Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Miloš Banđur

Miloš Banđur

Srpska napredna stranka

Govori

Zahvaljujem, potpredsedniče Narodne skupštine.

Poštovani potpredsedniče Vlade Nedimoviću, koleginice i kolege, posebno mi je zadovoljstvo da danas diskutujemo o zakonima, odnosno sporazumima kojima se razvija i komunalna infrastruktura i ulaže u zaštitu životne sredine, putna, odnosno saobraćajna infrastruktura, ali i obrazovna infrastruktura.

Ovaj set zakona, odnosno sporazuma čije je potvrđivanje danas na dnevnom redu najbolje govori kojim putem ide Srbija i koliko nisu u pravu oni koji baš u ovim segmentima osporavaju naš napredak. Naravno, čini mi se da je najvažnije od svega postrojenje za kanalisanje i prečišćavanje otpadnih voda u Beogradu.

Beograd je naš najveći grad i izlivanje fekalija u Savu i Dunav izuzetno ugrožava i zdravlje građana i životnu sredinu. Ovaj projekat vredan 220 miliona evra podeljen je u dve faze, od kojih prva vredi 204 miliona evra. Sredstva iz prve faze biće uložena u nedostajuću kanalizacionu i kolektorsku infrastrukturu, crpne i punktne stanice za prepumpavanje otpadnih voda. Sredstva namenjena za drugu fazu biće iskorišćena za primarnu i sekundarnu filtraciju, kako bi te vode kasnije mogle da se ispuste u recipijente Savu i Dunav, odnosno u reke u koje treba da idu potpuno prečišćene. Naravno, ovaj kredit se uzima kod kineske državne banke, koja to daje pod standardno povoljnim uslovima.

Kada su u pitanju otpadne vode, odnosno uređenje kanalizacije i prečišćavanje otpadnih voda, mi smo u budžetu za 2022. godinu imali jednu stavku „Čista Srbija“, gde se kaže – dozvoljeno je zaduživanje od 650 miliona evra za upravljanje čvrstim komunalnim otpadom i kanalisanje i prečišćavanje otpadnih voda. Upravo sa te pozicije, odnosno iz tog projekta je potprojekat koji će biti urađen u 11 lokalnih samouprava u Srbiji, gde će biti u potpunosti urađena kanalizaciona mreža i postrojenje za prečišćavanje otpadnih voda. To su, doduše, manje lokalne samouprave, odnosno srednje veličine, ali iznos je isti, da ne buni, radi se isto o 204 miliona evra, kao i u prethodnom slučaju za prvu fazu projekta u Beogradu.

Inače, iz ovog projekta „čista Srbija“ finansiraće se i upravljanje čvrstim komunalnim otpadom.

Kod Francuske razvojne banke i kod Evropske banke za obnovu i razvoj zadužujemo se po 75 miliona evra za projekte regulisanja ili upravljanja čvrstim komunalnim otpadom u osma lokalnih samouprava u Srbiji. Četiri lokalne samouprave biće zbrinute iz zajma kod Francuske razvojne agencije. Druge četiri iz kredita kod Evropske banke za obnovu i razvoj.

Tu se radi o sledećem. O zbrinjavanju čvrstog komunalnog otpada na jedan potpuno ekološki prihvatljiv, i ja bih rekao najmoderniji način, kako se to danas radi u Evropi.

Najpre, u tim lokalnim samoupravama biće razvijena primarna selekcija otpada. Zatim će otpad biti odvojeno sakupljan. Mi u Nišu već u polovini grada imamo taj sistem. Znači, dve kante, jednu za reciklabilni, drugu za onaj biorazgradivi otpad. Reciklabilni otpad ide u reciklažni centar koji treba da bude napravljen, ili koji će biti napravljen u svim tim samoupravama, a biorazgradivi ide na deponiju gde se … itd. vrši izvlačenje biogasova ili svega onoga što može da bude energetska komponenta. Ostatak ide na deponiju koja je sanitarna, što znači da postoji određena izolacija u zemljištu. Tako da taj otpad, onaj krajnji ostatak koji se deponuje ne ugrožava zemljište, podzemne vode, i uopšte životnu sredinu.

To je metoda koja je od svih metoda za tretman otpada, najprihvatljivija sa ekološke strane, najpopularnija danas u Evropi, ujedno i najjeftinija, najjednostavnija, zato što se jedan deo otpada koristi za ponovnu upotrebu, to je onaj reciklabilni ili kod nas u Nišu otpad iz plave kante, a iz ovog drugog biorazgradivog se dobija energija, ne spaljuje se sve u spalionicama, ne sagoreva plastika, ne sagorevaju neki drugi elementi koji daju gasove koji mogu biti štetni po životnu sredinu.

Ova dva zajma od po 75 miliona evra kod dve institucije rešiće problem u osam regionalnih centara, a to znači da je najveća opština, Regionalni centar za upravljanje otpadom, a niz manjih opština čine taj region.

Naravno, da se otpad obrađuje po sistemu, odnosno vozi, transportuje po sistemu minimalne udaljenosti, grad koji je najveći, opština koja je najveća, ona je i najveći proizvođač otpada i ta deponija, odnosno centar regionalni mora da bude u njenoj blizini, a svi ovi ostali, manji preko transfer stanica dovoze tu.

Ova sredstva će biti korišćena za izgradnju, za primarnu selekciju otpada, za kupovinu kanti, za kupovinu kamiona, odnosno vozila kojima se te dve sada odvojene komponente transportuju za izgradnju transfer stanica, jer svaka opština na svojoj teritoriji predaje otpad preduzeću koje se bavi upravljanjem regionalnim centrom i za izgradnju samog regionalnog centra. Toliko o kanalisanju otpadnih voda i o zbrinjavanju čvrstog komunalnog otpada.

Meni je, zaista drago da Zakon o visokom dualnom obrazovanju kreće da se primenjuje kroz pilot projekat koje finansira Razvojna banka Saveta Evrope u smislu vazduhoplovne akademije, tj. Visoke škole strukovnih studija gde će biti školovani ljudi koji će biti budući i piloti i kontrolori letenja, ali i oni koji će raditi u preduzećima, odnosno firmama koje se bave popravkom i nadgledanjem aviona.

Planira se da u tom cilju u Beogradu i Vršcu, u postojećim objektima, da ti postojeći objekti budu renovirani, da se opreme onako kako treba, da se u Beogradu kupi simulator leta za „Erbas A320“, jedan helikopter i dva dvomotorna aviona u Vršcu, studentski dom u kome će biti negde oko 300 đaka i planira se da negde oko 1.500 studenata bude na toj Akademiji kada ona proradi punim kapacitetom.

Dualno obrazovanje u srednjim školama već postoji u Srbiji i ono se uveliko primenjuje, ali je ovo zanimljivo što će ovo biti pilot projekat dualnog visokog obrazovanja i mislim da je ova oblast gde ljudi koji završe školovanje kreću da rade jedan izuzetan odgovoran posao, pri čemu od njih zavise životi ljudi je prava stvar.

Mladi ljudi, studenti ove akademije, odnosno ove Strukovne škole imaće priliku da uče i da rade i da uče kroz rad. Za to učenje kroz rad dobijaće odgovarajuću naknadu, odnosno deo neke zarade na koji neće plaćati porez i koji će biti kao neka vrsta plate.

Naravno, da Zakon o visokom dualnom obrazovanju podrazumeva da i u drugim oblastima, pre svega na fakultetima koji se bave IT, elektrotehnikom, mašinstvom i visokim tehnologijama, takođe bude razvijen dualni model.

Na kraju dva infrastrukturna značajna projekta. Jedan je Moravski koridor o kojem smo više puta govorili i koji košta ili vredi oko 800 miliona evra. Mi u budžetu za 2022. godinu imamo planirano zaduživanje od 600 miliona evra, upravo u okviru tih 800 za potrebe ovog koridora.

Znamo da je 432 miliona evra je obezbedila, odnosno osigurala izvozna kreditna agencija Velike Britanije, ali jedan ostatak, znači nešto manje od 400 miliona evra nije osiguran i to će osigurati Multilateralna agencija za garantovanje investicija.

Moravski koridor je značajan zato što povezuje dva koridora, povezuje opštine Ćićevac, Stalać, Kruševac, Trstenik, Vrnjačku Banju, Kraljevo i Čačak, smanjuje vreme putovanja, smanjuje troškove putovanja, povećava bezbednost saobraćaja, naravno, daje atraktivnost lokacijama duž tog koridora u smislu investiranja i privlačenja direktnih stranih investicija i, pošto tu imamo i Vrnjačku Banju i još neke banje, daje veću šansu našem domaćem turizmu.

Fruškogorski koridor je jako značajan, obzirom da će spajati put Novi Sad – Zrenjanin – rumunska granica, takođe Ruma – Šabac – Loznica, tako da će taj deo Novi Sad – Ruma, što predstavlja Fruškogorski koridor biti jako značajna spona između Zapadne Srbije, a ja bih rekao i Republike Srpske i Bosne i Hercegovine sa gradovima u Vojvodini, odnosno na severu zemlje. Naravno, prednosti jednog ovakvog auto-puta, bezbednog puta su višestruke i slične kao kod Moravskog koridora.

Zaboravio sam da kažem, a ministar je tu, da imamo i jedan zajam od 15 miliona evra koji se tiče navodnjavanja u privredi iz takozvanog programa „otpornost na klimatske promene“.

Kao što vidite, kao što naši gledaoci mogu da čuju, zakoni koji se ovde usvajaju nisu mrtvo slovo na papiru. Mi smo prošle godine usvojili Zakon o klimatskim promenama koji podrazumeva i prilagođavanje klimatskim promenama, ali i povećanje otpornosti na klimatske promene.

Ovo što je danas na dnevnom redu, a radi se o 15 miliona evra je u stvari povećavanje otpornosti. Radi se o navodnjavanju negde oko 3500 hektara u Vojvodini, prvenstveno pod voćem i vinovom lozom, jer, kao što vidimo, klima se menja i sve su češći sušni periodi, tako da postoji povećana potreba za navodnjavanjem, kako onih delova koji se već navodnjavaju, a tako i za proširenjem obradivih površina u Republici Srbiji koje treba opremiti sistemima za navodnjavanje.

Ovih 15 miliona evra je sada za ovaj projekat. Prva faza je realizovana pre toga, 15 miliona evra za Negotin i Svilajnac, odnosno za sisteme, obnovu, rekonstrukciju, izgradnju sistema navodnjavanja u tim regionima, lokalnim samoupravama i regionima.

Ono što želim da dodam, što ne mogu da ne prokomentarišem, a dešava se ovih dana i dešava se pred svima nama, ovo što radi takozvana ujedinjena opozicija, ali ja bih rekao da oni koriste pogrešan naziv, da je to ujedinjena bivša vlast, jer opozicije u Srbiji ima i neke druge, neke koja nije bila vlast, a ovde su se na jednom mestu sakupili svi oni koji su bili bivša vlast, koji su delili iste ciljeve, koji su radili na isti način, koji bi opet da rade na isti način i imaju iste ciljeve i oni su sada preuzeli, onako da kažem, uzeli su sebi za pravo da samo oni budu opozicija i još dali sebi naziv Ujedinjena opozicija Srbije.

Dakle, hajde da kažemo da je to ujedinjena bivša vlast i nasmejao me jedan komentar Vladete Jankovića, njihovog kandidata za gradonačelnika Beograda, koji je rekao – znate, dobro je što je general Ponoš kandidat za predsednika Srbije, jer srpski voli generale.

Jeste, srpski narod voli vojnike, ali je sada pitanje kakve vojnike. Da li je general Ponoš jedan od onih koji su bili na Ceru, Kolubari, učestvovali u Kumanovskoj bitci, branili Košare, branili Kosovo i Metohiju, učestvovali u ratu u Republici Srpskoj ili branili srpski narod u Krajni. Ja mislim da nije. E narod voli takve, a ne voli one koji su sedeli po kabinetima, krili se od rata, krili se od onoga što je njihova obaveza i dužnost, usput završavali sve NATO škole, da bi kada su došli na poziciju isključivo služili NATO paktu, a ne svojoj državi i svome narodu i po nalogu iz NATO pakta i njihove kancelarije koju su otvorili u Ministarstvu odbrane, uništavali polako Vojsku Srbije, smanjivali broj, topili tenkove, topove itd.

E, sada, vidite, da nije došla druga vlast 2012. godine i da nije Aleksandar Vučić preokrenuo stvari, vi imate situaciju ili imali bi situaciju da je formiran kosovski zaštitni korpus, da neke zapadne države, i Turska, naoružavaju kosovske Albance, pokušavaju da od tog zaštitnog korpusa naprave pravu vojsku, koja je opremljena najsavremenijim borbenim sredstvima i, s druge strane, imali biste Srbiju koja je raspustila svoju vojsku, istopila tenkove, topove itd. i kako bismo mi onda pregovarali i sa Evropom i sa vlastima u Prištinu po pitanju Kosova? Naravno, ne bismo mogli da uradimo bilo šta.

Da nije Aleksandar Vučić ekonomski ojačao Srbiju na način da ta Srbija može da kupuje i tenkove i avione i rakete i helikoptere i sve ono što joj treba, da nije stvorio ekonomske pretpostavke za opremanje vojske, a odvraćanje od agresije je jako bitno i snažna i naoružana Srbija ne želi da svoja vojna sredstva iskoristi. Ona samo želi da time predupredi sve one koji žele da nasrnu na njenu teritoriju, da nasrnu na Kosovo i Metohiju i da nasrnu na Republiku Srpsku, odnosno srpski narod koji živi u ta dva entiteta.

Dakle, vratimo se na ono da srpski narod voli generale. Voli one o kojima sam pričao, a ne voli one koji su služili tuđinima, školovali se kod njih, ispunjavali sve njihove zahteve i sada su kandidovani, imam utisak, da bi se opet ti koji su ih kandidovali dodvorili tim tamo negde van granica Srbije i da kažu – evo, mi smo spremni da uradimo sve što vi hoćete, evo čoveka koji je to radio, evo mi ćemo da dovedemo na čelo Srbije.

Nikada nije bila jasnija razlika između dva kandidata za predsednika Srbije, mada da vam kažem da sve one koji su bili konkurencija Aleksandru Vučiću verujte da i ne pamtim. Evo, ja ne znam ko je njemu ni prošli put sve bio protiv kandidat. Valjda su toliko ta imena bila bleda, ali mislim da nikad kao sada ta razlika nije jasnija. Na jednoj strani imamo našeg domaćeg, koji jednostavno želi dobre odnose sa svima, ali radi u interesu Srbije i imamo tuđeg koji je kandidovan da ono što smo mi i Aleksandar Vučić sačuvali, preda bez opaljenog metka drugima.

Što se tiče kandidata za gradonačelnika Beograda, čitam, kaže da je bio savetnik tada predsednika Vlade Koštunice, valjda 2004. i 2005. godine, i da se on ne seća, da nema poima o „Rio Tintu“. Po dužnosti, kaže, ja bih to morao da znam, ali čim ja ne znam, znači to se nije desilo i taj sporazum iz 2004. godine verovatno ne postoji, verovatno je lažan i onda nađem izvore na BBC-u i Slobodnoj Evropi, gde se piše o tom sporazumu iz 2004. godine. Piše se i o sporazumu iz 2002. godine, gde su se Vlada SRJ i Ujedinjenog Kraljevstva i Severne Irske dogovorili o međusobnoj zaštiti investicija i međusobnoj podršci, a 2004. godine je dato istražno pravo itd. „Rio Tintu“ i pronađen je mineral koji je nazvan jadarit, kombinacija litijuma i bora.

Pazite, čovek kaže – ja to ne znam, ja sam bio savetnik, da je to bilo, ja bih to morao da znam, ali to se verovatno nije desilo čim ja znam. Doduše, on pripada onoj političkoj grupaciji koja se ničega ne seća, nije bila obaveštena, nije u toku. Pa, nije ni čudo što ne zna za ovo što se desilo 2004. godine, obzirom da čovek ima 82 godine, a od tada je prošlo dobrih 17, 18 godina. Jako je čudno da neko ko danas kaže – ja sam star za tu funkciju, ja zbog svojih godina ne mogu da je vršim, sutradan tu funkciju prihvati. Pitanje je sad kakvo je to bilo ubeđivanje i u čemu se to ubeđivanje sve sastojalo kad čovek tako brzo promeni odluku.

Ja razumem da prinčevi i kraljevi ostaju za života na nekoj poziciji. Jednostavno, to je tako rešeno ustavom u monarhijama. Razumem da u nekim zemljama predsednici država koji više imaju protokolarna ovlašćenja nego neka izvršna, stvarna, takođe imaju jako puno godina, i po 70, 80 i više, ali se nije desilo da neko ko ima izvršnu funkciju, kao što je gradonačelnik Beograda, koja je vrlo odgovorna i slična funkciji predsednika Vlade, ima tako mnogo godina.

Ja poštujem da gospodin Vladeta Janković dobro poznaje diplomatiju, filozofiju i sve ono čime se bavi u životu, da možda može da bude i politički analitičar dobar, da priča o politici, ali funkcija gradonačelnika Beograda traži operativca, traži čoveka koji će 24 sata da radi.

E, sada, ako je to tako, postavlja se pitanje što su Đilas i kompanija izabrali baš njega? Ja sam siguran da je bilo tu nekih možda mlađih ljudi koji bi se toga prihvatili, ali stvar je u poverenju. Mislim da Đilas u njih nema poverenje. Ovde postavlja marionetu, čoveka u godinama, koji očigledno neće imati vremena da se bavi svojim poslom, niti toliko energije, snage, živaca, jer on sada treba da uči jedan nov posao, a to je upravljanje lokalnom samoupravom i on sada postavlja marionetu koju će da okruži svojim ljudima i koji će da nastave posao koji je prekinut dolaskom Srpske napredne stranke na vlast.

Tu je poenta cele priče. Nije Vladeta Janković izabran zato što je najbolji i zato što je najoperativniji, nego je, po mojoj ličnoj proceni u koju sam čvrsto uveren, izabran zato što neće da se meša mnogo u svoj posao, što će on tu samo da bude jedan paravan iza koga će da se sakriju ili iza koga bi se sakrili oni koji bi nastavili da rade ono što je Đilas radio i u stvari pravi gradonačelnik bi bio Dragan Đilas, kao što je nekada i bio.

Preterao sam, preko 20 minuta. Ja se vama zahvaljujem na pažnji.

Živeo naš predsednik Vučić, živela Srbija i živeli Srbi, ma gde god da su!
Zahvaljujem, potpredsedniče Narodne skupštine.

Uvaženi članu VSS, uvažene koleginice i kolege, ja ću podržati sve predloge svih tačaka današnjeg dnevnog reda obzirom da nije bilo primedbi na izbor pojedinih nosilaca funkcija od strane narodnih poslanika koji dolaze iz tih sredina, odnosno lokalnih samouprava na koje se izbori odnose.

Za početak reći ću da sam pročitao juče, prekjuče jednu izjavu jedne od lidera bivše vlasti, a sada opozicije, da sa ustavnim promenama u pravosuđu treba sačekati, tj. treba odložiti referendum zakazan za 16. januar, sve dok se ne konstituiše neka nova Skupština posle aprilskih izbora koja će o tome odlučivati u nekim drugim okolnostima, verovatno misle na neki drugi sastav ovog doma kvalifikujući da je ova Skupština u stvari jednopartijska i da nije dobro da jednopartijska Skupština donosi takve odluke.

Vrlo čudna izjava od strane onih koji su punih 12 godina vršili vlast, od 2000. do 2012. godine, i ne samo da ništa nisu učinili sa preporukama Venecijanske komisije da se stanje u pravosuđu poboljša, nego su Ustavnim zakonom iz 2009. ili 2010. godine naneli štetu pravosuđu koja je neprocenjiva, čije posledice trpimo i dan danas. Šteta je kako stručna, profesionalna, tako i materijalna, jer smo kasnije morali, odnosno država je kasnije morala da isplaćuje i nadoknade za neisplaćene zarade sudijama i tužiocima.

Zaista je neobično da nam lekcije iz oblasti pravosuđa drže oni koji su, i jedino oni, čak nikada pre njih i nikada posle njih izbori tj. predlozi za nosioce pravosudnih funkcija nisu prolazili partijske organe. Samo tada u vreme vladavine žute mafije predlozi za sudije i ostale pravosudne funkcije su išli kroz opštinske odbore DS i morali su tamo da dobiju saglasnost i na osnovu toga je izvršena velika seča sudija i tužilaca 2010. godine.

Dakle, Marinika Tepić je izjavila da bi bilo jako dobro i korisno da se sve ovo što smo mi već uradili i zakazani referendum za 16. januar odloži, sve do konstituisanja neke nove Narodne skupštine. E, sad, ja pitam – šta bi to promenilo? Sa moje tačke gledišta, to ne bi promenilo ništa. Prvo, i oni sami znaju, kao što i građani Srbije znaju, da njihov potencijal da osvoje trećinu poslaničkih mesta je mali, gotovo nemoguć, a ovde se sve odluke donose dvotrećinski.

Čak i u nekom hipotetičkom teorijskom slučaju da ta udružena, združena patriotska i ona druga opozicija koju čini bivša vlast osvoje više od trećinu mandata, da li to znači da se oni ne slažu sa svim reformama koje su postignute od 2012. godine do danas, a koje su u skladu sa praksom EU i sa preporukama savetodavnog tela Saveta Evrope, tj. Venecijanskom komisijom, koja je u stvari savetodavno telo za demokratiju putem prava?

Ono što oni nisu realizovali od 2000, tj. 2005, 2007, pa do 2012. godine, a što predstavlja i neophodan uslov na putu Srbije ka EU i neophodan uslov za uspešan završetak pregovora za Poglavlje 23, uradila je ova vlast. Šta oni misle da bi postigli čak i da imaju mogućnost da sa trećinom poslanika, ili više, utiču na te odluke? Prosto, to mi nije jasno.

Jednostavno, neko ko je grešio, neko ko je toliko štete napravio, mislim na celokupnu bivšu vlast, a ne samo na gospođu koja je tu izjavu dala, imaju uopšte hrabrosti da se jave i da komentarišu ove uspešne reforme koje je Srpska napredna stranka sa svojim koalicionim partnerima uspela da izvede i za koje sam siguran da će se potvrditi na referendumu.

Nije ovde jedna partija prisutna u koaliciji, ovde je veliki broj stranaka koje su prepoznale iste zajedničke ciljeve i isti zajednički put dolaska, odnosno kretanja ka tom cilju. Tako da, to što u Narodnoj skupštini postoji saglasnost političkih stranaka da se određene reforme izvrše i da se određeni zakoni donesu, to uopšte ne znači da je ova Narodna skupština jednopartijska. To je jedna, da tako kažem, prljava podvala bivše vlast. Jer, bivšu vlast uvek treba nazivati bivšom vlašću, a ne samo opozicijom, jer u opoziciji ima i onih koji nikada nisu bili na vlasti.

Dakle, ono što oni nisu uspeli da urade, tj. ono što oni nisu želeli da urade, a imali su preporuke Venecijanske komisije, mi smo pre par nedelja završili i siguran sam da će 16. januara biti potvrđeno na referendumu. Zaista se radi o promenama koje ne samo da podvlače nezavisnost sudstva u Ustavu, nego podvlače i personalnu, obezbeđuju personalnu nezavisnost sudija bolje nego što je to rešeno Ustavom iz 2006. godine.

Naime, sve one bojazni u praksi, bojazni sudija da mogu da trpe određene posledice ukoliko sude u skladu sa svojom stručnošću i ukoliko nezavisno donose odluke, otklanjaju se amandmanima koje smo usvojili. Tako da i onaj uslov da se posle tri godine nekog probnog rada sudija potvrđuje na Visokom savetu sudstva otklanja se, jer se smatra da tokom te tri godine na sudiju početnika može da se vrši odgovarajući pritisak, hipotetički. To ne znači da će se on vršiti u praksi, ali potencijalno je moguće da on bude pod određenim pritiscima, kako bi time bio uslovljen da kasnije bude stalno izabran. Zbog toga se taj uslov, odnosno ta odrednica o izboru na probne tri godine ukida, upravo da u tom periodu sudija potencijalno ne bi bio izložen odgovarajućim pritiscima.

Takođe, personalnoj nezavisnosti sudije doprinosi i deo koji se odnosi na njegovu disciplinsku odgovornost, odnosno razrešenje. Umesto nejasnih odrednica kako i zbog čega sudija može da bude razrešen, a sve ovo se odnosi na tužioce, ja sada govorim o sudijama, ali slične su odrednice i za tužioce, precizno se u Ustavu definiše da sudija može biti razrešen ukoliko teže povredi disciplinsku odgovornost i to na način da to vređa ugled sudijske funkcije ili poverenje javnosti u sudstvu.

Naravno, zakonima i bližim aktima to će se precizno razraditi, ali je bilo potrebno da to bude zapisano u Ustavu. Jer, znate kako, Ustav je akt koji se teže menja, sporije menja i nije dobro da jedan sudija, čiji radni vek može biti i 30, 40 godina, bude prepušten samo zakonima i da se samo zakonima određuju uslovi pod kojima on može biti razrešen ili premešten, jer to onda znači da svaka većina posle četiri godine može da te uslove menja.

Zato se to, na preporuku Venecijanske komisije, utvrđuje Ustavom, kao što se Ustavom utvrđuju i uslovi pod kojima sudija može da bude premešten. Jer, premeštanje ili pretnja premeštanjem, čak i ona neizrečena, može da bude jedan vid uticaja na rad sudije, odnosno jedan indirektni uticaj na njega, tako da se Ustavom definiše da sudija može da bude premešten u drugi sud samo ako taj sud preuzima one nadležnosti ili pretežni deo nadležnosti suda kojima se bavi sudija o kojem je reč.

Znači, bilo da se osniva novi sud, bilo da se taj pretežni deo nadležnosti premešta u neki drugi sud, on se samo pod tim uslovima može premestiti tamo, ili pod uslovom da se lično saglasi da bude premešten.

Dakle, ciljevi ustavnih amandmana koje smo mi doneli su da ojačaju personalnu nezavisnost sudije, time što će da otklone sve one potencijalne mogućnosti ili lukave mogućnosti uticaja na sudiju i na njegovu nezavisnost. To je: premeštanje, razrešenje i probni rad od tri godine.

