Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Čedomir Jovanović

Čedomir Jovanović

Liberalno demokratska partija

Govori

Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, ne radi se o nameri DOS-a, za preglasavanjem amandmana koji stižu iz redova opozicije. Radi se o uvažavanju Predloga zakona sa kojima se mi ovde suočavamo. Naime, ne postoji više garantovana zarada i ne postoji više razlika između primanja radnika i onog dela koji je do sada bio definisan kao nešto što samo po sebi ne ulazi u platu, a tiče se izdvajanja sredstava na ime troškova Fonda zdravstvenog osiguranja ili penzionog fonda. Minimalna zarada je zarada koju je radnik ostvario svojim radom. Minimalna zarada je zarada čiji je sastavni deo i izdvajanje sredstava za Fond penzionog, odnosno zdravstvenog osiguranja.
Dakle, nema potrebe da se uvaži ovakav amandman, jer on ignoriše činjenicu da više ne postoji kao pojam garantovane zarade nešto što je postojalo u prethodnom Zakonu usvojenom 1996. godine i što je predviđeno, između ostalog, i kao zaštitni faktor, a tiče se naloga za isplatu garantovane zarade koji se izvršavaju od preostalih dospelih obaveza. Dakle, nema više tih ostalih dospelih obaveza, već su one sastavni deo minimalne zarade. Radnik svojim radom ostvaruje određena sredstva i sa tim sredstvima on raspolaže. To su sredstva koja on troši, između ostalog, i na Fond zdravstvenog osiguranja i na Fond penzionog osiguranja.
Dakle, ne može se minimalna zarada sada deliti. Prosto, prevazišli smo takvu vrstu problema, jer više nemamo onaj odnos kakav je postojao ranije između garantovane plate i nečega što nije bilo definisano kao plata, a jeste bio neki izvesni oblik plaćanja. O tome smo razgovarali tokom prethodnih sednica, kada sam kroz primere pokušao da vam dokažem da radnik ne pravi razliku između garantovane zarade i onog što se izdvaja na ime troškova Fonda zdravstvenog osiguranja ili penzionog osiguranja. To je on stvorio svojim radom. Ako je to stvorio svojim radom, to je njegova plata. Ako je to njegova plata, onda nema razloga da se pravi razlika između onoga što je njegova plata i onog što je do sada bila neka naknadna obaveza, a što je danas sastavni deo te plate. Dakle, minimalna zarada je nešto što samo po sebi obezbeđuje pokrivanje svih troškova, tako da ne možemo uvažiti ovaj amandman iz tog razloga što je to amandman koji bi imao smisla da danas funkcioniše garantovana zarada, a ne princip bruto plate koju čine, između ostalog i te obaveze koje ste vi pomenuli. Dakle, one će same po sebi kroz isplaćenu minimalnu zaradu biti pokrivene.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, mi ćemo izgleda dosta često dolaziti u ovakve situacije. Naravno ovo je dobar amandman, ali smo mi o tome vodili računa kada smo radili ovaj zakon o čijem predlogu danas raspravljamo. U članu koji se pominje postoje dva osiguravajuća mehanizma kojima se štite prava radnika na način koji je predviđen predloženim amandmanom.
Podsetiću vas na sledeće: da će inspektor rada zabraniti obavljanje delatnosti poslodavcu ako sa zaposlenim nije zaključio ugovor o radu, odnosno drugi ugovor iz člana 129. ovog zakona. Ugovorom o radu veoma precizno su definisane obaveze poslodavca, između ostalog i sankcije ukoliko se te obaveze ne ispoštuju i podsetiću vas na drugi osiguravajući zaštitni mehanizam za zaposlene, koji kaže da će inspektor rada u postupku kontrole zabraniti rad poslodavcu ukoliko se utvrdi da poslodavac nije isplatio zaradu, odnosno minimalnu zaradu, kao i ukoliko je isplatio zaradu suprotno odredbama člana 64. stav 2. ovog zakona.
Dakle, nije sporan ovaj amandman, ali u Predlogu zakona sa kojim smo izašli pred Skupštinu, postoji u ovom konkretnom članu dva osiguravajuća mehanizma kojima se garantuje isplata minimalne zarade zaposlenog i veoma oštro sankcioniše svaki onaj poslodavac koji pomisli da tako nešto ne uradi nanoseći štetu radnicima. Nema potrebe za njim, dakle mislim na taj amandman, nema potrebe za njim s obzirom da smo mi na konkretan način dva puta u jednom članu veoma precizno definisali obaveze poslodavca i sankcije koje će pratiti eventualnu zloupotrebu ovog zakona.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo, narodni poslanici, mi smo dužni da prokomentarišemo svaki amandman i da kažem koji su to razlozi nas naveli da ga odbacimo i u skupštinskim odborima u kojima imamo svoje predstavnike i koji su razlozi sa kojima na ovoj sednici Parlamenta tražimo od poslanika da ne podrže ovakav amandman.
Naime, on je suprotan prirodi posla i logici prirodnog okruženja u kome se mi danas nalazimo. Veoma je precizno definisana obaveza poslodavca da isplati minimalnu zaradu i veoma je precizno definisana sankcija ukoliko poslodavac raspolaže sredstvima za isplatu plate, a tako nešto ne čini.
Ali, mi ne možemo obavezati poslodavca da on isplaćuje minimalnu zaradu čak iako ne raspolaže sredstvima. Ako je preduzeće propalo mi bi onda doneli jedan zakon kao Skupština koji u startu ne bi mogao da se primenjuje u svim onim situacijama u kojima preduzeća ne posluju uspešno i ne raspolažu sredstvima za isplatu čak i minimalne zarade. Upravo zbog toga predlogom ovog zakona su definisane one otpremnine o kojima smo toliko puta do sada pričali i koje praktično pokrivaju izvesne potrebe radnike u situacijama u kojima preduzeće više ne može da funkcioniše u privredi niti raspolaže sredtvima za pokrivanje onih troškova odnosno za isplatu zarada koje je radnik ostvario svojim radom.
Dakle, što se tiče člana 15. odnosno člana 140. koji se menja, odnosno ovog amandmana koji je danas podnet na razmatranje, praktično bi mi u toj situaciji doveli Parlament u situaciju da podrži amandman, usvoji zakon koji sam po sebi ne bi mogao da se primenjuje u veoma jasnim i na žalost čestim situacijama.
Dakle, ukoliko preduzeće ne raspolaže sredstvima ono ne može isplatiti minimalnu zaradu radniku i u tom slučaju se isplaćuju otpremnine, a ukoliko raspolaže sredstvima za isplatu plate a tako nešto ne čini biće veoma strogo sankcionisano.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, još jedanput ću ponoviti da postoji u predlogu zakona veoma precizno definisana obaveza isplate minimalne zarade i da su sankcije, u kojima se govori u ovom amandmanu, sankcije koje se ne odnose na preduzeća koja imaju problem u poslovanju, ne odnosi se na Majdanpek, u kome je stala i četvrta traka, već se odnose na ona preduzeća koja ostvaruju profit i raspolažu sredstvima za isplatu zarada, a nešto tako ne čine.
Dakle, imaju sredstva na računu, a radnicima ne isplaćuju plate. Brojni su primeri tokom poslednjih 10 godina, situacije u kojima su preduzeća beležila profite, a radnici propadali. Tako više ne možemo da vodimo državu i tako nešto neće biti dopušteno bez veoma precizno definisanih sankcija, pa neka onda poslodavac razmišlja o tome - da li mu je jeftinije da isplati zaradu radniku, i tako umanji profit, koji je ostvario, ili da bude sankcionisan sa zabranom rada od 30 do 90 dana, pri čemu to ne znači da će on u tom periodu biti oslobođen isplate zarada zaposlenima, jer će, naprotiv, biti dužan da i u periodu u kome je kažnjen, on izmiruje svoje obaveze prema svojim radnicima.
Dakle, ovo su sankcije kojima se sankcionišu preduzeća, koja su uspešna, a taj svoj uspeh ne žele da podele sa onima koji su taj uspeh proizveli, dakle, sa radnicima, a ne ona preduzeća koja imaju problem u radu, bilo da je reč o industriji, bilo da je reč o poljoprivredi. Ukoliko preduzeća ne raspolažu sredstvima za isplatu minimalne zarade, na njih se neće primenjivati ove sankcije. To je jedina razlika u odnosu na onaj zakon koji je do sada definisao oblast radnih odnosa i to je jedina razlika koju, izgleda, opozicija ne želi da vidi, ili prosto, tako nešto neće da komentariše.
Dakle, sankcije su usmerene samo ka onima koji imaju konkretan uspeh, raspolažu sredstvima na računu, a ta sredstva ne žele da proslede radnicima i ne žele taj svoj uspeh da podele sa onima koji su ga proizveli.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, najbolje sami radnici znaju koliko su preduzeća i rukovodstva preduzeća u kojima oni danas rade tokom prethodnih deset godina delili njihovu sudbinu. Pokušajmo da se vratimo na suštinu ovog predloga zakona i da analiziramo sve one korake koji prethode sankciji od zabrane rada od 30 do 90 dana. Da vidimo u kojim situacijama se poslodavac suočava sa takvom sankcijom. Prvo, još jedanputa ponavljam, da to nisu - da se ne rade sankcionisanja onih preduzeća koja ne raspolažu sredstvima za isplatu, već samo onih preduzeća koja na računu imaju sredstva za isplatu plata, a nešto tako ne čine. Recimo, ta sredstva prebacuju na neki drugi paralelni račun i ne prikazuju ih u poslovanju svoje firme.

