ŠESTA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA, 21.05.2009.

7. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

ŠESTA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA

7. dan rada

21.05.2009

Sednicu je otvorila: Slavica Đukić-Dejanović

Sednica je trajala od 10:15 do 18:30

OBRAĆANJA

...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Molim vas, sve što je izrečeno, sve je sasvim regularno.

(Narodni poslanik Gordana Pop-Lazić s mesta: Sad je ispalo da smo bili u pravu.)

(Posle pauze – 16.35)
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Poštovane dame i gospodo narodni poslanici, nastavljamo rad.

Reč ima gospođa Judita Popović.
...
Liberalno demokratska partija

Judita Popović

Liberalno demokratska partija
Poštovana predsednice, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, spominjanje tužilaca i sudija, pa makar i u ovom kontekstu o kom danas raspravljamo, dovoljan je razlog da popričamo malo i o tome šta se to dešava u srpskom pravosuđu. Da li se stvarno sprovode reforme u pravosuđu, kako je to najavljeno? Kada smo raspravljali o setu pravosudnih zakona, da se raspravi o tome da li ta reforma pravosuđa obuhvata i određenu reformu koja se tiče odnosa druge dve grane vlasti prema pravosuđu, dakle, da li je ta reforma takve prirode da će zaista značiti ozbiljan pomak prema ozdravljenju pravosuđa u Srbiji.
Posebno bih istakla da treba praviti razliku između razrešenja sudija i tužilaca i prestanka njihove funkcije. Mi danas razgovaramo o prestanku funkcije, šta znači da su ovi tužioci ili ispunili zakonom predviđene uslove za penzionisanje, ili su tražili da im prestane funkcija na njihov lični zahtev. Dakle, ovde se ne radi o nekoj represivnoj meri, ne radi se o tome da im funkcija prestaje iz nekog razloga koji je van njihove volje ili želje, ili tih ispunjenih zakonskih uslova za penziju.
Prema tome, sudije, odnosno tužioci kojima prestaje funkcija, nisu ni na koji način kažnjeni, ni na koji način im funkcija nije prestala tako da se smatra nekim razlogom za stid ili slično, dakle, nisu uradili ništa što bi njihovo dostojanstvo, na bilo koji način, ugrozilo. Ovo napominjem iz tog razloga što se u javnosti baš ne pravi razlika između prestanka funkcije i razrešenja. Prema tome, dobro je napomenuti, kako ne bi postojalo pogrešno tumačenje i kako ti ljudi, čija funkcija prestaje, faktički, kada završimo raspravu, ne bi bili izloženi bilo kakvim pogrdama ili na bilo koji način budu prozivani.
Posebno bih napomenula da reforma pravosuđa predstavlja jedan kompleksan problem, u tom smislu što se ne radi o reformi čisto strukturalne prirode. Ne radi se o tome da ćemo reformisati i smanjiti broj sudova, dakle, promeniti mrežu sudova, ne radi se ni o tome da ćemo smanjiti broj sudija, da ćemo promeniti neke nadležnosti sudovima, niti da ćemo u tom smislu reformisati i tužilaštva, već se radi o tome da je reforma potrebna i u smislu međuuticaja svih grana vlasti, a posebno izvršne vlasti na sudsku vlast, dakle, na sudove i na tužioce.
Nažalost, mi smo svedoci toga da, umesto da bude obratno, da se smanji uticaj izvršne vlasti na sudove i tužilaštva, upravo imamo situaciju da mnogo puta izvršna vlast, koja se menja, nalaže i upliće se u nešto što je van njenog resora, van njene nadležnosti. Za jedno demokratsko društvo je potrebno da imamo te tri grane vlasti, koje su potpuno nezavisne jedna od druge i samostalne, ali je potrebno da postoji i određena korelacija, određeno međusobno preplitanje u pojedinim delovima vršenja te vlasti, kao i ravnoteža u tom međusobnom preplitanju.
Nažalost, nemamo tu ravnotežu, jer je na neki način izvršna vlast postala najdominantnija i preuzela je ulogu vrhovnog stožera, ona, u stvari, određuje i rad zakonodavne vlasti i, u dobroj meri, rad pravosuđa, odnosno sudske vlasti.
Na koji način izvršna vlast utiče na zakonodavnu? Svedoci smo, kao poslanici, svakodnevno imamo dovoljno iskustva da znamo na koji način se ruši ugled Parlamenta, na koji način izvršna vlast prebacuje sve svoje odgovornosti, nerad i propuste na Parlament, koji bude okrivljen kao jedina kočnica razvoja demokratije u Srbiji, jedina kočnica Srbiji na putu ka Evropi, jer je Parlament taj u kom stoje zakoni koji su potrebni da se usvoje kako bi Srbija bila na dobrom evropskom putu.
Parlament se okrivljuje za sve i svašta, za veliko trošenje para, za uzaludno trošenje para, Parlament se okrivljuje za nerad, za opstrukciju. Dakle, Parlament postaje vrhovni i najveći krivac u ovoj državi, za razliku od izvršne vlasti, koja je, navodno, toliko sposobna i trudi se najviše što može, pri tom je stručna, priprema zakone, dostavlja ih Skupštini, a Skupština ih onda drži i ne radi, ne postupa po njima.
Kako to izgleda? Znamo šta se desilo s ovih 60 i nešto tačaka dnevnog reda koje smo, bukvalno, dobili na uvid jedne lepe srede. U utorak smo bili svi prisutni na sednici i kada smo završili glasanje, završili smo tu sednicu, a nismo znali šta nas očekuje sledećeg dana, da li ćemo i šta da radimo u Skupštini na sledećim zasedanjima. U sredu, kada više nije bilo nijednog poslanika u Skupštini, stigao je materijal i predviđeno je da ćemo raspravljati o nekoliko desetina zakona i o 60 i nešto tačaka dnevnog reda. To je trebalo sve da se pripremi, da poslanici pripreme te zakone, da pripreme amandmane, sve u roku od pet dana, dakle, od srede do ponedeljka. Toliko je, pet dana, ostavljeno poslanicima da se pripreme za raspravu u načelu o 60 i nešto tačaka dnevnog reda.
Toliko o poštovanju koje izvršna vlast pokazuje prema zakonodavnoj vlasti. To je samo jedan segment odnosa ove dve grane vlasti.
Drugo pitanje je odnos izvršne vlasti i uticaj izvršne vlasti na sudsku. Nažalost, izvršna vlast je preuzela na sebe tu mogućnost da utiče na zakone, da im menja suštinu, da uredbama stavlja van snage pozitivne propise, da uredbe stavlja u prvi plan u odnosu na postojeće zakone, u odnosu na ratifikovane međunarodne ugovore i u odnosu na važeći ustav.
Kako to izgleda? Mislim da se sećate pokušaja Ministarstva za ekonomiju i regionalni razvoj da utiče na sudove da prestanu da sude, odnosno da prekinu postupke, čak, i u pravosnažnim i izvršnim postupcima, radnim sporovima, jer, Bože moj, kriza je; ako je kriza, onda ne može da se radi izvršenje u radnim sporovima, privreda je to, ekonomija je to, ne možemo da ubogaljimo ekonomiju.
To vam je jedan lep primer na koji način izvršna vlast utiče na sudsku vlast. Srećom, javnost se digla i pokazala se kao kompetentna da utiče, ipak, na te odnose, da napravi neku ravnotežu između izvršne i sudske vlasti i da ne dozvoli da izvršna vlast nadvlada i utiče na rad sudova.
Drugi primer je, recimo, uredba koja je doneta od strane Vlade jula 2008. godine, kojom se menja Uredba o zaštiti imovine delova preduzeća čije je sedište na teritoriji bivših republika SFRJ. Ta uredba, bukvalno, zadire i u Zakon o osnovama svojinskih odnosa, zadire u Zakon o sukcesiji, odnosno ratifikovani međunarodni ugovor, koji je na taj način postao deo pravnog sistema Srbije, a kao takav postaje i prioritetan u odnosu na domaće zakone. Uredba je suprotna i Ustavu, jer Ustav garantuje privatnu svojinu, zaštitu privatne svojine, garantuje slobodu i prava pojedinca, a ovom uredbom se to, faktički, stavlja van snage.
Kada se videlo da je ta uredba postala veoma problematična, zato što su okolne države bile zainteresovane da se Sporazum o sukcesiji sprovede, ona je promenjena i pokušalo se ''na mala vrata'' da se postigne ono što se prvom uredbom prvobitno htelo. Uredba je još uvek na snazi, a njena suština je da se delovi preduzeća čiji se vlasnici, sa svojim sedištima, nalaze u okolnim republikama, u republikama bivše SFRJ, jednostavno prepisuju na nove korisnike tih delova preduzeća, delova društvene imovine. Dakle, korisnici koji su tu imovinu dobili samo na privremeno korišćenje, postaju njeni vlasnici, odnosno, na potpuno bespravan, nezakonit, protivpravan i neustavan način, postaju nosioci prava raspolaganja, dakle, prava svojine i svega ostalog što sledi iz prava raspolaganja na predmetnoj imovini.
