ŠESTO VANREDNO ZASEDANJE, 27.02.2003.

2. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

ŠESTO VANREDNO ZASEDANJE

2. dan rada

27.02.2003

Sednicu je otvorila: Gordana Čomić

Sednica je trajala od 11:00 do 18:05

OBRAĆANJA

...
Građanski savez Srbije

Nataša Mićić

| Predsedava
Samo da obavestim da su predstavnici Narodne skupštine danas primili predstavnike porodica nestalih iz Štrpca i da ćemo razmotriti ovaj predlog koji je izneo narodni poslanik Zeldžo Hurić.
Nastavljamo načelnu raspravu o izmenama i dopunama Zakona o privatizaciji prema prijavama za reč.
Reč ima narodni poslanik Miloš Todorović, poslanička grupa SSJ.

Miloš Todorović

Poštovana gospođo predsednik, dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi gospodine ministre, jedan u nizu predloga izmena i dopuna zakona, veoma važan zakon, sistemski, ali u isto vreme većini građana, zaposlenih radnika Srbije, potpuno stran i nerazumljiv. Svako u ovoj sali, dame i gospodo, razume značaj postupka privatizacije. U svakom slučaju, mi kao SSJ dajemo prednost privatnom kapitalu u odnosu na društveni.
Međutim, nas i sve ljude u Srbiji muči sam način implementacije predloženih izmena i dopuna ovog zakona, kao i samog zakona. On mora da zabrine svakog dobronamernog čoveka koji se nalazi u ovoj skupštini. Taj je problem u ovom momentu prisutan u svakom segmentu našeg društva, mislim da će se o njemu još puno razgovarati i na njemu raditi.
Poslanički klub SSJ predložio je i odgovarajuće amandmane koji su veoma svrsishodni i potrebni, a pred vama kao većinskom koalicijom u ovoj skupštini je zaista važan i veliki problem, da se ovaj zakon izglasa. Kako će se izglasati, to ćemo videti na kraju. Međutim, da li ovaj zakon prihvatljiv za većinu stanovnika i zaposlenih u našoj zemlji? U protekle dve godine imamo veoma bolna iskustva što se tiče ovog zakona. Veoma su loše zakonski rešena pitanja socijalne zaštite i socijalne sigurnosti zaposlenih ljudi.
Otvara se pitanje tehničko-tehnološkog viška zaposlenih i u svakodnevnoj praksi možemo u preduzećima zaista videti da je taj problem veoma izražen i veliki. Kada smo kod samog predloga izmena i dopuna Zakona i obrazloženja člana 6. stava 2, ono doslovce glasi: "Navedena norma ima za cilj da spreči neopravdano visoke zahteve nezaposlenih u pogledu socijalnog programa, što ima za posledicu neatraktivnost preduzeća za potencijalnog kupca".
Takvo obrazloženje podstiče zabrinutost kod ljudi. Kažem u najmanju ruku, jer im je socijalna sigurnost žestoko uzdrmana. Moramo shvatiti da su radnici preduzeća u privatizaciji zaista veoma zabrinuti i da im to predstavlja veliki problem.
Da li predlagač izmena i dopuna Zakona o privatizaciji ima mogućnosti i načina da ovaj narastajući problem efikasno reši? To ćemo videti. Međutim, poslanički klub SSJ veoma je uzdržan u oceni postignutih rezultata i to naravno veoma opravdano. To se vidi iz prakse i možete svuda na terenu videti dosta problema vezanih za ovaj zakon.
Članom 20. menja se član 61. koji u tački 4) utvrđuje da se 5% sredstava izdvaja za finansiranje i razvoj infrastrukture lokalne samouprave. Kao i u zakonu o subvencijama, Vlada i ovde ima uzdržan odnos prema lokalnoj samoupravi, a sasvim je logično da ova stopa treba da bude veća od 5%. Mi smo svojim amandmanom na Predlog izmena i dopuna Zakona dali da taj procenat bude povećan za 10%, pa da iznosi 15%, što mislimo da je sasvim realno za jedinice lokalne samouprave.
Na kraju ovog kratkog izlaganja, pošto se dosta ljudi kritički osvrnulo na ovaj zakon, privatizacija i nije sporna, ona je potrebna, ali drukčija, efikasnija, prihvatljivija i sigurnija za sve zaposlene, i one koji su to bili i one koji će to biti, nadajmo se da će biti još zaposlenih itd.
Međutim, osvrnuo bih se na izlaganje gospodina ministra; on je rekao da sada u preduzećima što su privatizovana i gde je ušao privatni kapital, nema nekih ranijih pojava, pa je pomenuo i piće neko, da se više ne izlazi. Pa, ta preduzeća koja su bila predmet ministrovog izlaganja i ranije su dobro radila i bila produktivna.
Došlo je do neznatnog porasta plata zaposlenih u tim preduzećima. Mislim da navođenje takvog jednog primera nije bilo svrsishodno. Ako je to model kakav treba da bude u ovoj našoj zemlji, onda bi sigurno to i u radu ovog parlamenta trebalo primeniti, jer svaki dan dolazimo u situaciju da bukvalno gubimo dva sata vremena i da ne možemo da završimo posao, moramo da produžavamo radno vreme ili da ostajemo u danu u kome se ne radi. Danas smo izgulibi ovde tačno sat i 45 minuta i nadam se da to više neće biti praksa u ovom visokom domu. Zahvaljujem na pažnji.
...
Građanski savez Srbije

