavanje propisa i pregleda, iz člana 218. i 219.
Malopre smo čuli da postoji amandman DSS-a koji obuhvata i ova dela, potpuno nepotrebno.
Ova dela su moguća samo ukoliko je društvo u mobilizaciji, u stanju neposredne ratne opasnosti, pa zato ide neka priprema za oružane intervencije itd. Toga nije bilo, tako da gotovo nije moguće ovo delo.
Šta je obuhvaćeno ovim predlogom zakona? Period od 7. oktobra do danas, a to je period, što tzv. "demokratski blok" potencira – period velike demokratije, ekspanzije demokratije, prva demokratska vlada, prvi demokratski premijer, prva demokratska vojska, prvi demokratski predsednik, sve prvo i demokratsko.
Zar je moguće da neko u tolikom talasu demokratije izbegava zakonsku obavezu? Kako se uopšte neko drznuo da se suprotstavi demokratiji?
Menjali ste ove zakone. Donet je novi Zakon o vojsci, uništili ste vojne sudove, bacili ste ih ovamo, rasturili vojnu obaveštajnu, vojska je maltene podeljena. Malopre ministar izađe i kaže – znate šta, moramo ovaj zakon da donesemo, Crna Gora je izvršila amnestiju. Pa šta?
U Crnoj Gori postoji vlast koja na svakih šest meseci, odnosno njihov premijer svoju sestru advokata angažuje da sa dva miliona evra pređe preko Jadranskog mora, ode do Napulja, Barija, to preda nekom od tužilaca tamo i zamoli da više ne pričaju o tome kako je Milo Đukanović učestvovao u švercu cigareta.
Ceo politički problem je zasnovan na sudbini jednog čoveka. Zbog čega? Zato što je Vrhovni sud Italije, na pitanje njihovog tužioca da li važi imunitet Mila Đukanovića u inostranstvu odgovorio – ne važi. Italija može da ga hapsi u inostranstvu i da ga dovede u zatvor.
Celo pitanje referenduma i ovo drmanje i rasturanje države je zbog toga što treba da se zaštiti po nečijim kriterijumima, po kriterijumima mafije, čovek koji najduže vlada u Evropi.
Krenuo sa jednim džemperom u 30-toj godini i evo 16, 17 godina, da li je predsednik Vlade, da li je predsednik Republike, to je sve demokratija. Pravite društvo tim ljudima i takvim postupcima.
Naravno, naša vojska se uništava. Sada očekujete od radikala da pokažu maksimum demokratije, razumevanje, neki akt milosrđa prema onima koji nisu poštovali prvu demokratsku vladu, demokratsku vlast, demokratskog premijera, demokratskog predsednika Republike koji je bio ministar odbrane i uveo služenje vojske sa pampers-pelenama, nošama, sa skupljanjem lišća itd.
Mislim da treba da imate malo poštovanja prema ovoj zgradi, ovim stolicama i ovim građanima koji možda gledaju ovaj prenos, jer stvarno posle ovoga – ko od vas može da izađe i da kaže nekome, znate, treba da se odazovete na poziv i da idete da služite vojsku.
Ne znam kako možete da pozovete nekoga da služi vojsku, odmah će da vam začepi usta i da kaže – prekini, što mene teraš da služim vojsku, ako moji idoli, a verovatno su sportisti, glumci neki idoli za mlade, ne mogu da služe vojsku. Ako mogu da urade neke druge stvari, zašto ne bih i ja.
Ovde se priča o nekoj transformaciji, ovde je jedan poslanik sedeo dugo i može sebi da priušti svašta, kao da neko jedva čeka da bude profesionalni vojnik, kao da uživa u tome, pa kaže – dajte napravićemo 10.000 profesionalnih vojnika itd. Ako je potrebna transformacija vojske, izvršite transformaciju, pa onda idite na neka oslobađanja, na nešto drugo.
Još niste transformisali vojsku. Gledate zakonom da sa 70% odziva smanjite to i moram da kažem zbog javnosti, uredno se odazivaju pozivima svi građani Republike Srbije. Pre nekoliko dana je jedan general u TV emisiji rekao: odazivaju se i Srbi i Mađari i Muslimani i Bugari, svi koji doživljavaju Srbiju kao svoju državu. Čak je dao i procente, da se neke nacionalne grupe i u većem procentu odazivaju.
Zašto to uništavate? Ljudi doživljavaju ovu državu kao svoju, a ne date im da je tako doživljavaju. Saučesnici ste Havijera Solane, NATO pakta, treba da znate da je NATO pakt formirao PE12, evropsku zajednicu za ugalj je formirao PE12, Albaniju je 1913. formirala Austrougarska, u koaliciji sa Vatikanom i sad se pregovori, odnosno razgovori o Kosovu i Metohiji, vode u Beču.
Zar vam nije jasno u koju ste se kučinu upleli. Sve to predstavljate demokratijom, otvorenošću, tolerancijom, krajnjim dometom neke politike. Koja je to vaša politika? Iza vaše politike nemamo vojsku, policiju, nemamo patriotizam, osećaj za ovu državu. Naravno, podnesoste predlog zakona, zapali se napolje, čeka se 126, izglasa se, posle ne može da se primenjuje. To nam je praksa već pet godina. Koji je zakon primenjen otkad je zapljusnula demokratija Srbiju. Nijedan zakon. Polovina nisu primenljivi, a onu drugu polovinu primenjuju kako žele na svim nivoima, tako da će naša vojska da bude sa metlama, a istovremeno proganjate ljude, pravite neke afere za uniformu, pancire itd. Gde je tu logika, kakve tu logike ima?