Dakle, (sankcije se primenjuju) kada inspekcijski organ ovlašćen da vrši nadzor naloži poslodavcu odnosno direktoru da u odrđenom roku otkloni utvrđene povrede zakona ili kolektivnih ugovora, odnosno opštih akata i ugovora o radu. Dakle, inspekcija dolazi u preduzeće i konstatuje da se ne isplaćuje plata, da postoje sredstva na računu. Tog trenutka upozorava direktora da isplati radnicima platu i od tog trenutka počinje da teče rok od 15 dana. To je rok u kome je direktor dužan da ispoštuje inspekcijski organa. To je rok u kojem direktor takođe može da se žali. Ukoliko on u tih 15 dana ne isplati platu, primeniće se onda sankcija o kojoj govorimo, a pri čemu će on biti dužan da plati novčanu kaznu, s obzirom da nije nešto uradio, dok ga na takvu isplatu nije obavezao inspekcijski organ. Dakle, ne radi se o gruboj primeni i sankcionisanju koje podrazumeva momentalno zatvaranje preduzeća na 90 dana, već naprotiv o poslednjoj sankciji kojoj prethode ovi koje sam malopre pomenuo. Dakle, rok od 15 dana u kome je poslodavac dužan da, ipak, s obzirom da raspolaže sredstvima, ta sredstva prosledi radnicima kao plate.