Takođe, sastav Visokog saveta sudstva je, duboko sam ubeđen od samog početka, rešenje koje je mnogo bolje od ovog postojećeg. Da ovo postojeće rešenje nije idealno govori činjenica da smo mi na sednicama Narodne skupštine imali priliku da osporavamo ponekad i do trećinu predloga Visokog saveta sudstva za izbor sudija koji se prvi put biraju na sudijsku funkciju.

Šta to znači? Svi ti kandidati su dobili sjajne i bajne ocene u sudovima u kojima trebaju da budu izabrani, sve je to prošlo, sve komisije, sva ta radna tela Visokog saveta sudstva, svi su oni ovde ocenjeni najvišim ocenama, ali smo mi i one kolege koje dolaze iz lokalnih samouprava gde ti ljudi trebaju da rade i gde su radili jednostavno došli do drugih podataka, odnosno činjenica da jedan deo tih kandidata najčešće nije dostojan da obavlja posao za koji je predložen.

Tako da, sama ta činjenica da smo mi osporavali jedan veliki broj predloga Visokog saveta sudstva govori o tome da način na koji se bira Visoki savet sudstva treba popraviti. Mislim da ustavni amandmani koje smo usvojili i koje će građani potvrditi na referendumu upravo rade reformu u tom smeru, tj. doprinose nezavisnosti Visokog saveta sudstva.

Naravno, izbor sudija se reguliše zakonom, zakonom i podzakonskim aktima je značajno urediti i pitanje monitoringa rada sudije, pitanje kvantifikacije njegovog rada, merenja kvaliteta rada, ocenjivanja kvaliteta rada i tako dalje jer će sve to biti bitno budućem Visokom savetu sudstva za ocenu rada sudija.

Nezavisnost Visokog saveta sudstva garantuje i to što će četiri predloga biti izglasana na Narodnoj skupštini od ukupno osam, ali dvotrećinskom većinom poslanika, što u određenoj situaciji koja se može desiti u nekoj budućnosti ili daljoj budućnosti garantuje, odnosno pretpostavlja da oko ta četiri predloga, ta četiri pravnika moraju da se slože i predstavnici pozicije i predstavnici opozicije.

Vrlo je važno urediti izbor šest sudija u Visoki savet sudstva koji u stvari predstavljaju svoju struku, jer se među njima bira i predsednik Visokog saveta sudstva. Znate, nije dobro da, a mislim da je do sada to u nekim slučajevima bilo, odnosno dešavalo se, da to u stvari budu predstavnici određenih lobija u apelacionim sudovima. Tako da zakonom i podzakonskim aktima i nekom metodologijom mora da se dobro utvrdi način izbora tih šest ljudi koji će zaista predstavljati struku, koji čine većinu u Visokom savetu sudstva i koji će obezbediti nezavisnost i Visokog saveta sudstva a onda svojim radom obezbediti i nezavisnost sudija, tj. njihovu personalnu nezavisnost i čitavog sudskog sistema.

Znamo mi da je naš pravosudni sistem i dalje opterećen i nepotizmom i rodbinskim vezama i da u ovim predlozima koje smo u proteklih godinu, godinu i po dana dobijali od strane Visokog saveta sudstva bilo mnogo predloga - ja tebi, ti meni, odnosno da su tu bili razni rođaci, sestrići, sestričine, članovi uže i šire porodice ili članova Visokog saveta sudstva ili predsednika opštinskih ili sudova višeg nivoa. Tako da zaista od ovih ustavnih amandmana koji su jedan temelj za donošenje zakona i drugih akata kojima će se stvari bliže odrediti, ja očekujem puno i očekujem punu podršku građana na referendumu.

A da Venecijanska komisija nije neko ko nama želi zlo, jer čuo sam ovde danas komentare da baš i ne treba imati neko poverenje u nju, suprotno, mislim da u nju treba imati veliko poverenje i ona jeste organ od autoriteta. Ona je ukazala na pogubne posledice koje će ustavni zakoni iz 2009. godine imati na sudstvo, kada je izbor svih sudija i tužilaca resetovan i kada su svi oni morali da prođu opštinski odbor DS da bi bili izabrani na funkcije.

Znači, Venecijanska komisija je ukazala i na to i rekla je da će to biti pogubno po naše sudstvo i to se zaista desilo. Tako da njena uputstva smatram vrlo kvalitetnim i nju vrlo dobronamernom i kvalifikovanom za savete i u našem slučaju.

Da se još jednom vratim na kraju na gospođu Tepić i bivšu vlast, meni ovih dana u izveštajima medija smetaju neke izjave, da eto sad neki tamo Sava ili Savo, kako li se zove, je pozvao građane da ne izađu u subotu na neke protest, blokade ulica i puteva i eto, građani su njega poslušali. Pa, dajte ljudi, nemojte da zamenjujemo teze, nemojte da od nekog ko do juče nije postojao u političkom životu Srbije i prostoru, pravimo sad neku veličinu i da mu dajemo značaj koji mu ne pripada. Pa, građani nisu izašli na ulice i nisu blokirali ulice zato što je predsednik Srbije uradio sve ono što je trebalo da uradi jer je prosto osetio energiju građana. Posetio je Gornje Nedeljice, razgovarao je sa ljudima, razgovarao je i sa drugim ljudima i sa svojim pravnim savetnicima.

On je prosto prepoznao, kao što to uvek najbolje radi, bolje i od Vlade i od narodnih poslanika. Prepoznao šta treba da se uradi, kakva je volja, kakva je energija naroda. Jedan zakon je potpisao, predložio da se u jednom delu izmeni, drugi zakon je odbio da potpiše i zahtevao jedan duži period od šest meseci da se stvari usaglase sa svim zainteresovanim stranama i da se obavi javna rasprava.

Tako da, to što je ekološki ustanak propao, što su blokade ulica i puteva propale, raskrsnica, pa nije za to zaslužan neki Savo, ili ne znam Janko ili Marko, koji je pozvao narod da ne izađe na ulice nego je zaslužan predsednik Republike Srbije koji bolje od bilo koga može da prepozna energiju naroda i volju građana u određenom trenutku.

Zahvaljujem se na vremenu koje ste mi dali. Živeo predsednik Republike Srbije! Živela Srbija!
Predsedavajući, samo mi recite koliko imam vremena.

Pošto imamo vremena, onda da kažem nešto o zakonima koji su danas na dnevnom redu. Pre svega, govorio bih o garantovanju za kredit Srbijagasu za gasifikaciju Zlatiborskog okruga u iznosu od 40 miliona evra i podsetio bih sve nas i sve građane Srbije da je ova Skupština, negde sredinom juna, usvojila garanciju, takođe, Srbijagasu u vrednosti od 169 miliona evra za gasifikaciju Borskog, Zaječarskog, Kolubarskog i Pčinjskog okruga. Dakle, ono što je rekao predsednik Vučić 1. januara ove godine se realizuje punim tempom.

Želim da napomenem da je u planu budžeta za 2022. godinu jedna garancija Srbijagasu od 180 miliona evra za izgradnju transportne mreže tj. Srbijagas će uzeti kredit, a država će garantovati, kao što garantuje i za ove kredite.

Ono što je vrlo verovatno je da Srbijagas neće moći sam da vrati kredite koje je uzeo, pogotovo što su rokovi za otplatu kratki. Verovatno će to platiti država kao i u ranijim slučajevima, ali se to konvertuje u ulog države u vlasništvu, u kapitalu preduzeća, tako da sa te strane ne postoji problem.

Želim da podsetim da je 2019. godine Vlada Srbije na taj način otpisala milijardu i 200 miliona evra Srbijagasu. Zapravo, Srbijagas je uzimao kredite za izgradnju mreže. Ti krediti nisu vraćeni, banke su aktivirale garancije države i države je izmirila sve te obaveze i onda je samo formalno na sednici Vlade otpisala dugovanje tj. konvertovala iznos od 1,2 miliona evra koliko je garantovala Srbijagasu u svoj udeo u vlasništvu ovog javnog preduzeća.

Moram da kažem da Srbija zaista ima veliki napredak u izgradnji i transportne i distributivne gasovodne mreže i da 70% domaćinstava Srbije leži uz postojeću transportnu gasovodnu mrežu.

To znači da je potencijal izgradnje distributivne mreže po opštinama i naseljima jako veliki. Međutim, samo 12% domaćinstava je priključeno na distributivnu mrežu, što znači da taj potencijal nije u potpunosti iskorišćen iako se uporedimo sa Evropskom unijom mi smo negde na 36% gasifikacije u Evropskoj uniji, odnosno oni su iskoristili taj potencijal tri puta više od nas.

Ono što još želim da kažem po ovom pitanju je da „Srbijagas“ kao najveći snabdevač i snabdevač javnih snabdevača prirodnim gasom i kao preduzeće koje osim 2.500 kilometara transportne mreže ima i jako veliku 12.000 kilometara distributivne mreže i pokriva 60% potrošnje gasa u Srbiji, kada su u pitanju domaćinstva i privreda, mora da vodi računa i o svojoj likvidnosti.

Skrenuo bih pažnju na neke slučajeve gde se dugovanje pojedinih toplana „Srbijagasu“ konvertuje ili nadoknadi preuzimanjem distributivne mreže u tom gradu. Poznato je da je 2019. godine u Zrenjaninu, negde krajem godine dug od 600 miliona evra, dug Zrenjaninske toplane prema „Srbijagasu“ namiren tako što je Zrenjanin svoju distributivnu mrežu ustupio ovom našem javnom preduzeću.

Znate, meni je to malo čudno da baš onoliko koliko je dugovala toplana iznosi vrednost distributivne mreže. Mislim da to ne može da bude baš jedno za drugo. Znači, tu je morala da postoji neka razlika u sredstvima. Svež novac je svež novac. Vi ste dali distributivnu mrežu, ali ko će da plati gas Rusima, nedostaje 600 miliona.

Na kraju će opet kao i u ranijim procedurama da sve ono što „Srbijagas“ treba da plati Rusiji da se prevali na Republiku Srbiju i na taj način imamo da u stvari Republika Srbija izmirila dugovanje toplane u Zrenjaninu.

Mislim da to nije korektno, posebno kada se radi o gradovima na severu Srbije, opštinama koje su najrazvijenije i koje svakako mogu da nađu mogućnosti da izmire dugovanja svojih toplana. U Nišu, grad Niš je taj koji garantuje za rad svojih javnih preduzeća pa i za sve obaveze Gradske toplane u Nišu. Ne jednom smo mi morali da nađemo način da ono što Gradska toplana duguje snabdevaču mi izmirimo kao grad. Znate, mnogo je lepo to kada se 600 miliona prebaci na nešto drugo i lokalna samouprave se rastereti tog duga. Mislim da to nije u redu, kao što nije u redu i cela priča oko „Novi Sad Gasa“ gde je nepažnjom mnogih dozvoljeno da taj dug naraste na devet milijardi za ono što je „Novi Sad Gas“ preuzeo od „Srbijagasa“ i da onda se stvar rešava preuzimanje preduzeća. Da, preuzeli ste „Novi Sad Gas“ i njegovu distributivnu mrežu, ali gde je devet milijardi i ko će da plati devet milijardi Rusima za isporučeni gas?

Mnogo više računa mora da se vodi o tome. Kada smo mi u Nišu imali dugovanje od 400 ili 500 miliona prema snabdevaču odmah su sazivani sastanci. Od nas je tražen dinamički plan otplate. Analizirane su mogućnosti da mi to možemo zaista i da platimo i prilikom prvog odstupanja od plana ponovo su sazivani sastanci i raspravljalo se šta će dalje.

Tako da je to moja zamerka na politiku „Srbijagasa“ prema najbogatijim opštinama koje se nalaze u AP Vojvodini. Slučajno je možda i sedište preduzeća tamo, pa se i u tim slučajevima ponašamo malo blagonaklonije nego u nekim ostalim slučajevima.

Znači, mreža za mrežu, ali gas za pare. Pare su potrebne da bi se jednostavno gas isplatio dobavljaču u inostranstvu. Pošto nema dovoljno vremena za nastavak diskusije, ja vam se zahvaljujem.
Poštovani predsedavajući Narodne skupštine, potpredsedniče Narodne skupštine, uvažene koleginice i kolege, u potpunosti podržavam sve ono što su kolege pre mene rekle o proširenju RIK-a. Zaista je u pitanju presedan. U pitanju je ustupak koji niko nikada nije napravio vanparlamentarnoj opoziciji, ali to je naša dobra volja i naš doprinos poboljšanju izbornih uslova, mada kada je SNS 2012. godine došla na vlast nije bilo gorih izbornih uslova nego tada.

Govorio sam prošli put o Zakonu o eksproprijaciji i sada ću nešto reći o Zakonu o referendumu tj. o neophodnosti baš ovakve formulacije kakva stoji. Naime, prethodni zakon je donet 1994. godine i po njemu je potvrđen Ustav iz 2006. godine i svi znamo da glasanje trajalo dva dana, 28. i 29. oktobra 2006. godine, da su svi mediji bili u funkciji pozivanja građana da izađu i podrže Ustav, da su sve poznate javne ličnosti angažovane da se obrate građanima i da ih pozovu i da nakon ta dva dana ukupna izlaznost bila 55%, a samo 53% ukupno upisanih birača je podržala Ustav. Znači, za 3% smo uspeli da prebacimo cenzus i nigde više u svetu se taj uslov cenzusa od 50% upisanih birača ne traži i ne poštuje jer je uglavnom izlaznost birača u određenim slučajevima jako mala i pravilo je da većina koja izađe na određeni referendum ili izbore odlčuje o tome šta će se dalje raditi.

Uostalom, i Venecijanska komisija to rekla 2007. godine i zanimljivo je da oni koji su doneli Ustav iz 2006. godine nisu 2008. godine i tamo do 2012. godine to implementirali kroz izmene zakona, nego su to ostavili nama, a sada to isto kritikuju, osporavaju, pljuju itd. Venecijanska komisija je u više navrata, pa i preporukama iz 2020. godine, to je nedavnim preporukama, podržala ovakav tekst izmena i dopuna Zakona o referendumi ističući da pravo apstinenata ne može biti veće od prava onih koji izađu da se o nečemu izjasne.

Prema tome, gospodo, ako niste zainteresovani da učestvujete u nečemu, ako ćete ostati kući, ako imate preča posla, pustite one ljude koji izlaze da se izjasne, da o nečemu odluče. U protivnom ni o jednom pitanju ne možemo doneti odluku jer ako većina izađe onaj drugi deo koji je zainteresovan, a opet kažem da je to većina upisanih birača, on u tom slučaju ne može da odluči bilo šta i nalazimo se u jednoj mat poziciji.

Ono što je još važno, ne odlučuje se samo referendumom, referendumom se potvrđuje Ustav, odnosno promene Ustava, odnosno neki zakon, pre toga Narodna skupština preko narodnih poslanika koji takođe imaju legitimitet, jer su građani i njima delegirali određeni legitimitet, donose promene Ustava, donose promene zakona koje se potvrđuju na samom referendumu.

Ja zaista moram da se osvrnem na događaje iz subote i neko moje razmišljanje je sledeće, kada neko ima podršku velikog broja građana, on organizuje protest ispred određenih institucija, na određenom trgu, na određenoj javnoj površini, jer njih ima dovoljno da vlast tu poruku vidi i čuje. Kada ih ima nešto manje oni krenu u neku šetnju, naprave neku kolonu koja se razvuče da to izgleda onako veće nego što jeste, ali kada ih ima jako malo oni žele da skrenu pažnju tako što će napraviti nešto što će svima skrenuti pažnju. I ovo blokiranje saobraćajnice je upravo to, jedan mali broj ljudi odlučio se da blokira saobraćajnice kako bi time skrenuo pažnju učesnika u saobraćaju i medija i celokupne javnosti na sebe. Što je najpodmukliji i prljaviji, oni su uradili to onoga dana kada SNS obeležava 13 godina postojanja i ima svoju izbornu Skupštinu.

Ja sam duboko ubeđen da je cilj ovih protesta, odnosno blokade saobraćaja u subotu bio izazivanje nereda, jer očekivalo se da ljudi koji putuju autobusima za Beograd, da se sukobe sa onima koji su na barikadama. Podsetite se, nedavno je Marinika Tepić u Cavtatu najavila građanski rat u Srbiji. Nedavno je ona o tome govorila i oni o tome vrlo često govore, oni pokušavaju da isprovociraju sukobe, jer u građanskim sukobima vide svoju šansu. Dobro je što se policija korektno ponela i što je pokušavala da u jednoj takvoj situaciji smiri tenzije.

Apsolutno ne mogu da razumem jedan protest koji se desio ovih dana, a kaže se za čistiji vazduh u Beogradu i uopšte je ekologija tema ovih tzv. protesta, ali protesti za čistiji vazduh apsolutno nemaju bilo kakvog smisla.

Agencija za zaštitu životne sredine od 2010. godine meri stanje vazduha u pojedinim gradovima u Srbiji, naravno, ta mreža mernih stanica je sve veća, mreža je u određenim gradovima sve gušća i rezultati su sve relevantniji. Ali, šta je bilo pre 2010. godine? Pa, vazduh je bio zagađeniji nego danas. Pa, 2011, 2012. godine, on je bio takođe zagađeniji nego danas.

Znate, pre 2010. godine, ništa nismo merili, nemamo rezultate i onda to je kao u redu, sada kada merimo, ne valja i neko je za to kriv. Pa, odgovornost je višedecenijska, nije odgovornost ni od juče, ni od prekjuče, ni od pre desetak godina. Znate, to vam je kao sa testovima za koronu, tamo gde se svi sumnjivi testiraju, tamo ima mnogo novootkrivenih slučajeva. U zemljama u kojima nema testova, imali ste podatke nule ili neke normalne male brojke zato što se to i ne kontroliše, e tako i sa merenjem zagađenosti vazduha.

Osim toga, tu postoji još jedan problem, mreža tih stanica nije dovoljno optimalna, one su uglavnom postavljene pored najvećih emitera zagađenja i ti podaci ne važe za čitav grad. Podaci iz ulica Kneza Miloša ne mogu da se primene na čitav Beograd itd, zato što ta mapa zagađenosti zavisi od mikrolokacije i uglavnom se ti podaci zloupotrebljavaju medijski i u kampanji i protiv sadašnje vlasti.

Mogu da kažem da se zagađenje vazduha u Srbiji i u gradovima dešava uglavnom zimi i to zbog tog individualnih ložišta tj. zagrevanja građana, oni zagrevaju svoje kuće i stanove na ugalj, na drva, na lož ulje, osim onih koji su priključeni na sistem gradske toplane i mi smo u poslednjih desetak godina sve velike toplane u Srbiji u Beogradu, u Novom Sadu i Nišu preveli na gas. Sto posto kapaciteta u Novom Sadu, 97% u Beogradu, 97% u Nišu, funkcionišu na prirodni gas.

Znači, ne postoji odgovornost države i javnog sektora za zagađenje vazduha u oblasti zagrevanja stanovništva, već odgovornost pojedinaca koji imaju individualna ložišta na fosilna goriva. Naravno da planom toplifikacije koji mora da postoji za svaki grad i planom gasifikacije će to u budućnosti da se reši, a tamo gde ta dva plana ne dotiču, ne dopiru nekim subvencijama tipa prelaska na pelet ili korišćenje obnovljivih izvora energija lokalne samouprave i ministarstva će preko Uprave za energetsku efikasnost da stimulišu građane da to čine. Uostalom u budžetu koji smo usvojili, usvojen je i plan da se uzme kredit od 50 miliona evra za energetsku efikasnost građana, odnosno za podsticaje u toj oblasti.

Moram da je Srbija usvojila nacionalni plan smanjenja emisija štetnih materija, od 2020. do 2027. godine i na kraju 2027. godine po tom planu emisija štetnih gasova treba da se svede na granične vrednosti koje je propisala EU. Mi to uveliko radimo, 2019. godine je objavljen tender i već se radi postrojenje za odsumporavanje dimnih gasova u TENT-u A. Zatim, 2020. godine u septembru je položen kamen temeljac za isto takvo postrojenje u TENT-u B. U termoelektrani "Nikola Tesla" ugrađeni su električni filteri koji redukuju emisiju PM čestica, PM 10, PM 2,5, kao i filteri koji odstranjuju azot oksid.

U budžetu smo videli da će država garantovati EPS-u za postrojenje za osumporavanje emitujućih gasova iz TE Kostolac A. Kada se sve to pogleda, država radi i uradiće sve što je do nje na smanjenju emisije štetnih gasova i materija, ali nešto od toga je i na građanima.

Uzeću za primer saobraćaj. Po podacima koje sam još u Nišu gledao kao neko ko se u gradskom veću bavio time, u porastu je zagađenje vazduha od saobraćaja, tj. od strane automobila, zato što je automobila u Srbiji sve više. Kada je predloženo da se podigne standard za uvoz automobila, kakav je u drugim zemljama, većina javnosti se uskomešala i usprotivila. Znači, mi sa jedne strane hoćemo, ti isti građani, jeftine automobile, stare i po 20 godina, koje možemo da uvezemo iz EU po standardu euro 3. Nećemo euro 4 i euro 5 iz 2005. godine, kakav je u susednim zemljama, a ti automobili dva puta više zagađuju nego oni po standardu euro 4. Znači, euro 3 dva puta više zagađuje nego standard euro 4. U čitavoj Srbiji je povećanje zagađenja iz automobila zato što broj automobila raste, negde oko 130.000 automobila se uveze godišnje.

Inače, moram da kažem da se mnogo ulaže i u gasifikaciju. Mi smo predvideli garancije, 180 miliona "Srbijagasu" za transportnu gasovodnu mrežu u sledećoj godini, odnosno narednih godina. Već smo usvojili neke kredite za gasifikaciju Borskog, Kolubarskog i Pčinjskog okruga. U 2020. godini, pošto koristim zvanične podatke, distributivna mreža je proširena 600 kilometara, sa 20.000, na 20.600 kilometara. Dobili smo 10.000 novopriključenih domaćinstava u 2020. godini. Osam toplana je prešlo na prirodni gas, a postoje planovi da i ostale toplane u Kragujevcu, Kruševcu, Boru, Valjevu, itd. pređu na prirodni gas.

Ukupna potrošnja gasa u Srbiji u 2020. godini je bila 7% veća nego u prethodnoj godini, 19% u domaćinstvima, 2% u industriji i 6% u toplanama. Sve su to podaci koji govore u prilog one rečenice koju je izjavio predsednik Vučić kada je u gospođincima na Novu Godinu puštao u rad Južni tok ili proglasio završetak radova na Balkanskom toku, rečenicom da je naš cilj da gasifikujemo sve gradove, sva mesta i na taj način će vazduh u Srbiji biti čistiji. Tako da ova priča o ekologiji, a posebno o zagađenosti vazduha je jedna prazna priča. Vazduh je nekad bio zagađeniji, ali jednostavno to se tada nije merilo.

Živela Srbija, živeli svi Srbi gde god da žive.
Zahvaljujem.

Uvaženi ministre, uvaženi saradnici ministra finansija, koleginice i kolege narodni poslanici, pošto je na dnevnom redu amandman vezan za Zakon o eksproprijaciji, najpre ću govoriti o toj temi.

Zaista sam zbunjen reakcijama u jednom delu javnosti povodom donošenja izmena i dopuna ovog zakona. Zbog toga sam pažljivo pročitao i stari tekst zakona i ono što se menja, znači, izmene koje su unete i nisam mogao da shvatim zbog čega taj deo javnosti protestuje, poziva na proteste, izražava negodovanje i poziva za neku blokadu saobraćajnica itd, što je potpuno nekorektno i nije građanski odgovorno.

Ono što sam primetio iščitavajući zakon, to je da se samo skraćuju rokovi koji su predviđeni za postupanja pojedinih organa koji učestvuju u procesu eksproprijacije i na taj način se, u stvari, povećava efikasnost čitavog procesa.

Eksproprijaciju, bez obzira za kojeg se korisnika radi, odnosno na kojeg se korisnika ona odnosi, vrši opštinska, odnosno gradska služba nadležna za imovinsko-pravne odnose. Ona predlog u roku od tri dana dostavlja vlasniku imovine koja je predmet eksproprijacije. On se izjašnjava u roku od pet dana, ako postoje nejasnoće još u toku tri dana mogu da se naprave određena pojašnjenja i u roku od 15 dana gradska, odnosno opštinska uprava izdaje rešenje. Ako je neko nezadovoljan, on se u drugom stepenu žali Ministarstvu finansija koje odgovara u roku od 30 dana.

Naravno da onaj ko nije zadovoljan novčanom satisfakcijom za oduzetu imovinu, odnosno nepokretnosti, može da se obrati sudu, odnosno u slučajevima kada se ne postigne saglasnost dokumentacija se iz opštinske uprave seli u nadležni sud. Posle 60 dana, znači posle tog perioda pokreće se automatski sudski postupak gde će se videti koja strana je u pravu. Mislim da tu niko nije i niko ne može da bude oštećen osim što se povećava efikasnost čitavog procesa.

Ja ću vam navesti jedan primer iz Niša gde je eksproprijacija trajala čitave tri godine, pri čemu su ljudi vrlo užurbano radili na tom poslu. U pitanju je 12 kilometara pruge Niš-Dimitrovgrad, onaj deo koji prolazi kroz grad Niš i tih 12 kilometara je obuhvatilo 1.938 parcela sa 2.260 vlasnika parcela, negde oko 110 hektara je bilo u pitanju. Uvek se najpre donese planski dokument PGR koji se uknjiži, naravno preda katastru, i na osnovu toga se vrši eksproprijacija gradskog građevinskog zemljišta.

Znate, mnogo je vlasnika koji su umrli i čija se imovina ne vodi na neke naslednike ili naslednici nisu poznati ili je u toku ostavinska rasprava. U tom slučaju ovaj zakon predviđa da sa dodeljuje privremeni zastupnik, tj. da nadležni organ opštine dodeljuje privremenog zastupnika, angažuje neku advokatsku kancelariju koja će zastupati vlasnike sve dok se oni ne pojave i ne preuzmu slučaj u svoje ruke.

Ali, vidite, 12 kilometara sa oko 2.000 parcela, sa preko 2.000 vlasnika i postupkom koji je trajao tri godine zbog dugih rokova je zaista luksuz. Zato je zakonodavac rešio da skrati rokove i ja ne vidim u tome ništa loše. Kao što ne vidim ništa loše ni u tome što osim za izgradnju novih objekata eksproprijacija može da se vrši i u slučaju adaptacije, rekonstrukcije ili dogradnje postojećih objekata, a na listi tih objekata se osim svih onih koji su navedeni u starom zakonu navodi i telekomunikaciona infrastruktura. Naravno, telekomunikacije su nešto novo. U vremenu kada je pravljen stari zakon, takvih objekata nije mnogo. Danas su telekomunikacije uvek u ekspanziji i naravno da ovaj nov zakon, odnosno izmene i dopune obuhvataju i tu oblast.