Novom uredbom iz oktobra 2008. godine, Vlada je samo taj deo promenila, tako što je ovlastila korisnika te imovine i onog koji je upisan u javnim knjigama kao vlasnik te imovine, a sedište mu se nalazi na teritoriji bivše SFRJ, da se dogovore imovinsko-pravno, da postignu neki sporazum o tome kako će tu imovinu da raspodele, što je pravni nonsens, s obzirom na to da je ta imovina bila zaštićena od 1991. godine, s obzirom na to da se vlasnici, odnosno sedišta tih vlasnika nisu nalazila na teritoriji Srbije. Prema tome, niko nije mogao da raspolaže tom imovinom. Ta imovina je imala i ima titulara i vlasnika, međutim, ipak se nalaže i titularu, vlasniku, i korisniku da se dogovore o toj imovini. Dakle, potpuno neracionalno i nepravno stanje.
Ne bi to bio takav problem da ne zadire u prava i slobode građana, odnosno da ne zadire u pravo na privatnu svojinu, i to na taj način što su naši građani, dakle, naša pravna lica kupila određene poslovne prostore koje je prodavalo "Borovo", društveno preduzeće "Borovo" iz Hrvatske.
Naši su to kupili potpuno legalno, uz pozitivno mišljenje svih nadležnih, i Ministarstva ekonomije i regionalnog razvoja, i Ministarstva finansija, i NBS, i Ministarstva pravde itd.
Dakle, izvršili su uvid u to ko je vlasnik. "Borovo" je bilo vlasnik. Zaključili su ugovor, platili porez, isplatili kupoprodajnu cenu, međutim, ne mogu da stupe u posed te svoje legalno kupljene imovine, s obzirom na to da je u međuvremenu doneta Uredba iz jula 2008. godine i druga uredba, iz oktobra 2008. godine, koja se poziva na sukcesiju, na reciprocitet i onemogućava kupce, dakle, vlasnike, naša pravna lica čiji su vlasnici naši državljani, da preuzmu u posed nekretnine koje se nalaze na teritoriji Srbije.
Dakle, potpuno iracionalno se pozivaju na neki reciprocitet i na zaključeni Sporazum o sukcesiji, koji je, opet, u svojim odredbama jasan što se privatne svojine tiče i u potpunosti isključuje bilo kakvu zloupotrebu, odnosno ugrožavanje privatne svojine.
Što se reciprociteta tiče, odjednom se pojavljuje i informacija o problemima u sprovođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije, u delu koji se odnosi na pravna lica. Vlada donosi zaključak, a državni sekretar Ministarstva pravde preporučuje sudovima da zastanu, da razmisle, da obrate pažnju na određene delove tog zaključka, koji direktno zadire u rad suda, jer kaže da bi trebalo da se zastane sa sudskim postupcima, jer ti sudski postupci ne mogu da se sprovode sve dotle dok se države sukcesori bivše SFRJ ne dogovore recipročno o imovini koja se nalazi na teritoriji svake od tih država.
Nažalost, sudovi su prihvatili ovaj zaključak. Kako drugačije da postupe, s obzirom na to da im se obratio državni sekretar? Zaključak je donela Vlada. To znači da se Vlada, dakle, izvršna vlast, direktno umešala u rad sudova, direktno je naložila sudovima šta da rade, iako joj to nije u nadležnosti, niti je smela to da uradi, a pri tom se krije iza činjenice da, navodno, Hrvatska ne poštuje Sporazum o sukcesiji i da zloupotrebljava imovinu srpskih preduzeća na teritoriji Hrvatske.
To je potpuno promašena tema, zato što su Sporazum o sukcesiji zaključile sve države bivše SFRJ, sve su se saglasile da će da prihvate sve uslove i sve odredbe tog sporazuma, sve su ratifikovale taj sporazum. I Srbija je ratifikovala taj sporazum o sukcesiji i na taj način je taj sporazum postao ugovor, Zakon o sukcesiji je postao sastavni deo našeg pravnog sistema, našeg pravnog poretka, a s obzirom na to da se radi o međunarodnom sporazumu, međunarodnom ugovoru, on ima primat u odnosu na domaće zakone.
Prema tome, iz svega ovoga može da se izvuče zaključak da izvršna vlast ne prestaje da se trudi i sprovodi svoj uticaj…
(Predsednik: Prošlo je 20 minuta, pa privedite kraju.)
Molim vas, ako mogu da iskoristim 15 minuta.
(Predsednik: Gospodin Nikolić se još prijavio.)
Zaključak je taj da izvršna vlast utiče na sudsku vlast. To je prosto nedopustivo. Ako smo u dva navrata, u poslednjih dva ili tri meseca, došli do ovih činjenica, do ovih dokaza, smatramo da je to vrh ledenog brega uticaja izvršne vlasti na sudsku. Ako je to vrh ledenog brega, mi ne znamo šta se nalazi još na meniju, šta je to još radila Vlada, koliko godina izvršna vlast vrši tako ozbiljan uticaj na rad sudova.
Prema tome, kada pričamo o reformi pravosuđa, tu reformu ne možemo da izolujemo samo na sudove i tužilaštva. Moramo tu reformu da sprovedemo i u ovom međuprostoru između izvršne i sudske vlasti. Sve dok izvršna vlast može da utiče na sudsku vlast, tu reformu sigurno nećemo sprovesti i nećemo imati željeni efekat reformisanog pravosuđa. Sve dok zakoni budu stavljani ad akta, a uredbama se uređuje neka materija koja je već bila predmet pozitivnih propisa, Ustava i međunarodnih ugovora, ne možemo govoriti ni o pravnoj državi, a kamoli o vladavini prava.
Ukoliko nemamo pravnu državu, ukoliko nam ne funkcioniše institucija sudova i tužilaštva, ne možemo očekivati da imamo stabilno društvo, društvo koje će znati šta može da očekuje sutra, jer u tom slučaju zadiremo i zalazimo u anarhiju. Anarhija je posledica samo toga da nemamo ozbiljan pravni sistem, a nemamo ozbiljan pravni sistem jer pravni sistem ne funkcioniše ukoliko njegove zakone prostom uredbom stavljamo van snage.
Kada kažem – van snage, ne govorim o tome da se oni ukidaju, nego se zakoni ne primenjuju, primenjuju se uredbe. Ako se primenjuju uredbe, čemu onda uopšte zakoni, čemu Ustav, čemu onda zaključivanje i ratifikovanje međunarodnih ugovora? Onda je to sve bespotrebno. Onda nam ne treba ni parlament, ni pravosuđe, sudovi i tužilaštva, onda je bespredmetno da danas raspravljamo o prestanku funkcija sudija i tužilaca. To može da uradi Vlada, mnogo jednostavnije i mnogo brže, mnogo bezbolnije.
U poslednjih par meseci, od kada pričamo o velikoj svetskoj ekonomskoj krizi, stalno se priča o štednji. Prema tome, evo prilike Vladi da jednostavno uštedi, da ukine sve ove institucije koje su, očigledno, potpuno nepotrebne, da preuzme kontrolu u svoje ruke i završi posao. Međutim, čemu onda jedno demokratsko društvo? Postavlja se pitanje – da li smo mi uopšte demokratsko društvo?
Nismo demokratsko društvo ukoliko ne poštujemo zakone, ukoliko zakone ne poštuje Vlada, izvršni organ, koja je često i predlagač istih tih zakona. Ukoliko Vlada ne poštuje Ustav, kako očekivati od bilo koga drugog da poštuje Ustav? Ukoliko Vlada ne poštuje ratifikovane međunarodne sporazume u čijem kreiranju je i ona učestvovala, odnosno njeni ministri, čemu ti sporazumi?
Jednostavno, treba samo da postavimo pitanje – da li su nam potrebni sudovi, tužilaštva, da li su nam potrebni zakoni i treba li nam Ustav?
Ako jesu, onda bi bilo dobro da se svaka od ovih grana vlasti, izvršna, sudska i zakonodavna, drži svojih nadležnosti, da se napravi ravnoteža koja će omogućiti funkcionisanje celokupnog društveno-pravnog sistema u državi. U protivnom, ukoliko je odgovor ne, ukoliko nam to ne treba, onda nam ne treba ni demokratija i imaćemo jednu efikasnu vladu, koja će brzo da radi. Jeste nakaradno, ali to je ono što se, očigledno, u poslednje vreme radi, jer se ruši ugled Parlamenta. Parlament se devastira, a pri tom se blokira, odnosno kanališe i određuje rad sudova.
LDP je za pravnu državu i vladavinu prava i jesmo za reformu pravosuđa, ali smo za sveobuhvatnu reformu, za reformu celog društva, svih institucija sistema, a ne samo polovično, jer polovična reforma neće dati nikakve rezultate, a onda je bolje i da je ne započinjemo, pod krinkom – eto, mi radimo tu reformu, ukoliko hoćemo u Evropu, moramo toliko i toliko zakona da usvojimo.
Ne moramo nijedan evropski zakon da usvojimo. Moramo, pre svega, da usvojimo evropske standarde, a evropski standardi podrazumevaju i to da se grane vlasti razgraniče, a da sarađuju tek toliko da postoji određena harmonija i ravnoteža u njihovom radu. Reč je o civilizacijskim standardima, o novom sistemu vrednosti, a ne o pukom donošenju zakona, pukom kreiranju zakona, koje onda nećemo poštovati, nego ćemo donositi uredbe kojima ćemo prekrajati suštinu tih zakona.
Ne treba biti licemeran, ne treba biti dvoličan, treba samo da se izađe pred javnost Srbije i kaže – hoćemo novi sistem vrednosti, nećemo novi sistem vrednosti. Ako hoćemo novi sistem, u tom slučaju nema vladavine uredbama, nego vladavine prava.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem.