Što se tiče žalbi, žalbe ne odlažu izvršenje samo u najkritičnijim situacijama, odnosno u situacajama koje su precizirane u stavu 3. i stavu 6. ovog zakona. Dakle, sankcija, odnosno sankcija se ne odlaže ukoliko poslodavac nije zasnovao radni odnos za najmanje dva zaposlena i ukoliko je inspektor rada u postupku kontrole utvrdio da poslodavac nije isplatio zaradu, odnosno minimalnu zaradu, kao i ukoliko je isplatio zaradu suprotnu odredbama člana 64. stav 2. ovog zakona, a raspolagao je sredstvima za isplatu.

Dakle, samo u ta dva ključna slučaja poslodavac trpi takvu sankciju, pri čemu žalba ne odlaže izvršenje. Podsećam da takva situacija nije ništa novo, niti je to presedan. Žalbe nisu odlagale izvršenje ni u slučaju, recimo, Zakona o informisanju, koji je predstavljao, verovatno, vrhunac pravne kreativnosti današnje opozicije. Mediji su mogli da se žale na presude sudova, ali te žalbe nisu odlagale izvršenje. Dakle, mi u ovom slučaju ne činimo ništa drugo osim da primenjujemo određene zakonske slobode i prava koja su definisana, između ostalog, i u našem zakonodavstvu. Žalba ne može odložiti izvršenje ukoliko poslodavac ima sredstva na računu i posle 15 dana, dakle, posle upozorenja od dve nedelje, on ta sredstva ne isplaćuje radnicima. On ne zaslužuje da dalje radi bez takve vrste sankcije, pri čemu se time ne dovode u pitanje prava radnika, jer je on paralelno dužan da isplaćuje, tokom tih 90 dana, plate svojim zaposlenima, jer raspolaže sredstvima na računu za tako nešto.
Poštovani predsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, ovim amandmanom praktično pokušava da se umanji značaj one prve sankcije koja prethodi izricanju druge sankcije, odnosno zabrani rada poslodavca, odnosno obavljanju delatnosti u periodu od 30 do 90 dana. Kada bismo mi prihvatili ovaj amandman, svi oni koji danas u ovom trenutku zloupotrebljavaju pravo poslodavca, ne isplaćuju plate zaposlenima, a pri tom raspolažu sredstvima za njihovu isplatu, odmah bi pristali na to da plate kaznu od 2.000 dinara ili 10.000 dinara, a da pri tom ne isplate plate zaposlenima u svom preduzeću, recimo njih 100 ili 150.
Veoma je precizno Predlog zakona definisao, raspon od 2.000 do 200.000 dinara. U tom rasponu će se izricati novčana sankcija, u obliku kazne za svakog poslodavca koji po odluci državnih organa, odnosno sudova, inspekcijskih organa ne poštuje Zakon o radnim odnosima i to je suština koja je stalno ovde ista, samo je osnov za neka naknadna tumačenja politike o kojima mi ne treba da raspravljamo, bar ne danas. Ovim se ne dovodi u pitanje ni pravo poslodavca, ni prava radnika, već se pocrtavaju obaveze, u ovom konkretnom slučaju, poslodavca prema radniku. Ako raspolaže sredstvima za isplatu, a tako nešto ne čini, u roku od 15 dana dužan je da plati novčanu kaznu državi i da pri tom izmiri obaveze prema svojim zaposlenima, a ukoliko se ogluši i o ovu novčanu snakciju, onda će biti sankcionisan zabranom obavljanja delatnosti od 30 do 90 dana i nešto tako zaslužuje, jer takvi poslodavci, takva preduzeća nisu potrebna ni našem društvu ni zaposlenima.
Zašto bi neko radio u preduzeću koje ostvaruje profit, a pri tom to preduzeće nije spremno da taj profit deli sa onima koji ga stvaraju. Gde je tu socijalna pravda, gde je tu poštovanje zaposlenih, gde je tu borba, i efekti borbe za zalaganje, u smislu ostvarivanja prava radnika koje smo mi prethodnih nedelja slušali, a ovime se najozbiljnije dovode u pitanje. Svaki poslodavac će prekršiti zakon, platiti 2.000 dinara novčanu kaznu i pri tom odbiti da isplati 100 ili 150 plata svojim zaposlenima. Tako nešto, ako je do sada bilo moguće, od donošenja ovog zakona, neće više biti moguće i mi ćemo najstrožije sankcionisati ona preduzeća koja raspolažu sredstvima za isplatu plata, a tako nešto ne čine i prva sankcija je novčana kazna, druga sankcija je zabrana rada od 30 do 90 dana, pri čemu ta preduzeća moraju isplaćivati plate svojim zaposlenima, a isplaćivaće plate s obzirom da raspolažu sredstvima za isplatu, što utvrđuju inspekcijski organi. To je suština o kojoj mi danas govorimo i to je suština koja se stalno ovde ponavlja, kroz niz amandmana koji praktično jesu osnova za iznošenje nekih političkih polifikacija koje same po sebi nemaju nikakve veze sa ovim dnevnim redom.
(Ljubomir Kragović, sa mesta: Replika, ja sam podnosilac amandmana)