Nataša Mićić

| Predsedava
Reč ima narodni poslanik Stevan Kesejić. Vi kao predsednik poslaničke grupe. Izvolite.
...
Srpska radikalna stranka

Tomislav Nikolić

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, da se odmah razumemo, SRS se zalaže za privatizaciju, ali je svrstavamo u hirurške intervencije koje se obavljaju pod anastezijom. Ovako naživo, pod totalnom anastezijom, ovako naživo, uz bolne rane koje izazivate građanima Srbije, kako zaposlenima, tako i nezaposlenima, ovako tumarajući i menjajući zakonske odredbe koje se tiču najvažnijih odnosa u društvu, nećemo daleko stići.
Kako da stignemo daleko, kada Vlada očekuje podršku za ovaj predlog zakona od poslanika DOS-a, a od vas 176 na prste bih mogao da nabrojim one koji su bilo kada i bilo šta u životu izgradili. Evo, pozivam sve one koji su bilo kada radili u bilo kom preduzeću da dignu ruku. Ako bude dignuto više od deset ruku, skraćujem diskusiju na tri minuta.
Ostaću za govornicom dovoljno dugo. Evo, da, Toma Panajotović, radi u muzeju i računa da mu je to privreda. Hajde ozbiljno da razgovaramo, pustite to, da vas ne diram u tu temu. Radio sam u rudniku i ponosim se time. (Milka Marinković: Vidi ti se.)
Pa, da vidimo šta to menjate u Zakonu o privatizaciji i protiv čega smo mi? Obrazlažući promenu člana 5. predlagač zakona kaže da se ukazala potreba da precizira operativnu samostalnost Agencije za privatizaciju, a kada pročitate član zakona, saznajete da je sada Agencija ovlašćena da prodaje kapital, odnosno imovinu. Onda, gospodine ministre, a ne znam da se ne bavite utvrđivanjem šta je u skladu sa pravnim poretkom, ali trebalo je da vas saradnici obaveste da je nužno da se promeni i Zakon o agenciji.
Agencija vam nije po zakonu, ona je ovlašćena da prodaje. Ne može da dobije ovlašćenje po Zakonu o privatizaciji, kada u svom izvornom zakonu nije promenjena odredba o tome šta ona sve radi, a sve što radi nema veze sa prodajom. Zato što ste prvobitno, a bili ste u pravu, planirali da onaj ko prodaje može da se nazove vlasnikom. Ovo će biti jedinstven primer da prodaje neko ko nije vlasnik.
U članu 2. postoji odredba da kupac kapitala ne može da bude domaće pravno lice koje posluje većinskim društvenim kapitalom. Sada vas pitam, otkud vam ustavno pravo da takva pravna lica stavljate u neravnopravan položaj sa ostalim oblicima svojine, ako već to pravno lice ima obavezu da se privatizuje. Znači, ne može da posluje po zakonima dok se ne privatizuje. Može. Može i da kupuje.
Zašto se ne bi širilo društveno preduzeće sve do momenta privatizacije. Vi mu zabranjujete da menja sporazume koji se tiču visine zarada. Verovatno ste se opekli na nekim preduzećima koja su privatizovana, i to prihvatam. Ali da mu zabranite da postane još jače, to ne razumem. To je sada samo ustupak onome ko će preduzeće da kupi. Šta ako imamo dobro preduzeće sa društvenim kapitalom, kome se ukaže prilika da kupi još neko preduzeće, pa kada ide u privatizaciju da bude još jače i da bude još bolji partner?
Na član 2. dali smo vam amandman, zato što je praksa pokazala da se rupom koja postoji u zakonu privatizacija obavlja mimo naših želja. Možda je to vaša želja. Građani Srbije su zabrinuti. Predviđamo amandmanom da onaj kupac kapitala ili imovine, domaći ili strani, pravno ili fizičko lice, ako odustane od kupovine obavljene na tenderu ili javnoj aukciji ili ne ispunjava obaveze iz ugovora o prodaji, onda više nikada ne može da se pojavi na tenderu ili na aukciji.
Svedoci smo da neko licitira do basloslovne cifre, rastera sve ostale kupce i pojavi se kroz 15 dana u vidu svastike, tetke, brata, kupi po veoma niskoj ceni istu imovinu i propadne mu samo onaj deo koji je uložio kada je licitirao.
Dalje, zašto član 3? Da li ste nam obrazlagali, gospodine ministre, kada smo pre dve godine imali ovaj predlog zakona pred sobom, da je četiri godine rok u kome mora da se izvrši privatizacija. Imali smo čak i bonuse za preduzeća koja to izvrše brže.