Ja bih voleo da oni koji osporavaju Zakon o eksproprijaciji kažu tačno šta je to što im smeta u ovim izmenama i dopunama? Da kažu koji je to član, koji je to stav, na šta se to odnosi? Pa, i do sada je država mogla da svaki kvadrat privatne svojine proglasi za javni interes i da ga pod određenim uslovima izuzme.

Nema tu ničeg novog, sve ono što je bilo potrebno za izgradnju infrastrukturnih objekata ili objekata od posebne važnosti, posebne namene, za opštinu, za grad, za Republiku, je moglo da bude predmet eksproprijacije. Tu je jedino bitno da cena nadoknade građaninu, odnosno vlasniku bude objektivna, bude realna, bude tržišna, nekad građevinska, zato što je u određenim slučajevima građevinska veća od tržišne u nekim drugim tržišna veća od građevinske, sve u zavisnosti od toga gde se to zemljište, odnosno objekat nalazi.

Zato to mešetarenje tzv. „zelene opozicije“, odnosno raznih pokreta okupljenih oko zelenog ustanka itd, apsolutno ne mogu da razumem ali njih treba izvesti ispred zagrade sa konkretnim pitanjima šta im to u zakonu smeta, hajde da vidimo da otvorimo zakon, idemo član po član i da vidimo šta je to čime vi niste zadovoljni?

Znači, ovaj zakon se ne odnosi ni na Rio Tinto, ni na bilo šta slično. Ovaj zakon ima za cilj bržu eksproprijaciju zemljišta koje je neophodno za pruge, za auto-puteve, jer ti objekti prolaze kroz veliki broj parcela sa velikim brojem vlasnika.

Šta više, ostatak parcele sa leve i desne strane pruge se takođe izuzima i plaća vlasniku ukoliko ne postoji put do nje ili ukoliko se proceni, veštak proceni da vlasnik nema ekonomski interes da obrađuje ili koristi taj deo zemljišta. Tako je barem bilo u slučaju grada Niša i mogu da vam kažem da na preko 2.000 rešenja koje je izdala opštinska uprava, odnosno sektor za imovinsko-pravne odnose, nije bilo ni jedne žalbe, ni jedne žalbe višem organu, ministarstvu ili sudu.

Takođe, moram da se okrenem zaista, da se osvrnem zaista i na jučerašnju posetu predsednika Vučića Rusiji i na bratski dogovor koji je postignut između dva predsednika. Rezultat tog sastanka i tih razgovora je za mene potpuno očekivan, jer je to rezultat jedne dugoročne politike Ruske Federacije prema Srbiji i politike Srbije prema Ruskoj Federaciji, koja je takođe dugoročna, a posebno korektna od kada je SNS preuzela vršenje vlasti. Srbija je najbolji partner Ruske Federacije u Evropi, a Rusija je još jednom pokazala da je najpouzdaniji strateški partner i oslonac Republike Srbije.

Ja ću samo da podsetim sve nas da je samo pre par nedelja Rusija, mislim da je tu pomogla i Kina, odbila da prizna u Savetu bezbednosti novopostavljenog namesnika u BiH, da verifikuje njegov mandat, a takođe je i uložila veto na njegovo pojavljivanje na sednici Saveta bezbednosti, gde je on trebao da pročita izveštaj u kome se iznose neistine vezane za Republiku Srpsku i ponašanje rukovodstva Republike Srpske.

Sa druge strane, takođe pre par nedelja, Ruska Federacija je vetom u Savetu bezbednosti onemogućila povlačenje misije UNMIK-a sa Kosova, što je priželjkivala ne samo Priština, nego i svi oni koji su doprineli nezavisnosti Kosova i koji su tu tzv. „nezavisnost države Kosovo“ odmah priznali.

Znate, za njih je Kosovo već nešto što je rođeno, ono je nezavisno i sada ta administracija UNMIK-a, ona je tu potpuno nepotrebna, suvišna. Tako oni razmišljaju i sa aspekta te logike to je ispravno. Međutim, mi smatramo drugačije. Smatramo da Kosovo nije nezavisno i da prisustvo administracije UNMIK-a, odnosno UN, u stvari govori da Rezolucija 1244 je i dalje na snazi i da ona treba da bude orijentir i pravac za rešavanje kosovskog pitanja.

No, ja sad želim da kažem da je vrlo zanimljivo da je 15. novembra, to je samo 10 dana pre odlaska našeg predsednika u Rusiju, u štampanom mediju kojeg finansira Dragan Đilas izašao tekst nekog vajnog istoričara, video sam kasnije na Guglu da je u pitanju vojvođanski separatista, koji kaže - Putin i Vučić udruženi u žestokoj destabilizaciji Balkana. Znači, to piše u Đilasovim medijima – Putin i Vučić destabilizuju Balkan.

Inače, taj istoričar kojeg su oni preneli pre toga je pisao da su na Cetinju komite i ostali branili bedem antifašizma, potpuno jasan stav, vrlo često gost uređivačke politike, odnosno Radio-televizije Crne Gore a povodom posete predsednika Putina 2019. godine 17. januara isti taj analitičar je imao naslov – Putin u Beogradu, Srbija na kolenima.

Zanimljivo je da svi antisrpski portali i mediji njega uzimaju za analizu kada analiziraju odnose Rusije i Srbije. Radio-televizija Crne Gore kaže da je to čak jedan od najrelevantnijih političara, a Radio Sarajevo – Ovo je opasno, Srbija sprovodi politiku destabilizacije susednih država, opet tekst istog autora.

Naravno, na istoj talasnoj dužini se nalazi i kosovski ministar spoljnih poslova izvesna gospođa Donika Gervala, koja kaže - Mi pravi Evropljani, ovde u regionu, opet upozoravamo, moguć je rat, krive su Srbija i Rusija.

Moram da podsetim da je Vjosa Osmani i Aljbin Kurti gotovo uvek u izjavama kada u negativnom kontekstu pominju Srbiju, oni dodaju i Rusiju, verovatno da bi time animirali pažnju svojih zapadnih saveznika.

Ali, vratimo se na to da je Đilasom medij objavio tekst u kojem se iznose isti stavovi koje iznose oni u Crnoj Gori koji su protiv interesa srpskog naroda, oni u BiH koji su protiv interesa srpskog naroda i oni na KiM koji sve najgore misle o srpskom narodu.

Uostalom, Dragan Đilas je overeni rusofob i u depeši koju je objavio Vikiliks otpravnica Dženifer Braš otvoreno je pohvalila Đilasa kao pouzdanog saradnika u smanjenju ruskog uticaja u Srbiji. Đilas se pohvalio američkoj otpravnici da ga je takav čvrst antiruski stav doveo u nezavidan položaj i u okviru vlasti te stranke.

Dakle, umesto da pohvale postignut sporazum o ceni gasa i bez obzira što ta cena je za sada na period od šest meseci čvrsto sam uveren da će ista ili vrlo slična cena biti formirana i overena i dugoročnim sporazumom dve zemlje, opozicija, odnosno tačnije bivša vlast ovde sada govori o destabilizaciji Balkana i destabilizaciji regiona potezima Rusije i Srbije.

Kada su u pitanju ovi zakoni koji su takođe danas bili na dnevnom redu i prethodnih dana, što je rekao kolega Uglješa Mrdić, imam potrebu da se malo osvrnem i na to, bez obzira što je osnovica, što je neoporezivi deo zarade povećan sa 18.300 na 19.300 i što je doprinos za penziono i invalidsko osiguranje na teret poslodavca smanjen sa 11,5 na 11% budžet Republike Srbije će biti puniji za 28,5 milijardi u odnosu na projekciju, odnosno rebalans iz oktobra 2021. godine.

Takođe, primetio sam da dotacije koje Fondu za PIO i Fondu za zdravstveno osiguranje idu iz budžeta Republike nisu značajno uvećane. Nešto je uvećana dotacija Fondu PIO iz budžeta Republike Srbije, ali to je zbog ovih umanjenja poreske stope, tako da u odnosu na 108,6 milijardi koliko je bilo po projekciji iz oktobra 2022. godine ići će samo 125 milijardi. To je 15,8% u odnosu na 14,8%, koliko je projektovano u oktobru 2021. godine.

Vidim da se smanjuju davanja budžeta Republike za Fond zdravstvenog osiguranja. Naime, porast plata od 8% u jednom delu javnog sektora i 7% u onom drugom delu, porast penzija od 5,5% učinili su da Zdravstveni fond ima negde oko 23, 24 milijarde više samostalnih prihoda, tako da je manja potreba za budžetskom intervencijom Republike i ona se smanjuje sa 77,6, koliko je bilo projektovano u oktobru, na 73,6 milijardi ide na niže.

Takođe, Nacionalna služba za zapošljavanje umesto 11,3 dobiće 5,3 milijardi iz budžeta i oni će povući manje para, što govori o jednoj stabilizaciji tih fondova.

Inače, moram da pohvalim izmene i dopune Zakona o porezima na dohodak građana i izmenu i dopunu Zakona o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje gde se ne samo produžava za godinu dana, do kraja 2022. godine, korišćenje određenih povlastica u smislu oslobađanja od dela poreza, odnosno dela doprinosa kada su u pitanju ovi drugi zakoni, nego se uvode i nova oslobođenja za određene kategorije preduzeća, firmi, preduzetnika itd. pod određenim uslovima, što sve ima za cilj da smanji sivu ekonomiju, da pospeši prijavljivanje radnika, da pospeši zapošljavanje jer u suštini smanjuje poreska i doprinosna opterećenja poslodavca.

Naravno, zakoni su apsorbovali i neka savremena zakonska rešenja, Zakon o dualnom obrazovanju učenika i studenata pa tamo gde je predviđeno da studenti ostvaruju određenu naknadu radom kod poslodavca, jer Zakon o dualnom visokom obrazovanju to predviđa, studenti se oslobađaju plaćanja poreza i doprinosa na taj deo, a mladi ljudi do 40 godina starosti njihov godišnji porez na dohodak građana umanjuje se osnovica, osim svih onih umanjenja koje imaju ostali, umanjuje se i za tri prosečne zarade u Republici prema podacima Republičkog zavoda za statistiku.

Oni koji rade u oblasti istraživanja i razvoja neće plaćati, odnosno za njih se neće plaćati PIO doprinos u iznosu od 100%. Biće oslobođeni, a doprinos za porez na zarade će biti umanjen za 70% itd.

Postoji više kategorija onih koji će imati poreske olakšice. Naravno, to će dovesti do toga da Fond za PIO bude prihodovao nešto manje para, zato je ove godine 125 milijardi sa strane države umesto 108, koliko je projektovano u oktobru prošle godine. To će usloviti i nešto manje para po osnovu poreza na zarade u budžet Republike, ali obzirom na povećanje zarada u javnom sektoru 8%, 7%, penzija 5,5% ukupan porez na dohodak građana biće 8,1% veći nego u oktobru 2021. godine, odnosno u odnosu na projekciju drugog rebalansa.

I uopšte, svi poreski prihodi osim prihoda na dobit pravnih lica biće veći, jedino će on biti manji zbog jednog konzervativnog pristupa u planiranju prihoda. Neporeski prihodi će biti manji, ali samo oni vanredni. Redovni neporeski prihodi planiraju se u istom iznosu, a oni vanredni koji se odnose na uplaćivanje polovine dobiti javnih preduzeća i uplaćivanje dobiti agencije u budžet Republike Srbije, oni su konzervativno projektovani zato što se ne znaju još polazni parametri za njihovo bliže projektovanje.

U svakom slučaju, budžet Republike Srbije je i razvojni i socijalni i činjenica da će za nefinansijsku imovinu odnosno infrastrukturne i kapitalne projekte biti izdvojeno 18 milijardi više nego po rebalansu iz oktobra 2021. godine, znači ukupno 407 milijardi, govori da Srbija krupnim koracima ide napred. Zahvaljujem, živela Srbija, živeli Srbi ma gde god da žive!
Zahvaljujem, predsedavajući.

Uvažena gospođo ministarko sa saradnicom, uvažene koleginice i kolege narodni poslanici, pošto je ovo dan za diskusiju o amandmanima moj govor, odnosno moje obraćanje neće biti nešto preterano dugačko ili neće biti uobičajeno dugačko.

Pre svega iskoristio bih priliku da zaista čestitam ministarki na pripremi svih onih zakona i zakonskih rešenja koja smo mi ovde u Skupštini usvojili u prethodnom periodu i na angažmanu Ministarstva i Vlade Republike Srbije na unapređenju životne sredine kod nas.

Komentarisao bih nešto što ovih dana opterećuje političku javnost i što se često pojavljuje u medijima koje kontrolišu, odnosno finansiraju Đilas i Šolak.

Naime, 15. novembra oni su na jednom portalu, a zatim i u štampanom mediju izneli ili objavili izuzetno obiman intervju Tonina Piculu. To je neki hrvatski političar koji je čak bio i ministar spoljnih poslova i sada je člana Evropskog parlamenta, predsednik Radne grupe za zapadni Balkan pri Odboru za spoljne poslove Evropskog parlamenta. Inače je izvestilaca za Crnu Goru EU parlamenta, a mi znamo da je izvestilac za Srbiju gospodin Vladimir Bilčik.

Ono što je mene navelo da taj intervju, odnosno to pisanije gospodina Picule pročitam do kraja jesu stavovi koji su tu izneti i sam naslov koji je bio vrlo ciničan. Naslov kaže – mladi obrazovani nogama glasaju protiv Vučića. To je mene baš zaintrigiralo da pročitam čitav tekst. Na kraju se sve svodi, na kraju je zaključak da od tog naslova u suštini nema ništa.

Pogledao sam ko je dotični gospodin koji je možda svaka tri dana ili svaka dva dana prisutan i na obe televizije i na nekoliko portala i u svim štampanim medijima koje finansiraju ova dvojica gospodina, Đilas i Šolak. Video sam da se taj Tonino Picula hvali kako je učesnik domovinskog rata. Postoji jedna priča njegova gde je on učestvovao u akciji „Oluja“, u akciji proterivanja 250.000 Srba iz Hrvatske kojom prilikom je 2.000 ljudi ubijeno. Znamo da su oni raketirali, odnosno bombardovali i kolonu izbeglica. Ono što je ostalo po kućama, uglavnom stari bolesni, to su pobili, likvidirali. Taj gospodin se hvali svojim učešćem, verovatno je bio oficir obzirom da je bio i visoki političar, u tim akcijama. Znači, on se ponosi učešćem, kako kaže, u domovinskom ratu i akciji „Oluja“.

E sad, vi vidite da jedan takav, koji je učestvovao u proterivanju Srba, u opozicionim portalima, u štampanim njihovim medijima i na njihovim televizijama ima više vremena nego bilo ko, da ga ima bukvalno svaki drugi, treći dan, i to u vrlo velikom obimu.

To znači da oni koji uređuju te portale, odnosno medije, se slažu sa stavovima dotičnog gospodina. Slažu se sa stavovima čoveka koji je učestvovao u proterivanju Srba iz Hrvatske, da su njihovi politički stavovi o savremenom trenutku i o tome gde je Srbija, kako je ona radila u prošlosti, kako treba da se ponaša u budućnosti, u potpunosti identični. Taj naslov, ogavan i sraman, da mladi i obrazovani nogama glasaju protiv Vučića u smislu da oni beže iz Srbije i napuštaju Srbiju, demantuje pre svega britanski ekonomista.

U članku od 2. februara 2020. godine, britanski ekonomist je izveo statistiku o napuštanju mladih i obrazovanih ljudi, znači o migraciji kadrova, gde je na prvom mestu Haiti, na drugom Venecuela, na trećem BiH i na četvrtom mestu je Hrvatska. Srbija je tek na 10 mestu. Znači, ono što gospodin Picula pripisuje nama u stvari je više karakteristika države iz koje on potiče, iz koje dolazi, nego što je karakteristika i karakteristično za Republiku Srbiju.

Takođe, u tom tekstu se barata i nekim statističkim podacima, 2014, 2018. godina gde se kaže da je u Srbiji toliko i toliko stanovnika manje, što znači da ljudi beže i onda sam otišao na relevantne sajtove i izvadio sve te podatke. Zamislite, u Hrvatskoj je u tom periodu od 2014. do 2018. godine 150.000 ljudi manje, u Srbiji 148.000 ljudi, a u Bugarskoj kao članici EU, negde je veličine Srbije, u njoj je 200.000 ljudi manje. Znači, ovde po rezultatu je najbolja Srbija. Ako uzmemo u obzir da Srbija ima mnogo više stanovnika od Hrvatske, procentualno, Hrvati su izgubili 3,54% stanovnika, Srbi 2,07%, a Bugari 2,77%.

Ako uzmemo i to da je prirodni priraštaj u Srbiji zaista u tom periodu slabiji nego u Hrvatskoj i Bugarskoj, onda znači da su živi, odnosno oni koji su u životu, emigrirali iz Hrvatske u znatno većem obimu nego iz Srbije.

Na čemu se onda temelji ova tvrdnja da mladi i obrazovani nogama glasaju protiv Vučića, a zamislite, on je to napisao u nekom autorskom članku 15. novembra, da bi te iste novine danas na tri stranice razrađivale tu tezu, pa imate naslovnu, drugu i treću stranicu koja se bavi time.

Džaba im sve to, statistika je protiv njih, jer svi danas migriraju. Sve zemlje su zahvaćene migracijom, posebno zemlje zapadnog Balkana i one zemlje koje su nedavno ušle u EU, ali je to karakteristično i za EU.

Na sajtu „Dojče vele“ možete naći jedan tekst posvećen migracijama iz Nemačke. Nemci se masovno sele u SAD, u Švajcarsku, u Austriju, u druge zemlje, tako da je to karakteristično za sve zemlje, a ne samo za kako neko želi da navede zaključak, za Srbiju i one zemlje u kojima navodno vlast nije nešto uradila što je trebala i navodno se loše živi. Danas imate situaciju da švedski lekari idu da rade u Norvešku zato što su tamo mnogo veće plate, nego u Švedskoj.

Takođe, u medijima Šolaka i Đilasa oštro je kritikovan Vladimir Bilčik, izvestilac Evropskog parlamenta za Srbiju, čak na dve stranice se nalazi ta kritika. Znate, Vladimir Bilčik je kriv zato što nije potpisao pismo protiv Srbije, odnosno nije potpisao pismo u kome se kaže da Vučić i njegova policija čuvaju mural.

Naravno, Tonino Picula, i neki njemu slični su to pismo i napravili, a Vladimir Bilčik nije hteo, kao izvestilac za Srbiju, koji verovatno bolje od njih zna stanje u Srbiji i oko Srbije, jednostavno to nije hteo da potpiše, jer smatra da to nije istina. Istina je da je policija imala samo ulogu razdvajanja onih koji bi mogli da se međusobno sukobe. Da je policija čuvala mural, pa ne bi se desilo da se u dva navrata na mural baci farba. Naravno, postoje i oni koji su došli da taj mural očiste od te farbe. Ono što je najvažnije to je da policija nije dozvolila da dođe do kontakta strana koje misle različito i nije došlo do sukoba između neistomišljenika. Ali, ta priča koja se plasira, ta teza da Aleksandar Vučić čuva mural ratnog zločinca i da policija u Srbiji vrši tu funkciju, to je jedna jako, jako maligna teza koja ima za cilj da poljulja ugled Republike Srbije.

Znate, gospodin Tonino Picula, koga sam pomenuo, se hvali da je u akciji „Oluja“, spasio jedno kuče, odnosno da je kuče izgubilo gazdu, pa ga je on prihvatio. Možda je bilo bolje da je uz kuče spasio i neke srpske civile. Kaže da, eto, da on nije spasio to kuče, ono bi doživelo i sudbinu drugih. Ne znam na koje druge misli, da li misli samo na životinje ili misli i na one ljude koji nisu stigli da izbegnu iz svojih domova.

Šta je sada ovde ono što uznemirava? To je da naša opozicija, tj. oni koji misle da su bogom dani, da imaju tapiju na opoziciono mišljenje u Srbiji, se zapravo slaže sa ovim gospodinom i njemu sličnim, na taj načni što sve njegove političke teze, sva njegova politička mišljenja iznosi kroz svoje medije i daje im izuzetan prostor. Znači, oni su istomišljenici. Oni koji su od 2000. do 2012. godine vladali Srbijom i koji su Srbiju upropastili, oni su nekako umislili, to je valjda kompleks više vrednosti, da samo oni mogu da budu opozicija ovoj vlasti i niko drugi i ne priznaju bilo koga drugog za opoziciju, osim sebe.

Takođe, ono što smeta je da se recimo, izraz „srpski svet“ koristi u jako negativnom kontekstu, te se kaže da taj izraz se nekako poistovećuje, kod njih je sinonim za neke imperijalističke težnje Srbije, a ne za brigu Srbije za Srbe koji žive van njenih granica. Ali, zamislite da u jednom tekstu Tonino Picula u ovim Đilasovim i Šolakovim medijima, osporava čak i mišljenje Poverenika za proširenje EU Olivera Varheljija, kaže – taj čovek je štelovao izveštaj za Srbiju kako bi bio bolji i kako bi bio prihvatljiviji. Pazite, optužuje Poverenika za integracije da je falsifikovao delove izveštaja za Srbiju kako bi taj izveštaj bio što bolji i što kvalitetniji po Srbiju, i to se iznosi u medijima Đilasa i Šolaka.

Kaže da Srbija sporije napreduje na evropskom putu nego ostali, pa naravno to je sve stvar političke volje onih koji odlučuju, tu ništa ne zavisi od nas. Znači, Bugarska i Rumunija su preko noći ušle u EU i niko nije pitao da li ispunjavaju ili ne neke uslove. Vrlo brzo su ušle Slovenija i Hrvatska.

Politička je volja onih koji nekoga primaju, kojom će brzinom nekog da prime. Srbija čini sve sa svoje strane da svoju zakonsku regulativu i svoju realnost, političku praksu prilagodi EU, ali ta brzina prijema ne zavisi od nas, jer ta konstatacija je vrlo cinična.

Priča da Srbija destabilizuje već dve godine Crnu Goru i da je to po receptu destabilizacije BiH, pa to može da prođe kod ovih koji misle suprotno od nas. To je njihova teza, ali zar Srbija nema pravo da brine o delovima svog naroda koji se nalaze van granica Srbije. Zašto oni ne postave sebi pitanje – a zašto je srpski narod i mnogi drugi građani Crne Gore krenuli u proteste i litije? Zato što su ugrožena prava Srpske pravoslavne crkve. Zašto se komeša u BiH? Zato što neko stalno pokušava da preko raznih instrumenata i visokog predstavnika ili Ustavnog suda derogira prava Republike Srpske koja su garantovana Dejtonskim sporazumom.

Na kraju, hteo bih da kažem da oni koji jesu opozicija u ovom režimu i smatraju da su jedina prava opozicija režimu, oni u toj svojoj kritici i pljuvanju režima prosto gube u vidu granicu između kritike vlasti i kritike države. Sve ono što oni rade, a što može da se pročita u njihovim medijima i u njihovoj interakciji sa Evropskom komisijom ili nekim zemljama zapadnog sveta je u stvari više pljuvanje sopstvene države, nego što je kritika ražima u svojoj državi, a to opet znači da oni polaze od one – cilj opravdava sredstvo. Nema veze, srušićemo i Srbiju samo kako bi srušili Aleksandra Vučića. Ispunićemo im sve želje, daćemo im Kosovo, daćemo im Republiku Srpsku, otkazaćemo pomoć i nećemo podržavati Srbe u Crnoj Gori. Ako treba, možemo i Srbiju da iscepkamo, nije bitno, bitno je da ostane nešto čime ćemo mi tj. oni da vladaju. To je na osnovu svega ovoga što čovek može da pročita u njihovim medijima, što može da čuje iz njihovih medija, jedini zaključak koji se nameće građanima Srbije.

Živeo predsednik Vučić, živela Srbija, živeo srpski svet.
Uvaženi predsedavajući, uvažena ministarka, koleginice i kolege narodni poslanici, svojom diskusijom želim da podržim predloge četiri zakona koji se danas nalaze pred nama.

Mislim da je naročito značaj ovaj zakon, odnosno izmene i dopune Zakona o privrednim društvima, zašto što je Akcionim planom Republike Srbije za period 2020-2023. Akcionim planom za popravljanje pozicije Srbije na rang listi Svetske banke po pitanju uslova poslovanja predviđeno da se ovakav zakon i donese, kao što je to predviđeno i obavezama koje smo preuzeli tokom pregovora o pristupanju EU, zato što se sada naši pravni propisi u ovoj oblasti usklađuju u potpunosti sa evropskim direktivama, odnosno evropskim zakonodavstvom.

Zaista smatram da je zakonodavstvo EU jedno vrlo napredno zakonodavstvo i da Srbija u svim oblastima svoje unutrašnje zakonodavstvo treba da usklađuje sa njim, bez obzira kada ćemo, da li ćemo uopšte pristupiti ili nećemo EU.

U ovom zakonu se posebno naglašava zaštita prava manjinskih akcionara i njihovo pravo da u svakom trenutku mogu da znaju visinu zarade u strukturu zarade, odnosno strukturu onoga što ulazi u zaradu ili nadoknadu direktorima, izvršnim direktorima i članovima nadzornih odbora.

Takođe, uvodi se i kontrola da li negde postoji lični interes u poslovanju tj. rukovođenju privrednim društvima. Ovde se misli na lični interes onih koji upravljaju i donose finansijske odluke, da li su možda u nekom sukobu interesa, itd.

Tako da, ovaj zakon u stvari podstiče i doprinosi jednoj većoj transparentnosti u poslovanju i uopšte stvara jedan povoljniji ambijent što će u svakom slučaju doprineti poboljšanju naše pozicije na „Duing“ biznis listi. Mi znamo da je u periodu vladavine SNS, odnosno od kad je Aleksandar Vučić preuzeo odgovornost za vođenje države, Srbija je značajno napredovala na toj listi zato je i priliv direktnih stranih investicija u Srbiji tako velik i tako značajan poslednjih godina.

Ono na šta ja želim da se osvrnem je nešto što je izuzetno aktuelno i što je mene potpuno šokiralo, a to je prijem Dragana Đilasa od strane američke administracije, jer ja, gledajući tu vest na televiziji, zapitao sam se – koga taj čovek predstavlja i koga su oni zapravo primili?