Reč ima gospodin Nikolić. Vi ćete na kraju?

Prelazimo na spisak onih koji su se prijavili da učestvuju u pretresu Predloga odluke o prestanku dužnosti zamenika javnog tužioca.

Gospođa Zlata Đerić ima reč. Izvolite.
...
Nova Srbija

Zlata Đerić

Nova Srbija
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana gospođo predsednice, nemam sreće da pozdravim i nekoga iz Ministarstva, ali kad god govorimo o setu pravosudnih zakona, ili uopšte, kada se bavimo sudstvom na bilo koji način, ne možemo a da se ne podsetimo kako smo uspeli da u ovom skupštinskom sazivu donesemo set zakona koji su revolucionarni, koji treba da korenito izmene sudstvo i da istovremeno budu neprihvaćeni i od sudija i od građana, pa i u ovom domu vrlo teško izglasani.
Igo je svojevremeno rekao – lako je biti dobar, teško je biti pravedan. Kada si pravedan, onda si istovremeno i odgovoran, i pošten, i moćan. Ne smemo da zaboravimo koliku moć ima naše sudstvo i koliki značaj ima naše pravosuđe. Istovremeno, ne smemo zaboraviti koliko je taj treći stub države, odnosno treći ugao vlasti, kada pomislimo na izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast, u stvari, crvotočan u ovom trenutku, pre svega, što se tiče efikasnosti. Znamo da se i najbanalniji sudski procesi vode po deset godina, da se obične parnice vode deset godina, da vrlo često jedna od strana ne doživi ni kraj sudskog procesa.
Prema tome, sudstvu je zaista bila potrebna korenita reforma, ali bojimo se da će na način na koji je zamišljena, kako će biti sprovedena i koliko je odloženo njeno sprovođenje, više otežati i usporiti tu pravdu, za koju svi na ovim prostorima znaju da je spora, ali su očekivali da bar bude dostižna. Uspeli smo da ostvarimo nešto što nije bio san naših građana, a to je da pravda bude spora i nedostižna. U svakom slučaju, ako smo to ikada jasno videli, vidimo danas, upravo na slučaju Dragana Marića i na ovim događanjima koja paralelno teku s raspravom u ovom domu.
Međutim, kada govorimo o sudskoj vlasti, ne smemo zaboraviti koliko je kod nas sudska vlast uvek izložena političkim pritiscima, koliko je kod nas vlast uspela da ostane zavisna, a upravo suprotno je trebalo da se desi. Sudska vlast je morala da bude potpuno nezavisna. Ona je morala da pripadne građanima u onoj svojoj najvažnijoj misiji, a to je da im učini pravdu dostižnom, jer san svakog građanina je da dosegne pravdu, kada smatra da mu je ona, na neki način, uskraćena.
Upravo takvi slučajevi se onda rešavaju drastično, a jedan segment, o kom je ovde nedavno raspravljano, jesu i sudske takse. Naglasili smo, diskutovali o tome da nije dobro u ovakvoj krizi, u ovakvom ekonomskom trenutku povećavati sudske namete na građane koji se sudu neredovno obraćaju, koji na sudu nerado žele da dokažu neku svoju pravdu, jer bi se onda moglo desiti nešto suprotno, nešto što sada imamo upravo na sceni, a to je da građani počnu da uzimaju pravdu u svoje ruke. To onda nije dobro ni za državu, ni za sudstvo, ni za sve ostale segmente društva.
Pomislite samo na 25.000 prevarenih građana koji su kupili stanove i nikako, već deceniju, ne mogu da dokažu da su prevareni. Ne postoje putevi, načini, sudska saradnja, policijska saradnja, da građani svoju imovinu povrate putem suda.
Dakle, u jednom ovakvom trenutku, moramo ozbiljnije da se pozabavimo sudstvom, pravosuđem i pravdom, koju svi u našem društvu očekuju.
Ono što želim da kažem, jeste da ravnoteža između sudske, izvršne i zakonodavne vlasti mora biti potpuna, jasna i javna.
Namerno kažem javna, a ne transparentna, iako drugi radije koriste taj izraz, jer transparentno ne znači javno, nego providno. Mislimo da ništa ne treba da bude providno u onom karikaturalnom smislu, nego mora biti jasno i javno. Nigde se više ne dokazuje građansko društvo i njegove tekovine, nego u sudstvu, tamo gde ljudi pokušavaju da ostvare svoja prava i da dostignu pravdu.
Ovi zakoni kojima se sada bavimo su jedan od pokušaja da u plenumu skrenemo pažnju na neke goruće teme, bolna mesta našeg sudstva, da još jednom podsetimo javnost koliko je važno da ojačamo taj treći stub države, jer nekada, u neka stara vremena, u neka drevnija vremena, govorilo se da postoje tri sveta zanimanja za svakog čoveka – to su učitelj, lekar i sudija, i svaka država je građena oslanjajući se na ta tri sveta zanimanja, tri sveta stuba, i samo država koja je podjednako gradila i ulagala u sva tri stuba mogla je da bude sigurna da će opstati, postojati kao država po meri čoveka.
Bojim se da smo, stremeći ka EU po svaku cenu, prepisujući neke zakone po svaku cenu, i to smo nedavno videli na sceni, zaboravili neke druge, važnije vrednosti. Nije dobro što smo, govoreći samo o putu u Evropu, time maskirali mnoge druge marifetluke, da bi bili lakši, bolji i prihvatljiviji za građane.
Ono što je u ovom pravosudnom setu zakona važno, jeste da bude na čast i na polzu, kako se nekada govorilo, ovom narodu i građanima Srbije. Hvala.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem, gospođo Đerić. Reč ima narodni poslanik Miroslav Petković.

Miroslav Petković

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, ovaj parlament je u novembru prošle godine raspravljao o dva vrlo bitna zakona. To su bili Zakon o Javnom tužilaštvu i Zakon o Državnom veću tužilaca. Ova dva zakona treba da doprinesu većoj efikasnosti tužilaštava i kvalitetu njihovog rada, koji treba da bude podignut na mnogo viši nivo, ali zbog nove organizacije tužilaštava, biće izvršen, kao i kod sudija, novi izbor javnih tužilaca i njihovih zamenika.
Kao predstavnici opozicije, koji su argumentovano kritikovali predloge ovih zakona, ubeđeni smo da tužioci neće biti oslobođeni uticaja vlasti i politike. Nažalost, ista situacija kao i kod sudija. Dobro je da su zakoni koji regulišu rad tužilaca bolji od onih zakona koji se odnose na izbor sudija, mrežu sudova i svih ostalih zakona koje smo razmatrali u tom setu. Međutim, problem je što Zakon o sedištima sudova i javnih tužilaštava otvara neke nove komplikacije, koje smo mogli da izbegnemo ovog puta. Bojim se da on poništava sva ona dobra rešenja koja su predložena u ovom zakonu, jer ono što se odnosi na sudije, na sudove, to se odnosi i na tužilaštva u Republici Srbiji.
Jedna od najbitnijih zamerki poslanika DSS-a bila je što je prvi sastav Državnog veća tužilaca, najspornije mesto u tom zakonu, podložan izuzetnom političkom uticaju, jer kandidate predlaže sadašnji Visoki savet pravosuđa. Mnogo puta smo govorili o članovima Visokog saveta pravosuđa, o prvom sastavu Visokog saveta sudstva, o sukobu interesa koji postoji, pritisku od strane izvršne i od predstavnika zakonodavne vlasti.
Zakoni koji regulišu rad tužilaštava predstavljaju razradu ustavnih odredaba. Međutim, problem je što će u mreži tužilaštava veliki broj tužilaca, reizborom, ostati bez posla, ista situacija kao i sa sudijama u Srbiji, ali je tajna koji je to broj ljudi koji će usvajanjem ovih zakona i njihovom primenom ostati bez svog radnog mesta.
Kao odgovorni ljudi, koji su dobro proučili ove zakone, uputili smo niz kritika, s najboljom namerom da se ovi zakoni poprave. Još jednom moram da izrazim zadovoljstvo što je većina amandmana DSS-a usvojena tom prilikom, ali naše kritike su bile usmerene i na pitanja uticaja Vlade na rad tužilaštava i novoformiranog tela – Državnog veća tužilaca.
Ono što je nezgodno, što nije dobro, što je nedopustivo, po našem mišljenju, jeste da će vlast imati, ipak, apsolutnu kontrolu i nad tužilaštvima. Novim zakonima je predviđeno postojanje više vrsta tužilaštava, njihova hijerarhija, predviđeno je vrednovanje i disciplinska odgovornost tužilaca i njihovih zamenika.
Prema predloženim rešenjima, Tužilaštvo za ratne zločine i organizovani kriminal biće određeno kao tužilaštvo posebne nadležnosti. Javne tužioce biraće Parlament, na predlog Vlade, sa liste kandidata koju je sačinio taj novi organ, novo telo – Državno veće tužilaca. Mandat javnog tužioca, prema novom zakonu, iznosiće šest godina, a zamenike tužilaca bira Državno veće tužilaca. Njihova funkcija je stalna posle tri godine od prvog izbora. O prestanku funkcije tužioca odlučuje Skupština, a o prestanku funkcije zamenika, Državno veće tužilaca. Da li je to najbolje rešenje, pokazaće se u praksi.
Činjenica je da tužilaštvo, kao organ progona, treba da predstavlja, u najboljem smislu, perjanicu u borbi protiv kriminala i korupcije i to je u Srbiji nasušna potreba. Za to se ne treba samo deklarativno zalagati, već to pokazati i kroz primenu zakona i svakodnevno delovanje ovih organa.
S obzirom na to da nas očekuje kako reizbor sudija, tako i reizbor tužilaca, ogroman problem jeste i ukidanje tužilaštava u mnogim opštinama i u mnogim gradovima. Učestvovanje Visokog saveta pravosuđa u predlaganju kandidata za Državno veće tužilaca uticaće i na mere borbe protiv kriminala i korupcije.
Kakva je situacija trenutno u Srbiji i u srpskom pravosuđu? Činjenica je da postoji ogromna zavisnost sudstva od vlasti i od politike. Činjenica je da su pojedini kadrovi podložni korupciji i da oslobađajuće presude onima koji su grubo prekršili zakon proizvode, praktično, to i dovode do očajnog stanja u našem pravosuđu. Prema podacima s kraja prošle godine, samo 5% građana Srbije veruje u srpsko pravosuđe. To je ono što je nedopustivo i to je ono što nikako nismo smeli da dozvolimo.
Podaci i brojke iz decembra prošle godine su zaista poražavajući – 4.300 krivičnih predmeta je zastarelo, hiljadu krivičnih postupaka traje duže od 10 godina, 96% zatvorskih kazni narkodilerima je ispod ili na granici zakonskog minimuma.
Da li je to normalno u jednoj demokratskoj i pravno uređenoj zemlji? Mislim da je svima jasno da je to nedopustivo. Osamdeset osam posto zatvorskih kazni za korupciju su ispod minimalnih kazni i onda kada čujemo da se Vlada Republike Srbije zalaže za borbu protiv kriminala i korupcije, neka povede računa, upravo, o funkcionisanju pravosuđa i svih organa koji treba da se bave ovom problematikom.
Problem je što je pravosuđe zaista rak-rana države Srbije i čitavog srpskog društva. Zavisnost sudske vlasti od politike, ali i nestručnost kadrova, za koju moramo priznati da postoji, veliki su problem. To neće biti jednostavno rešiti. Zato, hajde da pokušamo da, kroz kvalitetno donošenje zakona i omogućavanje da se oni primene u praksi, ispravimo ovu situaciju, jer je to u interesu svih građana Srbije, bez obzira na političke stranke i njihov trenutni položaj, da li su na vlasti ili u opoziciji.
Ono što ne mogu da izbegnem u ovom trenutku da kažem, jeste da li je jučerašnja poseta potpredsednika SAD-a, gospodina Bajdena, i čitavo obezbeđenje i blokada grada, bila samo predstava za narod, da se o nečemu priča, da pokažemo kako imamo helikoptere, kako imamo MIG-ove, kako imamo policiju koja je sposobna da uradi dobro taj posao i ova vrlo ozbiljna situacija koja je, koliko sam čuo, konačno razrešena u Predsedništvu Srbije. Mislim da na pravi način nije odgovoreno na tu situaciju i da odgovorni ljudi za ovo treba da podnesu odgovornost i da građanima Srbije objasne kako je moguće da se takve situacije dešavaju u Srbiji.
Nemojte da ispadamo smešna država, da u onom trenutku, onom danu kada nam dolazi potpredsednik SAD-a, navodno, sve funkcioniše, kada su ljudi bili zaustavljeni na raskrsnicama i nisu mogli slobodno da se kreću kao pešaci. Uz puno razumevanje građana Beograda za čitavu tu proceduru, koju je ministar Dačić i najavio pre neki dan, ovo što se danas dogodilo predstavlja pravu sramotu za državu Srbiju, za MUP i za sve ljude koji treba da se bave bezbednošću i sigurnošću i građana i državnih funkcionera. Hvala vam najlepše.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem. Reč ima narodni poslanik, gospođa Vjerica Radeta.
...
Srpska radikalna stranka