Sada odjednom, od ovog dana produžavate za još četiri godine. To vam je kao kad smo odlagali popis stanovništva, pa može još za dve godine, pa još za dve, pa kada smo odlagali da promet pređe iz Službe platnog prometa u banke, pa odložili za godinu, pa još za godinu. Dokle ćemo mi da budemo zemlja u tranziciji i da za sve ove nevolje koje nam je DOS doneo uvek imate opravdanje - mi smo u tranziciji, nije završena privatizacija.
Pa, kada znaju ljudi da će biti ovakvih izmena i dopuna zakona, vi privatizaciju nikada nećete ni da završite. Odnosno, produžavate rokove dok svi vaši prijatelji ne učestvuju na svim tenderima i aukcijama koje su im interesanatne i dok sve što je za njih zanimljivo ne ode kod njih, a onda će biti - u roku od šest meseci sva ostala privatizacija mora da se završi.
Poznajući vas, većinu od vas, ubeđen sam da je to jedini razlog. I naravno, kada menjate član 1. pa kažete da agencija prodaje, onda morate da menjate i član 41, pa će sada agencija i kupac da sklapaju ugovor o prodaji. Čak ste se ovde usudili da kažete kod državnog kapitala: "U subjektima privatizacije sa većinskim državnim kapitalom zaposleni stiču pravo na akcije bez naknade."
Hoćemo li da privatizujemo Narodnu skupštinu Republike Srbije, hoćemo li zgrade MUP-a da privatizujemo, hoćemo li državnu imovinu da privatizujemo na osnovu Zakona o privatizaciji i da zaposleni koji se tog časa tu nalaze stiču pravo na akcije bez naknade? Jeste, da rasteramo sadašnje milicajce, dovedemo nove, ove što im sada izdajete legitimacije i uniforme, kupite sa ulice, pa da im odmah damo i akcije bez naknade.
Član 13. to je taj državni kapital, nisam znao da ide po tom redu. Zašto ste članom 15. ukinuli sve one beneficije, predviđene osnovnim zakonom za zaposlene, koji brzo izvrše privatizaciju, zašto vam sada nije u interesu da stimulišete brzu privatizaciju preduzeća, tako što će u zavisnosti od roka u kome se privatizacija izvrši radnici imati pravo na različite iznose za godine staža u subjektu privatizacije.
Nekada je to bilo 200 evra, 150 evra, 75 evra, a sada ste sve sveli na 200 evra; zašto vam sada nije u interesu da neko za godinu dana završi privatizaciju, nego u ovom roku od četiri godine; vama je svejedno hoće li to biti u prvoj godini, u drugoj, trećoj ili četvrtoj. Ili, hoćete li da odgovarate ako ono rešenje nije bilo dobro.
Jedno od ta dva rešenja nije bilo dobro: ono u kome su radnici različito stimulisani, u zavisnosti od toga kada se izvrši privatizacija (hoću i drugi termin da iskoristim) ili ne valja ovo sada kada će biti podjednako stimulisani, bez obzira na to da li će još tri godine subjekt privatizacije da ostane u društvenom vlasništvu.
Obrazloženje je bilo izuzetno šturo i nije moglo da nam posluži kao osnov za diskusiju o ovom zakonu. U članu 20. stav 1. tačka 2) ima toliko nejasan drugi stav da, ako ne prihvatite naš amandman, neće se znati koji procenat sredstava se izdvaja za finansiranje restrukturiranja i razvoja privrede na teritoriji AP Vojvodine.
Ako važi tačka 2) i ako kažete da se 50% sredstava izdvaja za finansiranje restrukturiranja i razvoja privrede na teritoriji Republike Srbije, usudio sam se da razumem da vam je želja, ako se subjekat nalazi na teritoriji Vojvodine, da će tih 50% biti podeljeno, ali čitajući ovu odredbu ispada da svih 50% prelazi Vojvodini.
Pa ne može ni tako. Koncesije su pale zato što su neki to hteli, pa im Vlada nije dala. Zato što procenat nije isti, kažete, ako je subjekt na teritoriji Vojvodine ili na ovom delu koji nije Vojvodina. Hajde da razumem to, ali ispada, čitajući drugi stav tačke 2), da će 50% sredstava otići Vojvodini, a to su ukupna sredstva koja idu državi. Znači, nema više Srbiji ništa, sve ide Vojvodini. E, pa nećemo da glasamo za to, izvinite, nemojte da se ljutite. Ko još to bude prihvatio u ovoj skupštini, taj neka odmah potpiše i ustav Vojvodine, koji se trenutno piše, odmah, istovremeno.
Šta dobijamo ovim zakonom, gospodine ministre, i šta smo dobili sprovođenjem dosadašnjeg Zakona o privatizaciji? Mi smo juče slušali, bili prinuđeni, primorani da slušamo polusatnu vakelu gospodina ministra, van teme dnevnog reda. Nije se usudila uopšte gospođa predsednik Skupštine da ga opomene, a sasvim je jasno da govornik može da govori samo o temi koja je na dnevnom redu.
