Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Gordana Pop-Lazić

Govori

Ovaj amandman je obrazložio kolega Kesejić i mogla bih samo da dodam to da u članu 42. stav 2, gde su predviđena prava koja nezaposleni može da ostvari ako se samozapošljava, da smo predvideli postojanje "poslovnog centra" kao jedne organizacione jedinice, pretpostavljam, ili organizacione službe Nacionalne službe i na taj način smo ušli u delokrug odlučivanja i rada Nacionalne službe, jer ona svojim statutom utvrđuje koje sve organizacione jedinice ima. Ne možemo mi da joj namećemo zakonom obavezu da neke organizacione jedinice u okviru Nacionalne službe postoje.
Dakle, nesporno je da, ukoliko taj neki "poslovni centar" postoji u Nacionalnoj službi, da je on dostupan svima i da mogu da koriste njegove usluge, pogotovo što ovo nije neka beneficija. Kao što imamo mogućnost da potražimo savet od određenih službi oko profesionalne orijentacije ili obaveštenja o mogućnostima i uslovima za zapošljavanje, tako će i ovi koji se samozapošljavaju koristiti pomoć ovog "poslovnog centra", ukoliko on postoji. Ali, suvišno je da u članu 42. to stoji, pogotovo što je u stavu 2. tačkama 1), 2) i 3) određeno da imaju pravo na novčanu naknadu, na subvencije. Sve se to materijalno odražava na nezaposlenog koji na ovaj način rešava svoj radno-pravni status i ima pravo, naravno, na dodatno obrazovanje i obuku, kao i svaki drugi, ukoliko to želi.
Mislim da ste išli preširoko i da smo ušli u pravo odlučivanja Nacionalne službe, kako će ona da ima svoju neku unutrašnju organizaciju. Po nama je to suvišno i zbog toga smo podneli ovaj amandman, koji smatram da može apsolutno da bude prihvaćen, a da ne dira u prava nezaposlenih koji na ovaj način rešavaju svoj radno-pravni status.
Članom 45. ostavljeno je ministru nadležnom za oslove rada i zapošljavanja, u nadležnost da bliže uredi način i postupak za ostvarivanje prava na subvenciju, kao i visinu subvencije. SRS smatra da podzakonske akte treba da donosi Vlada i da ovo treba da bude u nadležnosti Vlade. U tom smislu smo podneli predlog da se način i postupak za ostvarivanje prava na subvenciju, kao i visinu subvencije iz člana 42. stav 2. tačka 2) ovog zakona uređuje aktom Vlade Republike Srbije.
Mislimo da je to bolje rešenje, s obzirom na to da Vlada donosi program zapošljavanja, da Nacionalna agencija sprovodi taj program, ako joj niste već ostavili mogućnost da ona sama utvrdi način i postupak ostvarivanja tog prava. Možda je tako i bolje, s obzirom na to da za sprovođenje programa i za politiku zapošljavanja nadležnosti ima Vlada Republike Srbije, a onda je sasvim logično da Vlada Republike Srbije donosi i akte kojima će urediti način i postupak za ostvarivanje prava. Dakle, to bi bio podzakonski akt u odnosu na ovaj zakon koji bliže određuje neku oblast i ne vidimo razlog da se to ne prihvati i da ovo ostane u nadležnosti ministra.
Kao posledica amandmana na član 42. koji smo već obrazložili, a gde se prvi put pojavljuje pojam poslovnog centra, podneli smo amandman na član 46. tražeći da se briše naslov iznad ovog člana i ceo član, iz istih razloga, jer smatramo da ne treba zakonom da prejudiciramo organizacione jedinice Nacionalne službe kojoj je čak ovde dato u nadležnost, jasno definisana nadležnost da poslovni centar pruža pomoć pri zapošljavanju u skladu sa opštim aktom Nacionalne službe. Opšte akte donosi Upravni odbor. Šta ako u tom opštem aktu ne bude Nacionalne službe, jer je to nadležnost Upravnog odbora da o tome odlučuje. Ovako, mi smo unapred rekli - vi morate da imate centar za pružanje pomoći pri zapošljavanju koji će se zvati poslovni centar, upravo za ovu delatnost.
Član 46. je u suprotnosti sa članom 64. i iz tog razloga smo podneli amandman za koji smatram da može da se prihvati, pogotovo što je taj poslovni centar, onako kako ste ga zamislili samim zakonom - da će u njemu nezaposleni dobiti potrebne obuke za započinjanje sopstvenog posla, pravnu i ekonomsku stručnu pomoć, adekvatne programe za samozapošljavanje i druge vrste podrške, mrtvo slovo na papiru, ako imamo u vidu koliko zaposleni dobijaju po godini radnog staža u momentu kada ostaju bez posla, a pretpostavljam da se na njih najviše odnosi; da se računa da će oni iz tih sredstava biti u stanju da započnu neki novi posao.
Dakle, ovo je neki spisak lepih želja, zamišljeno tako da neko ko ima para, a ne zna, nema ideju šta bi mogao da radi, dođe u ovaj centar, pa se tu interesuje da li postoje neki programi u koje bi on mogao da se uključi. Takvih nema mnogo. Ideja ima puno. Svako od nas i svaki nezaposleni sigurno bi znao čime da počne da se bavi, šta je profitabilno, a šta nije, samo mu nedostaju investicije, odnosno samo mu nedostaju pare da to i započne.
Poštovane kolege, mi zaista smatramo da je ova odredba potpuno suvišna, bez obzira što nam je predlagač rekao da u uporednoj pravnoj praksi to postoji i da se pokazalo kao najefikasniji program aktivne politike zapošljavanja.