Vjerica Radeta

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, mi danas govorimo o Predlogu odluke da gospodinu Đorđu Mahovcu, zameniku Okružnog javnog tužioca iz Sremske Mitrovice, prestane ova funkcija sa 12. aprilom ove godine.
Formalno-pravno gledano, nije dobro da nas predsednik Parlamenta i predsednik Odbora za pravosuđe i upravu, gospodin Boško Ristić, dovode u situaciju da ovde donosimo odluke s retroaktivnom primenom. Naravno, gospodin Mahovac ne može da snosi odgovornost zbog neodgovornog rada gospodina Boška Ristića i svakako da treba prihvatiti njegov predlog, odnosno predlog na njegov zahtev, Predlog odluke da se on razreši funkcije zamenika javnog tužioca, ali nije dobro ni to što će narodni poslanici i javnost Srbije ostati uskraćeni za prave razloge koji su ponukali gospodina Mahovca da zatraži da se više ne bavi ovom, zaista, uglednom i društveno značajnom funkcijom, odnosno poslom.
S obzirom na to da Odbor za pravosuđe i upravu nije uradio u skladu sa dogovorom, čak je bio zaključak u prethodnom sazivu Parlamenta i tog odbora da se, prilikom ovakvih zahteva i predloga odluka, narodnim poslanicima, ili bar narodnim poslanicima koji su članovi Odbora za pravosuđe i upravu, dostavi zahtev onoga ko taj zahtev podnosi, a koji se odnosi na razrešenje javnotužilačke ili sudske funkcije, odnosno bilo koje pravosudne funkcije.
Zašto je to bitno? Pokušaću da objasnim nekoliko izuzetno važnih stvari, rekla bih, koje se dešavaju u našem pravosuđu, i to ću govoriti samo s aspekta i sa pitanjem – šta je od ovih, eventualnih, uzroka navelo gospodina Đorđa Mahovca da zatraži da se više ne bavi ovim javnotužilačkim poslom.
Podsetite se, govorili smo više puta kolega Krasić i ja, i mediji su dosta pisali o tome, da smo u ne tako davnoj prošlosti, pre nekoliko meseci, imali ovde predlog, odnosno zahtev dvoje sudija Vrhovnog suda Srbije da im prestane sudijska funkcija.
Ni tada nismo imali valjano obrazloženje, mada smo insistirali na tome, ali smo mi, srpski radikali dobili prave informacije i o tim informacijama su, naknadno, i mediji obaveštavali javnost. Radilo se o tome da je, recimo, jedan sudija Vrhovnog suda tražila da se više ne bavi tim poslom, da je Skupština razreši zato što nije mogla da prihvati da, umesto po zakonu, sudi na osnovu volje vladajuće većine.
Takođe, podsetite se, i javnost Srbije neka se podseti da je jedan sudija tražila da bude razrešena na lični zahtev, zato što je, ni manje ni više, na jednoj sudskoj odluci njen potpis falsifikovan.
Neću sada da aktuelizujem ovu temu, u smislu da pominjem imena ovih sudija. Danas su to, pretpostavljam, advokati i ne želim da pominjem ta imena, ni da ih reklamiram kao advokate, a ni da ih podsećam na nešto što je bilo vrlo ružno i tužno u njihovoj radnoj biografiji.
Kada imamo ovako nešto u vidu, onda je logično pitanje, da li je tako nešto, nešto tome slično, bio razlog da i gospodin Đorđe Mahovac ne želi više da se bavi javnotužilačkom funkcijom. Jer, znate, većina njih dosta dugo radi ovaj posao, a poslove u oblasti pravosuđa ljudi rade, u većini slučajeva, zaista iz ljubavi prema tom poslu, iz želje da se istinski bave primenom zakona i da to rade onako kako im Ustav garantuje, dakle, samostalno, nezavisno i, kada su u pitanju sudije, na osnovu slobodne sudijske volje.
Nažalost, u državi Srbiji, pravosuđe nikada nije bilo ni samostalno ni slobodno, ali sunovrat srpskog pravosuđa krenuo je od 2001. godine, opet iz vremena kada je predsednik Odbora za pravosuđe i upravu bio isti koji i sada, gospodin Boško Ristić.
Podsetite se, drage kolege, kako su se u to vreme, u vreme 2000. godine, birale sudije, odnosno 2001. godina je već bila kako su se birale sudije i kako su se birali javni tužioci i njihovi zamenici. Pričali smo veoma često o tome da su se dešavale neverovatne stvari, da je na istoj sednici Odbora, zatim, na istoj sednici Parlamenta, čovek postavljan, odnosno biran na funkciju sudije i, u istom momentu, i na funkciju predsednika suda. Dakle, bez ikakvog iskustva, bez ikakvih uobičajenih provera, bez ikakvog stava suda u kom radi, jer u sudu nije radio, a sve to je tadašnji zakon predviđao kao uslove da bi neko mogao da se bavi ovim izuzetno, izuzetno značajnim državnim poslom.
Takođe, podsetite se da je bilo i slučajeva gde su sekretari zemljoradničkih zadruga, mladi pravnici s tek položenim pravosudnim ispitom, birani za sudije. Naravno, ne želim ništa loše da kažem, niti išta loše mislim o mladim kolegama koji se bave tim poslom i koji rade kao sekretari zemljoradničkih, u to vreme, zadruga, ali da bi bili sudije morali su da ispune određene uslove. Podsetite se i na slučajeve koliko je sudija i zamenika javnih tužilaca bilo 2001. godine izabrano a da nisu ispunjavali ni onaj uslov predviđen zakonom – koliko godina mora da se bavi ovim poslom kao pripravnik u sudu, odnosno kod advokata, ili kao u nekom drugom preduzeću.
Dakle, nisu se poštovali osnovni principi predviđeni zakonom, ali, da bi svi ti ljudi, ili jedan od ljudi o kojima govorim, mogli da budu postavljeni na te funkcije, moralo je da se desi nešto što je tome prethodilo, a to je da jedan broj sudija tada bude razrešen u ovom parlamentu bez ikakvog pravno valjanog razloga, zato što nisu bili i politički podobni.
Ovo su činjenice o kojima se govori u svakom sudu i koje zna svaki sudija, svaki javni tužilac, svaki zamenik javnog tužioca.
Moram da podsetim i na ono vreme kada su, te iste 2001. godine, razrešene sudije za prekršaje, i to svi oni za koje je utvrđeno da su primenjivali Zakon o informisanju. To je, takođe, bilo nešto što je nečuveno – da se sudija razrešava zato što primenjuje zakon, umesto da se razrešava zato što zakon ne primenjuje. Tada se nije vodilo računa o jednom još iz rimskog prava poznatom principu – da sudija ne sme da sudi o zakonu, već po zakonu. Izgleda, nažalost, da i dalje ne primenjujete te principe, kao što ne primenjujete ni onaj, takođe, još iz rimskog prava priznat i poznati princip – da sudije sude po zakonu, da su svi pred zakonom isti i da je zakon jednak za sve.
Zašto sam se vratila u ovu, da kažem, istoriju, u 2001. godinu? Upravo zato da bih skrenula pažnju i vama, kolege poslanici, a i javnosti Srbije, na to šta je dovelo do toga da danas imamo, nažalost, neefikasno i dobrim delom korumpirano sudstvo, odnosno pravosuđe. Zato što ste stvarali preduslove za tako nešto, jer niste hteli da prihvatite činjenicu, koja je u svim ozbiljnim pravnim državama u svetu svetinja, a to je da je pravosuđe jedan od najvažnijih stubova svake ozbiljne države.
Kada sve ovo govorim, vrlo sam svesna, i mi srpski radikali redovno to naglašavamo, da u srpskom pravosuđu postoji veliki broj časnih, poštenih i stručnih sudija, javnih tužilaca i zamenika javnih tužilaca, ali da postoji jedan problem u našem društvu, koji je posebno izražen u poslednjih devet godina, a koji se iskazuje na taj način da je svaki onaj ko ne posluša gazde iz vladajuće većine, odnosno iz izvršne vlasti, a bavi se pravosudnim poslom, u ozbiljnoj opasnosti da se ovde pred nama pojavi predlog za njegovo razrešenje.
Sećate se, malopre je i kolega Krasić govorio, jer je u prethodnoj tački dnevnog reda da bilo i toga, jednostavno, razrešava se jer ne ispunjava uslove za obavljanje ove funkcije.
Koji su uslovi koje taj neko ne ispunjava? To će za narodne poslanike i za građane Srbije ostati tajna, upravo zato što Odbor za pravosuđe i upravu ne radi svoj posao u skladu sa zakonom i u skladu sa Poslovnikom Narodne skupštine.
Gospođo Đukić-Dejanović, u onom mom prvom obraćanju sam rekla, zamolila sam gospođu Čomić da vam to prenese, ali ipak koristim ovu priliku da vam lično to kažem, da u radu Odbora za pravosuđe i upravu postoje veliki problemi, i to isključivo zbog toga što predsednik Odbora, gospodin Boško Ristić, ne poštuje Poslovnik, niti odluke koje donosi Odbor za pravosuđe i upravu. Govorila sam, kao i kolega Krasić pre mene, koji su to zaključci koji se ne poštuju i zašto nas i sve vas dovodi u situaciju da raspravljamo o nečemu a ne znamo šta je pravi razlog, nemamo pravo obrazloženje.
Ne može obrazloženje za ovakve odluke biti samo prepisan član iz zakona, koji samo kaže da je to i to u skladu sa zakonom.
Vas upozoravam, kao predsednika Parlamenta, da ste, u skladu sa članom 27. Poslovnika Narodne skupštine, u obavezi da se brinete o primeni Poslovnika i da su kada je rad odbora u pitanju. Molim vas da u skladu s tim obavite razgovor s predsednikom Odbora za pravosuđe i upravu i da rad tog odbora dovedemo u poslovničke okvire.