Nama je ministar govorio o restituciji. Je li ona predmet ovog predloga zakona - nije. O tome kako ćete vi da obeštetite bivše vlasnik regulisali ste osnovnim zakonom i to niste menjali Predlogom zakona, a bili smo prinuđeni pola sata da slušamo teoretska razmatranja o tome da li treba ili ne treba. Usuđujem se da kažem ekonomska razmatranja, a tu se radi o čisto pravnim pitanjima.
Kako ćete da obrazložite da posle 50 godina nekome vraćate imovinu i kako ćete mi obrazložiti da ćete Nemcima da vratite imovinu u Vojvodini, i agama i begovima u Srbiji, zaista me interesuje kako ćete to izvesti, pri ovakvoj sirotinji? Koliko vam budžeta treba da to izvršite, ako ne budu zadovoljni procentom koji od privatizacije ostaje isključivo za to, a protiv toga sam bio i kada ste doneli Zakon o privatizaciji.
Sada se nakupilo 100 i nešto miliona evra, podelite to sirotinji, podelite za dečije dodatke, za razne socijalne naknade. Nema vlasnika preduzeća koje nije u njegovim rukama 50 godina, pa to i vi ministre znate, izbačene su parne mašine iz tih preduzeća odonda, ako ništa drugo.
A ne to - pravda se da imaju gubitke, pa će da natovarimo naslednicima bivših vlasnika gubitke na leđa. Auh, pa ne bi oni tražili tu imovinu da "Branko Krsmanović" ima gubitke koji njemu nešto, kao, pa mnogo znače. Razmislite malo, ministre, iako ste vi jednu granu svoje delatnosti potpuno zapostavili.
Podsećam vas da ste vi ministar privrede i privatizacije, potpuno ste se posvetili privatizaciji i u tome privilegovanim kupcima. To je očigledno, o tome i ove novine koje se ne usuđuju da govore protiv vas, već bruje.
Uzalud se upinjete da razne komisije dokazuju kako sve radite po zakonu. Očigledno je da ne radite po zakonu i očigledno je, gospodine ministre, da su se mnogi upleli u ove naše afere. Šećerane su omče oko vrata, mislim Vladi Republike Srbije, a ne bilo kom ministru pojedinačno.
Vi vrlo dobro znate šta znače procenjivati šećeranu pre dve ili tri godine, kada su cene bile limitirane, kada su pojedinci iz političkog vrha terali direktore šećerana da dele šećer besplatno u kampanji; ili procenjivati šećeranu sada, kada ima tržišnu cenu i kada sve posluju pozitivno. I kad neko kupi šećeranu za nekoliko evra, i kad ima obavezu da uloži možda 5 miliona evra, a u njoj ima zaliha u vrednosti od 20 ili 30 miliona evra, postavlja se pitanje ko tu krade i od koga krade.
Što se tiče našeg stava prema privatizaciji, zaista mi je žao što već tri zakonska projekta o privatizaciji društvene imovine, uz svu želju srpskih radikala da za čestitu, brzu, efikasnu privatizaciju glasamo, nikako ne mogu da dobiju naš glas u Narodnoj skupštini Republike Srbije.
I, sada se žalite na pojedine direktore. To je bio oduvek problem sa direktorima društvenih preduzeća. Oni su bili izvor moći. U njihovim rukama je bio novac. Oni su odlučivali ko će da radi, ko neće. Pojedinim zakonima im je dato neograničeno pravo u ruke, sad nisu morali da uđu u postupak privatizacije. A vi sad kažete da oštete subjekt privatizacije ogromnim platama u poslednjih nekoliko meseci ili na neki drugi način. Odlaze firme skoro besplatno, pa se onda ustanovi da imaju kuću na Dedinju, da imaju lokal u Knez Mihailovoj ulici i da je to u stvari bio razlog da se neki subjekt privatizuje.
Prete telefonom ljudima koji žele da učestvuju na tenderima i na aukcijama, otvoreno, ljudi čija se imena pominju u novinama, koji pripadaju mafiji, a vezuju ih za Vladu Srbije. Zato vam učestvuju samo privilegovani, samo prijatelji i zato učestvuju samo oni koji će dati vrlo malo para.
Čitam u stranoj štampi da se ministar industrije Nemačke ili neke pokrajine Nemačke žali i sprema da napiše krivičnu prijavu protiv Zorana Đinđića jer ga je obmanuo oko privatizacije Sartida. Ko napiše protiv Đinđića, on prvo mora protiv Vlahovića, jer sve Đinđićeve poteze određuje Aleksandar Vlahović.
Ministre, imali ste priliku da ostanete upamćeni kao ministar koji je pokrenuo srpsku privredu, oslobodio nas balasta društvene svojine. Tu priliku, uz obilje reči kojima se služite kada nam ovde izlažete i objašnjavate svoje greške, niste iskoristili. Institut je jedno, a život i vođenje države Srbije je nešto sasvim drugo.
...
Građanski savez Srbije