Ali, ako pođemo od toga šta ti klubovi rade, i da u njima mora da rade profesionalci, stalno zaposleni u Nacionalnoj službi, u njima nezaposleni treba da steknu neka znanja i neke sposobnosti i veštine za traženje posla. Ja sada stvarno ne znam koja su to znanja, sposobnosti i veštne.
Šta će tu ti predavači da nas nauče? Da vam kažu da suknja mora da bude dva prste ispod kolena ili iznad kolena, šminka mora da bude neupadljiva, za muškarce, recimo, kravata obavezna, kada se pojavljuje kod poslodavca, ne treba da bude širok osmeh, nego blagi osmeh, da zračiti optimizmom, siguran korak. Gledajte da oponašate poslodavca. Ako on gestikulira rukama, gestikulirajte i vi, i na taj način će on prepoznati sebe i bićete prihvatljivi za njega.
Zaista pravimo farsu od ovoga, zamajavamo i ponižavamo nezaposlene. Svako se ponaša u skladu sa svojim obrazovanjem, vaspitanjem. Ja ne verujem da bilo ko ode da traži posao, a da ne želi da predstavi sebe u najboljem svetlu. A sada dodatne neke edukacije od strane nekih koji ne znam na osnovu čega će imati neki sertifikat da su oni sposobni da nas edukuju, koji će to profili zanimanja biti. Očigledno je da to negde postoji. Pa hajde sada, "digla žaba nogu da se i ona kuje, pošto je videla da ju je konj podigao". Nemojte da radimo tako!
Kada pišemo neki zakon treba prvo da znamo gde smo, šta smo, šta hoćemo, da ne pravimo od toga farsu, jer ništa ne znači jedna norma manje ili više, ali ovo doprinosi neozbiljnosti samog zakona, i iz tog razloga smo tražili da se ta odredba briše - i bilo bi dobro da ministar progovori neku reč na ove naše amandmane, da nam kaže zašto nešto ne može, zašto može, i da stane barem iza svog zakona, ako ništa drugo.
Poštovane kolege, tačno je da javni radovi omogućavaju zapošljavanje najteže zapošljivih kategorija nezaposlenih i onih koji duže čekaju na zaposlenje, kao i onih koji su u stanju socijalne potrebe.
Međutim, ne možemo da dozvolimo da javnim radovima nazovemo i intervenišemo u oblastima koje su inače na budžetu ili lokalne samouprave ili teritorijalne autonomije ili države Srbije, odnosno u kulturnim i drugim delatnostima je prosto nemoguće nešto proglasiti javnim radom. Može snimanje filma da bude, recimo, za Ministarstvo kulture posao od značaja i da to proglasi javnim radovima, da to finansira, ali teško je zamislivo da sad možemo na birou da tražimo glumce i režisere, ne znam ni ja koje sve struke ljudi koji bi radili na tom projektu, sem ako (kolega viče), ne bude bilo potrebno da se nađe 500 statista za neki film. To je neisplativo za državu i zbog toga smo smatrali da u ovim delatnostima, kao što su socijalne, humanitarne, kulturne, ne možemo da govorimo kao o zapošljavanju na javnim radovima.
Doduše, ne znam da li je za vreme ove vlade i jedan posao proglašen javnim radovima. Da li su ona Čumetova asfaltiranja bili javni radovi? Mislim da nisu. Mi iz SRS smo istrajavali na javnim radovima, doduše, ne ovako regulisanim, ali u trenutku obnove zemlje posle agresije NATO pakta, na građenju mostova, popravljanju infrastrukture, podizanju razorenih fabrika. I te kako se radilo po principu javnih radova, ali su naša preduzeća dobijala posao. Na taj način su dobijali i plate i mnogima su otpisani dugovi za penzijsko i socijalno osiguranje, koje nisu mogli da plate nekoliko godina unazad, što zbog sankcija, što zbog drugih ekonomskih negativnih uzroka i efekata.
SRS jeste za javne radove, s tim što ste vi ovde, na jedan način koji je neodgovarajući, u članu 55. to predvideli. To ćemo, u sklopu sa tim amandmanom, obrazlagati, ali ovog puta smatramo da je tačka 1) suvišna, videćemo u praksi kako će se to odvijati i da li će biti bilo šta iz ovih oblasti nazvano javnim radom.
Hvala što ste se okupili u ovolikom broju.
Ovaj član 55. je jedan od ključnih članova zakona. Moram da priznam da sam čitajući zakon imala veliku muku kako, eventualno, da ovaj član preformulišemo ceneći cilj javnih radova. Jasno je da država želi da skine sa sebe određene obaveze i da one koji su joj opterećenje zaposli, a to su sigurno korisnici novčane naknade, to su nezaposleni u stanju socijalnih potreba. Problem je sa starijima od 50 godina života, jasno je i poslodavac nerado zapošljava takvog radnika.
Pitali smo se, da li da stavimo primedbu i odredbu da je moguće sva ova lica zaposliti na javnim radovima, tako što bi bila neophodna njihova saglasnost za to, ili da insistiramo onako kako smo to amandmanom i učinili - pa da je moguće da nezaposleni bude upućen od Nacionalne službe da radi na javnim radovima, pod uslovima iz člana 23. A tu smo pre svega mislili na stav 1. člana 23.
Ostalo je nejasno, a moglo bi se protumačiti da, praktično, Nacionalna služba može da obaveže nezaposlenog i da kaže - ti sada ispunjavaš uslove za javne radove i moraš da ideš. Šta ako ne odeš? Da li ima štetnih posledica? Ima. Takav je zaključak iz celine ovog zakona. Moramo da predvidimo i slučajeve gde neko, jednostavno, ma koliko želeo, ne može iz objektivnih razloga: što iz zdravstvenih, a što zbog porodičnih obaveza.