Razumem da je u pitanju neka parlamentarna grupa, odnosno da je u pitanju neki poslanički klub, ma kako on malen bio, ali to su legitimno izabrani predstavnici jednog dela građana koji misle različito od većine. Međutim, u pitanju je jedna neparlamentarna opcija, opcija koja nema u ovom trenutku bilo kakav politički legitimitet, niti bilo kakvu težinu, a prema istraživanjima javnog mnjenja neće ni imati neku značajniju težinu u političkom životu Srbije, tako da mene iznenađuje da su uopšte ljudi u američkoj administraciji izdvojili vreme, odnosno potrošili vreme na Dragana Đilasa.

Može da iznenadi, a može i da govori o nečemu što i nije baš tako prijatno, jer Dragan Đilas kaže da su oni tamo razmenili mišljenje o stanju u Srbiji. Obzirom da je i gospodin Gabrijel Eskobar devedesetih godina imao vrlo negativan stav prema Srbiji i srpski nacionalizam je smatrao i smatra glavnim problemom na Balkanu, mogu sad da pretpostavim kako je tekla ta razmena mišljenja i duboko sam ubeđen da se Dragan Đilas trudio da bude veći katolik od pape, odnosno da napljuje Srbiju i sopstveni narod iskritikuje više od onih kod kojih je otišao u goste.

To pismo sedam kongresmena, zapravo albanskih i bošnjačkih lobista i oslanjanje Dragana Đilasa na te snage u stvari govori o jednoj vrsti nacionalne izdaje, odnosno o bedi jedne politike koja se oslanja na neprijatelje interesa srpskog naroda. Tih sedam kongresmena nije ništa značajno, radi se o ljudima koji nemaju neku političku težinu tamo, nemaju neki značajan ugled. Kongresmena ukupno ima 435, tako da sedam kroz 435 je jedan prilično zanemarljiv broj, osim ukoliko to nije signal nekih ozbiljnijih pritisaka američke administracije u odnosu na Srbiju.

Znate, ta zajednička izjava i konstatacija da je Srbija destabilišući faktor na Balkanu, pa to je, što kažu, da puknete od muke. Znači, Srbija poslednjih godina, posebno predsednik Vučić, tolike napore ulaže da imamo dobre odnose sa svim susednim zemljama, da rešavamo sva otvorena pitanja. Srbija se uvek odaziva na učešće u dijalogu sa Prištinom. Srbija je ispunila sve što je Briselski sporazum od nje tražio. Druga strana nije ispunila ništa i sada je Srbija destabilišući faktor na Balkanu. Srbija koja kaže – da, mi priznajemo Dejtonski sporazum, da, to što je potpisano 1995. godine i dalje je na snazi, mi to podržavamo, podržavamo da Republika Srpska ostane u okviru Bosne i Hercegovine. Sada je Srbija destabilišući faktor na Balkanu, a nisu oni koji hoće da menjaju Dejtonski sporazum, da ukinu prava Republici Srpskoj, nisu oni koji ne poštuju Rezoluciju 1244, nisu oni koji su priznali nezavisnost Kosova, koji stvaraju kosovski zaštitni korpus i kosovsku vojsku. Ne, nego je Srbija destabilišući faktor na Balkanu.

Znači, jedna laž koju čovek prosto ne može da proguta, a ta saglasnost da Srbiji treba uvesti sankcije, to mene ništa ne iznenađuje. Nije prvi put u poslednjih 30 godina da čelnici DS ili uopšte ljudi koji su pripadali toj političkoj grupaciji se zalažu za sankcije protiv sopstvene zemlje kako bi ostvarili sopstvene političke interese.

Najviše vređa i boli izjava o Srbima koji predstavljaju srpski narod na Kosovu i Metohiji. Ta izjava da Srbe na Kosovu predstavljaju kriminalci je do te mere poltronska i ulizivačka da prosto to ne može da se izmeri. Prosto, nekome govorite ono što voli da čuje, kako bi porasli u njegovim očima. Znate, na taj način, tom izjavom on pokušava da delegitimizuje predstavnike Srba na Kosovu i Metohiji. Znate, ako je neko kriminalac, onda on nema legitimitet da predstavlja građane. Onda za koga su Srbi na Kosovu glasali? Znači, to je jedna toliko prljava i pokvarena izjava, za koju zaista nemam reči. Ja bih rekao, da me ne shvate pogrešno, čak i kad bi to bilo tako, a nije, to je naša unutrašnja stvar i mi naše unutrašnje stvari treba da rešavamo sami, a ne da idemo u Ameriku i da jedni druge ogovaramo. U Ameriku ili bilo gde, nezavisno o kojoj se zemlji radi.

Kolega Bakarec je pomenuo slučaj Pionirskog grada u Beogradu, gde je taj isti Đilas dok je bio na vlasti, jednostavno izgovarajući se izgradnjom objekta za dnevni boravak dece i proglašavajući društveni interes, izgradio jedan montažni objekat od 2.000 kvadrata koji je bio njegov studio za snimanje „Velikog brata“, preko kojeg je pokupio prve milione i ogromnu količinu novca. Gradu ništa nije platio. Znači, objekat je izgrađen 2005. godine, a papiri za njegovu izgradnju su bili gotovi tek godinu dana kasnije, 2006. godine. Takav čovek misli da može ponovo da se vrati na vlast u Beogradu i u Srbiji.

Sećam se, gledao sam na internetu jedan tonski snimak, u pitanju je njegov glas, tu nema govora, gde on savetuje svoje prijatelje iz glavnog odbora DS kako se prave velike pare, pa kaže – znate, napravite firmu i napravite lanac, a na kraju tog lanca obavezno mora da bude budžet ili neko veliko javno preduzeće iz koga se sve to crpi. E, tako se prave velike pare.

Što se tiče njegovih stavova po pitanju ozbiljnosti planova u rukovođenju Beogradom, ja ću da navedem depešu koju su iz ambasade poslali 19. marta 2009. godine, to je ono otkriće Vikiliksa, gde je Đilas rekao da je njegov plan za razvoj Beograda više marketinški nego realan. U poverenju je rekao američkim diplomatama da je to više marketinška priča nego što je plan realan. Pa svi njegovi planovi i sve njegove priče su samo marketing i ništa više, to je odavno poznato.

Sad ovo zašto su, po mojoj nekoj proceni, Amerikanci dali neki značaj Đilasu i prosto primili ga u administraciju. Meni je žao, ali vidim da se naši interesi razlikuju na ovom prostoru, odnosno interesi srpskog naroda i interesi neke administracije koja je dovela do agresije na Srbiju i SR Jugoslaviju 1999. godine i mislim da ta administracija sada obnavlja taj politički pristup rešavanju pitanja na Balkanu. Nikome ne odgovara jedinstven srpski narod, jedinstvena Srbija, jedinstvo u Srbiji. Znači, potrebno je imati kamičak u cipeli, potrebno je imati i neku drugu stranu koja će da na određeni signal uče i buče, krene i galami, izvršava određene naloge i na taj način oteža predsedniku koji legitimno predstavlja zemlju da rešava stvar.

Znači, kako bi se lakše dočepali nezavisnosti Kosova i kako bi izvršili pritisak na Republiku Srpsku, ovde treba ojačati one snage koje se okupljaju oko Dragana Đilasa, tj. pokvariti nacionalno jedinstvo koje postoji u ovom trenutku. Zamislite tu slobodu da je Dragan Đilas javno komentarisao u negativnom smislu američkog ambasadora Entoni Godfrija. Kaže – dve godine je bio tu i povlače ga, ništa od njega, nikakav pritisak nije vršio na Beograd itd. Čekajte, šta oni hoće? Da američki ambasador ovde dođe sa bičem i da koristi bič, primenjuje bič prema Srbiji, prema vlasti u Srbiji, da nas natera da se ponašamo onako kako oni hoće? Ali on to priželjkuje, jer je on to javno rekao neposredno posle posete SAD.

Želim da prokomentarišem ono što je komentarisao i kolega Aleksandar Marković, a to je nešto što se ovih dana dešava u Beogradu, to je pokušaj onih koji su verovatno za to dobro plaćeni ili sponzorisani, a možda i sami veruju da u stvari oni dobijaju novac za neke projekte i da u stvari oni to ne rade, nego oni to zaista misle, da se stvori utisak da Srbija štiti ratne zločince, da Srbija nije raščistila sa nekom prošlošću i da to bude dodatni teret koji će Srbiji da se stavi na pleća.

Nasrtaj na mural koji je posvećen Ratku Mladiću je u stvari, upravo to. Zašto baš sada, zašto u ovom trenutku i zašto im taj mural smeta? Još je čudnije što se svi srpski generali koji su učestvovali u odbrani Kosova i Metohije, kao pripadnici vojske Jugoslavije, pre svega mislim na generala Vladimira Lazarevića, ali i ostale, od strane tih krugova pominju u izuzetno negativnom kontekstu, i kažu da, da, to su osuđeni dokazani ratni zločinci. Pa, gde su dokazani? Pred Haškim tribunalom, koji je sudio samo Srbima i koji je zapravo samo Srbe osudio, a sve druge oslobodio.

Tako da, pokušaj jednog dela nevladinog sektora i opozicije, da sad aktuelizuju pitanje ratnih zločina u Srbiji i o tome da je Srbija nazadna, da nije raščistila sa tom pričom i tim pitanjem, je nešto što takođe u tuđim interesima i u smislu pritiska po pitanju KiM i Republike Srpske.

Pazite, Inicijativa mladih za ljudska prava, 9. novembra je pokušala da prekreči, ili uništi mural posvećen Ratku Mladiću, i naravno, da je policija ispravno reagovala, jer će to izazvati, i izazvalo je reakciju druge strane, i onda dolazi do bespotrebnih sukoba ljudi na ulici. Onda, ako pogledate ko je Inicijativa mladih za ljudska prava, vidite da je to organizacija osnovana 2003. godine, da ima sedište u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu, Prištini i Podgorici. Zanimljivo, ima sedišta samo tamo gde živi ili odakle je proteran srpski narod, a njihov zadatak je glavni, suočavanje sa prošlošću. Ako se suočavamo sa prošlošću hajde da svi suočimo.

Što se Hrvati ne suoče? Šta pripadnici ove nevladine organizacije rade u Zagrebu? Zašto lepo Hrvate ne suoče sa prošlošću da su proterali 250 hiljada Srba i da su 2000 ubili u toj akciji proterivanja. Zašto Bošnjake u BiH ne suoče sa prošlošću po pitanju ubijanja civila u selima u okolini Srebrenice? Zašto kosovske Albance ne suoče sa prošlošću proterivanja preko 150 hiljada Srba sa Kosova i Metohije. Ne, suočavanje sa prošlošću je da Srbi priznaju da su krivi za sve, da svima daju ono što hoće, e, onda možemo da idemo dalje.

Zanimljivo je da je u tom protestu, recimo, učešće uzeo neki sindikat farmaceuta i lekara. Ne znam otkud sindikalni predstavnici u jednoj takvoj manifestaciji, zna se čime se sindikati bave. Ako se bavite pravima lekara i farmaceuta, vama je mesto da razgovarate sa direktorima kliničkog centra, ministrom, i drugim ljudima koji se bave pitanjima iz oblasti zdravstva, a ne da učestvujete u krečenju nekog murala.

To što su DS i druge stranke učestvovale u tome, to mi je potpuno jasno. Pripadnici BG prajd tima, naravno, taj tim se finansira iz inostranstva, ogromni milioni donacija stižu za prajd, tu se mnogi dobro omaste, i naravno, oni imaju obavezu da učestvuju u ovakvim akcijama, ali to ne znači da je to stav čitave gej zajednice, ili neke druge zajednice u Srbiji, po pitanju nacionalne politike i nacionalnih pitanja.

Pokret slobodnih građana, Žene u crnom, Fond za humanitarno pravo, šta reći? Poznati igrači koji su stalno bili na strani suprotnoj od srpske. Nažalost, uglavnom su Srbi, žive u Beogradu, ali su uvek bili najamnici tuđih interesa.

Na kraju, ono što me iznenadilo, na tom spisku je neki Pokret Marks21, valjda, Marks u 21. veku, koji kažu da treba izvesti radničku revoluciji na Balkanu, da sve zemlje treba da postanu socijalističke i da se napravi balkanska socijalistička federacija. Sada, vidite kakvi politički realisti su učestvovali u celom tom događaju. Na sajtu te Marks21 organizacije našao sam da kažu da je korona virus možda prirodna katastrofa, ali je verovatnije da je to bolest kapitalizma. Kada to pročitate i vidite da su oni učestvovali u ovom, da kažem, skrnavljenju murala Ratku Mladiću, onda vi vidite o kome i o čemu se radi.

Naravno, nikada nisam podržao bilo kakvo zlostavljanje, a kamo li ratni zločin, i mislim da je Ratko Mladić, omiljen u Srbiji, bez obzira na haške presude, ne zato što se nešto desilo u Srebrenici, zato što je tamo izvršen ratni zločin, za koji ne znam da li je on odgovoran, ili neko niže u hijerarhijskom lancu, nego je omiljen zato što je stao na čelo vojske Republike Srpske, da odbrane srpski narod u BiH. Zato ga mi Srbi volimo, a ne zato što je ubio nekog, ili formacijski odgovoran za počinjen zločin nad Bošnjacima.

Kao što ništa nemam i nikad nisam imao protiv Amerike, Amerike koja je bila naš saveznik u dva svetska rata, Amerike koja je primala siromašne ljude iz Like, Dalmacije, Hercegovine, tokom čitavog 20 veka, koji su tamo ostajali da rade, zasnivali porodice, koja je primila naše ljude posle pobede komunizma u Jugoslaviji 1945. godine koji su se nastanili u Čikagu. Amerika je u istoriji našim međuljudskih odnosa u najvećem delu bila naš podržavalac i naš saveznik. Ona je svoju politiku prema Srbiji promenila poslednjih 30 godina, zapravo prema srpskom narodu. Mi se nismo promenili, mi ni sa Amerikom, ni sa Britanijom i sa svima drugima, naravno sa Kinom i Rusijom i ostalima želimo podjednako dobre odnose, ali su neki od njih promenili odnos sa nama i tu je problem. Geografija se nije promenila, ali se izgleda geopolitika na Balkanu promenila i onda su neke države dobile druge granice, neki entiteti su se proširili, neki smanjili i to je izazvalo promene u interesima i stavovima SAD.

Samo da kažem, onaj spot ambasade sad u Beogradu gde oni nas podsećaju na istoriju naših odnosa i na povezanost SAD i Srbije je nešto što je zaista lepo, ali taj spot ne može da prebriše sećanje u poslednjih 30 godina, ne može da prebriše bombardovanje Republike Srpske 1994. godine, agresiju na SRJ 1999. godine. To što prstom nisu mrdnuli kada su 2004. kosovski ekstremisti popalili srpska sela i proterali ljude iz svojih kuća. To što su priznali kosovsku nezavisnost, to što ne poštuju Rezoluciju 1244, to što su uvek žmurili na jednostrane poteze Albanaca i što zaista podržavaju i Bošnjake u BiH, i Albance na Kosovu i Metohiji da otmu deo naše teritorije.

U suštini ono što mi ne volimo to je američki imperijalizam koji ovog puta i u ovom slučaju upere je protiv nas, mešanje u naše unutrašnje stvari. Naše simpatije i dalje ostaju prema onoj Americi koja do 90-ih godina bila i kakvom se ona činila i utisak o njoj smo sticali kroz muziku i kroz filmove i naravno učeći istoriju i do Prvog i oba svetska rata i do Drugog svetskog rata.

Zahvaljujem vam se. Živeo predsednik, Vučić. Živela Srbija. Živeo srpski svet. Hvala vam.
Zahvaljujem, uvaženi predsedavajući.

Uvažene koleginice i kolege narodni poslanici, u početku bih se osvrnuo na tačke koje su na današnjem dnevnom redu.

Pravo je svakog predlagača, svake političke stranke koja delegira ljude u odgovarajuće odbore, da kada proceni da je to neophodno ili kada dođu u situaciju da to mora da učini, zameni određene ljude, tako da tu nemam bilo kakvih primedbi i smatram da je to unutrašnja stvar, odnosno unutrašnje pitanje predlagača, u ovom slučaju SPS.

Ja bih se osvrnuo, kao i ostale kolege, na aktuelnu situaciju. Želim najpre da, koristeći neke podatke koji su bili u opticaju prethodnih dana kada samo govorili o rebalansu budžeta, istaknem koliki je zapravo u periodu vlasti Aleksandra Vučića ostvaren ekonomski rast u Srbiji i napredak države.

Pre koji dan imali smo priliku da usvojimo drugi rebalans budžeta Republike Srbije u 2021. godini, koji se zasniva na onome što se dešavalo u prethodnih devet meseci na podacima iz tri prethodna kvartala i taj rebalans je maltene matematički precizno projektuje ono što će biti do kraja godine.

Činjenica je da će ukupni prihodi budžeta u 2021. godini, po ovom poslednjem proračunu, biti 132 milijarde veći nego po procenama iz aprila meseca, pri čemu 111 milijardi čine poreski prihodi, a 21 milijardu čine neporeski prihodi. I povećanjem prihoda, mi u stvari smanjujemo i deficit budžeta Republike Srbije u 2021. godini, negde na oko 305 milijardi, što je na nivou uopšte države negde oko 4,9%.

Ono što je posebno zanimljivo je, ako se pogleda struktura tih prihoda, ne samo da je povećana potrošnja građana zbog rasta broja zaposlenih, porasta zarada, porasta penzija i stalnih socijalnih davanja i dodataka na penzije i druga primanja koja država daje građanima, pa je doprinos od PDV-a veći za 54 milijardi od planiranog. Odmah iza toga ide doprinos od dobiti, od poreza na dobit pravnih lica.

Znate, PDV učestvuje u ukupnom budžetu sa 44%, tako da ove 54 milijarde nekako i mogu da budu u ravnoteži sa tim procentom, ali porez na dobit pravnih lica negde ispod 10% učestvuju u ukupnom budžetu Republike Srbije. Tako da su 44 milijarde više u stvari pokazatelj jako dobrog poslovanja pravnih lica u 2020. godini, tj. fantastičnog rezultata koje su dale mere Vlade Republike Srbije, koje su primenjene, bolje da kažem primenjivane tokom čitave 2020. godine. Znači, da osam milijardi evra, koliko je Vlada Republike Srbije uložila u pomoć privrednim društvima, preduzećima, preduzetnicima, pojedinim granama kao što su sektori ugostiteljstva, turizma itd, i pomoć koju je pružala građanima, da je sve to imalo efekta i punog smisla.

Na kraju, najmanje je povećanje poreza na dohodak građana, jer on ima i najmanji procenat u strukturi BDP-a, 4,5 milijarde, ali je zanimljivo da od te četiri, tri milijarde se odnose na godišnji porez na dohodak građana i na porez na dividende koje ubiraju građani, što znači da opet imamo pozitivno poslovanje onih pravnih subjekata u kojima građani imaju svoj udeo, odnosno od kojih ubiraju prihode iz dividendi.

Ono što je još upečatljivije, to je da su i PIO fond i Fond za zdravstveno osiguranje ostvarili mnogo veće sopstvene prihode od planiranih. PIO fond je ostvario 27 milijardi dinara više sopstvenih prihoda, a RFZO 10 milijardi i 600 miliona. Naravno, pitate se odakle? Logičan odgovor je zbog porasta zarada, porasta broja zaposlenih, veći su i prilivi u ta dva fonda.

Tako smo došli u situaciju da država može da uštedi 33 milijarde u budžetu koje su bile namenjene PIO fondu i samo 432 miliona da da manje RFZO-u, koji ima, naravno, povećane potrebe zbog kovid pandemije i ove situacije sa kovidom. Ali, negde kad se pogledaju zajedno PIO fond, RFZO i Nacionalna služba za zapošljavanje, država je uštedela negde oko 35 milijardi ove godine.

Moram da napravim poređenje sa 2011. godinom. Pogledao sam taj podatak, kada je učešće države u finansiranju PIO fonda bilo 50%. Znači, tada, 2011. godine, a to je period žute vlasti, koja je zavila Srbiju u crno, samo polovina sredstava za penzije je pribirana iz prihoda, onih koji u tom trenutku rade, zarađuju. Druga polovina je morala da dođe iz budžeta, a pošto je budžet Srbije tada bio prazan, to je dolazilo iz kredita.

Novom oktobarskom projekcijom budžeta Republike Srbije, novim oktobarskim rebalansom, procenat učešća budžeta Republike Srbije u finansiranju penzije je smanjen na 14,8%, znači, ispod 15%. Ovo govori o neverovatno rezultatu koji je za sve ove godine, od 2014. godine, kada je Aleksandar Vučić postao premijer i od 2017. godine, kada je postao predsednik Srbije, zajedno sa Vladom učinio da popravi ekonomiju Republike Srbije.

Obzirom da su rashodi povećani samo za 24 milijarde u odnosu na april, ušteda od 35 milijardi i povećani rashodi, zbirno daju negde oko 60 milijardi koje je država sada oktobra preraspodelila za neke druge namene, uglavnom ili u svakom slučaju za one što je bilo najpotrebnije uraditi.

Dakle, 27 milijardi od tih 60-ak milijardi je opredeljeno za investicije, za nefinansijsku imovinu, što je jako bitno. Pominju se tu autoput Novi Beograd-Surčin, brza magistrala Požarevac-Golubac itd.

Kad se pogleda nivo investicija, odnosno onoga što država odvaja za nefinansijsku imovinu, to je 22% budžeta, to je negde blizu 400 milijardi. To su impozantne brojke, 400 milijardi na godišnjem nivou. I samo prostim uvidom u rebalans budžeta za 2021. godinu, bez ikakvih nekih daljih talaškanja i prelistavanja papira iz prethodnih godina, mi vidimo koliki je napredak Srbija ostvarila za sve ove godine i da je taj napredak mnogo veći od onog koji smo očekivali prethodne godine, krajem prethodne godine, pa i u aprilu mesecu kada smo radili i izvršili prvi rebalans budžeta.

Uostalom, kao što je predsednik i rekao, kumulativno gledano u prethodne dve godine Srbija je među zemljama u svetu koje su ostvarile najveći napredak zato što je pad BDP u prethodnoj godini bio samo 0,9% i naravno da oni koji su imali pad BDP-a 8%, 9%, 11% ne mogu da se mere sa nama čak da su i ove godine ostvarili napredak od 15% ili 16%, jer se ti brojevi algebarski sabiraju, odnosno oduzimaju.

Osvrnuo bih se na jednu izjavu koju sam nedavno pročitao u štampi, ali pošto je ovo prvo obraćanje posle čitanja tog nazovi intervjua ili nastupanja, prosto nekako osećam obavezu da se oglasim po tom pitanju. Sasvim je neobično ili bolje da kažem potpuno nepošteno da u nekoj drugoj zemlji, a posebno u Hrvatskoj, neko ko je iz Srbije, a ovde mislim na zaposlenu kod Dragana Đilasa, Mariniku Tepić, tako ružno govori o svojoj zemlji i svom narodu.

Znate, ona je tamo kritikovala čak i EU rekavši da je EU u hipokriziji tj. da ima licemeran odnos kada je Srbija u pitanju. Zapravo htela je da kaže da EU ima jako stroge standarde i vrlo tvrde principe i načela, ali da kada je Srbija u pitanju da se EU ne pridržava tih tvrdih standarda i strogih principa.

Dalje, kaže da EU, šta više, koketira sa Aleksandrom Vučićem, tj. da se udvara Aleksandru Vučiću. Ja sad postavljam pitanja - šta bi to EU trebala da uradi da se, kako ona kaže, ne udvara Aleksandru Vučiću? Da li to znači da, pošto najveći deo investicija u Srbiju dolazi iz EU, odnosno Nemačke, oni treba da prestanu da investiraju, da prestanu da grade fabrike, da prestanu da otvaraju nova radna mesta ili da nam možda uvedu sankcije, da nam uvedu neku blokadu ili da nam naprave nešto još gore? Imam utisak kao da je neko hteo da EU uputi savet da nešto restriktivno, da neke sankcije treba primeniti prema državi Srbiji i prema režimu, kako ona kaže, Aleksandra Vučića.

Naravno, oni često u medijima pominju izborne uslove i kolege su danas pričale o tome, pa oni su tražili da evropski parlamentarci, i to oni baš koji njima odgovaraju po duši, učestvuju u dijalogu vlasti i opozicije. Ti ljudi su došli i rekli su da je taj sporazum koji je napravljen dobar. E sad, njima odjedanput ni ti ljudi više ne valjaju, koji su im do juče bili po volji, kažu – ne, ne oni su se prodali, sporazum nije dobar itd.

Radi se o tome da je ova retorika koju Đilas, Marinika i ostali primenjuju samo jedan alibi za izborni rezultat za koji znaju kakav ih očekuje. Oni vide kakve rezultate ostvaruje ova vlast - gradi puteve, sad će i železničke pruge, veliki broj fabrika je otvoren, narod je uposlen, realna zarada raste, svi ekonomski i fiskalni pokazatelji su primarni i narod to vidi. U njihovo vreme Srbija je propadala, Srbija je obogaljena i oni su zbog toga izgubili vlast, iako je u trenutku izbora 2012. godine vladao potpuni medijski mrak, a predstavnici i lideri SNS bili potpuno medijski satanizovani. Imali ste čak i one negativne spotove protiv lidera SNS, što se nikad ni pre ni kasnije nije pojavilo ni u Srbiji, u političkoj kampanji, ni bilo kojoj drugoj susednoj zemlji ili šire. Sve to im nije pomoglo, nego su 2012. godine izgubili vlast.

Znači, nije medijska kampanja presudna, nisu ni uslovi presudni, presudni su rezultati. Mi imamo sa čim da izađemo pred narod oni nisu imali. Neko je danas spomenuo njihov politički program, pa njihov jedini program, to svi građani Srbije znaju, je da dođu i da nastave da kradu i da pljačkaju. Nemaju oni nikakav drugi program, imaju samo te lične ciljeve kojima se rukovode. Građani Srbije to dobro znaju i oni znaju da im građani Srbije nikad više neće ukazati poverenje.

Zato ova priča da su oni nezadovoljni sporazumom, da on nije fer, da ne obezbeđuje uslove je alibi za rezultat za koji znaju kakav će biti. Nema tih izbornih uslova koji njima mogu da pomognu. Nema. Sve da im date, osim da im gurate birače da glasaju za njih, ništa njima više ne može da pomogne.

