Dame i gospodo narodni poslanici, javio sam se za reč jutros, očekujući već oko 11,00 sati da ću govoriti. Iza toga sam bio u dilemi da li da odustanem od toga i da se javim po Poslovniku, jer se očigledno tako ovde govori, samo sa jednim zahtevom - da tražim od predsednika Skupštine da zaštiti dostojanstvo Skupštine.
Jer, imali smo priliku danas da vidimo da rasprava koja je počela, koja je trajala na jedan korektan način, gde je svako iznosio svoje argumente, očigledno ciljano u jednom trenutku, došavši u salu, uletevši ovde u Skupštinu, očigledno je bila namera gospođe Nestorović i Mehe Omerovića, da se Skupština predstavi u javnosti kao lakrdija. Tražim od predsednika Skupštine da ubuduće vodi računa o tome.
Drugo, pre nego što kažem nekoliko reči o samoj nacionalnoj strategiji, želim da iznesem tri stvari za koje mislim da su činjenica. Prvo, da je korupcija razarajući problem Srbije, najviši, zajedno sa siromaštvom, nezaposlenošću i naravno javnim kriminalom. Tvrdim da ćemo se tu svi složiti.
Takođe je činjenica da je donet čitav niz antikorupcijskih zakona. Činjenica je da nema ni jedne stranke koja neće reći da želi borbu protiv korupcije.
Činjenica je da postoji i politička volja, ali je i treće činjenica: pored svega toga, korupcija je jača, pokazalo se, i od zakona, i od političke volje, i od Skupštine i od svih drugih organa.
O čemu se onda radi? Pred nama je odluka o utvrđivanju nacionalne strategije za borbu protiv korupcije koja nije sporna, utvrđuje u nekoliko tačaka šta Vlada namerava da uradi i kad to da uradi. To nije sporno. Sporno je nešto drugo. Želim da upozorim, to je jedan od razloga zbog čega sam izašao.
Cilj donošenja ove strategije, kako ovde stoji, jeste da uobliči i preporuči mere koje će u kratkom, srednjem i dugom roku doprineti suzbijanje korupcije. Ništa sporno i ne verujem da bi bilo ko imao šta tu da prigovori. Na šta upozoravam?
Ova strategija koja treba da se donese ne sme da bude alibi za sve ono što se ne radi. Ne sme da bude amnestija za sve one organe koji ne vrše zakonom utvrđen posao. Hoću ovde za govornicom jasno da kažem to.
Strategija, kako ovde stoji, obuhvata tri ključna elementa: efikasnu primenu antikorupcijskih propisa, otklanjanje mogućnosti za korupciju i javnu podršku za sprovođenje.
Nemam ništa protiv što se ovde insistira na tome, što se napominje da jedan drugoga treba da podržavaju. Želim samo da upozorim da neće javnost podržati ovu našu priču o borbi protiv korupcije sve dok se ne bude uverila da se protiv nje stvarno bore.
Uz sva uvažavanja borbe protiv korupcije, tamo gde se pojavljuje mito, podmićivanje od 100 evra, tek kad budu oni milionski na dnevnom redu, tada će javnost da poveruje, tada će javnost pružiti podršku protiv korupcije.
Treće, želim još jednom da upozorim da ovde, kako kaže u ovoj strategiji, "nestabilnost, politička situacija i nezadovoljstvo građana brzinom i kvalitetom promena uslova života predstavljaju činioce koji otežavaju sprovođenje antikorupcijskih mera". Taman posla.
Sprovođenje antikorupcijskih mera ne sprečava nezadovoljstvo građana. Nezadovoljstvo građana je što se ne sprovode antikorupcijske mere. Mislim da je ovde nešto malo pobrkano. Nezadovoljstvo je građana što organi koji su zaduženi i nadležni to ne sprovode.
Peto, u poglavlju koje govori o političkom sistemu kaže se da je, između ostalog, politički sistem često izvor nekih oblika korupcije i tretiranje korupcije kao političkih obračuna a ne kao krivičnih dela. Tačno, ali vas sada pitam: hoće li Skupština i svi organi da pokažu jasnu volju da to spreče.
Imali smo toliko primera. Da vas pitam, onog momenta kada je uhapšen Batić diglo se sve živo, politički obračun. Čik neko neka uhapsi nekoga iz te oblasti, iz Demokratske stranke zbog korupcije i krivičnih dela. Odmah će to biti politički obračun. Dakle, to nije sporno. Nekad je politički obračun, a nekad nije, zavisno od toga šta se nalazi na dnevnom redu.