Zamislite majku koju upućujete na javne radove ili oca, svejedno, radi se o poslu koji podrazumeva terenski posao, a ona ima hendikepirano dete i ima obavezu, recimo, tri puta nedeljno ili svako jutro da vodi dete na rehabilitaciju; ne može to da uradi ma koliko joj pare bile potrebne, odbiće da radi, ili on, na javnim radovima. Zbog toga smo vas vratili na uslove iz člana 23. Mislim da to nije suvišno i na taj način omogućavamo nezaposlenima ukoliko postoje objektivni razlozi za odbijanje da rade na javnim radovima, pa da to mogu i da učine.
Dame i gospodo, ja sam htela samo da ukažem na jednu nelogičnost ovog zakona. Kada je u pitanju trajanje mandata članova upravnog odbora, direktora ili nadzornog odbora, Vlada to ostavlja Predlogom zakona statutu Nacionalne službe, a kada je u pitanju organizacija same Nacionalne službe onda se meša u to i već ovim zakonom utvrđuje koje to organizacione jedinice treba da ima Nacionalna služba. To je potpuno van pameti i još nismo imali predlog da u zakonu ne bude regulisano vreme trajanja mandata, ma koliko ono da jeste. Neka bude šest godina, možete da stavite i doživotno, ali bi trebalo da to bude zakonom regulisano, a ne da ostavimo Nacionalnoj službi, odnosno upravnom odboru da svojim statutom odlučuje koliki će mandat biti, pre svega, njihov mandat.
Upravni odbor sam odlučuje o trajanju mandata članova upravnog odbora. To je potpuno iluzorno i bez obzira na ovako nakaradan sastav ovog upravnog odbora, kako je to Vlada predložila, ali mislim da ništa ne bi smetalo i da bi bilo poželjno, a u svakom slučaju u skladu sa ovim ciljem, da kada Vlada imenuje upravni odbor morala bi da zna na koji period ga imenuje, odnosno na koji period imenuje direktora ili nadzorni odbor. Ovako, ostavljena je jedna praznina, ostavljeno je onima koji će biti u upravnom odboru da sami sebi određuju trajanje mandata.
Dame i gospodo, ne vidim nijedan razlog da se ovaj i prethodni amandman na član 64. ne usvoje, odnosno ne prihvate, jer je očigledno, pored nepismenosti koja je izražena u članu 64. i 65. a mi moramo da vodimo računa i o tome, s obzirom na to da upravni odbor odlučuje, pa, u tački 1) o poslovanju; u tački 2) o korišćenju sredstava Nacionalne službe u skladu sa zakonom; u  tački 3) upravni odbor usvaja izveštaj o poslovanju.
To jednostavno tako ne može da stoji, pogotovu što je usvajanje izveštaja o poslovanju i završnom računu Nacionalne službe jedan akt. Dakle, donese se odluka, usvaja na sednici, toj i toj, upravni odbor Nacionalne službe - usvojio je izveštaj o poslovanju za period taj i taj. U prilogu ide sve ono što predstavlja završni račun i što je u skladu sa Zakonom o budžetskom sistemu.
Taj akt mora upravni odbor još posle da dostavi Vladi. Nije mu mesto u ovom članu 65. (gde je nabrojano sve ono o čemu upravni odbor odlučuje) već treba da se premesti u član 64. gde upravni odbor dnosi neke akte, pa i ovaj akt, s tim što bi onda i to tražilo pravno-tehničku redakciju, jer opet nije dobra formulacija da stoji - upravni odbor "donosi", pa opet "izveštaj o poslovanju". Dakle, bez ovog - usvaja, bilo bi samo - "donosi izveštaj o poslovanju i završni račun Nacionalne službe".
Ne znam kako da vas ubedim u to da je ovo i nepismeno i da povređuje praktično materijalno pravo, jer se radi o aktu koji dalje ide na verifikaciju Vladi, ali na vama je da o tome odlučujete.
Poštovane kolege nije prvi put da nas Vlada obavezuje na nešto što Skupštini ne pripada. Ne bi trebalo da se pomirimo sa ovom odredbom zakona gde bi Narodnoj skupštini bilo stavljeno u nadležnost davanje saglasnosti na finansijski plan Nacionalne službe. Možda Vlada misli da nam na ovaj način to imponuje, ali mi treba da se držimo onoga što nama po Ustavu pripada. Mi smo tu da donesemo zakon, a izvršavanje zakona povereno je po Ustavu, Vladi Srbije, i ona zbog toga i postoji, i zbog toga što je donošenje finansijskog plana radnja izvršenja zakona, jer je i sam finansijski plan, akt nešto niži od zakona, ali ima tu snagu.
Uvek je akt izvršenja zakona u nadležnosti izvršne vlasti, pa bi trebalo da to bude i u ovom slučaju. Mi kada donosimo budžet, budžet izvršava Vlada Srbije. Ne vidim zašto bismo se ovde opterećivali time, pogotovo što nije u našoj nadležnosti da mi dajemo saglasnost na finansijski plan Nacionalne službe.
Trebalo bi da se striktno svi držimo onoga što nam je stavljeno u nadležnost i onda bi bilo mnogo manje zabune oko svega što se radi, pogotovu što Vlada daje saglasnost na program rada Nacionalne službe. Morala bi po prirodi stvari da daje saglasnost i na finansijski plan.
Ostavila je ovde u članu 27. samo za sebe, obavezu da utvrđuje visinu usluga iz oblasti zapošljavanja koje nisu utvrđene ovim zakonom. Vi ste videli da smo mi u nekoliko navrata intervenisali amandmanima na članove zakona, koji su obavezivali ili ministra, ili Vladu, ili Skupštinu na nešto što ne pripada ni jednom, ni drugom, ni trećem, odnosno došlo je do brkanja nadležnosti.
