DRUGA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA, 13.04.2010.

6. dan rada

OBRAĆANJA

Nebojša Bradić

Dame i gospodo poslanici i poslanice, ono što dugujem vama u svom obraćanju jeste, u stvari, zahvalnost za sva vaša inspirativna izlaganja koja ste imali na ovoj sednici i moram reći da na određene, pomalo disonantne tonove, danas mogu da kažem da ipak razgovaramo o ovim važnim zakonima i konvencijama u jednom civilizovanom tonu, na način na koji možemo da kažemo da govorimo o kulturi.
Nekoliko crtica u odnosu na teme koje su pokrenute u sklopu vaših izlaganja. Rekao bih da čak i ova izlaganja nisu toliko udaljena, s obzirom na raznovrsnost zakona i konvencija koji su bili predmet današnjeg razgovora, baš zato što su se ticali gotovo jednog istog pitanja – identiteta odnosa prema tuđem i našem, čemu pripada i nematerijalna kulturna baština, dabome i spomenici kulture, jezik o kome smo govorili, tradicija, istorija, dakle sve važne stavke koje čine naš kulturni i javni život, našu istoriju i naš identitet.
Pre možda godinu dana bio sam u Ćupriji i razgovarao sa jednom grupom poslenika kulture, entuzijasta i oni su mi predstavili projekat zaštite i prezentacije Horeum Margi. To je vojno utvrđenje u doba Rimljana. Oni su predstavili sve te zidove, zidine, ruševine koje stoje ispod sadašnje Ćuprije. Razgovarali smo vrlo otvoreno o njihovim idejama, šta bi oni želeli da se tu napravi. Sve smo to vrlo lepo saslušali i postavio sam samo jedno pitanje mladoj ženi koja je puna energije predstavila taj projekat, uputio sam pitanje – koliko i da li ste spremni da narednih 30 godina posvetite ovom projektu? Nisam dobio dovoljno pouzdan odgovor. Govorim o zaštiti kulturnog nasleđa, o brizi za kulturno nasleđe, a u stvari govorimo o kontinuitetu, o ciglama koje svako od nas treba da ugradi u taj zid.
Ima jedan dvorac na severu Italije, u Kraljevini Savoja, tada je to bila sasvim druga država, napravljen je polovinom 17. veka. Kasnije je tu došao Napoleon i taj dvorac je, umesto kraljevske palate, postao kasarna, a onda je potpuno zapušten, propao i do kraja 20. veka je bio jedna ruševina.
Onda se okupila grupa entuzijasta iz Torina i okoline i oni su napravili svoju organizaciju. Počeli su da se zalažu upravo za to što je rehabilitacija i revitalizacija tog ogromnog kompleksa, koji zaslužuje da bude sačuvan. Svojom inicijativom uspeli su da obezbede ne samo uvažavanje tog projekta, već da dobiju više od 100 miliona evra od Evropske zajednice i da se ta Palata "Savojski", mesto koje pripada istoriji Italije, ali i kulturi Italije, identitetu italijanske kraljevine, odnosno države, dovede u nivo da tamo mogu danas da idu i turisti i đaci, da se edukuju o tome šta predstavlja istoriju kulture.
U 19. veku, mislim 1860. godine, knez Miloš je započeo izgradnju starog zdanja u Aranđelovcu, mestu koje se danas često pominje zato što je predmet određene političke brige. To je zamišljeno kao letnji dvorac, letnja rezidencija. Ideja je bila da tu zaseda i Skupština.
Završen je objekat i u vremenima je zapusteo, a onda je pre 40 godina taj objekat potpuno obnovljen, vraćen mu je dostojanstven sjaj i postao je hotel ''Staro zdanje'', poznati objekat. Posle 40 godina ta zgrada je, rekao bih, u nepodnošljivom stanju. Za 40 godina neko je, ko je brinuo o tome, uspeo da taj objekat devastira do tačke da o njoj sada mi govorimo kao o ruševini. To izgleda strašno, ali je još strašnije to da svi očekuju da će o tome brinuti isključivo samo jedna adresa, da li će to biti Ministarstvo kulture, Vlada, država, a ne svi oni koji su uključeni u brigu o tome šta jeste kulturna baština i čemu ona služi. Upotreba kulturne baštine nije u tome da je ona trag prošlosti. Ona nije samo spomenik određenog vremena, ona je mnogo više od toga, ona je identitetsko obeležje, ali služi i vremenu u kome živimo, koliko služi budućim vremenima.