Desilo se još nešto vezano za Odbor za pravosuđe i upravu, ne sećam se tačno datuma, pre, otprilike, dva meseca. Članovi Odbora za pravosuđe i upravu iz SRS-a i DSS-a podneli su zahtev da se održi sednica Odbora na kojoj bismo raspravljali o stanju pravosuđa na KiM-u. Ovom našem zahtevu prethodio je zahtev koji je Odbor, mislim, čak, i sve poslaničke grupe, dobio od srpske Zajednice opština na KiM-u, jer su oni tamo imali konkretne pritužbe i informacije od sudova i tužilaca na KiM-u da je gospođa Malović, ministar pravde, od njih tražila da se uključe u rad Euleks sudova, zapravo, šiptarskih sudova, jer tamo rade ovi iz Euleksa i Šiptari. Ukoliko to ne prihvate, neće biti reizabrani kada reizbor bude na dnevnom redu ovog parlamenta.
Gospodin Boško Ristić, predsednik Odbora, zakazao je Odbor dva ili tri dana nakon što je dobio taj naš zahtev, ali me je gospođa Malović, dan pre održavanja tog odbora, kao člana Odbora, obavestila da iz porodičnih razloga, iz obaveze prema detetu, ne može toga dana doći u Parlament.
Bez obzira na tu činjenicu, gospodin Ristić je zakazao taj odbor. Bili su prisutni državni sekretar i jedan od pomoćnika iz Ministarstva pravde. Naravno, odbili smo da raspravljamo bez prisustva ministra o tako važnoj temi, pogotovo što se njeno ime pojavljuje u kontekstu našeg predloga.
Kada sam gospodinu Bošku Ristiću rekla da sam znala da gospođa Malović neće doći, jer me je kao člana Odbora obavestila, tada je svima nama, bili su prisutni predstavnici medija, rekao da je i on znao, da je i njega obavestila da neće doći, ali je, da učini nama, ne znam samo šta to on nama treba da učini, zakazao Odbor. Tada smo se na Odboru dogovorili i konstatovano je u zapisniku da se, onog momenta kada se gospođa Malović vrati na posao, ponovo zakaže sednica Odbora da bismo raspravljali na tu istu temu.
Gospođa Malović je u međuvremenu bila mnogo puta u medijima, držala konferencije za novinare, bila u Italiji, ne znam gde sve u belom svetu, ali gospodin Boško Ristić nije našao za shodno, pretpostavljam, jer bez obzira na to šta ćemo raspravljati, šta bismo raspravljali o toj temi, ne verujem da se gospođa Malović ne bi odazvala i da ne bi došla.
Čini mi se da su ovo ozbiljni problemi u radu ovog odbora. Zato vas još jedanput podsećam na vašu poslovničku obavezu da, kao što sam rekla, rad ovog odbora dovedete u poslovničko stanje.
Zašto je ovaj gospodin, o kom raspravljamo, recimo, šta je još mogao da bude razlog zbog čega on više ne želi da se bavi ovim poslom? Možda zato što javni tužilac, ili nijedan opštinski tužilac na nivou Beograda nije reagovao pre nekoliko dana kada se u ovom parlamentu glasalo o tačkama dnevnog reda Četvrte sednice Narodne skupštine, nije se oglasio i nije uradio ono što je u skladu s obavezama javnog tužioca.
Pre svega, ovog našeg v.d. tužioca na, da kažem, državnom nivou, Slobodana Radovanovića, više ne zna čovek kako da zove, s obzirom na to da je skoro tri godine u stanju vršioca dužnosti, što je nedopustivo i, verujte, raspitajte se, ni u jednoj zemlji na svetu ne postoji slučaj da je neko vršilac državnog tužioca tri godine. Očigledno, taj gospodin ne čita novine, ne prati, ne gleda elektronske medije, ne prati rad Parlamenta, a sve to jeste njegova obaveza, jer on po zakonu mora da reaguje i kada do njega dopre neka informacija.
On je imao informacije, jer ih je imala i celokupna javnost Srbije, da, kada ste glasali o tačkama dnevnog reda Četvrte sednice Narodne skupštine, u ovoj sali, u svakom momentu u toku glasanja nije bilo kvoruma, a u kom to momentu, to je bilo verovatno teško utvrditi, mada je, s obzirom na sve ove kamere, možda i moguće, ali se niko nije potrudio da tako nešto utvrđuje.
Pretpostavljam da je predsednik Republike, po članu 112. stav 2. Ustava Republike Srbije, ukazom proglasio te zakone, iako je bilo neophodno da, takođe, na osnovu onog što je imao kao informaciju iz ovog parlamenta, koristi član 113. Ustava Republike Srbije i da sve te zakone vrati na ponovno glasanje u ovaj parlament i da se nespornom pokaže činjenica da li je ovde bilo kvoruma ili nije u danu za glasanje. Izvesno je da tada nije, ali je Boris Tadić mogao da iskoristi svoje ustavno pravo, i trebalo je da ga iskoristi, da sve te zakone vrati na ponovno glasanje.
Ovo govorim zato što očekujemo da će gospodin Tadić u nekoj izbornoj kampanji da kaže – da, priznajem, tada nije bilo kvoruma, ali ću da se angažujem da se ispita o čemu se tada radilo. Tako je isto uradio i s aferom "Bodrum". Podsećam, takođe, o svemu ovome govorim zato što su ovo možda razlozi zašto je gospodin zamenik javnog tužioca iz Sremske Mitrovice odlučio da se više ovim poslom ne bavi.
Podsećam da ste u situaciji da imate velike probleme sa kvorumom bili i u vreme kada je DOS bio na vlasti, kad ste donosili, sasvim izvesno, pogotovo sada možemo da kažemo da je to najvažniji zakon, Zakon o radu, kada niste imali kvorum, kada je kvorum dao gospodin Novaković, koji je tog dana bio u Solunu. O tome se nikada više nije raspravljalo.
U vreme kada ste birali gospođu Kori Udovički za guvernera Narodne banke, takođe, niste imali kvorum. Situacija vrlo slična kao sada, i tada su, neposredno posle toga, raspisani izbori, jer više niste mogli da glasate iz raznih delova sveta. Tada nije bila problem samo kartica Nede Arnerić i samo "Bodrum". Tada su bile još dve kartice poslanika Nove demokratije. Jedan od tih poslanika je bila gospođa Nataša Milojević, koja je javno priznala da je tog dana bila u Prokuplju i da ne zna ko je glasao njenom karticom. Sud je utvrdio, ne ulazim u to da li ispravno ili ne, poštujem odluke suda, da je karticom Nataše Milojević glasao Alen Selimović. Gospodin Alen Selimović je dobio uslovnu kaznu, nije bitno kolika je ta kazna.
Zašto je ovo bitno? Zato što se u javnosti manipuliše da je ta osuda gospodinu Selimoviću, zapravo, razrešenje afere "Bodrum", a nije.
Gospodin Boris Tadić je u jednoj predizbornoj kampanji, kada se kandidovao za predsednika Republike, priznao na televiziji, na RTS-u, čini mi se, da je afera "Bodrum" postojala, da je tačno da Neda Arnerić nije bila u sali za vreme glasanja, da je neko zloupotrebio njenu karticu, da će on učiniti sve da se taj neko nađe pred licem pravde, da će zatražiti da se pred pravosudnim organima razreši ta afera i da će svi koji su u njoj učestvovali biti isključeni iz javnog života i da više neće biti nikakvi funkcioneri u DS-u.
Podsetite se, tada je šef Poslaničke grupe DOS-a bio Bojan Pajtić, koji je mahao kartama, navodno, kartama, odnosno on je objašnjavao, a Aleksandar Radosavljević iz Kragujevca je mahao onim omotima od avionskih karata. Bojan Pajtić je objašnjavao kako je Neda Arnerić stigla iz Bodruma taksijem i kako je, sasvim izvesno, bila u danu za glasanje tu.
Dakle, vezano za aferu ''Bodrum'', nikada nije vođen sudski postupak, ili možda stoji u fioci nekog zamenika javnog tužioca, što je ovaj gospodin Mahovac možda saznao, pa, iritiran tom činjenicom, sada traži da ga mi razrešimo ove funkcije.
Postoje još neki razlozi koji su mogli naterati gospodina Mahovca da se odluči na ovaj korak. Jedan od razloga je da ni gospođa Malović, niti ijedan javni tužilac na nivou grada Beograda, nijedan sud, nijedan predsednik suda u Beogradu nije reagovao na zloupotrebe Četvrtog opštinskog suda od strane Javnog preduzeća „Infostan“ iz Beograda.
Podsećam, pre svega, građane Srbije, da je Javno preduzeće „Infostan“, pre dva-tri meseca, svim Beograđanima, odnosno svim nosiocima domaćinstava, na svaku adresu u Beogradu, poslalo račun s nekim, navodno, neplaćenim velikim iznosima obaveza prema „Infostanu“, da je to učinjeno na osnovu izvršnih rešenja Četvrtog opštinskog suda, pa je negde pisalo – rešenje broj 02, kod nekih je to bilo –04, 03 itd.
Svako ko je ikad video ijedno izvršno rešenje Četvrtog opštinskog suda, ili bilo kog suda u Srbiji, zna da tako nešto ne može biti broj izvršnog rešenja i da se očigledno radi o zloupotrebi Četvrtog opštinskog suda, Izvršnog odeljenja, a zloupotreba je od strane gradskih vlasti Beograda, Javnog preduzeća „Infostan“ i Dragana Đilasa.
Zašto mislim da je u ovo umešan i Dragan Đilas? Zato što je on, kada je veliki broj građana Beograda krenuo ka filijalama „Infostana“ po svojim opštinama, pokušavajući da dokažu da nisu dužni ništa „Infostanu“, rekao da taj rok plaćanja, da li je bio 1. mart, pomera na 15. mart, pa na 1. april, pa je sad dogurao do 15. juna.