Gospodine predsedniče, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, predložio bih nešto što je danas jedan od poslanika izneo u svom nastupu, naime, nikada republički parlament nije radio u kontinuitetu u kojem radi ovaj današnji. Podsetiću vas da smo mi za prethodnih dva i po meseca održali više sednica u ovoj skupštini, nego što je bio slučaj za tri godine prethodnog saziva. Hoću da kažem da postoji potreba u delu poslaničkih grupa za jednim slobodnim danom u toku radne nedelje, kako bi poslanici mogli da odgovore drugim brojnim obavezama. U nekim konsultacijama koje su vršene danas tokom dana, poslanici su zamolili da taj slobodan dan bude sledeći ponedeljak, kako bi mogli da nadoknade ono što je ostalo nedovršeno, a s obzirom da smo radili u kontinuitetu tri nedelje. Dakle, ako možemo u utorak da nastavimo sednicu, a u ponedeljak da imamo slobodan dan. (Aplauz.)
Gospodine predsedniče, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, osvrnuću se na naslov svog prethodnika konstatacijom, da smo mi od konstituisanja ovog parlamenta održali više sednica i da imamo više radnih dana, nego što je to bio slučaj sa parlamentom, u kojem je većina obezbeđivala stranka, koju on predstavlja tokom poslednje tri godine. Mislim da je to dovoljan argument za sve ono što je on izrekao i upozoravam ga da ću, ukoliko sledeći put prekrši Poslovnik, tražiti da se u Skupštini Poslovnik poštuje. Ako se ne poštuje Poslovnik Skupštine, ne vidim zašto bi se poštovale odluke koje Skupština donosi. Dakle, mi smo dužni da se odgovorno ponašamo jedni prema drugima i da govorimo o onome što je tema dnevnog reda.
Amandman gospodina Bušetića je sam po sebi logičan, ukoliko se izuzme ambijent u kojem bi taj amandman morao da se primenjuje. U interesu svake vlade, pa i Vlade koju je izbarala većina DOS-a u Skupštini, jeste poboljšanje standarda, mislim da ćemo se oko toga složiti, istovremeno, zaštita svih onih čija su prava ugrožena, pa eventualno i prava onih radnika koji ostaju bez posla. Međutim, mi živimo u vremenu u kome je veliki radkorak između prava i situacija u kojima se to pravo delimično primenjuje ili se primenjuje u potpunosti. Zakon koji je uređivao oblast radnih odnosa, usvojen je 1996. godine i on je, kada bismo ga pročitali sasvim prihvatljiv, za vreme u kojem je donet, neto, bruto plata, a to su okolnosti o kojima možemo mi danas da razgovaramo. U onom socijalnom aspektu on je prihvatljiv.
Radnik koji ostane bez posla, definišu se okolnosti pod kojima radnik ostaje bez posla i biće na takav i takav način zaštićen, a između ostalog i otpremninom, koja će u slučaju da ima 10 godina radnog staža biti 6 neto zarada, ukoliko ima od 10 do 20 taj odnos se menja, a ukoliko je radnik radio 30 godina, onda će naravno, biti zaštićen bitno više nego oni koji su tek zasnovali svoj radni odnos.
Međutim, problem je u tome što se ta prava ne poštuju i što se ona retko i u potpunosti primenjuju. Dakle, mi smo kao Skupština odgovorni za izglasavanje zakona, za koji unapred možemo osnovano sumnjati da on neće biti ispoštovan u meri u kojoj mora biti, a mora biti apsolutno, jer u suprotnom zakoni su besmisleni. Mi smo pravili analize koje jasno govore o brojnim situacijama u kojima poslodavac ne zato što nije želeo, već zaista nije mogao da isplati radnicima tu otpremninu ili je mogao delimično. Mi ne možemo kao poslanička većina u ovom parlamentu predložiti zakon za koji ćemo unapred znati da će biti poštovan, delimično i samo u pojedinačnim slučajevima će moći da se ispoštuje apsolutno, a s obzirom da su okolnosti pod kojima radnik ostaje bez posla veoma precizno definisane.
Dakle, reč je o radniku koji ne može da ostvari mogućnost prekvalifikacije, ne može da se premesti na neko drugo radno mesto, o radniku koji ne može da promeni firmu posle preuzimanjem između dva preduzeća. Radi se o radniku koji se nalazi u jako teškoj situaciji, zbog toga što je preduzeće u kome radi propalo. Kolektivni ugovori kojima su definisane obaveze poslodavca, u tom trenutku su obesmislene jer jedna strana, potpisnik tog kolektivnog ugovora, više ne postoji. To je naša realnost. Imali ste primer "Kablara", ne zlonameran primer, ali primer "Kablara" u kome su radnici morali da se dobrovoljno odreknu tog formalnog, zakonskog prava, da bi mogli da ostvare neka druga prava koja mogu da iskoriste, tek pošto se ustanovi promena njihovog statusa.
Dakle, ovaj zakon koji smo mi predložili, to je zakon koji će se primenjivati u potpunosti. Biće isplaćeno 6 bruto plata za radnike koji su 30 godina radili ili za radnike koji su radili do 10 godina dve bruto plate. (Aleksandar Vučić, sa mesta: Pet plata.) Da, 5 plata, izvinjavam se. Ovo je bio amandman čini mi se koji se odnosio na tačku 1. do tačke 4. Za onoga ko ostane bez posla a ima do 10 godina radnog staža, biće isplaćene dve bruto plate. Mi ne možemo da isplatimo 6 neto plata, jer nije realno da poslodavac i u ovakvim okolnostima može raspolagati takvim sredstvima i zašto onda dovoditi nekoga u poziciju da unapred krši zakon.
