| 26.10.2023. |
|
||
|
|||
|
Zahvaljujem, koristiću vreme ovlašćenog.
Pošto je koleginice Stojmenović pomenula Apoteke „Beograd“, ja sam neko ko je kao levičar apsolutno za to da većina firmi, fabrika i ustanova budu u državnom vlasništvu i da što manje bude privatizacije.
Apoteke „Beograd“ su u problemu već dugi niz godina. Apsolutno podržavam to da one ostanu u vlasništvu grada Beograda i da ostanu u državnom vlasništvu. Ima jedna druga stvar, a to je da sam ja davno izgubio empatiju prema ljudima koji nisu spremni da se bore sami za sebe. Kao što sam rekao više puta i ovde u Skupštini na Prvomajskom protestu ja mogu da se borim sa tobom ali ne mogu da se borim za tebe.
Kada sam radnicima Apoteka „Beograd“ još pre ili četiri ili pet godina, kada su dolazili kod mene i tražili pomoć, pričao da će im se ovo desiti i kada sam ih da kažem na neki način savetovao da se sindikalno organizuju kako bi mogli da zaštite svoja prava tada je bila priča o tome – pa, znate mi ne smemo, mi ne možemo, mi se plašimo itd.
Ne govorim samo o Apotekama „Beograd“, govorim o tome da dokle god se naši radnici plaše da se sindikalno organizuju i dokle god imaju strah da se bore sami za sebe, nego očekuju pomoć od nekog drugog dešavaće se upravo to što se i dešava.
Ja sam i rekao prošle nedelje u svom govoru da mi je žao što radnici Srbije nisu isti kao radnici Grčke, jer da su takvi, apsolutno ovakvih situacija i prodaja firmi od vitalnog značaja za državu Srbiju ne bi ni došlo.
Tako da, u tom pravcu moram da kažem i da ponovim i sve ono što sam govorio da uvek pozivam ljude, da se sindikalno organizuju, da uvek pozivam ljude da budu deo neke organizacije nije važno da li moje ili neke druge i da moraju da se bore sami za sebe.
Mi smo tu da im pomognemo onoliko koliko možemo i koliko je u našoj moći ali ukoliko oni nemaju hrabrosti da se bore za sebe i ukoliko se plaše pre nego što dođu u neku situaciju dramatičniju, da kažem, da se na nekim način pobune, nažalost, imaćemo takvu situaciju da će se firme zatvarati i dalje i da će radnici ostajati bez posla, jer prosto drugačije neće ni moći dok ne usvojimo i ne promenimo novi Zakon o radu. Hvala.
Zahvaljujem.
Samo kratko. Potpuno se slažem sa koleginicom Stojmenović, mislim da me neko pogrešno ne razume sa te strane, ali moram kolegama koji nemaju iskustva u praksi, borbi za prava radnika, nemaju iskustva u praksi, a ja imam preko 25 godina, da kažem da ljudi moraju da nauče da se bore za sebe.
Pre godinu dana ja sam bio sa kolegama iz Zeleno-levog fronta, odnosno Politička platforma – Solidarnost koja je u koaliciji sa vama, ja sam bio na jednom skupu radnika Apoteka „Beograd“ zato što su me pozvali da ih podržim koji je bio u Domu zdravlja Vračar. Ja sam došao na poziv radnika. Ušao sam unutra u salu, bilo je sigurno nekih 150 radnika kada je direktor pitao ko sam ja. Ja sam se predstavio da sam predstavnik sindikata i da sam narodni poslanik. Međutim, direktor je rekao da bih ja trebao da napustim skup jer nisam zaposlen u Apotekama „Beograd“. Rekao sam – skup mogu da napustim ali samo pod uslovom ako radnici pristanu da ja taj skup napustim. Sto pedeset ljudi kojih je bilo svi su digli ruku da ja taj sastanak napustim iako sam došao po njihovom pozivu i na njihov poziv da im pomognem.