Kao što znate, jedna od definicija kulturne baštine jeste upravo da je ona pozajmljena od budućih generacija. Kada čuvamo kulturnu baštinu, mi je čuvamo ne zbog toga što smo obavezni prema prošlosti, jer de fakto to i jesmo, već prema onima koji dolaze. Znači, u kom stanju mi tu kulturnu baštinu njima predajemo, naslednicima, da se o njoj brinu kao što su se neki pre nas o njoj brinuli ili se nisu brinuli.
Velike su obaveze u toj oblasti i upravo konvencije koje mi danas na neki način predstavljamo ovde i koje vidim da najveći deo poslanika veoma sadržajno prihvata i podržava, one jesu obaveza i za ovu generaciju, ali i za generacije koje dolaze.
U tom smislu, zakoni koji će biti doneti u narednom periodu značiće da ćemo mi osnažiti našu brigu o kulturnoj baštini, ali ne samo u tome da je štitimo, već da je predstavljamo i da je upotrebljavamo na način koji je neće ugroziti, na način koji će je rehabilitovati i u očima svih onih koji, nažalost, o kulturnoj baštini danas misle samo u onim situacijama kada je ugrožena, a ne kada ona oplemenjuje ono što je svakodnevni život ljudi i građana.
Kada govorimo o kulturnim identitetima, kada govorimo o odnosu između tuđeg i našeg, o čemu je bilo ovde puno reči, mislim da je pitanje potpuno nepotrebno. U tom smislu, želeo bih samo da podsetim poslanike koji su govorili neke ne baš sasvim tačne reči i konstrukcije o tome kakav je identitet Beograda.
Ako pođete istorijski, znači polazite od neolitskog Beograda, dolazite do keltskog Beograda, pa onda imate rimsko-antički Beograd, posle toga avarsko-hunski, iza toga je slovenski, srpski Beograd. Posle toga dolaze opet Mađari, pa posle Mađara Otomanska imperija, pa Austrijanci, Srbi. Danas imamo, da kažem, naš i evropski Beograd.
Svi ti slojevi koje jedan tako veliki i moćan grad ima u sebi jesu slojevi jednog jedinstvenog identiteta. On ne može biti očišćen, jer nema potrebe da bude čišćen. On je bogat upravo zbog svih tih nijansi i svih tih sadejstava koji kreiraju njegov identitet i daju ga građanima na upotrebu, ne samo onima koji svakodnevno žive u Beogradu, već i onima koji dolaze i koji u njemu provode neke svoje lepe i značajne trenutke života. Jer imamo prilike da naše prijatelje, koji su bili u Beogradu, često vidimo i oni nam kažu – najlepši trenuci su nam bili upravo kad smo bili u Beogradu. Verovatno je Beograd sam zaslužan, njegovi građani, njegova lepota, ali i sve ono što imamo u Srbiji.
Kada govorimo i kada kažemo Beograd, svaki od gradova ima neki drugi identitet. Zrenjanin, Veliki Bečkerek do 1935. godine, pa onda Petrovgrad, pa Zrenjanin od 1946. godine, da ne kažemo šta je to i kako se zvalo u nekim davnim vremenima.
Sve to jeste jedan jedinstveni korpus imena koja se menjaju i koja čine tu arhitekturu jednog grada, jednog kraja, jedne države i jednog naroda koji tu živi. Kada govorimo o jeziku i kada govorimo o pismu, različitosti koju negujemo i dijalog koji uspostavljamo između različitih kultura, upravo uvažava bogatstvo koje svi zajedno nosimo.
Zbog toga, govoreći o brojnim problemima koji smo zatekli u oblasti kojima se bavimo, a o nekim stvarima je bilo reči i danas, pitanje je – šta sa našim institucijama koje su u rekonstrukciji, šta sa zaštitom kulturne baštine, šta sa spomenicima na Kosovu i Metohiji itd?
Siguran sam da ćemo ove godine otvoriti Narodnu biblioteku Srbije, Jugoslovensku kinoteku i da ćemo pokrenuti ozbiljnu rekonstrukciju Narodnog muzeja.
Što se tiče svetske baštine koju imamo na listi svetske baštine, želeo bih samo da vam predstavim ovu knjigu. Ovo je "Svetska baština Srbija – spomenici, kulturne baštine sveta na listi Uneskoa". Tu su četiri velika upisa, četiri grupe u koje spadaju Sopoćani, Ras, Studenica, spomenici na KiM i poslednji upis – Gamzigrad.
Dan spomenika na listi Uneska ćemo provesti u nekim od tih spomenika. Pozivam vas da dođete sa nama u Pećku patrijaršiju, Visoke Dečane, Leposavić u nedelju.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem, gospodine ministre.
Poštovani narodni poslanici, zaključujem zajednički načelni i jedinstveni pretres o predlozima akata po tačkama 15, 16, 17, 19, 20, 61. i 62. dnevnog reda.
Rad ćemo nastaviti sutra.
Gospodinu ministru i njegovim saradnicima zahvaljujem. Vama takođe.