Ovo su analize za koje pokušavam da vas ubedim da ne osporavam vašu dobru želju, ali nije realno u ovom trenutku raditi za one koji su potpuno na kolenima, da poštuju čak i ovakav zakon, jer je tako nešto nemoguće, s obzirom da su oni kao druga strana, koja je dužna kod radnika da ga poštuje, već propali. Dve bruto plate će biti isplaćene svakom radniku, koji ima do 10 godina radnog staža u firmama u kojima oni ostanu bez posla. Biće omogućena sredstva za prekvalifikaciju radne snage, biće omogućena radna mesta na kojima će ljudi moći da ostvare svoje pravo na rad, na ostvarivanje radnog staža i mi ćemo sanirati posledice 10 godina, jednog jako teškog doba u kome privreda nije imala šanse da uspe.
Gospodine predsedniče, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, dužan sam da reagujem s obzirom da se opet govori kroz pretpostavke i tumačenja zakona o privatizaciji koji će tek biti na dnevnom redu u Parlamentu. Tek pošto ga poslanici opozicije pročitaju, moći će da pretpostavljaju u kakvim odnosima će biti ona preduzeća koja su u ovom trenutku pred stečajem i država koja je dužna da reguliše i njihov status, uprkos činjenici da su sami po sebi u jednom jako teškom  položaju.
Što se tiče sredstava, prava ovih radnika, sada ste rekli da ovim idemo na ruku poslodavcima, a u kritikama koje ste iznosili tokom prethodnog dana, rekli ste da mi ovim uništavamo privredu. Znači, već smo napravili jedan korak unapred u definisanju odnosa unutar privrede i utvrđeno je naime, po vašem mišljenju, da ovim zakonom idemo na ruku poslodavcima. Šta ćemo sa društvenim preduzećima, ko je u društvenom preduzeću koje treba da uđe u proces privatizacije poslodavac, ko je vlasnik tog preduzeća, kome na ruku idemo u društvenom preduzeću u kojem tražimo da se primenjuje ovaj predlog zakona, za koji verujem da će biti usvojen u Parlamentu? Mi smo pred vas izašli sa principom otpremnine koji je realan, ne sa onim odnosima koji samo na papiru mogu da stoje i nigde drugde. Nije potrebno, i Ustav kada pročitamo mi ćemo videti da se u ovoj zemlji ne poštuju ni odredbe Ustava, ni one najosnovnije, koje recimo govore o kapitulaciji zemlje, o povlačenju sa dela njene teritorije, o pravima svih građana.
Dakle, mi tražim od Skupštine da usvoji zakon koji će realno biti primenjiv. Nije realno očekivati da preduzeće koje nije u stanju da isplati 24 plate radniku za čijim poslom prestaje potreba, koje nije u stanju da mu obezbedi prekvalifikaciju, koje nije u stanju da mu omogući da pređe na neko drugo radno mesto u okviru tog preduzeća, koje nije u stanju da mu omogući da prenese svoj radni odnos u neku drugu firmu, nije realno očekivati da će to preduzeće moći da isplati šest neto plata, pogotovu ne, s obzirom na sve one trendove koji postoje u ovom trenutku u privredi.
Radnici odlaze na tržište rada uz pismenu saglasnost da se i sami odriču otpremnine. Radnici ne dobijaju otpremninu koja je propisana zakonom, to oni znaju, i to znaju svi oni koji realno hoće ovim poslom da se bave i koji hoće realno da se pozabave činjenicama. Dve bruto plate su onaj maksimum koji privreda može da izdrži u ovom trenutku i bolje je isplatiti svakog onog radnika koji ostane bez posla, nego isplatiti dva, i zbog činjenice da su isplaćeni iznosi koji ne mogu biti ponovljeni u nekim drugim situacijama i ostaviti sve druge obespravljene.
Ovo je princip socijalne pravde, uz kompenzacije kroz budžet i sredstva koja su namenjena prekvalifikaciji radne snage, uz redovno isplaćivanje socijalnih obaveza države prema delu stanovništva koji je socijalno ugrožen, i mi ćemo proći kroz period tranzicije koji je samo po sebi težak i bio bi težak čak i da zadržimo odredbe ovog zakona.
Gospodine predsedniče, poštovano predsedništvo, slažem se s tim da mi možemo pogrešno da se čujemo, ali država nema obavezu da isplaćuje otpremnine radnicima, to je jasno, osim ukoliko nije reč o državnoj svojini, dakle o preduzećima kojima upravlja država.
Rekao sam da smo mi kao država dužni da kreiramo ambijent u kome će privreda moći, u stanju u kome je, da realno sanira posledice koje snose radnici pošto ostanu bez posla. To je tačno. Ništa drugo.
Što se tiče vaše primedbe da smo mi ovim zakonom dodatno zaštitili poslodavca time što nismo predvideli situacije u kojima poslodavac ne isplati otpremninu, pa ga mi onda kažnjavamo novčano, a recimo ne zatvaramo mu preduzeće, kao u nekim drugim situacijama u kojima ne poštuje članove ovog zakona, to isto nije tačno.