Tako da, lepo je boriti se za radnike i to je uvek pohvalno apsolutno, međutim problem je u tome ako radnici ne žele da se bore za sebe nego traže pomoć od nekog drugog, onda dolazimo u problem da im se ne može pomoći, koliko god vi ili ja ili neko drugi, hoće da pomogne tim ljudima ako vas ti ljudi zovu da im date pomoć, a onda pred direktorom kada su već kasnile četiri ili pet plata kažu – izvinite, nemojte sada da nam pomognete, mi ćemo da rešimo problem sa direktorom. Onda njima pomoć ne treba.
Moram da kažem samo jednu stvar da bi ljudi shvatili. Ja se ovim poslom bavim 25 godina. Štrajkovao sam glađu, i bio sam privođen, bio sam sa policijom u sukobu još 2005. godine, postoje fotografije i snimci, itd.
Uvek ponavljam, radnici moraju sindikalno da se organizuju, radnici moraju da se bore za sebe, ja ne mogu da idem da se borim umesto njih. Ja ću uvek da podmetnem glavu za svakog radnika, ali ako je on spreman da se bori za sebe. Hvala.
Zahvaljujem.
Koristiću vreme ovlašćenog predstavnika.
Juče sam čuo jednu izjavu ministarske Đurđević Stamenkovski i moram da kažem da je to, po meni, prva smislena izjava jednog ministra rada od kada se ja bavim ovim poslom i otkad pratim političku scenu Srbije.
Ona je juče pomenula da se radi na izmeni i promeni Zakona o radu. Ja bih to apsolutno pozdravio najiskrenije, iz dna duše, i glasaću za tako nešto sa dve ruke ako bude moglo. Hteo bih da poručim, s obzirom da je ministarka rekla da se tu, da kažem,
koriste neki modeli švedskog Zakona o radu i nekih drugih zemalja, da mi kao sindikat, Udruženi sindikati Srbije „Sloga“ već tri godine imamo jedan kvalitetan Predlog zakona o radu koji smo propagirali, koji smo u prošlom sazivu Skupštine ovde predložili i koji je odbijen da bude uopšte na dnevnom redu.
Kada pominjemo Švedsku, moram da kažem da taj zakon nisam radio ja, nego da su ga radili najeminentniji stručnjaci iz oblasti radnog prava i radnog zakonodavstva u Srbiji, iz Centra za dostojanstvo i rad, na čelu sa profesorom doktorom Marijom Reljanovićem, koji je za mene najeminentniji stručnjak u Srbiji iz oblasti radnog prava. To je podržala švedska fondacija „Olof Palme centar“, tako da nema nikakvih problema da taj zakon primenimo. Jedanaest stručnjaka iz oblasti radnog prava je na tome radilo više od godinu dana.
Alternativni zakon o radu koji smo mi spremili ima šest ili sedam zakonskim rešenja, a to znači Zakon o radu, Zakon o bezbednosti i zdravlju na radu, Zakon o socijalno-ekonomskom savetu, Zakon o štrajku, Zakon o sindikatima. Apsolutno bi smo sve mogli da pokrijemo tim zakonom.
Poručio bih gospođi Stamenkovski da mi stvarno iskreno želimo da učestvujemo u tome i nadam se da to neće ostati mrtvo slovo na papiru, nego da će taj zakon koji je usklađen, pošto je Milica Stamenkovski rekla da treba da se uskladi sa svim evropskim normama. Mogu da kažem sa ponosom da je naš Zakon o radu usklađen i sa evropskim radnim zakonodavstvom i da je usklađen sa Evropskom socijalnom poveljom. Znači, ne postoji nikakav problem, niti prepreka da se o tom zakonu makar razgovara, a da se dobar deo tog zakona usvoji.
Ako bismo kojim slučajem mi u ovom sazivu izglasali taj Zakon o radu, moja politička misija je završena, ja politikom prestajem da se bavim, jer bismo uradili nešto kvalitetno i nešto istorijski za sve radnike Srbije.
Iz tog razloga mogu da kažem da bih mirno mogao da odem u političku penziju, jer bismo na taj način pomogli onim najsiromašnijim, onim najobespravljenijim i običnim ljudima, za šta se ja i borim i zašto sam, između ostalog, i ušao ovde u ovaj parlament.
