Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Veroljub Arsić

Veroljub Arsić

Srpska napredna stranka

Govori

Kolega Raduloviću, vi niste imali diskusiju, nego reklamaciju o povredi Poslovnika. To ne potpada u red političkih diskusija, a prekinuo sam vas iz dva razloga. Prvi je što nemate potrebe da branite kolegu Vukadinovića od mene, a drugi je – ako ste nastavili da ga branite, to biste i naplatili, kao što i sve naplaćujete, pa uredno primate i platu od Narodne skupštine, a ovo vam je treći ili četvrti ulazak u ovu salu za poslednje dve godine.

Izvolite, po temi dnevnog reda.
Gospodine Raduloviću, moram opet da vam skrenem pažnju.
Kolega Raduloviću, moram da vam skrenem pažnju, vi ste narodni poslanik Saša Radulović, Dosta je bilo u Narodnoj skupštini više ne postoji. Zar vas nisu obavestili o tome? Vi nemate više poslaničku grupu. Znači, sada govorite kao narodni poslanik Saša Radulović.

Izvolite.
Reč ima ministar, gospodin Ružić.
Pravo na repliku, narodni poslanik Đorđe Vukadinović.
Izvolite.
Reč ima narodni poslanik Vladimir Đukanović.
Izvolite.
Zahvaljujem, kolega Đukanoviću.
Reč ima narodni poslanik Nenad Konstantinović.
Nije tu.
Reč ima narodni poslanik Dragan Šormaz.
Izvolite, kolega.
Zahvaljujem.
Reč ima narodni poslanik Nataša Mihailović Vacić.
Zahvaljujem.

Reč ima narodni poslanik Ljiljana Malušić.

Izvolite.
Zahvaljujem.

Reč ima narodni poslanik Aleksandar Šešelj.

Izvolite.
Hvala, gospodine Šešelj.
Reč ima narodni poslanik Aleksandar Marković. Izvolite.
Dame i gospodo narodni poslanici, prvo moram da kažem da Ustavni sud po Ustavu koji je iz 2007. godine nikada nije vratio ni jednom narodnom poslaniku mandat. Znači, o tome možemo da pričamo šta god hoćemo, ali poslednji put Ustavni sud je postupao, kada su mandati u pitanju, 2004. godine kada je Borisu Karaičiću i još četvoro, petoro narodnih poslanika vraćen mandat, i to je bilo po Ustavu iz 1990. godine, a objavljen u „Službenom glasniku“ 14/2004. Toliko o tome.

Ono što se čitav dan danas provlači kroz zasedanje Narodne skupštine jeste onaj incident koji se desio neposredno pred početak zasedanja, a neki od kolega poslanika, ne znam iz kojih razloga, odvažili su se čak da kažu kako je sramota Boška Obradovića nazivati fašistom jer se time vređaju žrtve fašizma. Mislim da bi bila sramota ne predstaviti fašistu u njegovom pravom svetlu, da se, ne daj Bože, na bilo koji način, bilo kako jedna takva ideologija ponovo pojavi, i to baš u Srbiji.

Da li ima svih mogućih obeležja fašizma? Ima. Evo, ko ne zna, neka postavi sebi pitanje – kako je to čuveni vođa nacističke Nemačke Adolf Hitler došao na vlast? Dobio je specijalan zakon da vlada dekretima, a za to mu je bila potrebna dvotrećinska većina u parlamentu, ali ne od ukupnog broja poslanika, nego od onih koji učestvuju u glasanju. Nju nije imao, ali su SA odredi se pobrinuli za to, pohapsili poslanike opozicionih stranaka i on je tako namakao vladajuću većinu, dvotrećinsku većinu.

Šta je radio danas Boško Obradović? Isto to što su radili Hitlerovi sledbenici u SA odredima – sprečavao narodne poslanike i ministre da dođu u Narodnu skupštinu, pribegavao nasilju, tukao nam kolegu, a veliki vođa je valjda Dragan Đilas, jer se tako i ponaša, gleda sve nekako sa strane, nekako je nadmen, sve je nekako nadobudan, kada treba u određenim trenucima i emotivan, kako mu neko napada decu koju niko nikada nije spomenuo.

Da li su to ideologije koje oni mogu da ponude Srbiji? Kako da vladaju? Preko ulice i nasiljem? Tako su fašisti došli na vlast u Nemačkoj 1933. godine.

