ČETVRTA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA, 05.05.2009.

18. dan rada

OBRAĆANJA

...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem, Batić dr Vladan ima reč.

Vladan Batić

Gospođo predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, prvo pitanje je – kada će Vlada preispitati funkcionisanje Nacionalnog parka ''Mokra Gora''? To je slučaj bez presedana, prepun  nepravilnosti i zloupotreba. Nacionalni park ''Mokra Gora'' je država u državi, a u toj državi u državi, Emir Kusturica ima svoju autonomnu oblast.
To je stvarno bruka i sramota. To je eklatantan primer najdrastičnijeg sukoba interesa. Čovek je direktor Nacionalnog parka, a u tom nacionalnom parku i vlasnik privatnog skijališta, privatnog filmskog grada, i ko zna čega još. I onda nam, onako drsko i bahato, odgovara da treba da budemo srećni što udišemo kiseonik koji on proizvodi. Kao nekakav aga ili beg, a onda se pojavi Oliver Dulić, i opet drsko i bahato vređa hiljade ljudi.
Ja zbog tih ljudi, kao poslanik DHSS-a, postavljam ovo pitanje, da je sve to krasno i bajno što im je nacionalizovano šest hiljada hektara zemlje. Dakle, Srbija nije samo jedina država u Evropi koja nije donela zakon o denacionalizaciji, nego i država koja je u 21. veku nacionalizovala šest hiljada hektara zemlje, jer ti ljudi ne mogu slobodno da raspolažu svojom privatnom imovinom. To se zove, u prevodu, nacionalizacija, da bi jedan čovek bahato mogao da radi šta hoće, jer je klicao sa tribine ispred ove zgrade kad je zapaljena Američka ambasada. To mu je, valjda, usluga za to što je tada činio.
Drugo pitanje je za ministra za infrastrukturu, ali molio bih ga da pokuša da bude ozbiljan, a ne da priča bajke, da razmotri jednu malu temu koja se tiče, naravno, i budžetske inspekcije, i građevinske inspekcije, koja se tiče proširenja i rekonstrukcije tzv. valjevskog puta na relaciji Obrenovac – Ub, u dužini od 12 kilometara. Ovo deluje pomalo trivijalno i prozaično, ali za građane Obrenovca nije neinteresantno.
Dakle, na osnovu ugovora iz 2005. godine i nekog aneksa iz 2006. godine o zajedničkom učešću čuvene Direkcije za puteve Republike Srbiji i Javnog preduzeća za izgradnju Obrenovca, dogovoreno je da se izgradi tih deset, a kasnije još dva, da se rekonstruiše 12 km puta. U tom ugovoru nema definisanih rokova, nema kaznenih odredaba, nema žiro-računa na koje Javno preduzeće za izgradnju Obrenovca treba da uplati te pare. Inače, vrednost radova je 160 miliona.
Javno preduzeće nema nadzorni organ, pa su ti radovi početi po principu – drži vodu dok majstori odu. Urađeno je oko šest km puta, asfalt je takve debljine kao kada deca namažu ono hleba i masti ili hleba i džema, otprilike tolika je debljina asfalta. Beše zima ove godine, sve se to raspalo. Tražim da se ispita šta je urađeno i po kojim uzansama, kriterijumima, standardima, gde su pare i ko je uzeo pare. Tih šest km i polovina toga što je projektovano i trebalo da bude urađeno po ugovoru, to se raspalo. Sada kopaju, kao, male bunare, po metar i po, na 15-20 mesta, navodno, nešto ispituju, kao da traže naftu. Zamišljeni su i nekakvi ivičnjaci, koji ne treba da postoje uopšte. Sve se raspalo. Ona druga polovina nije izgrađena. Samo tražim da se preispita gde su otišle pare. Da li će, kada će i ko će uraditi to što je neophodno, da bi normalno saobraćaj mogao da funkcioniše? Hvala.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem.

Pošto se više niko od predsednika, odnosno ovlašćenih predstavnika poslaničkih grupa ne javlja za reč, nastavljamo rad.

Obaveštavam vas da su sprečeni da sednici prisustvuju narodni poslanici: Snežana Sedlar, Jelena Travar-Miljević, Nikola Krpić, Meho Omerović i Munir Poturak.