Poštovane kolege, poslanici Srpske radikalne stranke su podneli oko pedesetak amandmana na Predlog ovog zakona; nijedan amandman nije od strane Vlade prihvaćen, ni danas od predstavnika predlagača nismo čuli ni jedan jedini argument protiv i razlog zašto neki od amandmana ne mogu da budu prihvaćeni. Stojim na stanovištu da smo podneli amandmane u cilju poboljšanja teksta i da je sigurno jedan veliki broj mogao da bude prihvaćen nezavisno od politike Vlade ili politike Srpske radikalne stranke, koju mi imamo, kada podnosimo amandmane, pre svega, trudeći se da sledimo program Srpske radikalne stranke, ali neki amandmani su bili potpuno van programa, nego isključivo zasnivani na zakonu i podeli nadležnosti između pojedinih organa.
Vi imate mogućnost da naknadno te amandmane prihvatite u Danu za glasanje, sve je na vama. Poslanici Srpske radikalne stranke će sada napustiti sednicu, kako bismo pratili pojavljivanje predsednika Srpske radikalne stranke, dr Vojislav Šešelja, pred Haškim tribunalom i savetujem i preporučujem svima ostalima da pored malih ekrana pogledate kako se brane srpski nacionalni interesi.
Poštovane kolege i koleginice i gospođo predsedavajuća, mi smo navikli da vi Poslovnik tumačite onako kako vama odgovara, od slučaja do slučaja, i zbog toga ja moram da reklamiram povredu Poslovnika. U članu 162. i 163. govori se o toku sednice na vanrednom zasedanju, a član 163. je jasan u tom pogledu: "Na vanrednom zasedanju Narodna skupština radi po unapred utvrđenom dnevnom redu koji je dostavio podnosilac zahteva za održavanje vanrednog zasedanja". To, u ovom slučaju, jeste Vlada Srbije. Ona nam je predložila dnevni red, ali mi se nismo izjašnjavali o tom dnevnom redu. Skupština je ta koja će da oceni da li će da prihvati dnevni red i da li će da radi ili neće.
Ne može Vlada nas da natera da mi radimo, ukoliko mi to ne želimo. Ovo govorim zbog toga što se članom 165. predviđa da se na vanrednom zasedanju primenjuju odredbe ovog poslovnika o redovnom zasedanju, ako odredbama ovog poglavlja nije drugačije određeno. Ako ćemo da se držimo samo ovih normi, koje su predviđene u glavi IDž. Vanredno zasedanje Narodne skupštine, onda ni gospodin Siniša Mitrović nije mogao da predloži u skladu sa članom 86. objedinjavanje rasprve po tačkama dnevnog reda koje je Vlada predložila.
Ili ćemo da se držimo člana 86. i da narodni poslanici, kako je u tom članu predviđeno, glasaju o dnevnom redu i u tom smislu utvrde dnevni red Narodne skupštine ili ćemo se pridržavati glave IDž o vanrednom zasedanju i raditi onako kako je Vlada predložila. Ja stvarno ne vidim razlog da se ovo radi.
Imamo vremena da lepo raspravljamo o svim tačkama dnevnog reda, nakon što ste povukli one obimne zakone koje ste nam prošle nedelje dostavili, naterali da ceo vikend radimo na amandmanima, a onda i železnicu, i energetiku, i socijalnu zaštitu, povukli i ostavili za neka bolja vremena. Možda nije momenat da se o energetici sada priča, ali ja mislim da ćemo uskoro pričati o smeni ministra energetike.
Još jednom vas molim gospođo predsedavajuća, ili vanredno zasedanje ili redovan tok sednice, nemojte da mešamo babe i žabe i da radimo onako kako samo vama odgovara.
Dame i gospodo narodni poslanici, ja ću se povodom ovog zakona u načelnoj raspravi osvrnuti više na ekonomsku politiku Vlade i ukupan ekonomski i socijalni ambijent u kome donosimo ovaj zakon, a o pojedinim rešenjima ćemo govoriti kroz amandmane, jer smo podneli veliki broj amandmana i ne bih da se u tom smislu ponavljam.
Htela bih samo da podsetim da smo mi Predlog zakona o zapošljavanju i osiguranju za slučaj nezaposlenosti dobili 11. februara 2003. godine, sa predlogom da se razmatra po hitnom postupku. Razlozi su tada za hitan postupak bili - da bi se ovaj zakon odmah po svom donošenju odrazio na efekte i obezbedio novo zapošljavanje u 2003. godini, pa bih htela da se osvrnem na to i da kažem, bez obzira na to što su razlozi za hitan postupak očigledno izostali, jer pet meseci nakon toga tek raspravljamo o tom zakonu, da nijedan zakon ne može ili bar ne ovaj zakon, da dovede do povećanja broja zaposlenih.
Ukupna ekonomska politika, socijalna, monetarna mogla bi da dovede do povećanja zaposlenih i eventualno povećanja standarda stanovništva. Nedonošenje zakona po hitnom postupku prouzrokovalo bi ozbiljne posledice u oblasti nezaposlenosti i zapošljavanja kao i rad u službama nadležnim za poslove zapošljavanja. Razlozi za hitan postupak nisu postojali ni tada, ne postoje ni danas, tako da u julu mesecu, pred godišnje odmore, u jeku štrajkova, raspravljamo o zakonu o zapošljavanju i osiguranju za slučaj nezaposlenosti. Trebalo bi da kažemo da od ukupno radno sposobnog stanovništva 40% je nezaposlenih. Ta činjenica je sama po sebi alarmantna i govori o tome kakvo je stanje u našoj državi po pitanju nezaposlenosti.