Nataša Mićić

| Predsedava
Za reč se javio ministar, gospodin Aleksandar Vlahović.
...
Demokratska stranka

Aleksandar Vlahović

Dame i gospodo narodni poslanici, zbog javnosti moram da napravim jedan vrlo kratak komentar. Prvo, nekoliko puta je pitano (aplauz - zahvaljujem na ovom aplauzu) najpre zašto se produžava rok od godinu i po dana i da li mi na ovaj način zapravo želimo da produžimo rok za realizaciju privatizacije društvene svojine.
Društvena svojina će biti privatizovana do sredine 2005. godine, kako je zakonom i predviđeno. Konstatujemo da će se kao posledica restrukturiranja velikih državnih sistema, Elektroprivrede, Železničko-transportnog preduzeća i sličnih drugih državnih sistema, pojaviti supsidijarna preduzeća, posebne pravne celine - zbog toga što ovi sistemi najpre moraju da se restrukturiraju, zatim iza toga da se izgradi regulativni okvir, pa tek onda privatizacija - što neće biti obuhvaćene privatizacijom do sredine 2005. godine.
Agencija i Ministarstvo ne žele da upravljaju tim preduzećima pre nego što ona budu privatizovana i smatramo da treba da postoji potpuna sloboda, potpuna autonomija u donošenju poslovnih odluka preduzeća i da je, između ostalog, zbog toga racionalno ostaviti ovaj rok; dakle rok gospodo nije namenjen prvenstveno za postojeća društvena preduzeća, pošto će ona kroz privatizaciju ili kroz stečajnu proceduru biti privatizovana; a napominjem još jednom, u aprilu mesecu pred vama će biti isto tako važan zakonski dokument, a to je zakon o stečaju koji treba da direktno utiče na brže restrukturiranje srpske privrede.
U srpskoj privatizaciji nema privilegovanih kupaca. Da nema privilegovanih kupaca u aukcijskoj privatizaciji to možete i sami da se uverite, jer možete nesmetano, kao i čitava javnost da prisustvujete javnim aukcijama. Dakle, nisu skrivene aukcije. Dešavaju se pred očima kamera i tu, jednostavno, svako onaj ko ima elementarno znanje iz ekonomije zna da privilegovanih kupaca nema.
U tenderskoj privatizaciji takođe nama privilegovanih kupaca. Gospodo, svi dosadašnji tenderi su pod a) objavljivani u domaćoj dnevnoj štampi, na sajtu Ministarstva za privredu i privatizaciju Republike Srbije, Agencije za privatizaciju i isto tako u inostranoj štampi, tamo gde se ovakve transakcije objavljuju, štampi koju čitaju poslovni krugovi.
Isto je, dame i gospodo narodni poslanici, slučaj i sa privatizacijom šećerana. Niko nikada nije ni jednog kupca koji je eventualno hteo da se prijavi u procesu privatizacije šećerana sprečavao da izađe sa svojom ponudom. Rok za prikupljanje ponuda je važio za sve. Rok za otkup tenderske dokumentacije javno je objavljen i važio je za sve. To što se pojavio jedan kupac, ne samo kod šećerana (nego gospodine, Senta je prodata u stečajnom postupku i nema veze sa privatizacijom), to je rezultat poslovnih performansi ovih preduzeća i to je jednostavno činjenično stanje. Šta je to od tog, kako vi kažete, nacionalnog blaga, od te ogromne društvene vrednosti ostalo za privatizaciju?