Obaveštavam vas da sam, saglasno članu 88. stav 1. Poslovnika Narodne skupštine, pozvala da sednici, pored predstavnika predlagača, povodom pretresa u pojedinostima tačke 27. dnevnog reda, prisustvuju i Ljiljana Džuver, pomoćnik ministra ekonomije i regionalnog razvoja, i Tatjana Prijić, načelnik Odeljenja u Ministarstvu ekonomije i regionalnog razvoja.

Prelazimo na 27. tačku dnevnog reda – PREDLOG ZAKONA O PROFESIONALNOJ REHABILITACIJI I ZAPOŠLjAVANjU OSOBA S INVALIDITETOM (pojedinosti)

Primili ste amandmane koje su na Predlog zakona podneli narodni poslanici: Gordana Rajkov, Snežana Stojanović-Plavšić, Aleksandra Ilić, Aleksandra Janković, Zlata Đerić, Ljiljana Miladinović, Jelena Budimirović, Zoran Babić, Stefan Zankov, Oto Kišmarton, Miroslav Petković, Milica Vojić-Marković, Jovan Palalić, Vesna Pešić, Radiša Ilić, Radica Jocić, Milan Avramović, Vitomir Plužarević, Boris Aleksić, Dragan Aćimović, Elena Božić-Talijan, Milorad Buha, Milan Veselinović, Mirko Munjić, Sreto Perić, Slađan Mijaljević, Dušanka Plećević, Lidija Vukićević, Jadranko Vuković, Slobodan Vuković, Jovan Damjanović, Lidija Dimitrijević, Momčilo Duvnjak, Branimir Đokić, Dragan Živkov, Nikola Žutić, Nataša Jovanović, Vladan Jeremić, Petar Jojić, Srboljub Živanović, Ljubomir Kragović, Zoran Krasić, Milorad Krstin, Tomislav Ljubenović, Vesna Marić, Dušan Marić, Momir Marković, Aleksandar Martinović, Marko Milenković, Vlada Milojković, Dejan Mirović, Goran Mihajlović, Ognjen Mihajlović, Bojan Mladenović, Paja Momčilov, Milan M. Nikolić, Ljubiša Petković, Gordana Paunović-Milosavljević, Gordana Pop-Lazić, Zoran Popović, Vjerica Radeta, Milovan Radovanović, Dobrislav Prelić, Nikola Savić, Marina Raguš, Sulejman Spaho, Filip Stojanović, Dragan Todorović, Dragan Stevanović, Marina Toman i Milan Škrbić.

Narodni poslanik Petar Jojić, pisanim putem, povukao je amandman na član 9. st. 5. i 6. Predloga zakona.

Primili ste izveštaje Odbora za rad, boračka i socijalna pitanja i Zakonodavnog odbora.

Primili ste mišljenje Vlade o podnetim amandmanima.

Pošto je Narodna skupština obavila načelni pretres, saglasno članu 142. stav 3. Poslovnika Narodne skupštine, otvaram pretres Predloga zakona u pojedinostima.

Na član 1, amandman su, zajedno, podneli narodni poslanici Miroslav Petković i Milica Vojić-Marković.

Da li neko želi reč? (Da)

Reč ima gospodin Miroslav Petković. Izvolite.

Miroslav Petković

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Poštovano predsedništvo, gospođo Kalanović, uvažene kolege narodni poslanici, Poslanička grupa DSS-a je podnela niz amandmana na predloženi tekst zakona i od prihvatanje tih amandmana zavisi i naša podrška ovom zakonu.

Za razliku od poslanika vladajuće većine koji podnose amandmane u raspravi u pojedinostima, brane te amandmane i kritikuju predloženi tekst zakona, a u danu za glasanje podržavaju tako loš predlog zakona, mi moramo da se ponašamo drugačije i zaista ćemo odgovorno pristupiti raspravi u pojedinostima povodom ovog zakona.

Činjenica je da su ovo veoma bitni zakoni, i onaj o kome smo juče razgovarali i ovaj danas, a cilj je, pre svega, da se zaštiti jedna vrlo osetljiva i brojna kategorija stanovnika i građana Republike Srbije.