Ja želim ovde da istaknem par neverovatno dobrih poteza vlasti, pre svega predsednika, u poslednjih meseci. Mislim da je obeležavanje 60. Konferencije nesvrstanih baš ovde u Beogradu jedan neverovatno dobar i mudar politički, spoljnopolitički potez gde se Srbija u stvari među nesvrstanim zemljama, kojih ima 120, i koje su izuzetno mnogo cenile i poštovale SFRJ kao lidera pokreta, gde je i Srbija sad preuzela to političko nasleđe, odnosno legitimisala se kao pravni naslednik SFRJ u tom smislu.

Znate, čak i u vremenu kada je Pokret nesvrstanih nastao, on nije imao tako dobru i tako opravdanu i toko iskrenu i plemenitu ulogu kakvu ima danas. Tada je više sponzorisan sa strane zapadnih sila da te zemlje koje su oslobođene kolonijalizma ne odu ka Sovjetskom Savezu, odnosno ne odu ka onom drugom bloku i onda su oni formirali Pokret nesvrstanih da te zemlje drže po strani. Okej, ali je činjenica da je naša zemlja, bez obzira na unutrašnju politiku kojom srpski narod nikako nije mogao da bude zadovoljan, stekla veliki međunarodni ugled i veliku reputaciju u Pokretu nesvrstanih i Srbija je vrlo mudro, kao jedina neutralna zemlja, posle raspada SFRJ iskoristila činjenicu da se nametne kao pravni naslednik Pokreta nesvrstanih i da u Beograd pozove sve one koji su članovi i one koji su te 1961. godine, a to je bilo 25 zemalja, učestvovali na osnivačkoj konferenciji.

Sada jednim mudrim diplomatskim delovanjem u nastavku mi ćemo onemogućiti da zemlje koje pripadaju pokretu priznaju nezavisnost Kosova ako neko na njih vrši pritisak, a mnoge koje su priznale, ima i onih koje su u pokretu, a priznale su, može da se pokuša da one povuku svoje priznanje. Tako da su pitanje Kosova i pitanje održavanja jubilarne konferencije u Beogradu tesno povezani, i to spada u jedan od najmudrijih spoljnopolitičkih poteza koje je Srbija mogla da napravi i koje je napravila u poslednje vreme.

Takođe, želim da kažem da je inicijativa „Otvoreni Balkan“, koja ima za cilj povezivanje ljudi, robe, kapitala, korisna za sve zemlje koje u njoj učestvuju, za sve narode, ali onako kako ja vidim ona ima jednu drugu funkciju koja je jako korisna i jako dobra. Integracijom na Balkanu mi izbijamo separatistima na Kosovu argumente za priznavanje nezavisnosti. Znate, „Otvoreni Balkan“ na neki način dezavuiše pitanje nezavisnosti Kosova. Ljudi, mi se integrišemo, sklanjamo granice, a vi sada hoćete da pravite neki zid i da se ogradite. To ne ide jedno sa drugim. Inicijativa „ Otvoreni Balkan“ je jedan streptomicin za nezavisnost Kosova koju nameće Priština.

Na kraju, kada su u pitanju incidenti koji su se dešavali na severu KiM, moram da kažem je reakcija Republike Srbije, pre svega predsednika Srbije, neverovatno mudra, da je on u okviru u kom je mogao da povlači određene poteze, a taj okvir ima brojna i međunarodna ograničenja, vukao najbolje moguće poteze.

To govorim i kao neko ko je rođen na Kosovu i Metohiji, ko je jako dugo živeo tamo, ko je živeo tamo i u vreme kada nije bilo naših snaga, kada su došle snage KFOR i međunarodne policije i kada se UČK vratila, odnosno ušla u urbana naselja na Kosovu i Metohiji.

Naravno, ja i sada povremeno idem tamo i mislim da kao neko ko dosta dobro poznaje kosovsku situaciju, odnosno kosovsko-metohijsku zbilju da naš predsednik po tom pitanju vuče najmudrije poteze i da ne treba brinuti o tome dok Aleksandar Vučić razmišlja o tome.

Cilj Prištine je da Srbiju uvuče u sukob sa NATO paktom, odnosno da Srbija brzopleto odreaguje i da nasrne na kosovske granice koje u stvari štiti KFOR, tj. NATO pakt. Kada bi se to hipotetički desilo više niko ne bi pričao o incidentima i jednostranim potezima koje je izazvala prištinska strana, već bi svi pričali o tome da je Srbija ušla na teritoriju Kosova vojno, odnosno da se sukobila sa NATO paktom i oni bi bili amnestirani od svih brljotina koje su napravili.

Ono rešenje koje je postignuto vezano za tablice i incident na Jarinju je najrazumnije moguće rešenje i to je pobeda, to je pobeda Srbije, jer Srbija ne traži ništa osim da sva rešenja budu razumna i da budu poštena i da u tim rešenjima niko ne bude ni dobitnik, ni gubitnik.

Međutim, sa apsekta kosovskih Albanaca, a ja tu psihologiju poznajem odlično dobro, to je veliki poraz. Oni su navikli da 60 godina sve bude po njihovom. Od Ustava 1974. godine do pomoći agresije NATO na Jugoslaviju, odnosno Srbiju, 2004. godine kada su spaljivali srpska sela i kuće i niko za to nije odgovarao, 2008. kada su proglasili nezavisnost, a sile zapada to prihvatile, 2011. kada su uspostavljeni prelazi. Znači, oni su poput jednog razmaženog derišta navikli da sve dobijaju, da svaki jednostrani potez prođe, uostalom i Briselski sporazum iz 2013. Srbija ga je primenila a ono što su oni trebali da primene i što je bila najvažnija stavka, oni, evo, punih osam godina ne primenjuju.

Tako da je kompromis koji su tada morali da naprave a napravili su ga zato što je Srbija postala dovoljno uticajna u jednom delu međunarodne zajednice za njih zapravo poraz, iako je to jedno sasvim razumno rešenje koje omogućuje lakše funkcionisanje i građana Srbije i građana Albanaca i s jedne i s druge strane tog administrativnog prelaza.

Pošto je to doživljeno kao poraz a išli su lokalni izbori morao je da usledi drugi agresivniji incident gde će biti i pucanja iz vatrenog oružja itd. kako bi Aljbin Kurti popravio svoj rejting uoči izbora koji su sledili i dobro je što su Srbi poslušali savet predsednika i izašli na te izbore jer su obnovili svoj legitimitet kao pregovarača i pred međunarodnom zajednicom ali i prema Albancima.

Naravno da nikada protivniku ne treba ostaviti prazan prostor, da Srbi nisu izašli na izbore Priština, odnosno Vlada u Prištini bi postavila privremene organe u srpskim sredinama. Ti privremeni organi bi bili Albanci ili ljudi koji su njima naklonjeni i otvorio bi se problem. Ovako je legitimitet srpskih predstavnika potvrđen i zatvoren je prostor za bilo kakve manipulacije i spekulacije sa strane protivnika.

Mi znamo za planove da do 1. januara 2024. kosovski zaštitni korpus konstituiše u vojsku Kosova a do 1. januara 2026. Kosovo bude primljeno u NATO, to su planovi nekih najagresivnijih mentora i lobista kosovske nezavisnosti i naravno da njima smeta Aleksandar Vučić koji se protivi bilo kakvom rešenju koje nije pošteno, koje nije kompromisno, jer kako kaže – jedna strana ne može da dobije sve, a druga da izgubi sve.

Ne mogu ni Albanci da izgube sve, ali ne mogu ni Srbi da izgube sve i to rešenje mora da sačuva i dostojanstvo Republike Srbije, da sačuva njen interes, ali i da Srbi na KiM, da stvori uslove da oni tamo mirno žive i da žive bez razmišljanja o selidbi, odnosno preseljenju u neke druge krajeve.

Zato priča Marinike Tepić, ona sa početka, da se Evropa i zapad udvara Vučiću uopšte nije tačna. Oni ovde grade fabrike zato što smo mi reformisali i naše zakonodavstvo i našu stvarno i stvorili najbolje moguće uslove za strane investicije, jer svako ide za svojim interesom. Ne grade oni fabrike zato što mi imamo lepe oči nego oni grade fabrike zato što je ova država stvorila uslove da oni ovde investiraju i grade fabrike.

Što se tiče njihovih namera one su poznate i prepoznate još u Vikiliks beleškama, pa recimo evo par karakterističnih – Vuk Jeremić je 5. septembra 2007. godine u sedištu NATO rekao na pitanje – koji nivo saradnje Srbija želi da ostvari sa NATO, on je rekao – punopravno članstvo, podsetivši da je predsednik Tadić to isto rekao generalnom sekretaru NATO pakta.

Zdravko Ponoš je potpredsednik Jeremićeve stranke i zanimljivo je da je 2. juna 2006. godine u jednoj depeši pomenut kao čovek koji je nedvosmisleno opredeljen oko ulaska srpskih oružanih snaga u Partnerstvo za mir tj. konačnom učlanjenju u NATO. Čak je i Majkl Pont, ambasador američki, lobirao kod premijer Vojislava Koštunice da Ponoš postane načelnik Generalštaba. Kada imate u vidu gde je on sve školovan, u Londonu, u Nemačkoj itd. sve postaje jasnije, a mislim da bi se dva pašenoga, on i Agim Čeku potpuno uklopili svako na svojoj poziciji. Agim Čeku je bio i ministar odbrane Kosova i dalje je tamo vrlo cenjen. Ponoš je bio načelnik Generalštaba. Obzirom na stavove koje Ponoš i čitava ta klika oko Jeremića ima, oni bi se vrlo lako uklopili i dogovorili.

Što se tiče pitanja koje je Vuk Jeremić poslao Međunarodnom sudu pravde, u jednoj depeši koju je Vikiliks otkrio stoji da je to samo pametan, diplomatski, politički potez koji će omogućiti srpskoj Vladi da izađe iz kosovskog problema i fokusira se na evroatlantske integracije i da Vlada čiji je član Jeremić je nestrpljiva da dekosovizuje srpsku politiku. Toliko o njima i njihovoj odbrani Kosova i o tome da tamo neke sile sa zapada stoje i najviše vole da vide Aleksandra Vučića na mestu predsednika Srbije. Naprotiv, Aleksandar Vučić je kost u grlu svima onima koji hoće da otmu KiM, ali i onima koji su omogućili otimačima da svoj posao u jednoj dobroj meri obave i da nas dovedu u ovako nezgodnu poziciju.

Zahvaljujem se na vremenu i na pažnji. Hvala.
Zahvaljujem predsedavajući.

Poštovana gospođo ministre, poštovane koleginice i kolege narodni poslanici, ja ću se osvrnuti u svom izlaganju na nekoliko stvari. Naravno, prvi segment u obraćanju biće posvećen zakonima koji su danas na dnevnom redu, tačnije Predlogu izmena i dopuna Zakona o kulturi i Zakona o bibliotečko-informacionoj delatnosti. Naravno da se slažem da i ovi zakoni, kao i drugi, moraju da budu usaglašeni sa Zakonom o rodnoj ravnopravnosti i to nije sporno.

Ono što ja vidim ne spornim, ali jeste neka moja primedba i Ministarstvu za rodnu ravnopravnost i Ministarstvu kulture, a možda i drugima koji neke svoje zakone budu po ovom osnovu nama dostavili na korekciju je da su ovi zakoni doneti negde otprilike u isto vreme. Jedan zakon je donet 10. maja, drugi 25. maja ili otprilike u tom periodu. Period pripreme zakona ili izmena zakona je jako dug i ja sam očekivao da i u jednom ili između jednog i drugog ministarstva postoji komunikacija i da nešto što se priprema u Ministarstvu za rodnu ravnopravnost bude na vreme sagledano i inkorporirano u propise koji se tiču drugog ministarstva, Ministarstva za kulturu.

Da ste vi to tako uradili, vi i vaša koleginica koja je ministar kulture, mi danas ne bi trošili čitav skupštinski dan na izmene i dopune koje se tiču promene tri brojke na tri mesta u dva zakona.

Znači, to je moja kritika vama i moja kritika Ministarstvu kulture u tom delu i zanimljivo je da je Ministarstvo kulture požurilo da odmah neke svoje članove usaglasi sa Zakonom o rodnoj ravnopravnosti, ali recimo nije punih 16 godina niko usaglasio Zakon o kulturi sa Zakonom o visokom obrazovanju. Zakon o visokom obrazovanju iz 2005. godine sa svim izmenama i dopunama, kasnije pa i nov zakon iz 2017. godine sa izmenama i dopunama, ne poznaju više obrazovanje. Ranije smo imali više i visoko. Visoko je bilo fakultetsko, više je bilo dvogodišnje. Od 2005. godine u Srbiji postoji samo visoko obrazovanje koje je u stvari inkorporiralo i više obrazovanje i zaista više škole su postale visoke strukovne škole.

Tako da kada u zakonu i dalje stoji posle 16 godina da neko treba da ima visoko obrazovanje za funkciju direktora, a misli se na četiri godine, najmanje četiri godine školovanja na fakultetu, onda to nije u skladu sa zakonom i ja upućujem i one koji rade u Ministarstvu kulture i u nekim drugim ministarstvima da urade ono što su uradile njihove kolege iz Ministarstva privrede, mislim. Zakon o javnim preduzećima je na vreme usaglašen sa Zakonom o visokom obrazovanju i vi tamo imate lepo navedeno kada je u pitanju školska sprema direktora javnog preduzeća visoka školska sprema šta to sve podrazumeva.

U svakom slučaju, potrebno je da napisati da se radi o školovanju na visokoj školi, odnosno visoko školskoj ustanovi u trajanju od najmanje četiri godine, odnosno 240 ESP bodova, bilo da se radi o akademskim ili strukovnim studijama. Ovako ako ostane, a ostalo je, da piše da direktor i biblioteke i ustanove kulture treba da ima visoku školu, to znači da on može da ima tri godine visoke strukovne škole, da je stekao prvu osnovnu diplomu visoke strukovne škole ili da je stekao visoku diplomu fakulteta, a mnogi planovi i programi su tri plus dva umesto četiri plus jedan, tako da i sa tri godine fakulteta dobija se osnovna diploma i on je završio visoko obrazovanje.

Siguran sam da zakonodavac nije mislio na trogodišnje, već na četvorogodišnje školovanje i mislim da je red posle 16 godina neko u Ministarstvu za kulturu sedne, razmisli i uslove za izbor direktora upodobi zakonu koji je u tom delu nepromenjiv od 2005. godine. To su bile neke sugestije onoga što je na dnevnom redu.

Što se tiče onoga što nije sasvim direktno na dnevnom redu, a jeste nešto što, kao građani i, kao narodni poslanici, trebamo i moramo da komentarišemo je, ne smemo da ostanemo nemi na sve to što se oko nas dešava je da želim da podsetim sve nas, da je danas 28. juli. Do duše 2021. godine, ali 28. jula 1914. godine, znači pre 107 godina, Austro-ugarska je objavila rat Srbiji.

Pet dana pre toga, 23. jula 1914. godine, u Niš, u zgradu Banovine, gde je bilo privremeno sedište Vlade, predsednika Vlade i gde su bili kralj i Narodna skupština, stigao je telegram, ultimatum Austro-ugarske carevine, Srbiji.

Zanimljivo je da je tog istog 23. jula, ali ove godine, Valentin Incko, koji dolazi iz zemlje koja je pravni naslednik austro-ugarski, ili da kažem čovek koji pripada naciji koja je tada izvršila agresiju na srpski narod, takođe uputio jedan ultimatum srpskom narodu, zabranivši nam da govorimo o svojim žrtvama i stradanjima u ratu u BiH, da o Srebrenici ne smemo ni da komentarišemo i da je to genocid o kome čak ne sme, ni da se u svrhe istraživanja i nauke polemiše.

Očigledno je da duh Oskara Poćoreka, živi u gospodinu Valentinu Incku, jer i Oskar Poćorek koji je 1914. godine bio upravitelj BiH, je u pismu svom ministru napisao da treba iskoristiti apatiju srpskog seljaka, da Zagreb obavezno treba okretati protiv Beograda, a da hrvatsku i muslimansku inteligenciju u BiH treba okrenuti protiv Srba. Dakle, zavadi pa vladaj.

Tako je bilo, tako su razmišljali i tako razmišljaju i danas. Suština je, muslimani i Hrvate, sada Bošnjake i Hrvate okretati protiv Srba, i to se nije promenilo. Srbi to naravno znaju i uvek su hteli bratske odnose i sa jednima i sa drugima, jer mi i jedne i druge smatramo i doživljavamo, kao svoju braću, ali izgleda da na te druge dve strane postoji nada da se uz tuđu, stranu pomoć uvek nešto može štrpnuti što pripada srpskom narodu, pa se onda opredeljuju za tu opciju, a ne za opciju saradnje, bratstva i prijateljstva sa Srbima.

Moram da kažem, da je upravo zbog Valentina Incka, on poslednji koji može da govori o genocidu. Ne samo on, svi koji pripadaju nemačkoj, tj. austrijskoj naciji, treba da se uzdržavaju kada srpski narod pominju u kontekstu bilo kakvog genocida, jer genocid se desio u Prvom svetskom ratu. Genocid je počinila Austro-ugarska nad Srbima, počinila ga je Nemačka, počinila ga je Bugarska, ali pre svega Austro-ugarska. Iz jedne direktive komandanta Austro-ugarskog devetog korpusa, 1914. godine, samo jedan citat ću da izvučem – pre svega ne trpim da se neuniformisani, ali naoružani ljudi, neprijateljske zemlje, bilo da se nađu u grupama ili pojedinačno, zarobljavaju, oni se imaju bezuslovno poubijati. Radi se o drugom i trećem pozivu, jer u Srbiji nije bilo uniformi za sve. Drugi i treći poziv nisu imali službene uniforme, njihova seljačka odela i šajkače su bili njihova uniforma, a naredba Austro-ugarske vojske je bila da se oni ne zarobljavaju, da se oni, bilo pojedinačno ili u grupama, na licu mesta ubiju.

Andri Barbi, dopisnik pariskog „Ilustrasiona“, za period Prvog svetskog rata, kazao je - prinuđen sam da žigošem strahovita varvarstva austrougarskih trupa, da nisam svojim očima gledao njihova nedela i da nisam fotografisao njihove žrtve, ne bih verovao u zločine. Za sada su njihovi ranjenici, misli na austrougarske, smešteni zajedno sa Srbima, po srpskim bolnicama i oni ih neguju, kao i svoje Srbe. To je napisao neko ko je Francuz i neko ko je sigurno u tim situacijama i u tom periodu bio nepristrasan.

Dakle, genocid je počinila Austro-ugarska, počinila je nacija kojoj pripada i gospodin Incko i kojoj je pripadao i gospodin, da li uopšte može da se nazove gospodin, Oskar Poćorek, krvnik koga je zaobišao onaj metak koji je bio njemu namenjen, od strane Gavrila Principa.

Oni su u BiH napravili niz velikih logora za srpske civile. Ne znam koliko je to poznato javnosti. Srpska sela su spaljivana, stoka je odvedena i pobijena, a civili smeštani u logore. Jedan od najvećih je bio u Doboju, gde je austro-ugarska konjušnica za bolesne konje bila pretvorena u logor za Srbe. Nije očišćena ni sređena. Takva kakva je, u kojoj su bili bolesni konji, u nju su dovođeni Srbi. Kroz nju je prošlo 46.000 ljudi, 12.000 ljudi je stradalo. Bilo je tu i žena i dece, jer stanovništvo čine muškarci, žena i deca. Mnogo dece je umrlo u tom logoru. Najviše zbog nedostatka hrane i zaraznih bolesti. Zbog nehigijene zavladale su crevne zarazne bolesti, broj bolesnih je iz dana u dan rastao, pa je jednog dana bio 106 po evidenciji. Najdramatičniji je bio april 1916. godine, kada je 346 dece umrlo u tom logoru. Kažem, ukupno 12.000 Srba, a to nije bio jedini logor i iz tog logora Srbe su deportovali u logore po Mađarskoj, Rumuniji, što dalje od BiH, jer je plan bio da se BiH etnički očisti od Srba. Ako se očisti od Srba, a Srbija podeli između susednih zemalja, onda prestaje opasnost po austro-ugarsku imperiju, jer je ona u Srbima u Bosni i u Kraljevini Srbiji videla opasnost po svoj opstanak.

Ako to nije genocid, ako to sve što se desilo u Prvom svetskom ratu gde je Srbija izgubila jednu trećinu stanovništva, gde je stradalo 52% ukupnog muškog stanovništva, a u tih 52% su oni najmlađi vojno sposobni, biološki najjači muškarci, ako to nije genocid nad jednim narodom, ako genocid nije masovno vešanje civila u Mačvi, šta je onda genocid?

Ono što je uradio Oskar Poćorek, nastavlja Valentin Incko. On zabranjuje da se govori o žrtvama u Bratuncu, u opštini Srebrenica, o srpskim žrtvama između 1992. i 1995. godine kojih je bilo nešto manje nego što je bilo muslimanskih žrtava u periodu od 11. do 19. jula 1995. godine. Nešto malo manje, a ja ko logičar i matematičar uvek polazim od principa uzroka i posledica. Znate, jeste neki propust u lancu komandovanja možda uzrokovao da dođe do ovako strašnog zločina 11. jula u Srebrenici. Nedovoljno čvrst lanac komandovanja. Strane službe koje su imale interes da Srbi počine zločin na koji će kasnije stalno da se pozivaju, da sve drugo zaborave i da samo to bude u fokusu Međunarodne zajednice.

Ovde je bitan i uzrok. Oni koji su popalili sva srpska sela u opštini Srebrenica i opštini Bratunac, pobili civilno stanovništvo ili proterali, pa u toj vojsci Republike Srpske su bili njihovi rođaci, braća, komšije, susedi itd. lako je bilo upaliti fitilj osvete i da se isprovocira da se nekome kaže – e sada, e ovo vam je prilika da se osvetite.

Znači, ja osuđujem to što se desilo tada, 11. jula i kasnije u Srebrenici, ali zašto niko u međunarodnoj zajednici, gotovo niko u zapadnom delu međunarodne zajednice, pa i gospodin Valentin Icko, ne žele da govore o onome što se desilo pre toga, o događajima koji su prethodili tome od 1992. do 1995. godine. Da nije bilo stradanja više hiljada Srba u selima te dve opštine, o čemu čak i CIA šalje svoj izveštaj u Vašington, pa oficiri CIA kažu da je nedozvoljeno ponašanje armije BiH, da nema komande, da su raspušteni, da se ponašaju nasilnički, svirepo, itd. Da nije toga bilo pitanje je koliko bi neko uspeo da motiviše i upali te srpske vojnike da 1995. godine urade to što su uradili.

Samo da navedem, kad sam pomenuo logore za Srbe u Prvom svetskom ratu, koja je osnovala Austrougarska, šta kaže Hrvat, doktor Josip Škarić, koji je bio lekar i koji je molio komandanta logora da zatvorenicima, logorašima da suvu hranu, jer boluju od crevnih bolesti, ovaj mu je odgovorio svirepo – pa, šta ćemo, u istoriji se dešava da neke nacije nestaju, a druge se dižu. Pa, šta se može protiv toga činiti da ovoga puta nestane srpske nacije? To je bio odgovor austrougarskog komandanta logora u Doboju koji je bio samo jedan od logora u toku Prvog svetskog rata na teritoriji BiH, logore za civilno stanovništvo.

Naravno, 1938. godine na mestu logora podignut spomenik, spomen „Kosturnica“. Zanimljivo je da su 1941. godine, samo tri godine posle podizanja i osvećenja, ustaše čim su upale u Doboj prvog dana minirale taj spomenik. Godine 1954. je obnovljen, ali bez krsta na vrhu i na kraju 6. novembra 1993. godine Vlada Republike Srpske je izvršila svoj dug i obnovila spomenik onako kako to dolikuje.

Ovih dana smo svedoci toga da recimo prištinska strana priča o nekim genocidima nad sobom, iz BiH stižu takođe priče da su i oni predmet srpskih genocida, utrkuju se ko će više genocida da nabroji, odnosno da navede i sad se mi pitamo i postavljamo sebi pitanja, a šta će to njima, odnosno zašto to njima treba?

Zato ja sad kada pođem od toga šta smo mi učili u školi i kakav smo odnos imali prema pitanju Drugog svetskog rata i genocida nad Jevrejima, pitanju „Holokausta“, imali smo ogromnu empatiju prema žrtvama i s druge strane gotovo nikakvu empatiju prema onome ko je te zločine počinio.

Mislim da je ovde cilj međunarodno javno mnjenje, ovde je cilj javnost evropska i svetska koja treba da izgubi svaku empatiju prema Srbima i srpskom narodu, a onda kada međunarodna javnost izgubi empatiju onda oni imaju dovoljno načina da od Srba otmu ono što su naumili, pre svega mislim na naše interese na KiM i na status srpskog naroda u Republici Srpskoj i BiH, jer situacija gde Srbija se razvija, razvija brže od svojih suseda, krupnim korakom korača napred i tako jako i ekonomski osnažena može da zaštiti interese svog naroda na KiM, ali i interese svog naroda u BiH, Republiku Srpsku njima ne ide u prilog. Mislim da su oni rešili da malo požure svoj scenario, jer ovde imam podatak koji je nedavno objavljen da je Srbija u poslednje tri godine ostvarila rast u oblasti inovacija za 30%. To nije naš podatak to je objavila Evropska komisija za ocenu inovacija.

Tu se kaže da Srbija duplo brže napreduje, odnosno ima dva puta veću stopu rasta u oblasti inovacija u odnosu na prosek EU. Ubedljivo je ispred pojedinih zemalja EU, naravno pretpostavljate da su na listi uvek Bugarska, Rumunija i ove koje nikada objektivno nisu ispunile uslove da budu deo EU, ali je Srbije ispred i nekih vrlo razvijenih zemalja kao što je Slovačka, kao što je Poljska, ispred Letonije i nekih drugih.

Naravno da ovo nije palo sa neba. Ovo je rezultat državne politike, ulaganja u nauku, u obrazovanje, u privredu, u inovacije, u start-ap kompanije. Podršku koju start-ap kompanije dobijaju i sa nacionalnog državnog nivoa, ali i sa lokalnog nivoa, mi znamo da su poslednjih par godina otvoreni naučno-tehnološki parkovi u nekoliko velikih gradova Srbije, jedan je otvoren i u Nišu i Republika i grad Niš kroz naučno-tehnološki park, ali i na druge načine znam, iz svog budžeta pružaju podršku start-ap kompanijama, malim i srednjim preduzećima i upravo politici inovacija u tim preduzećima.