Znači, veoma se jasno precizira članom 15. ovog zakona kojim se praktično menja član 40. Zakona iz 1996. godine u kome se kaže da će inspektor rada zabraniti obavljanje delatnosti poslodavcu. Dakle, zabraniti delatnost poslodavcu ukoliko on sa zaposlenim nije zaključio ugovor o radu.
Član 11, odnosno drugi ugovor iz člana 129. ovog zakona veoma je precizno definisao ugovor o radu. Zna se šta se podrazumeva pod ugovorom o radu i zna se da će nepoštovanjem ugovora o radu, odnosno obaveze da isplati zaposlenom platu jedanput mesečno poslodavac ostati bez posla. Članom koji ste vi pomenuli, članom 16. ovog predloga zakona, izmenjeni su novčani iznosi koji se na ime kazne uplaćuju. Ukoliko se zaposlenom ne isplati zarada u utvrđenom roku, ali se isplati, dakle, ako ne isplati posle 30 dana nego posle 35 platiće umesto 1.000 dinara, kako je bilo do sada, 10.000 dinara, umesto 2.000 dinara 20.000 dinara. To su bitne razlike.
Dakle, sankcioniše se docnja u isplati plata i grubo se sankcioniše kršenje ugovora o radu čime se ugrožavaju elementarna prava radnika tako što će poslodavac ostati bez posla.
Poštovani predsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, ovo po svemu postaje jedna politička rasprava o zakonu koji će tek biti pred Parlamentom. Svakako da je ovo, po mom mišljenju, jedan nekorektan stav opozicije koji, bez predloga zakona, računajući na strahove koji postoje u društvu i kojeg smo mi svesni, računajući na tešku situaciju u društvu, dodatno otežava okolnosti, kritikujući nas kao navodnu vlast koja će učiniti sve da ionako tešku situaciju radnika dodatno oteža, umanjujući njihova prava. Koje je rešenje za posustalo društveno preduzeće koje ili ne proizvodi ili proizvodi proizvode koje ni sami radnici nisu spremni da troše? Koje je rešenje za društvenu svojinu? Da li postoji, osim Severne Koreje, Kube ili još nekog tako zanimljivog dela zamaljske kugle, ozbiljna privreda u kojoj egzistira društvena svojina?
Vi ste sami pokretali procese privatizacije, poslednji put 1997. godine. U periodu prelazne vlade, upravo je ministar Kovač ubrzavao proces privatizacije u skladu sa Zakonom, s obzirom da je u međuvremenu došlo do izmena u monetarnoj politici tako da se više nije kreirao zvanični, a ne realan državni kurs naše nacionalne monete, već smo ga mi izjednačili sa onim stvarnim. To je bio startni znak za brzu privatizaciju u koju su preduzeća, vredna više miliona maraka, kupovana za nekoliko stotina hiljada maraka. To su, po pravilu, činila rukovodstva koja su opet, po pravilu, poticala iz stranaka na vlasti ili su bila bliska strankama na vlasti.
Dakle, ovo je zakon o radnim odnosima. Ako kritikujete zakon o radnim odnosima u onom njegovom članu u kojem se kaže da se zaposlenom koji je upućen na biro, odnosno kojem se isplaćuje otpremnina, ne garantuje da će poslodavac snositi sankcije ukoliko mu tu otpremninu ne isplati, to nije tačno. Poslodavac će, odlukom inspekcijskog organa, ostati bez posla, zatvoriće mu se firma ukoliko ne postoji ugovor o radu. To je član 15. kojim se unose izmene u članu 140. Zakona iz 1996. godine. Inspektor rada zabraniće obavljanje delatnosti poslodavcu ako sa zaposlenim nije zaključio ugovor o radu, odnosno drugi ugovor. Ugovorom o radu je sve to precizirano. Ugovorom o radu su precizirane situacije u kojima se isplaćuju otpremnine i iznosi tih otpremnina. Iznosi nisu bili realni, oni se nisu isplaćivali.
Tačno je da ste vi rekli radnicima - uzmi otpremninu, ali se onda odričeš nekih prava. Kojih prava se radnik odriče kada podigne otpremninu? Zašto je uopšte u poziciji da pravi takav izbor? Zašto, po ovom zakonu, samo ne uzme otpremninu i ne uživa prava kao i svi drugi radnici? (Glas iz sale: Koliko dugo?) Dve godine. To je taj problem, veoma ozbiljan problem. Radnici će biti isplaćeni, privreda to može da izdrži i mi ćemo je kao vlast na tako nešto prisiliti primenom ovog zakona. Sve one nekorektne poslodavce ćemo prisiliti da poštuju ovaj zakon i da imaju korektan odnos prema zaposlenima za kojima prestaje potreba radnog odnosa, pri čemu neće samo oni to konstatovati, već će to inspekcijski organi takođe morati da potvrde.
Gospodine predsedniče, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, ne znam da li je neko od preterane brige stradao, ali opravdano sumnjam da ćemo se u ovakvim nekorektnim zalaganjima za radnike, nekorektnim s obzirom na posledice sa kojima smo se mi suočili, kompromitovati kao parlament ukoliko ne razgovaramo isključivo na osnovu činjenica.