Ono što retko radimo, to je da se interveniše već na 1. član Predloga zakona, ali mislimo da je potpuno normalno da, ukoliko zakon reguliše ovu materiju i njegov naziv glasi – Predlog zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, da upravo u 1. članu ovaj zakon uređuje, pre svega, profesionalnu rehabilitaciju, a zatim sve druge oblasti.

U obrazloženju Vlade, dobili smo mišljenje da je koncepcija zakona drugačije postavljena, da su primenom nomotehnike i drugih pravnih pravila drugačije uređene ove oblasti.

Mislimo da je dobro da se, na prvom mestu, to istakne, da upravo počnemo od profesionalne rehabilitacije, a da se sve druge oblasti koje ovaj zakon uređuje tim drugim redosledom i nabrajaju.

Ovo nije tehnička ispravka Predloga zakona, već mislimo da je suštinska i da bismo na taj način pokazali koliko je bitna ova oblast koju regulišemo, da ta profesionalna rehabilitacija dobije onakav značaj kakav i treba da ima ovim zakonom. Hvala vam.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem. Da li se još neko javlja povodom ovog amandmana? (Ne)

Na član 1, amandman je podnela narodni poslanik Vesna Pešić.

Da li neko želi reč? (Da)

Reč ima gospođa Pešić.

Vesna Pešić

Liberalno demokratska partija
Već sam dosta opširno govorila kada smo o ovom zakonu raspravljali u načelu. Iskoristiću ovaj amandman na član 1. da govorim o svim amandmanima koje sam podnela i da, na neki način, i povučem neke amandmane.

Da podsetim da smo se povodom nekih rešenja koja su važna za osobe s invaliditetom dogovorili s predstavnicima G17 plus da u Parlamentu zajednički podržimo taj amandman i čula sam da je taj amandman i prihvaćen. Mislim da je to na član 44. stav 6.

Moje su se primedbe odnosile, kada je reč o članu 1, na procenu radne sposobnosti. Mi smo potpisali, da podsetim, Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom i predstoji nam sada ratifikacija. Nadam se da će biti i ratifikovana ta konvencija, koja strogo insistira da kada je reč o osobama s invaliditetom više i nije u pitanju velfer, znači, socijalna zaštita, nego je, u stvari, reč o pravima. Celokupna ta konvencija je postavljena na integrativnim osnovama, pa se govori o integrisanom obrazovanju, integrisanom zdravstvu, o slobodnom životu, o slobodnoj sredini, o uključivanju u otvorenu privredu.

Znači, zaista se krenulo od definicije diskriminacije, ne od toga u čemu se sastoji taj invaliditet, nego u iskustvu nekoga ko je diskriminisan.

S tim u vezi, postavljalo se pitanje radne sposobnosti i procene radne sposobnosti i to sam ja i postavila u članu 1. Moram da kažem da ću koristiti i vreme moje poslaničke grupe, tako da bih mogla da obavim celokupnu raspravu o tom pitanju.

Znači, reč je o proceni radne sposobnosti, a imamo u članu 4, čini mi se, da se ostvaruje, određuje status invalidne osobe, pa smo mi nekako smatrali, u razgovoru s pojedinim nevladinim organizacijama, da je, možda, dovoljno da se utvrdi status invalidnog lica; ne da se vrši procena radne sposobnosti, već procena podrške koja je potrebna osobi s invaliditetom, umesto da prolazi jedan proces koji je diskriminativan sam po sebi i koji je dovodio do selekcije i do diskriminacije, jer su te procene radne sposobnosti, po pravilu, primenjivale medicinske kriterijume.

Stanovište je sada da nije toliko problem u proceni radne sposobnosti, nego u onim kriterijumima koji se odnose na član 8. i na član 9. Stavila sam i na jedan i na drugi član amandman, tražila sam da se član 9. briše. Znači, u članu 8. se pojavljuju ti kriterijumi.

Nema nigde u evropskim dokumentima, ni u ovoj konvenciji koju sam pomenula, ni u drugim najnovijim dokumentima o pravima osoba s invaliditetom, ovih kriterijuma o proceni invalidnosti.