Samo još jedan podatak koji stoji u ovom evropskom izveštaju, u Srbiji je poslednje manje od četiri godine broj IT stručnjaka povećan za dva puta, tako da u tom sektoru danas imamo više od 40 hiljada ljudi.

Zato što Srbija tako napreduje, njima se žuri da dovrše neke regionalne planove i otuda tolika navalica napada na Srbiju i prozivki koje su upućene predsedniku Republike, pa se tu koristi i ovaj unutrašnji faktor u spoljašnji uvek dobro dođe da destabilizuje zemlju i pored toga što predsednik ima podršku najmanje 70% građana Srbije. znate, tajkunski mediji u iste naslove stavljaju i predsednika i jednog koljača koji je do te mere okrvavio ruke što je gotovo izvesno i što će sigurno na sudu biti dokazano, da njemu ne preostaje ništa drugo nego da se pogađa sa onima za koje veruje da će mu pomoći, a država ne može da mu pomogne, jer je država objavila rat mafiji, rat kriminalu, rat korupciji. Prema tome, on podršku može da očekuje, oni podršku mogu da očekuju sa druge strane od onih koji pretenduju da budu država, da budu vlast i od stranih obaveštajnih službi sa kojima su izgleda uvek bili u nekom kontaktu i za čije su interese služili.

Na kraju, rekao bih, čitam neke naslove ovih dana povodom izveštaja gospodina … (ne razume se) Krajfa i nezavisne komisije, da je vreme majstorsko rešeto jeste vreme rešeto, ali mnoge stvari mogu da se zaborave ako se ne ponavljaju i ako se na prezentovanju i otkrivanju i dokumentovanju istine ne radi marljivo, strpljivo i uporno.

Hvala vam na vremenu, nadam se da se ministarstva neće mnogo naljutiti zbog ovih kritika koje su upućene na početku.

Živeo predsednik Srbije, živela Srbija!
Uvažena predsedavajuća, poštovana gospođo ministre, uvažene koleginice i kolege narodni poslanici, ja ću govoriti o zajmu za projekat daljinskog grejanja u Kragujevcu, zajmu kod Evropske banke za obnovu i razvoj.

Zaista me ovako brza realizacija sporazuma i brza realizacija projekta koja će uslediti raduje. Naime, Kragujevac je jedan od tri grada u Srbiji koji koristi ugalj kao energent u svojoj gradskoj toplani i od svih mogućih energenata koji su ranije korišćeni, a ponegde se još uvek koriste u Srbiji, mazut i ugalj, posebno ugalj, su sa ekološke strane najmanje prihvatljivi. Tako da zamena kotlova koji rade na ugalj sa kotlovima na gas je nešto što raduje, posebno kada se radi o gradu veličine Kragujevca, jer je tamo 22.000 korisnika, što fizičkih lica, odnosno stanova, što poslovnog prostora, priključeno na sistem daljinskog grejanja. Radi se o kotlovima velike snage, od 110 megavati, tako da će dobit po životnu sredinu, odnosno ekološki efekata biti zaista veliki.

Osim ekološkog efekta ovde imamo i efekat energetske efikasnosti, jer kotlovi o kojima je reč i koji će biti zamenjeni su stari gotovo 40 godina. Mislim da su 1982. godine instalirani, znači, punih 40 godina oni rade. Nije bilo nekog značajnijeg remonta, tako da je njihov stepen iskorišćenja jako slab. Sve u svemu zamena tih kotlova novim kotlovima će i sa te strane dati rezultate.

Poseban rezultat je što ubuduće grad Kragujevac posle saniranja i remedijacije deponije na kojoj se nalaze pepeo i šljaka koju proizvodi ugalj, znači posle završenog tog posla, više neće imati problem sa tim zato što je gas, prirodni gas najčistiji energent, ekološki najprihvatljiviji energent.

U potpunosti podržavam i smatram vizionarskom izjavu predsednika Srbije Aleksandra Vučića 1. januara, prilikom proglašenja završetka radova na Balkanskom toku kroz Srbiju, kada je rekao da je njegova vizija i naša vizija da svako domaćinstvo u Srbiji se priključi na gas, jer 85% energentskih potreba svako domaćinstvo može da zadovolji korišćenjem prirodnog gasa. Na taj način ćemo imati mnogo čistiji vazduh, mnogo zdraviju životnu sredinu, ali, naravno, potrebno je da uradimo određene stvari da bi do te situacije došlo.

Mene raduje što smo u Narodnoj skupštini pre par nedelja usvojili zajmove za gasifikaciju dela istočne i zapadne Srbije, tačnije Kolubarskog okruga, Borskog, Zaječarskog i Pčinjskog okruga. Na taj način će i gradovi kao što je Valjevo, koje je po nekim parametrima vrlo zagađeno, ima zagađen vazduh, imati mogućnost da svoju toplanu prebaci na prirodni gas, a i domaćinstva će moći da se priključe na gasovodnu distributivnu mrežu i umesto čvrstog goriva, uglja, drveta, ogrevnog drveta ili lož ulja da koriste gas.

Takođe, Bor je jedan od gradova koji je na vrhu lestvice zagađenih. Toplana u Boru će dobiti priliku da pređe na prirodni gas, a i domaćinstva takođe. Bor je inače jedan od tri grada u Srbiji koji i dalje koristi ugalj u svojoj gradskoj toplani, tako da gasifikacijom Valjeva i gasifikacijom Bora postiže se velika dobit i veliki efekat po pitanju kvaliteta životne sredine u ta dva grada.

Vranje, po informacijama koje imam, takođe koristi fosilni energent, odnosno mazut. Vranje će, znači, imati priliku da pređe na korišćenje gasa.

Ono što me je posebno obradovalo, tražeći podatke, je da je u Pirotu, iako tamo ne postoji gasovodna transportna mreža, gradska toplana prešla na prirodni gas, tako što umesto mazuta koriste komprimovani prirodni gas koji se dovozi cisternama.

Inače, mi smo pre nedelju, dve ovde usvojili zakon kojim dajemo saglasnost na zajam za izgradnju gasovoda, interkonekcije Niš-Dimitrovgrad-bugarska granica koja treba da Pirot i čitav taj region istočne Srbije poveže na gasovod.

Takođe, Srbije je u prethodnih dve, tri godine uložila 400 miliona dinara u rekonstrukciju kotlova u gradskoj toplani u Kruševcu koji su, takođe, bili u jako teškom stanju i više decenija nisu bili remontovani.

Niš se sam nosi sa problemom svoje gradske toplane, odnosno sa problemom daljinskog grejanja. Mi smo učesnici svih faza projekta KfW razvojne banke i znamo da smo u ovoj Skupštini, takođe, ratifikovali, odnosno dali saglasnost na Sporazum od 30 miliona zajma koji Republika Srbija uzima za potrebe svojih osam gradskih toplana. Grad Niš je sa, četiri miliona evra, svojim projektima konkurisao i dobio je sredstva u iznosu od četiri miliona evra.

Sve ovo što sam do sada rekao govori u prilog tome da Srbija krupnim koracima, kada su u pitanju sistemi daljinskog grejanja koji su produkovali u prošlosti veliku količinu i ugljendioksida i drugih zagađujućih materija i čestica, se znatno unapređuju i usvajaju ekološke standarde. Sa druge strane, mi smo u Skupštini doneli jedan broj zakona, nedavno, koji omogućavaju da se po pitanju ekologije postignu značajne rezultati.

Doneli smo i Zakon o energetskoj efikasnosti i Zakon o obnovljivim izvorima energije, ali i Zakon o klimatskim promenama. Donošenjem podzakonskih akata i izradom akcionih planova i recimo, nacionalno energetskog i klimatskog plana, primenom zakona gde će svi emiteri ili veći emiteri štetnih materija biti u obavezi da prate svoje emisije i da o tome dostavljaju izveštaje postići će se određeni rezultati.

Tako da svi oni koji kritikuju sadašnju vlast po tom pitanju nisu u pravu. Nisu u pravu, ali prosto računaju i igraju na jednu jaču ekološku svest koja danas u Srbiji postoji. Znači, ona je jača danas nego ranije i to je sasvim prirodno da ekološka svest kod građana raste. Mi je sami podižemo. Mi sami govorimo o tome. Ali u nedostatku prostora za objektivnu kritiku, u nedostatku prostora da kritikuju ekonomiju, spoljnu politiku ili neke druge realno političke oblasti, politički protivnici se okreću kritici u oblasti ekologije gde takođe nemaju realnog povoda.

U vreme kada su oni vladali, od 2000. do 2012. godine ne samo što o ekologiji niko nije vodio računa, nego niko nije vodio računa ni o radnim mestima, ni o ljudima, ni o fabrikama. Fabrike su ugašene. Mnoge su zaustavile svoj rad. Stotine ljudi je izgubilo radna mesta. Srbija se nerealno zaduživala i naravno da tada kada je država u problemu da se nema para za ekološke projekte.

Tek kada je stala na noge i kada je povećala svoj BDP Srbija je stvorila mogućnost da ili iz budžeta ili pozajmicom sredstava do određenog limita se posveti i ekološkim projektima. Samo država koja je na dobrom putu, na putu razvoja, kao što je Srbija danas može da vodi računa i o ekologiji i o životnoj sredini.

Tako da sve te kritike koje dolaze od političkih protivnika, a tiču se životne sredine, su u stvari jedna prazna priča. Naravno da ovde podržavam one nevladine organizacije, a ima i takvih, ili grupe građana, koje zaista ukazuju na neke realne probleme i vode računa iz najboljih namera o ekološkim stvarima, ali među njima najviše je sada onih koji pokušavaju da priču o ekologiji zloupotrebe u političke svrhe, jer kažem prosto ne postoji prostor gde oni mogu objektivno da kritikuju vlast.

U prethodnom kvartalu rast je bio 1,7%. U drugom kvartalu je rast iznosio 15%, pa ko to može da kritikuje? Ne može niko. Kao što su kolege već rekle, do kraja godine projektovan je rast BDP 6%, a on će biti daleko veći nego što je projektovan. Svake nedelje se otvori po neka fabrika. Svake nedelje se postavi kamen temeljac. U Srbiji rastu plate, rastu penzije. Ko to može da kritikuje. Gde tu postoji prostor za kritiku? Naravno da ne postoji.

Po pitanju vakcinacije i po pitanju borbe sa kovidom, Srbija je lider, ne samo na zapadnom Balkanu, nego i Evropi, a da smo lider na zapadnom Balkanu pokazuje činjenica da smo ponudili vakcinu ne samo svojim građanima, nego i građanima susednih zemalja i da su mnogi od njih došli i vakcinisali se upravo ovde kod nas.

Prema tome, u nedostatku mogućnosti i nedostatku prostora za kritiku na polju ekonomije i u drugim oblastima života ljudi izmišljaju probleme u oblasti ekologije.

Naravno, da tu treba istaći i one probleme koje potenciraju neke konkurentske firme, pa da bi osporile konkurenciju one sada izmišljaju ekološke probleme, odnosno govore o njima, ali i neke susedne države koje na taj način žele da se određen privredni rast ili razvoj Srbije uspori, tako što će biti osporeni neki projekti koji mogu da doprinesu značajno tom razvoju, ali oni pokušavaju da ih ospore sa neke ekološke strane.

Da se vežem na ovu današnju temu, mi smo i juče imali priliku i juče da razgovaramo o jednom zakonu koji se takođe tiče ekologije, jer zaštita prirode je sastavni deo ekološke priče, i uvažena ministarka i juče bila prisutna ovde. Izmene i dopune Zakona o zaštiti prirode su takođe jedan veliki pomak i iskorak koji ova Vlada i ovo ministarstvo čine. Svima onima koji su svoju političku priču zasnivali na mini hidroelektranama, evo, možemo da kažemo da će tim zakonom biti zabranjene mini hidroelektrane, odnosno njihova izgradnja u zaštićenim područjima.

Naravno, kada su u pitanju zaštićena područja, više radi šire javnosti, da kažem da tu postoje tri režima zaštite. U onom prvom režimu zaštite nije dozvoljeno bilo kakvo korišćenje resursa ili bilo kakva izgradnja i to je uvek bilo nesporno. Međutim, u drugom i trećem režimu zaštite dozvoljeno je korišćenje određenih resursa i dozvoljena je određena izgradnja i obavljanje određenih delatnosti i tu je bilo dozvoljeno i građenje, odnosno korišćenje mini hidroelektrana.

Po ovim izmenama koje ćemo, nadam se i siguran sam, usvojiti to više neće biti moguće. Naime, Katastar malih, odnosno mini hidroelektrana je iz 1987. godine. On je star preko 30 godina i on je u Srbiji predvideo negde 856 ili prepoznao 856 lokacija u centralnoj Srbiji, 13 u Vojvodini na kojima mogu biti podignute mini hidroelektrane.

Što se tiče zaštićenih područja do sada je ili po podacima iz avgusta 2019. godine podignuto 18 mini hidroelektrana u zaštićenim područjima. U tome period 2019. godine pet je bilo u izgradnji. Verovatno je ta izgradnja do danas završena. Tri vodozahvata se nalaze u zaštićenim područjima i 51 potencijalna lokacija. Te potencijalne lokacije neće biti iskorišćene, odnosno ove izmene i dopune zakona kažu da te lokacije treba brisati iz Katastra.

Inače, ceo Katastar treba revidirati zato što je sasvim sigurno da ni prostorni, ni hidrološki uslovi na samom licu mesta, na terenu posle 30 i nešto godina ne odgovaraju onima iz Katastra.

Ono što je još bio problem prilikom izgradnje mini hidroelektrana, posebno u zaštićenim područjima je to da je minimalni protok koji je garantovao održavanje ekološkog ili biološkog minimuma bio izračunavan nekim metodama, a bez konkretnog monitoringa stanja život sveta na licu mesta.

Ubuduće to neće da se radi na taj način. Znači, obavezan je monitoring stanja živog sveta na licu mesta. Posle čega će uz naravno sagledavanje prostornih i hidroloških uslova biti određen minimalni protok koji određuje, odnosno omogućava i minimalno funkcionisanje živog sveta, odnosno taj ekološki minimum.

Što se tiče mini hidroelektrana koje će biti građene van zaštićenog područja, za njih će takođe biti potreban akt o uslovima prihvatljivosti za životnu sredinu, a taj akt izdaje ministarstvu i osim Zavoda za zaštitu prirode koji će dati stručnu osnovu ta ocena će sadržati i stav da li su predviđeni radovi, odnosno predviđen projekat imati štetne uticaje po životnu sredinu ili ne i ukoliko nema, koja su to ograničenja koja će onaj ko gradi, odnosno onaj ko je investitor morati da poštuje prilikom izgradnje.

Prema tome, sve ovo što sam do sada rekao govoreći i o konverziji kotlarnica u toplanama sa nekih fosilnih goriva a prirodni gas i o zakonu koji je juče bio na dnevnom redu, i o zakonima koje smo doneli u prethodnih nekoliko nedelja, govori o tome da Srbija i te kako vodi računa o životnoj sredini, o ekologiji i da se u tom smeru ulažu velika sredstva. Ne zato što je to in tema, koja je moderna i kod nas i u zapadnoj Evropi, nego zato što zdrava životna sredina izuzetno mnogo utiče na zdravlje građana. Znači ne samo zato da bi ispunili određene zahteve ili standarde na koje smo se obavezali u procesu pristupanja EU, nego pre svega zbog nas samih i zbog naših građana.

I na kraju, ja bih zaista ponovio poziv koji je moja koleginica pre izvesnog vremena uputila građanima da se vakcinišu. Mislim da pri ovakvom naporu koji je država uradila da blagovremeno i pre ostalih obezbedi vakcine građanima Srbije, da je 49% vakcinisanih punoletnih građana sramota. Sramota za sve nas, sramota za one koji znaju da mogu da se vakcinišu i da na taj način zaštite i svoje i tuđe zdravlje, a to ne čine i da posebno mlađa populacija ljudi od 18 do 30 godina, gde ih je samo 17,4% vakcinisano, moraju da razmisle šta čine na taj način, koliko ugrožavaju i sopstveno zdravlje, ali i zdravlje svojih ukućana.

I na kraju možda bi Vlada Republike Srbije ili u suštini Krizni štab koji se time bavi, tim pitanjem, trebao da razmisli o nekim restriktivnim merama za one koji ne žele da vakcinišu, jer vidim da u nekim zemljama se ograničava pristup restoranima, diskotekama, kafanama, pozorištima, onima koji nisu vakcinisani. Možda i o tome treba razmisliti. U svakom slučaju kombinacijom restriktivnih i stimulativnih mera uvek se postiže rezultat kada oni koji treba da budu svesni nekih stvari nisu sami po sebi dovoljno svesni situacije. Zahvaljujem.
Zahvaljujem, predsedavajući.

Uvaženi ministre sa saradnicima, poštovane koleginice i kolege narodni poslanici, dozvolite mi da prokomentarišem Predlog izmena i dopuna Zakona o visokom obrazovanju.

Svoju diskusiju počeću utiscima rasprave koja se maločas vodila po određenim predlozima zakonskih rešenja. Mogu da kažem da je moj utisak kada sam pročitao „sporan“ član zakona gde se nastavnicima posle navršene 65. godine života omogućuje da rade na fakultetu i dalje, ali im se ograničava radno angažovanje. Ja sam se obradovao takvoj formulaciji zato što smo svedoci da se nepostojanje jasne formulacije u prethodnom zakonu, iako se iz samog smisla postojećeg zakona vidi šta je intencija i šta je suština tog člana, ne vidi i to se u praksi zloupotrebljavalo.

Znači, bilo je potpuno jasno, i bez ovog pojašnjenja, da neko ko navrši 65 godina života treba da ide u penziju. To je jasno. Međutim, postoje izuzetni slučajevi, ali samo izuzetni slučajevi, kada se radi o nastavnicima koji imaju međunarodni ugled, koji su iza sebe ostavili veći broj doktoranata i ljudi koji su izabrani u najviša zvanja redovnog profesora ili dali izuzetan naučni doprinos univerzitetu, da samo ti ljudi mogu da nastave da rade po određenom ugovoru i posle penzionisanja dve do pet godina, u zavisnosti od ocene organa poslovođenja ili organa upravljanja, ja sad ne znam ko je od ta dva organa, fakulteta odnosno univerziteta. Oni se ostavljaju zato da rade da bi pomogli u stvaranju naučnog podmlatka, da bi bili članovi komisija za odbranu doktorskih disertacija, da bi bili mentori, predsednici komisija, oni se ne angažuju na svim nivoima studija, već samo na doktorskim i na master studijama. Takvi profesori se ne angažuju na osnovnim akademskim studijama, znači, oni se ostavljaju u radnom odnosu, odnosno dobijaju radni odnos na određeno za tačno određene poslove.

Ja sad tu zaista smatram, obzirom da je naš univerzitet i naše visoko školstvo opterećeno i nepotizmom i raznim lobističkim i grupnim interesima, da bi ostavljanje mogućnosti da neko posle 65. godine ostane da radi i postane dekan ili član saveta ili predsednik saveta fakulteta ili univerziteta, bilo nekorektno.

Međutim, mogu da se složim sa profesorom Martinovićem, narodnim poslanikom, u delu gde on misli da profesor koji se angažuje posle 65. godine može da bude član stručnih organa. Mislim da profesor posle 65. godine koji ostane da radi na fakultetu odnosno univerzitetu može i treba da bude član nastavno-naučnog veća, jer je to stručni organ fakulteta, ali da ne treba da bude član ni organa poslovođenja, kao što je dekan, prodekan, itd, niti da bude član saveta ili predsednik saveta fakulteta, jer, prosto, on se ne ostavlja u radnom odnosu posle 65. godine da bi radio te poslove, nego tačno određene poslove i zadatke koji su povezani sa naukom. Znači, stručna tela da, organi poslovođenja i upravljanja ne.

Ne mogu da se složim da je u pitanju diskriminacija, jer sam čin da vi kao dekan ili savet fakulteta određenom profesoru date pravo da radi posle 65. godine u odnosu na sve ostale kolege je pozitivna diskriminacija. Znači, vi određenog svog kolegu pozitivno diskriminišete time što mu date pravo da radi posle 65. godine, a svima ostalima kažete - vi morate u penziju.

Vrlo često je to ostavljanje posle 65. i to teranje u penziju svih ostalih povezano sa lobističkim interesima, klanovima i grupama na fakultetima i univerzitetima. Zbog toga se ne slažem u potpunosti sa kolegom Martinovićem i mislim da je zakonopisac imao jako dobru nameru kada je napravio ovakvo zakonsko rešenje, ali smatram da je mogao da ostavi da profesor koji rade na određeno posle 65. godine bude član stručnih organa fakulteta. U tom delu mogu da se složim. Jer, znate, svi onda ostali koji odu sa 65 godina u penziju, mogu da kažu - čekajte, ja sam diskriminisan, zašto ja ne radim do 70. godine? A onda svi drugi građani koji rade neke druge poslove mogu da kažu - a zašto ja idem sa 65 godina u penziju, pa i ja mogu da radim do 70. godine?

Ovde je neko sad dobacio - oni nisu stručni. Znate, te ocene i procene koji profesor može da nastavi da radi posle 65. godine a koji će sa 65 da ode u penziju u školskoj godini kada navršava 65 godina života trebaju da budu zasnovane na objektivnim kriterijumima, ali su to subjektivne ocene i procene organa poslovođenja.

Ipak se sve svodi na to ko je sa kim u kakvim odnosima i to, nažalost, u našoj praksi preteže, preteže sve objektivne činjenice o nečijem radu, rezultatima, itd. Pa, ako je neko u nemilosti dekana i saveta, on ide u penziju sa 65, a ako je neko u milosti dekana i saveta, on može da radi do 70. godine.

Zato ja imam puno razumevanje za ovo zakonsko rešenje i ja sam se njemu iskreno obradovao kada sam pročitao, ali mogu da imam razumevanja i za primedbu kolege Martinovića da kada su u pitanju stručni organi fakulteta, odnosno visokoškolske ustanove, da taj profesor može da bude njihov član i da nesmetano obavlja određene poslove, iako je intencija i prethodnog odnosno postojećeg zakona potpuno jasna - zna se zašto se i zbog kojih se poslova taj čovek ostavlja u radnom odnosu i tu nema bilo kakve dileme.

Želim da kažem još nešto. Ja sam se obradovao takođe i zbog jednog drugog rešenja, čija sam žrtva bio u prethodnom zakonu i lično, a vidim da to ubuduće neće da se dešava, jer će ovaj zakon da omogući funkcionerima lokalne samouprave na funkciji zamenika ili gradonačelnika, predsednika opštine ili zamenika predsednika opštine, da se istovremeno bave i svojim poslom na fakultetu odnosno univerzitetu.

Ja sam lično imao iskustvo da sam dobio rešenje za zamenika gradonačelnika, gde je radni odnos bio podeljen, odnosno radno vreme. Naime, 100% radnog vremena je bilo podeljeno između fakulteta na kome radim i uprave grada. I to je u početku bilo dobro, dok nije stiglo tumačenje iz Ministarstva za državnu upravu i lokalnu samoupravu da zamenik gradonačelnika mora da radi sa punim radnim vremenom u gradu. To je imalo za posledicu da se radni odnos na fakultetu stavi u mirovanje, a kada radni odnos stavite u mirovanje, vi stavite u mirovanje i zvanje koje imate, a to znači da onih 30% na koje imate pravo, jer svako ima pravo da radi do 130% neke norme ili 130% punog radnog vremena, ne možete ni teorijski da ostvarite zato što je zvanje vezano za redovan radni odnos. Znači, ako redovan radni odnos stavite u mirovanje, vi ste stavili i zvanje. Radite u gradu 100%, imate pravo na još 30%, ali to ne možete da iskoristite jer vam zvanje miruje i vi ste na taj način matirani, iako vam Agencija za borbu protiv korupcije kaže - da javni funkcioner, državni funkcioner, ima pravo da se bavi naučnim, nastavnim, kulturnim i drugim aktivnostima i radom, itd.

To je potpuno logično jer profesor univerziteta nema obaveze kao neko ko radi za mašinom, na traci, ili u kiosku, da mora da bude osam ili deset sati pored svoje mašine i na svom radnom mestu, već svoje poslove obavlja u jednom vrlo komfornom vremenskom formatu i ima vremena i da se bavi funkcijom i da se bavi profesurom.

Zato ovo rešenje koje ste vi sada napravili, da profesor univerziteta odnosno nastavnik, tačnije, on može biti docent, vanredni ili redovni profesor, može da u dopunskom radu ostvari nastavu na univerzitetu iako se nalazi na javnoj funkciji koja zahteva rad sa punim radnim vremenom. Ja se nadam da ste tu imali u vidu i da se nastavno zvanje ne stavlja u mirovanje, da taj period teče, kako bi on nakon pet godina mogao da redovno konkuriše za isto ili novo nastavno zvanje. Da. Tu se slažemo.

Ono što još želim da kažem je da je intencija ovog zakona popravljanje uslova za obezbeđenje kvaliteta i to je ono što je ključno. Mi moramo da priznamo da naše visoko obrazovanje ima određene probleme koji se tiču kvaliteta, kako formalne ispunjenosti uslova kvaliteta, tako i suštinske. I dobro je što su poslovi Nacionalnog saveta u potpunosti odvojeni od poslova Nacionalnog akreditacionog tela i što se Nacionalni savet više ne petlja za visoko obrazovanje u poslove akreditacije, neće imenovati recenzente, neće birati akreditacionu komisiju, neće birati žalbenu komisiju, jer po postojećim zakonskim rešenjima, okreni-obrni, sve se svodi na to da je čitav proces u rukama Nacionalnog saveta i da Nacionalni savet preko svojih tela, kao što je akreditaciona komisija ili žalbena komisija koju formira za svaki slučaj, u suštini upravlja procesom i na kraju sam donosi odgovarajuće odluke, što nije u redu.

Ovo rešenje koje se predlaže da čitav proces akreditacije visokoškolskih ustanova i studijskih programa bude zaokružen u okviru Nacionalnog akreditacionog tela i da taj postupak bude dvostepen u slučaju postojanja određene žalbe visokoškolske ustanove, da žalba ide prvo komisiji za akreditaciju, a onda, u svakom slučaju, ako je žalilac nezadovoljan žalbenoj komisiji, da žalbena komisija može da vrati na ponovno odlučivanje ili da donese, preinači odluku akredaticione komisije, govori o tome da stvar u drugom stepenu može da se reši potpuno različito od onoga kako je rešeno u prvom stepenu. To govori i način na koji se biraju i komisija za akreditaciju i žalbena komisija, putem javnog poziva, govori u prilog povećane nezavisnosti jednog i drugog tela, odnosno organa u postupku akreditacije i odlučivanja. Tako da ta rešenja smatram jako dobrim.