Vi možete da pretpostavljate, a mi možemo da navodimo primere. I, nije ovo prilika, pošto ne priliči poslanicima DOS-a da krše Poslovnik o radu i one odredbe kojima se definiše da govornik može govoriti samo o tački dnevnog reda, da navodimo sve one grube primere boraca za socijalnu pravdu koji su tokom perioda svoje vlasti uglavnom rešavali sopstvene probleme i po pravilu, ne uvek, na štetu radnika ili ukoliko su se bavili tuđim problemima, onda su u tome bili najčešće neefikasni.

Što se tiče kritika da ovim zakonom neće biti sankcionisan poslodavac koji ne isplati otpremninu - tako nešto nije tačno. Vrlo jasno se precizira situacija u kojoj će poslodavac koji zakasni sa isplatom otpremnine, ili isplatom zarade, a to utvrdi inspekcijski organ, biti sankcionisan novčanim kaznama.

Ukoliko prekrši ugovor o radu inspekcijski organ će mu zabraniti da radi. Da li postoji u privredi veća sankcija od te? Možda neka zatvorska kazna, ali to nije predmet ni DOS-a ni inspekcijskog organa, već pravosuđa koje će potom tumačiti njegove postupke. Podsećam vas da pročitate član 15. Predloga zakona kojim se poziva na član 140. i na izmene koje se unose.

Pri tome se poziva i na član 11. postojećeg Zakona iz 1996. godine, u kome se kaže da je poslodavac dužan da sa licem koje zasniva radni odnos zaključi ugovor o radu pre stupanja na rad i da ga prijavi orgnaizacijama obaveznog osiguranja u skladu sa zakonom. Dakle, svaki radnik u preduzeću mora biti na ovakav način u definisanom odnosu sa poslodavcem. Mora imati potpisan ugovor o radu.

Ukoliko nema potpisan ugovor o radu, poslodavcu će biti zabranjeno da vrši svoj posao. Biće mu onemogućeno da nastavi sa tim. To je veoma jasno precizirano ovim zakonom.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, predlog, odnosno ovaj amandman,  ne samo da je suprotan nastojanjima koja Vlada iskazuje kroz predlog ovog zakona, već je on suprotan samom životu i logici vremena u kojem mi danas živimo. Ja sada neću ovde analizirati formulaciju narodnog poslanika koji ga je predložio, nego ću vas pitati ono što verujem da su vas pitali i građani tokom vašeg susreta koje ste imali sa njima.

Kada razgovarate, sigurno vam je neko postavio pitanje - izvinite, šta je sa onim našim sredstvima koja smo mi izdvajali i ulagali, recimo, u Fond za zdravstvo ili penzioni fond, kad danas u tim fondovima nema ničega? Nije valjda da mi ništa nismo radili, ništa nismo stvorili da bismo mogli danas, u skladu sa zakonom koji nas je tada obavezivao na poštovanje, da raspolažemo sredstvima izdvojenim tokom 30 godina rada za jednu kvalitetnu protezu kod zubara? Hajde danas da postavimo pitanje ko danas može u Domu zdravlja dobiti kvalitetnu protezu i gde danas penzioneri troše 200 ili 300 maraka, pokušavajući da reše takvu vrstu svojih zdravstvenih problema?

Dakle, sve ono što radnik stvara jeste njegova zarada. On sam, kroz reforme u koje mi ulazimo, definisaće stepen izdvajanja iz svoje plate na ime troškova za penzioni fond ili za zdravstveni fond. Ali, to nisu fiktivna sredstva, nije to nepostojeća zarada. To je on svojim trudom ostvario. Radio je 5 godina i ulagao toliko sredstava da sa 5 godina ne može računati na mirnu budućnost ukoliko misli da živi na osnovu penzije koju je stekao kroz tih 5 godina radnog staža. Radio je 30 godina i 30 godina izdvajao sredstva u fond zdravstvenog osiguranja iz svoje zarade.

Nije država poklanjala sredstva njemu, nego je on stvarao, izdvajao, ulagao u fond i sada želi tim sredstvima da raspolaže. To je deo njegove zarade, to je deo njegove plate. Reforme koje su pred nama, upravo u toj tematici idu u tom pravcu. On će moći da raspolaže sredstvima iz svoje plate, da procenjuje, računajući na eventualno dobro zdravlje, loše zdravlje, poznajući svoju prirodu. Da li će izdvojiti 10% svoje plate ili 30% svoje plate u fond za zdravstvo ili u penzioni fond, ali on snosi odgovornost od tog trenutka za raspolaganje svojom platom. Mi smo dužni da mu kažemo - sve što si ostvario tvoja je zarada.