Sada jedan deo, zbog naših građana koji stvarno brinu kada pošalju svoju decu u vojsku. Nema Mlađana Dinkića, njega to sada ne interesuje. Zašto nije predložio Izmene Zakona o porezu na dohodak građana, da svako ko je poslao dete u vojsku ne plaća porez na dohodak građana. Zašto nije predložio još neko poresko oslobađanje i neku beneficiju za onoga koji ispunjava zakonsku obavezu?
Hajde da okrenemo stvari, da častimo onoga koji poštuje zakon. Ne, vi častite onoga koji krši zakon.
Molim vas, dajte poresko oslobađanje, dajte neku beneficiju za struju, za telefon, izmislite nešto, svaku beneficiju ćemo da vam podržimo za onu porodicu koja je poslala dete u vojsku.
Zašto beneficija? Zato što ima pojačanih troškova i oko ishrane i oko drugih stvari. Neka bude ovako, svaki vikend idu kući i to više nije vojska kao nekada, ali dajmo gest da kažemo da nam je stalo do države. Ne postoji država koja ne raspolaže monopolom fizičke prinude, koja nije sposobna da štiti svoje granice.
Sada će neko da kaže – koje su naše granice. Bez obzira koje su naše granice. Zašto Amerika ima vojsku, zašto Holandija sada diže vojsku na 80.000 vojnika, a u NATO paktu je? Svi dižu broj vojnika, jedino kod nas se priča – najveća demokratija, ugasite vojsku, ne treba vam vojska, okrenuli ste stvari. Kao da pripadate ovim medijskim agencijama koje vode nekadašnji "Idoli".
Nemojte tako da radite. Molim vas, obavestite onog Koštunicu, probudite ga i kažite mu da povuče ova dva zakona. Brukate državu sa ovim zakonima. Naravno da nećemo da uđemo u salu kada se bude glasalo o ovome i prozivaćemo uvek one koji navodno podržavaju manjinsku vladu, čuvaju ih, čuvaju državu od Demokratske stranke, a DS je u koaliciji sa DSS-om, jer je DSS podržao radi kohabitacije Tadića, a Tadić sutradan rekao – mene je narod birao, kakva DSS. Ko će normalan da shvati šta radite?
Moram na početku da kažem da su ispunjeni svi uslovi, jer ako čekamo ove rokove koje je pročitao predsednik Narodne skupštine, onda bi to značilo, možete vi u Hagu slobodno da ubijate naše građane, mi čekamo 15 dana da prođe, pa ćemo onda da razmišljamo o tome ko je sledeći.
Upravo zato da se to ne bi desilo, a izražavajući stav i predsednika Vlade i predsednika Republike Srbije, koji su već 11. marta ove godine uputili oštre kritike na ono što se dešava u Haškom tribunalu, a kada su u pitanju optuženi Srbi.
Samo da vas podsetim, šest naših je tragično okončalo postupak u Hagu. Milošević je otrovan, zato što pretresno veće nije moglo da donese oslobađajuću presudu, ali nije moglo da donese ni presudu kojom bi ga osudilo, pa je onda formula pronađena u konstantnom trovanju i okončan je postupak.
Verovatno ste i vi imali prilike da čujete da mnoge međunarodne organizacije traže da se preispita rad Haškog tribunala. Uostalom, ruska Duma se prva javila sa jednom izjavom, koja je u rangu deklaracije, kojom je tražila zatvaranje Haškog tribunala, jer ovakav kakav je nikom nije potreban. Tamo nema pravde.
Nadam se da vam nije potrebno da vam obrazlažem antisrpski stav tog nelegalnog suda. Nadam se da ne treba posebno da vam obrazlažem da malo ko može reći da je moralno lice ukoliko poziva neke da se dobrovoljno predaju Haškom tribunalu, a svesno je ove činjenice šta se dešava tamo.
Đorđe Đukić je pušten iz Tribunala da bude na slobodi do početka suđenja, a pustili su ga zbog toga što je bio teško bolestan, da bi umro van suda. Milan Kovačević je umro. Dokmanović je izvršio samoubistvo. Milan Babić je izvršio samoubistvo i ostavio oproštajno pismo u kome je opisao pod kojim pritiscima je pristao na onu nečasnu saradnju sa Haškim tribunalom.
Znači, bez obzira na minut ćutanja, imali ste prilike da čujete šta o Haškom tribunalu misle naši građani. Verovatno preko 80% naših građana traži da i ova država podigne glas, pa makar i ovakvom jednom rezolucijom, da izrazi nezadovoljstvo što se na tako brutalan način krše ljudska prava naših ljudi u Haškom tribunalu. Smrtna posledica je nešto što je najočiglednije.
Za ovih nekoliko sekundi ću samo da vam ukažem da u Haškom tribunalu postoji jedan pritvorenik, jedini na kugli zemaljskoj, kome se ne priznaje nijedno ljudsko pravo, a to je Vojislav Šešelj. To je vaš kolega, koji je iz ove sale dobrovoljno otišao u Hag da brani srpske interese i da rasturi Haški tribunal.
Verovatno ako sledite ono što misle vaši birači koji su vas poslali u ovu skupštinu, nadam se da ćete da prihvatite da se ova tačka uvrsti u dnevni red, da otvorimo raspravu, da na konkretnim primerima pokažemo sve oblike i vidove kršenja ljudskih prava u jednom nazovi međunarodnom sudu.
Pozivam sve poslanike da podrže uvršćivanje u dnevni red ove tačke.
Ne želim da utičem na vas kako ćete da glasate ukoliko to uđe u dnevni red. Moguće je da se ne složite sa nama u pogledu ocene, ali dajte da otvorimo raspravu, jer mi ovde već godinama nismo imali jednu otvorenu raspravu o tome šta je Haški tribunal sa gledišta ljudskih prava.