Ali, vi znate da smo mi skloni mnogim marifetlucima i da, recimo, barem kada je u pitanju ispunjenost formalnih uslova, da pošto postoji uslov da za jedan studijski program 70% nastavnika budu u stalnom radnom odnosu, odnosno ima rad sa punim radnim vremenom u nekoj visokoškolskoj ustanovi, a 30 % može da bude angažovano sa strane, vrlo često imate slučaj nastavnika koji prosto šetaju od jedne do druge visokoškolske ustanove koja treba da akredituje ili sebe ili odgovarajući studijski program kako bi se ispunili određeni uslovi.

Znači, nastavnici prosto sklapaju ugovore i raskidaju rešenja samo dok se obavi taj proces. Čim se proces akdreditacije obavi nema ni traga jednom broju nastavnika koji su figurirali u papirima.

Mislim da taj proces kontrole, spoljašnje kontrole mora da bude češći i da se osmisle mehanizmi da spoljašnja kontrola ne bude samo nakon četiri godine od dobijanja akreditacije, nego da na predlog Ministarstva ili Nacionalnog saveta ona bude i češća.

Inače, čitava ova priča sa Zakonom o visokom obrazovanju, je u stvari nešto što je započeto još 2005. godine i cilj je naravno bio da se olakša studiranje, da se ubrza studiranje, da se smanji prosečno vreme studija, jer su tada pokazatelji govorili da se najčešće pada i ljudi odustaju od studiranja na drugoj godini, da negde 48% ljudi, odnosno studenata odustane od studiranja na drugoj godini studija.

Zaista su studenti lakše prihvatili taj zakon iz 2005. godine nego nastavnici visokoškolske ustanove. Moram da kažem da pojavom privatnih fakulteta i univerziteta i državni fakulteti i univerziteti visoke strukovne škole su stavljene u jednu prinudnu tržišnu utakmicu, dovedeni su u situaciju da svesno obaraju kriterijume za polaganja ispita, kako ne bi izgubili studente, odnosno kako bi pridobili studente, što je sve uticalo na smanjenje kvaliteta studiranja u proseku i, po mojoj proceni, naravno na jednu inflaciju diploma što nije dobro, jer kad svi imaju diplome, onda ne znamo čija je diploma prava, čija nije. To se najbolje vidi po doktorskim diplomama, gde danas imate 10 puta više doktoranata, odnosno odbranjenih doktorata godišnje, nego pre 10 godina.

To da je došlo i do popuštanja i na državnim univerzitetima govori činjenica da od, recimo, 2000 i nešto doktorata koji se odbrane ili su ovih godina ili poslednjih godina bili odbranjeni, više od polovini pripada Beogradskom univerzitetu, a samo 10% pripada privatnim univerzitetima. Pre 10 godina broj odbranjenih doktorata godišnje, svih ukupno, na svim univerzitetima bio upravo ovih 200 i nešto, koliko pripada privatnim univerzitetima.

Znači da je došlo do jednog opšteg popuštanja kriterijuma za koji se nadam da će i to će teško moći da iskontroliše bilo kakvo nacionalno telo za akreditaciju ili neka komisija.

Mora da se promeni svest ljudi i mora da se urede društveni odnosi tako da znanje donosi posao, a ne posedovanje diplome. Da znanje i diploma u paketu daju mogućnost za zaposlenje i za napredovanje, a ne samo diploma.

Zahvaljujem vam se. Nadam se da nisam preterao, 16 minuta.
Zahvaljujem, predsedavajući.

Poštovana gospođo ministre sa saradnicima, poštovane koleginice i kolege narodni poslanici, danas je na dnevnom redu Zakon o poslovnoj tajni, koji se donosi, odnosno menja ili usvaja nova verzija posle čitavih 10 godina.

Naime, zakon je usvojen 2011. godine, ali je zbog potrebe harmonizacije našeg zakonodavstva sa zakonodavstvom EU i potrebe popravljanja onoga što u zakonu od 2011. godine nije bilo formulisano i obrađeno na najbolji mogući način, donosi nov zakon.

Mi imamo Strategiju razvoja i čuvanja intelektualne svojine od 2018-2022. godine, koja predviđa i donošenje novog Zakona o poslovnoj tajni, što mi upravo i činimo.

Takođe, 2017. godine otvoreno je Poglavlje 7 - intelektualna svojina, u pregovorima sa EU i donošenje ovog zakona nam omogućava da to poglavlje zatvorimo ili približimo zatvaranju na najbolji mogući način.

Naime, u zakonu koji smo doneli 2011. godine, ili koji je donesen tada, kaže se da poslovna tajna je nešto što ima komercijalnu vrednost, ali se to, pre svega, odnosilo, tako je bilo formulisano, da se odnosilo na industrijske i komercijalne organizacije.

Na način na koji je bila definisana poslovna tajna, ona nije štitila intelektualnu svojinu, nije štitila rad naučno-istraživačkih laboratorija i instituta, što je bila manjkavost tog zakona. Bilo je teorijski moguće da jedan institut na određen način, preko saradnika ili drugi način, preuzme određena znanja iz drugih instituta i da ih patentira kao svoja. Ukoliko nema registrovanu komercijalnu delatnost, to se nije smatralo povredom poslovne tajne, a naravno, registrovanjem patenta i kasnije davanjem prava nekome na proizvodnju i komercijalizaciju, naravno da postoji i komercijalni efekat.

Ovaj zakon je bolji, on to definiše mnogo ispravnije i prosto, onemogućava takve situacije.

Znači, da bi nešto bilo poslovna tajna, to mora da ima komercijalnu vrednost. To je znanje, iskustvo, poslovna informacija, tehnička informacija. Zaista, kad se pogleda, poslovna tajna je vrlo raznorodna, odnosno može biti skup raznorodnih informacija, počev od tehničkih rešenja, crteža, projekata, određenih formula, formula hemijskih, formula lekova, pa sve do određenih istraživanja tržišta, spiskova klijenata, spiskova agencijskih usluga itd.

Osim ove komercijalne vrednosti, poslovna tajna da bi bila zakonski zaštićena, ona mora da bude štićena od svog držaoca razumnim merama. Pod tim razumnim merama se podrazumeva da je držalac tajne te podatke ili informacije, pre svega, proglasio za poslovnu tajnu, da postoji pravilnik o rukovanju poslovnom tajnom, da se tačno zna koji pojedinci, odnosno fizička lica, u kojoj situaciji, kada, kako mogu da pristupe tim podacima, da eventualno postoji evidencija onih koji su tim podacima pristupali sa vremenom pristupa, da podaci, odnosno, informacije budu štićene, kako fizički, tako i elektronski, da se nalaze u posebnoj prostoriji ili pod ključem itd, i da budu obeležene sa oznakom poslovna tajna. Tako da, svako ko dođe u dodir, u slučajni kontakt sa tom, recimo, informacijom, zna da je to nešto što ne bi trebao da iznosi, odnosno što ne treba da preda onome ko nije ovlašćen.

Prema tome, komercijalna vrednost u kombinaciji sa razumnim merama čini da nešto bude poslovna tajna. Mi imamo situaciju da privredni subjekti i instituti koji hoće da se zaštite, oni uglavnom donose pravilnik o poslovnoj tajni, koji podrazumeva i predviđa sve ovo o čemu sam govorio, kako se rukuje, pristupa poslovnoj tajni, kako se ona štiti. A, sve češće imamo i slučajeve da privredni subjekti i kompanije sa zaposlenima potpisuju ugovore o poverljivosti, što znači da zaposleni i posle odlaska iz kompanije nema pravi da poslovne informacije do kojih je došao na tom radnom mestu preda novom poslodavcu.

Nažalost, neka svetska statistika kaže da 85% poslovnih tajni se otkrije tako što ili neko ko radi u kompaniji ili neko ko je radio u kompaniji novom poslodavcu preda informaciju, odnosno poslovnu tajnu.

Poslovna tajna se štiti i u sudskom postupku, dokazuje se povređivanje poslovne tajne i tu se izriču mere koje mogu da se odnose i na zaplenu proizvoda koji je napravljen zloupotrebom, odnosno otkrivanjem i korišćenjem poslovne tajne, pa sve do uništenja tih proizvoda, znači, povlačenje sa tržišta, uništenja ili, što stari zakon nije predvideo, da se ti proizvodi predaju držaocu poslovne tajne kao neka vrsta buduće kompenzacije ili da se predaju u dobrotvorne svrhe.

Mi imamo da držalac poslovne tajne, ukoliko utvrdi ili sumnja da je povređena njegova poslovna tajna, ima pravo da sudskim putem zatraži da se donesu privremene mere, a te privremene mere znače, takođe, i povlačenje robe sa tržišta, odnosno onemogućavanje proizvodnje određene robe koja sadrži poslovnu tajnu.

Ono što je zanimljivo je da predlog zakona dozvoljava da onaj za koga se sumnja da povređuje poslovnu tajnu može da uloži određeni depozit za koji sud proceni da je dovoljan i da nastavi sa proizvodnjom ukoliko se na kraju ispostavi da on poslovnu tajnu nije povredio. Ako je povredio, onda ta sredstva idu držaocu poslovne tajne.

Takođe, držalac poslovne tajne koji smatra da je njegova tajna povređena, sud od njega može da zatraži da položi depozit ukoliko traži prekid proizvodnje onoga za koga se sumnja da je povredio njegovu poslovnu tajnu.

U svakom slučaju, nakon 30 dana, odnosno najdalje 30 dana od izricanja privremenih mera od strane suda, mora da se podnese tužbeni zahtev ili u protivnom sve propada.

Takođe, u roku od 30 dana od zahteva za obezbeđenje dokaza i obezbeđenjem dokaza mora da se podnese tužbeni zahtev.

Zanimljivo je da zakon predlaže da sud prilikom donošenja odluke ceni vrednost, što je sasvim logično, vrednost povređene poslovne tajne, znači, njenu komercijalnu vrednost i da sudska odluka treba da bude srazmerna, odnosno proporcionalna šteti koja je nastala.

Sama naknada štete podrazumeva izgubljenu dobit držaoca poslovne tajne, odnosno izgubljenu korist, neostvarenu korist, ostvarenu korist onoga ko je povredio poslovnu tajnu i nematerijalnu štetu. Ukoliko nije moguće precizno utvrditi koliko to sve iznosi, smatra se da sud treba da donese odluku o naknadi štete koja nije veća od, recimo, legalno kupljene licence od držaoca poslovne tajne za proizvodnju određene robe.

Ovaj zakon, koji je usklađen sa direktivom EU iz 2016. godine, ima i određeni broj izuzetaka od pridržavanja, odnosno čuvanja poslovne tajne i to je možda nešto što ovako izaziva najveće polemike ili dileme kod određenih ljudi ili određenog broja ljudi, ali mislim da su ti izuzeci potpuno opravdani.

Na prvom mestu to je pravo da uzbunjivač u određenim situacijama, opet držeći se nekih drugih zakona u postupku kada dokazuje da je privredni subjekt radio protivzakonito i da se nije držao zakona ili da je u pitanju vršenje određenog krivičnog dela, ima pravo da na određeni način progovori i o poslovnoj tajni.

Takođe, daje se pravo novinarima, pogotovo novinarima istraživačima da objektivno i korektno izveštavaju javnost i pri tome oni mogu da zadiru i u materiju koja podrazumeva poslovnu tajnu, naravno, vodeći računa da ne povrede njenu suštinu.

Ovaj zakon daje pravo i sindikalnim predstavnicima da u procesu zastupanja nekog zaposlenog pred organima poslovodstva ili na sudu, takođe, budu upoznati sa poslovnom tajnom, ali da je ne predaju drugima i ne koriste na način koji nije korektan odnosno koji je u suprotnosti sa čuvanjem poslovne tajne.

Takođe, advokati su uključeni u tu grupu ljudi koji imaju pravo da budu upoznati, uz obavezu da vode računa i čuvaju poslovnu tajnu i sud reguliše postupak sudski na način da se poslovna tajna čuva. Jedan broj privrednih subjekata se nije uopšte usuđivao da krene u sudski postupak za povredu poslovne tajne zato što jednostavno sam sud i postupak na sudu nije bio takav da obezbeđuje čuvanje poslovne tajne.

Sada je propisano da sud može da na određenim ročištima u potpunosti isključi javnost, da ograniči broj ljudi na ročištima svakoj od strana u postupku, da izvrši posebno čuvanje zapisnika, originala sudskog zapisnika, da izreka presude bude takva da oni delovi koji se odnose na poslovnu tajnu budu zatamnjeni i da postupa na sve načine koji će očuvati poslovnu tajnu bez obzira što se sudski postupak vodi o povredi poslovne tajne.

Ono što je novina po Direktivi iz 2016. godine je pravo strane kojoj je povređena poslovna tajna da traži da se javno objavi sudska presuda o povredi poslovne tajne. To pravo ima za cilj odvraćanje nekih drugih od povreda poslovne tajne. Znači, to pravo na javnom objavljivanju u sredstvima informisanja ima, da kažem, jednu preventivnu ulogu i naravno da se opet vodi računa o tome da se suština poslovne tajne ne objavljuje, nego samo izreka sudske presude i onaj deo koji se odnosi na suštinu presude bez detalja koji se tiču same tajne ili ličnosti koje su učestvovale u tom procesu, a štiti ih Zakon o zaštiti podataka o ličnostima.

Naravno da nezavisno istraživanje i nezavisno naučno otkriće ne predstavlja povredu poslovne tajne i ovom formulacijom se u stvari stimuliše konkurencija u oblasti naučno-istraživačkog rada, stvaralaštva itd. U mnogim slučajevima obrnuti inženjering, kada se legalno nabavljen proizvod rastavi na sastavne delove i testiranjem pokušava da se utvrdi kako je on napravljen, kojim postupkom, kojim procesom, od kojih supstanci, takođe u velikom broju slučajeva, osim ako je to izrekom zabranjeno, ne predstavlja povredu poslovne tajne.

Stranci su zaštićeni kod nas, odnosno strane kompanije, na način na koji smo mi zaštićeni, odnosno naše kompanije kod njih - međudržavnim ugovorom ili načelom uzajamnosti, ali na strani onoga je ko se poziva odnosno ko traži zaštitu poslovne tajne da dokaže i načelo uzajamnosti.

Ovde imamo dve vrste kazni, odnosno pravna lica i odgovorna lica u pravnom licu, ukoliko se dokaže da su izvršili povredu, oni se kažnjavaju za privredni prestup, preduzetnici i fizička lica se prekršajno kažnjavaju.

Ono što je ovde možda i bitno da kažem, a možda sam već i rekao, a to je da ove privremene mere i obezbeđenje dokaza padaju ukoliko se u roku od 30 dana ne podnese tužba odgovarajućem sudu. Važno je zaključiti da se ovim propisom, ovim zakonom naše zakonodavstvo u ovoj oblasti u potpunosti usaglašava sa Direktivom EU iz 2016. godine,

što će na neki način biti i stimulacija… Mi ovde imamo veliki broj fabrika koje su napravljene u poslednjih 7-8 godina. Mnoge od tih fabrika imaju svoje razvojne i imaće naučno-istraživačke centre. To je sada stimulacija i ohrabrenje svima njima da se bave tim poslom, jer će imati zakonsku zaštitu koja je potpuno adekvatna zaštiti u njihovim zemljama. Ja se zahvaljujem.
Uvaženi predsedavajući, uvažene koleginice i kolege narodni poslanici, tačke dnevnog reda, tačke o kojima danas raspravljamo nisu sporne, odnosno pozitivna izjašnjenja o njima.

Kada je u pitanju prva tema vidimo da posle 20 godina na mestu predsednika Prekršajnog suda jedna osoba odlazi u penziju. Nema tu ničega spornog. Ono što meni ne zvuči nekako najlogičnije da u našoj zemlji postoje predsednici sudova koji su na funkcijama navršili i po 20 godina. Mislim da to za stanje u pravosuđu nije dobro i da je 10 ili 20 godina biti na mestu predsednika suda nešto što odslikava stanje koje smo mi zatekli, koje još uvek imamo i koje treba da menjamo. Ovde ne govorim o dotičnoj gospođi o kojoj je reč. Ja nju i ne poznajem, ne znam ništa iz njenog rada i biografije osim kratke informacije da odlazi u penziju.

Ovde govorim o principu, da je to jedna vrlo nezdrava pojava da se 20 godina bude na mestu predsednika suda. Poznati su slučajevi u Srbiji da posle 20 godina na mestu predsednika suda neko ode u penziju, osnuje advokatsku kancelariju, a onda on i članovi njegove porodice počinju da se bave advokaturom i ko god želi da ne izgubi sudski proces ide baš u tu advokatsku kancelariju. Jeste malo skuplje ili nešto skuplje nego kod ostalih, ali ta kancelarija garantuje prolaznost na sudu. Kako, zašto?

Upravo je ta osoba dvadesetak godina kadrovirala, birala saradnike, saradnike proizvodila u sudije i tako se tokom nekoliko decenija u Srbiji stvorilo više slojeva u kojima imamo različite strukture ili mreže uticaja, kako se koja stranka smenjivala na vlasti, a najduže su vladali socijalisti, odnosno režim pre višestranačkih promena tako su ostavljali svoje formirane infrastrukture po sudovima i tužilaštvima, ali posebno po sudovima.

Ovde je bilo reči da je neko od nas tražio da menjamo Ustav i da usvojimo ustavne amandmane. Ja se sa tim ne bih složio. Mislim da smo mi to sami odlučili i da popravke Ustava u domenu pravosuđa moraju da uslede, ne zato što mi hoćemo da uđemo u EU i zato što je to zahtev nekog Poglavlja 23, nego da pravosudni sistem i tužilački sistem u Srbiji budu pravedniji, pošteniji i bolji i efikasniji.

Moram da se vratim i pomenem par stvari o kojima su i kolege govorile. Ustav je promenjen ili usvojen nov Ustav 2006. godine, prvo u Skupštini, zatim potvrđen na referendumu. Već 2007. godine Venecijanska komisija o kojoj se takođe ponekada čuje u negativnoj konotaciji nešto je dala primedbe na deo Ustava koji se odnosi na pravosuđe. Doduše, tačno je da su rekli da postoji uticaj zakonodavne izvršne vlasti koji nije dopustiv, ali su osudili i nešto što smo mi zaboravili, a to su osudili Ustavni zakon koji je kasnije 2009. godine primenom u praksi 836 sudija ostaju bez posla i 75 zamenika javnih tužilaca.

Dakle, budimo realni i pošteni prema Venecijanskoj komisiji koja je savetodavno telo Saveta Evrope u domenu ljudskih prava i sloboda. Ona je osudila i ono što se desilo 2009. godine u Srbiji pod rukovodstvom Snežane Malović, uz pomoć Slobodana Homena, Nate Mesarović i predsednika Odbora za pravosuđa, tadašnjeg Boška Ristića. Venecijanska komisija je osudila i to.

Godine 2009, 18. decembra 836 sudija i 75 zamenika tužilaca dobili su rešenja o prestanku funkcije koja je inače bila stalna po Ustavu primenom novog Ustavnog zakona. Tek posle dve godine i devet meseci oni su vraćeni na posao odlukom Ustavnog suda koji je prvo pokušao da malo izvrda svoju odgovornost pa je stvar vratio Visokom savetu sudstva da ispita svaki pojedinačni slučaj, a onda ipak jula 2012. godine Ustavni sud doneo odluku kojom se poništava Ustavni zakon, proglašava neustavnim i ljudi su vraćeni na posao.

Direktna materijalna šteta za zarade tog broja ljudi je 44,4 miliona evra. Osim direktne materijalne štete većina njih je tužila za pretrpljeni duševni bol i odštetni zahtev iznose od nekoliko stotina do nekoliko miliona dinara, tako da ukupna materijalna šteta ne može da se sagleda. Da ne govorim o šteti koja je nastala pogrešnom ili lošom organizacijom mreža sudova, lošim raspoređivanjem kadrova, neravnomernom opterećenošću sudija i sudova, tako da je stvarna šteta mnogo veća od one koja je materijalna i koja se može iskazati u dinarima, odnosno evrima.

Ono što je najtužnije u celoj toj priči je da ni protiv jednog sudije koji je do tada radio nije pokrenut ni jedan disciplinski postupak, nego su svi oni odlukom Ustavnog suda vraćeni na posao, jer je Ustavni sud poništio nešto što je neustavno, a nije ulazio u to da li je neki sudija dobro ili loše obavljao svoj posao.

Potpuno sam siguran da među tih hiljadu, oko hiljadu, koji su se našli pod udarom, bilo je sigurno i onih koji su verovatno i trebali da dođu pod udar disciplinske odgovornosti, kao što je verovatno bilo i među onima koji nisu ušli na taj spisak zato što su tada pripadali vladajućem režimu DOS-u, odnosno Demokratskoj stranici.

Mi smo 2013. godine usvojili strategiju reforme pravosuđa 13-18, koja predviđa ustavne promene u oblasti pravosuđa. Zato kažem da niko danas ne treba da tvrdi da je to nama nametnuto ili da to neko sada od nas traži. Mi smo jula prošle godine doneli Strategiju razvoja pravosuđa 20-25 u kojoj se takođe pominju ustavni amandmani, odnosno promene Ustava u oblasti pravosuđa onako kako je to predložila ili po savetima Venecijanske komisije.

Prema tome, to je naš izbor i ja taj izbor u potpunosti podržavam. Mislim da mi svi podržavamo da naše pravosuđe treba da bude nezavisno u smislu personalne nezavisnosti sudija, u smislu njihove stručnosti, dostojnosti, ne pristrasnosti i to je cilj.

E, sada, u različitim okolnostima i različite okolnosti nameću različite puteve do cilja. Ne mogu se ista rešenja primeniti u Švedskoj i Srbiji ili nekoj zemlji zapadnog Balkana, jer prvo nije ista zatečena situacija, a drugo nisu iste socio-ekonomske i druge okolnosti koje uslovljavaju određene modalitete koji će se primeniti kako bi se došlo do cilja koji je proklamovan.

Ono što mene zabrinjava samo u delu gde ćete imati pola visokog Saveta sudstva koje biraju same sudije je zatečeno stanje u pravosuđu, gde vi sada pitate koji će klan ili koji će lobi uspeti da nametne svojih pet kandidata, je činjenica da u pravosuđu postoje, kako sam maločas rekao, klanovske strukture i lobiji su počeli na partijskoj osnovi, a kasnije se verovatno to udruživanje i pregrupisavanje nastavilo na nekim drugim interesnim osnovama.

U pravosuđu postoji dosta jak nepotizam, o tome se malo zna, ali ako malo bolje pogledate strukturu zaposlenih u nekim sudovima, videćete dva rođena brata na rukovodećim funkcijama u istom sudu, videćete muža i ženu, oca i sina, itd. što sve to govori o mogućim produktivnim magistralama, jer sve te veze koje postoje one mogu da budu potencijalne koruptivne magistrale, magistrale trgovine uticaja i uticaja na sudske odluke, što nije dobro.

Znači, pred nama je, osim ustavnih amandmana koji će biti sigurno jako dobri i jako dobra polazna osnova za popravljanje stanja u pravosudnom i tužilačkom sistemu, sada zadatak da se sve to, praktično, realizuje na najbolji mogući način.

Uz nezavisnost sudije ide i povećanje njegove disciplinske i svake druge odgovornosti i o tome se ranije malo vodilo računa. Moraju da se propišu modeli disciplinskih i drugih postupaka, pa čak i razrešenja sa mesta sudije. Moraju da se formiraju etička i druga tela i pri Visokom savetu sudstva i pri Visokom veću tužilaca, čini mi se da će se tako zvati organ. Prema tome, osim akcenta na nezavisnost, treba sada staviti akcenat i na odgovornost i na jasne kriterijume kako će to saradnici koji rade u sudovima i tužilaštvima postojati sada sudije i tužioci.

Mi smo na prethodnoj sednici imali slučaj i ja podržavam odluku koju smo doneli, da smo jedan dobar deo predloga za izbor saradnika na sudsku funkciju po prvi put, znači one koji se prvi put biraju, odbacili i ja se sa tim slažem. Ja sam lično bio upoznat sa par slučajeva i lično sam se zalagao za odbacivanje tih predloga, ali ono što zabrinjava i što govori u kakvom smo mi stanju je to da su svi ti predlozi prošli svoja osnovna sudska veća u matičnom sudu, u nekom višem teritorijalnom sudu, jednoglasno su prošli na Visokom savetu sudstva. Mi smo dobili jako lepe i frizirane biografije iz kojih o kandidatu možete da saznate samo lepe stvari, nikako ono što opterećuje njegovu biografiju. Sreća je da su poslanici u svojim lokalnim samoupravama se obavestili i informisali o pojedinim kandidatima i da smo mi pod uticajem tih argumenata jedan deo tih predloga odbili.

Sama ova činjenica da je sve to jednoglasno prošlo, a da smo mi sa punim pravom odbili i u tom smislu ja sam podržao sve ono što je predložila koleginica Jelena Žarić, govori da stanje nije tako sjajno i da je na nama veliki zadatak da te ustavne amandmane, koje ćemo jednog dana da usvojimo, da praktično implementiramo.

Samo još dve stvari da kažem. Mene zabrinjava situacija da je u gradu Nišu u poslednjih desetak godina pokrenuto više sigurno od 20 slučajeva protiv ili bivših ili sadašnjih funkcionera, obično direktora javnih preduzeća, imali smo čak i gradskog većnika, i da nijedan od tih predmeta nije završen sa pozitivnim sudskim ishodom. Postavlja se pitanje šta rade tužioci? Šta rade tužioci? Da li oni rade? Da li oni obavljaju svoj posao znalački ili na koji način funkcionišu? Ako vi ne možete, ako niste sigurni da ćete ulaskom u slučaj dobiti slučaj zašto uopšte ulazite u neke slučajeve?