Pitam sve kolege pravnike koji prate rad ovog parlamenta, pogotovo sve sudije i javne tužioce, da li je moguće, a ja tvrdim da nije, da postoji neko sudsko izvršno rešenje i da može neki Dragan Đilas, pa makar bio i gradonačelnik Beograda, da odloži izvršenje tog rešenja? Dakle, opšte je poznato da je to nemoguće.
Da nemamo problem u našem pravosuđu, neko od javnih tužilaca bi reagovao, zvali bi Dragana Đilasa, zvali bi „Infostan“, reagovao bi sam Četvrti opštinski sud, rekli bi – čekajte, ne možete da zloupotrebljavate sudove zato što fali para u vašoj gradskoj taksi, pa hoćete da na prepad naplatite od građana Beograda ono što nisu dužni, a čak i oni koji su dužni nemaju obavezu da plate račun koji je stariji od godinu dana, jer im to garantuje Zakona o obligacionim odnosima.
Mi srpski radikali smo govorili o tome kada je to bilo aktuelno i zaista smo očekivali da će neko od javnih tužilaca da reaguje, u skladu sa svojim ovlašćenjima, ali, nažalost, to se nije desilo.
(Predsednik: Gospođo Radeta, izvinite, samo da dam obaveštenje. Za koji minut prestaće direktni prenos, a večeras posle 23.00 časa će biti odložen prenos. Nastavite. )
Hvala lepo. Šta bi mogao biti još razlog zbog čega je ovaj gospodin Mahovac iz Sremske Mitrovice poželeo da se više ne bavi ovim poslom? Verovatno mu, kao i većini sudija i tužilaca s kojima kontaktiramo svakodnevno, smeta tribunalizacija sudova, pogotovo tužilaštava i onih specijalnih sudova, odnosno odeljenja za organizovani kriminal i za ratne zločine. U čemu se ogleda ta tribunalizacija? Upravo u tome da se u ovim specijalnim sudovima, odnosno Specijalnom odeljenju Okružnog suda u Beogradu, primenjuju pravila Haškog tribunala.
U Srbiji ste doneli zakon, nažalost, mi smo bili protiv tog zakona, gde ste uveli zaštićenog svedoka i svedoka saradnika. Zaštićeni svedok jeste institucija koja treba da postoji. Objasniću sada u čemu je razlika između zaštićenog svedoka i svedoka saradnika, zato što mediji, neću da kažem zlonamerno, ali novinari nisu pravnici, pa ih sada molim da ubuduće vode računa o tome, mešaju terminologiju – svedoka saradnika i zaštićenog svedoka.
Zaštićeni svedok može da bude čovek koji, recimo, slučajno sa svoje terase vidi da je neko nekog ubio i vidi registarski broj vozila kojim je pobegao ubica. Naravno da kao odgovoran građanin želi da pomogne da se ubica otkrije, ali, s druge strane, kao čovek koji nema ništa s tim, ne želi da mu se pominje ime i da se, eventualno, dovodi u vezu s nekim opasnim ljudima. Svedok u tom slučaju, takav svedok, zaštićeni svedok, i treba da postoji.
Svedok saradnik je najunosnije zanimanje danas u Srbiji. Na osnovu izjava svedoka saradnika, izriču se kazne zatvora od 40 godina, bilo da je u pitanju organizovani kriminal, bilo da su u pitanju ratni zločini. Svedoci saradnici su, kako bi to naš narod rekao – dva bez duše, jedan bez glave. Kako se dolazi do svedoka saradnika? Oni se, uglavnom, izvlače iz kriminogenih krugova, pošto određene službe, MUP, tužilaštva itd. imaju podatke o velikom broju krivičnih dela i znaju, u dobrom broju slučajeva, i izvršioce tih krivičnih dela. Izvršioci tih krivičnih dela se, kada zatreba vladajućoj većini, dovode u tužilaštvo i tada se uslovljavaju – ili ćeš da budeš svedok i da izgovoriš tekst koji se stavi ispred tebe, ili ćeš da odgovaraš za to, to i to krivično delo, za koje znamo da si ga počinio.
Mi danas imamo veliki broj ljudi iz tog kriminalnog miljea, koji su, takođe, izvršioci najtežih krivičnih dela, koji pomažu sudovima u donošenju političkih odluka. To je posebno karakteristično za Specijalni sud za ratne zločine, jer taj sud je apsolutno politički, isto kao što je i Tribunal u Hagu, jer i ovaj sud ovde se ne bavi, gospodin Vukčević obilazi beli svet, sastaje se sa tužiocima iz okruženja, kako on voli da kaže, s Bramercom, naravno, slika se s njima i slike im kači o zid, čak i sa Mesićem, ispunjava njihove zahteve, ispunjava političke zahteve vladajuće većine, ili dela vladajuće većine, rekla bih, pre svega, Borisa Tadića i DS-a ovde u Srbiji.
Pitala sam više puta i nikada nisam dobila odgovor, iako pretpostavljam da bi sve ono što se ovde postavi kao konkretno pitanje trebalo da dođe do nadležnog organa i da dobijemo odgovor, zato pitam sada gospodina Vukčevića – šta je to Specijalno tužilaštvo za ratne zločine uradilo na pronalaženju i na saradnji s kantonalnim tužilaštvima u BiH, ili tužilaštvima na teritoriji Republike Hrvatske? Šta su uradili za otkrivanje i za procesuiranje ratnih zločina protiv onih koji su ratne zločine izvršili nad Srbima?
Naravno, nisu uradili ništa i, nažalost, ne mogu da se pohvale nijednim rezultatom u toj oblasti. Zato skaču na mig svakog kantonalnog tužioca, najčešće one, mislim da je Fatima, a prezime sam zaboravila, iz Tuzle, i na svaki njen mig proširuju optužnicu za navodne ratne zločine na teritoriji opštine Zvornik.
Kada ovo govorim, mi srpski radikali uvek to naglašavamo, insistiramo da se svaki ratni zločin istraži, ali, takođe, znamo da svaki ratni zločin ima svog zločinca i da svaki zločinac, imenom i prezimenom, treba da odgovara.
Predsednik SRS-a dr Vojislav Šešelj je već sedmu godinu u Haškom tribunalu. Pitanje koje bih postavila gospođi Malović da je danas ovde, a nije, odnosno pitala sam to i gospodina Vukčevića, naravno, preko vas, pa ili nije dobio pitanje, ili mu ne pada na pamet da odgovori – jeste šta je to neki zvanični državni organ u Srbiji uradio, kada se na nekom zvaničnom razgovoru s tim raznim belosvetskim činovnicima zapitao – koliko to treba da prođe vremena da bi započeo postupak Vojislavu Šešelju u Haškom tribunalu? Koliko vremena treba da traje taj postupak? Zašto je postupak protiv Vojislava Šešelja prekinut, kada je ostalo samo nekoliko sati da se ispitaju svedoci optužbe, dok su svi oni koji su do sada ispitani pokazali i dokazali, kao da su svedoci odbrane protiv Vojislava Šešelja, ono što tvrdim od početka, jer ne postoji nijedan jedini dokaz da je izvršio ratni zločin, pošto nije izvršio, ili da je izvršio bilo koje krivično delo, jer ga nikada nije izvršio?
Šta je uradila gospođa Malović kao resorni ministar? Da li je pitala Bramerca, kada je bio pre neki dan tu u poseti – zašto Haški tribunal ne želi da adekvatno pregleda i utvrdi zdravstveno stanje Vojislava Šešelja? Zar je malo što je u Haškom tribunalu i u vezi sa Haškim tribunalom umrlo, odnosno ubijeno 13 Srba? Zar je malo što su ubili Slobodana Miloševića, zato što ga nisu adekvatno lečili?
Zar nije smešno i ironično da dobijamo u našim medijima saopštenje Haškog suda, odnosno onog sudskog veća – da Vojislav Šešelj ima problema s krvnom slikom zato što ima previše kilograma? Zar je to nalaz lekara? Sada su doneli odluku da ga više neće pregledati lekari iz Holandije, nego će to biti neki nezavisni, možda iz Amerike, ili iz Velike Britanije – oni su baš nezavisni kada je u pitanju Vojislav Šešelj.
Kolega Zoran Krasić je pokušao da kaže, nažalost, nije uspeo, opomenut je zbog toga – da su možda i neke sudije, o kojima je on govorio, podnele zahtev za razrešenje od sudijske funkcije upravo iz razloga što su iritirani ovakvim odnosom naših vlasti prema Haškom tribunalu i odnosom naših vlasti prema predmetu Vojislava Šešelja koji se vodi u Haškom tribunalu. Lepo je to kolega Krasić objasnio.
Mi pouzdano znamo da veliki broj sudija, javnih tužilaca i njihovih zamenika pomno prate suđenje Vojislavu Šešelju u Haškom tribunalu. To rade i studenti prava i većina diplomiranih pravnika, zato što tamo ima šta da se nauči i iz oblasti prava, i iz oblasti srpske istorije, i, najvažnije, iz patriotizma.
To je nešto o čemu treba da se govori. Mi, nažalost, moramo da koristimo ovakve tačke dnevnog reda, jer nismo u prilici da negde drugde na ovaj način govorimo.
Mi svake nedelje, kad kažem "mi", mislim na tim koji pomaže odbranu Vojislava Šešelja i Zorana Krasića kao šefa toga tima, u 12 časova redovno držimo konferencije za novinare. Obaveštavamo novinare da bi oni obavestili javnost Srbije – šta se dešava u Haškom tribunalu, jer ta konferencija je posvećena isključivo sudskom predmetu Vojislava Šešelja u Hagu.
Elektronski mediji su, otprilike, od septembra prošle godine prestali to da prenose. Ovi štampani su, tu i tamo, sa po dva-tri ili pet redova. Kako naši predstavnici, odnosno predstavnici naše vlasti, uopšte reaguju kada je u pitanju Haški tribunal?
Kada je doneta ona strašna presuda petorici Srba osuđenih ukupno na oko 100 godina zatvora za navodne ratne zločine na KiM-u, onda su reagovali zvaničnici u Srbiji, kao i u slučaju kada su donete oslobađajuće presude za Nasera Orića i Ramuša Haradinaja.