Što se tiče samog zakona, on je isto tako naklonjen i poslodavcima, ali naklonjen je i državi. Znači, postoji mogućnost da se o tome radi i ja opet ponavljam, mi taj zakon dajemo, da kažem, bukvalno besplatno Vladi Srbije i gospođi Stamenkovski, neka iskoriste odatle šta god misle da treba, šta god može da se iskoristi, mi smo tu, da kažem, apsolutno da damo podršku.
Pored zarada koje, naravno, svakog našeg čoveka ovde brinu, tu se vodi računa i o dostojanstvu i o, da kažem, radničkim problemima i odnosu prema tim ljudima, da oni ne bi mogli na neki način da budu mobingovani, maltretirani, šikanirani, a to nam je valjda svima cilj ovde u ovoj zemlji da uradimo.
Ono što je gospođa Stamenkovski rekla i to već malo onako za mene može da bude problematično, a to je da se koristi neki grčki model Zakona o radu. E, sada na svu sreću svih nas, države Srbije, srpski radnici nisu ni malo hrabri kao grčki radnici, pa bih samo rekao da je pre par godina, kada su u Grčkoj probali da promene Zakon o radu uveče kasno, da je zgrada Ministarstva rada bukvalno bila zapaljena i naravno, Vlada je odmah ujutru povukla taj zakon.
Ne kažem naravno, daleko od toga da to treba ovde da se desi, ali naš narod nažalost, naši radnici, naši sindikati, nisu takvi kao što su grčki, nisam ni ja kao što su grčki sindikalci, naravno, i to je velika kritika za nas, jer kada je 2014. godine donet robovlasnički Zakon o radu, mi smo kao babe dozvolili da on prođe jednom minimalnom šetnjom, bez ikakve ozbiljne pobune i, naravno, kritika ide i na moj račun i na račun mojih kolega, ali i svih ostalih sindikata i svih ostalih radnika. Tako da je moj ideal da jednoga dana srpski radnici budu kao grčki radnici, ali nažalost, to neće da se desi, jer nemaju tu vrstu hrabrosti.
Podsetio bih samo na jednu stvar, da ne bi bilo dobro kada bi ja bio vlast, jer ja sam malo rigorozan prema tim nesavesnim poslodavcima, pa recimo „Jura“, koju su svojevremeno doveli Mlađan Dinkić, Boris Tadić i Rasim Ljajić, koja je sinonim robovlasničke kompanije ovde u Srbiji, ja bih njih nogom u zadnjicu sve do jednog isterao kada bi bio vlast van granica Srbije na prvi granični prelaz, tako da ja nisam baš dobar za tu poziciju, ali se nadam da država ima sluha da taj Zakon o radu usvojimo. Kažem, ja dajem svu svoju pomoć najdobronamernije, najiskrenije iz dubine duše i srca, da to promenimo.
Prilika za to će već biti na nekoj od narednih sednica, kada ću ja upravo taj Zakon o radu predložiti ovde i nadam se da ćete bar imati dovoljno sluha, ako ne da ga usvojite bez neke velike rasprave, da možemo da dođemo u situaciju da debatujemo o njemu, pa da vidimo šta je tu dobro, šta je tu loše, šta možemo da promenimo, tako da, moja puna podrška ide u tom pravcu i uvek će biti u tom pravcu moja podrška u svemu onome što se tiče dobrobiti radničke klase Srbije. Zahvaljujem.
Zahvaljujem.
Želeo bih da postavim pitanje ministru finansija Siniši Malom - kada će i da li će doći do povećanja minimalne zarade za drugu polovinu 2023. godine? Svedoci smo iz medija da se nekakvi pregovori između sindikata, koji su tražili 50.000 dinara, i Vlade održavaju, ali za sada nemamo nikakav odgovor dokle se stiglo sa tim.