Naravno, istakla sam i prošli put da je vrlo teško da se samo jednokratno procenjuje i izlazi na te komisije, da su to, vrlo često, osobe koje nisu imale dovoljno komunikacije, koje nisu imale dovoljno obrazovanja i da te medicinske jednokratne procene radne sposobnosti mogu da budu selektivne, diskriminatorne i da na taj način eliminišu osobe s invaliditetom iz mogućnosti zapošljavanja.

Mi imamo ljude čija je radna sposobnost sto posto proglašena invalidnom, a mogu da rade. Recimo, neko ko je u kolicima i sto posto je invalid, ali može da radi. Reč je o tome da se izbace ovi kriterijumi i da se više raspravlja o tome koje su vrste podrške potrebne takvim osobama s invaliditetom, umesto da se govori o selekciji i ovim kriterijumima.

U članu 8, koji sam, takođe, kritikovala, kaže se: "...obuhvata medicinske, socijalne i druge kriterijume". Posebno su ovi medicinski kriterijumi bili veoma šablonski primenjivani u tim komisijama i verujem da tu postoje neki stečeni interesi tih komisija i honorara koji se dobijaju da to nekako opstane.

Prošli put kada smo raspravljali o tom pitanju meni je bilo obećano da će se podzakonskim aktima pokušati da se reformišu ove komisije i da to bude jedan kontinuirani proces procene, odnosno potrebne podrške licima s invaliditetom da se rehabilituju, da se osposobe, da se obrazuju i da se onda zapošljavaju.

To bi bili ti moji amandmane koje sam podnela, od 1. do 8. i 9. člana, s tim što sam u članu 4. skrenula pažnju da bi kod utvrđivanja ovog statusa bilo dobro reći koje bi podrške bile potrebne, ali je ostalo nerešeno pitanje.

Učestvovala sam prošle nedelje na jednom seminaru, regionalnom seminaru o primeni Konvencije o pravima invalidnih lica, i zaista se mnogo raspravljalo o ovom pitanju poslovne sposobnosti. Znači, mnogim invalidnim licima, naročito onima koja imaju određene mentalne probleme, oduzima se poslovna sposobnost, a onda, prilikom zapošljavanja, imaju velike probleme kako to pitanje rešiti. Tamo je bilo rečeno, oni koji su pravili tu konvenciju, da se to mora tretirati kao osoba koja ima određenog savetnika, kao što bih ja, ako bih htela da radim neke pravne poslove, uzela advokata da me savetuje. Takva podrška bi mogla da se obezbedi takvim osobama.

Međutim, to pitanje nije ovim zakonom rešeno, nije uopšte dotaknuto kako se rešava problem oduzete poslovne sposobnosti, a nije dato rešenje u ovom zakonu kako bi moglo to da se prevaziđe i reši, pogotovo što svi znamo da su roditelji vrlo često pod velikim pritiskom Centra za socijalni rad da se njihovoj deci oduzme poslovna sposobnost. Posle toga, vide da je to velika greška bila, ali to je jedan pritisak, naročito ako se u to upetljaju nazovistručnjaci, koji takav pritisak na roditelje izvrše.

Htela bih, takođe, da kažem da sam podnela amandman i kada je reč o tome ko sve može da osniva radne centre. Vi ćete mi reći da li je Vlada, nemam sada kod sebe to, prihvatila da radne centre mogu da osnivaju i nevladine organizacije, privatni sektor. Mislim da je to prihvaćeno i to je dobro.

Htela bih još nešto da kažem o članu 43, da bih završila svoje izlaganje. Stavili smo primedbu na instituciju ''Radni centar'', gde se omogućava terapijsko zapošljavanja osoba s invaliditetom. Budući da su mogućnosti života osoba s invaliditetom sada pretvorene u prava, smatrali smo da nije dobro da se govori o radu kao terapijskom procesu, već sam taj status govori o tome da to nisu bolesni ljudi koji treba da se leče kroz tu terapiju, nego je to zapošljavanje kao i svako drugo. Nije to terapija, nego je to rad, kao kod bilo koje druge osobe, koji treba da se validira preko radnog doprinosa, a ne preko terapije, ma koliko on terapijski deluje na tu ličnost.