Onda su osnovali, čini mi se, oktobar ili novembar mesec 1993. godine, prvi koncentracioni logor. Tamo su bili uhapšeni i odvedeni pripadnici opozicije njihovom režimu.

Jel nam takvu Srbiju nude Boško Obradović i Dragan Đilas? Koncentracione logore ponovo da prave po Srbiji? Pa, tako su se isto ponašali nacisti 1933. godine. Kasnije kad su to razradili počeli su i sa Jevrejima. Hoćemo li i mi naše nacionalne manjine tako isto, kako oni dođu na vlast, tako isto da se ponašaju? To je sramota što je ovo bilo danas. Pogotovo što dolazi od jednog narodnog poslanika.

Čujem razne diskusije oko toga i oko datuma kada treba izbore održati. Evo, postignut je neki konsenzus i dogovor da u okviru sa, u rokovima koje predviđa Ustav Republike Srbije to bude 21. jun. Neko traži da to bude septembar ili oktobar mesec. Da smo to kojim slučajem prihvatili, znate šta bi bilo sledeće? Plaše se izbora. Produžavaju svoju diktaturu i svoj režim. I šta god da uradimo oni će da nađu načina da budu protiv i da pokušavaju u Srbiji da naprave političku krizu.

Imali smo i diskusije oko toga da Srbija živi pod nečijim diktatom. To nije tačno i to smo više puta dokazali. Mi samo želimo da onu volju koju građani Srbije budu iskazali na izborima ta njihova volja bude i međunarodno priznata.

Ja ne znam je li Rusija banana država? Ja smatram da nije, da je to jedna ozbiljna velika zemlja super sila, stalna članica Saveta bezbednosti, nuklearna sila, ima pravo veta u Ujedinjenim nacijama. Pa, ne znam onda što je takva jedna zemlja prihvatila kada su izbori za Dumu, za Savet Federacije, za predsednika Ruske Federacije da tamo budu posmatrači, čak iz Srbije. Čak su neke i kolege bile, baš iz te poslaničke grupe koja kaže da smo mi banana država koja prihvata diktat Evropske unije bili na posmatranju tih izbora. Bili su iz EU, bili su iz OEBS-a, iz svih mogućih međunarodnih organizacija koje se bave praćenjem izbora. Ne znam zašto to nekome smeta?

Dalje diskusije su bile oko toga zašto se ne smanjuje broj potpisa? Sledeća diskusija je bila da sad i opštinske, odnosno uprave jedinica lokalnih samouprava mogu da overavaju potpise. Jedni kažu ne mogu da se kandiduju, drugi kažu mogu više njih da se kandiduje. Ama, ljudi, opredelite se. Je li lakše ili teže? Ili je bolje ili gore, ne može i jedno i drugo.

Ovde sad imamo kolege koji političke stranke naziva partokratijom. Je li tako? E, pa, dobro. Šta je nosilac jednog demokratskog sistema u jednom društvu? Jesu li to grupe građana? Koji politički program imaju grupe građana? Nemaju nikakav. Često interesni, kao ovaj Saša Radulović. Došao da uzme neki mandat pa da trguje i da formira vlast. Ali, evo, postoji zakonska mogućnost da se oni kandiduju.

Da li oni treba da budu povlašćeni u odnosu na druge? Ne mogu. Prvo je protivustavno. Ne postoji način da se zakonom ostvari jedna takva diskriminacija. Ili da to potpuno prepustimo stihiji kao što je bilo devedesetih godina, pa da imamo kandidate za predsednika Republike Srbije kao što je bio onaj Šećerovski, koji se kandidovao samo zato da bi uzimao pare od RIK.

Nemojte. Hajde da stvari postavimo kao što jeste. Da bi neko učestvovao na izborima za Republike Srbiju mora da ima neki legitimitet, neku probu. Ta proba je tih 10.000 potpisa. Dolazim iz Braničevskog upravnog okruga, koji ima tačno 3% od ukupnog broja birača, znači, na 190.000 birača vama treba 300 potpisa iz osam opština, samo 300 potpisa. Ako niste u stanju da sakupite 320, 330 potpisa na 200.000 birača skoro, pa, koga ćete vi da predstavljate na tim izborima? Samog sebe? Pa, niste vi ti koji treba da predstavljate samog sebe nego svoj politički program.