Napravljena je oštra podela po principu jednima "raj" a drugima "pakao". "Raj" je onima koji broje 8-10% u Srbiji, za koje može da se kaže da su bogati, a "pakao" za sve ostale. Inače, ekonomska politika u poslednje dve godine sprovodi se na takav način da se katastrofalno odražava na socijalnu politiku i dovodi do povećanja nezaposlenosti i socijalnog previranja. Ne trebaju nam drugi dokazi, nego desetine štrajkova koji su se u poslednjih nekoliko meseci dešavali i koji se još uvek dešavaju, evo, na ulicama imamo rudare koji štrajkuju. Napor Vlade da statistikom, tom posebnom metodom koja nije nauka, ali jeste metoda koja može da dokaže nemoguće, dokazuje se kako je trend realnih troškova života takav da se sve bolje živi. Iako je to besmisleno i netačno, a za to je poslužila, pre svega, redukovana potrošačka korpa.
Znate već šta u tu potrošačku korpu ulazi. Juče sam to kao izveštaj negde gledala: 17.000 je potrebno za četvoročlanu porodicu, a tu nije uračunata struja i ostale komunalije, pa sada ko može da preživi neka preživi od takve potrošačke korpe. Međutim, na osnovu te potrošačke korpe iskazuju se realni iznosi zarada i isplate iz sfere socijalnih primanja. Dakle, u zavisnosti od toga koliko vredi potrošačka korpa zavise i socijalna primanja i zarade.
Kriza se iz meseca u mesec povećava. Broj nezaposlenih raste i ovo alhemijsko održavanje egzistencije daleko ispod minimuma, samo je puka statistika a ne realnost. Činjenica je da državni budžet i socijalni fondovi okupiraju kod nas dve trećine nacionalnog dohotka. Ekonomska politika proizvela je visoke socijalne razlike sa širokim društvenim implikacijama. Iz nje su proizašle i socijalne tenzije sa brojnim štrajkovima i javnog ispoljavanja nezadovoljstva, a samim tim i do porasta političkih tenzija. To jedno bez drugog jednostavno ne ide.
Rast stope nezaposlenosti, neopravdani otkazi, niske zarade, simbolični iznosi socijalne pomoći, problemi sa redovnim i regularnim isplatama penzija i drugo pokazuju potpuno odsustvo socijalne politike. Socijalnog dijaloga, barem u onom naučnom ili knjiškom smislu, gotovo da u Srbiji nema. Nema onog istinskog kolektivnog pregovaranja. To kolektivno pregovaranje, između ostalog, imalo bi i funkciju regulisanja tržišta rada. Tako barem biva u normalno razvijenim zemljama, koje nemaju ovakve socijalne tenzije, tako da u praksi dominira forma državno-birokratske farse u ovoj oblasti, i ovaj zakon je jedan od dokaza za tu tezu.
Uz brojne druge negativne tendencije, na veoma lak način u jednom trenutku ministar Milovanović postiže dogovor sa, kako je on onda rekao, predstavnicima tri najveće centrale i Unijom poslodavaca Srbije o sudbini onih koji primaju minimalnu zaradu, a broj tih koji primaju minimalnu zaradu je sredinom januara ove godine bio negde oko 36.000. To je podatak iz Ministarstva.
U uslovima sprovođenja postojećeg Zakona o radu, a ne treba tu zaboraviti ni Zakon o privatizaciji koji ima i te kako negativne implikacije i na ovu oblast, sindikati su pretvoreni ili gotovo potpuno proterani sa ekonomsko-socijalnog i radno-pravne scene u ovim preduzećima, koja su privatizovana ili koja su počela da se privatizuju.
Ovo što se dešava sa "Elektroprivredom" i privatizacija pojedinih delova "Elektroprivrede" ide ka tome da potpuno uništimo sindikate, jer se to pokazalo kao vrlo uspešno. Onda nećemo ni imati onog trećeg partnera, imaćemo samo poslodavca, imaćemo državu. Vrlo često država je i poslodavac i nećemo imati radnika koji će uopšte biti u mogućnosti da se na bilo koji način organizuje i suprotstavi Vladi ili poslodavcu.
Ekonomska politika u ovoj oblasti pretrpela je potpuni krah sa brojnim i nenadoknadivim posledicama po brojne slojeve osiromašenih i socijalno ugroženih građana. Država je ostala i gluva i slepa za sudbinu mnogih porodica, odnosno mnogih građana, pogotovo onih koji su ostali bez posla u postupku privatizacije, ovako kako se ona vrši.
Zarade koje rastu ali samo nominalno, cene koje rastu, ali realno, čvrst kurs dinara - doprineli su ubrzanom osiromašenju i samo vladina statistika može da pokaže drugačije, ali ako se okrenemo oko sebe vidimo da brojke mogu da slažu a da je stvarnost samo jedna i ona je lako vidljiva.
Legalnost pranja novca u poslednje dve godine postaje jedan od najvažnijih poslova; pojave kao što su mito, korupcija, i drugi nelegalni poslovi, stvorili su neki novi sloj bogatih ljudi i uglavnom su ti ljudi bogati samo zahvaljujući ovim nelegalnim poslovima.
Treba da podsetimo i na neke brojke, 1,2 miliona radnika u 2001. godini, radi u nelikvidnim preduzećima; 450.000 ljudi neredovno prima plate više meseci u 2001. godini, i u istoj godini 500.000 radnika radi u firmama za koje je predložen stečaj; a u 2002. godini još 289.892 radnika radi u firmama za koje je predložen stečaj.