To je, takođe, ostatak nekog diskriminativnog pristupa osobama s invaliditetom, kada se oni zapošljavaju, tako da smo mi tu reč izbacili. Znači, angažovanje u radnim centrima kao radno-terapijska aktivnost, tražili smo da se ovo "terapijska" izbaci, zato što to nisu terapije, nego rad u takvim institucijama. S obzirom na to da je u pravom predlogu zakona, koji smo inovirali s kolegama iz G17 plus, izgledalo kao da se zapošljavanje invalida ponovo vraća u te institucionalizovane forme, umesto da se ide što više u otvorenu privredu, u te inkluzivne, integrativne pristupe, koji sada nalažu sve, pa čak i naša nacionalna strategija, a i drugi dokumenti iz ove oblasti, ipak se to postiglo.

Sada treba da utvrdimo, verujem da će i koleginice koje su na tome radile iz G17 plus to da potvrde, da li je Vlada zaista prihvatila u članu 43. stav 6. da se radno angažovanje, kao radno-terapijska, to je ostalo, aktivnost osoba s invaliditetom, može obezbediti u ustanovi socijalne zaštite za smeštaj korisnika i kod poslodavca, posredstvom javnog centra, pod uslovima i na način koji propisuje ministar nadležan za poslove socijalne politike.

Drugim rečima, ovo što je bila moja kritika, da se zapošljavanje, pored insistiranja na radnim centrima, institucionalno zatvorenom angažovanju osoba s invaliditetom, gde se najčešće misli na osobe s mentalnim invaliditetom, omogućava zapošljavanje i u otvorenoj privredi. Prvo smo insistirali da to bude baš termin ''otvorena privreda'', međutim, u razgovoru s gospođom Gordanom Rajkov, ustanovili smo da poslodavac označava to i da je to onda u skladu sa članom broj 1, koji objašnjava osnovne odredbe, gde se pominje poslodavac kao taj koji ovde predstavlja tu otvorenu privredu, a zadržano je da može i radni centar da posreduje, odnosno da pomogne zapošljavanje u otvorenoj privredi.

Molim da Skupština ovaj amandman prihvati. Čujem da je Vlada prihvatila ovaj amandman. Zajednički bismo mogli da doprinesemo da ovakva jedna korekcija bude usvojena, a verovatno, nekom drugom prilikom, možemo napraviti još neke korake napred, koji ovom prilikom nisu bili učinjeni. Hvala vam.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem.

Reč ima narodni poslanik Snežana Stojanović-Plavšić. Izvolite.

Snežana Stojanović-Plavšić

Zahvaljujem. Želim da malo pojasnim ovo o čemu smo govorili, o čemu je govorila koleginica Pešić. Želim da zahvalim svima koji su učestvovali aktivno u radu oko ovog zakona i amandmana, koji su, verujem, u velikoj meri doprineli da zakon bude još bolji nego što je bio, a jeste bio dobar, jer je očekivan već više godina od osoba s invaliditetom, kako bi se omogućilo njihovo aktivnije uključivanje u svet rada.

Zaista smo se trudili da svi razgovaramo veoma otvoreno o ovome, jer ovo nije političko pitanje, ovo je pitanje od interesa za građane Srbije, i to za one koji, rekla bih, spadaju u grupe koje su osetljivije, i postigli smo ono što je bilo moguće postići u ovom trenutku. Naravno da postoje zahtevi, kao što su amandmani koje je predlagala gospođa Pešić, kojima zakon može da bude još savremeniji i još bolji. Međutim, u ovom trenutku to nije bilo moguće. Verujem da smo, uz opštu saglasnost velikog broja osoba, odnosno udruženja osoba s invaliditetom, i ministarstava za rad i za zapošljavanje, odnosno ekonomiju i regionalni razvoj, kao i Ministarstva za socijalna pitanja, pa i Zakonodavstva Vlade, uz brojne izmene, uspeli da dođemo do jednog rešenja koje je moguće i koje je u skladu sa našim zakonodavnim sistemom.