Kako su reagovali Boris Tadić, Mirko Cvetković i Rasim Ljajić na ovu najnoviju presudu, gde je Veselinu Šljivančaninu kazna, sa pet, povećana na 17 godina zatvora? Tako što su rekli da te odluke nisu dobre, da su preterane. Šta je suština i zašto su reagovali? Kažu – takvim odlukama još više će pasti rejting i popularnost Haškog tribunala u očima građana Srbije.
Dakle, Rasima Ljajića, Borisa Tadića, Mirka Cvetkovića i sve koji su reagovali na ove presude ne interesuje što general Lazarević umire u Hagu; ne interesuje ih što će ta presuda vezana za ratne zločine na KiM-u i te kako negativno uticati na ovu tužbu, koja je, u svakom slučaju, neobavezujuća, a koja se odnosi na priznanje lažne države Kosovo. To ih nije briga. Nije ih briga što će ti ljudi doživeti kraj svoga života u ko zna kojim kazamatima širom Evrope i ko zna na koji način će biti maltretirani tamo gde budu služili kaznu zatvora.
To nije briga predsednika države, niti predsednika Nacionalnog saveta za saradnju s Haškim tribunalom. To nije briga ni ministra pravde, ni ovog Vukčevića, ni svih onih koji su se na tu temu, navodno, brižno oglašavali – njihova briga je što građani Srbije ne veruju Haškom tribunalu i što ih građani Srbije najoštrije osuđuju što i dalje tvrde da moraju da nađu Ratka Mladića i Gorana Hadžića i predaju ih Haškom tribunalu.
Šta je još mogao biti razlog da gospodin Mahovac zatraži da više ne bude na funkciji zamenika javnog tužioca u Sremskoj Mitrovici? Recimo, obećanje, koje traje od 2001. godine – da će pravosuđe biti nezavisno i u budžetskom smislu od izvršne vlasti.
Šta ste u tom pravcu uradili? U svakoj izvršnoj kampanji obećavate da ćete doneti poseban pravosudni budžet. Pošto nema predstavnika predlagača, nema ko ni da mi odgovori, ali pozivam da se ne poziva na Ustav, jer i u okviru ustavne odredbe postoji mogućnost da se jasno opredeli pravosudni budžet i, ono što nikada niste uradili, da se zna gde idu sudske takse.
Vi ste pre nekoliko dana, možda je i taj zakon donet bez kvoruma, izglasali enormno povećanje sudskih taksa, a sudske takse, drage kolege, pogađaju svakog građanina Srbije. Ne postoji građanin Srbije koji nije bio u situaciji ili da nešto overava u sudu, ili da u vanparnici nešto završava, ili u parnici, ili u krivici; nema čoveka u Srbiji koji nije imao kontakt s pravosudnim organima. To je normalno. Koliko će da plaćaju sada te takse i ko može u ovakvoj situaciji da plaća tako enormne sudske takse?
Vi ste obmanjivali građane Srbije kada ste pričali da ove ekonomske mere Vlade Srbije neće pogoditi najšire slojeve. Hoće, ali svakog svakcatog građanina Srbije, i to mnogo više obične ljude nego ove kojima se smanjuje plata za 10%, jer kad se uzme od više, lakše se preživi, nego onaj koji je već na ivici egzistencije.
Kako će da žive, imali ste i danas poslaničko pitanje, zaposleni u sudskoj upravi, koji rade za 12.000, ili 15-16.000, najviše 21.000 dinara? I to opet zahvaljujući vašem zakonu o državnim službenicima, a isto imate i u Parlamentu Srbije.
U Parlamentu je prepušteno sekretaru Parlamenta, a po sudovima –predsednicima sudova, da sami procenjuju ko će biti državni službenik, a ko državni nameštenik. Ista stručna sprema, iste poslove ljudi rade, ovaj u ovoj sobi je nameštenik i radi za 16.000, a ovaj u ovoj sobi je službenik i radi za 22.000. I jedno i drugo je bedna plata, ali ta razlika ne sme da postoji.
Možda se ovo finansira od sudskih taksa. Pogledajte koji kvalitetan papir ima "Pravda u tranziciji", tako se zove časopis kojem u impresumu stoji da su izdavači Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije i Centar za tranzicione procese. Dakle, Tužilaštvo za ratne zločine troši državne pare da bi izdavalo ovaj časopis.
Slušajte ko je u redakciji ovog časopisa: Drago Hedel, Refik Hodžić, Marijana Milosavljević, Vera Ninić, Aleksandra Petrović, Gordana Petrović, Ema Radosavljević, Rade Radovanović, Antonela Riha, Jasmina Seferović, Ivan Stojković, Gordana Suša, Filip Švarm, Tatjana Tagirov, Miloš Vasić. Jedan broj ovih imena je poznat široj javnosti Srbije i za jedan broj ovih imena većina građana Srbije bi rekla da nikada ništa nisu uradili za Srbiju, za građane Srbije, već da intenzivno rade sve što je u suprotnosti s interesima države.
Ko je u Izdavačkom savetu časopisa "Pravda u tranziciji"? Dragoljub Albijanić, Nadežda Gaće, prof. dr Momčilo Grubač, Velimir Ćurguz-Kazimir, Omer Hadžiomerović, Jadranka Jelinčić, Ivan Jovanović, Snežana Malović, Ivana Ramić, Andrea Simić, Siniša Važić, Bruno Vekarić, Vladimir Vukčević. Dakle, očigledno se radi o samopromociji ovih ljudi.
Samo ću na nekoliko stvari da skrenem pažnju, šta je to objavljeno u ovom poslednjem broju. Intervju s gospođom Malović, koja, između ostalog, kaže, intervju je na 3-4 strane: "Javnost treba da zna da su novi pravosudni zakoni oni koji nas vode u Evropu. To Evropa traži od nas i spremna je da reformu podrži iz svojih fondova".
Dakle, zato što smo dobili neki dinar iz tih evropskih fondova, gospođa Snežana Malović je ovde promovisala zakone o ukidanju preko 100 sudova u Srbiji. Nažalost, skupštinska većina je glasala po partijskom zadatku za te zakone, iako je najmanje jedna trećina narodnih poslanika izvan sale priznala da takav zakon ne treba da se donosi i dan-danas Boga mole da ne dođe do primene tog zakona.
Podsetite se koliko je narodnih poslanika iz skupštinske većine podnelo amandmane i tražilo da se ne ukidaju ti sudovi. Naravno, ne bi trebalo tako, ne bi trebalo da vodimo računa o lokalpatriotizmu, ali je svako za sredinu iz koje dolazi tražio da se tamo sudovi ne ukidaju. Nažalost, kada je došlo do glasanja, glasali su za takve zakone koje je ovde predstavljala gospođa Snežana Malović.
Ona dalje kaže u ovom intervjuu: "Naglašavala sam i da su izbori sudija i tužilaca često bili podložni političkim pritiscima i ličnim uticajima, pa će se na taj način, na ovaj njen način, postići da u pravosuđu Srbije rade stručne, osposobljene i dostojne sudije i javni tužioci. Novi zakoni će omogućiti i uspešnu borbu protiv svih oblika kriminala, a posebno sprovođenje Nacionalne strategije za borbu protiv korupcije i pranja novca."
Dakle, gospođa Malović je u ovoj prvoj rečenici priznala sve ovo što sam danas ovde iznosila, a to je – na koji način su se birale sudije i tužioci. Mene, ni srpske radikale, a, sigurna sam, ni većinu građana Srbije, nije ubedila da će po ovim njenim novim zakonima tu nešto da se promeni, s obzirom na to da ni ovi zakoni, i o tome smo govorili kada su bili na dnevnom redu, nemaju precizne kriterijume za izbor sudija i za izbor javnih tužilaca.
Reče još gospođa Malović da očekuje da će proces vizne liberalizacije biti završen za nekoliko meseci. Mi smo, kaže, blagovremeno uradili sve poslove koji su nam povereni, u tom smislu mogu da se složim s ocenom da smo blizu beloj šengen listi. Nekoliko dana nakon nje, Boris Tadić reče da se ne zna koliko smo daleko od bele šengen liste i da se više ne licitira tim datumima.
Ne znam da li je pročitao ovu "Pravdu u tranziciji" i da li zna da njegovi dragi ministri i dalje pričaju drugačije od onoga što je on govorio. S ovom reformom slaže se i Vladimir Vukčević, tužilac za ratne zločine Republike Srbije, i on je ovde napisao, nije dao intervju, on je mnogo pametan, pa je to sam napisao. Između ostalog, kaže: "Ovako korenita reforma bio bi stres i za zemlje sa znatno uređenijim pravnim sistemima od našeg. Drugi izazov je implementacija ovih zakona. Nažalost, praksa prethodnih godina pokazala je da uprkos dobrim zakonima njihova sprovodivost biva otežana njihovom neadekvatnom primenom." Dakle, potvrđuje ono što mi tvrdimo, a tvrdimo da izvršna vlast, da visoki funkcioneri iz vlasti upravljaju pravosudnim organima, odnosno jednim delom sudija i jednim delom tužilaca.
Gospođa Snežana Malović, čiji su to zakoni, ostaće zapisana u istoriji Srbije kao neko ko je potpisao rešenje o izručenju Radovana Karadžića Haškom tribunalu a da joj na pamet nije palo da pita gde je Radovan Karadžić bio dva dana, ko ga je kidnapovao i zašto je negde bio sakriven? Ta gospođa Malović je ovim zakonima, čiju primenu je najavila za 1. januar 2010. godine, dodatno dovela sve sudije i javne tužioce i njihove zamenike u zavisan položaj u odnosu na izvršnu vlast.