Šta nam to govori? Govori nam o onome čega smo se najviše plašili, na šta smo upozoravali kada smo govorili o Zakonu o privatizaciji - dovode se preduzeća u stečaj da bi se oslobodili viška zaposlenih zbog budućeg vlasnika, tj. poslodavca i onda se ide u privatizaciju. Zbog toga je ovoliko povećanje broja radnika koji radi u firmama za koje je predložen stečaj.
Preduzeća koja redovno isplaćuju platu u kontinuitetu, od godinu dana, u ovom trenutku pala su na 4,4%. Ovo je ukupna cifra ne samo privrede nego i vanprivrede. Ako bismo posebno izrazili privredu nisam našla taj podatak ali to bi verovatno bilo katastrofalno. Zapanjujuća je i stopa uvećanja nezaposlenosti i moglo bi se reći da je ova vlast postigla nemoguće, odnosno pretvorila je Srbiju u stanje nemogućnosti zapošljavanja radnosposobnog stanovništva. U oktobru 2002. godine bilo je nezaposleno 885.742 radnika, to je statistički podatak. Od tada pa naovamo svakog meseca ostane bez posla 20.000 radnika, tako da je lako izračunati koliko se ova cifra uvećala i već prešla cifru od milion nezaposlenih radnika.
Po našem mišljenju problemi zapošljavanja su zaista alarmantni. U ovom zakonu imamo koncepciju oktroisanog tržišta rada u kome se inaugurišu državni i paradržavni oblici posredovanja i posrednika prilikom zapošljavanja. A, praksa i nauka pokazuju upravo suprotno, da državu treba što više udaljiti od tržišta rada. To smo učili još 70. i neke godine. Daleko smo bili od nekog liberalnog kapitalizma, ali je bilo država koje su to već tada sprovodile pa sad možemo da se prisetimo toga.
Treba, takođe, da se otvoreno kaže i šta su uzroci sivog tržišta. To su pre svega nerazvijenost i inertnost tržišta rada koji se neće popraviti ovim zakonom, ono će i dalje ostati takvo, i rigidna regulativa radnih odnosa, odnosno niske plate i ogromni doprinosi. Doprinosi nikada nisu bili niski. U jednom trenutku smo, negde u vreme pred rat, sišli ispod onih 100%, mislim na 96%. A sada? Otkako je ekspert Đelić to uzeo pod svoje, najveće opterećenje za poslodavce i zaposlene jesu ti porezi i doprinosi.
I, takođe, tu je i činjenica da ne znamo šta je formalno a šta neformalno tržište rada; a trebalo bi da to potpuno razdvojimo i u vezi je, naravno, sa sivim tržištem. Formalno tržište rada je sve ono što bi ovaj zakon regulisao i trebalo da reguliše. A neformalno tržište rada to je ono što su se ljudi snalazili, tako što rade ko kako zna i ume, bez obzira kakve diplome imaju, kakve je struke: npr. ode na pijac, zakupi tezgu ili uzme kutiju, stavi na trotoar i na taj način pokušava da zaradi za hleb.
Ukupan broj radnoangažovanih u vreme sankcija bio je veći nego što je danas. I tek je negde 1998, 1999. godine počelo da se značajno pokazuju negativne posledice nezaposlenosti. Ali, treba da se setimo da smo dve godine pre toga, onda u kontinuitetu, imali ogroman broj izbeglica, negde oko 600.000 - 520.000 je dobilo status izbeglice i po nekim međunarodnim pravilima.
To su ljudi koji su pobegli ispred ustaškog i muslimanskog noža, koji su došli ovde i koje smo nekako morali da zbrinjavamo i naravno da su uticali na povećanje broja nezaposlenosti. Ali, šta je danas? Nikako da vidimo šta je politika ove vlade. Kako da se to prevaziđe i kako da obezbedimo ono što je po Ustavu svakome dostupno na podjednak način i što mora da mu se obezbedi, a to je pravo na rad. Ne pravo na traženje posla. Svaki nezaposleni zna kako će da traži posao; da li će da ide na tržište rada da pita ili da gleda oglase ili će da ide od firme do firme i da se preporučuje ili će da traži rođake, ili će da se učlanjuje u neke političke partije. Svako traži na najbolji mogući način put da do posla dođe, a mnogi u tome i ne biraju sredstva.
Najveće oscilacije nezaposlenih dešavaju se tek 2001. i 2002. godine. To je posledica politike koju ova vlada vodi i mi sada imamo ogromnu stopu što vidne a što prikrivene nezaposlenosti.
A prikrivenu nezaposlenost imamo u onim firmama koje praktično ne isplaćuju plate, u kojima se radnici vode da rade, a ono što je osnovno da za svoj rad dobiju nadoknadu, to ne dobijaju. Koliko je takvih radnika ne znam ali ministar bi morao da zna, samo znam da je ogroman broj tih firmi koje nisu u stanju da isplate plate svojim radnicima.
Potrebno je naravno, već, radno agažovanje kroz privatni sektor i to je ministar u svom ekspozeo i naveo kao najveći resurs, gde bismo mogli nezaposlene da zaposlimo. Međutim, kada govorimo o privatnom sektoru dolazimo do pitanja privatizacije, jer je u 2000. godini 16,3% bilo zaposleno u privatnom sektoru a sada je taj procenat prepolovljen. Šta to znači?
To znači da i privatnici više nisu u stanju da apsorbuju radnu snagu, odnosno da redukuju radnu snagu jer nemaju mogućnosti da razvijaju proizvodnju, da zapošljavaju nove radnike a svaki zaposleni - za njega je ogroman teret, zbog visokih poreza i doprinosa, i zbog odredbi Zakona o radu, gde mora da ima tačno određenu visinu osnovice na koju se obračunava porez i doprinos u zavisnosti od stručne spreme.