Postigli smo veliki napredak, a to je da osobe s invaliditetom, i to osobe s mentalnim invaliditetom, znači, deca s teškoćama u razvoju, kojoj je oduzeta poslovna sposobnost, koja su kategorisana kao deca koja nisu u stanju da se školuju i da rade, mogu da rade u tzv. otvorenoj privredi. Termin ''otvorena privreda'' nije bio moguć, iz prostog razloga, na to su nas pravnici upozorili, što taj termin ne poznaje pravni sistem i ''poslodavac'' je bilo jedino moguće rešenje.

Tačno je da postoje dileme oko toga da li osobe s oduzetom poslovnom sposobnošću mogu da rade. Pravnici kažu da nema dilema, da oni ne mogu da rade, i zato je bilo neophodno da u ovom trenutku, pre nego što dođe do promene drugih zakona koji rešavaju ove probleme, uvedemo radne centre kao jednog posrednika mogućnosti da ova deca budu zaposlena, da dobiju mogućnost da rade.

Već sam rekla da oni rade već u nekim kompanijama i da je to praksa koja je preduhitrila zakone. To je praksa koja traje već pet godina i ovim zakonom smo omogućili da se ta praksa nastavi, da ne bude ugrožena i da se, eventualno, unapredi.

Mislim da je to jako dobro. Kažem još jednom, zahvaljujem svima koji su imali razumevanja da život prevedu u zakon. Mislim da je to ono što svi treba da radimo i ubuduće.

Jedino je u ovom trenutku bilo moguće da to bude radno-terapijska aktivnost i da se odvija posredstvom radnih centara. To je ono što je za sada bilo moguće. Zašto nije bilo moguće drugačije? Zato što poslovna sposobnost, to je ono na čemu je gospođa Pešić insistirala, oduzeta poslovna sposobnost i oduzimanje poslovne sposobnosti, nažalost, nije predmet ovog zakona. To je predmet nekih drugih zakona, kao što je Porodični zakon i Zakon o radu. To su zakoni koje, eventualno, treba da menjamo kada govorimo o poslovnoj sposobnosti lica s mentalnim oštećenjima. Nadam se da ćemo, kada ti zakoni budu u Skupštini, ozbiljno razmišljati i o tome na koji način da rešimo taj problem.

Tačno je da osobe s invaliditetom, posebno osobe s mentalnim invaliditetom, do sada, nažalost, nisu imale baš jasno uređen sistem u svim oblastima i usaglašen tako da im u najboljoj meri odgovara. Verujem da ćemo, pošto smo poslednjih godina ozbiljno u ovoj državi počeli da se bavimo osobama s invaliditetom, to u narednom periodu dovesti do situacije koja će im omogućiti da u punoj meri učestvuju u društvenom životu.

Na kraju, što se tiče procene radne sposobnosti, svesna sam toga da tu postoje dileme i tačno je da su neka udruženja ukazivala na to. Međutim, želim da navedem jedan primer iz života. Prošle subote sam razgovarala s građanima u Leskovcu i došao je jedan mladić koji, nažalost, ima oštećenje koje je stečeno tokom života, nije urođeno. On je potpuno sposoban za školovanje, nema mentalnih oštećenja, radi se o fizičkom oštećenju koje je nastalo kao posledica bolesti. Nikada nije bio zaposlen, nije izlazio ni na jednu invalidsku komisiju i, prosto, nema status osobe s invaliditetom.

Mladić je došao da me pita da li će biti u prilici da ostvaruje prednosti ovog zakona, kako bih rekla, da li će biti u mogućnosti da se zapošljava kao osoba s invaliditetom i na taj način ostvari neku mogućnost lakšeg zapošljavanja? Zašto? Zato što on ima oduzetost jedne ruke i ne može da se takmiči sa svima drugima u dobijanju posla redovnim putem.

Znači, ukoliko ne bi postojala ova procena radne sposobnosti, on ne bi mogao da bude ocenjen kao osoba s invaliditetom i ne bi mogao da ostvaruje dobrobiti koje će iz ovog zakona proizilaziti za osobe s invaliditetom.