Sve sudije, svi zamenici i javni tužioci drhte, strahuju kada će taj reizbor, da li će se nešto zameriti, ne daj bože, lokalnim demokratama, da li će taj glas stići do ovih ovde u Beogradu, da li će neko da vodi računa o rezultatima tih sudija i tih tužilaca, ili će, kao što je poslednjih devet godina prisutno u Srbiji, samo partijska pripadnost biti odlučujuća za izbor, odnosno reizbor sudija i javnih tužilaca.
Ljudi se s pravom boje, jer imamo najsvežiji primer jedne presude. Neću da govorim o kojoj presudi se radi, radi se, zapravo, o tome da je gospođa Malović pokazala da ne poznaje zakon, pa je zbog prevremenog puštanja na slobodu jednog osuđenika suspendovala dva službenika u Zabeli, a tek dva dana nakon toga, kada je neko pročitao zakon, onda je shvatila da oni iz Zabele, ili iz bilo kog zatvora, ne mogu da odlučuju da li će sudsko veće da pusti nekoga na prevremeno odsluženje kazne ili neće, već da oni samo daju svoje mišljenje o tome kako se taj neko vladao u zatvoru. Kada je shvatila, odnosno kada joj je neko pročitao zakon, onda je gospođa Malović, po najhitnijem postupku, pokrenula inicijativu za razrešenje sudija Vrhovnog suda koji su bili u tom sudskom veću.
Dakle, poslala je vrlo jasnu poruku svim sudijama u Srbiji – gospodo sudije, gospodo tužioci, dok su demokrate na vlasti, nemojte da vam padne na pamet da pogledate predmet, da pogledate spis predmeta, samo gledajte ime i prezime; ako je ime i prezime blisko DS-u, ili gurajte u fioku, ili donosite presude kako vam se kaže iz vrha DS-a; ako je neko za koga je izvesno da je na bilo koji način u nemilosti DS-a, tu onda možete da se razmašete, možete da kažnjavate do mile volje.
Pročitali ste, verovatno, danas svi u jednim dnevnim novinama za izvesnog Jugoslava Vesovića iz Kuršumlije, iz jednog sela, koji je kažnjen sa 50.000 dinara zato što je vozio motokultivator, i to ne svoj, nego svog oca, jer svoj nema, bez dozvole. Nema para da plati ovaj iznos kazne i čeka kada će doći po njega da ga vode u zatvor.
Ne poručujemo nikome da ne treba da se poštuje zakon, ali nemojte silu da pokazujete na nekima. Koliko ste kazni izrekli, govorim o vašim sudijama, onima sa zatamnjenim staklima i sa džipovima koje ne sme nijedan policajac ni da zaustavi?
Kako je gospođa Malović bila ekspresna u razrešenju, odnosno u iniciranju razrešenja ovih sudija, gospodinu Zoranu Krasiću i meni nije odgovorila, iako je pitamo od prvog pojavljivanja u ovom parlamentu naizmenično, nas dvoje – u kojoj fazi je inicijativa SRS-a za razrešenje sudije Petog opštinskog suda, Danka Lauševića, koji je u Velikom personalnom veću Visokog saveta pravosuđa, Ministarstvu pravde, Vrhovnom sudu Srbije, dakle, na svim instancama, još od 2003. godine?
Nije nam odgovorila ni šta je s predmetom koji je vodio taj Danko Laušević, jer je traženo spajanje tog predmeta, radilo se o tužbi Stanka Subotića-Caneta, to je ovaj što se hvali kako i sa koliko sredstava finansira DS, a upravo smo tada iznosili ono što je gospodin Šešelj iznosio i govorio – o njegovoj vezi s ''duvanskom mafijom'', za koju je danas svakom živom jasno da postoji? Dakle, radilo se o tužbama Stanka Subotića protiv Vojislava Šešelja.
Četvrti opštinski sud je tražio da se spoji taj predmet iz Petog opštinskog suda i negde od Ustaničke, gde je Peti opštinski sud, do Bulevara Mihajla Pupina, gde je Četvrti opštinski sud, taj predmet se izgubio. Gospođa Malović nije poslala ono što joj u nadležnosti, svoje službenike, da odu da, po pravu nadzora, vide šta je s tim predmetom, i nikada nam nije dala odgovor. Evo, sada ovo koristim kao pitanje za gospođu Malović, da odgovori na ova dva pitanja koja su za SRS od izuzetne važnosti.
Takođe, nemamo informaciju, a verovatno je nije imao ni gospodin Đorđe Mahovac, pa se zbog toga čovek iznervirao i traži da se više ne bavi ovim poslom – da li je javni tužilac nešto uradio po pitanju ove dve najnovije, a velike, afere, vezane za ''Ušće'' i za Luku ''Beograd''. Ogromne pare građana Beograda i građana Republike Srbije date su kroz dodelu ovih placeva. Kao stručnjak, neskromno ću reći, za imovinsko-pravne odnose, tvrdim da javni pravobranilac grada Beograda, kada se pojavljuje u javnosti, laže ili ne zna zakon, možda toliko ne zna, pa onda to nesvesno izgovara kada kaže da je ovaj Petar Matić, ili kako se već zove, koji je na Ušću dobio pet hektara bez dinara, to dobio zato što su se promenili urbanistički uslovi, pa je taj deo parcele pripao parceli na kojoj je objekat koji je on iz treće ruke kupio.
Sećate se, prvobitno ga je kupio, za veoma male pare, čuveni Kole, tada je taj objekat prodavan za male pare, a u novinama smo čitali da je arhitekta koji je iz Italije projektovao tu zgradu obavestio da tu ne može ništa da se popravlja već da mora da se sruši iz temelja, pa mora ponovo da se gradi. To je bilo opravdanje što je Kostić kupio za jeftine pare, pa tri puta preprodao tu zgradu.
Da se vratim na javnog pravobranioca Grada Beograda, koji bi trebalo da zna da ako su se promenili urbanistički uslovi i ako je zaista ta parcela pripala parceli na kojoj je objekat koji je već kupio Petar Matić, onda je morala da se utvrdi tržišna cena te parcele i da se ta parcela, uz naknadu po tržišnoj ceni, dodeli tom koji je vlasnik tog objekta. Ovde zakon jedino ne predviđa, zato se predviđa tržišna cena, prodajnu cenu na tenderu, jer mora da se proda i može da se proda samo onome ko je vlasnik objekta, ali ne može i ne sme da mu se da, već mora da mu se proda po tržišnoj ceni.
Mnogo je razloga i mnogo problema u našem pravosuđu. Nažalost, ovome uveliko doprinosi činjenica da je naše pravosuđe u v.d. stanju. Najpre, nemamo Ustavni sud, imamo dve trećine. Još uvek nismo ispunili onu obavezu iz Ustava, a nećemo i ne možemo je objektivno ispuniti, u idealnim uslovima, pre 1. januara, jer pre toga ne možemo imati Vrhovni kasacioni sud. Nadam se da ćemo ovih dana dobiti informaciju od službi za ustavna pitanja, da o tome raspravljamo.
Nemamo Ustavni sud u ustavnim okvirima. Imamo vršioca dužnosti javnog tužioca skoro tri godine. Bez ikakvog razloga je gospođa Vida Petrović-Škero zamenjena Natom Mesarević, opet u v.d. stanju, a Nata Mesarević je poznata i ostaće poznata po tome da joj je, što bi naš narod rekao, jezik izgovorio istinu, pa je, kada je saopštavala javnu presudu optuženima za ubistvo Zorana Đinđića, rekla – dobili smo presudu, umesto – doneli smo presudu. Samo nam nije jasno zašto, gospodo, ako imate većinu i ako ste sigurni da je Slobodan Radosavljević pravo rešenje za državnog tužioca, a gospođa Nata Mesarević, pravo rešenje za predsednika Vrhovnog suda, zašto te predloge ne stavite na dnevni red, pa da se raspravlja o tome, da bar u jednom segmentu imamo pravosuđe usklađeno sa svojim sopstvenim ustavom.
Šta se dešava s Ustavnim sudom, ovakvim kakav jeste? Srpska radikalna stranka, naši opštinski odbori Zemuna i odbornička grupa iz Zemuna su podneli zahtev da se ispita ustavnost raspisivanja izbora u Zemunu, koji su, inače, zakazani za 7. jun, koje srpski radikali jedva čekaju i na kojima očekujemo ubedljivu pobedu, i to nikada nije bilo sporno. Ali, borili smo se za princip i tražili smo da Ustavni sud utvrdi da li je ta odluka u skladu sa zakonom ili nije. Mi tvrdimo da nije. Ustavni sud je dozvolio da se izbori raspišu, da izborna kampanja uveliko krene, pa da tek onda o tome raspravlja i odlučuje.
Što reče pre neki dan, u jednim novinama, gospodin Sava Anđelković, eminentni beogradski advokat, šta će se desiti ako Ustavni sud bude objektivan i bude radio u skladu sa zakonom, pa presudi, odnosno odluči da ovo što je urađeno na nivou grada Beograd, a odnosi se na opštinu Zemun i raspisivanje izbora, nije u skladu sa zakonom, pa ta odluka bude doneta kada već budu završeni izbori i kada bude formirana nova skupština? Mora se desiti to da se sve vraća u pređašnje stanje.
(Predsednik: Vreme.)
Hvala. Vreme zaista leti.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem, gospođo Radeta.
Pošto na listama poslaničkih grupa više nema prijavljenih za reč, pre zaključivanja jedinstvenog pretresa, pitam da li žele reč predsednici, odnosno predstavnici poslaničkih grupa, ili još neko ko nije iskoristio svoje pravo iz člana 93. Poslovnika? (Ne)
Pre nego što zaključim jedinstven pretres o Predlogu odluke, da li predstavnik predlagača želi reč?
Gospodin Boško Ristić nije tu. Znači, očigledno, ne želi.
Zaključujem jedinstven pretres o Predlogu odluke o prestanku dužnosti zamenika javnog tužioca.
Pošto smo obavili jedinstven pretres, Narodna skupština će u danu za glasanje odlučiti o Predlogu odluke.
Zahvaljujem na saradnji. Rad nastavljamo sutra, u 10 časova.

Whoops, looks like something went wrong.