Umesto da u tom privatnom sektoru očekujemo povećanje broja zaposlenosti, u stvari, mi imamo smanjenje, jer u Vladi Srbije, očigledno, jedno ministarstvo sa drugim ministarstvom ne razgovara, ne postoji prava vizija o ekonomskoj politici, ili je možda razlog u tome što jedni konsultuju Nemce, drugi Fince, treći Amerikance, a oni, hvala Bogu, svako ima neke svoje interese. Naša ministarstva i naši ministri samo sprovode tu politiku.
Vlada Srbije nema viziju ekonomske politike u okviru koje se posmatra i politika zapošljavanja i prava iz radnog odnosa. To smo mogli već da vidimo i sada da zaokružimo sa ovim zakonom, zajedno sa Zakonom o radu i Zakonom o privatizaciji. Očigledno, svima je jasno šta će se dalje događati. Možda nekog malog zatišja i bude u julu i avgustu, ali socijalne tenzije i socijalni nemiri koji se najavljuju za jesen, trebalo bi da postanu predmet interesovanja Vlade Srbije, pogotovo ministra za rad i resornih ministara, zbog firmi koje štrajkuju, da nam se ne bi desila ulica. Verujte, to nikome ne ide u prilog, najmanje ide u prilog državi, ukoliko želimo da sačuvamo državu - jer neko tamo sa strane jedva čeka neko krvoproliće u zemlji, ne bi li nam uveo protektorat.
Iz tih razloga i zbog toga što ovo ništa ne znači i ne ide u korist nezaposlenima ni na kakav način, SRS i poslanici SRS neće glasati za ovaj zakon.
Dame i gospodo narodni poslanici, nažalost ministar nije tu, a mi pokušavamo da ga ubedimo našim amandmanima da još ima vremena da povuče ovaj zakon iz procedure i da omogući da u ovoj državi funkcioniše krivično-pravno zakonodavstvo, koje postoji, a koje predviđa mogućnost odgovornosti za ratne zločine. Nisu baš tako navedeni u našem Krivičnom zakonu, ali se odnose na krivična dela iz Glave DžVI, na koja se inače odnosi i ovaj zakon.
Mnogo sličnosti zaista ima sa Haškim tribunalom u ovom zakonu, što se procesnih radnji tiče. Jedna od tih je čak i saslušanje putem videokonferencijske veze, koja je čak i tamo napuštena. I ako ministar i Vlada smatraju da ovaj zakon treba da se donese i ako je poslanička većina spremna da glasa za ovaj zakon, zaista bi trebalo da obrate pažnju na član 14, čije brisanje tražimo, jer se tu krije montirani proces protiv bilo kog
učesnika u sukobima u protekloj deceniji na prostorima bivše Jugoslavije, kao i mogućnost donošenja presuda na osnovu lažnih svedočenja.
Bilo bi dobro da nam ministar kaže, a valjda će se pojaviti u toku dana, koji su to razlozi zbog čega neko ko je oštećen ili neko ko je spreman da svedoči ne može da dođe u Beograd i ne može da bude zaštićen i svedoči pred ovim sudskim većem. Po meni i po članovima Srpske radikalne stranke ne postoji ni jedan jedini razlog da onaj ko je oštećen i onaj ko hoće da svedoči ne dođe ovde i pred sudskim većem kaže šta ima da kaže i time omogući onome ko je optužen da se sa njim suoči i da se onda brani. Ovako nam ostaje samo da sumnjamo da će biti bezbroj lažnih svedoka i nikada nećemo moći javnost, barem u Srbiji, da ubedimo da se o tome ne radi, da nisu u pitanju lažni svedoci. Stalno će postojati jedna mrlja na nekim presudama koje se budu donosile, ukoliko uopšte ovaj zakon bude donet, ukoliko budemo uspeli da izaberemo ovo sudsko veće koje će raditi po ovom zakonu.
Čini mi se da je ovo jedan od ključnih članova gde bi trebalo da se Vlada i predstavnik Vlade u parlamentu zamisle oko toga da li taj član može da opstane ili treba povući čitav zakon.
Vidite koliko smo servilni da činimo čak i ono što se nigde u svetu ne radi, i možda čak od nas i ne traži. Videli ste juče, uhapsiše Tačija u Mađarskoj na aerodromu, Kušner lepo okrenu nekoliko telefona i puste Tačija da nastavi svoj put prema Parizu. S druge strane, ovde nas pritiskaju da oslobodimo odgovornosti pred Međunarodnim sudom u Hagu američke državljane. Ubeđena sam da će Savet ministara doneti takvu odluku, iako jutros čujem na vestima da ima i takvih zemalja koje su tajno potpisale taj sporazum, dakle nisu smele da iznesu tu činjenicu pred svoju javnost, da ne bi ostale bez finansijske pomoći Amerike, koja im je zaprećena od 1. jula, odnosno od danas, ukoliko takav sporazum ne potpišu.
Možda mi i ne budemo saznali pravu istinu o tome, možda naš Savet ministara na nivou državne zajednice takvu odluku i ne donese, a takav sporazum bude potpisan ili je možda već potpisan, ali svaka tajna za kratko vreme, istina se na kraju ipak sazna, pa ćemo videti šta su po tom pitanju uradili. Trebalo bi malo više voditi računa o našim građanima i pravima koja im po Ustavu i zakonu pripadaju i da ne donosimo ovako nakaradne zakone koji ih stavljaju u neravnopravan položaj, jer od ovakvih optužbi retko ko će moći zaista da se validno brani.
