Zahvaljujem se, predsednice.
Ne znam odakle da krenem. Četiri konfuzna minuta, svega pomalo, ničega suštinski, prazna demagogija, glasno se govori, kao po običaju, prazna priča i sada, naravno, izazovu se replike. Sada mi treba da odgovorimo.
Prvo, ne znam da se govori o recidivima komunizma. Njegov kolega iz opozicije je malopre rekao – smrt fašizmu, sloboda narodu, jer je danas 20. oktobar. To je dan kada je Beograd oslobođen i mislim da su ga partizani oslobodili. Ne znam da li ga je neko drugi oslobađao, možda kolega ima neku svoju istoriju.
Onda se nastavi dalje, pa se pređe na srpske generale, začini se Slobodanom Miloševićem, optuži se za rat na prostoru bivše Jugoslavije. Ne znam da li su Srbi napadnuti ili su Srbi napadali, i to je dosta konfuzno. Kažu da smo tamo izgubili. U redu, možda jesmo, možda nismo, u svakom slučaju, ono što jeste ostalo iza Miloševića, to stalno ponavljamo, jesu dva spomenika, jedan je Dejtonski i Republika Srpska, drugi je Rezolucija 1244, i to su dva pravna sporazuma u međunarodnim okvirima koji nam i te kako garantuju, pre svega, kada govorim o Kosovu i Metohiji, naš teritorijalni suverenitet, ali i kada govorimo o Republici Srpskoj. Prvi put srpski narod zapadno od reke Drine ima svoj entitet.
Ne bih dalje širio priču, kolege su već govorile istoriju, kolega koji nam se obratio, kolege SNS su već opisale tu istoriju, čini mi se da tu postoji možda, neki dramatičan period u toj istoriji političkog razvoja, kolege Parandilovića. U svakom slučaju, ne bih se ja upuštao u to, to neko drugi treba i mnogo bolje od mene bi umeo da objasni. U svakom slučaju, kada je u pitanju SPS, ipak iz naših usta kada se kaže – smrt fašizmu, sloboda narodu, ima neku težinu. Zahvaljujem.