Međutim, moram da se složim s tim da je tačno da komisije do sada nisu radile na potpuno zadovoljavajući način i tačno je da su one primenjivale medicinski model. Tačno je da su procenjivale šta osoba ne može da radi, a ne šta ona može da radi. Tačno je da tu postoje veliki problemi i da rad komisije mora da se detaljno uredi podzakonskim aktima. Za to će, koliko ja znam, biti nadležno Ministarstvo za socijalna pitanja. Sigurna sam da ćemo mi, kao poslanici, a mogu da kažem da će to, svakako, raditi novoosnovana skupštinska grupa koja se bavi pravima dece, budno pratiti donošenje ovih akata, kako bi komisije radile u skladu sa modernim evropskim tendencijama, odnosno procenjivale šta je to što osoba može, a ne šta je to što osoba ne može, i da će te komisije morati da prođu kroz ozbiljnu obuku, kako bi na jedan savremen, moderan i stručan način procenjivale mogućnost rada osoba s invaliditetom, njihove preostale radne sposobnosti, i kako bi ih usmeravale i savetovale u procesu dobijanja posla.

Preostaje nam da radimo još puno na ovome i na drugim zakonima i, u okviru ovog zakona, na podzakonskim aktima, ali sigurna sam da će ovaj zakon doprineti u značajnoj meri poboljšanju položaja osoba s invaliditetom i njihovom zapošljavanju i da će on, onakav kakav je bio predložen, a naročito sada, posle korekcije amandmanima koji su prihvaćeni, biti jedan moderan, reformski, sistemski zakon u ovoj oblasti, koja do sada nije bila uređena. Zahvaljujem.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem gospođi Plavšić na vrlo iscrpnim i korisnim informacijama.

Na član 2, amandman je podnela narodni poslanik Ljiljana Miladinović.

Da li neko želi reč? (Ne)

Na član 2, amandman je podnela narodni poslanik Aleksandra Ilić.

Da li neko želi reč? (Da)

Gospođa Raguš.
...
Srpska napredna stranka

Marina Raguš

Srpska radikalna stranka
Gospođo Đukić-Dejanović, dame i gospodo,  konačno dobra prilika da se priča o ovako važnoj temi kao što je profesionalna rehabilitacija i zapošljavanje osoba s invaliditetom.

Ne bih se složila da nije političko pitanje, stranke raspravljaju o tome; svako pitanje ovde jeste političko, ali nadam se da ćemo se izdići iznad tih stranačkih razlika i svi raditi u korist grupe prema kojoj se društvo odnosi s određenim predrasudama, koje se graniče sa fobijama.

Kamo lepe sreće da smo ovu informaciju koju je gospođa Plavšić-Stojanović iznela imali pre početka ove rasprave. Sasvim sam sigurna da bi i naše učešće bilo detaljnije i kvalifikovanije.

Nadam se da je ovo početna stepenica odakle ćemo svi da krenemo, ne bi li ti ljudi zaista imali šansu da žive životom dostojnim čoveka, bez obzira na stanje u kom se nalaze.

Međutim, SRS, tj. Poslanički klub SRS-a, pokušao je da se pripremi za ovu temu, konsultujući i dostupne izvore podataka i najčešće koristim ono što su državni izvori i zvanične informacije.

Ono što me je začudilo nalazi se u obrazloženju ovog zakona, nije me iznenadilo, s obzirom na to da znam kakav je odnos društva prema grupama ljudi s ovakvim potrebama i osobama s invaliditetom ili, uopšte, s grupama koje imaju nekakvu posebnost. Stanje svesti je takvo kakvo je i zapanjujuće je da se ništa nije poradilo u smislu da se ta svest malo promeni.

Ono što me je začudilo nalazi se u obrazloženju, odnosno razlozima za donošenje zakona, da sam predlagač zakona priznaje da u državi Srbiji, zapravo, ne postoje konkretni podaci o osobama s invaliditetom.

Između ostalog, na strani 2 se kaže da osobe s invaliditetom imaju ista prava kao i ostali građani, zato moraju imati jednake mogućnosti da ta prava i ostvare. To se tiče svih građana, bez obzira na bilo koju različitost. To je ustavna kategorija koja se, nažalost, ne poštuje u ovim slučajevima.