Procena vrednosti i pominjanje instituta procene vrednosti je na moju veliku žalost i dalje nerazumevanje koncepta privatizacije. Mi smo se opredelili za tržišnu vrednost, da se kupci međusobno nadmeću, da dostavljaju međusobne ponude i da najbolja pobeđuje.
Što se tiče tri šećerane koje su otišle, kako se ovde kaže, za tri evra, pa to jednostavno nije tačno. Vi vrlo dobro znate da je za svaku od tih šećerana preuzeta obaveza da se finansira socijalni program u iznosu između dva i dva i po miliona evra po jednoj šećerani. Zatim obaveza za investicije, ne obećanje kako neko jutros reče, Lafarž je davao pre dve ili tri godine pare za dokapitalizaciju u cementari ali bez ikakve garancije, već garancija da se investira između pet i sedam miliona u tehničko-tehnološko poboljšanje i preuzeti su dugovi koji su između dva i 13 miliona evra pojedinačno kod ovih šećerana.
Sve te šećerane su do sada radile sa gubitkom. Sve tri šećerane, ako ne verujete meni idite tamo i pitajte zaposlene, pitajte menadžment, imaju najmanje 50% viška zaposlenih radnika. Ovim programom ti radnici, koji bi zbog neprofitabilnog poslovanja otišli na ulicu, ostali su da rade i zaštićeni su narednih pet godina. E, to je cena. To se takođe plaća. Mi smo rekli miks tri kriterijuma - socijalni program, investicioni program i cena, i to upravo ovim redom - investicije, socijalni program, pa tek onda cena, ali sve javno i transparentno.
Prema tome, nema povlašćenih kupaca i još jedno - nema posle privatizacije otkrivanja naknadne imovine. Znate šta ima? Otkrivanje naknadnih dugova, koje nismo u knjigama mogli da prepoznamo, jer u knjigama nisu ni bili, nego su ti ugovori stajali u fiokama direktora i menadžmenta društvenih preduzeća, pa naknadno isplivavaju. Najbolje se zna kada se privatizuje neko preduzeće, onda svi znani i neznani poveriocu jurnu na novog vlasnika ne bi li bili obeštećeni za sve ono što su iz prošlosti potraživali od društvenih preduzeća. Hvala.
...
Građanski savez Srbije

Nataša Mićić

| Predsedava
Zahvaljujem ministru. Drugo javljanje, kao ovlašćeni predstavnik poslaničke grupe SPS-a, narodni poslanik Jovan Todorović.

Jovan Todorović

Gospođo Mićić, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, dozvolite mi da u narednih 10 minuta iznesem nekoliko načelnih, a pre svega principijelnih stavova poslaničke grupe SPS povodom predloga izmena i dopuna Zakona o privatizaciji.
Najpre, dozvolite mi da se sa nekoliko rečenica osvrnem i na jučerašnje i na današnje izlaganje ministra o tome kakav je tok dosadašnje privatizacije u proteklih godinu i po dana.
Puno se o tome govori u sredstvima informisanja, putem televizije, ovde u ovim prilikama kada se sa skupštinske govornice nama obraća ministar ili neko iz Vlade, i govori se o tome da su rezultati privatizacije izuzetno dobri, čak i da su iznad očekivanih u odnosu na ono što je Vlada planirala za 2002. godinu i naročito početak privatizacije u 2003. godini.
...
Građanski savez Srbije

Nataša Mićić

| Predsedava
Molim da saslušamo kolegu poslanika.