Videli smo juče da predsednik države ponovo obećava neke helikopter pare, povećava plate, penzije. Pozdravljam to što se plate povećavaju prosvetnim i zdravstvenim radnicima, ali bih želeo da pitam - šta se dešava sa onih pola miliona najsiromašnijih građana koji primaju 40.000 dinara? Da li tih pola miliona porodica može da živi sa 40.000 dinara, s obzirom da je poslednje povećanje minimalne zarade od 14,3% pojela prošlogodišnja inflacija, a da ne govorimo o ovoj inflaciji u toku ove godine u prvih šest meseci?
Ja sam juče bio u Knjaževcu, razgovarao sam sa 1.000 radnika koji štrajkuju i koji rade za 40.000 dinara, koji traže od poslodavca da im samo poveća zaradu 10%. Razgovarao sam sa ženama, sa majkama koje su plakale i koje su govorile da ne mogu od te zarade da prežive i da od te zarade ne mogu ishrane svoju decu i svoje porodice. Žalosno je da neko danas u Srbiji radi za 40.000 dinara. Voleo bih da znam po kom kriterijumu i po kom osnovu je prosečna plata u Srbiji 85.000 dinara kada znamo da četvrtina zaposlenih u Srbiji radi za minimalnu zaradu.
Ja sam neko ko je 13 godina radio u fabrici. Radio sam u „Železari Smederevo“ u pogonu i znam šta znači rad u fabrici. Nikada nisam radio za minimalac, ali potpuno razumem one ljude koji rade za 40.000 dinara i moje pitanje upravo ide u tom pravcu - kada će biti povećana minimalna zarada i za koliko će biti povećana da bismo mogli najsiromašnijim građanima Srbije i onima koji se muče kod stranih poslodavaca, koji ih maltretiraju, mobinguju, da žive pristojno od svog rada?
Hleb koji je pojeftinio i koji će pojeftiniti tri dinara ne znači nikome ništa, ne znači čak ni tim ljudima koji rade za 40.000, jer 90 dinara koje će platiti manje mesečno apsolutno ne znači ništa.
Drugo pitanje koje bih želeo da postavim ministru finansija je to da nam kaže - koliko od države novca dobijaju i zarađuju predsednik Saveza samostalnih sindikata Ljubisav Orbović i predsednica UGS „Nezavisnost“ Čedanka Andrić, s obzirom da građani Srbije moraju da znaju koliko su plaćeni oni koji navodno pregovaraju u njihovo ime, koliko novca oni zarađuju da bi pregovarali za 40.000 dinara koliko je minimalna zarada u Srbiji?
Na kraju, želeo bih da postavim pitanje Tomislavu Momiroviću, ministru trgovine ili ne znam čega, na osnovu kojih kriterijuma i na osnovu koje alhemije je on došao do tih podataka da je inflacija u Srbiji ne da ne postoji, nego je smanjena? To prosto nije tačno. To je jedna laž, jedna velika neistina. Svako ko ode u prodavnicu, svako ko ode bilo šta da kupi može da vidi koliko su namirnice, koliko su te osnovne stvari za život poskupele i da ne postoji nikakva matematika da je to smanjeno.
Ljudi danas teško žive, a Tomislav Momirović se šali sa njima, dajući neke izjave koje apsolutno nemaju nikakve veze sa istinom. On se sprda sa najsiromašnijima, jer taj sa 40.000 dinara, kada ode u prodavnicu, ne može da kupi apsolutno ništa, ne može da preživi sedam dana.
Baš bih voleo da znam i da budem upoznat sa time kako se do tih podataka dolazi. Verovatno na isti način koji Republički zavod za statistiku određuje platu u Srbiji, verovatno na isti način koji se određuje da plata u Starom Gradu, na opštini Stari Grad, iznosi 150.000 dinara, da je u Beogradu 110.000 dinara i da nijedna opština u Srbiji nema manju zaradu od 60.000 dinara, što je prosto netačno i jedna velika laž. Hvala.
(Beograd, 25.08.2022.)
| Funkcija | Državni organ, javno preduzeće, ustanova, druga organizacija | Izvor prihoda | Interval | Neto prihod | Valuta | Vreme obavljanja / od-do |
|---|---|---|---|---|---|---|
| Narodni poslanik | Narodna skupština Republike Srbije | Republika | Mesečno | 93850.00 | RSD | 12.08.2022 - |