Poštovani predsedniče, poštovane kolege narodni poslanici, želela bih zaista da smo danas uspeli da korekcijom ovog poslovnika postignemo efikasniji rad ovog našeg parlamenta. Međutim, činjenice stoje sasvim na nekoj drugoj strani.
Pre svega, ukida se osnovno pravo, a rekla bih i obaveza svakog narodnog poslanika da govori u ovom parlamentu i da aktivno učestvuje u donošenju svih zakonskih akata, pa i svih predloga zakona o kojima smo danas govorili. Rekla bih da je restriktivno smanjena mogućnost narodnih poslanika, koji su ipak birani ovde kao pojedinci i sva ta prava su im Ustavom zagarantovana, ne kao poslaničkoj grupi, ili su bar sva ta prava svedena na jedan određeni minimum.
Verujem da se ovo po prvi put dešava u parlamentarnom životu bilo koje zemlje. Pitam se samo zašto se na ovom prvom jesenjem redovnom zasedanju stavila upravo ova tačka dnevnog reda. Da li zbog toga da se napravi restrikcija u priči koja tek treba da sledi, a to su pre svega usvajanje predloga zakona o radu, o zdravstvenom osiguranju, zakona o penzionisanju itd, a tu i te kako mnogo toga ima da se kaže. Ako ne verujete meni, oslušnite malo glas naroda.
Međutim, mogu da prihvatim zbilja neke izmene, ali ne mogu nikako da prihvatim da se sankcionišu samo oni poslanici koji aktivno učestvuju u radu ovog parlamenta. Recimo, da me je kojim slučajem Demokratska stranka Srbije pozvala da kao neki spoljni član učestvujem u korigovanju ovog poslovnika, vrlo rado bih se potpisala kao 42, ali pod sledećim uslovima: pre svega uvela bih član koji bi regulisao i sadašnje stanje parlamenta, kada dvotrećinsku vlast ima DOS, a i za sva buduća vremena, iako sumnjam da će se ikada više ovo ovako ponoviti, da su u obavezi da svakog momenta obezbede 126 poslanika, kako bi ovaj parlament nesmetano mogao da radi. Od 176 poslanika i od mogućnosti da 50 poslanika DOS-a svakog radnog dana izostaje, a i dalje mogu da se donose svi zakoni, uštedelo bi se na vremenu, efikasnost rada bi bila povećana, jer prosto ne bi bilo toliko reklamacija Poslovnika o postojanju kvoruma i ne bismo non-stop slušali predavanja o tome da li su poslanici obavezni da se identifikuju, kako se ponašaju opozicioni poslanici itd.
Drugo, poštovanje radnog vremena. Ja sam u tom smislu dala jedan amandman, jer, setite se, prošli put kada smo u februaru ili martu menjali postojeći poslovnik, kada su svi članovi opozicionih stranaka u ovom parlamentu bili da se radi do 17,00 ili 18,00 časova, svi vi ste izglasali samo zato ne daj bože da se amandman opozicione stranke uvaži, da se radi do 19,30 časova i mi, poslanici Socijalističke partije Srbije, smo uvek bili do 19,30 tu, čak i kada se izglasavalo da se radi do dva ujutru.
Međutim, kao što se i danas kasnilo 50 minuta sa početkom rada sednice u prepodnevnim satima, evo 20 minuta u popodnevnim satima i to je negde oko 70 minuta, gde bi poslanici mogli po 10 ili pet minuta toliko toga da kažu i rad bi bio apsolutno efikasniji. Međutim, onaj ko je prvi i najodgovorniji, tu bih automatski uvela kaznene odredbe za nepoštovanje radnog vremena, pre svega je predsednik Skupštine ili onaj koji predsedava tog dana, jer je njihova obaveza da pet minuta pre početka sednice budu tu i u 10,00 sati da svi poslanici budu. Rad bi bio mnogo konstruktivniji i efikasniji. Ko ne poštuje svoj rad i svoje radno vreme, još manje je sposoban da poštuje tuđe.
Ovo ne govorim samo zbog svih nas 250 poslanika koji se nalazimo ovde, nego zbog armije ljudi koji mnogo savesnije prate rad ove skupštine, kao što su na primer gospoda novinari, kamermani, ljudi iz montaže, sekretari naših odbora i još mnogo ljudi.
Uvela bih kaznenu odredbu za nepraćenje rada ove skupštine. Ovo nije čitaonica i prema tome nemojmo da čitamo novine. Čitajmo materijal i pratimo šta je to što pričaju poslanici, a ne samo da budemo neinformisani kao glasačka mašina. Jednostavno, ako se već radi o demokratiji i o transparentnosti na ovaj način bi dokazali da apsolutno svi poslanici imaju jednaku obavezu ponašanja i rada ovog skupštinskog doma.
Na samom kraju, gotovo sam sigurna, a to je i rečeno, da ovo neće biti zadnji put da raspravljamo o Poslovniku. Dakle, ovo je opet neko prelazno rešenje. Do sada smo već imali jedno, pa se bojim da se ova naša zasedanja ne pretvore u besede o Poslovniku, a da zakoni i reforme budu na čekanju. Onda se pitam ko stavlja na dnevni red ovakav poslovnik, zašto ćemo tri-četiri puta i ko zna još koliko puta raspravljati, koliko će otići narodnih para na ovakva zasedanja i, molim vas, da li onda reformu koči opozicija. Mislim da ovog puta neće biti da je tako.