Šesto, ovde se govori o merama koje se predviđaju u Skupštini. Želim posebno da insistiram na ovom delu strategije za borbu protiv korupcije. Mislim da ćemo se složiti da se Skupština Srbije nalazi u takvoj situaciji da svi žele da je uruše koji su van Skupštine. Ubiše se od dokazivanja da je nelegitimna, da je tu sve i svašta, da se svašta radi itd. Zato molim da Skupština pokaže jedno svoje dostojanstvo i jednu svoju čvrstinu.
Prvo, tačno je da se ovde već ne danima, nego mnogo duže govori o korupciji. Molim vas da dignemo glas kao Skupština na sledeći način, da podržimo državne organe, da zahtevamo od državnih organa da taj posao završe do kraja i javnosti saopšte. Ako se ova priča o pokretanju postupka preko tužilaštva i policije ne završi, onda će Skupština stvarno biti u situaciji da se ljudi smeju i pitaju šta je tamo. A nisu svi poslanici takvi.
Slušao sam slučajno kada novinari pitaju da li može Skupština da razgovara o borbi protiv korupcije kada je korupcionaška. Molim vas, Skupština nije korupcionaška, a oni koji su ušli u to, tražim energično da se protiv njih preduzmu mere.
Još nešto, primetili ste ovih dana preko BK televizije, partijskog biltena porodične partije Karića, jednu veliku galamu prema Skupštini. Malopre smo čuli jedne nosioce, oni drugi nisu ovde. Samo želim da vas podsetim, u Skupštinu je korupciju uvukla Demokratska stranka od 2000. do 2003. godine. Tada je nastajalo ono što oni sada pričaju, to je ta ista Demokratska stranka.
Na jednom primeru, kada je SPS tražila oduzimanje mandata po važećem zakonu jednoj grupi poslanika koje je kupila DS, nije mogla to da uradi. Tada još Ustavni sud nije doneo famoznu odluku o tome da mandat pripada poslaniku. Šta je to? Zar nije DS bila ta koja je uvela glasanje iz Bodruma i Soluna i svi ti koji su akteri i danas su na političkoj sceni Srbije. Naravno, oni sada pričaju o nelegitimnosti Skupštine.
Navešću najsvežiji primer, pre godinu i po dana, kada je poslanik Đoković, koji je izabran na listi DSS, kada ga je DS htela kupiti, oteti od DSS, to je bila korupcija. Ona nije pozvala Đokovića pa mu rekla - gospodine Đokoviću, želimo da pređeš kod nas, vrati mandat Demokratskoj stranci, pa dođi. Nije i naravno to je korupcija. To je pokušaj otimanja i da ne nabrajam dalje.
Zašto tražim da se energično reaguje u ovom slučaju i da se izvede stvar do kraja? Da ne bi svi poslanici bili u situaciji da se svaki dan pravdaju u javnosti da li su. Navešću još jedan primer, jednog časnog čoveka. U novinama je pre neki dan, a za novine su danas vest da je čovek ujeo psa, a ne pas čoveka, objavljeno je ime Dragana S. Jovanovića, poslanika iz Beograda. Jedan čestit čovek, socijalista, koji nema blage veze ni sa čim. Objavljeno mu je ime ispod naslova gde piše - 200.000 evra.
Čovek se ubio danima da objasni da nije taj, tražio demanti. "Novosti" su doduše objavile, ali "Politika" nije još objavila demanti, a i sami znate šta je demanti. Vest kada drvo drmnemo pa prospe lišće, a demanti kada vraćamo lišće na drvo.
Zbog takvog i takvih časnih ljudi ovo mora da se izvede do kraja i da se zna ko je to radio, zašto je to radio i da se preduzmu sve mere i sve konsekvence da se povuku, inače ovako ćemo biti svi pod sumnjom. To ne dozvoljavam nikome, pa ni Skupštini, ni predsedniku, nikome da budem u gomili, kako to novinari kažu - imate li vi moralno pravo da govorite o korupciji kada ste korupcionirani, kada je Skupština korupcionaška.
Još samo nekoliko primera, u delu koji govori o sistemu javnih finansija, gde mislim da je najveći izvor mogućnosti za korupciju. Još jednom insistiram na tome, strategija kao politička volja OK, nešto o čemu se opredeljujemo kao skup nekih mera, ali strategija koja će da amnestira one koji ne rade svoj posao, izvinite ne treba nam.