Zato postoje političke stranke i vi, svaki put, svaki udarac na političke stranke je udar na demokratiju u jednoj državi, zato što političke stranke imaju kontinuitet. Evo ovi sada što se rasturaju, klonovi i mutanti DS imaju kontinuitet da su lopožu, a sada je ispalo da su i fašisti, ali to rade u kontinuitetu. Nemojte da mešate babe i žabe.

Zašto sada bivšem režimu, baš tako ću da ih zovem, ne odgovara raspisivanje izbora? Ima dva razloga. Prvi je, u šta su se oni dobro nadali, dobro su se nadali toj pomoći da Srbija kao država neće biti u mogućnosti da ima dobre rezultate u borbi protiv ove pandemije i da sačuva veliki broj života naših građana. Ljudi, to je bolesno, da vi priželjkujete da što više ljudi umre da biste vi došli na vlast. To je bolesno. O čijim sudbinama, vi ako dođete takvi na vlast, o kome ćete da brinete?

Znamo kako je to bilo do 2012. godine, sami o sebi. Evo jedno prosto pitanje – čemu su lupali u 20 sati i pet minuta? U šerpe neke i uredu, to znamo, duvali u pištaljke, urlali, kome? Šta su radili? Jel su to možda žalili što nije više građana Republike Srbije preminulo tog dana? Ili su se radovali što je preminulo i toliko koliko je preminulo, samo da neko premine da bi oni došli na vlast.

Kako se pokazivalo da je država sposobna da se izbori sa pandemijom tako se pritisak, hajde na Vladu u redu, u Vladi su političari, na parlament, i tu su političari, ali pritisak je išao i ka kriznom štabu gde su ljudi koji nemaju a ma baš nikakve veze sa politikom, baš nikakve.

Vršio se pritisak na njih da urade nešto pod tim pritiskom da bi država donosila loše odluke u sprovođenju borbe protiv Koronavirusa. Između ostalog i to lupanje u šerpe. Ima snimak i Đilas lupa, kome lupa? Raduje se što je tog dana preminulo osam ili devet, ili tuguje što nije pedeset ili sto preminulo?

O čemu pričamo? Ovde sada neko spominje promenu izbornog sistema. Izborni sistem se ne menja, samo se menja način prikupljanja potpisa. Šta su notari? Privatna lica kome je država zakonom poverila neko javno ovlašćenje, overu potpisa. Privatna lica. Šta su radnici uprava jedinica lokalnih samouprava? Državni službenici kome je opet država na osnovu nekog zakona poverila javna ovlašćenja i sada neko ko se ne razume ni malo ili se pravi da se ne razume kaže – to je da bi bilo više lista podneto. Nije.

To je da bi manje rizikovali zdravlje naših građana, da se manja koncentracija pravi po jednom mestu prilikom sakupljanja potpisa, ali uvek ćete naći neki način da nešto zamerite, makar to nemalo nikakve argumente. Znači, nama je, prvenstveno da budemo jasni cilj da rezultati koje daju naši građani na našim izborima budu predstavljeni i prihvaćeni na prvom mestu od njih samih, a na drugom mestu od ostatka sveta ili međunarodne zajednice.

Ne želimo da se vraćamo u 90-te godine, ali takođe ne želim ni da se vraćam 2001, 2002, 2003, 2004. godinu jer smo spominjali oko toga kako su oni vršili vlast na prethodnoj sednici, kako su nam zavodili vanredno stanje i kako su nam ubijali građane. Koliki god da su kriminalci imaju pravo na suđenje. Likvidirani su bez prava na suđenje. I sada oni pričaju o demokratiji. To što su radili dok su na vlasti, to što su jutros radili ispred Skupštine, nije ništa drugo nego povampiren fašizam u predvodniku SA odreda Bošku Obradoviću i velikom vođi Draganu Đilasu. Bez obzira na sve to neće im to biti dovoljno da pobede Aleksandra Vučića i SNS na predstojećim izborima.
Hvala, gospodine Birmančeviću.
Reč ima Milanka Jevtović Vukojičić.
Hvala.
Reč ima Miodrag Linta. Izvolite.
Hvala, gospodine Linta.
Pošto na listama poslaničkih grupa više nema prijavljenih za reč, pre zaključivanja zajedničkog načelnog i jedinstvenog pretresa, pitam da li žele reč predsednici, odnosno predstavnici poslaničkih grupa ili još neko ko nije iskoristio svoje pravo iz člana 96. Poslovnika?
Reč ima narodni poslanik gospodin Marijan Rističević. Izvolite.