(Aleksandar Vučić, sa mesta: Imam pravo na repliku.)
Poštovano predsedništvo, ovde se radi o praktično istom nastojanju da se iz plate, definicije plate izuzmu izdvajanja sredstava zaposlenog na ime troškova socijalnog osiguranja. To nije realno. Ja ne znam da li je 1998. godine bio fond prazan više nego 1996. Znam ono što verujem da znate i vi, a to je da kao političari, kao poslanici sa građanima razgovarate i da vas oni koji imaju problem pitaju šta je sa sredstvima koja sam ja izdvajao iz svog rada na ime zdravstvenog osiguranja.
Zašto bi mi sada nastavili sa poštovanjem takve anomalije, koja je formalno pred zakonom pravila razliku između ostvarene zarade i sredstava koji se iz te zarade izdvajaju, a koja se pri tom ne računaju kao plata radnika. Mi smo prešli na koncept bruto plate i to je deo reformi koju mi moramo sprovesti, da bismo ispravili posledice poluvekovnog pogrešnog sistema u kome smo živeli mi ili naši roditelji.
U svakom slučaju, ne radi se o optuživanju bilo koga, nego o uvažavanju realnosti. Što se tiče zakona o privatizaciji, biće vremena za razgovor o Zakonu o privatizaciji. Ja ću vas podsetiti na jedan veliki problem koji se pojavio u procesu privatizacije, a koji je vršen u skladu sa postojećim Zakonom. To je problem zdravog novca, svežeg kapitala. Tačno je da su deonice deljene među zaposlenima u preduzeću, tačno je da su drugi građani imali prava u skladu sa radnim stažom, 400 maraka čini mi se po godini radnog staža, da raspolažu sa akcijama preduzeća. Tačno je da su penzioneri preduzeća koji su ušli u proces privatizacije takođe raspolagali sa tim akcijama, ali verujem da niko ovde ne može da mi ospori, da niko od njih nije imao svež kapital, na kome su se ta preduzeća mogla pokrenuti.
Tako da je sa ulaskom u jednu takvu situaciju došlo do pojma dokapitalizacije. Korz formu dokapitalizacije, praktično se uradilo ono što će se sada raditi kroz predloženi zakon o privatizaciji, kojim se kaže, tačno, radnici će raspolagati sa 30% akcija, a 70% akcija ide strateškom investitoru, a postaje strateški investitor tako što unosi kapital i samim tim onih 30% akcija čini znatno vrednijim, nego što bi to bio slučaj da radnici raspolažu sa 100% akcija, ali u preduzeću koje ne može da se pokrene.
Veoma je mali broj preduzeća koja mogu praktično takvim zakonom o privatiztaciji sama od sebe da pokrenu proces proizvodnje. Svi traže kapital, a kapitala nema u zemlji, jer znate da smo dužni prema Londonskom klubu 4,6 milijardi dolara, prema Pariskom klubu 2,4, da smo dužni jedni prema drugima, u unutrašnjem dugu 830 milijardi dinara. Nema novca. Novac je na strani strateškog investitora, koji će sa 70% akcija sa kojima raspolaže na osnovu svežeg kapitala, učiniti vrednim i onih 30%, a sasvim sigurno značajno vrednijim, nego što je to bio slučaj sa akcijama koje su podeljene, sa akcijama preduzeća koje su potom propadale.
Ustavni osnov za donošenje ovog zakona sadržan je u članu 72. stav 1. tačka 4. Ustava Republike Srbije, prema kome Republika Srbija, pored ostalog, uređuje i obezbeđuje sistem u oblasti radnih odnosa.
Član 6, u vezi sa primedbom da sam kao navodni učenik turističkog smera propustio da pravilno protumačim ovaj zakon, podsetiću vas da se u njemu kaže da - minimalnu zaradu koristi 35% od prosečne zarade u privredi Republike saopštava, dakle definiše republički organ nadležan za poslove statistike, koji utvrđuje kolika je to prosečna zarada na nivou Republike, a odluku o tome donosi poslodavac i sindikati, ne jedan sindikat, već sindikati. Verujem, bilo je puno žučnih rasprava, pa mislim da je logično da neko nekoga pogrešno protumači. To je što se tiče tih eventualnih nerazumevanja onog što sam govorio.
Što se tiče garantovane i minimalne zarade, nije to terminološka razlika. Nije to puka zamena forme u kojoj suština ostaje ista, to je suštinska razlika. Prvo, ko garantuje tu zaradu? Ko propisuje nivo te garantovane zarade? Vlada Republike Srbije.
Vlada Republike Srbije time na sebe preuzima obavezu da ona procenjuje kolika je to garantovana zarada na osnovu koje radnik može delimično ostvariti svoje pravo na zaradu. To je duboko pogrešno. To je princip komandne ekonomije. Verujem da danas ovde u Parlamentu nema onih koji misle da je to dobar put za upravljanje privrede. Mi smo dužni da regulišemo ambijent, da ambijent bude prema svima isti. Radnicima smo dužni da obezbedimo one zakonske forme u okviru kojih će oni moći da zadovolje minimalna prava.
Dakle, minimalna zarada jeste minimalno pravo u okviru ovog zakona i minimalna zarada sasvim sigurno nije zarada na osnovu koje će radnik moći bezbedno i dalje da živi, kao što nije ni prosečna zarada. Što se tiče toga, mislim da ćemo se lako složiti. Važno je da se kaže da će minimalna zarada od 1. juna biti 60 nemačkih maraka, u dinarskoj protivvrednosti, a da je garantovana zarada dugo vremena 210 dinara.
(Dragan Milovanović, ministar za rad i zapošljavanje, sa mesta: 280 dinara.)
Ili 280 dinara, izvinjavam se.
Dakle, to je bilo devet nemačkih maraka, prema sada 60, ali ni sa jednim ni sa drugim radnik ne može da živi normalno, ali mislim da bi oni bez ustručavanja prihvatili minimalnu zaradu, umesto ove zagarantovane i propisane odlukom Vlade kroz dogovor sa sindikatima, tako da mi u ovom smislu, nismo oduzeli pravo radnicima da u okviru svojih sindikata ipak utiču na donošenje te odluke kod poslodavca u isplati minimalne zarade i okolnostima pod kojima se ta minimalna zarada isplaćuje, pri čemu takođe država, preko inspekcijskih organa, proverava da li postoji osnov za isplatu minimalne zarade, odnosno da možda nije došlo do situacije u kojoj poslodavac isplaćuje minimalnu zaradu, a rasposlaže sredstvima na nekom posebnom računu, sa kojeg bi mogao da isplati i ono što jeste prosečna zarada na nivou Republike.
Dakle, minimalna zarada je nešto što je bitno drugačije, od garantovane zarade i to treba posmatrati sasvim sigurno, sa mnogo više aspekata, nego kao puku terminološku izmenu.