Znate, vi ste ušli u 20 slučajeva i nijedan slučaj niste dobili, pri čemu za određene ljude u Nišu koji su pripadali nekoj bivšoj vlasti, nekom bivšem vremenu, potpuno sam siguran da je bilo brdo krivičnih dela koja su mogla da su dokažu i da budu pocesuirani i da ta dela dobiju sudski epilog, ali se tužilac ili neko uhvatio za nešto što je najtanje, najslabije i onda je to palo na sudu, onda je ovaj dobio papir da nije kriv i sada maše tim papirom – eto, SNS je mene pokušao da uhapsi, SNS je pokušao mene da optuži, a evo mene je sud oslobodio, ja kriv nisam, vidite, ja sam čovek potpuno ispravan i čist, a radi se o tome da se onaj koji njega, u stvari, procesuirao, uhvatio za najslabiju kariku u celom sistemu vršenja njegove vlasti.

Stanje nam u Nišu u pravosuđu nije sjajno. Posebno imam primedbe na tužilački sektor i ja bih molio da ovo što mi ovde govorimo čuje neko i u Vladi, čuje neko i u ministarstvu, čuje neko i u Republičkom javnom tužilaštvu, jer ja sam o ovome govorio i pre dva meseca, ali to niko nije čuo. To čuju poslanici i čuju građani koji gledaju televiziju. Republički javni tužilac očigledno ništa nije čuo, jer se vrlo pozitivno izjasnila o nekim primedbama na rad višeg javnog tužioca u Nišu, za koju sam potpuno lično uveren da ne radi svoj posao kako treba.

Nedavno se desio slučaj da je svedok pozvan da da izjavu u Više javno tužilaštvo. Njega je sačekao čovek na ulazu, odveo u sobu i naredio mu kakvu izjavu da da. Izjava je kasnije data policiji. Policija je prvo odbijala da uzme izjavu, a onda je uzela. Ja sam pogledao izjavu u policiji. Policija je bila dužna da na osnovu izjave zatraži snimak, jer se sve snima i da se vidi ko je od zaposlenih ili visoko postavljenih u tužilaštvu izvršio pritisak na svedoka. Policija nije poslala zahtev i, naravno, snimak se posle određenog vremena briše.

Hoću da vam kažem da i naša tužilaštva i naši sudovi moraju da rade bolje. Sigurno je da rade bolje nego što su nekad radili, ali ima tu mnogo mesta za popravke i zato podržavam ove ustavne amandmane koji će doći na dnevni red, koliko god da ih neko kritikuje, zato što dolaze kao predlozi sa strane venecijanske komisije.

Na kraju da pohvalim nešto što je prenela ruska Agencija TASS juče. Preneli su izjavu našeg predsednika, kako su oni to rekli, da je Srbija po prvi put napravili veliki ekonomski proboj, da će BDP do kraja 2021. godine porasti za 6%, da se to do sada nije desilo, da je prošle godine Srbija imala pad od 0,8% a Evropa u proseku 5%, da su prognoze MMF-a da će umesto rasta od 3,8% sledeće godine rast u Srbiji biti 4,54% i da će u januaru 2022. godine prosečna plata u Srbiji biti 600 evra.

Naravno, dodali su i preneli su izjavu guvernera Narodne banke, koja kaže da su naše zlatne rezerve danas dva puta veće nego pre osam godina, rezerve u zlatu, i da iznose 14,4 milijardi evra u novčanoj vrednosti i da spoljni dug Srbije je krajem 2016. godine bio 72,1%, u prvom kvartalu 2021. godine 62,1%, da će ići do 60,3%, ali da će kasnije sigurno uslediti siguran pad spoljašnje zaduženosti zemlje, što su svakako dobre i vrlo važne vesti.

Gospođi koja je na dnevnom redu želim srećan odlazak u penziju. Nadam se da nije jedna od onih koji će otvoriti advokatsku kancelariju i kasnije raditi posle odlaska u penziju.

Hvala.
Poštovani predsedniče Narodne skupštine, poštovano radno predsedništvo, uvaženi ministri, koleginice i kolege, zaista mi je zadovoljstvo da podržim izmene i dopune Zakona o kulturi, ali i amandmane koji su danas na dnevnom redu, kojima se tekst izmena zakona poboljšava i popravlja.

Potpuno je logično ono što stoji u amandmanima, da tamo gde nacionalne manjine imaju interes, odnosno u onim ustanovama u kojima postoji interes nacionalnih manjina da budu zastupljeni, da u upravnim odborima budu zastupljeni i predstavnici tih nacionalnih manjina, tako da se broj članova upravnog odbora povećava pet plus, pa koliko ima nacionalnih manjina koje su zainteresovane za učešće u radu ili koje ostvaruju svoje kulturne interese u okviru tih kulturnih ustanova.

Znači, taj amandman je zaista dobar i predstavlja jedno bitno poboljšanje u odnosu na tekst koji je bio ponuđen, gde se broj članova upravnog odbora fiksira na pet, a broj članova nadzornog odbora fiksira na tri. Naravno da je ovo predloženo rešenje pet i tri bilo mnogo bolje od onoga što smo imali ranije, gde je minimalan broj članova definisan kao tri, a onda može da ih bude i više, pa to više je moglo da iznosi i mnogo više i u praksi su postojale velike varijacije u broju članova upravnih i nadzornih odbora. Mislim da je ovim rešenjem da upravni odbor ima pet članova a nadzorni tri, osim u slučajevima koje sam naveo, kada su za to zainteresovane nacionalne manjine, jedno vrlo dobro rešenje koje ćemo imati nadalje u praksi.

Što se Saveta tiče, mi smo bili spremni da podržimo i rešenje da Savet predlaže ministar, bira Vlada, ali je zaista dobro i korektno od strane Vlade da je ta ingerencija ostavljena u nadležnost Narodne skupštine, da Savet za kulturu bira Narodna skupština.

Naravno, prihvatam i potpuno su mi logična sama objašnjenja da je broj 19 članova Saveta bio isuviše glomazan, da je te ljude teško bilo sastaviti, da se u praksi samo šest do sedam ljudi odazivalo i funkcionisalo, tako da je Savet radio bez kvoruma.

Kao što je rekla ministarka, ništa nije zakovano za sva vremena. Ovo rešenje od 11 članova Saveta se čini veoma dobrim, veoma efikasnim i pogodnim za praktično funkcionisanje. Vreme će brzo pokazati kakva ćemo iskustva imati sa tim rešenjem, pa ako bude bilo potrebe da se nešto popravi, popraviće se, ali mislim da je rešenje od 11 članova Saveta jako dobro. Tu su precizno navedeni subjekti koji daju članove Saveta, što nije bio slučaj u prethodnom zakonskom rešenju, gde ste imali veliki broj reprezentativnih udruženja i drugih koji su se takmičili, svi su isticali neke svoje kandidate i onda je teško bilo njih usaglasiti da se dogovore i predlože zajedničkog kandidata za člana Saveta.

Ovde se lepo zna za pet ustanova koje su zadužene za zaštitu kulturnog dobra, a to su Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, državni Arhiv Srbije, Narodna biblioteka Srbije, Narodni muzej Srbije i Jugoslovenska kinoteka, imaju po jednog predstavnika, zatim ustanova Savremene umetnosti, kao što je Narodno pozorište u Beogradu, ima svog predstavnika, Matica srpska, dva predstavnika su iz akademije nauka, jedan iz oblasti umetnosti, drugi iz oblasti jezika i književnosti i, naravno, dva predstavnika Saveta nacionalnih manjina.

Što se tiče strategije, potpuno je razumljivo da strategiju predlaže ministar a donosi Vlada, jer je tako i u drugim oblastima gde se donose strategije. Nema potrebe da strategiju u oblasti kulture donosi Narodna skupština. Jednostavno, tu praksu treba ujednačiti i to rešenje u izmenama i dopunama Zakona je potpuno logično i korektno.

Uopšte, čitajući izmene i dopune zakona, sve ono što se predlaže je vrlo jasno, vrlo precizno i ima za cilj efikasniji rad i funkcionisanje procesa u kulturi i samih ustanova kulture. Stvari su precizirane, stvari su bolje definisane, stvari su jasnije nego što su to bile u prethodnom zakonu.

Recimo, izbor direktora. Izbor direktora je jedna u praksi vrlo rastegljiva stvar. Vi ste imali lokalne samouprave gde su upravni odbori potpuno svesni da treba da obaveste osnivača pre nego što raspišu konkurs za izbor direktora. Ali, imali ste i lokalne samouprave ili one ustanove kulture gde su se upravni odbori po malo zaneli pa su raspisivali konkurse za izbor direktora u dogovoru sa direktorom, a ne u dogovoru sa lokalnom samoupravom. Tako da obaveza koja postoji po ovim izmenama i dopunama zakona, da ustanove kulture odnosno upravni odbori ne mogu da raspišu konkurs pre nego što obaveste osnivača i to je nešto što je sasvim logično i za raspisivanje konkursa je potrebna saglasnost osnivača. Ja kao neko ko je radio na lokalu, u lokalnoj samoupravi sam stalno insistirao na tome. Mada smo imali slučajeve koji su bili suprotni ovome kako je sada propisano i zato smatram da je ovo rešenje jako dobro.

Naravno, sve kolege su pohvalile rešenje oko samostalnih umetnika tj. obaveza lokalnih samouprava da sredstva za njihove PIO doprinose, zdravstveno osiguranje i ostalo uplaćuju reprezentativnim udruženjima, a da kasnije ta udruženja ta sredstva prebacuju PIO fondu i RFZO.

Čitali smo u materijalu, mnogi slobodni umetnici su se zato što je ta praksa bila neujednačena u Republici Srbiji prijavljivali u one opštine, u one lokalne samouprave gde su imali veće povlastice i na taj način su se na Beograd i neke druge veće gradove vršili pritisci ili bili su pod pritiskom da plaćaju i za one ljude koji faktički tu ne žive ili faktički nemaju prebivalište na njihovoj teritoriji, a neki drugi su te obaveze izbegavali. Ova obaveza da sve lokalne samouprave su dužne da za slobodne umetnike sa svoje teritorije izmiruju ove poreske obaveze, odnosno doprinose PIO i RFZO je potpuno logična i ona će popraviti ja se nadam status tih ljudi.

Naravno, hoću da komentarišem i rok na koji se birao Savet po prethodnom i sadašnjem rešenju. Tamo je stajalo pet godina. Savet se bira na pet godina. Vlada se bira na četiri godine, Skupština se bira na četiri godine i nije logično da se Savet bira na pet godina. Logično je ovo rešenje da se Savet bira na četiri godine jer ministar 30 dana posle izbora raspisuje konkurs za izbor članova Saveta. Znači, svaka Vlada, svaki ministar u svom mandatu treba da radi sa odgovarajućim savetom i mislim da je ta sinhronizacija vremenska, odnosno mandatna nešto što je jako dobro i efikasno u praksi.

Naravno, u ovom slučaju pošto zakon stupa na snagu nešto posle par meseci, posle izbora Vlade ili određen period posle izbora Vlade, ministar će imati rok od 60 dana da raspiše konkurs za članove Saveta.

Ja bih uz ove komentare na sam tekst zakona, želeo da istaknem, da smo mi u prethodnim godinama imali velika infrastrukturna ulaganja u oblasti kulture i da su rekonstrukcija i obnova Narodnog muzeja u Beogradu i muzeja Savremene umetnosti u Beogradu kapitalne stvari koje su ostvarene u periodu ove vlasti i da se sa infrastrukturnim projektima u oblasti kulture nastavlja.

Mi smo nedavno imali na dnevnom redu, mislim da je bio zajam vezan za infrastrukturne projekte u oblasti kulture, ali ne samo u Beogradu i ne samo za centralne objekte kulture nego i za objekte kulture, odnosno ustanove koje se nalaze u unutrašnjosti zemlje, mislim da se neka sredstva izdvajaju za Pirot, Mala scena Narodnog pozorišta u Nišu je takođe nešto što je ušlo u to.

Sećam se da je u pitanju bio i Paviljon Cvijeta Zuzorić, muzej Jugoslavije, Narodno pozorište u Beogradu i još čitav niz objekata kulture. Za kulturu se izdvaja danas više, zato što država može da izdvoji. Znate, kada je budžet stabilan, kada imate fiskalnu konsolidaciju možete više i da uzajmite, možete više iz budžeta da izdvojite, možete više da uložite u socijalu, potrošnju, pa i kulturu.

To ranije nije bilo moguće i mi smo zatekli jedno stanje gde su maltene svi objekti, oni veliki, kapitalni bili potpuno oronuli ili ugašeni.

Ja želim ovde samo da skrenem pažnju na jednu situaciju u Nišu koja nas muči i nadam se da će nadležni ministar imati razumevanja za tu situaciju. Mi smo ustanove kulture imali u objektima koji su vraćeni restitucijom. Znači, galerija iseljena zato što je taj prostor bio pod restitucijom, galerija Savremene umetnosti u Nišu.

Narodni muzej u Nišu već dve godine plaća kiriju pravom vlasniku, odnosno onome kome je to restitucijom vraćeno i mi nemamo rešenje za prostor Narodnog muzeja, ali imamo idejno rešenje koje je pobedilo na konkursu među 32 idejna rešenja. Predsednik Komisije je bila gospođa, direktor Narodnog muzeja u Beogradu i zaista i ja kao laik gledajući sva ta 32 rešenja, prosto vidim da je to rešenje najbolje.

Ono se savršeno uklapa u trg i ambijent koji se nalazi tamo i mislim da je izgradnja Narodnog muzeja u Nišu, koja podrazumeva i rekonstrukciju kuće vladike Jeronima koji je to ostavio gradu 1894. godine, nešto što je našem gradu potrebno. Zato što i depoi muzeja, jednostavno mi nemamo gde da smestimo sve te arte-fakte koje imamo. Jednostavno u javnom preduzeću „Vodovod“ se nalazi jedan broj eksponata. Tamo je deponovan.

Samo jedan procenat onog što poseduje arheološka zbirka je izloženo u maloj sali arheološke zbirke koja se nalazi u centru grada. Znači, želim da ukažem na tu veliku potrebu grada Niša za prostorom koja je nastala zato što decenijama neko nije vodio računa o tome prethodnih decenija, ali i zato što je restitucijom nastala obaveza da se vlasnicima vrati neki prostor.

Mi smo u prethodnoj, kao prethodna garnitura imali jednu ideju da od kompanije „Filip Moris“ zatražimo da gradu uz određenu nadoknadu ili možda i bez nadoknade vrati prostor koji njima uopšte ne treba, a predstavlja istorijski deo Duvanske industrije u Nišu.

To je zgrada monopola koja je podignuta 1928. godine sa prelepom zelenom površinom, parkom i ona je jako zgodna za ustanove kulture, ne jednu nego više njih, međutim to je sada pripalo strancima i to sada više niko neće da vam vrati, čak iako mu nudite novčanu, odnosno finansijsko zadovoljenje.

Oni koji su 2003. godine pokušali da se što pre otarase Duvanske industrije u Nišu, oni su uz tele prodali i uže, dali su sve. Verovatno je bila bitna samo provizija, nešto što će njima da pripadne i njima da ostane, a državni interes i interes grada je bio na drugom mestu, ali je činjenica da to što su oni dali uz fabriku vlasnicima uopšte nije potrebno. I to je sada prostor koji niti koristi Duvanska industrija, odnosno „Filip Moris“, a ne može da koristi ni grad Niš. Jednostavno uže je otišlo uz tele i to je sada tako.

Dakle, puna podrška izmenama i dopunama zakona, puna podrška amandmanima koji zaista popravljaju tekst zakona i zahvaljujem vam se na prilici da govorim.
Poštovani predsedavajući, uvažene koleginice i kolege narodni poslanici, podržavam predlog Komisije koju smo dobili. Nadam se da će kolege koje su izabrane u Komisiju za kontrolu sprovođenja zatvorskih sankcija, raditi svoj posao na najbolji mogući način. Osvrnuo bih se na neke detalje o kojima su neke kolege već govorile, ali nije s goreg da se podsetimo.

Prva činjenica je da naši zatvori jesu prenatrpani, odnosno imamo više osuđenika nego što realno imamo mesta, ali nije to tako strašan podatak, odnosno brojke nisu tako dramatične. U mnogim drugim zemljama i zapadne Evrope i sveta i u našem regionu te brojke su mnogo lošije, odnosno imamo mnogo više zatvorenika nego što ima mesta. Znači, broj zatvorenika na 100 mesta je daleko veći.

U Srbiji je u januaru 2020. godine bilo 107 zatvorenika na 100 mesta, ali je zbog epidemije korona virusa, vlada uspela da taj broj smanji na 105 zatvorenika na 100 mesta u aprilu mesecu, tako da je broj zatvorenika smanjen na 626 ili negde oko 6%. To je bio doprinos države, doprinos vlade, opštoj situaciji i stanju u zatvorima i zaštiti života i zdravlja ljudi koji tamo borave. Naravno, nije samo to bio doprinos, ono što možemo da vidimo iz sredstava javnog informisanja, je da se u objektima i ustanovama u kojima se izvršavaju zatvorske sankcije, odnosno, odslužuju kazne, vode i vrše redovni lekarski pregledi, da su zatvorenici vakcinisani, odnosno, svi oni koji su želeli da prime vakcinu, da prilikom prijema novih osoba na izdržavanje, oni se zdravstveno proveravaju, ukoliko jesu sumnjivi, izdvajaju se u posebne prostorije, odnosno, borave izolovano, da u slučaju neke infekcije ne bi to preneli ostalim zatvorenicima. Znači, sva epidemiološka pravila koja se primenjuju u da kažem, državi, u životu, u drugim objektima, ona se primenjuju i u zatvorima i među zatvorenicima, što je naravno, dobro.

Kažem, imamo 9000 mesta u zatvorima, i ova vlast je uspela da rekonstruiše par zatvora, i da napravi 2018. godine, novi zatvor u Pančevu sa 500 mesta, po svim evropskim i svetskim standardima, 2017. godine, rekonstruisali smo uz pomoć EU dva paviljona, odnosno ženski paviljon u Požarevcu. Takođe, 2021. ove godine planirana je rekonstrukcija dva muška paviljona, takođe u Požarevcu. Investirano je i u zatvore u Sremskoj Mitrovici, nešto u Nišu, tako da je, jedan opšti utisak da vlast čini sve na tome da popravi koliko može, u ovom trenutku stanje u kojima borave, uslovi u kojima borave zatvorenici, oni koji se tamo nalaze, oni koji su već u zatvorima smešteni.

Ono na šta bih hteo da ukažem pažnju je da u Srbiji imamo 152 lica na izdržavanju zatvorske kazne na 100 hiljada stanovnika, u Evropi je taj prosek 102 osobe na 100 hiljada stanovnika. Ta brojka je znatno niža. To ne znači da su oni manje kriminalizovani od nas, to jednostavno znači da oni imaju neku drugu politiku izricanja sankcija i da se više ide na alternativne sankcije.

Naravno, i mi smo uveli oportunitet, kao jednu od mera da se izbegne sudski proces i kasnije eventualno, zatvorska kazna, međutim, postoje i druge alternativne mere, kao što su uslovna osuda, kao što je rad u javnom interesu. Postoje načini izdržavanja kućnog zatvora ili elektronskog nadzora nad izdržavanjem zatvorske sankcije, u nekim drugim uslovima. Tako da, su to sve mere koje se u Evropi koriste kako bi se broj ljudi u zatvoru sveo na minimum. Možda, mislim, da je to neki put kojim možda i mi treba da krenemo u tom smislu.

Što se tiče uslovnih osuda, mogu da istaknem da mi imamo zaista malo uslovnih osuda na 100 zatvorenika, recimo, 26 na 100 osuđenih, 26 na 100 u Srbiji, 646 imate u Poljskoj, 46 u Norveškoj, 50 u Švajcarskoj, 71 u Bugarskoj. Znači, da oni znatno češće izriču te uslovne osude u odnosu na nas, a to upravo govori u prilog da treba češće izricati alternativne sankcije kako bi se gužva u zatvorima smanjila, a time i finansijsko opterećenje države, jer svaki zatvorenik bez obzira da li nešto radi u zatvoru i doprinosi, on ipak ovu državu košta.

Rekao sam da je zdravstvena zaštita u zatvorima poboljšana u odnosu na neki period pre sedam, osam godina tako da danas imamo dva puta manju stopu smrtnosti u zatvorima u Srbiji i tu se razlikuju dve vrste smrtnosti, jedan je zbog ubistava, samoubistava i tako dalje, obračuna, a druga je usled bolesti. Znači, da je i zatvorska nega znatno bolja, odnosno veza sa bolnicama, a sa druge strane i sama kontrola zatvorenika i toga što oni rade je bolja, pa je manja mogućnost međusobnog povređivanja i međusobnih obračuna. Tako da je za ovaj period kada je naša stranka na vlasti ta stopa smrtnosti u zatvorima smanjena za dva puta.

Ono što bih istakao kao problem o kome treba razmišljati, to je pospenalna podrška, odnosno podrška ljudima posle završetka zatvorske kazne. Negde sam pročitao da jedino Zakon o izvršenju krivičnih sankcija poznaje osuđenike, odnosno zatvorenike i nijedan drugi zakon. Zaista potrebno je napraviti socijalne programe koji će da omoguće ljudima da koji napuste zatvor, koji izdrže svoju kaznu da budu prihvaćeni. Jednostavno, kada čovek posle izlaska iz zatvora dobije neki posao koji može da radi, postoji veća verovatnoća, odnosno manja verovatnoća da se vrati nekom, pod navodnicima zanatu koji ga je u taj zatvor i odveo, mada je sve to stvar lične prirode, ali kažem u proseku socijalna podrška u svakom slučaju može da smanji povraćaj u zatvor.

U EU iskustava kažu da oni koji su bili osuđeni na javne radove, odnosno vršili javne radove da je broj povratnika među njima bio najmanji. Ono što je bitno za period koji je iza nas, to je da mi u poslednjih par godina ili čak i više nismo imali neke nemire u zatvorima, veće pobune i tako dalje, koje su bile karakteristične za period 2000. godine i posle toga. Sećam se da je 2000. godine bila jedna velika pobuna gotovo u svim zatvorima u Srbiji, verovatno inspirisana otpuštanjem albanskih zatvorenika, njih 820 je pušteno na slobodu bez dobrog razloga, među njima se nalaze i oni koji su ubijali, klali, spaljivali.

Sećam se da su tada puštena i dva brata, Ljuan i Bekim Mazreku, koji su jedan veći broj Srba, ja sad ne mogu da licitiram koji, ali nepobitno je utvrđeno da su veći broj lica ubili i da su spalili u krečani u Klečki. Kada već pričamo o tome, moram da se prisetim nedavne izjave predsednice tzv. Kosovo, Vjose Osmani, koja kaže da Srbija treba da se pokaje, da se izvini, da nadoknadi žrtvama ono što je učinila. Znate, ja razumem da je ta izjava data u vreme neke kampanje kada se ona kandidovala za mesto predsednika, pa je animirala birače, ali posle izbora i inauguracije u govoru u kome se ona i inauguriše na tu poziciju, mislim da jedna ta6kva retorika nije primerena i da ona ne vodi dijalogu i ne vodi stvaranju dobrih odnosa sa Srbijom, zato što pre svega nije realno, jer sve ono što nije realno, ne može da uspe.

Srbija 2000. godine ne samo što je oslobodila sve albanske teroriste, ubice, koljače, a među njima je bilo i onih koji su bili možda politički zatvorenici, nego Kosovo u periodu od 2000-2012. pa i kasnije, niti međunarodne snage i misije na KiM nisu uspeli da pronađu i identifikuju bilo kojeg ubicu, bilo kojeg počinioca krivičnog dela i zločina nad srpskim stanovništvom.

Setimo se Starog Gracka, žetelaca, 2000. godine u proleće, koji su pobijeni samo zato što su izašli da pokose sopstvenu njivu. Niko nije odgovarao. Autobus kod Podujeva, podmetnuta bomba, izginuli ljudi, niko nije odgovarao. Pogrom 2004. godine nad hiljadama Srba i hiljade spaljenih kuća – niko nije odgovarao.

Kad se setim gospođe Vjose Osmani, uvek se setim i one slike iz haškog suda, odnosno Međunarodnog suda pravde u Hagu, gde ona onako nasmejana, cinično, pogledom ispraća Vuka Jeremića, koji tobože ljut napušta zasedanje, gde je Srbija tada izgubila odlukom suda 10:4, tako da je svaka asocijacija na gospođu Vjosu Osmani meni asocijacija i na Vuka Jeremića, koji je zajedno sa svojom ekipom tada, 2010. godine, doveo do poraza Srbije u Međunarodnom sudu pravde.

Mislim da su ove izjave koje su došle sa Kosova prethodnih nedelja i meseci u stvari rezultat neshvatanja da su se u Srbiji promenile okolnosti, da Srbija danas nije ona Srbija iz 1999, nije Srbija iz 2000, nije Srbija iz 2004, koja će da ćuti nad pogromom koji se vrši nad srpskim stanovništvom, nije Srbija iz 2008. koja će mirno da posmatra proglašenje nezavisnosti, niti je ona tupava Srbija iz 2010. godine koja će da postavi najtupavije pitanje Generalnoj skupštini, koje je ona prosledila Međunarodnom sudu pravde i dobili smo odgovor kakav smo dobili.

Pa i da je pitanje bilo najpametnije, trebalo je proučiti odnos snaga u Međunarodnom sudu pravde i videti ko su te sudije, iz kojih su zemalja, kakav je njihov stav i odnos prema Srbiji i ako se proceni da nama ne ide u prilog bilo kakvo izjašnjavanje, da to ne činimo.

Međutim, urađeno je što je urađeno i ja lično mislim da je to urađeno sa namerom da se nama nanese neprocenjiva šteta, tako da po tom pitanju tu smo gde smo.

Što se tiče ove teme, još jednom, podrška komisiji. Mislim da je pred njima vrlo ozbiljan zadatak, zato što zatvori u Srbiji nisu dečiji vrtići i nisu mesta gde se dešavaju samo lepe stvari.

U zatvoru se ipak nalaze osim onih koji su okrivljeni i osuđeni za saobraćajne nesreće i neke stvari koje su možda i sticaj okolnosti, nalaze se i ljudi koji se bave ozbiljnim kriminalom ili su programirani da se bave ozbiljnim kriminalom. Među zatvorskim čuvarima najveći broj je pošten i onakav kakav treba da bude, međutim, ima i onih koji sarađuju u tome.

Mislim da je pred komisijom ozbiljan zadatak da takođe pogleda ko se to šalje na izdržavanje kazne kući, u kućnim uslovima, elektronsko praćenje, a ko mora da ode u zatvor, odnosno da se tu uspostavi jedan balans i da se vidi da li se te stvari rade na pravedan način, da li su tu moguće određene popravke, itd. Zahvaljujem.