Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani ministre, poštovani građani, treba da znamo da od kada postoje države, postoji i potreba da se one finansiraju. Ne može svako sebi da napravi put, ne može svako sebe da obezbeđuje, ne može svako sebe da leči, ne može svako sebe da školuje, pa otuda u svrhu održavanja države i zajedničkih potreba, svako srazmerno svojoj ekonomskoj snazi izdvaja određena sredstva. Barem bi tako trebalo da bude, da svako izdvaja srazmerno svojoj ekonomskoj snazi određena sredstva za zajedničke potrebe.
Tako su nastali porezi. Oni se svrstavaju u više grupa, ali bi država trebala srazmerno ubiranju tih poreza da organizuje svoju administraciju javne službe, uključujući i one koje propisuju i kontrolišu naplatu, ali i potrošnju. Za taj javni posao zaposleni u javnim službama dobijaju platu.
Država bi trebala da troši koliko prikupi, ali to nije tako. Država koju smo zatekli zaposlila je u javnim službama preko 750 hiljada ljudi. To je daleko više od neophodnog broja, a trošila je koliko je htela, odnosno trošila je daleko više nego što je prikupljala.
Sami državni službenici su svoj položaj, svoja javna ovlašćenja doživeli kao sigurnu kuću iz koje kreću na pohod i lov na plave koverte za sebe, za svoje partije. Pored državnog poreza, često ubiraju i svoj lični porez koji mnogi od nas nazivaju – mito. Izaberete i zaposlite da budu narodne sluge, a oni od naroda naprave sluge i postanu njihovi gospodari.
Javni sektor je do 2012. godine živeo kako hoće, a realni i privatni je živeo kako mora. Kad nije mogla da skupi koliko potroši država je počela da se zadužuje. Privreda je radila na malo, a zaduživali smo se na veliko. Više se nije živelo od zarađenog i prikupljenog već od zaduženog. Kada se država zadužuje narod piše menicu, i tako poodavno nemamo državu koju možemo kao građani finansirati, a došlo je vreme kad moramo i državu finansirati, a i dugove koji su nastali od finansiranja kad se nije živelo od zarađenog, a i te dugove treba vraćati.
U državi u kojoj se proizvodila mašta iluzije, predizborna obećanja glavni gotovo isključivi proizvod države je bio dug. Iluzije su postale naša realnost, ne proizvodimo ništa poodavno u tri smene. Emitovali smo socijalna prava do 2012. godine koje nema ko da plati. To iziskuje povećanje poreza i poresku disciplinu i to od ostatka naše privrede, a i to ostatak ostataka naše privrede ne može podneti. U suštini narod, potrošači i sirotinja su glavni poreski obveznici. Kada dođu na kasu i plate račun građani u stvari plate sav porez, kad se bogataši kite time koliko su poreza platili svi treba da znamo da taj porez, PDV, porez na dobit, sve je uključeno u cenu proizvoda, dakle, sirotinja kupujući robu plaća u stvari najveći deo prihoda.
Podržao sam više ovih zakona o porezima, akcizama i doprinosima, podržaću naravno i ovaj. Kada je Dinkić povećavao akcize na cigarete upozoravao sam ga da ne diže akcize na sirotinjske cigarete. Nije poslušao. Broj kutija cigareta u prodaji je pao sa milijardu i 200 miliona kutija na 800 miliona kutija, tako da smo u sive tokove to gurnuli. Bilo bi dobro da je narod počeo manje da konzumira cigarete, da smo smanjili potrošnju cigareta međutim nismo, samo smo 400 miliona kutija gurnuli na sivo tržište, na pijacu, na rezani duvan.
Ne sviđaju mi se neka rešenja iz ovog zakona, iako ću za njega glasati. Ne sviđa mi se povraćaj naplate kamate pa glavnice zato što to za mene otprilike izgleda kao osobina neke zelenaške naplate. Takođe, nije mi jasna dostava putem pošte u roku od 15 dana. Ukoliko ste u bolnici ili na odmoru tridesetak dana, dovoljno je da poreska služba pošalje kovertom poreski akt, smatra se pravosnažnim za 15 dana iako niste bili kući i niste ga primili, a poreski obveznik je gotovo svaki građanin i posle morate da jurite određene sajtove i da gledate da li vam je nešto u međuvremenu pristiglo, a za to morate imati računar i da tražite u elektronskoj formi.