Nije nama trebala strategija za borbu protiv korupcije da bi se uspostavila efikasna kontrola izvršenja budžeta.
Za to nam ne trba strategija. Navešću vam dva primera. U Skupštinu Srbije od 2002. godine nijedan završni račun nije došao. Kako će da izvrši tu svoju kontrolu, a da ne pričam ono drugo, kako su se ta sredstva trošila, a čekamo i tražimo tu raspravu dosta dugo, da bismo dokazali još jednu tezu koja stoji u strategiji, da se ne primenjuje na sve isto.
Prošli put smo izneli primer gospodina Bože Jeličića i sumu zbog koje je optužen, i primer Gaše Kneževića, gde je u pitanju desetostruka suma za istu stvar. Rekli su nam, gde Gašu Kneževića da tužimo, taman posla. Isto je to pitanje kod završni računa. Nemamo priliku, nismo imali priliku, ali i mi nosimo tu odgovornost što nismo insistirali na tome da dođe na dnevni red, ne samo kako je trošeno, nego i unutar svih tih pozicija kako se to čini.
Uzmite primer Beograda. U Beogradu je gospodin Bogdanović vlasnik Beograda i pola milijarde evra budžeta. Kao da su to neke pare. Ko može da izvrši tu kontrolu ili ko vrši tu kontrolu u Beogradu? Kada će građani Beograda saznati gde su sve otišle silne pare, a imate sa druge strane jedan detalj, svi ti mladi momci iz DS, koji su tamo u vlasti ,ušli su u vlast pravo iz školskih klupa, a sada su vlasnici velikih limuzina, stanova, da ne pričam čega ostalog itd.
Mehanizam kontrole realizacije javnih nabavki. Zar mi nemamo mehanizam kontrole kroz Zakon o javnim nabavkama? Opet smo u prilici da ne može tome da se izađe na kraj. Zašto? Zato što organi ne rade svoj posao, a njima ne treba ova strategija, njima je strategija nešto kao alibi da eto čekaju strategiju.
Ljudi nas danima bombarduju, pričaju da je tender najveća prevara naroda, sa hiljadu primera. Evo opet jedan primer, Gradsko saobraćajno preduzeće u Beogradu, gde se ljudi žale, kukaju, hajde ljudi, neka neko iznese sve to. Jedan isti autobus FAP prodaje Gradskom saobraćajnom preduzeću za jednu sumu, grad ne kupuje, ali kupuje od privatnika taj isti autobus, sa istim brojevima šasije i motora, naravno, za skuplje pare. Da li nam je potrebna strategija za tako nešto?
Reći ću još jedan detalj da bih ostavio dovoljno vremena mojim kolegama, izvinjavam se. Stoji jedno pitanje stvaranja pouzdanih mehanizama u preduzećima za zaposlene koji žele da prijave korupciju, to je obezbeđivanje njihove sigurnosti. Sada samo pitam, ako je to nešto što će da se uradi, interesuje me kako će da se uradi, jer je to veoma važno pitanje, bez saradnje sa građanima sigurno ne može da se reši.
Molim vas, pogledajte primer, jedna grupa radnika u "Sava centru", opet je Beograd, uputila je predstavku kako se krade, kako se štimuju završni računi i ostalo. Revizija koja je bila, potvrdila je to i šta je rezultat? Upozorenje da će da dobiju otkaz zato što to njima nije u opisu radnog mesta.
Kako mislite da zaštitimo te ljude, bez kojih ne možemo da uđemo u borbu protiv korupcije, bez njihove saradnje, bez pomoći?
Još jednom upozoravam, pozivam i javnost da se uključi u ovo, jer bez javne podrške nije moguće. Ali, upozoravam Vladu, dok ne počne da rešava najkrupnija pitanja korupcije, neće javnost prići zbog ove od 100 evra, iako i to treba raditi. I takođe, pozivam javnost sa stanovišta morala da pogleda kakav je njihov pristup onima koji, kada treba da dobiju mandat, priznaju i podržavaju stranku, a kada im se ponudi nešto drugo, odjednom im stranka nije dobra, nešto su oni tamo ružni, loši, nezadovoljni itd. Ali im ne pada na pamet da vrate mandat.
Na kraju, da zaključim, strategija kao politička volja da, kao spisak mera kada šta treba uraditi da, ali strategija kao alibi i amnestija za ono što se ne radi apsolutno ne, i ne tražimo nemoguće, ali moguće mora da se uradi.