Pošto će, dame i gospodo, očigledno biti teško pronaći i okružnog javnog tužioca i sudije okružnog suda koji će raditi po ovom zakonu, predlagač je morao u članu 17. da predvidi da lica koja vrše funkciju, odnosno obavljaju poslove i zadatke u tužilaštvu za ratne zločine imaju pravo na platu koja ne može biti manja od plate okružnog javnog tužioca, odnosno zaposlenog na odgovarajućim poslovima u okružnom javnom tužilaštvu, niti veća od trostrukog iznosa plate okružnog javnog tužioca, odnosno zaposlenog na odgovarajućim poslovima u okružnom javnom tužilaštvu. Ovde stoji da ne može biti manja od plate okružnog javnog tužioca, što stoji samo reda radi, a jasno je da će se obezbediti sredstva za trostruki iznos plate.
U stavu 2. predviđeno je da lica koja vrše funkciju, odnosno obavljaju poslove i zadatke u veću za ratne zločine (dakle sudije), posebnom odeljenju (a to je ova administracija u sudu), službi (ova policijska posebna služba), kao i posebnoj pritvorskoj jedinici u zatvoru, imaju pravo na platu koja ne može biti veća od trostrukog iznosa plate koju bi ostvarila na funkciji koju su vršila, odnosno poslovima koje su do tada obavljala.
Pored toga, stavom 3. predviđeno je da će za ova lica, i javnog tužioca i sudije u sudskom veću i zaposlene u službi i posebnoj pritvorskoj jedinici i posebnom odeljenju, njihove plate uređivati Vlada Republike Srbije, što je potpuno u neskladu i u nesrazmeri sa našim zakonodavstvom koje reguliše plate zaposlenih u državnim organima. Ovde se radi o zaposlenima koji rade u državnim organima. Čak i da predvidite ovu trostruko veću platu, što je nečuveno i nedopustivo, nikako ne bi trebalo da se na to pristane, Vladi se ne može ostaviti da reguliše ove plate na svoj način, onako kako ona misli.
Dakle, ukoliko se ovaj zakon bude usvojio, ovaj član 17. može da bude osporen na Ustavnom sudu, u to sam ubeđena, jer favorizuje određene zaposlene i Vladi daje mogućnost da uređuje ovu materiju, iako je to naša obaveza, naša dužnost, iako smo mi doneli Zakon o platama zaposlenih u državnim organima. Naravno, Vlada traži prostora i da posebno nagradi one koji budu radili po ovom zakonu, jer bez mnogo para i satisfakcije, sumnjam da će se naći ljudi koji će ovaj prljavi posao da rade.
Još jednom koristim priliku i ovog puta, a nažalost sredstva javnog informisanja baš ne izveštavaju javnost o svemu što se ovde u parlamentu govori, a po pitanju ovog zakona, u senci smo štrajka sindikata EPS-a, očigledno je, ali evo i ovim putem pozivam sudije, pozivam tužioce, ljude koji rade u MUP-u da ne prihvate da rade po ovom zakonu, ukoliko on bude donet, jer samim tim bacaju ljagu na sebe i postoji mogućnost da jednog dana odgovaraju što su radili, bez obzira što su radili po osnovu zakona koji je Narodna skupština donela, jer već smo takav presedan ovde imali u ovom sazivu, kada je u pitanju Zakon o javnom informisanju.
Dame i gospodo, članom 18, čije brisanje tražimo, dodatno se pronalaze motivi za one koji bi trebalo da rade po ovom zakonu, odnosno za javnog tužioca, za sudsko veće, za ovu policijsku službu, posebnu pritvorsku jedinicu, tako što se sudija u veću za ratne zločine, tužilac za ratne zločine i njegov zamenik favorizuju u smislu da imaju pravo na staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem, i to tako što se 12 meseci provedenih na radu u veću za ratne zločine i tužilaštvu za ratne zločine računa kao 16 meseci staža osiguranja.
Dakle, malo je trostruka plata, ako je bila 1.000 maraka, 500 evra (znam da je ministar obećavao 1.000 maraka, ali se te marke promeniše u evre), znači 500 evra puta tri, to je 1.500, pa još staž osiguranja na 16 meseci. Mi zaista smatramo da je to u suprotnosti sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju koji reguliše ko ima pravo na uvećan staž osiguranja. Tamo ova lica nisu navedena. Specijalnim zakonom to ne bi smelo da se radi i ubeđena sam, kao i u prethodnom slučaju, da bi i član 17. i član 18. neki ustavni sud, koji bi radio po Ustavu i zakonu, to sigurno nije ovaj politički ustavni sud koji radi po volji Vlade Srbije, mogao da proglasni neustavnim, jer ovde jednostavno kršimo neka osnovna ljudska prava koja su predviđena Ustavom Republike Srbije.
Ne treba nikakav dodatni argument, čini mi se, za one koji su pravnici, a ministar pravde to svakako jeste, i ubeđena sam i sam zna i zbog toga i nije ovde u sali, jer sem nekog političkog govora ne bi mogao stručno da nam kaže kako je moguće da se ove sudije i javni tužioci ovako nagrađuju i platama koje su tri puta veće i dodatno stažom osiguranja.
Ako mislite da postoji mogućnost za tako nešto, ako to nije protivzakonito, ako nije protivustavno, hajde budite toliko korektni posle svega ovoga što ste nam radili u ovom parlamentu, bar s obzirom na uslove rada, jer nam je zaista teško da u ovakvim uslovima radimo, predložite jedan zakon gde će se narodnim poslanicima iz opozicije uvećati staž osiguranja da se 12 meseci obračuna na 16 meseci. Meni bi, verujte, bar to bila satisfakcija, jer evo ovde i zdravlje izgubih radeći sa vama, više ni samu sebe ne čujem a kamoli da imam mogućnost da iznesem ili da smetam nekom drugom učesniku.