Takođe mi nije jasna dostava kod pravnog lica. Ukoliko nije dostupan da se poreski akt može dostaviti zaposlenom, možete zamisliti ako neko ima 1.000 ljudi zaposlenih neki poreski inspektor dođe u unutrašnjost i uruči umesto vlasniku ili licu koje zastupa, uruči nekome strugaru, nekom radniku po zakonu kako je predloženo to može da bude i čistačica i ukoliko uručiti taj poreski akt može se smatrati punovažno dostavljenim i kasnije može biti obavezujući, pravosnažan, a da onaj koji je bio poreski obveznik o tome ne bude obavešten na pravi način. Da budemo jasni, mnogi od tih zaposlenih mogu namerno ili slučajno da zature takvu vrstu dostave. Mislim da tu nešto treba ispraviti i cenim napore da se uredi naplata poreza, da se oporezuju svi iz sive ekonomije, ali pitam se da li ovaj zakon ide uz postojeću poresku službu uz postojeće poreske inspektore, jer mi koji živimo u unutrašnjosti vrlo dobro znamo sa kakvim inspektorima se srećemo i kakvi sve mogu da budu. S tim u vezi mi smo ih ovlastili poodavno da imaju pravo da kontrolišu i poreske obveznike koji nisu registrovani, odnosno koji nisu upisani u Agenciju za privredne registre. Nisam naišao na slučaj kontrole sive ekonomije da poreski inspektori izgaraju na terenu, da uhvate što više poreskih obveznika iz sive ekonomije, a često su i oni sami sadržani u tom delu sivog posla.
Takođe postoje neke kaznene odredbe, posebno su loše za male firme gde imate kazne od 400–500 hiljada dinara za preduzetnike i za sva pravna lica. Imate daleko veće kazne, a i ta od 400-500 hiljada dinara može da bude takva drakonska da neko malo preduzeće prestane da radi. S toga, voleo bih da se u nekom narednom periodu to na neki način stepenuje po prometu jer je 500 hiljada za neka mala preduzeća koja se bore na tržištu i koja su tek nastala prevelika suma. Smatram da poreski obveznik treba da se oporezuje sa pažnjom, da se neguje, a ne da se u startu zbog eventualnog prekršaja odmah razori.
Gospodinu Dinkiću, kada je bio ministar finansija sam savetovao, a savetujem i vama da je dobar ministar onaj ministar koji sa guske očupa što više perja uz što manje gakanja. To je otprilike pravilo koje su poštovali stari poreski inspektori u neka srećnija vremena kada je ova država živela od poreskih prihoda i kada je trošila onoliko koliko je mogla da prikupi.
Naši seljaci imaju običaj da kažu da se ovca može ošišati više puta, a odrati samo jednom. Dakle, osobina dobrog pastira je da zna da čuva i da striže svoje ovce, a ne treba da ih guli.
Zatečeno stanje u državi 2012. godine je katastrofalno, posebno po pitanju ovih navodno velikih poreskih obveznika čiji se porez obično prelije na sirotinju koja u samoposluzi plati sve te prethodne poreze koje koriste kao odbitne stavke pa čak i porez na dobit je uračunat u cenu svakog proizvoda.
Mislim da konačno treba da uradimo jedan dobar zakon po kome bi upoređivali imovinu tih najvećih tajkuna, kako narod kaže, tih najvećih preduzetnika, koji po meni nisu šansa za razvoj. Moramo da napravimo neku poljoprivedu prerađivačku industriju, energetiku baziranu na što većem broju preduzetnika, malih pravnih lica, uz velike sisteme koje bi oni servisirali, da preko poljoprivrede energetike i prerađivačke industrije napravimo dovoljno robe i iz tog društvenog proizvoda servisiramo svoje obaveze prema državi, da se ona izdržava iz prikupljenih sredstava, da se ne živi od zaduženog i da imamo dovoljno novca da neki ofanzivnim izvozom i dodatnom vrednošću probamo da servisiramo one dugove i ono što nam je ostalo od 2012. godine. Dakle, da možemo da izdržavamo i egzistenciju građana i da servisiramo svoje obaveze, jer mislim da je poslednji trenutak.
Mislim da treba napraviti zakon za bogate koji su grabizacijom i privatizacijom u maestralnoj tranziciji uzeli gotovo sve, a narodu ostavili ništa, da njihovu imovinu treba uporediti sa oporezovanim prihodima, jer je nedopustivo da u ovako bogatoj i plodnoj zemlji žive siromašni i gladni ljudi. Lako bi mi zbrinuli siromašne, lako bi nahranili gladne, ali bojim se da ne možemo da nahranimo bogate i alave, jer njima nikada nije dosta. S toga, voleo bih da napravimo jedan zakon koji će sankcionisati to njihovo bogatstvo koje ne mogu da opravdaju oporezovanim prihodima. Hvala.