Jovan Todorović

Gospodin ministar je rekao da smo po osnovu privatizacije ostvarili preko 300 miliona evra u republički budžet, to verovatno nije sporna činjenica. Rekao je takođe da smo po osnovu investicija od strane kupaca privatizovanih preduzeća ostvarili u protekloj 2002. godini oko 330 miliona evra. Bilo bi jako interesantno da nam ministar u sledećem javljanju kaže koliko je od tih investicija, na koje su se kupci preduzeća obavezali, realizovano u toku 2002. godine?
Imam realnu sumnju da ne možemo govoriti o iznosu koji je verovatno otprilike oko jedne petine od tih sredstava na koje su se investitori, odnosno kupci preduzeća obavezali u postupku privatizacije, jer da jeste realizovan čitav iznos od 330 miliona, pošto smo svi skloni da računamo u markama, onda bi mogli da konstatujemo da je u našu privredu po osnovu direktnih investicija u 2002. godini, samo po osnovu privatizacije uloženo oko 660 miliona maraka i to bi se neizostavno moralo odraziti na ukupan rast proizvodnje u toku 2002. godine.
Nažalost, svi parametri koji govore o rastu proizvodnje, nisu tako optimistički, nisu obojeni i nisu tako dobri kako bi se iz ovog podatka moglo zaključiti.
Drugo, ima u ovom zakonu nešto što se na prvi pogled čini kao tehnički problem koji se ovim izmenama rešava, ali ako se ozbiljno upustite u analizu predloženih zakonskih rešenja, onda ćete videti da se ne radi samo o tehničkim problemima, nego i o suštinskim.
Naravno da postoje neke stvari sa kojima se i poslanička grupa SPS slaže; na primer, to je odredba zakona o tome da se ukida tzv. stimulacija na pravo kupovine, tako da ostaje 30% besplatnih akcija za zaposlene u tim preduzećima. Sada podsećam i vas i gospodina ministra, upravo smo mi poslanici SPS sa ove govornice, kada je donesen zakon sredinom 2001. godine, upozorili na to da ne možemo kažnjavati radnike u preduzećima koja se privatizuju u drugoj, trećoj ili četvrtoj godini privatizacije. Dobro je da je to konačno neko shvatio.
Drugo rešenje koje je takođe, ali samo delimično, prihvatljivo za SPS, to je odrednica po kojoj se na neki način usmeravaju sredstva ostvarena po osnovu privatizacije, sa prevashodnom namenom da se koriste za restrukturiranje preduzeća i za razvoj Republike Srbije.
To bi bilo u redu da nije reč samo o 50% tih sredstava, iako mi principijelno mislimo da osim onih 10% sredstava za PIO fond i onih 5% koja su namenjena lokalnoj samoupravi, sva sredstva po osnovu privatizacije moraju biti upravo namenjena razvoju, odnosno pokretanju privrede.
U vezi sa tim podsećam na podatak koji nam je ministar juče ovde u izlaganju rekao, a to je da smo mi faktički, kada saberemo sve stavke iz budžeta u 2003. godini, po njegovom mišljenju, uložili više sredstava u privredu nego što je ostvareno po osnovu privatizacije. Onda imamo jednu nelogičnu situaciju da mi zapravo sada ovim rešenjem, ako je istina to o čemu je govorio ministar, smanjujemo sredstva po osnovu privatizacije namenjena za razvoj privrede.
Treće što je važno za socijaliste, da napomenemo i vama ovde,
a i građanima širom Srbije, ne postoji socijalista koji je protiv privatizacije, ali će vam svaki reći da privatizacija mora biti pre svega zasnovana na konsenzusu koji se mora ostvariti po pitanju privatizacije između budućih vlasnika, Vlade, sindikata, zaposlenih, menadžmenta, odnosno poslovodstva. Ako nema konsenzusa na toj temi, onda nema uspešne privatizacije i uvek ćemo moći da sumnjamo u to da li smo nešto dobro uradili, kako bi u nekoj drugoj prilici itd.
Nažalost, rešenja koja danas imamo ovde, i to pred ovim parlamentom, ne idu u tom pravcu, nego zapravo idu u pravcu da se i neka ranije stečena prava radnika po osnovu prvobitnog teksta Zakona o privatizaciji smanjuju.