Strategijom je naglašeno da nijedna institucija u Republici Srbiji ne raspolaže podacima, odnosno bazama podataka o osobama s invaliditetom. Na osnovu izvršenih istraživanja, a tu je Studija izvodljivosti za unapređenje zapošljavanja osoba s invaliditetom u Republici Srbiji, koju je radila Evropska agencija za rekonstrukciju, 2006. godine, smatra se da u Srbiji živi oko 700 hiljada osoba s invaliditetom, od kojih je oko 300 hiljada radnog uzrasta, od 15 do 65 godina. Stopa zaposlenosti osoba s invaliditetom je izuzetno niska i iznosi oko 13%, što znači da je u radnom odnosu samo oko 21 hiljada lica.

Jedan od posebnih ciljeva Strategije jeste obezbeđenje jednakih mogućnosti za rad i zapošljavanje osoba s invaliditetom, uz razvoj i primenu sistemskih rešenja baziranih na potrebama i sposobnostima.

Želela bih od koleginica, posebno iz G17, i ovlašćenog predstavnika, da čujem da li je praksa u skladu s ovim? Možda mi je koncentracija popustila, ali mislim da o tome, gospođo Plavšić, niste pričali. Bojim se da to neće biti, nadalje, praksa, pogotovo u svetlu finansijske krize koja će mnoge ljude ostaviti bez posla.

Da li će poslodavci zaista imati obavezu da zapošljavaju lica s invaliditetom? Kako će se zakon odnositi prema svima onima koji tu obavezu ne poštuju?

S druge strane, znamo da država pokušava da stimuliše otvaranje radnih mesta za pripravnike, određenim konkretnim subvencijama, ali to ne znači i obavezu poslodavca, kada taj rok prođe, da zadrži te ljude. U ovom slučaju, pričamo o licima s invaliditetom.

Dakle, da li postoji plan aktivnosti, u smislu transparentnosti, koliko zaista ima osoba s invaliditetom? Kakva je obrazovna, polna, starosna struktura? Da li država planira da taj svet, koji je, nažalost, zahvaljujući institucijama, potpuno paralelan svetu drugih ljudi, učini transparentnim i vidljivim, jer ako ga učinite vidljivim, onda možete da se bavite njim?

Nažalost, mi imamo vrlo malo podataka, mislim da je tu i problem s medijima, takođe, a opet, država bi trebalo da napravi taj prvi korak. Retki su sadržaji gde, recimo, saznajemo kako zaista žive osobe s invaliditetom, kako izgleda jedan njihov dan, kakvi su problemi s kojima se oni suočavaju, kakav je odnos institucija prema njima.

Kada već govorimo o Predlogu zakona, ono što posebno interesuje SRS, jeste na koji način će predloženi zakon reformisati ovu oblast? Na koji način će biti moguće sprovoditi ga u optimalnoj meri, a pri tom, da budem potpuno korektna, ovo je izvanredna prilika da se priča na ovaj način i da se konačno uredi ovako teška, haotična i izuzetno bolna oblast, pogotovo iz perspektive osoba koje su hendikepirane na bilo koji način, ili se makar tako osećaju, a društvo se vrlo potrudilo da ih odbaci na margine.

Mi bismo voleli da imamo potpunu informaciju o tome šta će u tom smislu da se uradi, da li postoje pretpostavke koje će napraviti dobre baze podataka, pa ćemo moći da znamo, po gradovima i opštinama, kakva je situacija tih ljudi. Zašto ovo govorim? Zato što je to prvi korak ulaska u njihov svet, jer, koliko se meni čini, država ima podatke samo o onim ljudima koji primaju određene nadoknade, a tih je, opet, mali procenat u odnosu na celokupnu populaciju lica s invaliditetom.

Ono na šta bismo želeli posebno da apelujemo, naravno, kako na relevantne odbore i institucije, tako i medije, to je da možda ne bi bilo loše da sektor koji se bavi ovim problemom otpočne medijsku kampanju koja bi trebalo da približi dva sveta, jedan zaseban – lica s invaliditetom, i ovaj drugi svet, svet većinske populacije, u smislu razumevanja svakodnevnih problema s kojima se ovi ljudi, nažalost, susreću. Hvala.