Postoji, prosto bih tako rekao, jedan iracionalni strah od toga da će se neko veće pravo dati radnicima u preduzećima, počev od toga da dobiju do 30% akcija ili da eventualno mogu kao predstavnici sindikata učestvovati u komisijama za aukciju; ili, molim vas, gle čuda, subjekt privatizacije čak ne može po ovim predloženim izmenama ni da stavi primedbu na zakonitost postupka privatizacije.
Dakle, prodajete jedan subjekt privatizacije, svi učesnici na aukciji imaju pravo da eventualno stave primedbu, samo onaj ko je predmet prodaje nema to pravo, odnosno nema pravo da stavi nikakvu primedbu i to se pravo ovde uskraćuje.
Bilo bi, takođe, interesantno da čujemo zašto toliki strah od radničkog akcionarstva. Kolega Slobodan Tomović je juče o tome govorio, pa čak se i u Americi to neguje. Mi ovde pokušavamo da na sve moguće načine sprečimo da radnici dođu čak i do 30% kapitala u svojim preduzećima. Reći ćete da nije tačno.
Sada ću, recimo, da pitam gospodina ministra, koji ne sluša ovo, ali moraće da razume o čemu se ovde radi, tehnički problem je kada mi 400 maraka pretvorimo u 200 evra, ali šta se dešava sa revalorizacijom kapitala od polovine 2001. godine do današnjeg dana, odnosno za 20 meseci posle.
Vi imate ovakvu situaciju, društveni kapital u preduzećima se revalorizuje najmanje za rast cena u 2001. godini za šeste meseci, u 2002. godini za najmanje 14,5% i u 2003. godini za rast inflacije. To je, po mom skromnom računu, oko 30%. Kada imate fiksni kurs marke ili evra, vi zapravo imate objektivno smanjeno učešće radnika u visini kapitala do kojeg će doći besplatnom podelom akcija.
Sa druge strane, imate takve barijere u zakonu koje jednostavno u životu, u praksi onemogućuju radnike da dođu do tih 30% kapitala, a pogotovu u onim slučajevima kada se desi da ostvarimo višu cenu putem aukcijske prodaje i tako se opet smanji relativno učešće radnika u ukupnom kapitalu.
Dakle, to je za mene jedan otvoren problem koji se mora, ako ne tehnički, onda bar suštinski posmatrati sa stanovišta sprovođenja postupka.
Molim vas, kako je moguće da preduzeće koje se privatizuje ne može da bude potpisnik ugovora o tome da ga neko kupuje. Agencija se postavlja u ulogu onoga ko je de fakto vlasnik preduzeća, a nijedan dokument, niti Ustav, niti Zakon o privatizaciji, niti neki drugi zakoni ne daju to za pravo Agenciji.
U akcionarskim društvima, koja imaju društveni kapital u svojoj strukturi, postoje predstavnici tog društvenog kapitala, neko mora da ga predstavlja, neko mora da bude potpisnik ugovora između preduzeća, kupca i Agencije. Ne sporim ulogu Agencije kao onoga ko treba da obavi servis agencije, ali sporim ulogu da neograničeno raspolaže društvenim kapitalom u svim subjektima privatizacije bez uticaja tog subjekta privatizacije.
Ako se pod subjektom privatizacije samo podrazumeva direktor preduzeća, onda je to jedna velika iluzija, jer subjekt privatizacije zapravo treba da čine radnici sa 30% akcija dobijenih bez naknade. Dakle, to su ortaci nekom budućem kupcu sa kojim treba da i dalje razvijaju svoje preduzeće, da žive i rade sa svim problemima koji iz te delatnosti proističu.
Naravno, vreme ističe. Govoriću o tome kada budemo imali naše amandmane, ali molim vas, gospodine ministre, nemojte da budete toliko tvrdokorni i da baš ništa što bi u ovom momentu išlo u korist radnika, a da ne remeti koncepciju zakona, ne prihvatate. Ne razumem taj pristup da se sve baš odbija što bi moglo na neki način ličiti na to da nailazimo na razumevanje za nekakva prava radnika u tim preduzećima, koja su de fakto i prethodnim zakonom i tim procentom obavezne prodaje 70% kapitala derogirana i znatno smanjena.